Hrvatska policija ove je sedmice započela novu zabrinjavajuću praksu masovnog presretanja, zatvaranja i protjerivanja migranata u Bosnu i Hercegovinu, transportirajući ih autobusima do graničnih prijelaza, nakon čega ih predaju bosanskohercegovačkim vlastima, saopćeno je iz Border Violence Monitoring Networka, mreže lokalnih organizacija koje dokumentuju nezakonita djelovanja policijskih agencija prema migrantima.
Prema svjedočanstvima žrtava protjerivanja, a koja su potvrdile i vlasti Unsko-sanskog kantona, hrvatska policija migrante presreće na teritoriji Republike Hrvatsle, nakon čega ih često neoznačenim vozilima sprovodi u policijske stanice. Opisane metode presretanja mogle bi sugerirati da se radi o provedbi kompenzacijskih mjera koje je početkom godine najavio ministar unutrašnjih poslova RH Davor Božinović, a u sklopu kojih je 742 nekadašnjih policijskih službenika s graničnih prijelaza prema Sloveniji i Mađarskoj preraspoređeno u mobilne timove zaduženje za presretanje migranata u blizini schengenskih granica RH.
“Pored ceste zaustavio nas je kombi bez oznaka. Ljudi unutra nisu imali policijske uniforme, ali vidjeli smo da nose oružje i shvatili smo da su policajci. Strpali su nas u kombi i odveli u policijsku postaju. Svi smo se bojali jer nam nisu rekli što će se dogoditi, vikali su na nas na svojem jeziku i odbijali pričati engleski”, opisalo je nekoliko ljudi, dok druge grupe zaustavljene na udaljenijem teritoriju svjedoče da su ih presreli policajci u službenim vozilima.
Žrtve odreda opisuju da su ih potom satima držali u podrumskim prostorijama nalik na zatvor bez pristupa hrani i vodi, nakon čega im policija izdaje Rješenje o protjerivanju u BiH. Brojne žrtve s kojima smo razgovarali žale se da su bili prisiljeni potpisati dokumente na jeziku koji nisu razumjeli, što je protivno članku 196. Zakona o strancima, na koji se Rješenja o protjerivanju pozivaju. Također, žrtve kažu da nisu dobili mogućnost ulaganja žalbe na postupak, što predviđa međunarodno pravo, ali i hrvatski Pravilnik o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku protjerivanja i povratka stranaca.
“Držali su nas u nekakvoj podrumskoj prostoriji bez ikakvog objašnjenja. Nismo znali što potpisujemo niti što će kasnije biti s nama. Tražili smo pomoć za djecu, barem mlijeko i pelene za najmanje, ali ni to nismo dobili. Jedan mladić je tražio da mu vrate naočale, ali samo su mu rekli “ne”. Žene i djeca su bili jako uplašeni, nisam znao što reći da ih smirim. Nakon što smo više puta izjavili da su nam djeca gladna, dobili smo kruh i vodu. Tamo smo dva dana spavali na podu prije nego što su nas prebacili u drugi objekt, u kojem je jednu prostoriju dijelilo mnogo ljudi”, rekao aktivistima jedan od migranata.
Nakon potpisivanja dokumenata, policijski službenici te skupine migranata, među kojima su i maloljetnici, žene i djeca, prebacuju u druge objekte detencijskoga tipa. Opisi trajanja puta i izgleda prostorija u kojima su bili zatvoreni, kao i dokumenti koje neki od njih imaju, ukazuju na mogućnost da se radi o Prihvatnom centru za strance u Ježevu, te o Tranzitnim prihvatnim centrima Tovarnik i Trilj. Sva tri centra su već godinama predmet prijava organizacija civilnoga društva zbog sumnje na kršenje ljudskih prava, uključujući nemogućnost pravovremenog kontakta s odvjetnicima.
“Policija nas je tamo tražila da platimo smještaj, hranu i prijevoz do granice, kao da smo bili u hotelu, a ne u zatvoru. Mi nismo tražili da nas tamo odvezu. Osjećamo se kao da su nas opljačkali”, rekao jedan od muškaraca protjeranih u BiH.
Njegovo svjedočanstvo potvrdili su i drugi, među kojima neki imaju dokumente koji potvrđuju da im je boravak u detenciji u Trilju naplaćen. Nakon nekoliko dana, a u nekim slučajevima i tjedana provedenih u tim centrima, hrvatska policija ljude masovno dovozi na granične prijelaze prema BiH, pri čemu je ovoga tjedna posebno aktivan prijelaz Slavonski Brod, gdje ih iskrcava iz autobusa i predaje bosanskohercegovačkim vlastima. Djelatnici Službe za poslove sa strancima i međunarodna organizacija IOM potom ih prebacuju u Unsko-sanski kanton: muškarce u notorni tranzitni centar Lipa, a obitelji u prihvatni centar Borići.
Takav oblik masovnih readmisija dokazano krši međunarodne pravne standarde, uključujući princip non-refoulement, što je potvrđeno u nedavnim presudama talijanskog, slovenskog i austrijskog suda.
“Talijansko iskustvo jasno je pokazalo da bilateralni sporazumi o readmisiji sa susjednim zemljama postaju alat za kršenje zajamčenih prava, uključujući pravo na traženje azila i na individualnu procjenu slučaja, što je u slučaju čovjeka lančano vraćenoga preko Slovenije i Hrvatske u Bosnu potvrdio sud u Rimu”, rekla je odvjetnica Anna Brambilla iz talijanske organizacije ASGI, koja je u suradnji s BVMN prva uspjela sudski osporiti takve readmisije.
BVMN izražava veliku zabrinutost ovakvom novom praksom te poziva Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da hitno rasvijetli slučaj, te osigura sva zakonom zajamčena prava, uključujući pravo na međunarodnu zaštitu, pristup žalbenom postupku, informacije o zakonom zajamčenim pravima, prevođenje u cijelom postupku i besplatnu pravnu pomoć svim osobama u pokretu koje se zateknu na području Republike Hrvatske, saopćeno je iz te organizaije.
“Avaz roto-press” je presudom Općinskog suda u Sarajevu dužan Senadu Avdiću, glavnom i odgovornom uredniku portala “Slobodna Bosna” isplatiti hiljadu KM uz pripadajuće troškove zbog niza kleveta i uvreda koji su protiv njega objavljeni na stranicama “Dnevnog Avaza”. Prema presudi koju je izrekao sudija Firdus Alajbegović “Avaz roto-press d.o.o. dužan je o svom trošku na portalu www.avaz.ba. objaviti uvod i izreku ove presude sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja”.
Senad Avdić je “Avaz roto-press” tužio kao izdavača “Dnevnog Avaza” u kojem je 27. jula 2019. godine u rubrici “Ličnost dana” objavljen tekst naslovljen “Megafon državne hobotnice” i podnaslovom “propagandista Mirjane i Slobodana Miloševića dobio moralni degenek od uglednog Vlastimira Mijovića”. U članku “Avaz” je prenio nesuvisle i ničim potkrijepljene Mijovićeve optužbe na račun Avdića, pa pored ostalog napisao da je on “oduzeo Avdiću legitimaciju navodnog borca protiv Miloševića i vrlo ga precizno podsjetio – što je lako potvrditi Avdićevim tekstovima u beogradskoj “Mladosti”- koliki je Avdić bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića dok je bio glavni urednik spomenute novine. Dodatno, Avdić je u to vrijeme važio kao intimus prošle sedmice preminule Mirjane Marković Milošević, supruge raznog zločinca Slobodana Miloševića”.
Tokom davanja iskaza “Avazovi” svjedoci Miralem Aščić, urednik u listu i Vlastimir Mijović, nekadašnji direktor i urednik “Avaza”, nisu se mogli sjetiti, niti navesti niti jedan tekst, ili javni nastup Senada Avdića iz kojeg je moguće zaključiti da je on “bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”. Aščić je rekao da su se u tekstu oslanjali na izjavu Mijovića na portalu “The Bosnia Times”, dok je Mijović tokom svog svjedočenja rekao “da se ne sjeća konkretnog teksta iz Mladosti u kojem je Senad Avdić pisao pozitivno o Slobodanu Miloševiću, da je toga bilo tona, najmanje deset tekstova, bio je predmet ismijavanja…” No, od te tone, ili “najmanje deset tekstova ” Vlastimir Mijović se nije uspio sjetiti niti jednog jedinog.
Senad Avdić je sudu predočio tekst svoje ostavke na funkciju glavnog i ogovornog urednika lista “Mladost” koju je podnio Saveznoj konferenciji Saveza socijalisitčke omladine Jugoslavije u februaru 1989. godine zbog kako je naveo nemogućnosti da se bavi svojim novinarsko-uredničkim poslom na odgovoran i profesionalan način u političkoj i medijskoj atmosferi kakva je tada vladala u Beogradu i Srbiji za koju je odgovornim naveo Slobodana Miloševića i njegov režim. Naveo je da je ostavku podnio nakon što je beogradsko javno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv njega i lista “Mladost” zbog jednog teksta u kojem se Slobodan Milošević poredio sa Adolfom Hitlerom. Autor tog teksta je bio suradnik iz Zagreba Goran Beus Richembergh, kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru.
U presudi Općinskog suda se navodio da “u konkretnom slučaju izražavanje nije bilo razumno u slučaju kada se tužitelj karakteriše kao osoba koja je imala i ima za cilj propagiranje politike Slobodana Miloševića… Po mišljenju suda iznošenje navedenih kleveta nakon toliko godina išlo se na diskreditiranje ličnosti tužitelja (S. Avdića) jer je općepoznato da je Slobodan Milošević procesuiran za ratne zločine u Haškom tribunalu. Isto tako, u spornom tekstu gdje se tužitelj dovodi u kriminogenu vezu sa s tužiteljem Tužiteljstva BiH Dubravkom Čamparom i da tuženi (“Avaz”) nije ničim dokazao postojanje takve veze”.
“Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.
https://www.youtube.com/watch?v=ImzZ_fSV6z4
U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.
“Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.
U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.
“Don't dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.
Hasan Nuhanović sa porodicom
Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.
Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u
Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.
Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima
Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.
Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije
General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.
“Don't dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.
Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija, nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.
Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.
Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.
Quo vadis, Aida?
“Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don't dream dreams”.
Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.
Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.
Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.
Rosensaft:
“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju
Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.
Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”
Danas se sjećamo. Danas tugujemo.
Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.
Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.
Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.
Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.
Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.
Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.
Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.
Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.
Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.
U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.
Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.
Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.
Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.
Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.
Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.
I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.
Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.
Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.
I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.
Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)
Reis Kavazović:
Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu
mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih
procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.
Visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je zakonske odredbe koje se odnose na zabranu negiranja genocida, saopćeno je iz OHR-a.
Inzko je promijenio odredbe Krivičnog zakona BiH.
“Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke stupa na snagu, kako je predviđeno u članu 2., privremeno, sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna. bez pridržanih uvjeta. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena na službenoj web stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” bez odgađanja”, saopćeno je iz OHR-a.
Ovo su izmjene Krivičnog zakona BiH.
„Tko javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini osoba ili članu takve skupine definiranom pozivanjem na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalno ili etničko podrijetlo, kada to ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka,kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Tko god javno odobrava, poriče, grubo banalizira ili pokušava opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom prema Povelji Međunarodnog vojnog suda priloženoj Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945. ili od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjeren protiv skupine osoba ili člana takve skupine definirane u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalnost ili etničko porijeklo, kada se ponašanje provodi na način koji vjerojatno potiče na nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Tko kazneno djelo iz stavaka 1. do 3. ovog članka počini javnim širenjem ili distribucijom traktata, slika ili drugog materijala,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje godinu dana.
Ako se kazneno djelo iz stavaka (1) do (3) ovog članka provodi na način koji bi mogao poremetiti javni mir i red ili koje prijeti, vrijeđa ili vrijeđa, počinitelj kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Tko dodijeli priznanje, nagradu, spomen, bilo kakvu uspomenu ili bilo koju privilegiju ili slično osobi koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin ili imenuje javni objekt kao što je ulica , trg, park, most, institucija, zgrada, općina ili grad ili slično ili registrira marku, nakon ili pod imenom osobe koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili tko god veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin na bilo koji način, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”
Stavak (2) koji postaje stavak (7) mijenja se i glasi:
„(7) Počinitelj kaznenog djela iz stavaka (1) do (4) ovog članka koji je službena ili odgovorna osoba ili je zaposlen u instituciji vlasti ili bilo kojem tijelu financiranom iz javnog proračuna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest glavnoj tužiteljici Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordani Tadić i predstavnicima te pravosudne institucije zbog niza neutemeljenih tvrdnji, optužbi i ozbiljnih pritisaka na rad novinara Avde Avdića.
Nakon što je novinar Avdić na portalu Istraga.ba objavio tekst o navodnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti Gordane Tadić, glavna državna tužiteljica uputila je demanti u kojem je, između ostalog, Avdića optužila za „anticivilizacijsko i barbarsko diskreditiranje“ njene ličnosti i „širenje nacionalne i vjerske mržnje“ , te karikaturalnu interpretaciju navodnih prijetnji po njen život sa ciljem „pripremanja terena za likvidaciju svih onih koji smetaju paraobavještajnom mraku Bosne i Hercegovine“.
Navedeni demanti je objavljen prije dva dana na portalu Dnevnog avaza pod naslovom: „Gordana Tadić: Da li Avdo Avdić i paraobavještajni mrak pripremaju teren za moju likvidaciju?“. Dakle, glavna tužiteljica Tadić u svom reagiranju je optužila novinara Avdića da zajedno sa “paraobavještajnim krugovima” priprema njenu likvidaciju, što predstavlja izuzetno ozbiljnu insinuaciju i optužbu, a bez da je ponudila bilo kakve valjane dokaze i argumentaciju za ovakvu svoju tvrdnju.
Upravni odbor Udruženja BH novinari smatra da je iznošenjem neargumentiranih tvrdnji Gordana Tadić izašla iz okvira legitimnog reagiranja na novinarske komentare i napise, koje ima za cilj demantovati nešto što nije tačno, odnosno što ne odgovara činjenicama, čime je ugrozila ličnu sigurnost novinara Avde Avdića, predstavljajući ga kao aktera nekakve kriminalne grupe koja planira atentat na glavnu državnu tužiteljicu!? Umjesto da demantuje navode iz Avdićevog teksta, tužiteljica Tadić piše politički pamflet u kojem samu sebe predstavlja žrtvom, optuživši novinara da svojim tekstom vrši „dobro orkestrirane i organizirane“ pritiske na rad Tužilaštva, iako se u pomenutom novinarskom članku ne problematizira niti jedan konkretan slučaj na kojima radi Tužilaštvo BiH, već istrage o navodnom ugrožavanju sigurnosti tužiteljice Tadić.
UO BH novinara skreće pažnju na činjenicu da je nejasno je li reagiranje lični odgovor glavne tužiteljice na pisanje portala Istraga.ba ili je riječ o reagiranju Tužilaštva BiH kao institucije koja želi zaštititi profesionalni integritet i sigurnost glavne tužiteljice. S obzirom na to da je demanti medijima upućen sa adrese Ureda glavne tužiteljice, nedvojbeno se radi i o institucionalnom pritisku te pravosudne institucije na pravo novinara na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na oštre, pa i brutalne kritike i komentare kada pišu o ponašanju i odlukama javnih zvaničnika i institucija.
Upravni odbor BH novinara podsjeća glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić i Tužilaštvo BiH da, ukoliko smatraju da je novinar u svom članku oklevetao Tadić i instituciju na čijem je čelu, imaju na raspolaganju zakonske mehanizme – podnošenje žalbe Vijeću za štampu i online medije i tužbe za klevetu. To je jedini demokratski i legitimni put borbe protiv neprofesionalnog pisanja medija. Korištenje moći i utjecaja koji Gordani Tadić omogućuje pozicija glavne tužiteljice te iznošenje proizvoljnih, a istovremeno veoma ozbiljnih optužbi na račun novinara, nikako ne bi trebali biti način „obračuna“ sa novinarima u javnom komunikacijskom prostoru.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
