“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.
“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića
“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.
Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.
“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.
Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović, inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića
Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.
“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.
“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.
Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.
“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.
On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.
Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.
“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.
Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji, Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.
Lukavčanin O.M. jedan je od četvorice bh. državljana koji se trenutno nalaze u Kabulu. Nakon što su Talibani počeli ulaziti u glavni grad Afganistana, on i ostali zaposlenici britanske firme koja je opsluživala zapadne vojne formacije, prebačeni su u vojnu bazu HKIA (Hamid Karzai International Airport) na aerodromu u Kabulu.
“Ovo je trenutno najsigurnije mjesto u Afganistanu”, kazao je O.M. u razgovoru za Istraga.ba.
Sve do nedjelje ujutro, četvorica bh. državljana bila su u takozvanoj “Zelenoj zoni” u Kabulu.
“Bili smo u gradu u zelenoj zoni. Trentuno smo u vojnoj bazi HKIA. Ovdje u kampu trenucno nema gužve. Vidim da avioni, za sada, lete”, kaže naš sagovornik.
Od četvorice bh. državljana koji su trenutno u toj bazi, trojica su iz Lukavca.
“Rečeno nam je da bismo sutra (ponedjeljak) trebali biti evakuisani. Jedan od nas četvorice ostaje ovdje”, nada se ovaj bh. državljanin.
Iz baze u kojoj su smješteni, kaže, ne vide se i ne čuju nikakve borbe.
“Ne znam puno detalja, al vjerujem da je panika okolo. Ljudi pokušavaju pobjeći na sve moguće načine”, kaže O.M..
Prema izvještajima iz Afganistana, na ulicama Kabula su velike gužve.
Talibani su u nedjelju ujutro ušli u rubne dijelove Kabula nakon što su, prethodnih dana, zauzeli sve veće gradove i izašli na sve granične prijelaze. Panika u glavnom gradu je velika. Hrvatski državljani koji se nalaze u Afganistanu u nedjelju su o zbivanjima u zemlji svjedočili za Nova TV.
“U gradu vlada gužva. Posvuda su zastoji u prometu, u gradu su navodno i demonstracije, samo ne znamo jesu li protiv talibana ili obratno, vjerojatno protiv talibana. Mi koji smo ovdje još ne znamo kako ćemo, vjerojatno ćemo na vojni aerodrom čekati let”, rekao je jedan od sagovornika NOVA TV.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH u subotu je pozvalo sve bh. državljane da se, za pomoć, jave ambasadi BiH u Pakistanu.
“Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Sakib Forić.
Jedan od bh. državljana koji se nalaze u Kabulu kazao nam je da imaju obećanje da će sutra biti evakuisani.
Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić pohvalio je kinesku borbu protiv terorizma koja je, uglavnom, usmjerena protiv muslimana nastanjenih u regiji Xinjiang Uygur. Osim Cerića, Kineze je u borbi protiv navodnog terorizma među Ujgurima podržao i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud ef. Dudić.
Cerić i Dudić su, prema pisanju kineskih medija, bili dio tridesetočlane delegacije “islamskih učenjaka” iz 14 država koji su 8. januara posjetili glavni grad sjeverozapadne kineske autonomne regije Xinjiang Uygur. Oni su posjetili Kinu na poziv lokalnih vlasti kako bi im bila prezentirana kineska priča o borbi protiv terorizma.
Ta navodna borba protiv terorizma, objavljivali su ranije zapadni mediji, rezultirala je zatvaranjem preko milion muslimana u kineske logore.
Bivši reis Cerić i muftija Dudić, pišu kineski mediji, posjetili su više mjesta koja pokrivaju povijesni, kulturni i vjerski rad u regiji, gdje su pohvalno govorili o kineskim antiterorističkim naporima.
“U Međunarodnom kongresnom i izložbenom centru Xinjiang pogledali su izložbu o borbi protiv terorizma i deradikalizaciji u Xinjiangu te se upoznali s trenutnom situacijom u regiji. Mnogi su izrazili podršku naporima i postignućima Xinjianga u borbi protiv terorizma”, objavila je kineska državna televizija.
Mustafa Cerić, navedeno je u tekstu,pohvalio je kinesku politiku borbe protiv terorizma i deradikalizacije za postizanje mira i sklada u regiji.
“Kina je velika zemlja s globalnim utjecajem i ona posljednjih godina doprinosi ekonomskom oporavku svijeta. Nadam se da će Kina u budućnosti nastaviti širiti razvojne projekte u svijetu”, kazao je Mustafa efendija Cerić za kineske medije, dok je, kako pišu, sa oduševljenjem pratio prezentacije svojih domaćina.
Srbijanski muftija Mevlud Dudić rekao je da Kinu inače poznaje sa televizije i novina, ali da vjeruje u izreku poslanika Muhameda: “Znanje moramo tražiti, pa makar bilo i daleko u Kini”, dodavši da je sretan što je vidio da “muslimani u Xinjiangu žive u miru i sreći”.
Prije skoro tri godine, njemački mediji objavili su jedan interni kineski dokument koji je pokazao pokazuje da su mislimani iz ove regije godinama odvođeni i zatvarani u logore. Bilo je, recimo, dovoljno da nose bradu ili maramu, te da odu na hodošaćče u inostranstvo kako bi bili pritvoreni. Čak je posjedovanje vjerskih knjiga navođeno kao razlog za pritvor.
Tajni dokumenti koje su objabvili njemački, razotkrili su sistematsko nasilje kineskog režima nad manjinom Ujgura koji žive na sjeverozapadu te zemlje, u autonomnoj pokrajini Xinjiangu.
Upravo tu regiju posjetili su bivši reis Cerić i muftija Dudić. Inače, i Cerić i Dudić godinama su gradili dobre odnose i sa islamskom zajednicom u Ruskoj Federaciji, a bivši reisu-l-ulema IZ BiH je prije dvije godine blisko sarađivao sa grupom Čečena povezanih sa Ramzanom Kadirovim. U pitanju je navodno udruženje Evropski muslimanski forum koji je pokušavao svoje ljude povezati i sa aktualnim fukovodstvom Islamske zajednice u BiH. No, te veze, unatoč molbama bivšeg reisa Mustafe Cerića nikad nisu uspostavljene.
Centralna svečanost Rijaseta Islamske zajednice (IZ) povodom Ramazanskog bajrama održana je jutros u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, gdje je bajramsku hutbu kazivao reisul-ulema Husein-ef. Kavazović.
– Domovina je zavičaj, rodna gruda, ona koja se voli kao život, to je ono što nam je milo i sveto. Mi volimo ovu našu zemlju srcem i dušom, i onda kada od nje živimo daleko u tuđini. Nosimo je sa sobom, i u snu i na javi.
Svaka njena praška je kap naše krvi, svaki njen kamen je kula u kojoj stražari gazija. I zato neka nam niko ne dira u našu domovinu i neka ne iskušavaju našu odlučnost – kazao je u hutbi reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema Kavazović je podsjetio da živimo u zemlji koju volimo i za koju smo mnogo puta dali velike žrtve.
– Šehidi vječno stoje kao svjetionik na našem putu slobode. Mnogo puta stradali su naši najmiliji, bez ikakve krivice, u zločinima i u genocidu. Sjećanja na njih ne mogu izblijediti, niti se njihovi dželati mogu zaboraviti. Sada smo svjesniji Tvojih riječi Gospodaru u kojima si rekao: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, Allah ne voli nasilnike – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema je ukazao na to da smo jedni drugima emanet, naglašavajući da nas je Poslanik Muhammed, a.s., učio da je “Musliman muslimanu brat, ne čini mu nasilje niti ga izdaje.”
– Lakše je čovjeka osumnjičiti, optužiti i osuditi nego ga upoznati i razumjeti. Razgovarati argumentima je teže, ali ispravnije. Imajmo povjerenja jedni u druge, sve dok ne vidimo da se naš brat ne drži datog obećanja. Ne činimo jedni drugima ono zbog čega ćemo zažaliti i što ne bismo voljeli da nam se učini. Kome se ne može vjerovati, ni riječ mu nije skupa. Molimo Allaha da popravi naše međusobne odnose u onome što je dobro za nas – naglasio je reisul-ulema.
U bajramskoj hutbi reisul-ulema je pozvao vjernike da budu zajedno, ističući da je Božija pomoć uz zajednicu.
– Zajednica uvijek nepogrešivo slijedi javni interes. Naučimo poštovati javni interes i voditi dijalog, čak i onda kada mislimo drugačije od većine u našoj zajednici.
Podredimo svoje ambicije zajednici u kojoj živimo. Poštujmo njene propise, jer tako čuvamo red.
Uzvišeni je u Svojoj knjizi rekao: I nastoj time što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine – naveo je reisul-ulema.
Dodao je da je svakoj zajednici potrebno vođstvo koje će se brinuti o njenom interesu.
– Onaj koji dopušta da mu drugi kuću uređuje ostat će dugo pod stegom toga drugog.
Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima, da nam stranci kuću uređuju.
“Onaj ko dopušta da mu drugi kuću uređuju, ostat će dugo pod stegom tog drugog. Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima da nam stranci kuću uređuju. Trebamo kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi”, kazao je tokom bajramske hutbe resu-l-ulema Islamske… pic.twitter.com/DnLFWP2kQU
Trebamo se kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi. Dragi Bog nas savjetuje: O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu … (Ma'ida, 105). Molimo Boga da zbliži naša srca i pomogne nam da povratimo dijalog i povjerenje u zajednici – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Naglasio je da su mubarek dani Bajrama – dani naše radosti i našeg zajedništva, i vrijeme u kojem treba da priđemo jedni drugima, bez ikakvih ograda i interesa.
– Nemojmo jedni druge odbijati. Naše ruke neka budu raširene, a srca otvorena. Pomozimo jedni drugima iskreno, saslušajmo jedni druge, razgovarajmo; to će nam dati tako potrebno samopouzdanje. Molimo Uzvišenog da nas uputi putem dobra i zajedništva. Da naše dane učini danima u kojima ćemo s radošću susretati jedni druge – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Poručio je da u našim srcima uvijek treba biti mjesta za iskrenu vjeru i spremnosti da služimo ljudima i zajednici.
– Ojačajmo svoju nadu molitvom i razgovorom s najmilijima. Allah je uvijek na pomoći vjerniku sve dok je vjernik na pomoći svom bratu. Pomozimo ljudima koji pate, djeci koja trebaju našu zaštitu, bolesnima kojima je potrebna naša njega, muhadžirima kojima je potrebno sklonište i zaštita. Neka vam je sretan ovaj Bajram. Podijelite njegovu radost sa svojim najmilijim, rodbinom, prijateljima i komšijama. Sutra je Dan šehida. Prisjetimo se da njima dugujemo neizmjernu zahvalnost i skrušenu dovu.
U njihovom šehadetu je naš život, ne smijemo to nikada zaboraviti – poručio je, između ostalog, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović, javlja Mina.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.
Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.
Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.
Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.
Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.
Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.
Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101” na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.
Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.
Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.
Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.
Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.
Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.
Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.
Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.
Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.
Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.
Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.
Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.
Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.
Zbog takvog ignoranskog odnosa i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.
Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.
Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.
Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?
Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.
Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.
Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.
Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.
Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.
Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.
(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)
Proveo sam tri i po godine svog života tamo gdje ste vi sada – potpuno okružen neprijateljskim trupama koje su bile usmjerene na masovno uništenje mog naroda. Poznata mi je tjeskoba, frustracija, strah i očaj koje sigurno osjećate. Ali dozvolite mi da vam prvo saopćim dobre vijesti: Vi ćete pobijediti. Nema sumnje da ruske trupe nikada neće osvojiti Mariupolj.
Kao prvo, oni nemaju ljudstvo za to. Potrebno je mnogo više vojnika da bi se okupirao i kontrolirao grad od više od 400.000 stanovnika. Srpske snage u Bosni i Hercegovini su opsjedale naš glavni grad Sarajevo i granatirali ga tri i po godine, a da nikada nisu uspjeli ući. Ruske oružane snage nemaju borbenog duha i nisu ni blizu odlučnosti branilaca Mariupolja.
Nisam vojni profesionalac ili vojni historičar, ali držim da je ukrajinska vojska u ovom trenutku najbolja borbena organizacija na svijetu. Ruska vojska jednostavno nije voljna ili sposobna da plati cijenu zauzimanja vašeg grada.
Dozvolite mi da vam saopćim i loše vijesti: platit ćete svoju slobodu svojim životima i životima svojih najmilijih – vaše braće, sestara, majki i očeva. Svakim korakom gubit ćete one bez kojih ne biste mogli zamisliti svoj život. Ovo nije samo rat između ruskih osvajača i ukrajinskih branilaca. Ovo je pokušaj politike. Ruski cilj nije samo da osvoji Ukrajinu, već da zbriše Ukrajinu, kao državu, sa mape, stavljajući vašu historiju, kulturu i ljude na fusnotu u historijskim knjigama koje će pisati budući poput Ivana Iljina i Aleksandra Dugina.
Sada, dozvolite mi da vam kažem šta dolazi poslije. Za vas to nikada neće biti gotovo. Ovaj rat je već oteo vaše živote i najbolje što možete učiniti je da prigrlite sudbinu koja vam je nametnuta. Historija je bila neobično okrutna prema vama. U ovom ratu ne borite se samo za sebe, već i za buduće generacije koje će se tek roditi. To je težak teret koji niste tražili da nosite. Da stvar bude još gora, vi također vodite ovaj rat u ime nezahvalnog kontinenta kojem je više stalo da zagrije svoje domove ruskim plinom nego da spasi vašu djecu od bombi i gladi.
Šta god da radite, postoji jedna ideja koju nikada ne biste trebali dopustiti: polaganje oružja. Kako smo saznali od Srba u Bosni, Rusi vas mogu istrijebiti – a sigurno hoće – samo ako ste nenaoružani. Dozvoliti da budete razoružani najbrži je put do masovne grobnice.
Zaista, historijski gledano, ruskoj vojsci ovo pravilo nije strano – prisjetite se na primjer masakra u Katinskoj šumi 1940. Vaša vlastita historija je također puna primjera ruske brutalnosti. Alternativa borbi protiv sadašnje ruske invazije je nešto slično Holodomoru. Plaćate hiljadama života da ne biste izgubili milione.
Znam da je ovo teško zapamtiti jer ruske granate padaju po vama. Znam da je to malo ili nimalo utjehe za mnoge hiljade djece raseljene u Ukrajini ili izbjegličkim kampovima koja će odrastati bez svojih roditelja. Pošto sam izgubio vlastitog oca zbog ratnih razaranja, znam tačno za zjapeću rupu u srcu koju stvara takav gubitak. Međutim, moram reći da sam u potpunosti cijenio žrtvu vlastitog oca tek nakon što sam svjedočio ogromnoj hrabrosti ljudi ukrajinske vojske. Nadam se da ovo za vas ima barem malo smisla i govori o ogromnoj inspiraciji koju je vaša hrabra borba dala cijelom svijetu.
Mnogo je paralela koje treba povući između našeg rata za Bosnu i Hercegovinu i vašeg rata za Ukrajinu. Devedesetih godina i mi smo se borili protiv većeg susjeda, kojim je vladao poremećeni autokrata koji je pokušavao da nam otme živote, slobodu i identitet kao posebne i suverene države. Međutim, raspad Jugoslavije imao je daleko manje posljedice izvan regiona nego borba za Ukrajinu. Na ukrajinskom černozemu bukvalno se odlučuje sudbina svijeta.
Nažalost, čini se da je stara izreka da je geografija sudbina istinita. U tom pogledu, jedina gora stvar od dijeljenja granice sa Srbijom jeste da dijelite granicu sa Rusijom.
Konačno, morate znati da mi pomno pratimo šta se dešava. Vaša borba ima svjedoke.
Kada se ovo završi – a bit će gotovo, kada se Rusi povuku od sramote i poraza, nadam se da ću doći u Mariupolj da slušam vaše priče, jer to je sve što će vam ostati. Kada se ovo završi, nadam se da ću doći u slobodni Mariupolj i slobodnu Ukrajinu da odam počast vašoj žrtvi.
Kada smo u četvrtak ujutro pozvali odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, on se nalazio u selu Sućeska, na mezaru Hatidže Mehmedović, srebreničke majke koja je u genocidu u julu 1995. godine izgubila dva sina i supruga.
Hatidža Mehmedović je umrla prije tri godine. Nije dočekala da Bosna i Hercegovina dobije zakon kojim će biti zabranjeno negiranje genocida.
“Izvinite, nije sada trenutak”, napisao je Inzko u poruci nakon što smo ga upitali da li će do kraja jula, odnosno do kraja svog mandata, donijeti odluku kojom će spriječiti negiranja genocida.
Tri nezavisna izvora Istrage iz OHR-a navode da je prijedlog spreman, ali da postoji određena vrsta otpora, prije svih iz Berlina i Brisela, kada je u pitanju upotreba bonskih ovlasti.
“U određenim ambasadama postoji strah da bi proglašenje zakona o zabrani negiranja genocida moglo otežati posao budućeg Inzkovog nasljednika – Christiana Schmidta, jer bi svoj mandat započeo pod velikim pritiskom zvaničnika iz Republike Srpske”, kazao je za Istragu izvor blizak međunarodnim zvaničnicima u BiH.
Drugi izvor potvrđuje navode našeg sagovornika.
“Inzko razmatra donošenje takve odluke i nije daleko od toga da je donese, iako ga neki međunarodni zvaničnici vuku nazad”, potvrdit će drugi izvor Istrage.
Naš treći sagovornik, pak, iznosi detalje u vezi sa ovim prijedlogom. Aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko razmatra mogućnost da svojom odlukom izmijeni Krivični zakon BiH tako da bi se uvelo krivično djelo koje bi se odnosilo na negiranje genocida. Bilo bi to nešto slično odredbama Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, u KZ FBiH, član 163, predviđeno je sankcionisanje i osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”.
“(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.
Ovakva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu BiH pa u OHR-u, prema informacijama Istrage, razmatraju mogućnost da na ovaj način riješe pitanje negiranja genocida. No, rekosmo, Valentin Inzko za sada nema podršku određenih ambasada koje žele olakšati rad budućem visokom predstavniku, Nijemcu Christianu Schmidtu. Prema našim izvorima, prekretnica u donošenju ove odluke mogla bi biti sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije Ruske Federacije i Kine o zatvaranju OHR-a. Sobzirom na način odlučivanja u Vijeću sigurnosti UN-a i pravo veta određenih država, izvjesno je da ova rezolucija neće biti usvojena.
U julu 2019. godine Valentin Inzko je kazao da će do jula 2020. godine BiH sigurno imati zakon o zabrani negiranja genocida. No, ni godinu kasnije takav zakon ne postoji jer odlazeći visoki predstavnik nema podršku određenih ambasada u BiH.
Vidjeli ste dječaka sa snimka iz priče Hariza Halilovića o Fakiru Mustafiću zvanom Čole? Nino se zove. Danas ima 28 godina i ne sjeća se oca. Nije bio u Potočarima, čeka sina.
“Sutra će (ponedeljak 12. jula) supruga na pregled na Jezero. Trebala bi roditi svakog dana”, kaže Nino.
Ako bude onako kako su planirali, Fakir Mustafić bi na svijet trebao doći oko 17. jula. Tako bi se trebao zvati Ninin sin, a Čoletov unuk.
“Ali kako se bliži vrijeme poroda razmišljamo da odustanemo od imena Fakir. Ne znam kako bih ga mogao dozivati”, govori onaj dječak sa snimka nastalog u opkoljenoj Srebrenici ‘93. godine kojeg je u naručju držao njegov otac Fakir.
Bliži se dan kada bi na svijet trebao doći dječak u porodici Mustafić. Bliži se i onaj datum ispisan na ručnom satu Fakira Mustafića pronađen u selu Burnice kod Nove Kasabe, nedaleko od Potočara.
“Sat je dobio od nekog oficira JNA. Radio je na otkucaje srca. Stao je 17. jula 1995 godine u oko 5 sati popodne”, otkriva nam Nino Mustafić.
Fakira Mustafića Čoleta njegov sin se ne sjeća. Sjeća se samo kada su njega i mamu pozvali da dođu u Tuzlu i pogledaju posmrtne ostatke pronađene u Burnicama.
“Mama ga je prepoznala po bijeloj majici. U predjelu stomaka imao je rupe od dva metka. Doktor je rekao mami da nije mučen već samo ubijen”, prisjeća se Nino.
Fakir Mustafić Čole ukopan je posljednjeg dana marta 2003. godine, kada je klanjana prva dženaza u Potočarima. Nino je bio na dženazi i imao je deset godina. Očeve dženaze se dobro sjeća. Oca nikako. Imao je svega nekoliko mjeseci kada su ga snimili u očevom naručju koji je slao pozdrave rodbini u Njemačkoj.
“Sve vas volimo ja i moj bato. Puno smo vas poželjeli. Dođite nam u našu Srebrenicu. Ćao”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
