“Velika je šteta”, reći će član Predsjedništva BiH Milorad Dodik,”što muslimanski vjernici mogu da napuste svoje radno mjesto petkom u 12 i odu na džumu i da im je poslodavac dužan da to računa u radno vrijeme, odnosno, da reguliše da te izgubljene sate nadoknadi u nekom drugom vremenu. To je nemoguće, imajući u vidu da značajne industrijske proizvodnje imaju liniju ili lanac proizvodnje koji je povezan i odlazak ljudi s tih linija značilo bi prekid proizvodnje”.
Upravo je “vrijeme za džumu” bilo kamen spoticanja na posljednjoj sjednici Predsjedništva BiH na kojoj se trebao razmatrati i usvojiti Ugovor između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u BiH, jedine vjerske zajednice s kojim država nema potpisan osnovni ugovor.
“Islamska zajednica to traži, nismo mi ti koji bi to onemogućavali. To je mišljenje i u ime vjerskih sloboda da prihvatimo da je to neotuđivo pravo i vjernika. Nažalost, nismo postigli dogovor, a to nam je cilj – da ne pravimo još veću gužvu, tako da smo razgovor ostavili za narednu sjednicu. U međuvremeni ćemo razgovarati i sa IZ”, rekao je Komšić.
Istraga.ba došla je u posjed ovog dokumenta i klikom ovdje možete pročitati šta je sve predviđeno ugovorom koji bi trebao biti razmatran na narednoj sjednici Predsjedništva BiH. Kako je je na posljednjoj sjednici najviše rasprave bilo u vezi sa “vremenom za džumu”, u nastavku ćemo se pozabaviti konkretnim odredbama ugovora.
“Bosna i Hercegovina poštovat će pravo muslimana na obavljanje džume-namaza, kao i pravo na obavljanje iftara i sehura tokom mjeseca ramazana u skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica”, navedeno je u stavu (1) člana 11. predloženog Ugovora.
U stavu četiri istog člana ugovora piše da “prava mogu podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i slobode drugih”.
Kada je u pitanju ugovor IZ-a i Bosne i Hercegovine, posebno su interesantni članovi 8. i 9.
“Nadležna tijela BiH ne mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima (džamije, mesdžidi, mektebi ,tekije, musalle, haremi, mezarja i propratni prostori) bez prethodnog pismenog odobrenja nadležnog organa Islamske zajednice, osim ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spašavanja dobara posebne historijske i umjetničke vrijednosti”, navedeno je u stavu (5) člana 8. ovog ugovora.
U članu 9., pak, piše da u slučaju “pokretanja istrage protiv službenika IZzbog eventualnih krivičnih djela propisanih krivičnim zakonom, sudske će vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne organe Islamske zajednice”.
Bosanci i Hercegovci, Jevreji i Romi, po oktroiranom Ustavu Christiana Schmidta, ne vrijede koliko i konstitutivni narodi. Preko stotinu hiljada građana Federacije BiH nema pravo biti kandidirano ili birano za (pot)predsjednika entiteta.
Prema zvaničnim rezultatima popisa provedenog 2013. godine, u bh. entitetu Federacija BiH živi 102.415 stanovnika koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici tri konstitutivna naroda. Niko od njih ne može biti predložen za predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH. I niko od njih, analogno, ne može odlučivati ko će biti premijer i ministri u Vladi FBiH. Da je oko sto hiljada građana Federacije BiH obespravljeno, konstatirao je 25. marta 2015. godine Ustavni sud BiH odlučujući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH u slučaju poznatom kao “Komšić”.
presuda Ustavnog suda BiH
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Ostalima je, dakle, Ustavom Federacije bilo uskraćeno pravo kandidiranja za (pot)predsjednika FBiH, što je, zaključio je tada Ustavni sud BiH, suprotno Evropskoj konvenziji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
I umjesto da promijeni osporeni odredbu, visoki predstavnik Christian Schmidt je, pisali smo već, nametnuo identičnu odredbu koja je suprotna Evropskoj konvenciji i Ustavu BiH.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba koju je nametnuo Christian Schmidt.
Schmidtova diskriminatorna odredba
Kao što vidimo, Klub Ostalih ne može predložiti kandidate za (pot)predsjednika FBiH. Ali to nije smetalo Christianu Schmidtu i njegovim braniteljima da saopće kako su “ojačali” Klub Ostalih u Domu naroda FBiH. Pa, da vidimo u praksi to ojačavaje.
Klubovi Bošnjaka, Srba i Hrvata imaju po 23 delegata u Domu naroda FBiH. Klub ostalih imat će 11. Svi delegati u klubovima Srba, Hrvata i Bošnjaka imaju pravo da predlože predsjednika i potpredsjednike Federacije. Nijedan delegat iz Kluba ostalih nema pravo da predloži predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju pravo da budu predsjednik i potpredsjednici FBiH. Ostalima je to pravo uskraćeno.
A sada da vidimo i vrijednost glasa Ostalih. U Tuzlanskom kantonu živi oko 22 hiljade onih koji se izjašnjavaju kao Ostali, živi oko 22 hiljade. Oni imaju pravo na samo jednog delegata u Domu naroda FBiH. Istovremeno, 7000 Srba iz TK ima pravo na tri delegata u Domu naroda FBiH. U ZDK živi 15 hiljada Ostalih i 5000 Srba. Ostali iz ZDK daju jednog delegata, a Srbi iz ZDK – dva.
Sličan omjer je i u drugim kantonima. No, Christian Schmit nije mario za to. Iako je, rekosmo, Ustavni sud BiH utvrdio da je odredba Ustava koja se odnosi na izbor predsjednika i potpredjsednika FBiH – suprotna Ustavu u Evropskoj konvenciji, Schmidt je odlučio da u svojom odlukom nametne identične odredbe.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović želi ukloniti aktualnog bh. sudiju u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu Farisa Vehabovića, saznaje Istraga.ba.
Bećirovićev kabinet je, naime, 16. januara ove godine poslao dopis Sekretarijatu Predsjedništva BiH kojim traži imenovanje novog bh. sudije u Strazburu.
“Na osnovu člana 21., stav 2. Poslovnika o radu Predsjedništva BiH predlažem da se u dnevni red naredne redovne sjednice Predsjedništva BiH uvrsti nova tačka koja glasi: Informacija o izboru sudije u Evropskom sudu za ljudska prava i druge međunarodne obaveze BiH u oblasti ljudskih prava s prijedlogom zaključka o pokretanju procesa njihovog izbora”, navedeno je u Bećirovićevom dopisu Sekretarijatu Predsjedništva BiH.
Bećirović, kako je navedeno u dopisu, svoj zahtjev temelji na osnovu akta ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića od 5. decembra prošle godine, a koji se odnosi na status bh. sudije u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Bosnu i Hercegovinu u ESLJP trenutno predstavlja sudija Faris Vehabović. Iako je njegov formalni mandat istekao prije dvije godine, se dok Predsjedništvo BiH ne donese odluku, Vehabović može obavljati tu dužnost. Najveći zagovornici uklanjanja sudije Vehabovića iz Strazbura proteklih su godina bili čelnici HDZ-a BiH, koji optužuju ovog sudiju da je odigrao bitnu ulogu u donošenju presude Evropskog suda a ljudska prava i predmetu Slaven Kovačević protiv BiH. Upravo zbog toga agentice koje zastupaju BiH u Strazburu (Monika Mijić) tražile su izuzeće Farisa Vehabovića u slučaju DF protiv BiH kojim se traži osporavanje amandmana na Ustav Federacije BiH koje je, u korist HDZ-a BiH, nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Sudija Faris Vehabović već dvije godine je na udaru medija bliskih HDZ-u BiH, ali i zvaničnika stranke Dragana Čovića.
“Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević ne predstavlja nikakvu pravni ni političku novinu već recikliranje prethodnih presuda i ta je odluka duboko politički kompromitirana jer je u njoj učestvovao sudija Faris Vehabović i neprovodiva je bez demontaže Dejtonskog mirovnog sporazuma”, izjavio je 2. oktobra 2023. godine za N1 TV predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić.
Protiv sudije Vehabovića Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu pisao je i bivši HDZ-ov ministar pravde u Vijeću ministara BiH Josip Grubeša.
”Gospodin Vehabović već tjednima, ako ne i mjesecima nastupa u medijima i okruglim stolovima kao politički glasnogovornik i zagovornik unitarističke politike jedne prepoznatljive političke opcije u BiH, tumačeći presude Europskog suda za ljudska prava na način koji zanemaruje odredbe Ustava BiH, a sve suprotno samom karakteru višenacionalne Bosne i Hercegovine i slobodan sam kazati na način na koji se odluke ovog uvaženog suda ne mogu i ne smiju tumačiti”, naveo je Grubeša u pismu iz novembra 2021. godine.
Hrvatski advokat sa američkom adresom Luka Mišetić u oktobru 2022. godine zatražio je, prema pisanju Večernjeg lista, “povlačenje ili suspenziju sudije Farisa Vehabovića u Stazburu”.
“Američki odvjetnik hrvatskih korijena Luka Mišetić uključio se ponovno u raspravu oko izmjena Izbornog zakona te je spočitao bosanskohercegovačkome sucu Farisu Vehaboviću, koji je član Europskog suda za ljudska prava, što se krajnje pristrano uključio u komentiranje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta iznoseći krajnje pristrana probošnjačka stajališta te retvitajući internetske radikale i propagandiste Jasmina Mujanovića te Reufa Bajrovića“, objavio je u oktobru 2022. godine Večernji list BiH.
Nešto kasnije u kampanju protiv sudije Vehabovića uključio se i SDP-ov državni zastupnik Saša Magazinović koji je, u maju 2023. godine, za Oslobođenje komentarisao činjenicu da BiH još uvijek nije imenovala novog sudiju u Strazburu koji bi trebao zamijeniti Farisa Vehabovića.
“To je dobro pitanje za Predsjedništvo BiH. Tačno je to da se stalno dešava narušavanje imidža BiH. Veliki je broj komiteta gdje nema predstavnika iz BiH, a neki od njih su Komitet protiv rasizma i netolerancije, Komitet za zaštitu nacionalnih manjina… Mislim da se kod nas u velikom broju slučajeva radi o lijenosti i neradu onih koji bi trebali da rade, ali i o nerazumijevanju toga da Bosna i Hercegovina ima predstavnika”, izjavio je Magazinović.
Na konkurs za bh. sudiju u ESLJP 2021. godine prijavilo se 13 kandidata. Za ovu poziciju aplicirali su Nedim Ademović, Elmerina Ahmetaj-Hrelja, Neven Anđelić, Katica Artuković, Božidarka Dodik, Jasminka Džumhur, Tanja Hadžagić, Dženana Hadžiomerović, Monika Mijić, Svjetlana Milišić-Veličković, Irena Puzić-Obradović, Sanida Vahida-Ramić i Andrea Zubović-Devedžić.
Prema informacijama Istrage, dvojica kandidata, Nedim Ademović i Neven Anđelić intenzivno lobiraju da Bećirović iz Strazbura ukloni Vehabovića.
Ademović je proteklih mjeseci u javnosti otvoreno podržavao odluke Christiana Schmidta kojim je suspendovan Ustav Federacije BiH, dok je Anđelić bio jedan od četvero ljudi koji su prisustvovali sarajevskoj promociji filma Borisa Malagurskog, poznatog negatora genocida u Srebrenici.
Bio je godinu dana mlađi od mene i jedini sin moje jedine tetke Šuhre, očeve sestre. I bio je najpaženiji dječak u našoj familiji, pogotovo otkada je, u sedmoj godini života, izgubio oca u prometnoj nesreći. Trojica dajdži, s majčine, i trojica amidža, s očeve strane, natjecali su se u tome kako bi dječak što manje osjetio da raste bez oca. Njemu je zato bilo dozvoljeno puno više nestašluka i slobode nego nama ostalim dječacima iz familije. Nije imao brata pa smo rasli i kao vršnjaci i kao braća, a i rivali, barem kad je borba za pažnju naše nene Nure bila u pitanju. Pošto je on imao i nenu Abidu, s očeve strane, ja sam želio biti na prvom mjestu kod zajedničke nam nene Nure. Kasnije se to rivalstvo prenijelo i na neke školske simpatije, pa smo počesto bili zaljubljeni u iste djevojčice. Ja bi im stidljivo crtao srca i pisao pjesmice, a on bi im nudio bombone i karamele – i naravno bolje prolazio od mene. A bio je sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko – i rastao je samouvjereno iz simpatičnog dječaka u atraktivnog i curama poželjnog mladića. Rano smo ga prozvali Čole, jer nam je ličio na popularnog Zdravka Čolića Čolu, koji je pjevao i danju i noću tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A moj je Čole, pored svih drugih osobnih kvaliteta, na kojima sam mu znao i pozavidjeti, imao i lijep glas i dobar sluh za pjevanje. Samo, umjesto zabavne i rock muzike, koja je mene jedino zanimala, on je puno više uživao u narodnom melosu i valu novokoponovane muzike koja je sredinom osamdesetih preplavila sve krajeve tadašnje Jugoslavije i nekako se zaglavila i našla plodno tlo u našoj srebreničkoj kotlini. Sjećam se kako je tetkina kuća na Učinoj bašči, na južnom kraju srebreničke čaršije, odjekivala Čoletovim glasom dok je on uvježbavao pjesme mlađahnog Halida Bešlića, spremajući se za takmičenje pjevača amatera u Bratuncu. Ne znam da li je ikada nastupio na tom takmičenju, jer sam bježao od takvih pjesama, muzike u Domaviji, Gradskoj kafani i Fontani, seoskih igranki i ruralnih manifestacija, kako sam ih provokativno nazivao. Ja sam se držao kultnog (i jedinog) srebreničkog kafića Olimpic, kojem bi na enterijeru i ambijentu pozavidjeli i najbolji Hard Rock cafei.
Te godine, kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, Čole i ja smo krenuli u srednju školu. Umjesto u neku od tehničkih škola u Srebrenici (elektrotehnička, rudarska, ekonomska, turistička) ili Bratuncu (saobračajna, mašinska, građevinska), mene su upisali u srednju medicinsku u Zvorniku, jer, kako je moj otac rezonirao, budući doktor je prvo morao naučiti davati nekcije, kako mu neka nadobudna medicinska sestra kasnije ne bi osporila njegovo doktorsko umijeće. Čim sam krenuo u tu medicinsku školu, u familiji su me prozvali Doktor, a do kraja svoje srednje škole sam već davao dijagnoze, injekcije i zdravstvene savjete članovima svoje uže i šire familije. Međutim, moja najveća prednost pohađanja ove škole je bila što sam se, s nepunih 14 godina, preselio u dovoljno udaljen Zvornik i, u tim ključnim godinama svog odrastanja, ostao izvan dometa i kontrole svojih roditelja i ostale mnogobrojne rodbine od autoriteta, nešto što bi mi u Srebrenici ili Bratuncu bilo nemoguće.
Za razliku od mene, koji sam jedva čekao da se riješim intime zavičaja i upoznam nepoznate svjetove i ljude, Čole je toliko bio dio srebreničkog kolorita da je bilo teško i zamisliti da bi se on negdje drugdje, osim u Srebrenici, mogao osjećati kao kod kuće. On se, bez ikakva predomišljanja, upisao u srednju rudarsku u Srebrenici, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, u kojem je nekad njegov otac, moj jedini tetak Nijazija, radio kao vozač dampera, onog gigantskog rudničkog kamiona. Na tetkovoj dženazi 1977, njegovi su se kamarati zarekli kako će mu pripaziti na sina pa se neko od njih tog obećanja i sjetio kada je sin njihovog kolege Nijazije trebao upisati srednju školu. Čoletu je škola, kao i svaki drugi ambijent, bila pozornica za zabavljanje vršnjaka, a pogotovo vršnjakinja. Dok sam ja nastavljao s pisanjem pjesmica (polu)imaginarnim djevojkama za kojima sam uzdisao sa sigurne distance, Čole je već imao ozbiljne veze i namjere sa stvarnim i lijepim curama.
Fakir Mustafić Čole, (1971. – 1995.)
Taj dio našeg odrastanja, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odvijao se u nekim paralelnim svjetovima, koji su se dodirivali, ali i izbjegavali. Ja sam Zvorniku živio kao podstanar na raznim adresama, najprije sām, a kasnije s nekim od drugih srednjoškolaca koji su, kao i ja, došli sa strane (s obje strane Drine) i koje su roditelji upisali u srednju medicinsku školu s istim ambicijama kao i mene moji. Umjesto uzornih srednjoškolaca, društvo u kojem sam se kretao je uglavnom zanimao rock’n roll, heavy metal, alternative raznih vrsta, a izgledom smo se trudili izgledati kao pankeri s ulica Londona. Sa svojom natapiranom kosom, jaknom prošaranom nitnama, farmericama suženih nogavica, ukrašen lancima i bedževima, izgledao sam kao neki mutant Rod Stewarta i Billy Idola. Kući sam znao ne dolaziti i po tri mjeseca, jer bih tada morao izdržati očeve kritike kako izgledam kao klošar i prikaza i da se trebam ošišati i izgledati kao insan i budući doktor. Jedini koji se u Srebrenici slično odijevao i izgledao poput mene bio je problematični lokalni panker Kaluša, koji je ustvari i bio pravi panker, dok sam samo htio izgledati drugačije.
profesor Hariz Halilović
Za razliku od mog problematičnog stajlinga, Čole je uvijek bio lijepo počešljan i odjeven uredno i po propisu – pedantan, rekao bi moj otac. Odmah se moglo vidjeti da je to budući šef i direktor. Tih godina Čole me zezao zbog mog rokerskog imidža, a ja njega zbog slušanja narodnjaka. Kad god bih svratio do njega na Učinu bašču, kao usput, a uvijek sam išao s namjerom da se družimo, Čole bi me dočekao s pjesmama Halida Bešlića, koji bi, s Čoletovog dvokasetaša po stoti put pjevao Pjesmu samo o njoj. Ti stihovi i rime i zvuci harmonike bi mi dugo odzvanjali u glavi i trudio sam se da ih izbrišem, jer jednom rokeru mog kalibra je bio neoprostivo ikako poznavati, čak i pasivno slušati, ili ne-daj-bože propjevati neku narodnu pjesmu. Taj bi izgubio sav rokerski kredibilitet i bio izopćen iz neformalne rokerske zajednice, koja je, u to vrijeme, bila jača od svake nacije, vjere i drugih kolektivnih identiteta.
Onda se vrijeme ubrzalo, maturirali smo, potom otišli na služenje vojnog roka, Čole u neku vozačku jedinicu, a ja u sanitetsku službu. Bio je uzoran vozač nekim JNA oficirima, uniforma mu je stajala kao salivena, a mene je ubijala kratka kosa i vojvođanska ravnica. Prije nego sam se i riješio SMB uniforme, pohitao sam u Sarajevo da upišem fakultet, samo da se dokopam Sarajeva, a Čoleta je čekao posao rudarskog tehničara u Boksitu, u Srebrenici. Bio je to odgovoran i solidan posao, kojem se Čole ozbiljno i posvetio. Dok sam ja još uvijek tražio sebe i planirao biti doživotni student, on je već bio zaposlen, fino zarađivao, uplaćivao doprinose, vozio auto… Negdje pred sami rat, u svojoj 21. godini života, oženio je svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara (koju ću ja upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu).
Onda je došao rat. Došao je iz Srbije. Cijela istočna Bosna je planula, Drinom su opet plutala mrtva tijela, kao iz priča o prošlom ratu o kojem nam je nekad pričala nena Nura. Srebrenica je postala enklava pa zaštićena zona UN-a. Ja sam se našao daleko od Srebrenice i s vremenom Srebrenica je bivala sve dalja. U Zagrebu sam, 1993, sasvim slučajno, posudivši telefonsku karticu jednom afričkom UN vojniku, upoznao unproforca Faidi Mohsena, Tunižanina, koji mi je u kratkom razgovoru, na obostrano lošem engleskom, objasnio da je boravio u Srebrenici i da je tamo upoznao baš mog Čoleta. To su bile prve vijesti da je neko od mojih tamo još živ. A ova slučajnost susreta se graničila s metafizičkim čudom. Pomislio sam kako je Čole našao neki način da stupi u kontakt sa mnom i uputi tog vojnika u mom smjeru, ni ne znajući gdje sam ja tada mogao biti. Nekih šest mjeseci kasnije, u Austriji, preko Međunarodnog crvenog križa sam dobio prve pisane poruke iz Srebrenice. Među njima su bile i one od Čoleta. Iz njegovih poruka sam saznao da je dobio sina, a potom i kćer. Počele su pristizati poruke i od drugih članova naše familije, u svakoj ispisana bol i patnja i briga. Ni oni, preko godinu dana, nisu znali da li sam ja živ. Čoletove poruke su se razlikovale od ostalih koje su mi stizale iz opkoljene Srebrenice, kako po njegovom lijepom rukopisu tako i po sadržaju napisanog. U svaku poruku bi ugradio neki smiješni detalj kojem sam se kroz suze smijao. Kada je naša kuća srušena haubicama iz Srbije a potom i zapaljena, moji roditelji su se uselili u tetkinu kuću u Srebrenici. Čole ih je pazio kao i rođenu majku. O tome mi je pisao otac.
Nekoliko amaterskih video kaseta koje su se uspjele proturiti iz opkoljene Srebrenice su kružile, bile presnimavane i razmjenjivane diljem mjesta gdje su se Srebreničani izvan Srebrenice stigli naći. Bili smo svi uvezani i te rijetke kasete i vijesti su relativno brzo stizale iz Holandije do svih drugih zemalja i mjesta. Na jednoj od kaseta vidio sam i Čoleta sa svojim sinom u naručju. Slao nam je svima pozdrave, govorio kako nas je poželio i mahao sinovom dječjom ručicom u kameru. Iako mršav od pothranjenosti, njegov pogled i lice su zračili vedrinom.
Onda je sve stalo pa nestalo. Srebrenica je pala 11. jula 1995. UN i svijet su pustili krvnika Mladića i njegove uvježbane ubojice civila da uđu u Srebrenicu i dovrše svoj genocidni plan započet u aprilu 1992. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971.-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Zato u mom sjećanju on ne stari, a svaka pomisao na Čoleta me vraća u naše djetinjstvo i mladalačke dane.
I preko četvrt stoljeća nakon svoje smrti Čole nađe načina da mi se javi. Tu je ispred mene, u mom kompjuteru, u bezbroj puta gledanom videu na YouTube. Još uvijek mi maše iz Srebrenice. U naručju mu njegov Nino.
U zadnje vrijeme me iznenadi dok se biciklom vraćam s posla, obično kad je već mrak i Melbourne svijetli tisućama boja. Dok jednim uhom slušam vozače kako psuju bicikliste, u drugom imam slušalicu i slušam muziku s telefona. Uglavnom se moj muzički repertoar nije bitno izmijenio u zadnjih trideset godina. Započnem Indeksima, Filmom ili Divljim jagodama, stavim na random opciju i slušam šta mi algoritam izbaci. I dok pedalam i strmoglavim se niz La Trobe Street, telefon mi sam odabere Halida Bešlića i Pjesmu samo o njoj, onu omiljenu Čoletovu, koju me nekad tjerao slušati. Pedalam, slušam i plačem. Ne postoji tužnija pjesma na svijetu.
Tebi i meni za prošle dane nek ova priča bar ostane, Čole moj. Znam da mi namiguješ iz nekog sazviježđa. A fališ mi svih ovih dana i godina…
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić pohvalio je kinesku borbu protiv terorizma koja je, uglavnom, usmjerena protiv muslimana nastanjenih u regiji Xinjiang Uygur. Osim Cerića, Kineze je u borbi protiv navodnog terorizma među Ujgurima podržao i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud ef. Dudić.
Cerić i Dudić su, prema pisanju kineskih medija, bili dio tridesetočlane delegacije “islamskih učenjaka” iz 14 država koji su 8. januara posjetili glavni grad sjeverozapadne kineske autonomne regije Xinjiang Uygur. Oni su posjetili Kinu na poziv lokalnih vlasti kako bi im bila prezentirana kineska priča o borbi protiv terorizma.
Ta navodna borba protiv terorizma, objavljivali su ranije zapadni mediji, rezultirala je zatvaranjem preko milion muslimana u kineske logore.
Bivši reis Cerić i muftija Dudić, pišu kineski mediji, posjetili su više mjesta koja pokrivaju povijesni, kulturni i vjerski rad u regiji, gdje su pohvalno govorili o kineskim antiterorističkim naporima.
“U Međunarodnom kongresnom i izložbenom centru Xinjiang pogledali su izložbu o borbi protiv terorizma i deradikalizaciji u Xinjiangu te se upoznali s trenutnom situacijom u regiji. Mnogi su izrazili podršku naporima i postignućima Xinjianga u borbi protiv terorizma”, objavila je kineska državna televizija.
Mustafa Cerić, navedeno je u tekstu,pohvalio je kinesku politiku borbe protiv terorizma i deradikalizacije za postizanje mira i sklada u regiji.
“Kina je velika zemlja s globalnim utjecajem i ona posljednjih godina doprinosi ekonomskom oporavku svijeta. Nadam se da će Kina u budućnosti nastaviti širiti razvojne projekte u svijetu”, kazao je Mustafa efendija Cerić za kineske medije, dok je, kako pišu, sa oduševljenjem pratio prezentacije svojih domaćina.
Srbijanski muftija Mevlud Dudić rekao je da Kinu inače poznaje sa televizije i novina, ali da vjeruje u izreku poslanika Muhameda: “Znanje moramo tražiti, pa makar bilo i daleko u Kini”, dodavši da je sretan što je vidio da “muslimani u Xinjiangu žive u miru i sreći”.
Prije skoro tri godine, njemački mediji objavili su jedan interni kineski dokument koji je pokazao pokazuje da su mislimani iz ove regije godinama odvođeni i zatvarani u logore. Bilo je, recimo, dovoljno da nose bradu ili maramu, te da odu na hodošaćče u inostranstvo kako bi bili pritvoreni. Čak je posjedovanje vjerskih knjiga navođeno kao razlog za pritvor.
Tajni dokumenti koje su objabvili njemački, razotkrili su sistematsko nasilje kineskog režima nad manjinom Ujgura koji žive na sjeverozapadu te zemlje, u autonomnoj pokrajini Xinjiangu.
Upravo tu regiju posjetili su bivši reis Cerić i muftija Dudić. Inače, i Cerić i Dudić godinama su gradili dobre odnose i sa islamskom zajednicom u Ruskoj Federaciji, a bivši reisu-l-ulema IZ BiH je prije dvije godine blisko sarađivao sa grupom Čečena povezanih sa Ramzanom Kadirovim. U pitanju je navodno udruženje Evropski muslimanski forum koji je pokušavao svoje ljude povezati i sa aktualnim fukovodstvom Islamske zajednice u BiH. No, te veze, unatoč molbama bivšeg reisa Mustafe Cerića nikad nisu uspostavljene.
“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.
Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.
“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.
On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.
Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.
“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.
Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji, Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.
“Kaže meni reis ulema, onaj prijašnji, nazvao me prije tri dana. Kaže, nemoj da umreš dok to sad ne završiš”, prepričava Fata Orlović uz jutarnju kafu, dok rovokopač počinje rušenje crkve bespravno izgrađene u njenom dvorištu u Konjević Polju.
“Je l to i ti, reis ulema kažeš”, nastavlja Fata,”Pa, nisam ja Bog”.
Uslijedio je, potom, zadovoljni osmijeh i prisjećanje na proteklih dvadeset godina.
“Sta sam puta zaiskala smrt”.
Rovokopač je već počeo da ruši crkvu. Fata Orlović je to čekala dvije decenije. Pravdu je tražila i u Strazburu, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da bespravno izgrađena crkva na njenom posjedu mora biti uklonjena. Mjesecima su vlasti Republike Srpske odbijale provesti ovu presudu. No, na kraju su ipak popustili. Tri sata nakon početka rušenja, u subotu ujutro ceći dio crkve je bio uklonjen.
„Bog je dao da dočekam ovaj dan. Ja opet kažem, nisam protiv nijedne bogomolje pa ni protiv crkve, ali jesam da se gradi tamo gdje joj je mjesto, a ne na tuđem imanju”, svjedočila je Fata novinarki Almasi Hadžić koja je godinama pratila ovaj slučaj.
Osim nje, dvije decenije su priču Fate Orlović pričale kolege Salih Brkić, Sakib Smajlović, Ahmed Bajrić Blicko i Mehmed Pargan. Bez njihovih priloga i tekstova ne bi se znalo mnogo toga.
“Nastavljam borbu sa šejtanom u mantiji”, govorila Fata o tadašnjem vladiki Vasiliju Kačavendi.
Napadali su je fizički, zlostavljali, sudili su joj i čekali da umre.
“E, Boga mi, neće sa mnom lahko završiti”, kazala je Fata Orlović u maju 2010. godine kada je Općinski sud u Srebrenici presudio da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u njenom dvorištu.
“Talibani su nam pomogli da se prebacimo do baze u blizini aerodrome”, kazao je ponedjeljak popodne za Istraga.ba bh. državljanin S. koji se godinama bi angažiran u Ambasadi Njemačke u Kabulu na poslovima osiguranja.
On je jedan od četvorice državljana BiH koji su bili angažovani njemačkoj ambasadi u Afganistanu. Diplomate su, njih trojica, Ambasadu napustili ranije. No, ostalo osoblje je sa evakuacijom započelo tek u nedjelju kada je postalo jasno da će talibani preuzeti glavni grad Kabula.
“Svi uposlenici ambasade, osim diplomata, krenuli su zajedno prema aerodromu. Uspjeli smo se probiti. Sada smo na sigurnom. Njemačka ambasada nam je obećala evakuaciju”, kazao nam je naš sagovornik, potvrdivši da su s njim još trojica bh. državljana.
Prema informacijama Istrage, ovi bh. državljani radili su za zaštitarske kompanije Dyncorp i Hart i i bili su zaduženi za čuvanje Ambasade Njemačke u Kabulu.
Računajući ovu četvoricu bh. državljana te još petoricu koji su se ranije uspjeli prebaciti u bazu na arodromu kod Kabula, u Afganistanu se trenutno nalazi najmanje devet državljana BiH koji čekaju evakuaciju.
Istraga.ba je u nedjelju ujutro objavila izjavu jednoj od trojice Lukavčana koji se nalaze u Afganistanu i koji su bili angažovani u jednoj od britanskih kompanija. I njima je obećana evakuacija u ponedjeljak (danas), ali prema informacijama Istrage, nije realizirana.
Najmanje četiri državljana BiH, uglavnom sa područja Tuzlanskog kantona, trenutno se nalazi u Afganistanu. Oni su, prema informacijama Istrage, radili za jednu britansku firmu koja je opsluživala zapadne vojne baze u toj državi. Trenutno se nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula i imaju obećanje svojih poslodavaca da bi do kraja naredne sedmice mogli biti evakuisani.
Bh. vlasti, za sada, nemaju informacije o ovim državljanima jer se oni nisu javili nijednoj od naših ambasada. Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozvalo je u subotu sve bh. državljane kojima je potrebna pomoć prilikom evakuacije iz Afganistana da se jave na brojeve telefona Ambasade BiH u Pakistanu.
“Pozivamo sve one koji su u takvoj situaciji ili imaju informacije koje su od pomoći da se jave ambasadi BiH u Pakistanu ili MVP BiH. Uz to uspostavit ćemo kontakte sa državama saveznicama kako bi ostvarili saradnju u rješavanju situacije te eventualnim evakuacijama. Svi mogu kontaktirati Ambasadu BiH u Pakistanu na sljedeće brojeve telefona +9251 265 40 20 ili na +9251 265 40 18“, sapćeno je iz Ministarstva vanjskih poslova.
Ambasador BiH u Pakistanu Sakib Forić kazao je u nedjelju ujutro za Istragu da nijedan bh. državljanin nije zatražio pomoć za evakuaciju iz Afganistana.
“Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Forić.
Dok se bh. državljani nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula, Talibani ulaze u glavni grad Afganistana, ne nailazeći na veći otpor.
The Taliban enter Afghan capital Kabul “from all sides”, meeting little resistance, reports say https://t.co/QjKBk0k8zN
Prema izvještajima televizije televizije Al Arabia, Talibani od jutros drže sve granične prijelaze u toj državi. Ostao je još samo aerodrom koji kontrolišu američke snage. Iz Ambasade SAD-a u Kabulu počela je evakuacija. Nešto ranije, britanski ambasador u Afganistanu je evaukisan. Bh. državljani koji su radili za britansku firmu prebačeni su u jednu od baza u blizini aerodroma. Posljednje informacije govore da im je obećana do kraja radne sedmice.
Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko istraživanje ARD Studija Beč, Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe, kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.
U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i i njihov zahtjev za za azilom.
“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu.
Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil.
Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
