Narod i Pravda Elmedina Konakovića apsolutni je pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo. SDA je još uvijek prva stranka, ali je NiP u zaostatku svega pet hiljada glasova. Naša stranka je izgubila najviše svojih glasača, a veliki pad, procentualno gledajući, doživjeli su SBB i DF. Istraga.ba nastavlja sa analizom izbornih rezultata po kantonima. Na redu je Kanton Sarajevo.
SDA
Na Općim izborima 2018. godine SDA je u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Danas je podrška toj stranci znatno manja. Prema nepotpunim rezultatima (preko 95 posto obrađenih listića) SDA je u svih devet općina podržalo 45 hiljada birača. Za očekivati je da će ova stranka dobiti još glasova onih koji su glasali poštom, ali teško je očeklivati da mogu prebaciti 48 hiljada glasova. To bi, opet, u konačnici značilo da je SDA u padu za oko 6.000 glasova. Slabiji rezultat ostvarili su u osam općina Kantona Sarajevo. Jedini rast SDA ima u Trnovu.
NiP
Prema nepotpunim rezultatima Narod i Pravda u nedjelju je osvojila oko 42.000 glasova. U odnosu na Opće izbore, NiP je u dobio novih 13 hiljada glasača, jer su 2018. godine osvojili 29.800. NiP je rastao u svim općinama Kantona Sarajevo, a najveći rast su ostvarili u Novom Gradu gdje su sa 6.700 skočili na skoro 11 hiljada glasova. U Centru je ta stranka sa 4.900 porasla na 5.200 glasova, dok su u Novom Sarajevu dobili 2.000 novih glasova i sada su prva stranka i na području te općine.
Naša stranka
Najveći broj glasača, u odnosu na izbore 2018. godine, izgubila je Naša stranka. Ostali su bez skoro 12 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, a kao stranka su izgubili primat u općinama Centar i Novo Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine Naša stranka je osvojila 28.300 glasova, dok je u nedjelju za ovu stranku u Kantonu Sarajevo glasalo oko 16.500 birača. U Starom gradu su izgubili 1.300 glasova, u Centru su pali za 1.700 glasova, dok je u Novom Sarajevu zabilježen pad sa 7.300 na oko 4.000 glasova. Upravo u toj općini veliki rast je zabilježio NiP. I u Novom Gradu je Naša stranka sa 7.300 pala na 4.200. Na Ilidži su, također, izgubili preko hiljadu glasova.
SDP
I SDP je izgubio podršku svojih birača. Sa 22.200 na Općim izborima 2018. godine protekle su nedjelje pali na 15.300 glasova. Najbolji rezultat SDP je ostvario u Starom Gradu gdje su ostali na na istom broju glasova (1800). U Centru su izgubili hiljadu glasova, U Novom Sarajevu su, također, izgubili oko hiljadu glasova. U Novom Gradu SDP je osvojio oko 2300 glasava manje.
Platforma za progrès
Stranka Mirsada Hadžikadića ostvarila je značajan rezultat u Kantonu Sarajevo. Prema još nepotpunim rezultatima, osvojili su oko 9300 glasova, pa su tako postali peta politička stranka po snazi u Sarajevu. U Novom Gradu su osvojili tri hiljade glasova, u Centru su na 1600 glasova, u Novom Sarajevu su na 1.800.
DF
Demokratska fronta je, pored Naše stranke, procentualno najveći gubitnik u Kantonu Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine DF je osvojio 13480 glasova. U nedjelju je DF u Kantonu Sarajevo zaokružilo oko 7.500 ljudi. U Starom Gradu uopće nisu prešli cenzus i tu su izgubili oko 700 glasova. U Centru im je prepolovljena podrška. Najbolji rezultat su ostvarili u Novom Sarajevu i Vogošći. Cenzus, također, nisu prešli ni u Ilijašu.
SBB
Poput DF-a i SBB se bori za politički život u Kantonu Sarajevo. I ova stranka će osvojiti oko 8000 glasova u odnosu na 20 hiljada glasova koliko su osvojili na Općim izborima 2018. godine. SBB je u Starom Gradu izgubio oko 800 glasova, u Centru skoro 2.000 glasova, na Ilidži 2.200 i tu, čak, nisu prešli ni cenzus.
Bez bine i ozvučenja, bez silnih govornika, bez živog tv prijenosa i bez autobusa, u subotu se, tačno u podne, tridesetak žena iz Srebrenice okupilo u centru Tuzle. U rukama su nosile jastučnice na kojima su izvezle imena svoje djece, ubijene djece, nakon smrti raskomadane i razbacane u tri-četiri masovne grobnice. Ne znam da li je među tih tridesetak žena bila Hajra Ćatić. Ne znam, jer u medijima nije bilo galerije od stotinjak fotografija sa protesta u Tuzli. Ne znam ni koji je po redu bio ovaj protest. Znam samo da je Hajra Ćatić teško bolesna i da za 26 godina nije pronašla nijednu jedinu kost svog sina Nine, koji je u julu 1995. godine, u dramtičnom javljanju, najavio srebrenički pakao. Znam i da u subotu nigdje nisam pročitao da je ona „junak našeg vremena“.
žene Srebrenice u Tuzli, 11. septembar 2021
Za razliku od Hajre Ćatić, Ifet Feraget je “pravi junak”. Što se i vidjelo u subotu. Sat nakon žena iz Srebrenice, Ifet je u Sarajevu organizirao protestni skup na kojem se pričalo o narodu i pravdi i našoj boljoj budućnosti. Tri-četiri televizije su uživo prenosile govore, tri-četiri hiljade ljudi se skupilo u centru Sarajeva, postavljali su uslove, tražili smjene tužilaca, sastanke u VSTV-u i postavljali rokove. Ovo je bio, reći će govornici, “skup za svu našu djecu”. Povod za organizovanje skupa je slučaj smrti Dženana Memića, mladića sa Ilidže, čiji otac Muriz godinama inisistira na “rasvjetljavanju okolnosti” smrti svoga sina. I neka insistira, jer treba da insistira. Godinama Muriz Memić i njegova kćerka Arijana Memić tvrde da iza smrti njegovog sina stoji režim. Dženan Memić je stradao 8. februara 2016. godine. Premijer Kantona Sarajevo u vrijeme spornog događaja bio je Elmedin Konaković, koji će kasnije napustiti matičnu SDA, osnovati svoju stranku Narod i Pravda u koju će se učlaniti Dženanova sestra Arijana. Konaković je u subotu, sa stranačkim kolegama, bio u prvim redovima na “skupu za svu našu djecu”
U njegovu stranku, NiP, početkom ove godine učlanio se i Aljoša Čampara, federalni ministar unutrašnjih poslova, koji je do prošle jeseni bio kadar SDA. Evo šta je Arijana Memić, kao kantonalna zastupnica NiP-a, govorila o Aljoši Čampari dok je on bio kadar SDA.
„Danas o smjeni Vlade KS odlučuje Aljoša Čampara, koji je i federalni ministar unutrašnjih poslova, institucije u kojoj su uništeni pojedini materijalni dokazi o ubistvu moga brata. Za to nikada niko nije odgovarao“ (Arijana Memić, izvor Novinska agencija Patria, 9. januar 2020. godine).
Čampara je, uistinu, bio federalni ministar unutrašnjih poslova u februaru 2016. godine, kada je na Ilidži stradao Dženan Memić. Učlanjenjem u NiP Elmedina Konakovića on je od krivca, preko noći, postao samo stranački kolega s kojim se Arijana Memić rado fotografiše.
Čampara i Memić za istim stolom
Kada je u Velikoj aleji 8. februara 2016. godine stradao Dženan Memić, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo bio je Ismir Jusko, kadar Radončićevog Saveza za bolju budućnost. Tražio sam, ali nigdje nisam pronašao da je ikad iko dao neku izjavu protiv ministra čiji policajci nisu „rasvijetlili okolnosti smrti“ Dženana Memića. Protiv čelnika MUP-a se govorilo.
Vahid Ćosić je kobne noći bio policijski komesar. Tada je još bio aktualan sukob na relaciji Konaković-Čampare, a Ćosić, kao kadar Rabije Sade Čampare, (majka Aljoše Čampare) bio je kamen spoticanja. Iz „Pravde za Dženana“ često su prozivali komesara Ćosića, tražeći njegovo procesuiranje.
Otkako se Aljoša Čampara učlanio u NiP, bivši policijski komesar Vahid Ćosić nije više pomenut kao osoba koja bi trebala biti procesuirana zbog „propusta u istrazi“. Umjesto njega, na tapetu se našla glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija koja je ovu funkciju preuzela u maju 2019. godine, odnosno tri godine nakon što je stradao Dženan Memić. Muriz Memić je u februaru ove godine predao zahtjev za smjenu Sabine Sarajlije. Onda je opet, na inicijativu NiP-a, isti zahtjev usvojila Skupština Kantona Sarajevo. Pojednostavljeno, glavna kantonalna tužiteljica kriva je za „nerasvjetljavanje događaja“ koji se dogodio tri godine prije njenog imenovanja i u kojem nikada nije postupala.
„Evo, pet i po godina borba traje. Ali banda pravosudna ne odustaje. Jučer me naročito naljuti dopis Sanele Butigan-Gorušanović koja kaže da niko nije odgovoran“, kazat će u subotu Muriz Memić, obraćajući se medijima neposredno prije skupa.
Nije precizirao o čemu se radi. Ali da preciziramo, Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije koja je razriješila Gordanu Tadić s pozicije glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.
„Ovo je pritisak na Gordanu Tadić zbog rada na predmetima „Memić“ i Dragičević“, prokomentarisao je Ifet Feraget za Avaz odluku Prvostepene komisije u disciplinskom postupku protiv glavne državne tužiteljice.
Podrška Gordani Tadić na subotnjem skupu u Sarajevu bila je neupitna. Majka Davida Dragičevića će s govornice reći da „Gordana ima njenu podršku, sve dok ne osjeti da je skrenula s puta“ i sve će vrlo brzo završiti na portalu Radončićevog Avaza.
Ifet Feraget će ubrzo dobiti epitet „junaka našeg doba“. Postao je advokat Avaza, porodice Memić i porodice Dragičević. Ovaj posljednji navedeni slučaj, Dragičević, „dijelio“ je sa uglednim zagrebačkim advokatom Antom Nobilom.
“Kad s lažnim tvrdnjama mobiliziraš narod zbog političkih ciljeva, a gdje ti je istraga samo alat, ja sam se povukao. To nije moj rat. Ja sam stranac u BiH, ne bavim se politikom, a ne želim biti negdje gdje se lažne informacije plasiraju. Nažalost, vi novinari nikad niste provjerili ni jednu njegovu tvrdnju. Kažete meni da opstruiram istragu, nikad ga niste pitali na temelju čega to tvrdi. Što sam ja napravio, tužitelj nam je dao cijeli spis. Sugerirali smo što treba napraviti, ali mi ne vodimo istragu, nemamo te ovlasti. Ja nisam mogao opstruirati istragu kad je ne vodim. Mene postupak više ne interesira, ali slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti BiH”, kazao je Nobilo nakon što se povukao iz slučaja.
Ifet Feraget je ostao u predmetu Dragičević i glavni čovjek “slučaj Memić”. Postao je “junak našeg doba” i željeni kandidat za člana Predsjedništva BiH. Slučaj Memić povezivao je sa izmjenama izbornog zakona i podnosio prijave protiv “odgovornih” u pravosuđu u vezi sa ovim slučajem, tražio da ga prime na sastanke, a ako ga ne prime, tražio je njihove smjene.
“Ja sam podnio krivičnu prijavu protiv više od 45 ljudi”, reći će Feraget govoreći o slučaju Dženan Memić.
U Srebrenici su ubijena 8372 čovjeka. Njihovi posmrtni ostaci i danas su razbacani po podrinjskim šumama i livadama. Njihove majke i supruge u subotu su se okupile na tuzlanskom Trgu slobode. Nijedna televizija nije prenosila njihov protest. Na portalima nisu objavljene galerije fotografija sa protesta. Političara nije bilo. Kolektivna amnezija.
Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.
Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.
Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).
Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.
Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.
Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.
Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.
Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.
Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.
Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)
Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.
Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.
Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.
Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.
Par rečenica u tri twitta Damira Arnauta dokazuju da je ovaj aktualni kadar Naše stranke, sa popriličnim stažom u SBB-u i Stranci za BiH, sklon iskrivljavanju činjenica, ali i da je njegovo znanje o izbornom zakonodavstvu poprilično skromno.
“Ono kad te prozivaju zbog nečega na što si ponosan i što bi opet uradio. Taj dan sam spasio koncept Popisa iz 91. kao strateške kategorije. Stranci došli da nam potvrde najave Irene Hadžiabdić da će CIK podijeliti mandate u FBiH i da to ima njihovu podršku. Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ’91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13. Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, napisao je Arnaut u svom obraćanju javnosti nakon što je Istraga objavila snimak na kojem se čuje kako bivši kadar SBiH-a i SBB-a sa trenutnom adresom u Našoj stranci zagovara primjenu popisa iz 2013. godine, s čim je bio “suglasan” i HDZ BiH.
Pa, da vidimo šta to tvrdi Damir Arnaut. Krenut ćemo od kraja.
“Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, piše Damir Arnaut.
Kako ga je spasio, možete vidjeti ako kliknete na ovaj link, koji će vas odvesti na stranicu Centralne izborne komisije BiH. Dokument se zove “Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH”. Ovaj dokument Centralne izborne komisije BiH temelji se na popisu stanovništva iz 2013. godine. Još uvijek je na snazi. Prema tom dokumentu, iz Zeničko-dobojskog kantona se bira samo jedan delegat iz reda hrvatskog naroda, dok se iz Kantona Sarajevio biraju tri Srbina. Da je Arnaut “spasio koncept Popisa 91″, Kanton Sarajevo bi davao pet delegata iz reda srpskog naroda, a Zeničko-dobojski kanton bi davao dva Hrvata. Na stranici CIK-a je lako provjeriti da se sada, prilikom rasporeda delegata u Dom naroda FBiH primjenuje popis 2013. godine”. Arnautov “koncept Popisa 91″ koji je “on spasio” zapravo – NE POSTOJI.
Na fotografiji ispod ovog pasusa je raspored delegata u Domu naroda FBiH u slučaju da je na znazi “koncept Popisa 91” koji je “spasio Damir Arnaut”.
No, ovaj raspored ne važi jer Damir Arnaut NIJE SPASIO koncept popisa 91. Na snazi je koncept popisa 2013. i raspored delegata možete vidjeti na dokumentu ispod ovog pasusa.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
“Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ’91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, piše Damir Arnaut na svom Twitter nalogu.
U prvoj rečenici nije jasno da li se državni zastupnik Arnaut zalagao za primjenu popisa iz 1991. godine i kakve to veze MUP-ovi imaju sa izborom delegata u Dom naroda Federacije BiH. Damir Arnaut se tako hvali da je rekao strancima da se “CIK ne šali da pominje ni 91. ni 13. godinu, već da nabacaju slučajne brojke“.
Bivši advokat State Department sa diplomom pravnika sa američkog Univeziteta Berkeley, tako, traži “slučajne brojke” i napominje da se CIK “ne šali da pominje ni popis 91”.
U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, poglavlje IX, član 7. (utvrđen Amandmanom LI) piše da: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede“.
Ako u Ustavu FBiH piše da je osnova za izračun – “koncept Popisa 91.”, zašto je onda pravnik Arnaut govorio strancima da CIK “ni u šali” ne pominje popis iz 1991. godine.
Idemo dalje.
“Takvo rješenje je nedugo poslije CIK je usvojio jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, tvrdi Arnaut, tvrdeći da je Centralna izborna komisija BiH usvojila njegov prijedlog.
Izvod iz Zapisnika sa 98 sa sjednice Centralne izborne komisije održane dana 18. 12. 2018. godine dokazuje da Arnaut, opet, ne govori istinu.
Na dnevnom redu CIK-a su bila dva prijedloga Upustva. Prvi prijedlog je dostavio Suad Arnautović i on je bio zasnovan na popisu iz 1991. godine. Za taj prijedlog su glasali Suad Arnautović, Ahmet Šantić i Irena Hadžiabdić. Protiv su bili Branko Petrić, Vlado Rogić, Novak Božičković i Stjepan Mikić. Prijedlog koji je zasnovan na “konceptu popisa 1991.” nije usvojen.
Drugi prijedlog rasporeda mandata u Domu naroda FBiH je bio zasnovan na popisu iz 2013. godine. “Koncept popisa 13.” je podrazumijevao “protjerivanje” dva srpska delegata iz Sarajeva u Livno i jednog hrvatskog delegata iz Zenice u Široki Brijeg. Ta odluka je usvojena sa pet glasova za i dva protiv (Suad Arnautović i Ahmet Šantić).
Parlamentarac Arnaut je, tako, u tri rečenice iznio četiri neistine. Prvo, CIK nije usvojio nikakvo “njegovo” rješenje. Drugo, CIK nije rješenje usvojo jednoglasno. Treće, Suad Arnautović i Ahmet Šantić nisu glasali za usvojeno Uputstvo. Četvrto, Irena Hadžiabdić i kadrovi SNSD/HDZ su preglasali Arnautovića i Šantića.
“Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, uskliknuo je Arnaut.
Dokumenti dokazuju da nije. A snimci sa pregovora iz 2018. godine dokazuju da se Damir Arnaut zalagao za “proizvoljne” brojeve koji bi se, “slučajno poklopili sa popisom iz 2013.” S tim da ništa ne bi bilo napisano.
Neko je, ipak, pucao. Pripadnici JNA, koji su se tog dana povlačili iz svoje komande, ubijeni su i to su nesporne činjenice. Odmah po prestanku agresije na Bosnu i Hercegovinu, MUP Republike Srpske će 29. maja 1996. godine podnijeti Osnovnom javnom tužilaštvu Sarajevo krivičnu prijavu protiv većeg broja osoba zbog sumnje da su, tokom napada na konvoj JNA u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992, počinile krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.
Dopuna prijave je stigla 27. aprila 2005. godine, a petnaestak dana kasnije Tužilaštvo Bosne i Hercegovine preuzima predmet od pravosuđa Republike Srpske. Godinu i po kasnije, u oktobru 2006, tokom mandata Marinka Jurčevića, Tužilaštvo BiH donosi naredbu o provođenju istrage protiv 14 osoba. Na čelu je Ejup Ganić, a onda slijede Zaim Backović, Hasan Efendić, Jovan Divjak, Jusuf Pušina, Fikret Muslimović, Dževad Topić, Dragan Vikić, Jovica Berović, Rešad Jusupović, Emin Švrakić, Damir Došan, Jusuf Kecman i Ibrahim Hodžić. Među osumnjičenima nije bilo Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića. Šest godina je međunarodni tužilac u Tužilaštvu BiH Jude Romano istraživao slučaj, da bi 18. januara 2012. donio naredbu o obustavi istrage protiv svih 14 osumnjičenih zbog nedostatka dokaza.
Jedna rečenica iz njegove naredbe posebno je bitna – “kolona JNA bila je legitiman vojni cilj”. Ali u drugom dijelu naredbe tužilac Romano je utvrdio da neke radnje, ipak, predstavljaju krivično djelo. U pitanju su ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, vojnika Miodraga Đukića, potpukovnika Boška Jovanića, pukovnika Boška Mihajlovića, pukovnika Gradimira Petrovića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića, kapetana Dragana Stankovića, kapetana Lasla Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, vojnika Zvezdana Arsića, kapetana Ratka Kataline, vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića, vojnika Milenka Perića, vojnika Dragana Pantića, razvodnika Ivice Simića i Slavka Petrovića, zbog toga što je, citiram odluku, “na žrtve otvorena vatra kada su one bile onesposobljene za borbu”. Tužilac Romano kao ratni zločin navodi i ubistvo Normele Šuko, te ranjavanja vojnika Dragana Kovačevića i pukovnika Dušana Kovačevića, koji su bili u sanitetskom vozilu na koje je otvorena vatra. U naredbi o obustavi istrage se još, kao ratni zločin, definira i fizičko maltretiranje zastavnika Gojka Vukšića, pukovnika Slavoljuba Beloševića, kapetana Milana Legena, Miroslava Ćabe, Nenada Erića i Danila Beribake, koji su, prethodno, bili zarobljeni u Dobrovoljačkoj ulici.
U pogledu drugih pogibija i ranjavanja Tužilaštvo BiH će utvrditi da su ona nastala “kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete”. Nakon ove naredbe tužioca Romana uslijedile su pritužbe porodica stradalih. Bivša vršiteljica glavne državne tužiteljice, pokojna Jadranka Lokmić-Misirača, odmah će donijeti odluku o formiranju Komisije koja bi trebala preispitati pristigle pritužbe. Njen nasljednik Goran Salihović će, nakon stupanja na dužnost 2013. godine, u nekoliko navrata mijenjati sastave Komisije. Od marta 2015. pa sve do maja 2017. godine ovaj šestočlani tim se sastao 18 puta. No, odluka nije donesena. U međuvremenu je članica Komisije Gordana Tadić, tada šefica Odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, postala vršiteljica dužnosti glavne državne tužiteljice. U januaru 2018. godine, odlučujući po apelaciji Bogdane Tomović i Gordane Gvozdenović, članova porodica stradalih pripadnika JNA, Ustavni sud BiH donosi odluku kojom “utvrđuje povredu prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda” i nalaže Tužilaštvu BiH da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama apelantica.
Ustavni sud BiH, dakle, nije rekao da se njihova pritužba mora prihvatiti, već da se o njoj mora odlučiti. I Gordana Tadić je samostalno odlučila. Krajem novembra 2018. Tužilaštvo BiH saopćava da je “stavilo van snage” odluku o obustavi istrage u slučaju Dobrovoljačka, te donosi naredbu o provođenju istrage protiv pet osoba. Gordana Tadić će tim predmetom kasnije zadužiti Milanka Kajganića, koji će, potom, naslijediti Gordanu Tadić, a predmet će prebaciti u nadležnost tužioca Mladena Vukojičića. Ove sedmice je podiguta optužnica. Broj osumnjičenih se uduplao. Na optužnici su su našli Bakir Alispahić, Ismet Dahić i Enes Bezdrob, koji proteklih godina nisu ni bili pod istragom. No, Tužilaštvo BiH je odlučilo da optuži kompletan tadašnji državni vrh koji je danas živ. Nema dileme da bi među optuženima, da je živ, bio i Jovan Divjak, čovjek čije riječi i danas odjekuju bivšom Dobrovoljačkom – Ne pucaj.
Brojevi su uvijek najbolji pokazatelj realnosti. A oni govore da Borjana Krišto ima veće šanse da postane članica Predsjedništva BiH nego što ih je imao Dragan Čović. Prvo, Krišto će biti zajednička kandidatkinja svih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS). I, drugo, Borjana Krišto može računati na 190 hiljada glasova, koliko su 2018. godine ukupno osvojili svi kandidati stranaka sa sjedištem u Mostaru. Evo konkretnih pokazatelja.
Na Općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nadmetalo se pet kandidata. Željko Komšić je bio kandidat Demokratske fronte, Dragana Čovića je kandidirao HDZ BiH, Dianu Zeleniku HDZ 1990, Borišu Falatara Naša stranka, a Jerka Ivankovića-Lijanovića obiteljska Narodna stranka Radom za boljitak. Prema zvančnim rezultatima Centralne izborne komisije BiH, Komšić je osvojio 225 hiljada glasova, Dragan Čović 154.800 glasova, Diana Zelenika 25.890, 16.036, Jerko Ivanković-Lijanović 6.099.
Kandidati dva HDZ-a u zbiru imaju preko 180 hiljada glasova
Na predstojećim izborima za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda bit će samo dva kandidata. Željko Komšić iz DF-a i Borjana Krišto iz HDZ-a BiH koju podržava HNS. Lijanovićeva stranka se raspala, a Naša stranka će podržati SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Dakle, Željko Komšić ne može računati na dodatne glasove. Borjana Krišto, pak, može računati na Čovićeve glasove i na glasove Diane Zelenike, odnosno glasove HDZ-a 1990 koji je dio HNS-a. Tu treba dodati i šest hiljada hercegovačkih glasova Jerka Ivankovića – Lijanovića. Čović je, podsjećamo, osvojio 154.819 glasova, Diana Zelenika 25.890, dok je Jerko Lijanović osvojo 6099. Saberemo li sve ove glasove, dolazimo do 186.600 glasova na koje može računati Borjana Krišto. To znači da bi Željko Komšić morao ponovoti najmanje isti rezultat da bi bio sigurno izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. No, treba imati na umu da je prošli put dio Komšićevih birača glasao protiv Dragana Čovića. Sada, kada Čović nije kandidat ta motivacija će dijelom opasti, što znači da bi Komšić mogao osvojiti manje glasova nego 2018. godine. Upravo zbog toga šanse Borjane Krišto da bude izabrana za člana Predsjedništva BiH su znatno veće nego što bi bile šanse Dragana Čović. I baš na tu kartu je igrao i službeni Zagreb.
“Kako stvari stoje Čović neće biti kandidat na izborima”, poručio je 13. juna ove godine predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je tom izjavom, faktički, razotkrio cjelokupni plan Zagreba koji će, više nego ikada, biti direktno uključen u predizbornu kampanju.
I Zoran Krešić, urednik HDZ-u bliskog Večernjeg lista, stava je da “dva jaka bošnjačka kandidata Hrvati mogu do Predsjedništva BiH”, ne smatrajući pritome Željka Komšića hrvatskim kandidatom. Krešić je u svojoj analizi od 29. maja ove godine naveo da podrška sedam stranaka Denisu Bećiroviću “otvara vrata” kandidatu HNS-a za člana Predsjedništva BiH.
HDZ, dakle, računa da fokus predizborne kampanje biti na dvojici bošnjačkih kandidata za člana Predsjedništva BiH, što bi njihovom kandidatu otvorilo vrata pobjede. Upravo zbog toga su visoki zvaničnici iz Zagreba insistirali da Dragan Čović ne bude kandidat, kako birači iz kantona koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH ne bi bili motivisani da glasaju za Željka Komšića. Hrvatski premijer Andrej Plenković je, pak, predlagao da kandidat bude aktualni gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji, za razliku od drugih HDZ-ovaca vodi otvoreniju politiku. No, Dragan Čović je insistirao da mora biti on ili neko od njegovog povjerenja. A to je, upravo, Borjana Krišto koja je godinama jedna od najbližih saradnica Dragana Čovića.
Borjana Krišto je jedna od najutjecajnih osoba unutar HDZ-a BiH. Tokom prošlog i aktualnog mandata, ona je bila članica Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Prije toga, u mandatu 2010-2014., bila je delegat u Domu naroda PS BiH. Funkciju predsjednice Federacije BiH obnašala je tokom mandata 2006-2010.
Ugrozila procesuiranje organiziranog kriminala
Kao državna zastupnica i članica Kolegija u Parlamentu BiH, Krišto je podnijels nekoliko bitnih apelacija Ustavnom sudu BiH. Zbog privatnih veza sa sudijom Ustavnog suda BiH Matom Tadićem, uspjela je srušiti pojedine odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, zbog čega je, u jednom perodu, bilo ugroženo i procesuiranje organiziranog kriminala. Osim ovoga, Borjana Krišto je zatražila i ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH kojom osporava dvostepeno odlučivanje državnog suda, što bi, proglasi li Ustavni sud BiH njen zahtjev osnovanim, moglo izazvati potpunu pravnu nesigurnost u BiH.
Veze sa Rusima
Identično kao Dragan Čović, Borjana Krišto je gradila dobre veze sa ruskim diplomatama. Nekoliko puta je o izmjenama Izbornog zakona BiH razgovarala sa bivšim ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.
Intenziviranje saradnje bila je suština saopćenja za javnost nakon sastanka Borjane Krišto sa ruskim ambasadorom u januaru 2019. godine.
“Sagovornici su se složili da nakon formiranja oba doma PSBiH treba intenzivirati parlamentarnu saradnju Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije”, saopćeno je tada iz kabineta Borjane Krišto.
Krišto sa ruskim ambasadorom Petrom Ivanvocim: Intenzivirati saradnju
Kada se u februaru prošle godine sastala sa novim ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, Krišto je saopćila da je razgovarala o Izbornom zakonu BiH.
“Krišto je naglasila da je izmjena Izbornog zakona BiH u duhu sprovođenja odluka Ustavnog suda i Sporazuma potpisanog u Mostaru trenutno najprioritetnije pitanje u BiH koje treba riješiti, a čije rješenje vodi stabilnosti BiH i dobrobiti svih njenih konstitutivnih naroda i građana koji u njoj žive”, saopćeno je poslije sastanka.
Borjana Krišto sa ruskim ambasadorom Igovorom Kalabuhovim
Krišto je u junu 2017. godine bila i u centru skandala, kada se, zajedno sa Draganom Čovićem, fotografisala u društvu ratnog zločinca Daria Kordića. Sporna fotografija je u naslovu ovog teksta.
The collapse of the Russian Federation will improve the security and stability of several nearby regions, including the Western Balkans. A rump Muscovite state military defeated in Ukraine, under intense international sanctions, with falling energy revenues, a depleted budget, and shorn of its resource base in Siberia will have severely reduced capabilities to attack its neighbors or foment unrest outside its borders.
As Moscow turns inward to deal with multiplying crises its capacity for foreign aggression will diminish. Its ability to entangle Europe in energy dependence, engage in political corruption, and spread disinformation will be curtailed. NATO’s eastern flank from the Arctic to the Black Sea will become more secure and enhance economic development and regional cooperation. Ukraine and Moldova will be able to regain their occupied territories and petition for EU and NATO integration without fear of Russia’s reaction. Belarus can secure its independence, build a democracy, and develop productive relations with its neighbors.
In the Western Balkans, without Russian support Serbia’s ability to destabilize the region will be reduced and the threat of armed conflict in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro will recede. The EU project can gather momentum again and NATO will no longer have an internal flank that it must protect from Moscow’s ambitions. However, Washington and Brussels must also beware of lighting fuses for future conflicts through any compromises with Belgrade’s mini-imperialism. The creation of a Serbian entity in Kosova, as envisaged by US and EU negotiators, will embolden the separatist government in Banja Luka and can also lead to calls for dividing Montenegro.
With a weakened Russia in the South Caucasus, Georgia will be able to negotiate the return of Abkhazia and South Ossetia as autonomous republics within a Georgian federation. Armenia and Azerbaijan will finally be able to sign a peace treaty without Moscow’s interference. This will also undercut negative Iranian influences in the region and help Turkey to develop relations with Turkic-speaking states in Central Asia and Turkic nations trapped in the Russian Federation. Georgia and Azerbaijan will be able to forge relations with the emerging independent republics of the North Caucasus and help them to become new partners with Western institutions.
Central Asian states will feel increasingly liberated from Russia and can turn to the West for deeper energy, economic, and security connections. New pro-Western states will emerge from across the Russian federation that can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. China will be in a weaker position to expand its influence by collaborating with a failing Russia, but it will also try to benefit from Russia’s rupture. Beijing will aim to expand its influence among emerging state entities in Siberia and the Far East, allowing for direct exploitation of local resources without Moscow’s interference, and affording easier access to the Arctic and northern trade routes. Russia’s regime will no longer possess the military presence to counter Chinese pressure as it exhausts its resources on preventing a catastrophic defeat in Ukraine.
The US and EU must extend their influence in Russia’s Pacific and Siberian territories and work in tandem with Japan, South Korea, Taiwan, and Canada to open up avenues for diplomatic contacts and economic cooperation with embryonic states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek recognition and investment from abroad and similarly to the Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire. Russia’s rupture will provide America with potential new allies in the Pacific region, but it will also create new points of confrontation with China’s ambitions. It is time to start planning on how to manage Chinese potential territorial claims and economic entrapment among the post-Russia states.
Western policy makers have been warning that we help Putin by talking about Russia’s collapse, because this allegedly enables the Kremlin to mobilize the public in support of the regime. In reality, it is silence, denials, and lack of a future-oriented policy that helps Moscow. The Kremlin claims that the West wants to destroy Russia regardless of actual US and EU policy. Denials from Washington and Brussels simply fuel Kremlin conspiracies, similarly to its narrative about the alleged NATO threat. Officials have tried to convince Russian officials that NATO is not a threat to Russia for over two decades and failed to realize that the Kremlin invents Western threats regardless of actual policy.
A much more effective approach would be to clearly specify what the West supports in Russia. Open backing for pluralism, democracy, federalism, civil rights, and the autonomy of republics and regions can help embolden Russia’s citizens by demonstrating that they are not globally isolated. They will improve their quest for stability and economic development by rejecting Moscow and forming new states that cultivate peaceful relations with neighbors.
Most Western leaders still believe they can return to the post-Cold War status quo and fail to see the benefits of Russia’s disintegration. Instead of planning contingencies for capitalizing on Russia’s de-imperialization, most Western officials are stuck in a bygone era. Even after the horrors of Russia’s attack on Ukraine, too many Western officials still exhibit wishful thinking that beneficial relations can be established with a post-Putin Kremlin or that Russian liberals can democratize the empire.
Western officials made a grave mistake when they assumed that the collapse of Soviet communism ensured the end of Russian imperialism. They must now avoid a second strategic mistake by presuming that the current empire is permanent. Imperial states invariably collapse when they overreach, as Moscow has in Ukraine, and where centrifugal pressures are fueled by economic decline, regional resentments, and national revivals. Washington and Brussels must reach out to Russia’s republics and regions and demonstrate that citizens of the failed federation do have a future beyond the destructive imperial fantasies of the Kremlin elite.
Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.
„Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar“: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…
Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.
UTORAK, 24. JANUAR
Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.
Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.
Iako je ime, lik i djelo Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.
Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!
SRIJEDA, 25. JANUAR
U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.
No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.
Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.
I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.
Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.
Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.
Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.
ČETVRTAK, 26. JANAUR
Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.
Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.
Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur’an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.
Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji, platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.
Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.
Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard, iz njega ne govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!
PETAK, 27. JANUAR
Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.
Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.
Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!
U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je, piše britanski povjesničar, „da se holokaust nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.
Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.
SUBOTA, 28. JANUAR
Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.
U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.
Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.
Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.
Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.
Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!
NEDJELJA, 29. JANUAR
Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.
Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.
Jelena Dokić i Novak Đoković
A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.
Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.
O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.
Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo javno ponašanje Srđana Đokovića nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova da ga ostave bez posla.
Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.
Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.
Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…
Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.
“Naser heroj” i “kuhana žaba”
Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.
Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.
No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.
Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.
Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.
Nagradno pitanje
S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?
Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.
Za pet godina, od početka 2018. go kraja 2022., Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg podiglo je devet optužnica za krivična djela – kurupcije i privrednog kriminala. Samo u jednom predmetu izrečena je zatvorska kazna, dok su u pet predmeta izrečene – uslovne osude. I to bi bilo to što se tiče borbe protiv korupcije u ZHK kojim suvereno vlada HDZ BiH. Tom kantonu pripadaju tri općine i jedna gradska uprava. Tu su kantonalne institucije. U ZHK, prema popisu iz 2013. godine živi 95 hiljada stanovnika.
U Bosansko-podrinjskom kantonu živi 23 hiljade stanovnika. Kanton čine dvije općine i jedan grad. Osim lokalnih općinskih i gradskih administracija u tom kantonu postoje i kantonalne institucije. Za četiri godine, od početka 2018. do kraja 2021., Tužilaštvo BPK je podiglo 10 optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. Jednu više nego ZHK za pet godina. I u tom je kantonu, u posmatranom periodu, izrečena jedna zatvorska osuda za krivično djelo korupcija.
Dakle, Tužilaštvu Goraždu za četiri godine podiglo je više optužnica za korupciju nego Tužilaštvo ZHK za pet godina, iako u ZHK ima više opštinskih administracija i skoro četiri puta više stanovnika.
Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona još nije objavilo izvještaj za 2022. godinu, tako da smo, za sada, uskraćeni za te podatke. Ali, prema bazi podataka Transparency Internationala, od početka 2018. do kraja 2021. godine, to mostarsko Tužilaštvo je podiglo 32 optužnice. Dakle, za četiri godine – 32 optužnice u kantonu kojem pripada devet općinskih i gradskih administracija, sve kantonalne institucije i nekoliko federalnih institucija. Za četiri godine izrečene su samo četiri zatvorske kazne. Šesnaest je uslovnih osuda. Tako, dakle, izgleda borba protiv korupcije u kantonu kojim vlada HDZ BiH i u kojem živi 222 hiljade stanovnika.
U Unsko-sanskom kantonu živi 273 hiljade stanovnika. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Osim općinskih administracija, u Bihaću su smještene i kantonalne institucije. Federalnih institucija nema. Za četiri godine, 2018-2021., Tužilaštvo USK je podiglo 72 optužnice za korupciju i zloupotrebu položaja. U petnaest predmeta korupcije su izrečene zatvorske kazne. Ukupno je izrečeno 39 uslovnih osuda za korupciju.
Znači, iako u Mostaru ima više institucija (lokalne, kantonalne i federalne), Tužilaštvo HNK je podiglo duplo manje optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja nego Tužilaštvo USK.
U Srednjobosanskom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Dvanaest općinskih i gradskih administracija je u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Travniku. Tome treba dodati i sve kantonalne institucije u SBK. Za četiri godine, 2018.-2021., Tužilaštvo SBK je podiglo deset optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. U istom periodu, pravosuđe tog kantona nije izreklo nijednu zatvorsku kaznu za korupciju. Izrečene su tek tri uslovne osude.
U Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Tužilaštvo ZDK je nadležno za dvanaest općina i gradova te sve kantonalne institucije. Prema podacima Transparency Internationala, za četiri godine Tužilaštvo ZDK je podiglo 101 optužnicu za korupciju, od čega se tri optužnice odnose na visoku korupciju. Izrečeno je ukupno osamnaest zatvorskih kazni. Uslovnih osuda je bilo 55.
Dakle, Tužilaštvo ZDK podiglo je deset puta više optužnica za korupciju od Tužilaštva SBK, gdje okosnicu vlasti čini HDZ BiH.
Kantonalna tužilaštva u Tuzli i Sarajevu imaju najbolje rezultate. Recimo, Tužilaštvo KS samo u 2021. godini je podiglo 100 optužnica za korupciju, a te godine je izrečeno ukupno osam zatvorskih kazni. Tokom 2020. Tužilaštvo KS je podiglo 15 optužnica, 2019. godine 24 optužnice za korupciju, a 2018. godine 29 optužnica. Pravosuđe u KS je od početka 2018. do kraja 2021. godine izreklo 21 zatvorsku kaznu zbog korupcije. Uslovne su bile 52 osude.
Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od 2018. go 2021. godine podiglo 132 optužnice za korupciju. U istom periodu izrečeno je ukupno 39 zatvorskih kazni za korupciju. Izrečene su ukupno 92 uslovne osude.
Dakle, ako je vjerovati pravosuđu i američkim sankcijama, korupcija stanuje samo tamo gdje većinski živi bošnjačko stanovništvo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
