Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Kolumna Vildane Selimbegović: Posljednji pozdrav Uredniku

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kemu Kurspahića nisam osobno poznavala dok je živio u Sarajevu, ali se za moje pojmove savršeno uklapao u sliku glavnog urednika, onako kako sam ja zamišljala da glavni urednici trebaju izgledati. Strog, ozbiljan i odmjeren kao Sergije Princip, koji je u vrijeme mojih novinarskih početaka bio na čelu Večernjih novina.

    Možda su se i zato u mojim očima tako savršeno nadopunjavali i dobro pamtim – kada sam to jednom ispričala Hamzi Bakšiću, koga sam oduvijek nekako doživljavala komplementarnim s Kemom, a s kojim sam imala sreću da se i družim i da zaslužim njegovo prijateljstvo – uzvratio je: Kako da ti kažem, mala, mi smo se ovim poslom počeli baviti dok si ti bila u pelenama. Hamza je uvijek, baš uvijek pronalazio način da svojom duhovitošću začini svaki i najozbiljniji razgovor.

    Baš zato, kada sam nakon rata upoznala Kemu, bila sam prilično iznenađena otkrivajući njegov lucidni humor i jezgrovitost rečenica kojima je iskazivao svoje stavove. Njegovo znanje o medijima me fasciniralo, a knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” postala druga na listi za preporuku mladim novinarima, odmah iza Hamzine “Ja, novinar?”.

    Sticajem okolnosti, Hamza je umro one jeseni kada sam došla u Oslobođenje, iste one u kojoj smo 65. rođendan ovoga lista obilježili sa zakašnjenjem i tog 25. novembra, koji smo odabrali za slavlje, pripala mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo da proglasim laureata nagrade 30. august koju je Oslobođenje od 1973. dodjeljivalo za životno djelo: pripala je najuspješnijem glavnom i odgovornom uredniku u bogatoj historiji ove kuće. Kemo, nažalost, nije mogao biti s nama, nagradu smo mu uručili tek godinu i kusur kasnije, no iz Washingtona je poslao tekst s naslovom “Moja priča o Oslobođenju” koji je i objavljen u tom svečarskom broju.

    Njegova priča o Oslobođenju je, naravno, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića koji su ga kao 15-godišnjeg gimnazijalca iz Sanskog Mosta (rođen je 1946. u Mrkonjić-Gradu) prihvatili, vodili i ohrabrivali, nastavila se uzbudljivim poslovima sportskog dopisnika iz Beograda (gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu), izvještača s olimpijskih igara i svjetskog fudbalskog prvenstva, kasnije urednika sportske rubrike, dopisnikovanjem iz New Yorka i intervjuima sa šefovima država, sve do vođenja lista u ulozi glavnog urednika “u šest, nadam se, neponovljivih godina”. Priča o listu koji odbija da umre – koji se svakog dana pojavljuje pred čitaocima iz podzemnog skloništa izgorjele, porušene, bombardovane zgrade… – opet je iznad svega priča o ljudima koji su ostali da svjedoče o nevremenu i po cijenu najveće žrtve.

    O Kjašifu Smajloviću, likvidiranom u dopisništvu u Zvorniku, Salki Hondi, kojeg je, piše Kemo, nagovarao da ostane kod kuće zbog teške operacije neposredno pred rat, no on je radio sve dok ga u ljeto ‘92. nije našla granata ispaljena na ljude u redu za vodu koje je snimao, o službenici Zuhri Bešić, koju je snajperski metak pokosio dok se u autobusu vraćala s posla. O velikom novinaru i čovjeku Vladi Mrkiću, koji je na stranicama Oslobođenja ispisao najljudskije ratne reportaže. U svakodnevnom nastojanju da održimo list nismo imali pravu priliku da naučimo sve što treba naučiti iz primjera novinara koji će napisati i reći to što vidi i po cijenu života.

    Dio novine

    Ovu Keminu lekciju iz novinarstva, pamtimo, kao uostalom i poruku koju nam je u svojoj priči i odaslao, duboko uvjeren da ima nesumnjive i umjesne simbolike u podudaranju historije Oslobođenja i državnosti moderne Bosne i Hercegovine. Bio je i ostao uvjeren da je ovaj list jedna od temeljnih institucija bosanskohercegovačkog javnog života. Iako je van granica ove zemlje nastavio svoju karijeru – u SAD-u je radio i kao vodeći urednik lanca tjednih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirirao mnogobrojne mlade novinare i dobio brojne nagrade izdavača novina države Virginia, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane, jedno vrijeme – od 2001. do 2006. radio u međunarodnoj diplomaciji, najprije kao predstavnik za tisak agencije Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala u Beču, a zatim kao predstavnik te agencije za karipsku regiju sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija, ostao je vezan za svoje Oslobođenje. Povremeno smo se dopisivali, zahvaljujući njemu s Nerminom Kurspahić sam izgradila divno (žensko) prijateljstvo, ponekad smo se sretali u Washingtonu, gdje je živio sa svojom Vesnom. Njegovoj supruzi, sinovima i unučadi koji će ga i ispratiti na posljednje počivalište daleko od nas, uz izraze saučešća i podršku, šaljemo ovih tužnih dana i poruku da je njihov i naš Kemo dio ove novine koja istrajava da sačuva one principe i vrijednosti koji su nam zajednička svetinja – profesionalnost i novinarstvo odano ljudima.

    (Oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Peter Handke ponovo obilazi Drinu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?

    Oplakivanje Miloševića

    Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.

    U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
    Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.

    Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji

    Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.

    Izbori u Mađarskoj i Srbiji: Za Rusiju spremni

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.

    Prioriteti

    Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.

    Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.

    Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…

    ”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.

    To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.

    Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.

    Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”

    Oni mogu mirno spavati

    I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.

    Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Srebrenica, sjećanje i (zlo)upotrebe

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici

    Dobrota i vjera u budućnost

    Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.

    Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.

    “Ukopavanje praznih lijesova”

    Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.

    Od Kazana do murala, sve kroz minska polja: Žene s jajima

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.

    „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.

    Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.

    Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.

    Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.

    U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.

    Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.

    „Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.

    „To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.

    Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.

    Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.

    Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.

    Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.

    „Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.

    Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.

    Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.

    Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja,  ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.

    U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.

    Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.

    U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.

    (Oslobodjenje.ba)

    O nesporazumima o Sporazumu: Časna briselska pionirska riječ i Dodikov (“evropski orijentirani”) posjet Rusiji

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.

    Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.

    Bruxelles je u međuvremenu postao mjesto odlučivanja. I mjesto gdje su proteklog vikenda bosanskohercegovački političari, stojeći mirno pred Charlesom Michelom, u poznim godinama dali “časnu pionirsku riječ” da će “marljivo učiti i raditi” i u predizbornoj kampanji biti “dobri drugovi”. I da će voljeti i poštovati “našu domovinu”.

    Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.

    ”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.

    Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.

    Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.

    Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.

    Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.

    I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.

    ”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.

    Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?

    Kolumna Vildane Selimbegović: BiH i Ukrajina – Deprimirajuće sličnosti u pravdanju agresije ruskih vlasti i onih koje smo slušali iz Beograda, ali i Zagreba

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.

    Šta je nedopustivo…?

    U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.

    Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?

    Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.

    Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.

    Zvijezda vodilja

    Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.

    Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

    Piše:
    Redakcija
    -

    Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

    Tekovine partizanske borbe

    Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

    Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

    Ideologije i matrice

    Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

    Dan (anti)fašizma u Sarajevu i Banjoj Luci: Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

    Potresni snimci

    Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

    Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

    Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

    Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

    Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

    Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

    U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

    Simboli i idoli 

    Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

    Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.

    San ljetne noći: Kada Rusi puste plin

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ovo pišem dok mi, bukvalno iza leđa, u jednom sarajevskom ugostiteljskom objektu sjedi ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Igor Kalabuhov. Slučajno smo se zadesili na istome mjestu. Nismo se pozdravili. Ne poznajemo se. Kada sam prije nekoliko mjeseci nazvao Ambasadu Ruske Federacije u Sarajevu i zatražio objašnjenje jedne informacije koju sam dobio, rekli su mi da zbog mojih tekstova i stavova ne sarađuju sa mnom.

    Žrtve se zbrajaju, a Kalabuhov …

    ”Ali, ja ne želim sarađivati s vama. Želim samo objašnjenje”, rekao sam svom sagovorniku.

    Uslijedio je odgovor: “Bez komentara” i poznati zvuk koji se začuje onda kada vam neko, dok još držite telefon na uhu, naprasno prekine liniju.

    Iza mene, dakle, sjedi ruski ambasador Igor Kalabuhov i svojim zadovoljnim smijehom remeti moju koncentraciju. Vijesti iz njegove rodne Ukrajine stalno pristižu. Civilne žrtve se zbrajaju, a Igor Kalabuhov dosjetkama nasmijava svoje saradnice.

    Prošlo je već pet mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu. I taj rat je, nekako, ušao u “ljetnu programsku shemu”. Vijesti iz Ukrajine više nisu tako često u vrhu dnevnika u BiH. Naši mediji i javnost zaokupljeni su požarima, šumskim i onim političkim, ljetovanjima i cijenama. Cijene hrane su drastično skočile, srbijanski poljoprivrednici najavljuju da će ovogodišnja suša podići cijenu krompira za nekih 30 do 40 posto. BiH, svakako, i ne proizvodi hranu. Naša polja su zasijana minama, mržnjom ili lijenošću preuzetom iz prethodnog društvenog uređenja. Naša politika je, i ona opoziciona i ona pozicijska, zalutala negdje između pokreta “zelenih”, ekologije, zelene energije i rudarskih jama.

    U Zenici su rudari započeli štrajk. Žale se na loše uslove. A kada rudari štrajkuju, oni su, reći će cjelokupna javnost, uvijek u pravu. Istodobno će, ista javnost, reći da trebamo čiste planine, rijeke i zdravu okolinu. Pa nam, zato, ne trebaju hidrocentrale. No, struja nam treba. Na mađarskoj berzi Hupx jedan megavat struje jučer se prodavao za 700 eura. Poređenja radi, domaćinstva u BiH taj jedan megavat plaćaju nešto iznad tridesetak eura. A privredna društva za megavat moraju izdvojiti 70-ak eura. Što je, opet, deset puta jeftinije od berzanske cijene. Ali to je tako kada imaš svoj energent. I onda poremećaji na svjetskim berzama ne određuju domaću cijenu struje. No, na izmaku prošle sedmice zatekla nas je vijest o povećanju cijene plina. Gazprom je odlučio, a na našim kompanijama je bilo samo da kažu – prihvatamo. Jer alternative nemamo. Rusi će nam plin isporučivati onom rutom kojom oni žele i po cijeni koju oni odrede. Pri tome, bosanskohercegovačko je tržište za Rusiju ravno jednom osrednjem gradiću u zapadnoj Evropi. To što mi mislimo da možemo odlučivati o cijenama tuđih energenata samo je jedna u nizu brojnih zabluda koje su obuzele bh. javnost i medije. Rusija drži u talačkoj krizi cijelu Evropu.

    ”Gazprom, novo rusko oružje”, glasio je naslov knjige kojom su ruski novinari Mihael Zigar i Valerij Panjuškin u martu 2009. godine upozorili svijet na to šta se sprema.

    Autori su istražili ko i kako kontrolira Gazprom, te dokazali neraskidive veze između Gazproma i ruske države. Vladimir Putin, objasnili su izdavači, na Gazpromu gradi svoju moć. Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev bio je zaposlenik Gazproma.

    ”Svaka energetska kriza koju osjećamo i u svojim domovima vezana je uz Gazprom. Na ventilu plinovoda iz Rusije prema Europi čvrsto stoji ruka Vladimira Putina. Knjiga Valerija Panjuškina i Mihaela Zigara eksplozivna je sadržaja, pokazuje kako je i zašto baš Gazprom postao novo, moćno rusko oružje kojim Kremlj jače utječe na svjetska zbivanja negoli SSSR u vrijeme hladnoga”, napisali su iz izdavačke kuće Fraktura, kada su 2009. godine prezentirali javnosti ovu knjigu.

    Decenija i po bila je potrebna Evropi da shvati poentu ove knjige. Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, uz sve svoje mane, upozorio Njemačku na pogubnost ovisnosti o ruskom plinu, njemački espedeovci su sve to odbacili “s gnušanjem”.

    ”Njemačka ne ovisi o Rusiji, pogotovo ne o energetskim pitanjima. Nećemo se umoriti od suprotstavljanja ovome stvarnim činjenicama”, izjavit će u septembru 2018. godine njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas predstavljajući napredak u izgradnji Sjevernog toka kojim je Vladimir Putin, uz pomoć Angele Merkel, započeo neformalnu agresiju na Ukrajinu.

    Danas, četiri godine kasnije, njemački zvaničnici govore nešto drugo.

    Buđenje s prvim hladnim noćima

    ”Njemačka će se suočiti s nestašicama plina ukoliko zalihe ruskog plina budu niske kao što su sada, a određene industrije bit će ugašene ukoliko ne bude dovoljno tog energenta za predstojeću zimu. Kompanije će morati prekinuti proizvodnju, otpuštati radnike, lanci snabdijevanja će biti prekinuti. Ljudi će se zaduživati kako bi plaćali račune za grijanje i osiromašit će”, izjavio je krajem juna njemački ministar ekonomije Robert Habeck naglašavajući da je to dio strategije ruskog predsjednika Vladimira Putina da podijeli zemlju.

    Kada su 2009. godine ruski novinari upozoravali Evropu i svijet na to da je “Gazprom novo rusko oružje”, malo je bilo onih koji su im vjerovali. Naročito im nisu vjerovali evropski zvaničnici. Istina, oni su imali više miliona razloga da ne vjeruju u tu priču.

    Recimo, francuski premijer Francois Fillon je nakon mandata postao član Uprave ruske naftne kompanije Zarubrežnjeft. Njemački kancelar Gerhard Schröder je, nakon mandata, postao jedan od čelnih ljudi Sjevernog toka čiji je većinski vlasnik bio Gazprom. Austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl postat će, po isteku mandata, članica Upravnog odbora Rosnjefta.

    I tako je Evropa utonula u san. I to ljetni san iz kojeg će se probuditi s prvim hladnim noćima.

    Evo, kraj je ovog teksta. Kalabuhov se još uvijek smije iza mojih leđa.

    1...171819Stranica 18 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj