Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Kolumne

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta ‘preventivnog genocida’, isto što se u Gazi sada dešava

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.

    Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?

    Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.

    https://twitter.com/OfficialShehr/status/1721161737007677553?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721161737007677553%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html

     

    Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.

    Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.

    „Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.

    Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“.  Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.

    https://twitter.com/TheMuslim786/status/1721182658594836606?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1721182658594836606%7Ctwgr%5Ef4f8599da4aa54021af422b77e39d2b76b6b9552%7Ctwcon%5Es1_&ref_url=https%3A%2F%2Fwww.slobodna-bosna.ba%2Fvijest%2F325257%2Fandrej_nikolaidis_za_sb_u_srebrenici_se_po_amfilohiju_desila_vrsta_preventivnog_genocida_isto_sto_se_u_gazi_sada_desava_kako_u_buducnosti_neko_ne_bi_oplakivao_izraelsku_djecu_koju_bi_navodno_djeca_gaze_pobila.html

     

    Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.

    Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.

    Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.

    Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona.  Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.

    Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.

    Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.

    Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.

    Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.

    Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.

    To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.

    Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.

    U Srebrenici se, po Amfilohiju,  desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.

    Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: Za ubistvo 8372 ljudi u Srebrenici presuđeno je 700 godina zatvora. Manje od mjesec po ubijenom. Šta velite: pravda je spora ali dostižna?

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Nesretnu dvogodišnju djevojčicu Danku Ilić ubila su dva radnika vodovoda. Potom su sakrili tijelo. Ubice su uhapšene. Zbog pomaganja u prikrivanju zločina, uhapšeni su otac i brat ubice. Izvolite link.

    Tako to biva kad pravosuđe radi svoj posao.

    Tokom opsade Sarajeva, ubijeno je 1601 dijete.

    “Prema sudskim presudama na međunarodnim i domaćim sudovima, najmanje 53 djece u Sarajevu je ubijeno snajperom, a više od 14 hiljada ih je ranjeno. Najviše su ubijana na igralištima ispred zgrada, gdje im je najčešće geler zauvijek prekinuo djetinjstvo”.

    Snajperisti sa brda su, bukvalno, ubijali djecu koju su majke nosile u naručju.

    Izvolite link:

    Za ubistva djece Sarajeva niko nikada nije odgovarao.

    Tako to biva kad pravosuđe ne radi svoj posao.

    Na Sarajevo je tokom opsade ispaljeno oko pola miliona projektila; samo 22. jula 1993. ispaljeno ih je 3777.

    Znate li koliko je osoba osuđeno za granatiranje Sarajeva?

    Dvije. Stanislav Galić i Dragomir Milošević. Tome možete dodati i Karadžića i Mladića, koji su, između ostalog, osuđeni i za opsadu Sarajeva.

    Pred BiH sudovima niko nije procesuiran za rečene zločine.

    Tako to biva kad pravosuđe ne radi svoj posao.

    I šta velite: pravda je spora ali dostižna?

    Šta velite: zločin se ne isplati?

    Šta ono velite: da se majka kojoj su ubili dijete u naručju, i za to niko nije odgovarao, okrene budućnosti i regonalnoj saradnji?

    U Srebrenici, gdje je počinjen genocid, ubijena su 8372 ljudska bića.

    Ubijeno je 563 djece.

    Otkriveno je 85 masovnih grobnica.

    Ostaci 797 žrtava do danas nisu pronađeni.

    Po podacima Memorijalnog centra Srebrenica, „Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici”. To je manje od mjesec po ubijenom.

    Izvolite link.

    U ubistvo i prikrivanje ubistva male Danke Ilić bile su, veli država Srbija, umiješane četiri osobe. Imam pitanje za vas, bez obzira na to jeste li Srbin, Bošnjak, Crnogorac ili Konan: šta mislite, koliko je osoba bilo umiješano u ubistvo i prikrivanje ubistva 8372 Srebreničana? Koliko osoba je bilo potrebno da bude ubijeno gotovo 8400 ljudi? Koliko ruku i vozača mehanizacije je kopalo 85 masovnih grobnica? Koliko ruku je bilo potrebno da bude ustrijeljeno, zaklano, smrskano 563 srebrenička djeteta? Koliko ljudi je nosilo kosti ubijenih, prebacivalo ih iz grobnice u grobnicu, da bi zamelo trag? Koliko očeva, braće, majki i sestre je prikrivalo tako masovan zločin?

    Ponovimo: ne postoji kolektivna krivica.

    Kako ono veli naša vlada: krivica je individualna.

    Istina.

    Samo što je za ubistvo i prikrivanje ubistva 8372 ljudi krivo puno, puno, puno individua.

    Evo ovako.

    Najveći uspjeh koji je Đavo ikada postigao je to što je čovječanstvo ubijedio da on ne postoji.

    Najveći uspjeh koji su bosanski dželati postigli je to što su ljude koji za sebe vjeruju da su čestiti ubijedio da do dana današnjeg pronalaze olakšavajuće okolnosti i isprike za zločine koje su krvnici počinili.

    (CDM)

    Nikolaidisova poslanica paliteljima: “Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi…”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Braćo i sestre, palitelji i paliteljice.Kao Grka ste me spalili i o meni lagali, pa ću vam kao Grk i odgovoriti.

    Mislite da znate što ste i zašto učinjeli. Ali… Da ste mislili, ne biste učinjeli. Dopustili ste da vas, umjesto razuma, vodi mržnja, koja je divlji plamen, ali ne grije. U toj mržnji nisam izgorio ja. Nego vi.

    Stoga će vam Grk reći što jeste učinjeli. O tome govori René Girard. Ako ne vjerujete meni, čitajte Basaru. On je najveći živi srpski pisac i Girarda odlično tumači.

    Spaljivanje koje ste upriličili oblik je mimetičkog žrtvovanja.

    Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled. Uvijek su potrebne nove žrtve.

    Girard navodi primjer iz Filostratovog “Života Apolonija iz Tijane”.

    Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

    Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

    U teatru, on ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

    Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

    Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

    Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

    Nismo više pagani. Ali mnogo je paganskog u nama. Spaljivanje lutke simboličko je žrtvovanje. Spalili ste lutku da ne bi spalili mene – a to je kažnjivo. No katarze nema, niti je tamo gdje je tražite može biti.

    Braćo i sestre;

    Je li vam provedrilo? Je li vam otoplilo? Živi li se lakše? Je li sada sve kako treba? Niste se, valjda, zalud sramotili?

    U barem jednoj stvari, ja sam pavlijanac. Jesam, sijedio sam Pavlovu Poslanicu Efežanima. Moja borba nikada nije bila protiv mesa; nikada nije bila protiv vas. Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi, kuće u plamenu i plač. I groblja. I groblja. I groblja.

    Sad vas pozdravljam. Idite kuda ste krenuli, idite kako ste krenuli. Ali se ne bojte. Jer, znajte: što god da je, sve je Milost Božija.

    (CDM)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za “SB”: Fratar na strani palitelja; Gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom…

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.

    Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.

    Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.

    Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.

    Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.

    Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.

     

     

    Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.

    Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.

    Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.

    Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.

    Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.

    Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.

    U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.

    Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.

    Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.

    K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?

    Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?

    Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.

    Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.

    Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.

    Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.

    Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.

    (Slobodna Bosna)

     

    O izmjenama izbornog zakonodavstva, asimetriji i konstitutivnosti: Od Mrakovice do potpunog mraka

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bio je juli 2000. godine kada je Ustavni sud BiH, po apelaciji Alije Izetbegovića, donio historijsku odluku u slučaju poznatom kao “konstitutivnost”. Ukratko, to je značilo da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države Bosne i Hercegovine. I bilo je vrijeme da se mijenjaju entitetski ustavi, da se konstituiše klub Srba u Domu naroda Federacije, da Federacija dobije potpredsjednika iz reda srpskog naroda, da Republika Srpska dobije potpredsjednike iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na predsjednika, te da se u RS-u uspostavi nešto slično Domu naroda u Federaciji BiH.
    Bilo je to vrijeme čuvene Alijanse za promjene okupljene oko SDP-a BiH i Zlatka Lagumdžije i uslijedili su mukotrpni pregovori oko provedbe presude Ustavnog suda BiH.

    “Slična rješenja”

    Dvije godine kasnije, na izborima 2002. godine, dogovor političkih aktera iz Federacije i RS-a je proveden. Čuveni sporazum je poznat kao “dogovor sa Mrakovice”. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda, dobila je Klub Srba u Domu naroda, a Republika Srpska Vijeće naroda i entitetske potpredsjednike.
    Ako danas pogledate ovlaštenja entitetskih rukovodstava, vidjet ćete potpunu asimetriju.
    Recimo, potpredsjednici Federacije BiH, zajedno sa predsjednikom moraju potpisati prethodnu saglasnost za izbor mandatara za saziv Vlade Federacije. Potpredsjednici, zajedno sa predsjednikom FBiH, potpisuju prijedloge o izboru sudija Ustavnog suda Federacije BiH.

    Istovremeno, predsjednici Republike Srpske ne odlučuju o mandataru za saziv Vlade RS-a, ne odlučuju o sudijama Ustavnog suda RS-a. Ukratko, ne odlučuju o bilo čemu bitnom.
    Poređenja radi, potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda može blokirati izbor Vlade Federacije BiH, dok, recimo, bošnjački potpredsjednik RS-a to ne može kada je u pitanju izbor Vlade RS-a.
    Najjače stranke u Federaciji BiH, predvođene Zlatkom Lagumdžijom i njegovim SDP-om, pristale su na “slična rješenja” kada je u pitanju konstituisanje Kluba Srba u Domu naroda FBiH, odnosno Vijeća naroda Republike Srpske. Dovoljno je samo pogledati i uporediti nadležnosti Doma naroda Federacije i Vijeća naroda RS-a i vidjet ćete čistu asimetriju.
    Dom naroda Federacije BiH izjašnjava se o svim zakonima koji se izglasavaju u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u RS-u može samo “potegnuti” pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada su u pitanju određene odluke izglasane u Narodnoj skupštini RS-a. I to, uglavnom, bude kratkoga daha jer o tome, na koncu, odlučuje Ustavni sud RS-a čije sudije ne bira Vijeće naroda niti ikakvog uticaja na njihov izbor imaju potpredsjednici tog entiteta.
    Tako, dakle, u praksi izgledaju asimetrična rješenja kada su u pitanju entitetska rukovodstva. No, takva i slična asimetrična rješenja nisu bila primjenjivana kada su u pitanju institucije BiH. Istina, postoji izuzetak iz 2001. i 2002. godine kada je Predsjedništvo BiH bilo popunjeno na isti način koji u ovom trenutku priželjkuju HDZ i političke partije iz Republike Srpske. Za one koji ne znaju ili se ne sjećaju, dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bila su izabrana kroz državni Parlament, dok je član Predsjedništva iz RS-a bila osoba izabrana na izborima. Ali to su, ipak, bile izuzetne okolnosti. Prvo je u oktobru 2000. godine, dvije godine ranije direktno izabrani Alija Izetbegović podnio ostavku na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pa je na njegovo mjesto Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na privremenoj osnovi, izabrala Halida Genjca za bošnjačkog člana Predsjedništva.

    Smjena Jelavića

    Nekoliko mjeseci kasnije, odlukom OHR-a je s funkcije hrvatskog člana Predsjedništva smijenjen Ante Jelavić koji je, također, direktno izabran na općim izborima 1998. godine. Umjesto smijenjenog Jelavića Parlament će u martu 2001. godine izabrati SDP-ovog Jozu Križanovića za hrvatskog člana Predsjedništva, a “privremenog” Halida Genjca zamijenit će Beriz Belkić. U tom trenutku, članovi Predsjedništva BiH iz Federacije bili su izabrani u Parlamentu. Član Predsjedništva iz RS-a Živko Radišić bio je izabran na izborima 1998. i on je dočekao kraj mandata 2002. godine.
    Juli je mjesec i navršila se tačno 21 godina otkako je Ustavni sud BiH donio istorijsku presudu u vezi sa konstitutivnošću naroda u BiH. Pod pokroviteljstvom međunarodnih zvaničnika bh. političari pokušavaju pronaći rješenje kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. Asimetrična rješenja ponovo su na stolu. Baš kao i prije dvije decenije dok se na Mrakovici pregovaralo o presudi koja garantuje konstitutivnost. Na stolu je i “konstitutivnost”, ali u malo drugačijem obliku u odnosu na onu iz presude Ustavnog suda BiH zavedene pod brojem U-5/98. Devet presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda BiH koje reguliraju izbornu problematiku su “ispod stola”. A njihovo potiskivanje prilikom pregovora o Izbornom zakonu može donijeti samo gora rješenja od onih usaglašenih na Mrakovici. Njihovo potiskivanje može donijeti – mrak.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Joanikije, nasljednik Amfilohijev

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Na Cetinju nije počeo novi balkanski rat, no sve što je pratilo ustoličenje Joanikija Mićovića zapravo je neodoljivo ličilo na scenarij kakav bi i priželjkivao bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, poznat kao Ratnik u mantiji. Niko uostalom nije ni sumnjao da će Srpska pravoslavna crkva – bilo kakvim ustupkom – pokazati da odustaje od životnih želja arhitekte aktuelne crnogorske vlasti, možda i najvećeg protivnika samostalne Crne Gore koji je – uoči referenduma o nezavisnosti 2006. – na pitanje novinarke novosadske televizije šta misli o crnogorskom državnom projektu, odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” S Milom Đukanovićem do tada je već prošao put od bliskog i važnog suradnika do ljutog političkog rivala. Jer je Amfilohije Radović 30 svojih godina na čelu Mitropolije i posvetio političkom angažmanu i kleronacionalizmu, on je taj koji je, pod firmom širenja pravoslavlja, pocijepao i do mržnje sukobio pravoslavno stanovništvo Crne Gore, ali je i uspio da – kako neki kažu – utrostruči broj Srba u Crnoj Gori. Iz njegovih skuta je današnji crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, ali on je taj koji je porazio Đukanovića i njegov DPS na posljednjim izborima i nema uopće sumnje da će to nasljeđe prigrliti Joanikije.

    Čuvari, zatočenici, litije …

    Na to ukazuje i sve što se prethodnih mjeseci i nedjelja dešavalo i što je do usijanja dovelo političku temperaturu u Crnoj Gori i proizvelo nemire i nerede. Zato su protivnici ustoličenja u Cetinjskom manastiru i tvrdili da je ono udar na državnost zemlje, jednako kao što oni koji su zagovarali da se Joanikije baš na Cetinju useli u Amfilohijevu stolicu nisu u tome vidjeli ništa sporno. Ako su prvi sebe proglasili čuvarima samostalnosti, drugi su zatočenici svega onog što je predstavljalo politiku devedesetih.

    Amfilohije, arhiepiskop cetinjski, zetsko-brdski i skenderijski, mitropolit crnogorsko-primorski i tvorac Eparhije buenosajreske i južno-centralnoameričke na čijem je čelu (također) bio od 2011. godine, još od 1990. kada se vratio u rodnu Crnu Goru kao mitropolit, bio je kreator i aktivni učesnik svih onih događanja što se na Balkanu danas opisuju kao ratna prošlost i baš zato politički protivnici Joanikijevog cetinjskog ustoličenja sebe vide kao pokret za očuvanje Crne Gore. Jer Joanikije sve i kad bi htio, ne može biti ništa drugo do kotačić u ambiciji stvaranja srpskog sveta, onog kome je Amfilohije posvetio život: za genocid u Srebrenici govorio je da je “to bila osveta”, na ratištu u Dubrovniku uz gusle je pjevao dobrovoljcima, u ovom istom Cetinjskom manastiru oko koga se tolika bitka razvila 1991. i 1992. godine blagosiljao je paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, on je odlikovao Vojislava Šešelja, on je Slobodanu Miloševiću pred izručenje u Haag nosio Jevanđelje u zatvor i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Da, ovaj Ratnik u mantiji, održao je i opijelo na grobu ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću i on je taj koji je tada ustvrdio kako ga je “ubila bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti”. Čedomira Jovanovića, jednog od najbližih Đinđićevih suradnika, krstio je u manastiru Ostrog u Crnoj Gori. S Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, bio je toliko blizak da su se sve kalkulacije o njegovom dugogodišnjem skrivanju pravile na lokacijama oko Trebinja, čije su crkve i manastiri također dio mitropolitske oblasti crnogorsko-primorske. Služio je opijelo i na sahrani majke Radovana Karadžića, ali i Jovanke Broz, i istrajno nastojao da se ne samo crkvenom službom već i svojim izjavama održi maksimalno aktuelnim – bio je poznat kao veliki protivnik LBGT populacije, ali i Rolling Stonesa, koje je smatrao “bezbožnicima koji pjevaju demonske pjesme”.

    Svoju priliku je prepoznao u crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ustajući protiv njega s tvrdnjom kako otvara put ka otimanju ili podržavljenju crkvene imovine jer je zakon propisao potrebu pisanog traga o vlasništvu nad imovinom koju koristi vjerska zajednica. Počele su višemjesečne litije na kojima su učestvovale desetine hiljada građana Crne Gore. Svi analitičari – ne samo domaći i iz regije – upravo litije smatraju presudnim faktorom koji je odlučio posljednje izbore u Crnoj Gori, nakon kojih su pregovori o novoj vladi, uz prisustvo predstavnika pobjedničke koalicije, među kojima je bio i predsjednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, održani u manastiru Ostrog. Pod budnom paskom Amfilohija. Zanimljivo, iako se otvoreno protivio zapadnoj orijentaciji Crne Gore i naročito njezinu ulasku u NATO-savez, presudio je da Zdravko Krivokapić bude mandatar vlade koja se nije odrekla zacrtanih međunarodnih puteva zemlje. Ali jeste bio potpora nemirima u Skupštini kada je Crna Gora postajala članica NATO-a, onim koji su se pripisivali velikoj Amfilohijevoj ljubavi – Rusiji. Među njegovim kletvama, a redovito je kleo, bila je i: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene!” Ako Joanikije i nije poznat po ovoj vrsti elokvencije, jeste kao stvarni Amfilohijev nasljednik: episkop budimljansko-nikšićki bio je administrator Mitropolije, Amfilohijevo duhovno čedo i prvi saborac. Zajedno su nosili litije, tokom kojih je Joanikije jednom i uhapšen.

    Prvi ustanak protiv srpskog sveta

    Baš je zato simbolika njegova ustoličenja u Cetinjskom manastiru do usijanja dovela ionako podijeljenu Crnu Goru. Ranije najavljena ceremonija za devet sati ujutro, pomjerena je na osam – u subotu su čak i neki policajci skidali uniforme i prelazili na stranu demonstranata, protivnika ustoličenja, a crnogorski predsjednik Đukanović se oglasio na društvenim mrežama pozivajući građane svih vjera i nacija i političkih opcija da zajedno doprinesu očuvanju mira, stabilnosti i multietničkog sklada, kao i da odgovorno zaštite život i zdravlje svakog građanina, kao i pravo na različitost, kao najveće crnogorsko bogatstvo. Naravno i da nepokolebljivo zaštite slobodu, suverenost i dostojanstvo Crne Gore i njenog naroda, sve uz poziv premijeru Krivokapiću da održi obećanje da Vlada garantuje sigurnost svima. Đukanović se i pridružio protestantima jer nema dilema – patrijarh Porfirije Joanikijevim ustoličenjem pečati ambicije srpskog sveta i kako god da završi ova cetinjska epizoda, ona obećava dodatne podjele u Crnoj Gori. SPC će bez sumnje uzvratiti jer u ovoj je fazi najveća dobijena bitka samo Joanikijevo preuzimanje dužnosti. U svim narednim ćeraće se još. No, ne treba zaboraviti da je Balkan sistem spojenih posuda i da sve što se talasa u Crnoj Gori zapljuskuje i susjedne obale. Vidjelo se to, uostalom, i nedavno, kada je upravo opozicija svojim glasovima natjerala crnogorski parlament na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Džaba je danas govoriti da je Đukanović mogao – dok je suvereno decenijama vladao – svoje iskupljenje od ratova devedesetih davno krunisati i ovim dokumentom. Sada je, makar u simboličkoj ravni, prvi ustanik protiv srpskog sveta.

    (oslobodjenje.ba)

    Emir Habul o Vlastimiru Mijoviću: Čovjek sa stavom… I velikom toplinom

    Piše:
    Redakcija
    -

    S proljeća 1979. godine u redakciju Dana, koja se tada nalazila u Titovoj ulici preko puta Olomana, Vlatka Krsmanović (vodila novinarsku praksu na Odsjeku žurnalistike) svratila je na kafu, a zapravo došla je s prijedlogom da u listu angažiramo njenog studenta Vlastimira Mijovića, koji je tada bio pri kraju četvrte godine. Rekla je kako se u toj generaciji izdvajaju dvojica studenata – jedan je bio Đogo, koga je već “begenisalo” Radio Sarajevo, a drugi je bio Mijović, koji je više sklon novinama. (Đogo i Mijović, duboko generacijski i prijateljski povezani, politički su se potpuno razišli 1992. Odličan siže za priču o dva predratna druga, na različitim stranama istorije).

    Lak na peru

    ”Mijović će biti veliki novinar”, bila je prognoza ove profesorice koja se, eto, ostvarila.

    Potencijalni saradnici uglavnom su dolazili skrušeni i ponizni. Mijović je bio sušta suprotnost: pun samopouzdanja, energije, znanja, sa simpatičnim odsustvom skromnosti, odmah je licitirao nekoliko prijedloga za tekstove. Tako je počeo njegov rad u Našim danima, gdje se brzo izdvojio u cijeloj ekipi. Mojim odlaskom u JNA početkom 1982. godine postao je glavni urednik.

    Mijović je bio lak na peru. Pisao je brzo, jednostavno i sa stavom. Sistem je bio čvrst, ali u godinama poslije Titove smrti osjetljiv na kritike sa istaknutom parolom o “jedinstvu” prema utvrđenoj politici i naglašenom potrebom borbe protiv raznih neprijatelja. Iza ovih ciljeva skrivala se odbrana kadrova i njihovih privilegija i nespremnost da se društvo reformira.

    Kod mladih novinara javljao se neki borbeni polet s naglašenim idealima za pravdu i željom da se mijenja društvo. Nije to bio program, već raspoloženje, a dometi neke vrste kontroliranog bunta zavisili su od spremnosti pojedinaca da se izlože političkom i egzistencijalnom riziku. To je vrijeme u kojem se otvorila afera Miljuš zbog plagiranja magistarskog rada čiji je mentor bio šef Partije Hamdija Pozderac, ali o tome sarajevski mediji nisu pisali. Osim Naših dana, u kojim se pojavio kraći tekst naslovljen “Koliko je strana prepisao Brana”. Bilo je to proljeće 1982.

    Kasnije mi je Vlasta pričao kako je bio pozvan u CK kod funkcionera zaduženog za medije na ribanje i kako nije htio odstupiti ni za dlaku. Suština Vlastine odbrane je bila da se Partija zalaže za istinu, poziva “sredstva informisanja” da razotkrivaju nepravilnosti itd. te da on kao glavni urednik provodi tu politiku. Pitam Vlastu, kada sam dolazio na prvo odsustvo, kako se završilo to ribanje? “Živko (Babić, op. a) i ja nastavali smo diskusiju u Klubu delegata. Do fajronta.” U to vrijeme to je bio popularan i jeftin restoran poluotvorenog tipa. Ova epizoda pokazuje Vlastin karakter, ali i neke razlike unutar partijskog vrha na društvene devijacije tog vremena koje su omogućavale hrabrim i pametnim da iznose i brane svoje stavove.

    U svojoj novinarskoj karijeri Mijović je imao više zanimljivih i rizičnih epizoda. Posebnu pažnju zaslužuju tekstovi iz Vlastinog beogradskog perioda (bio je glavni urednik Mladosti, lista omladine Jugoslavije), te novinskog opusa do odlaska za dopisnika Oslobođenja u Moskvu.

    Ako neki tekst možemo izdvojiti kao “životno djelo”, onda je to otkrivanje afere upada pripadnika DB-a Srbije na prostor Srebrenica/Bratunac. Na djelu je bio projekat stvaranja srpskih paramilicija i rovarenja kojim su stvarane pretpostavke za nacionalne sukobe. Bilo je očigledno i tada i sada da je to bio preludij za agresiju. Vlastin tekst, koji je objavio zagrebački Danas, odjeknuo je širom Jugoslavije kao bomba, ogolio je namjere Miloševićevog režima prema Bosni i Hercegovini i otvorio oči i najvećim skepticima spram Miloševićevih namjera. Podloga za tekst bila je informacija savezne tajne policije (ne sjećam se više da li vojne ili civilne) o aktivnostima srbijanskih agenata. Informacija je distribuirana na mali broj adresa saveznih funkcionera i nosila je oznaku “državna tajna”. Javni tužilac Srbije izdao je nalog za Vlastino hapšenje (odavanje državne tajne), što bi vodilo daljem krivičnom gonjenju, ali je on bio svjestan da je dirnuo u osinjak i na vrijeme se sklonio u Sarajevo. Time je njegova beogradska epizoda praktično bila završena.

    Nije kalkulisao ni kada je na stranicama Oslobođenja napao DB Bosne i Hercegovine i ministra Zgonjanina zbog maltretiranja studenata Fakulteta političkih nauka koji su simpatizirali aktivnosti studenata iz Ljubljane koji su promovirali neke liberalne ideje.

    Vlasta će ostati zapamćen kao rijedak novinar kojem je odmah bilo jasno šta Milošević namjerava, koje su pogubne posljedice te politike za BiH i samu Jugoslaviju. Moram reći da smo mjesecima nakon uspona Miloševića u jesen 1987. bili zbunjeni – i bh. politika i mi novinari. Taj njegov angažman – od pojave Miloševića do odlaska u Moskvu – zaslužuje posebnu obradu koja bi koristila i studentima i široj javnosti za razumijevanje političkih procesa koji su doveli do raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.

    Nije se plašio ni kalkulisao

    Negdje oko Nove godine 1991/92. Vlasta je nekim poslom došao iz Moskve. Uz kafu u restoranu Oslobođenja zabrinuto sam govorio o mogućnostima rata, a Vlasta kao da gleda u kristalnu kuglu s ubjeđenjem svjedoka kaže: “Šta god da bude, i Milošević i kriminalci koje angažuje visiće kad-tad na Terazijama.”

    Cijeli život je posvetio novinarstvu. Govorio je da se opredijelio za novinarstvo jer je radoznao čovjek i što će taj posao najbolje raditi. I to je bila živa istina.

    Međutim, nije samo novinarstvo ono što je Mijovića učinilo prepoznatljivim. Njegova “dodatna vrijednost” sadržana je u činjenici da se izdvajao kao ličnost: bio je spreman na dijalog, bio je drčan i čvrst u odbrani svojih stavova, nije se plašio niti kalkulisao. Često je znao raditi i na vlastitu štetu. Nakon povratka iz Rusije i Ljubljane krajem devedesetih, u Oslobođenju je dao otkaz, a nije morao. Negdje iza 2002. bio je pomoćnik generalnog direktora FTV-a. “Nisam ja za rukovanje”, bio je njegov odgovor na moj upit zašto odlazi. Vlasta je bio politički Bosanac. Da se nacionalno izjašnjavao, mogao je napraviti ozbiljnu političku karijeru. “Niti hoću, niti mogu mijenjati nacionalnu pripadnost.” Zbog svog moralnog stava ulazio je u periode bez zaposlenja i sigurne plate i sve je to dostojanstveno podnosio. Bio je čovjek sa stavom. I velikom toplinom.

    (Autor Emir Habul je bio glavni urednik Naših dana 1978-1982, te novinar i urednik u Oslobođenju do 2002. godine)

    Kolumna Senada Avdića: Bitka Fate Orlović, povratak u Kozluk, Kozarac, Janju, Kotorsko, ali i Drvar, Stolac…herojski su poduhvati protiv zlokobnog terora “faktičkog stanja”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.

    Ostajte tamo

    Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.

    alt
    Fadil Banjanović Bracika

    Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo,  vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS  uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA  u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.

    Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.

    Kuća na osami

    Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j  svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.

    Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH)  osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.

    Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.

    Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?

    Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.

    Samo budite dovoljno daleko

    Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!

    Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)

    Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.

    Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim  filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…

    (slobodna-bosna.ba)

    Od saradnje do zabrane: Srebrenički proboj kroz okove mržnje

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    ”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.

    Nije imao namjeru

    Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.

    ”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”

    U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.

    Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.

    Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.

    Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.

    Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.

    Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.

    Osvrt na izjave predsjednika Hrvatske: O čemu bi Milanović podučavao djecu da nije presuda u Hagu

    Piše:
    Sedin Ćenan
    -

    Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ponovo je danas, na obilježavanju akcije Bljesak, govorio o BiH. Naglasio je kako je dolazak Hrvatske vojske do Manjače zaustavio rat u BiH, “a ne američko bombardiranje i konačno neformalna kapitulacija bosanskih Srba, Mladića i Karadžića, pristanak na pregovore i deblokada Sarajeva”, javlja Hina.

    “Nisam za ideologizaciju povijesti, smatram da je opasna, ali to djecu treba učiti, to su činjenice”, poručio je Milanović.

    To dakako nisu činjenice. Ako bi Milanović hrvatsku mladež učio činjenicama onda bi ih trebao upoznati, prije svega, sa onim koje su utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. One govore o presudi za  Udruženi zločinački poduhavat na teritoriju BiH.

    Haški tribunal je potvrdio da je dio UZP-a i tadašnje rukovodstvo Hrvatske na čelu Franjom Tuđmanom. Utvrđeno je da su, osim Tuđmana, u UZP-u učestvovali i tadašnji ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak i načelnik Generalštaba Hrvatske vojske general Janko Bobetko, a da je cilj bio stvaranje velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine. Sud je potvrdio da je cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

    Trebao bi Milanović upoznati mladež da su koncentracioni logori, zločini i pokolji nad Bošnjacima u BIH počinjeni u okviru međunarodnog sukoba koji je vođen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine 1993. i 1994, a u kojem je Republika Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad jedinicama HVO-a, što je potvrđeno u presudama MKSJ-a.

    No umjesto distanciranja od zločinačke politike političkog vrha Hrvatske u devedesetima koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu te doprinio počinjenju zločina, Milanović se odlučio odlikovati jedinice i pojedince koje su učestvovali u njihovom počinjenju.

    (vijesti.ba)

    1...16171819Stranica 17 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj