“Sve mi se čini da će Srbija biti prinudjena da krene u denacifikaciju Balkana”, napisao je Vladimir Đukanović -Bizon, poslanik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) u Srbiji, visoki funkcioner te stranke i jedan od glavnih Vučićevih trbuhozboraca.
Ono što Vučić želi reći, a ne može zbog predsjedničke funkcije, obično izgovore Vulin ili Đukanović.
Oni nemaju nikakav moralni problem da, ukoliko zatreba, sami sebe demantiraju ili čak kažu da su bili glupi kad su davali neku izjavu.
Tako je i sada bilo, kada se Bizon izvinio Vučiću zbog navodnih neprijatnosti koje mu je učinio svojim stavom, piše politicki.ba.
Dakle, problem nije u sadržaju izjave, već što Vučić može imati probleme sa međunarodnim sagovornicima. A najvecći problem je upravo to što je sam Vučić rekao Đukanoviću i šta da napiše i da onda sam porekne, tako što će opet samom Vučiću biti najteže, a ne onima kojima je ova izjava namijenjena.
Zapravo, radi se o otvorenoj prijetnji svim susjedima, naročito onima koji su vidjeni kao dio srpskog sveta.
Vučić preko svog Bizona šalje poruku Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori, a istovremeno i upozorenje, da ni srpska verzija ruske agresije na Ukrajinu, nije isključena na Balkanu.
Iako je ovo najdirektnija prijetnja ratom, koja je ikada data u regionu, od nekog visokog funkcionera, Vučić je ostao sit, a Bizon na broju. Drugim riječima, ništa se desilo nije. Srbija će nastaviti da se ponaša kao mala Rusija na Balkanu.
Dok je za Srbiju to postalo nova normalnost, čudi šutnja, pa i minimiziranje značaja ove gadosti koja je izašla iz usta ili pera, svejedno, ovog Vučićevog saradnika.
Političko Sarajevo, a naročito mediji u Srbiji i Hrvatskoj, danima su se bavili izjavom Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju i dronovima”, koja je daleko bezazlenija od ove transparentne prijetnje svim susjedima.
Da se razumemo, Izetbegovićeva izjava je bila nepromišljenja, neprimjerena i neprihvatljiva.
Ali je ona “čaj od kamilice” u odnosu na denacifikaciju o kojoj piše Vučićev Bizon.
Američka ambasada je bila vrlo ažurna i revnosna kada je trebalo kritizirati sadržaj Izetbegovićevog govora, u čemu je naravno pratila i EU, ali je u slučaju Đukanovića ostala nijema.
Ako bi ih kojim slučajem upitali za komentar, vjerovatno bi odgovor bio da se radi o nižerazrednom funkcioneru, koji se, uz to, brzo ogradio od svog mišljenja.
Ovo bi bilo objašnjenje samo za one čiji IQ ne prelazi broj cipela koji nose. Ili one koji vjeruju da je Otvoreni Balkan dobra inicijativa. Možda i one koji kažu da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem regiona.
Šutnja je najbolji odgovor samo onda kada svjesno ne želite ništa preduzeti da bi nešto riješili.
Ako stvari nazovete pravim imenom, onda vas to obavezuje na akciju ili konkretnu aktivnost. Nažalost, ova garnitura političara i birokrata u Vašingtonu i Briselu na to nije spremna.
Ni to, međutim, nije najgore.
Oni bi najradije vršili pritisak na onog na koga mogu, a ne na onog na koga treba. Zapravo, na slabijeg, a ne na onog koji može, zbog svoje snage, praviti probleme.
Ima li boljeg i svežijeg primjera od pokušaja namjetanja izbornog zakona u BiH, koji Hrvate favorizira, Srbe ne ljuti, a Bošnjake, zamislite, izvodi na ulicu.
Što je, priznat ćete veliki poduhvat, imajući u vidu neviđenu letargiju u kojoj se nalazi naše društvo.
Plašim se da će to biti modus operandi koji se mora češće koristiti ukoliko se želi promjena politike na glavnim međunarodnim adresama.
Današnji svijet više cijeni nečiju snagu i moć nego principe i vrijednosti. Ovo sigurno nije pravedno i moralno, zvuči i bolesno, ali je i apotekarski tačno.
Opcije su da se tome prilagodite i svakodnevno borite po tim novim pravilima ili da i dalje, poput Kalimera, ponavljate: to je nepravda.
„Pozivam vas da dovršite, bez daljeg odlaganja, imenovanje sudija na upražnjenim mjestima. Samo postupanjem u skladu s Ustavom Federacije BiH možete pokazati svoju opredijeljenost za iznalaženje pozitivnih rješenja za probleme ove zemlje”, naveo je između ostalog Schmidt u današnjem pismu.
Podsjećam, da smo ranije iz diplomatskih izvora saznali da je Schmidt kroz medijske nastupe slao signale Čavari, ali i HDZ-u BiH. Zapravo, pojednostavljeno rečeno sumnja se da će potpis Čavare na imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH (što se godinama blokira) Schmidtu poslužiti kao izgovor za nametanje Izbornog zakona BiH, i to opet na način da se pogoduje željama HDZ-a BiH.
To bi svakako bilo pogrešno, jer bi se pokazalo da su blokade, a koje HDZ vrši godinama, legitimno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva, pa čak i onih koji dovode do trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine i uvođenja diskriminacije.
No, Schmidt bi ovim činom ostalim probosanskim strankama ipak mogao prebaciti kako je HDZ kooperativan i spreman za saradnju!?
Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt nakon što su mediji objavili neka od rješenja koja su trebala biti nametnuta Bonskim ovlastima, a tiču se izmjena Ustava FBiH i izbornog zakona BiH šutio skoro 10 dana.
Nikakve reakcije ili vijesti iz OHR-a nisu dolazile, a onda je, nakon trodnevnih protesta građana ispred zgrade OHR-a i sastanka sa političkim predstavnicima i nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona i uslijedila je medijska ofanziva. Schmidt je u svega dva dana dao intervju za nekoliko bh. medija. Interesantno, skoro u svakom je pomenuo predsjednika FBiH Marinka Čavaru.
„Što se tiče garancija da će do dogovora političara doći – on je spomenuo činjenicu da nisu imenovane sudije u Ustavni sud. Podsjetimo, taj proces je blokirao predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, koji je i na američkoj Crnoj listi.
“Ne mogu da se žalimo na HDZ, ali to je tačno. Je li riječ o finansiranju izbora, je li to bilo taktiziranje ministra Vjekoslava Bevanda ili je to pitanje koje sam ja otvorio – šta je sa sudijama, postoje ljudi i njih treba i nazvati kad je riječ o ovim temama, a ja ću to i raditi. Predsjednik Federacije će dobiti još jednu šansu da uradi svoj posao, a onda će dobiti dopis od mene – neka se pripremi za takvo nešto“, poručio je Schmidt na FTV-u.
Samo dan nakon toga u intervjuu za DW kazao je:
„To nije jedna stranka, ali predsjednik je iz HDZ-a (Marinko Čavara – op. red.). Međutim, sada uopće ne želim stavljati (tu) stranku na stub srama. Tu obavezu ispunjavate i ne koristite je kao alat za blokiranje u korist bilo koga ili bilo čega.
Jer dajem još jednu, posljednju šansu da izvršna i zakonodavna vlast to odluči. To zapravo tu pripada, tome nije mjesto na mom stolu. Ja sam, da tako kažem, samo onaj koji pomaže u nuždi.Za nekoliko sedmice ćemo se sastati sa predstavnicima stranaka. A onda ću vidjeti ima li pomaka“, istakao je Schmidt.
HDZ i HNS se predstavlja konstruktivnim i otvorenim za dogovore, ali svakako je to samo retorika, naravno da ne žele dogovor, već isključivo ispunjavanje njihovih želja.
Tako su u zaključcima HNS-a, a nakon što je Schmidt nametnuo tehničke izmjene zakona, kazali da ‘HNS BiH smatra kako je, u suradnji s nadležnim institucijama Republike Hrvatske, potrebno razmotriti i pitanja koja se odnose na pravne aspekte Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma koja su narušena neodgovornim djelovanjima vodećih bošnjačkih političkih aktera i ureda OHR-a u Sarajevu u protekla dva desetljeća’.
Ukoliko želi deblokirati Federaciju BiH, Christian Schmidt bi to mogao uraditi na jednostavan način. Dovoljno je da odredbe Ustava Republike Srpske ubaci u Ustav FBiH i Federacija bi, tako, postala mnogo funkcionalniji entitet i nijedna politička partija ne bi mogla blokirati bilo koji proces. U nastavku ćemo se pozabaviti ključnim odredbama Ustava FBiH i Ustava RS koje se odnose na pojedine pozicije u Federaciji i RS-u. Na osnovu onoga što slijedi uvjerit ćete se zbog čega je RS funkcionalniji entitet.
PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI
Federacija BiH
Prema Ustavu FBiH, Federacija ima predsjednika i dvoje potpredsjednika. Svi moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda (jedno B, jedno H, jedno S). Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH se biraju indirektno. Evo kako to predviđa Ustav FBiH.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja. Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Dom”, propisuje Ustav Federa
Dakle, da bi neko bio kandidiran za (pot)predsjednika Federacije BiH mora prikupiti najmanje šest potpisa u Klubu konstitutivnog naroda koji ga kandiduje. Tek kada skupi tih šest potpisa, oba doma Parlamenta Federacije BiH odlučuju o njegovoj kandidaturi. (Christian Schmidt namjerava ovaj broj podići na sedam ili osam) Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH direktno učestvuju u izboru Vlade Federacije.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu FBiH.
Dakle, da bi Vlada Federacije BiH bila izabrana, prije svih se moraju usaglasiti i predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH.
Republika Srpska
Za razliku od predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH koji se biraju indirektno i na kompliciran način, predsjednik i potpredsjednike Republike Srpske se biraju neposredno, na izborima.
“Predsjednik Republike i potpredsjednici Republike direktno se biraju sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsednika Republike”, piše u Ustavu Republike Srpske.
Dakle, za izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske uopće nije presudno koji narod daje podršku određenom kandidatu, već se izbori odvijaju po građanskom modelu – ko skupi više glasova postaje predsjednik RS, dok su njegovi potpredsjednici oni koji skupe najviše glasova iz druga dva konstitutivna naroda.
U Federaciji BiH premijera i Vladu predlaže predsjednik FBiH uz saglasnost svojih potpredsjednika. U Republici Srpskoj to nije slučaj. Predsjednik Republike Srpske odlučuje sam o mandataru Vlade RS i stav njegovih potpredsjednika iz druga dva konstitutivna naroda upopće nije relevantan.
“Dva potpredsjednika Republike pomažu predsjedniku Republike u obavljanju poslova koje im povjeri predsjednik Republike”, piše u Ustavu Republike Srspke.
ZAKONODAVNA VLAST
Parlament Federacije BiH
Zakonodavnu vlast, piše u Ustavu FBiH, u Federaciji Bosne i Hercegovine će vršiti Zastupnički dom i Dom naroda. Svi zakoni moraju dobiti podršku oba doma Parlamenta Federacije BiH.
Zastupnički dom broji 98 zastupnika, među kojima mora biti najmanje po četiri zastupnika iz reda sva tri konstitutivna naroda. Poslanici u Predstavničkom domu biraju se demokratskim putem na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, na teritoriji cijele Federacije. Svaki birač ima pravo glasati za bilo koju registriranu stranku. Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih, s tim da ostali nemaju pravi na vitalni nacionalni interes.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu. Delegate Bošnjake, Hrvate i Srbe iz svakog kantona biraju zastupnici iz reda tog konstitutivnog naroda u skladu sa izbornim rezultatima u zakonodavnom tijelu tog kantona, a izbor delegata iz reda ostalih uredit će se zakonom”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Delegati doma naroda Federacije BiH biraju deset delegata u Klubu Hrvata i Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Svaki klub konstitutinih naroda u Domu naroda FBiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Parlament Republike Srpske
U Republici Srpskoj zakonodavnu vlast čini Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda RS. Međutim, zakone usvaja isključivo Narodna skupština, dok Vijeće naroda ne razmatra zakone, već samo može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
“Narodna skupština: odlučuje o promjeni Ustavam donosi zakone, druge propise i opšte akte“, piše, pored ostalog, u Ustavu RS.
Za razliku od Federacije gdje delegati iz Doma naroda biraju delegate (Bošnjake i Hrvate) u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, državne delegate (Srbe) bira Narodna skupština Republike Srpske.
U Ustavu RS je dalje navedeno da će se “Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština dostaviti i razmatrati od strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes“.
Vijeće naroda ima po osam članova iz svakog konstitutivnog naroda i četiri člana iz reda Ostalih. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Članove Vijeća naroda bira odgovarajući klub poslanika u Narodnoj skupštini.
U slučaju da broj članova jednog kluba delegata u Vijeću naroda bude veći od broja predstavnika u odgovarajućem klubu Narodne skupštine, dodatni broj delegata će birati klub koji će se formirati u tu svrhu iz reda odbornika u skupštinama opština u Republici Srpskoj.
Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sledeći način: ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;obrazovanje, veroispovest, jezik, negovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda. U pitanju je, dakle, isti katalog kao u Federaciji BiH. No, postoji jedna bitna razlika i njome ćemo se baviti u nastavku.
SUDSKA VLAST
Ustavni sud Federacije BiH
Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Sudije Ustavnog suda Federacije BiH predlaže predsjednik Federacije BiH uz saglasnost potpredsjednika. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada dvije trećine delegata iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.
“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.
Ustavni sud Republike Srpske
I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.
“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.
Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.
Tako dolazimo u situaciju da je skoro pa nemoguće u RS utvrditi ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa. No, OHR-u to nije problem. Christian Schmidt se fokusira na Ustav FBIH kako bi situaciju dodatno zakomplicirao.
Diplomatija, Centralna banka, budžet, mandatar, Oružane snage BiH, bh. sudija u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH. Sve ovo direktno ovisi o izboru članova Predsjedništva BiH. Od omjera 2:1 u korist ili kontra probosanskih snaga direktno će ovisiti da li će, recimo, dvije trećine ambasadora Bosne i Hercegovine raditi u interesu države ili ne. Za više detalja pročitajte nastavak ove analize.
Centralna banka BiH
Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Centralna banka BiH je “jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine”. Centralnom bankom upravlja Upravni odbor koji ima pet članova. Iz reda članova Upravnog odbora bira se guverner.
“Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojega imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacija sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske – svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina“,piše u Ustavu BiH.
U Upravni odbor CBBiH Predsjedništvo BiH imenuju po dva člana iz reda bošnjačkog i srpskog naroda, te jednog člana iz reda hrvatskog naroda. Odluke u Upravnom odboru se donose većinom glasova, što znači da je član UO CBBiH iz reda hrvatskog naroda presudan za monetarnu politiku Bosne i Hercegovine, te za izbor guvernera Centralne banke BiH. Krenemo li od pretpostavke da će član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske biti Željka Cvijanović, za funkcioniranje Centralne banke BiH od ključnog je značaja za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U slučaju pobjede Borjane Krišto, bez obzira na izbor člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, kontrolu nad Centralnom bankom BiH bi preuzeli Milorad Dodik i Dragan Čović, jer bi od pet članova Upravnog odbora CBBiH njihove stranke predložile tri člana.
Oružane snage BiH
Predsjedništvo BiH, djelujući prema konsenzusu, ima vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH, piše u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine. Ključne ovlasti Predsjedništva BiH su regulirane članom 12 Zakona o odbrani, gdje, pored ostalog, piše da Predsjedništvo BiH koncenzusom “postavlja načelnika i zamjenike načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga, komandanta i zamjenike komandanta Operativne komande Oružanih snaga i komandanta i zamjenike komandanta Komande za podršku Oružanih snaga, te unapređuje profesionalna vojna lica u činove generala u Oružanim snagama BiH”.
Zajedničkim štabom Oružanih snaga, tako, upravljaju trojica generala koji dolaze iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Iako se odluke donose koncenzusom, svaki kabinet u Predsjedništvu BiH predlaže generale iz reda naroda kojem pripada. Opet se vratimo na moguće rezultate izbora. Ukoliko bi, recimo, Borjana Krišto i Željka Cvijanović pobijedile na izborima, na čelu Zajedničkog štaba OS BiH bi sjedila dvojica generala koji bi bili pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a BiH. Dodatni problem predstavlja činjenica što bio u narednom periodu na poziciji načelnika ZŠ OS BiH trebao biti oficir iz Republike Srpske.
Diplomatija
Prvi potez Borjane Krišto, reći će nedavno HDZ-u i Janezu Janši blizak analitičar Darko Mršić, mora biti smjena ambasadorice Martine Mlinarević.
“Ukoliko gospođa Krišto pobjedi, 02.oktobra u 19 sati ja ću dati ostavku svim srcem. Za razliku od HDZ ambasadora koji su smjenom vlasti kao miševi čekali neće li ih Željko ipak ostaviti. Ja imam čojstvo ipak”, odgovorila je ambasadorica Mlinarević.
Martina Mlinarević je ambasadorica BiH u Pragu. Ona je jedna od trinaest ambasadora iz reda hrvatskog naroda koje imenuje Predsjedništvo BiH na prijedlog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Mlinarevićeva je bila izbor Željka Komšića. Isti kabinet je predložio i Danku Savić za ambasadoricu u Madridu, Vanju Filipovića za ambasadora u Londonu, Svena Alkalaja za ambasadora u UN-u …
Kada je u, u mandatnom periodu 2014-2018. Dragan Čović bio član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, za konzula u SAD-u je, recimo, bio predložen Ivan Šušnjar. Nije dobio zeleno svjetlo iz Vašingtona. Kolumnista nacionalističkog portala Poskok je, potom, delegiran za ambasadora u Pragu. Ali ni tu nije dobio agreman.
Dakle, u slučaju pobjede Borjane Krišto, najmanje dvije trećine ambasaodra BiH bi slušalo upute Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Raspuštanje Doma naroda PSBiH
“Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog”, navedeno je u Ustavu BiH.
Ovo pitanje dalje je regulirana Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.
“Predsjedništvo može raspustiti Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uključujući slučajeve promjene parlamentarne većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u Bošnjačkom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, navedeno je u Poslovniku.
No, ključni je sam način donošenja odluke.
“Predsjedništvo nastoji konsenzusom donijeti odluku o raspuštanju Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ako se ne postigne konsenzus, dva člana Predsjedništva ipak mogu raspustiti Dom”, navedeno je u Poslovniku.
Evo šta to može značiti u praksi. Ukoliko, recimo, HDZ i SNSD ne budu imali većinu u Domu naroda PS BiH, manevrima u NSRS-u ili Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, Borjana Krišto i Željka Cvijanović bi, u slučaju da pobijede, mogle raspustiti Dom naroda PS BiH bez obzira na protivljenje člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Na taj bi način bila obezglavljena Parlamentarna skupština BiH, a povlačenjem dvije članice iz Predsjedništva BiH, nijedna institucija BiH više ne bi postojala.
Mandatar za saziv Vijeća ministara BiH
“Predsjedništvo BiH će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma PS BiH”, piše u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Za imenovanje mandatara, odnosno predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus. Evo i zašto.
“Predsjedništvo će nastojati da konsenzusom usvoji sve odluke Predsjedništva (tj. one koje proizilaze iz člana V (3), tačka (a)-(e)). Takve odluke mogu, što proizilazi iz tačke (d) ovog stava, ipak da usvoje dva člana ako svi napori za postizanje konsenzusa pretrpe neuspjeh. Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu”, piše u Ustavu BiH.
Imenovanja mandara nema među ovlastima Predsjedništva BiH na koje se može izjaviti vitalni nacionalni interes. To znači da za imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH nije potreban koncenzus.
U praksi to znači ovo. Ukoliko u Predsjedništvo BiH uđu Željka Cvijanović i Borjana Krišto, HDZ BiH bi, s obzirom na princip rotacije, dobio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. SNSD bi, također, bio neizbježan u procesu formiranja vlasti na nivou BiH. No, ukoliko, recimo, Borjana Krišto izgubi od Željka Komšića, u tom bi slučaju Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultat u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, moglo imenovati mandatara koji ne bi bio iz HDZ-a BiH. Ukoliko, u tokm sliučaju, opozicione partije iz RS-a, budu u Predstavničkom domu PS BiH imale pet zastupnika, to bi značilo da je moguće formirati Vijeće ministara bez HDZ-a i SNSD-a. No, za to je ključno imati omjer 2:1 u korist probosanskih snaga u Predsjedništvu BiH.
Obraćanje UN-u
U septembru svake godine predsjedavajući Predsjedništva BiH se obraća Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. S obzirom na mehanizam rotacije, članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda nikada nije predsjedavajući u septembru, što znači da se član Predsjedništva BiH nikada neće obraćati na Generalnoj skupštini UN-a. Proteklih godina, Generalnoj skupštini UN-a su se uvijek, u ime BiH, obraćali članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ukoliko pobijedi Borjana Krišto, ona bi se u septembru naredne godine obraćala Generalnoj skupštini UN-a.
There are widespread perceptions in the Balkans that by appeasing Serbia, Western governments actually contribute to destabilizing the region. Even while President Aleksandar Vučić pursues the “Serbian World” agenda and raises inter-ethnic animosities, he is treated like a constructive statesman who can help ensure regional security. There are two main reasons for this self-damaging Western policy: conversion delusion and risk aversion.
American and EU leaders seem to genuinely believe that political leaders such as Vučić can be converted into cooperative democrats. This will evidently happen through inclusion in high-level meetings and negotiations that will generate mutual confidence and trust. According to this script, even a “former” nationalist and propagandist will understand that he needs to make compromises if Serbia is to join the European Union and be afforded significant accession funds.
Unfortunately, such a policy of inclusion abjectly failed in the case of Russian President Vladimir Putin. For years, Western governments engaged in endless discussion, signed agreements, and enabled Russian state energy and money to penetrate Europe in the forlorn hope that this would convert Russia into a normal partner. Instead, Moscow’s penetration of Western institutions had the exact opposite effect, by enabling Russia’s blackmail and extortion, most visible after its full-scale invasion of Ukraine in February.
Belgrade has exploited the West’s naïve hopes to prevent any strong repercussions for its refusal to recognize Kosova as an independent state. While engaging in inconclusive EU-mediated talks, Vučić regularly threatens Kosova and adamantly opposes its independence, As witnessed in recent disputes over car license plates and passports, Vučić frequently provokes conflicts to try and discredit the government in Prishtina so he can indefinitely delay any agreements leading to mutual inter-state recognition.
Belgrade is also allowed to contribute to the destabilization of Bosnia-Herzegovina and Montenegro without any consequences. Although Vučić and Republika Srpska leader Milorad Dodik may not like each other their policies are mutually reinforcing. Dodik keeps Bosnia unstable, helps revive Croatian nationalist claims to western Herzegovina, and maintains close relations with Moscow. This helps Vučić pursue his Serbian World program by keeping Sarajevo off balance and deflecting blame from Belgrade toward Banja Luka.
Belgrade has become brazen that its actions will not have any serious repercussions from Western capitals. In a recent example, Serbia’s Foreign Minister Nikola Selaković and his Russian counterpart Sergei Lavrov signed a document on bilateral consultations in coordinating their foreign policies. Although Brussels and Washington formally denounced the move, which blatantly disregards EU insistence that candidates curtail their dealings with Moscow, Vučić has calculated that EU words will not be followed by meaningful deeds.
A second reason for the soft approach toward Serbia’s regime is risk aversion. Western governments prefer to maintain the status quo as long as it does not slide into violence, rather than pursuing a more rigorous policy to achieve specific objectives. Vučićplays on these fears and asserts that without him more radical elements could spark a full-fledged war across the region. He calculates that the West will prefer to play it safe rather than challenge his assumptions. Paradoxically, a weak Western approach that placates expansionist nationalism is more likely to result in miscalculations and violence than a firm policy for state consolidation in Bosnia, Montenegro, and Kosova and the neutralization of all pan-national projects.
Unless Brussels and Washington issue a firm timetable for mutual recognition between Serbia and Kosova and specify the economic and diplomatic consequences of non-recognition, Vučić will continue to play the Kosova card to rally nationalists and generate uncertainty. Similarly in Bosnia, unless there is full-blown pushback against Serbian and Croatian separatists and a determination to reform the state structure, the country will continue to be prone to both internal and external destabilization.
If pan-Serbianism is seen to be condoned in the major EU capitals, then this will fuel other irredentist projects, including pan-Croatianism and pan-Albanianism. Zagreb watches carefully how Belgrade exploits US and EU weaknesses and seeks to imitate its successes. This is reminiscent of the early days of the 1992-1995 war when Croatian nationalists decided to carve out their own Herzeg-Bosnia state when they saw that Western governments were tolerating the forcible creation of RS through the mass murder and expulsion of Bosniaks.
Pan-Albanianism and state enlargement can also be revived if local grievances intensify and Serbia is seen to have a freer hand in pursuing its irredentist agenda. There is understandable resentment in Kosova, which unlike Serbia has followed foreign policies congruent with that of Brussels, but is not treated with any preference. Widespread public disappointment with economic conditions and international agencies can be exploited and exacerbated by ambitious politicians to promise national unification as a form of salvation. If popular support for unification mushrooms, then a broad array of politicians will start competing on the pan-national agenda.
The EU is also placating Vučić despite his pro-Kremlin policy. A firm policy would terminate any pre-accession funds and suspend Serbia’s EU accession bid unless the government abides with the European consensus to sanction Moscow for its attack on Ukraine. Although the European parliament has finally taken such an initiative, the results remain uncertain. Serbia is becoming a hub for Russian business and sanctions busting without any repercussions. Western governments seem oblivious to the growing menace and even support initiatives such as “Open Balkans,” trusting that it will foster regional cooperation. In practice, such initiatives are designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration without any benefit to ordinary citizens.
Western governments confront a stark choice in dealing with expansionist nationalism in the Balkans. They can continue believing that they will turn radicals into moderates or they can set strict conditions and timetables for executing agreements and withhold any financial and economic benefits if there is no compliance. Ultimately, there is no middle way.
Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše, a pogotovo tragično i kobno kako se u prvi mah činilo, da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izađe 19. novembra na prijateljski megdan Rusima na stadionu u Sankt Petesburgu! Bilo bi to događaj zanimljiv za sportske almanahe i Panini udžbenike: desilo bi se prvi put u povijesti nogometne igre, a vjerovatno i sporta općenito, da se suoči sa nekom ekipom, skupinom sportaša za koje niko podbogom ne navija. Čak niko ni mrvicu simpatija ne bi imao za tu čudnu, neželjenu, sportsku družinu koja bi se suprotstavila “uvijek neugodnoj” Rusiji.
PREZRENI NA SVIJETU
Na globalnom planu gdje svako ko drži do svog digniteta, časti i obraza, ta bi reprezentacija izazvala samo mučki prezir i nepodijeljeno gađenje. Nije bilo neophodno daMilorad Dodik prizna u Moskvi Vladimiru Putinu da je ta nogometna utakmica njegov poklon bratskom ruskom narodu i njegovom mudrom Vođi u teškim vremenima posvemašnje njihove izolacije. Svakom je to bilo jasno od početka.
Dodik je u ranijim prilikama domaćinima u Kremlju na tacni velikodušno nudio i davao Republiku Srpsku, njene tvornice, energetske kapacitete, banke, obavještajni aparat. Najnoviji njegov peškeš Putinu je mnogo sveobuhvatniji simbolički i suštinski: dao mu je Dodik cijelu Bosni i Hercegovinu u formatu njene nogometne selekcije. Ne treba sumnjati da je bez prisustva kamera propustio istaknuti pomoć koju je u tom poslu imao od svog kolege Dragana Čovića i njegovih namještenika u Nogometnom savezu BiH. Bez njegove pomoći se to ne bi moglo izvesti. Upamtili su ruski domaćini da je lider HDZ-a prilikom posljednje posjete Moskvi tražio što snažnije rusko prisustvu u Bosni i Hercegovine. Budući da je to za sada zbog poznatih tehničkih smetnji, koje maliciozni zapadnjaci nazivaju agresijom na Ukrajinu, komplicirano izvesti, pribjeglo se alternativnom rješenju: odlasku BiH u Rusiju.
Na unutrašnjem “planu”, ovdje kod nas, ne postoji niko ko bi navijao za onakvu reprezentaciju kakva bi se pojavila u Sankt Petersburgu ukoliko do utakmice, rekoh, dođe. Oni koji tradicionalno ne navijaju za selekcije države u kojoj žive razvrstali bi se u dvije kolone: jednu, koja bi se plebiscitarno svrstala uz domaćina Rusiju, i drugu, koja bi bila indiferentna i koja se “ne bi htjela miješati”. Dugo je uočljiv i nikoga više ne iznenađuje paradoks u njenoj recepciji kod dvije speratističke politike u BiH. U prvim godinama svoju namrgođenu odbojnost prema nacionalnom timu objašnjavali su činjenicom da nije nacionalno “izbalansiran”, da u njemu nema adekvatan broj igrača Srba/Hrvata. Nakon što je ta očigledna neravnoteža promijenjena, a reprezentacija pupunjenja kvalitetnim igračima svih nacionalnosti, tada su te dvije politike okrenule pilu naopako: srpske i hrvatske reprezentativce koji su obukli dres repezentacije, nekada otvoreno, nekada prigušenije tretirali su kao otpadnike i nacionalne izdajnike. Recimo i to: kada bi predsjednik NS BiH bio Franjo Tuđman, a selektorDragan Piksi Stojković, ne bi se ni za promil smanjio broj onih iz ove zemlje koji navijaju protiv njene reprezentacije!
IGRANJE ZA I IGRANJE SA REPREZENTACIJOM
Najvažniji i najautoritativniji bosanskohercegovački reprezentativci, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Ermedin Demirović, Ibrahim Šehić, te ona dvojica “Šveđana” iz odbrane… sa gnušanjem su odbacili i pomisao da putuju u Rusiju bilo kojim poslom. Identična je bila reakcija Luke Menala. Toj bi se grupi u bojkotu zacijelo pridružio reprezentativni golman Nikola Vasilj koji je dugo branio u Ukrajini, pa pobjegao pred ruskim divljaštvom u Njemačku. Bez tih nogometaša niko ko se identificira sa selekcijom svoje države nema razloga da pokazuje minimum afiniteta i poštovanja prema onom što od nje neko bude u budućnosti napravio.
Da li će se svojim reprezentativnim kolegama eventualnom u bojkotu odlaska u Rusiju pridružiti “srpski kadrovi” Rade Krunić, Gojko Cimirot, Siniša Saničanin…, ili će se povinovati odluci Saveza, još uvijek ne znamo. Nije, poznato ni kako na cijelu tu stvar gleda selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Ivajlo Petev. Poznato je, međutim, to da je i on na tu dužnost izabran u problematičnoj proceduri koju su uzurpiranjem i preglasavanjem vodili isti oni “elementi” NSBiH koji su dogovorili utakmicu protiv Rusije.
Najmanje su četiri cilja koja kraetori ovog sportsko-poltičkog skandala, Milorad Dodik, izravno preko sestrića Vice Zeljkovića i Dragan Čović posredno, putem svojih deputata u Savezu namjeravaju postići utakmicom protiv Rusa. O prvom je već rečeno ponešto na početku teksta: pokazivanje odanosti Rusiji i njegovom zločinačkom rukovodstvom.
Drugi im je cilj kompromitirati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu, ne samo u sportskoj sferi, nego i u svakoj drugoj, sigurnosnoj, političkoj, etičkoj. Treći je cilj pokvariti ili poremetiti odnose među nogomentim reprezentativcima, etnički ih destruirati i podijeliti. Previše se su se posljednjih godinu-dvije sportaši, ne samo nogometaši, nego odbojkašice i košarkašice, košarkaši i rukometaši, tenisači odvojili od matičnih nacionalnih jata, da bio to nacionalističke elite mogle ravnodušno posmatrati. Malo je zafrkano svoju političku graditi na premisama nemogućnosti međuetničke koegistencije, mržnje i podjela, a istodobno te “tvoji” sportaši pred cijelim svijetom kroz državnu reprezentaciju u tome demantiraju i hvataju u laži!
Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor sa Sergejom Barbarezom od prije skoro 25 godina (tada je još igrao u“Hansi” iz Rostocka) koji je na moje pitanje kad će zaigrati za selekciju BiH, odgovorio: “Kad mi neko bude garantovao da mi neće stradati majka Zlata i otac Ljubo na zapadnoj strani Mostara”. Oni koji su to tada trebali garantirati (a nisu prstom mrdnuli), danas, legalno i legitmno, sjede u Savezu i dogovaraju u ime svojih nacionalnih poglavica ekskurziju “prezenu na svijetu” Rusiju. I pri tom odlučuju je li Barbarez podoban za ikakvu funkciju u Savezu…
VRAĆANJE NA FABRIČKE POSTAVKE
Četvrti cilj na kojeg su nišanili (i pripucali) politički gospodari Nogomentog saveza BiH nije najmanje važan, nego je najpodmukliji: da okrenu protiv reprezentacije one kojima je do nje, kao i države koju oni predstavlja stalo. Da reprezetaciju (stigmatizirajući je) ogade onoj strukturi, koju već pomalo otrcano i patetično nazivamo probosanska ili patriotska javnost. Gotovo izvjesna reakcija te javnosti – potmula ravnodušnost prema (Vico-Ivajlo-Mamić) selekciji koja će se lažno predstavljati kao repezentacija BiH – ukoliko dođe do utakmice u Sankt Petersburgu, govori da se put prema tom cilju veoma uspješno razvija.
Rezignacija i otpor javnosti, nogometnih navijača, preispoljno, prema entopijskim procesima u Nogometnom Savezu BiH i osobama koji ih provode, posljednjih se nedjelja proširila na mnogo širi, kompleksniji plan: koncept funkciniranja Saveza logički proizlazi iz “dejtonske ustavne stečevine”. Kako se ta razočaranost može identificirati? Tako što na stadionima, dvoranama, sve češće i masovnije gledamo barjake sa “ljiljanima” umjesto službene (post)dejtonske, što se, također, uz “nametnutu” zvaničnu himnu Bosne i Hercegovine pjeva tekst “Jedna si, jedina”. Uvjereni, u značajnoj mjeri sa pravom i argumentima, da im je državna selekcija kidnapirana od snaga koje ni državi ni repezentacije dobro ne misle, navijači i sportska javnost pokazuju ozbiljne simpotome frustracije i zamorenosti dejtonskom ustavnom i društvenom paradigmom. Ta frustracija ih gura i alternativu traže u “izvornim” vrijednostima i simbolima, koji doduše, jesu bili simboli ratnog užasa, ali smo, rezonuju oni, barem bili svoji na svome i sami odlučivali o sudbini zemlje, pa i njenih sportskih selekcija.
Naravno, povratak u preddejtonsko stanje, na “fabričke postavke”, znači snažan i sudbonosan iskorak unazad, u podjele, konfrontacije, bošnjačku bantustan-državicu.
Prepoznala je taj (zlo)duh vremena koji se širi sa sportskih arena Stranka demokratske akcije, pa je svoje predizborne skupove otvarala sa (“pravom”) “jednom i jedinom”, himnom kao simbolom vakta kad su Bošnjaci, bili “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Usput, tokom rata je ta himna bila potpuno skrajnuta. U javnom prostoru, pored ostalog i na stranački uzupriranom javnom servisu je agresivno nametan vjerski napjev “Ja sin samo tvoj” najznačajnijeg bošnjačkog patriotskog pjesnika među ratnim dezerterimaDžemaludina Latića.
Kao što ste vjerovatno već skontali, ovaj se tekst tek rubno bavi jednim nesretnim sportskim događajem čija je sudbina još upitna. Nogometni događaj tek je jedna vidljiva, ali marginalna ekstenzija političkih procesa i njihovih mehanizama destrukcije i podjele BiH koje zajedno kreiraju i provode hrvatske i srpske političke elite.
MOŽE LI SE “ISČUPATI” ZA “PAR FORFE”?
Komentirajući prije dan-dva odluku Centralne izborne komisije da se ponovi brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske, dugogodišnji član i predsjednik CIK-a Branko Petrić bio je napokon dirljivo iskren. (Baš kao što je iMilan Tegeltija spustio masku i otvorio nacionalisitlčki gard tek nakon što je najuren iz VSTV-a). “Ovaj sastav CIK-a izabran je nasiljem u Parlamentu BiH kada su tokom noći dotadašnje članove Srbe i Hrvate zamijenile ‘probosanske snage'”. Dakle, najteža kletva koja se može izreći činovniku koji radi u jednoj od kapitalnih državnih instiucija, Izbornoj komisiji, jeste da radi u interesu te države i po njenim zakonima!? Vlado Rogić kojeg je postavio Dragan Čović i koji je bio protiv ponovnog brojanja je “hrvatski član”, dok je Željko Bakalar, kojeg je imenovao Željko Komšić, a koji je glasao drugačije, “probosanski”.
I konačno, shvatite ovo krajnje metaforički, jeste malo teško, ponižavajuće biti lojalan reprezentaciji koju usmjeravaju Dodik, ili Čović, ali njihov posao će biti okončan tek onda kada najšira “probosanska” sportska familija prihvati poraz i počne se ponašati tako da kod njih prozvede zadovljstvo.
U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Taj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u federalni Dom naroda delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz Mostara vrjedniji od jednog mostarskog Bošnjaka.
U Srednjobosanskom kantonu živi 57 posto Bošnjaka. To je, prema popisu iz 2013. godine, 146 hiljada onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvata je 97 hiljada ili, procentualno gledajući, oko 30 posto. Srba je oko tri hiljade. OHR i visoki predstavnik Christian Schmidt su propisali da iz tog kantona u Dom naroda FBiH budu delegirana dva Bošnjaka, četiri Hrvata i i jedan Srbin. Dakle, tri Bošnjaka iz, recimo, Jajca, vrijede koliko jedan Hrvat iz tog grada.
U Kantonu 10 (Livno), prema popisu iz 2013. godine živi oko 8000 Bošnjaka. Hrvata ima 67 hiljada, a Srba 10 hiljada. U Dom naroda FBiH taj će kanton, prema Schmidtovim odredbama, delegirati tri Hrvata, četiri Srbina i jednog Bošnjaka (koliko je ustavni minimum). Dakle, deset hiljada Srba iz Kantona 10 daje četiri delegata, a osam hiljada Bošnjaka samo jednog.
U Tuzlanskom kantonu, zvanični su podaci popisa iz 2013. godine. živi 392 hiljade Bošnjaka. Hrvata je 23 hiljade, a Srba sedam hiljada. Raspored delegata, prema Schmidtu, trebao bi biti – pet Bošnjaci, tri Srbi, jedan Hrvati. Znači, skoro 400 hiljada Bošnjaka bi dalo pet delegata (78000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata), 23 hiljade Hrvata – jedan delegat, a sedam hiljada Srba – tri delegata (2300 Srba ima pravo na jednog delegata). Bošnjaci u Tuzlanskom kantonu su, dakle, tri puta manje vrijedni od Hrvata, dok su Srbi iz TK 34 puta vrjedniji od Bošnjaka.
Prema popisu iz 2013. godine, u Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je skoro 300 hiljada, Hrvata je 43 hiljade, a Srba 5500. Visoki predstavnik Christian Schmidt propisuje da ZDK delegira četiri Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina. Znači, 75000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, a 23 hiljada Hrvata daje jednog delegata. Dvije i po hiljade Srba daje jednog delegata. Opet, dakle, jedan Hrvat iz ZDK vrijedi kao tri Bošnjaka, a jedan Srbin kao 28 Bošnjaka.
U Kantonu Sarajevo, prema službenim rezultatima popisa iz 2013. godine, živi 413 hiljade ljudi, od čega je 346 hiljada Bošnjaka, 17 hiljada Hrvata i 13 hiljada Srba. Rješavajući “blokade”, Christian Schmidt je odlučio da Kanton Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira četiri Bošnjaka, jednog Hrvata i četiri Srbina. To znači da 86 hiljada Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17 hiljada Hrvata na jednog, a 3200 Srba delegira jednog delegata u Dom naroda FBiH. Jedan sarajevski Hrvat, tako, vrijedi kao pet sarajevskih Bošnjaka, a jedan sarajevski Srbin kao 26 Bošnjaka.
Unsko-sanski kanton, po popisu iz 2013. godine, ima 273 hiljade stanovnika. Njih 246 hiljada se izjašnjava Bošnjacima. Srba je 8452, a Hrvata pet hiljada. Schmidtov oktroirani Ustav FBiH i Izborni zakon propisuju da iz tog kantona u Dom naroda FBiH idu tri Bošnjaka, tri Srbina i jedan Hrvat. Dakle, 82 hiljade Bošnjaka iz USK stiče pravo da delegira jednog bošnjačkog delegata, a jedan hrvatski delegat vrijedi pet hiljada glasova. Iza jednog srpskog delegata stoji 2800 Srba iz USK-a. Tako dođeno do računice da jedan bihaćki Hrvat vrijedi pet puta više od bihaćkog Bošnjaka, a jedan Srbin iz Bosanskog Petrovca, recimo, kao trideset Bošnjaka iz tog grada.
To je, dakle, Schmidtov oktroirani ustav prevedn u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak više od deset puta manje od Srbina. Glas svakog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto. Schmidt je propisao i to da Bošnjacima ne može pripasti najviše jedna pozicija od tri ključne pozicije u Federaciji BiH – (premijer, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i predsjedavajući Doma naroda FBiH). Istovremeno je propisano da premijer i predsjednik FBiH ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Poređenja radi, u Republici Srpskog tih ograničenja nema. U ovom trenutku, i predsjednik i premijer Republike Srpske su Srbi. Jer u Republici Srpskoj se bira po sistemu – jedan čovjek jedan glas, a u Federaciji – jedan Bošnjak – četiri Hrvata – deset Srba.
Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.
Historijski dokument
To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.
z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.
Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.
Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.
Pogled naprijed
Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.
Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.
Čelnici osam političkih partija okupljenih oko NiP-a i SDP-a potpisali su koalicijski sporazum sa HDZ-om BiH. Najavili su da naredne sedmice imaju sastastanke sa SNSD-om kako bi dogovorili i raspoedjelu vlasti na nivou BiH. No, uporedo sa potpisivanjem koalicijskog sporazuma vodi se bitka za većine u svim klubovima domova naroda FBiH i BiH. Proteklih dana smo pisali o većinama u Klubu Bošnjaka. Sada se bavimo Klubom Hrvata Doma naroda FBiH.
U Zapadnohercegovačkom kantonu Dragan Čović se uspio spasiti. Trojica od četvorice kantonalnih zastupnika HDZ-a 1990 prešla su na stranu HDZ-a BiH i Čović je dobio sva četiri hrvatska delegata u Domu naroda FBiH koja daje taj kanton. No, ova sedmica će biti ključna. I mnogo toga, već smo objavljivali, u Klubu Hrvata će ovisiti o Demokratskoj fronti. Ukoliko ne bude “promjena” stranačkih dresova, HDZ BiH teško će moći doći do broja šesnaest u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, što bi mu garantovalo izbor četiri delegata Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Idemo sada po kantonima.
Hercegovačko-neretvanski kanton daje pet hrvatskih delegata. HDZ BiH iu Skupštini HNK ma jedanaest zastupnika, ali njih desetero se izjašnjavaju kao Hrvati (Zora Dujmović je Srpkinja). HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata (Zoran Mikulić). Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. Međutim, ukoliko bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata. Ovo je, dakako, pod uslovom da ne bude takozvanih preletača kako je to bilo protekle sedmice u Zapadnohercegovačkom kantonu.
Prema odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta, Kanton 10 (Livno), daje tri delegata iz reda hrvatskog naroda. Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica (Željka Matković). SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. U tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.
U Skupštinu Tuzlanskog kantona izabrano je četvero zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. U pitanju su Vedrana Petrović (SDP), Silva Banović (NiP), te Boris Krešić i Ivana Mijatović iz DF-a. SDP BiH je podržao listu NiP-a koju je predvodila Silva Banović, dok su Krešić i Mijatovićeva imali svoju listu. S obzirom na to da su ove dvije liste dobile identičnu podršku (po dva glasa), u srijedu će Centralna izborna komisija BiH žrijebom izabrati delegata iz reda hrvatskog naroda.
Unsko-sanski kanton delegira jednog Hrvata u Dom naroda FBiH. U Skupštinu USK je izabrano njih troje. Ines Delić je zastupnica SDA, Tanja Šantić je NES, dok Elvira Abdić Jelenović dolazi iz Laburista. Ukoliko SDA i NES ne postignu dogovor, postoji mogućnost da za delegata bude izabrana Elvira Abdić-Jelenović, inače kćerka Fikreta Abdića. No, ukoliko SDA podrži NES ili NES SDA, Abdićeva kćerka nema nikakve šanse da bude izabrana za delegata. Međutim, budu li NES i SDA glasali svako za svoju listu, tri liste će ići u žrijeb, i onda Elvira Abdić-Jelenović ima šanse da bude izabrana.
Zeničko-dobojski kanton ima pravo na dva hrvatska delegata. Da SDP-ova izabrana zastupnica Vinka Aletović nije odustala od mantata kako bi ušao Srbin Mladen Simić, probosanske stranke bi imale sedam zastupnika iz reda hrvatskog naroda. HDZ BiH ima troje zastupnika. Dakle, probosanske stranke sada imaju šestero zastupnika iz reda hrvatskog naroda (BHI FK 2, SDP 1, SDA 1, NiP 1, DF 1), a HDZ ima troje zastupnika. Ukoliko bi probosanske stranke napravile dvije liste koje bi podržalo po troje zastupnika, to bi značilo da tri liste (jedna HDZ-ova) imaju identičnu podršku. Od tri liste žrijebom bi bile izabrane dvije liste. U tom bi slučaju jedna lista probosanskih stranaka sigurno prošla, dok bi se o druga lista birala između jedne probosanske i jedne HDZ-ove liste. No, ukoliko budu tri probosanske liste, izvjesno je da će proći jedna HDZ-ova i jedna lista probosanskih partija.
U Skupštinu Kantona Sarajevu izabrano je četvero zastupnika iz reda hrvatskog naroda. Ovaj kanton delegira jednog hrvatskog delegata. NiP ima jednu zastupnicu (Danijela Kristić), SDP jednog zastupnika (Davor Čičić), DF jednu zastupnicu (Marijela Hašimbegović) i ZNG jednog zastupnika (Damir Marjanović). Njih četvero će međusobno odlučiti o tome ko će biti delegat u Domu naroda FBiH.
Bosansko-podrinjski kanton daje jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. U Skupštinu BPK je izabrana Berina Fejzić (BNS) koja se izjašnjava kao Hrvatica. S obzirom na to da je jedina izabrana Hrvatica u Skupštini BPK, ona će sigurno biti delegatkinja u Domu naroda FBiH.
I Posavski kanton delegira jednog Hrvata. S obzirom na omjer snaga, neupitno je da će to mjesto pripasti Čovićevom HDZ-u.
Dakle, HDZ BiH bi, ukoliko ne bude promjena, u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH mogao imati 13 delegata, što mu osigurava tri delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, čak i ako Milorad Dodik bude imao četiri delegata u Klubu Srba, dvojac Čović i Dodik neće imati većinu u Domu naroda PS BiH. No, za razliku od Čovića, Dodik bi imao kontrolni paket kroz entitetsku većinu iz RS koju u Domu naroda PS BiH čine dva delegata.
Prošlonedjeljna presuda Sudskog Vijeća Suda Bosne i Hercegovine kojim je predsjedavao sudija Branko Perić da oslobodi petoro optuženih za prikrivanje dokaza i opstruiranje istrage o okolnostima smrti mladća Dženana Memića od prije skoro sedam godina, očekivano je prozvele brojne reakcije, manifestacije ogorčenog nezadovoljstva. Gotovo da su sav gnjev i nezadovljstvo porodice Memić i široke javnosti koja godinama bdije nad ovom tragedijom fokusirana na sudiju Perića unatoč tome što je on bio samo jedan od trojice članova Sudskog Vijeća koji su donijeli (prvostupanjsku) presudu.
Ovakva personalizacija kolektivne sudske presude nikako nije slučajna nego je ciljana, podla i tendenciozna. Izdvajajući sudiju Perića kao jedini problem u ovakvom (dakle, nepravomoćnom) sudskom epilogu, presuda se svodi na najprizemniju, osobnu razinu, bezmalo na egzibicionistički hir jednog sudije, odranije poznatog po svojoj arogantnosti i problematičnoj karijeri.
Sudija Branko Perić je po mnogo čemu atipičan član pravusudne zajednice. Tokom dugačke pravosudne prakse, tužiteljske i sudijske javno je iznosio i branio sopstveno mišljenje i stavove, ulazio u polemike, suprostavljao se dominantnim modelima djelovanja nositelja pravosudnih funkcija. U sudnici i novinskim kolumnama kritizirao je neprofesionalizam, političke utjecaje, klijentelizam i osobito, licejmjerni konformizam uljuljkan i anesteziran u svom dobro plaćenom komoditetu. Naravno da je takav javni angažman, principijelan i dosljedan, Periću prskrbio čitavu armiju neprijatelja unutar pravosudnog ceha, koji su umjesto rasprave u meritumu osporavali njegovo pravo da uopće komunicira sa javnošću na taj način.
Ta je struktura, podla i maligna, došla na svoje nakon što se na Brana Perića zbog oslobađajuće presude podigla kuka javnosti i motika politikanata. Oglasila se bivša potpredsjednica Visokog sudskog i Tužiteljskog Vijeća BiH, provincijska sutkinja koja je u najmanju ruku bila aktivan saučesnik u urušavanju pravosudnog poretka koji je godinama vođen u režiji njenog dugogodišnjeg šefa i aktuelnog Dodikovog savjetnika Milana Tegeltije. Svoj doprinos intenzitetu linča dao je i sin bivše Glavne tužiteljice (koja je kao i njen mentor Tegeltija završila na američkoj Crnoj listi), nova akademska zvijezda kojem su sve donedavno mamini tjelohranitelji pomagali u shopping akcijama. Riječ je o osveti Periću od te rashodovane pravosudne strukture koja je odnedavno lišena nezasluženih privilegija i bahate nekontrolirane moći.
Sudija, sviraj nešto nešto narodno
Reakcije političara, kakav je slučaj sa liderom Naroda i Pravde Elmedinom Konakovićem koji je sudiju Perića nazvao “slugom režima”, ne svjedoče samo o njegovom niskom nivo pravosudne (i opće) kulture nego predstavljaju i političku zloupotrebu tragedije jednog mladića i njegove familije.
Bezobrazni vrhunac tekuće hajke na Branka Perića bio je Twitter atentat kojeg je mučki izveo jedan beskorisni idiotkoji se godinama lažno predstavlja kao novinar koji ga je optužio da je štitio zločince tokom rata kada je bio tužitelj u Tesliću. Postoji hrpa dokumenata iz tog vremena koji svjedoče da je Perić u prvim mjesecima divljanja (para)policijskih hordi po Tesliću izdavao naloge za njhovo hapšenje i sudsko procesuiranje. Postoji i serijal tekstova koje je on neposredno nakon rata objavljivao u banjalučkim “Nezavisnim novinama” o zločinačkoj organizaciji “Miće” koja je sve do njihovog hapšenja sijala smrt, teror i provodila sistematične progone nad Bošnjacima i Hrvatima Doboja i Teslića. Postoje i tvrdnje pokojnog Željka Kopanje, vlasnika “Nezavisnih”, da je zbog tih tekstova automobil u kojem se nalazio odletio u zrak a on ostao teški invalid.
Sve što treba znati o presudi koju je prošle nedjelje donijelo Sudsko vijeća Suda BiH na čelu sa Brankom Perićem može se pronaći u komentaru kojeg je tim povodom dao akademik Edin Šarčević, profesor pravnih nauka na fakultetu u Leipzigu.
“Presuda je u ovoj fazi, prema mom mišljenju, znak kultivirane objektivnosti, sudijske neutralnosti i stručnog odnosa prema korištenju dokaza”, ocijenio je Šarčević. On, također, smatra da je izrečena presuda pokazala“nesposobnost tužitelja da ocijene izglede na uspjeh vlastite optužnice i konzekventno provedu dokazni postupak”. Osuđujući atmosferu linča koja se kreira u javnosti prema Branku Periću, Šarčević zaključuje da “ako nekoga ovdje treba kritizirati, to su tužitelji”.
Ko će suditi “Respirstore”
Treba se nadati da će tužitelji Tužiteljstva Bosne i Hercegovine biti prilježniji, profesionalniji u drugoj istrazi koju s pokrenuli u vezi sa ubistvom Dženana Memića. Tom istragom je obuhvaćen vrh tužiteljskog i policijskog aparata u Kantonu Sarajevo, bivša glavna tužiteljica Dalida Burzić, tužitelj Meris Ćato, Vahid Ćosić, nekadašnji komesar sarajevske policije i nekoliko policajaca, kao i sudski vještak Ševal Kovačević. Njih se sumnjiči za krivično djelo ubistvo, organizirani kriminal i pomaganje počinitelju krivičnog djela.
Sudija Branko Perić je prije nekoliko dana zbog pritisaka i napada kojima je izložen zatražio svoje izuzeće iz Sudskog vijeća koje sudi u slučaju “Respiratori”. U tom procesu su optuženi čelni ljudi Vlade Federacije BiH Fadil Novalić i Jelka Miličević, Fahrudin Solak, bivši direktor Federalne Civilne zaštite, te biznismen Fikret Hadžić. Ovo suđenje traje dvije i pol godine, nalazi se u završnoj fazi i promjena jednog člana Sudskog Vijeća bila bi težak udarac po integritet Suda Bosne i Hercegovine. Očigledno je da je Perić tražeći svoje izuzeće želi izbjeći novi linč kakvom bi bio izložen ukoliko bi presuda koju će Sudsko vijeće donijeti bila u suprotnosti sa očekivanjima javnosti i onih koji tu javnost kreiraju.
Svjedoci smo, dakle, jednog razornog fenomena koji nije nov, ali je intenziviran kao nikada do sada: riječ je o stvaranju ambijenta u kojem se relativiziraju i bagatališu sudske presude i u kojem uopće nisu bitni argumenti, dokazi, svjedoci…, nego se presude izriču prije početka sudskih procesa. Sudovi su tu da igraju kako javnost svira, odavno je napušten standard da je bolje deset krivih osloboditi, nego jednog nevinog strpati u zatvor.
U istom danu kada je Branko Perić pročitao oslobađajuću presudu optuženim u slučaju “Dženan Memić”, stidljivo je plasirana vijest da sudske vlasti nisu mogle privesti Sakiba Mahmuljina na izdržavanje zatvorske kazne. Penzionirani general Armije BiH osuđen ja na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih nad Srbima tokom vojne akcije u Vozući u ljeto 1995. godine. Posljednjih mjeseci se pisalo o njegovom odlasku u Tursku, navodno na liječenje, zbog čega je javno protestirao i Milorad Dodik. Sud Bosne i Hercegovine je zatražio od INTERPOL-a da raspiše međunarodnu potjernicu za Mahmuljinom, što je ovih dana u urađeno.
Pravda za Mahmuljina
U reakcijama (bošnjačke) javnosti koje se mogu pratiti na društvenim mrežama prepoznatljiv je prlično visok stupanj suglasnosti u podršci bijegu Sakiba Mahmuljina od izdržavanja zatvorske kazne. Podrška mu se daje iz dva razloga: prva grupa tvrdi da nije kriv i da je presuda Suda BiH “politička”, tj. “antibošnjačka”, drugi, pak, Mahmuljinov bijeg od zakona stavljaju u konkekst brojnih srpskih i hrvatskih optuženika, ili osuđenika za ratne zločine koji su se pred pravosuđem BiH sklonili u susjedne zemlje. Pominju se slučajevi Novaka Đukića, Milomira Savčića, bjegunaca u Srbiju, odnosno Zlatana Mije Jelića, Dominika Ilijaševića Come, najpoznatIjih bjegunaca u Hrvatsku. Mahmuljinov odlazak u Tursku opravdava se tim primjerima.
Milorad Dodik je prošle godine najavljujući povlačenje suglasnosti Republike Srpske koju je dala za osnivanje Suda i Tužiteljstva BiH proizveo jednu od najvećih poslijeratnih poltičkih i ustavnih kriza u Bosni i Hercegovini. Političke elite u Sarajevu i javnost koja ih podržava načelno su svom snagom uz državne pravosudne insititucije kao simbole i elemente državnosti, ali samo onda kad i dok ispunjavaju želje tih elita, interesnih grupa i te javnosti. Razlika između Dodikovog nepriznavanja Suda i zahtjeva da se on rasformira i histeričnog ignoriranja i relativiziranja presuda koji dolaze od tzv. bošnjačke “komponente”, mnogo je manja nego što se to čini!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
