S proljeća 1979. godine u redakciju Dana, koja se tada nalazila u Titovoj ulici preko puta Olomana, Vlatka Krsmanović (vodila novinarsku praksu na Odsjeku žurnalistike) svratila je na kafu, a zapravo došla je s prijedlogom da u listu angažiramo njenog studenta Vlastimira Mijovića, koji je tada bio pri kraju četvrte godine. Rekla je kako se u toj generaciji izdvajaju dvojica studenata – jedan je bio Đogo, koga je već “begenisalo” Radio Sarajevo, a drugi je bio Mijović, koji je više sklon novinama. (Đogo i Mijović, duboko generacijski i prijateljski povezani, politički su se potpuno razišli 1992. Odličan siže za priču o dva predratna druga, na različitim stranama istorije).
Lak na peru
”Mijović će biti veliki novinar”, bila je prognoza ove profesorice koja se, eto, ostvarila.
Potencijalni saradnici uglavnom su dolazili skrušeni i ponizni. Mijović je bio sušta suprotnost: pun samopouzdanja, energije, znanja, sa simpatičnim odsustvom skromnosti, odmah je licitirao nekoliko prijedloga za tekstove. Tako je počeo njegov rad u Našim danima, gdje se brzo izdvojio u cijeloj ekipi. Mojim odlaskom u JNA početkom 1982. godine postao je glavni urednik.
Mijović je bio lak na peru. Pisao je brzo, jednostavno i sa stavom. Sistem je bio čvrst, ali u godinama poslije Titove smrti osjetljiv na kritike sa istaknutom parolom o “jedinstvu” prema utvrđenoj politici i naglašenom potrebom borbe protiv raznih neprijatelja. Iza ovih ciljeva skrivala se odbrana kadrova i njihovih privilegija i nespremnost da se društvo reformira.
Kod mladih novinara javljao se neki borbeni polet s naglašenim idealima za pravdu i željom da se mijenja društvo. Nije to bio program, već raspoloženje, a dometi neke vrste kontroliranog bunta zavisili su od spremnosti pojedinaca da se izlože političkom i egzistencijalnom riziku. To je vrijeme u kojem se otvorila afera Miljuš zbog plagiranja magistarskog rada čiji je mentor bio šef Partije Hamdija Pozderac, ali o tome sarajevski mediji nisu pisali. Osim Naših dana, u kojim se pojavio kraći tekst naslovljen “Koliko je strana prepisao Brana”. Bilo je to proljeće 1982.
Kasnije mi je Vlasta pričao kako je bio pozvan u CK kod funkcionera zaduženog za medije na ribanje i kako nije htio odstupiti ni za dlaku. Suština Vlastine odbrane je bila da se Partija zalaže za istinu, poziva “sredstva informisanja” da razotkrivaju nepravilnosti itd. te da on kao glavni urednik provodi tu politiku. Pitam Vlastu, kada sam dolazio na prvo odsustvo, kako se završilo to ribanje? “Živko (Babić, op. a) i ja nastavali smo diskusiju u Klubu delegata. Do fajronta.” U to vrijeme to je bio popularan i jeftin restoran poluotvorenog tipa. Ova epizoda pokazuje Vlastin karakter, ali i neke razlike unutar partijskog vrha na društvene devijacije tog vremena koje su omogućavale hrabrim i pametnim da iznose i brane svoje stavove.
U svojoj novinarskoj karijeri Mijović je imao više zanimljivih i rizičnih epizoda. Posebnu pažnju zaslužuju tekstovi iz Vlastinog beogradskog perioda (bio je glavni urednik Mladosti, lista omladine Jugoslavije), te novinskog opusa do odlaska za dopisnika Oslobođenja u Moskvu.
Ako neki tekst možemo izdvojiti kao “životno djelo”, onda je to otkrivanje afere upada pripadnika DB-a Srbije na prostor Srebrenica/Bratunac. Na djelu je bio projekat stvaranja srpskih paramilicija i rovarenja kojim su stvarane pretpostavke za nacionalne sukobe. Bilo je očigledno i tada i sada da je to bio preludij za agresiju. Vlastin tekst, koji je objavio zagrebački Danas, odjeknuo je širom Jugoslavije kao bomba, ogolio je namjere Miloševićevog režima prema Bosni i Hercegovini i otvorio oči i najvećim skepticima spram Miloševićevih namjera. Podloga za tekst bila je informacija savezne tajne policije (ne sjećam se više da li vojne ili civilne) o aktivnostima srbijanskih agenata. Informacija je distribuirana na mali broj adresa saveznih funkcionera i nosila je oznaku “državna tajna”. Javni tužilac Srbije izdao je nalog za Vlastino hapšenje (odavanje državne tajne), što bi vodilo daljem krivičnom gonjenju, ali je on bio svjestan da je dirnuo u osinjak i na vrijeme se sklonio u Sarajevo. Time je njegova beogradska epizoda praktično bila završena.
Nije kalkulisao ni kada je na stranicama Oslobođenja napao DB Bosne i Hercegovine i ministra Zgonjanina zbog maltretiranja studenata Fakulteta političkih nauka koji su simpatizirali aktivnosti studenata iz Ljubljane koji su promovirali neke liberalne ideje.
Vlasta će ostati zapamćen kao rijedak novinar kojem je odmah bilo jasno šta Milošević namjerava, koje su pogubne posljedice te politike za BiH i samu Jugoslaviju. Moram reći da smo mjesecima nakon uspona Miloševića u jesen 1987. bili zbunjeni – i bh. politika i mi novinari. Taj njegov angažman – od pojave Miloševića do odlaska u Moskvu – zaslužuje posebnu obradu koja bi koristila i studentima i široj javnosti za razumijevanje političkih procesa koji su doveli do raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.
Nije se plašio ni kalkulisao
Negdje oko Nove godine 1991/92. Vlasta je nekim poslom došao iz Moskve. Uz kafu u restoranu Oslobođenja zabrinuto sam govorio o mogućnostima rata, a Vlasta kao da gleda u kristalnu kuglu s ubjeđenjem svjedoka kaže: “Šta god da bude, i Milošević i kriminalci koje angažuje visiće kad-tad na Terazijama.”
Cijeli život je posvetio novinarstvu. Govorio je da se opredijelio za novinarstvo jer je radoznao čovjek i što će taj posao najbolje raditi. I to je bila živa istina.
Međutim, nije samo novinarstvo ono što je Mijovića učinilo prepoznatljivim. Njegova “dodatna vrijednost” sadržana je u činjenici da se izdvajao kao ličnost: bio je spreman na dijalog, bio je drčan i čvrst u odbrani svojih stavova, nije se plašio niti kalkulisao. Često je znao raditi i na vlastitu štetu. Nakon povratka iz Rusije i Ljubljane krajem devedesetih, u Oslobođenju je dao otkaz, a nije morao. Negdje iza 2002. bio je pomoćnik generalnog direktora FTV-a. “Nisam ja za rukovanje”, bio je njegov odgovor na moj upit zašto odlazi. Vlasta je bio politički Bosanac. Da se nacionalno izjašnjavao, mogao je napraviti ozbiljnu političku karijeru. “Niti hoću, niti mogu mijenjati nacionalnu pripadnost.” Zbog svog moralnog stava ulazio je u periode bez zaposlenja i sigurne plate i sve je to dostojanstveno podnosio. Bio je čovjek sa stavom. I velikom toplinom.
(Autor Emir Habul je bio glavni urednik Naših dana 1978-1982, te novinar i urednik u Oslobođenju do 2002. godine)
