Lukavčanin O.M. jedan je od četvorice bh. državljana koji se trenutno nalaze u Kabulu. Nakon što su Talibani počeli ulaziti u glavni grad Afganistana, on i ostali zaposlenici britanske firme koja je opsluživala zapadne vojne formacije, prebačeni su u vojnu bazu HKIA (Hamid Karzai International Airport) na aerodromu u Kabulu.
“Ovo je trenutno najsigurnije mjesto u Afganistanu”, kazao je O.M. u razgovoru za Istraga.ba.
Sve do nedjelje ujutro, četvorica bh. državljana bila su u takozvanoj “Zelenoj zoni” u Kabulu.
“Bili smo u gradu u zelenoj zoni. Trentuno smo u vojnoj bazi HKIA. Ovdje u kampu trenucno nema gužve. Vidim da avioni, za sada, lete”, kaže naš sagovornik.
Od četvorice bh. državljana koji su trenutno u toj bazi, trojica su iz Lukavca.
“Rečeno nam je da bismo sutra (ponedjeljak) trebali biti evakuisani. Jedan od nas četvorice ostaje ovdje”, nada se ovaj bh. državljanin.
Iz baze u kojoj su smješteni, kaže, ne vide se i ne čuju nikakve borbe.
“Ne znam puno detalja, al vjerujem da je panika okolo. Ljudi pokušavaju pobjeći na sve moguće načine”, kaže O.M..
Prema izvještajima iz Afganistana, na ulicama Kabula su velike gužve.
Talibani su u nedjelju ujutro ušli u rubne dijelove Kabula nakon što su, prethodnih dana, zauzeli sve veće gradove i izašli na sve granične prijelaze. Panika u glavnom gradu je velika. Hrvatski državljani koji se nalaze u Afganistanu u nedjelju su o zbivanjima u zemlji svjedočili za Nova TV.
“U gradu vlada gužva. Posvuda su zastoji u prometu, u gradu su navodno i demonstracije, samo ne znamo jesu li protiv talibana ili obratno, vjerojatno protiv talibana. Mi koji smo ovdje još ne znamo kako ćemo, vjerojatno ćemo na vojni aerodrom čekati let”, rekao je jedan od sagovornika NOVA TV.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH u subotu je pozvalo sve bh. državljane da se, za pomoć, jave ambasadi BiH u Pakistanu.
“Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Sakib Forić.
Jedan od bh. državljana koji se nalaze u Kabulu kazao nam je da imaju obećanje da će sutra biti evakuisani.
Društvo za ugrožene narode, međunarodna nevladina organizacija koja okuplja borce za ljudska prava, upozorila je Bundestag da visoki predstavmik Christian Schmidt u BiH “provodi politiku podjela”. Ova organizacija je u pismu upućenom Michaelu Rothu, predsjedniku Vanjsko-političkog odbora Bundestaga navela da Christian Schmidt u Bosni i Hercegovini podržava jačanje uloge Srbije i Hrvatske.
“Naša organizacija za ljudska prava sa zabrinutošću prati ponašanje gospodina Schmidta. To je uglavnom zato što primjećujemo da to ne jača demokrate, već opasne nacionaliste. Rezultat su etnički nacionalizam i podjele. I dok se u Republici Srpskoj dugo propagira i prakticira orijentacija prema Moskvi, novi strateški pristup i planovi Bidenove administracije na Zapadnom Balkanu, koje g. Schmidt provodi u Bosni, ukazuju na opasan smjer.Neprihvatljivo je da se, potpomognuta stvarnim političkim i pragmatičnim interesima, Srbiji udvara, a Hrvatska poziva da bude važan faktor u rješavanju zacementirane političke krize u BiH. U međuvremenu, legitimni amandmani na Ustav Bosne su zanemareni i budućnost (već) podijeljene zemlje je dovedena u pitanje. Mnogi stručnjaci za ovu temu gledaju na ovaj razvoj s istom zabrinutošću kao i mi”, navedeno je u pismu koje je 28. februara upućeno Bundestagu.
Društvo za ugružene narode dalje navodi da se “Christian Schmidt založio za promjenu izbornog zakona, čime je osnažena stranka Hrvatska demokratska zajednica u Bosni i Hercegovini (HDZ BiH), koja se nikada nije ogradila od ratnih zločina počinjenih u ime hrvatske paradržave “Herceg Bosne”.
“Naprotiv, u prošlosti su čelnici HDZ-a (Dragan Čović i Borjana Krišto) otvoreno glorificirali osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića”, navedeno je u pismu uz podsjećanje da su čelnici Herceg Bosne osuđeni u Haagu na 111 godina zatvora zbog ratnih zločina.
Iz ove organizacije dalje ističu da “niz stručnjaka smatra dokazanim da je gospodin Schmidt svojim mjerama na dan izbora (2. listopada 2022.) prvenstveno osnažio HDZ, pa su Dragan Čović i Borjana Krišto preuzeli važne funkcije u državi”.
“Prije nekoliko dana u Čapljini kod Mostara moglo se vidjeti koliko ultranacionalističke snage ponovno šire mržnju i govor mržnje prema muslimanima”, podsjeća Društvo za ugrožene narode.
Gospodina Schmidta je, ističu dalje, 2020. godine hrvatski premijer Andrej Plenković odlikovao “Redom Ante Starčevića”.
“Osim HDZ-u, visoki predstavnik Christian Schmidt je pogodovao i Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, koji s HDZ-om stvara opasan savez protiv države Bosne i Hercegovine i negira genocid u Srebrenici”, pišu iz Društva za ugrožene narode i podsjećaju da je Bundestag svojom rezolucijom ustvrdio da su HDZ i SNSD “nasljednici onih snaga koje su činile zločine u ratu u BiH s ciljem uspostave veliku Hrvatsku i veliku Srbiju”.
Naša organizacija za ljudska prava, navode dalje iz Društva za ugrožene narode, upozorava da se situacija u BiH pogoršava.
“Svoju veliku zabrinutost zbog posljedica revanšizma i poricanja ratnih zločina u Bosni nedavno su izrazili i Ujedinjeni narodi.Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za promicanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u borbi protiv terorizma Fionnuala Ní Aoláin, je nakon višednevnog posjeta Bosni i Hercegovini 20. siječnja 2023. izjavila kako je duboko zabrinuta načinom na koji revizionizam, poricanje, polarizacija i retorika institucija u Bosni i Hercegovini stvaraju uvjete za rast nasilnog ekstremizma koji potencijalno može dovesti do terorizma”, piše u pismu dostavljenom Bundestagu pred kojim bi uskoro Christian Schmidt trebao biti saslušan.
Visoki predstavnik bi se, ističu, morao suprotstaviti ovom zabrinjavajućem razvoju događaja.
“Umjesto toga, on je promovira. Stoga vas molimo da naša upozorenja shvatite ozbiljno. Nažalost, nije adekvatno odgovorio na naše kritike utemeljene na činjenicama o njegovim brojnim propustima – uključujući ignoriranje temeljnih presuda Europskog suda za ljudska prava (Sejdić/Finci, Zornić i drugi), kontinuiranu diskriminaciju Židova, Roma i drugih (” Ostali”) .
Sada vas, dame i gospodo, molimo da se aktivirate za multietničku, multireligijsku i multikulturalnu Bosnu. Molimo vas da iskoristite svoje mogućnosti da utječete na gospodina Schmidta – ili da osigurate promjenu na važnom mjestu u Uredu visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) u Bosni i Hercegovini”, zaključuju iz Društva za ugrožene narode.
Smiješno vam je, zar ne, kada vam pošalju neku fotomontažu Dušanke Majkić. I još kada je, pritome, nazovu Dušanom, odgovorit ćete velikim „smajlijem“. Nezavisne direktorice nezavisnih istraživačkih centara sigurno neće napisati nijednu jedinu riječ o tome. Neće reagovati nijedna ambasada. Nekako je „cool“ vrijeđati Dušanku Majkić. Em dolazi iz „mrskog SNSD-a“, em „nema lijep osmijeh“, poput nekih drugih koje svojim pogledom izmame “žurnu reakciju“.
Duhoviti su, je l’ tako, oni što prave stickere sa likom Željke Cvijanović. Ona nije ženstvena, nema „lijep osmijeh“ i ne zaslužuje, kao i Dušanka Majkić, da je se brani od najprizemnijih seksističkih napada.
Ako je suditi po društvenim mrežama i reakcijama „aktivistica“, Sanja Vulić nije žena. Ona je tek „SNSD-ovka“ koja zaslužuje svaki vid prezira i seksističke uvrede.
S podsmijehom se među feministicama gleda na stajling Bibije Kerle. Ne zaslužuje ona, vidimo svi, nikakvu podršku ni kada je prave raznorazne fotomontaže s njenim likom, kada je prikazuju kao muškarca, kada vrijeđaju njenu ženstvenost.
Pokušajte zamisliti uznemirene feministice, društvenu kremu, režisere i skupljače lajkova, da je, recimo, umjesto Nidžare Ahmetašević policija brutalno privela članicu ili aktivisticu neke „eliti prihvatljive“ organizacije. Kakav bi to lom bio. Ali ovako, Nidžara Ahmetašević je „sama tražila“ da je privedu. Baš onako kako su žene „same izazivale svoje silovatelje“.
Možemo redom nabrajati žene koje su se našle na udaru „botova“ i „fotomontažera“ seksitičkih fotografija, ali u odbranu većine njih nije stala nijedna „aktivistica“ ni „aktivista“, poput, recimo, eksperta za sve – Dine Mustafića.
Kako bi, možete li zamisliti uopće, izgledalo to kada bi neka NVO, neka aktivistiva ili nezavisna direktorica nezavisne istraživačke mreže stala, recimo, u odbranu omražene Sebije Izetbegović kada se na društvenim mrežama pojave seksističke fotomontaže usmjerene protiv nje. Budimo iskreni, to je čak i nezamislivo.
Ali kada napadnu Sabinu, ne Sebiju, Ćudić, „elita“ bude zgrožena. Pišu se pisma, perticije podrške, twittaju ambasadori, nezavisni analitičari… Jer Sabina Ćudić „ima lijep osmijeh“. Za razliku od svih gore navedenih žena.
Posljednji u nizu slučajeva je Ivana Marić. „Nezavisna“ analitičarka našla se na udaru društvenih mreža zbog svojih, budimo iskreni, više nespretnih nego zlonamjernih izjava. No, ona je „pod napadom“ zbog toga što je „žena“, reci će aktivistice. Kada se na tim istim društvenim mrežama pojavila neprimjerena fotomontaža Ivane Marić i sarajevske Vijećnice, uslijedile su osude sa svih strana. I neka su. I trebaju. Ali isto tako trebaju biti osude kada se na isti način vrijeđaju Dušanka Majkić, Željka Cvijanović, Bibija Kerla, Sebija Izetbegović, Nidžara Ahmetašević …Samo,„elita“ tada šuti. Jer te dame ne pripadaju zatvorenoj skupini ljudi koja sebe smatra najotvorenijom na svijetu.
Zato, kada kritikujete Irmu Baraliju zbog katastrofalne odluke u Mostaru, imajte na umu da je „napadate zbog toga što je žena“. A kada napadate Dušanku Majkić znajte da možete preći granicu jer, zaboga, „ona nema lijep osmijeh“, kako bi rekli ušminkani aktivisti iz „zatvorenih skupina navodno otvorenih ljudi“.
„Sretan Osmi mart svim ženama osim Dušanki Majkić“, glasila jedna od poruka najviše dijeljenih prošloga ponedjeljka.
Duhovito, a?
Naravno da nije. I naravno da je to jadno. I od toga je samo jednije što nijedna aktivistica nije sjela i napisala „otvoreno pismo“ na društvenim mrežama kako bi upozorila javnost na primitivne napade na Dušanku Majkić. I brojne druge majkićke koje “nisu super”.
Neshvatljivo je s kakvom lakoćom akteri koje svrstavamo u tako neodređenu kategoriju pod prilično praznim imenom “internacionalna zajednica” ignorišu bogatu prošlost Bosne i Hercegovine i sve što je u proteklom mileniju označavalo njen identitet. Svjesni smo da je na tom planu bilo sistematskih pokušaja da se neki od tih elemenata zatome, kako je činila i Austrougarska, s namjerom da među domaćim stanovništvom spriječi izgradnju sentimenta prema bosanskim kraljevima, ali i istoričara pa tako i javnosti unutar Jugoslavije koji su tim pitanjima pristupali tendenciozno, jednostrano, čak maliciozno, prečesto atribuirajući fragmente bosanske državnosti i značajke njenog društva njenim susjedima. Ali je isto tako neshvatljivo da i po svojim metodama, čak i u poređenju s takvim plitkim i površnim pristupima i dalje, sad kada smo duboko zašli u 21. stoljeće, postoje akteri čija površnost bi postidila i kolonizatore koji su diljem svijeta istoriji svojih kolonija poklanjali nekad tek onoliko amaterske pažnje koliko je bilo potrebno da se napišu kartice uz izloške u muzejima u kojima su dokonim građanima u svojim zavičajima predstavljali rezultate svojih eksploatatorskih pohoda. Graditi „razumijevanje“ prostora u koji ste došli ne može počivati na nekolicini plitkih razgovora s običnim pukom, takorekuć s „domorocima“, pored validnih i pouzdanih izvora informacija i znanja o Bosni u dvije i po decenije nakon Dejtonskog mira.
Vara se svako ko pomisli da će njegova uloga u navođenju tokova vječito turbulentne bosanskohercegovačke (pa i balkanske, ili barem „regionalne“) zbilje, dosljedno opterećene većom mjerom događaja nego što bi to bilo podnošljivo bilo kome ko poželi miran život na jednom mjestu, ostati skrivena. Dovoljno smo iskustva akumulirali samo u ovih četvrt stoljeća da možemo jasno razlučiti ulogu i karakter upliva onih koji su nam, kako se to u Bosni kaže, „krojili kapu“, da svaki misleći čovjek u ovoj zemlji koji je tom vremenu svjedočio, može diferencirano pristupiti istoriji te strane. Kao što svaka društvena pojava evoluira, tek ćemo je uslovno i s nekom dozom lične rezerve povezati s pojmom kolonizacije, a istoričarima i sociolozima ostavljamo da dalje raspravljaju koliko je modele upravljanja Bosnom i Hercegovinom nakon rata devedesetih, nekad zaista originalne i bez presedana, opravdano obuhvatati tim pojmom, ili će nam možda stvarno trebati i neka nova riječ da ih imenujemo.
Jer kako drugačije opisati činjenicu da, pored toga što u današnjem vremenu planetarno razmišljamo o politikama na bezličnoj razini (pokušajmo za trenutak zanemariti figure poput Kissingera), o sistemima vrijednosti formulisanim i propisanim jasno sročenim dokumentima, nema obrazovanog Bosanca koji neće biti u stanju da razluči ključne razlike među pojedincima koji su bili vezani za ove institucije. Umjesto da u skladu s očekivanjima, institucije provode politike prema dokumentima, njihovi eksponenti su ti koji su uvijek ostavljali lični pečat i povlačili presudne poteze. U istoriju moderne Bosne i Hercegovine u prvi plan ulaze Visoki predstavnici, a ne njihov Ured; dakle ne OHR ili Delegacija EU, OSCE i pregršt drugih organizacija koje već prijete da sâmom brojnošću zbune bilo koga ko bi se zapitao zašto je toliko „institucija“ potrebno da bi se upravljalo društvom koje broji duša koliko malo veći kvart neke od današnjih metropola. Bosanci će pamtiti one koji su se igrali crtača zastava, koji su nam prodavali „šuplju“ o važnosti malih i srednjih preduzeća istovremeno kočeći oporavak velikih i uistinu modernih industrijskih sistema koje je ova zemlja imala i kojima je, jedina među republikama SFRJ, ostvarivala izvozni suficit; kao i one koji su podnosili ostavke na ministarskim pozicijama u Njemačkoj iz solidarnosti prema narodu naše zemlje; one koji su beskompromisno meli iz političkog života štetočine ovog naroda, ali i one koji su svoje položaje pravdali ponašanjem koje bi bilo prikladnije za turističke agente, a nažalost i one koji su nam uvodili sumnjive propise i za sobom, asli, ostavljali zaboravljene mačke u zamrzivačima.
Zato neka niko ne gaji iluzije čije vrijeme će biti opisivano kao propušteno u obezbjeđivanju implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. Znamo mi svi, a tako će biti jasno i svima poslije nas, da su potezi pojedinaca, a ne opskurnih i sve je jasnije – besmislenih institucija, od zemlje koja se s punim pravom dičila upravo veličanstvenom antifašističkom borbom, a usudimo se reći i nesumnjivo jedinom koja se u Evropi dizala protiv fašizma dva puta u proteklom stoljeću, načinili zemlju koja je talac baš fašističkih politika u ovom, 21. stoljeću. S neskrivenim simpatijama prema kolaboracionistima nacista nametnuli su se kao činioci moderne zbilje ove jedine nam zemlje, negirali i glorificirali genocid (kako i ne bi – baš takvi su ga i počinili), gradili za sebe izmišljene statuse, a našli su podršku među onima koji su morali osigurati vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krali su, opraštano im je; sakrivali su dokaze o vlastitom kriminalu, drugi su gledali na drugu stranu. Neće biti zaboravljeni oni koji su im bili saučesnici i koji su im sve to omogućavali i dalje im to omogućuju. A isto tako je sve jasnije da će se itekako morati govoriti, opet, o domaćim izdajnicima, ma kakav „demokratski legitimitet“ takvi imali. Kao što nam za one iz Drugog svjetskog rata sada neki govore da su bili zapravo patriote i borci za slobodu, isto tako sad i pred našim očima upravo tako neki i danas poziraju.
U velikoj zabludi su svi oni koji misle da građani ne znaju čitati između redaka šturo i oskudno objavljenih u medijima i saopštenjima. Niste pravili pokušaje pomirenja s nacistima i fašistima poslije Drugog svjetskog rata diljem Evrope; te zemlje su vođene ka ozbiljnim katarzama i preispitivanjima vlastite prošlosti i uloge njihovih struktura. A tolerisanjem patologije koja se devedesetih obrušila na Bosnu, tjerajući nas da gradimo dijalog i s onima koji od svojih genocidnih, zločinačkih i kriminalnih politika nisu odustajali, samo su i u svojim domovima davali krila raznim breivicima, tarrantima i drugim bolesnicima, i opet su nevini ljudi bili žrtve.
Ali i ukoliko se bilo ko sada i nakon netransparentnih poteza konačno neskriveno svrsta na stranu zločinačkih, kriminalnih, politika i nesmiljenoj daljnoj eksploataciji Bosne i onoga najvrjednijeg što ona ima – poštenih i vrijednih ljudi, spremnih da se uklope u sve sisteme koje na svojoj fasadi nose „evropske vrijednosti“, mora znati da neke stvari neće proći bez otpora. A oni koji misle da će to ideju Bosne primaći njenom kraju, Bosnu ne razumiju.
(autori su Azra Zornić, apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine, i psiholog Bojan Šošić)
„Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga“, kaže nam Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle.
A zbog čega smo ga zvali? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.
Za volanom kamiona bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.
„Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga“ prisjeća se Fadil.
U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.
„Počeo sam voziti smeće za njih“, govori nam Fadil.
Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.
„Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi“, nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.
A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,
„Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade“, govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.
Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.
„Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno“, ispričao nam je Fadil.
Srebrenica tokom rata (foto:arhiv BIRN-a)
Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa nam priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.
“Selam moj efendija”, prosljeđuje nam Ahmed Besimove riječi, “da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam”.
Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.
“Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio. Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokusao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdrzati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu. Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.
Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu”.
Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je iste odredbe Ustava Federacije BiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH
Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Evo šta piše u ovim odredbama.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud BiH navodi da “iz navoda podnositelja proizilazi kako je osporenim odredbama ustava entiteta u odnosnu na Ostale u odnosu na pravo da budu kandidirani te eventualni izabrani uspostavljena diskriminacija”. Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe Ustava FBiH kojima se Ostalima ne omogućava kandidovanje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Osporene odredbe visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio, ali je suština ostala ista.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba Ustava FBiH koju je prošle nedjelje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Visoki predstsavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz freda konstitutivnih naroda. Ostale, zbog kojih je Ustavni sud BiH utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Schmidt ne pominje. Tako je, dakle, Schmidt nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom.
Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko istraživanje ARD Studija Beč, Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe, kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.
U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i i njihov zahtjev za za azilom.
“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu.
Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil.
Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.
Centralna svečanost Rijaseta Islamske zajednice (IZ) povodom Ramazanskog bajrama održana je jutros u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, gdje je bajramsku hutbu kazivao reisul-ulema Husein-ef. Kavazović.
– Domovina je zavičaj, rodna gruda, ona koja se voli kao život, to je ono što nam je milo i sveto. Mi volimo ovu našu zemlju srcem i dušom, i onda kada od nje živimo daleko u tuđini. Nosimo je sa sobom, i u snu i na javi.
Svaka njena praška je kap naše krvi, svaki njen kamen je kula u kojoj stražari gazija. I zato neka nam niko ne dira u našu domovinu i neka ne iskušavaju našu odlučnost – kazao je u hutbi reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema Kavazović je podsjetio da živimo u zemlji koju volimo i za koju smo mnogo puta dali velike žrtve.
– Šehidi vječno stoje kao svjetionik na našem putu slobode. Mnogo puta stradali su naši najmiliji, bez ikakve krivice, u zločinima i u genocidu. Sjećanja na njih ne mogu izblijediti, niti se njihovi dželati mogu zaboraviti. Sada smo svjesniji Tvojih riječi Gospodaru u kojima si rekao: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, Allah ne voli nasilnike – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema je ukazao na to da smo jedni drugima emanet, naglašavajući da nas je Poslanik Muhammed, a.s., učio da je “Musliman muslimanu brat, ne čini mu nasilje niti ga izdaje.”
– Lakše je čovjeka osumnjičiti, optužiti i osuditi nego ga upoznati i razumjeti. Razgovarati argumentima je teže, ali ispravnije. Imajmo povjerenja jedni u druge, sve dok ne vidimo da se naš brat ne drži datog obećanja. Ne činimo jedni drugima ono zbog čega ćemo zažaliti i što ne bismo voljeli da nam se učini. Kome se ne može vjerovati, ni riječ mu nije skupa. Molimo Allaha da popravi naše međusobne odnose u onome što je dobro za nas – naglasio je reisul-ulema.
U bajramskoj hutbi reisul-ulema je pozvao vjernike da budu zajedno, ističući da je Božija pomoć uz zajednicu.
– Zajednica uvijek nepogrešivo slijedi javni interes. Naučimo poštovati javni interes i voditi dijalog, čak i onda kada mislimo drugačije od većine u našoj zajednici.
Podredimo svoje ambicije zajednici u kojoj živimo. Poštujmo njene propise, jer tako čuvamo red.
Uzvišeni je u Svojoj knjizi rekao: I nastoj time što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine – naveo je reisul-ulema.
Dodao je da je svakoj zajednici potrebno vođstvo koje će se brinuti o njenom interesu.
– Onaj koji dopušta da mu drugi kuću uređuje ostat će dugo pod stegom toga drugog.
Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima, da nam stranci kuću uređuju.
“Onaj ko dopušta da mu drugi kuću uređuju, ostat će dugo pod stegom tog drugog. Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima da nam stranci kuću uređuju. Trebamo kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi”, kazao je tokom bajramske hutbe resu-l-ulema Islamske… pic.twitter.com/DnLFWP2kQU
Trebamo se kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi. Dragi Bog nas savjetuje: O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu … (Ma'ida, 105). Molimo Boga da zbliži naša srca i pomogne nam da povratimo dijalog i povjerenje u zajednici – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Naglasio je da su mubarek dani Bajrama – dani naše radosti i našeg zajedništva, i vrijeme u kojem treba da priđemo jedni drugima, bez ikakvih ograda i interesa.
– Nemojmo jedni druge odbijati. Naše ruke neka budu raširene, a srca otvorena. Pomozimo jedni drugima iskreno, saslušajmo jedni druge, razgovarajmo; to će nam dati tako potrebno samopouzdanje. Molimo Uzvišenog da nas uputi putem dobra i zajedništva. Da naše dane učini danima u kojima ćemo s radošću susretati jedni druge – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Poručio je da u našim srcima uvijek treba biti mjesta za iskrenu vjeru i spremnosti da služimo ljudima i zajednici.
– Ojačajmo svoju nadu molitvom i razgovorom s najmilijima. Allah je uvijek na pomoći vjerniku sve dok je vjernik na pomoći svom bratu. Pomozimo ljudima koji pate, djeci koja trebaju našu zaštitu, bolesnima kojima je potrebna naša njega, muhadžirima kojima je potrebno sklonište i zaštita. Neka vam je sretan ovaj Bajram. Podijelite njegovu radost sa svojim najmilijim, rodbinom, prijateljima i komšijama. Sutra je Dan šehida. Prisjetimo se da njima dugujemo neizmjernu zahvalnost i skrušenu dovu.
U njihovom šehadetu je naš život, ne smijemo to nikada zaboraviti – poručio je, između ostalog, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović, javlja Mina.
Ono što je 2015. godine bilo diskriminatorno, 2023. godine ne diskriminira. U oba slučaja odlučivao je isti sud. U oba slučaja radi se o istim odredbama Ustava Federacije BiH.
“Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH”, pisalo je u Ustavu Federacije BiH do 2. oktobra prošle godine.
Ovu odredbu Ustavni sud BiH je odlukom od 25. marta 2015. godine proglasio – diskriminatornom, jer ne dopušta pravo ostalima, odnosno građanima koji nisu konstitutivni da budu birani za predsjednika ili potpredsjednika Federacije.
Ustavni sud BiH 2015: Ustav FBIH diskriminira ostale
“Ustavni sud naglašava da isključenje mogućnosti da se za predsjednike i dopredsjednike entiteta kandidiraju i pripadnici “ostalih”, koji su, kao i konstitutivni narodi, državljani BiH kojima je zakonom garantirano pravo da budu birani bez diskriminacije i ograničenja, više ne predstavlja zahtjev za postizanje legitimnog cilja, a zbog čega ne može imati razumno opravdanje. Naime, u ostvarivanju zakonom zagarantiranog prava navedenim odredbama ustava entiteta i Izbornog zakona uspostavljen je različit tretman ostalih koji se temelji na etničkoj pripadnosti i za rezultat ima diskriminaciju oprečno članku II/4 Ustava BiH i članku 1 Protokola broj 12“, naveo je Ustavni sud BiH u obrazloženju odluke broj U14/12 kojom je odredba Ustava Federacije BiH koja se odnosila na izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH proglašena – diskriminatornom.
Ostali diskriminirani jer nemaju pravo biti birani za (pot)predsjednika FBIH
Na dan Općih izbora 2022. godine visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio odredbu Ustava FBiH koja se odnosi na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, navedeno je u Schmidtovom amandmanu na Ustav Federacije BiH.
Schmidtov amandman koji (ne) diskriminira “ostale”
Dakle, “ostalima” je ponovo uskraćeno pravo da se kandiduju za (pot)predsjednika FBiH. U svojstvu članova Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović su od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zatražili osporavanje i ove odredbe, navodeći da je diskriminatorna jer uskraćuje pravo ostalima da se kandiduju za (pot)predsjednika Federacije.
Visoki predstavnik je, naime, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Građane Bosne i Hercegovine iz grupacije „ostali“ zbog kojih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Visoki predstavnik ponovno ne pominje niti im daje mogućnost da kandidiraju svog kandidata bilo za predsjednika ili potpredsjednika FBiH niti imaju bilo kakvu ulogu u predlaganju kandidata, što se obavlja isključivo u okviru klubova konstituentnih naroda. No, za razliku od 2015. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, uz dupli glas predsjednice Valerije Galić, inače bliske HDZ-u BiH, donosi odluku kojom potvrđuje da odredba Ustava FBiH koja ne daje pravo ostalima da se kandiduju za (pot)predsjednika Federacije nije diskriminatorna.
Saopćenje Ustavnog suda BiH: Schmidtove odredbe nisu diskriminatorne
“Ustavni sud je, odlučujući o zahtjevu Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Šefika Džaferovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti amandmana na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 79/22 i 80/22) i Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 67/22), utvrdio da su amandmani i izmjene Izbornog zakona u skladu sa čl. I/2, II/2, II/4. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 5. i 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima”, navedeno je u saopćenju Ustavnog suda BiH.
Dakle, 2015. godine oduzimanje prava ostalima je bilo diskriminatorno. Tačno osam godina kasnije, oduzimanje prava ostalima nije diskriminatorno.
Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.
Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.
Rosensaft:
“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju
Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.
Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”
Danas se sjećamo. Danas tugujemo.
Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.
Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.
Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.
Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.
Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.
Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.
Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.
Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.
Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.
U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.
Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.
Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.
Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.
Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.
Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.
I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.
Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.
Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.
I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.
Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)
Reis Kavazović:
Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu
mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih
procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
