Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Kolumne

    Kolumna Vildane Selimbegović: Crnogorska lekcija o Srebrenici

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Gotovo s istim interesovanjem s kojim su se onomad pratili izbori u Crnoj Gori, prošle sedmice su sve oči bile uprte u Skupštinu koja je razmatrala dvije prevažne tačke: smjenu ministra i Rezoluciju o Srebrenici. Iako su usko povezane – jer je razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića premijer Zdravko Krivokapić zatražio zbog njegovog sramnog stava da “Haški tribunal, koji je masakre nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine klasifikovao kao genocid, nema legitimitet”, za cijelu regiju je daleko važnija ova druga, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida. Rezoluciju je crnogorskoj skupštini predložila Bošnjačka stranka, a podržao ju je istinski šarolik, mi bismo rekli multietnički sastav 55 poslanika: od vladajućih Građanski pokret URA i Demokratska Crna Gora, te poslanici DPS-a, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokratije, Bošnjačke i albanske nacionalne stranke, ali i Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

    Vučićev srpski svet

    Suzdržanih je bilo sedam, protiv se izjasnilo 19 poslanika koalicije koju predvodi Demokratski front, što je – procjenjuju analitičari – i bio neposredni povod da premijer Krivokapić odmah po izglasavanju Rezolucije kaže kako je nepotrebna: od početka se, zapravo, znalo da će Krivokapićevo insistiranje na Leposavićevoj smjeni Vladu uvesti u tešku krizu koja se odlukom Skupštine nastavlja. Utoliko je i važnije što se premijer nije povukao, ne tražeći nijednog časa alibi u opstanku Vlade, već ostajući dosljedan vlastitoj principijelnosti i – zašto i to ne reći – čuvajući obraz pred biračima kojima je, kao nositelj liste Demokratskog fronta, obećao Crnu Goru s ljudskim licem. Na njegovu vladu sada najviše i kidiše DF, iz čijih se redova vodi mrtva trka u količini javnih izvinjenja Aleksandru Vučiću i njegovoj politici, no – ako ćemo pravo – Krivokapićevim vođenjem Vlade ni DF ni Srbija odavno nisu zadovoljni, kako zbog javnog stava da će Crna Gora ostati vjerna ranije preuzetim međunarodnim obavezama, što se prevashodno odnosilo na NATO, tako i zbog izbjegavanja potpisivanja sporazuma sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a onda i zbog Krivokapićevog istrajavanja na odanosti Crnoj Gori i njenom evropskom putu, i to ne samo zarad pukih ispunjavanja zadataka već i zbog vrijednosti o kakvima najviše govori upravo izglasana Rezolucija.

    Sam je Vučić, po običaju, pustio prvo svoje trbuhozborce da nastupe glasnije nego ikad. Nije ni čudo, Rezolucija o Srebrenici izglasana je u prilično teškom času za Vučićev srpski svet – nakon potvrđenog doživotnog zatvora Ratku Mladiću, a uoči presude zvaničnicima Srbije, bivšim čelnicima Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. Zato je notorni Aleksandar Vulin požurio da kaže kako “Krivokapić i svi koji su glasali za Rezoluciju treba da odu pod Ostrog na grob Amfilohija i da traže oproštaj ako oproštaja ima”, te ih je po kratkom postupku “ispisao iz Srba”. Da ne bi zaostao, Vojislav Šešelj je zatražio zabranu ulaska crnogorskim poslanicima u Srbiju, a Dragan Marković Palma proglasio ovaj čin zabijanjem noža u leđa Srbiji koja je Crnoj Gori donirala vakcine. Predsjedniku Skupštine Srbije Ivici Dačiću stigle su – kao prijedlozi – dvije rezolucije, jedna o zločinima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine i druga o osudi zločina. Ovu drugu već četvrti put u proceduru šalju poslanici SDA Sandžaka, tražeći osudu genocida, zabranu njegovog poricanja i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, što je praksa u najvećem dijelu civiliziranog svijeta. Ovu prvu, pak, Saša Ilić je na Peščaniku prozvao SNS-ovom istorijskom čitankom, “po kojoj su svi krivi podjednako, nikakvog genocida nije bilo, osuđuje se svako manipulisanje brojem žrtava ratnih zločina, uvećanjem i umanjenjem broja žrtava, osim kada to rade nadležne institucije i pojedinci u Srbiji”, a njezin sastavni dio je i prijedlog da 11. i 12. juli budu dani sjećanja na sve žrtve ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Time su se stekli uvjeti da i predsjednik zatvori debatu obećanjem da dok je on na čelu Srbije, nikakvih rezolucija o Srebrenici neće biti, što je posve u skladu s dosadašnjim naporima da se potpuno potisne u zaborav Deklaracija o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. godine. Prije Vučića i njegovog srpskog sveta, da ne kažem potmule agresije kojom komunicira sa susjedima, Crnoj Gori je, s proslave Dana policije Srbije, poručio da je potpuno jasno kako je Rezolucija o Srebrenici “protiv vitalnih interesa srpskog naroda” (kad Vučić ponovi Dodikove riječi, znači da mu je baš vatra). U svom je maniru izignorisao izjave vlastitih jastrebova (ne treba zaboraviti da je premijerka Ana Brnabić još prije koju godinu objašnjavala kako u Srebrenici nije bio genocid zato što genocid znači da su pobijeni svi), da bi poentirao: “Reagovali smo mirno, nijednu reč nisam uputio niti me zanimaju, daleko im lepa kuća, neka rade svoj posao kako god hoće”, ustvrdivši da se “Crna Gora na taj način meša u nešto što se te države ne tiče, jer Srebrenica nije u Crnoj Gori”.
    I nije, Srebrenica je u Bosni i Hercegovini na koju je Srbija nasrnula u ratovima devedesetih, u vrijeme kada je Crna Gora bila drugo oko u Miloševićevoj glavi. Pa koliko se god ostatak regiona izrugivao kada je crnogorska vlast krenula putem osamostaljenja, distancirajući se od vlastitih angažmana, između ostalog, i plaćanjem simbolične ratne štete za krave u dubrovačkom zaleđu, ispostavilo se da Crnogorci znaju šta hoće čak i onda kada izglasaju šta neće. Milo Đukanović, koji je Crnu Goru razgraničio sa Srbijom, izgubio je vlast od – puno će Crnogoraca reći – prosrpskih snaga, no i posljednja zbivanja u parlamentu Crne Gore pokazuju riješenost da se prebole balkanske bolesti i nastavi putem ka Evropskoj uniji čak i na način koji mora postidjeti i one koji čuvaju bedeme EU. I to je ono što ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina mogu naučiti od Crne Gore već i ostale zemlje Zapadnog Balkana.

    Civilizacijske vrijednosti

    Krivokapićevoj vladi možda teku zadnji dani, ali i ako opstane, jasno je da je ne samo ona već i vlasti na lokalnom nivou pod ozbiljnom paskom i opozicije i građana Crne Gore koji ne pristaju tako lako na floskulu – sve što ne valja, zasluga je bivših. Vidjelo se to u Nikšiću, na bizarnom nasrtaju na spomenik narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, vidi se to i na Srebrenici, a u konačnici i u odnosu spram smijenjenog ministra. I koliko god je nezamislivo da Ana Brnabić zatraži smjenu ministra u tobože svojoj vladi, zbog negiranja civilizacijskih vrijednosti i presuda međunarodnog suda, jednako je nemoguća misija da se to dogodi u Bosni i Hercegovini. Ali ne zato što su i Vlada kojom formalno dirigira Brnabić i naš Savjet ministara zbirke stranačkih poslušnika, već zato što Vučić u Skupštini Srbije nema opozicije i zato što ni pozicija ni opozicija u Parlamentu BiH nemaju pošten i principijelan odnos prema civilizacijskim vrijednostima. I to je ta lekcija iz demokracije koju valja učiti od Crnogoraca.

    Nije samo Matimbe Nyambe: Mustafa protiv genocida

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Posmrtni ostaci Mustafe Grabića sahranjeni su 20. jula 2019. godine. Ovaj Prijedorčanin ukupan je zajedno sa  bratom Vejsilom i još 84 sugrađanina ubijena početkom devedesetih u tom gradu. Ali ubistvo Mustafe i preostalih prijedorskih muslimana-Bošnjaka nije  bio genocid. Tako je odlučio jedan drugi Mustafa. Mustafa El Baaj, sudija iz Maroka. Njegov je glas bio presudan da Ratko Mladić bude oslobođen optužbi za počinjenje genocida u šest bh. općina. Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru.

    Iako je postojao zločin, ustvrdit Žalbeno vijeće, “u šest općina nije postojala namjera za izvršenje genocida nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima”.  To je bio stav troje sudija Žalbenog vijeća. Od sutkinje Prisca Matimbe Nyambe iz Zambije nije se moglo ni očekivati da glasa za “genocidnu namjeru” u Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru. Ona je, znalo se već odavno, zagovarala čak i ukidanje kvalifikacije genocid u Srebrenici. I za sutkinju iz Ugande Elizabeth Ibanda Nahamya u ovom gradovima nije bilo genocida. No, ono što je bilo iznenađujuće je odluka sudije iz Maroka, Mustafe El Baja, eksperta za poslovno pravo kojeg su imenovali za sudiju koji treba da sudi Ratku Mladiću za ratne zločine.

    Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, četvoro sudija bilo je ubijeđeno da je Ratko Mladić imao namjeru da počini genocid. Izdvojeno mišljenje je, očekivano, imala samo sutkinja Nyambe iz Zambije. Mustafa El Baj je bio uz većinu u Žalbenom vijeću kada su Ratku Mladiću presuđena četiri udružena zločinačka poduhvata. I prilikom odmjeravanja kazne, samo je sutkinja Matimbe Nyambe bila protiv doživotne robije.

    Ali, ako ćemo gledati realno, sada uopće nije bitno koliko će godina Ratko Mladić provesti na robiji. Čak i da je osuđen na dvadeset godina, to bi mu bila doživotna. Nije stvar, dakle, u izrečenoj sankciji. Za historiju i budućnost ove zemlje mnogo su bitnije kvalifikacije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati.

    Ako sagledamo sve ranije presude međunarodnih sudova stacioniranih u Hagu, drugačije se nije moglo ni očekivati. Genocid u Srebrenici je bio neupitan. Tomašica i ostale grobnice su bile nedovoljne međunarodnim sudijama da zločine počinjene u drugim bh. gradovima okarakterišu genocidom. Ako ćemo biti legalisti, a trebali bismo, ova presuda, ali i sve druge izrečene mora biti prihvaćena ovakvom kakva jeste. Da li je njome zadovoljena pravda? Gledajući samo  izrečenu kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću – jeste. Gledajući pravne kvalifikacije, baš i nije. No, pravda i pravo, znaju to skoro svi, obično nisu isto. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid u Srebrenici. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za udružene zločinačke poduhvate i brojne druge zločine protiv čovječnosti. Kompletno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske je osuđeno za genocid u Srebrenici i za udružene zločinačke poduhvate. Neki od presuđenih su mrtvi, neki drugi su, pak, u zatvoru. Njihova imena su u ovom slučaju nebitna. Bitne su presude i kvalifikacije. Genocid u Srebrenici i udruženi zločinački poduhvat. Život, svakako, brzo prođe.

    (oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Ima li Vranića u 14 miliona?

    Piše:
    Redakcija
    -

    Samo prvog dana, nakon poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića građanima Bosne i Hercegovine da se, bez ikakve najave, vakcinišu protiv Covid-19 na prostoru susjedne nam zemlje, Dom zdravlja Loznica vakcinisao je više od 1.000 Bosanaca i Hercegovaca. I ostali pogranični srbijanski gradovi prošle su sedmice postali – uz Užice i Priboj – oaze zdravstvenog turizma, a nemali je broj ovdašnjih medijskih kuća, ali i drugih firmi, još i ranije počeo organizirati odlaske u Beograd, Čačak, Novi Pazar, kako ko ima i gdje partnerske kuće, odnosno tamo gdje je Ministarstvo zdravlja Srbije odredilo da se komšije s kojima surađuju mogu ugostiti i počastiti vakcinom. Iako je, po podacima ovdašnjih zavoda za zdravstveno osiguranje, najviše vakcinisanih u Sarajevu, ni u Kriznom štabu glavnog grada BiH ne kriju da vakcine protiv Covid-19 nisu primili ni svi iznad 60 godina, a mlađi – bez obzira na to koliko i prirodom posla bili izloženi virusu – ne mogu se nadati da će doći na red u ovoj godini. Razlog je dobro poznat: u Federaciju BiH još nije stigla niti jedna kupljena vakcina u režiji ovdašnjih vlasti, mimo Covax mehanizma, iako federalni premijer Fadil Novalić i dalje obećava po pola miliona vakcina iz Rusije, Kine i Indije. Premijer KS-a Edin Forto nedavno se pohvalio ugovorom o nabavci 200.000 ruskih vakcina od kojih prvu isporuku – između 20.000 i 30.000 – očekujemo tokom ovog mjeseca. I nadamo joj se.

    Ministrovi IT planovi

    No, za razliku od premijera, resorni ministar zdravstva je mnogo više od vakcina, a čini se i zdravlja Sarajlija, zainteresiran za IT sektor: gotovo svaki susret s novinarima koristi da se obruši na postojeći informacioni sistem koji je u Sarajevu zaživio još 2012. kada je digitaliziran KCUS (da ne bi bilo zabune, direktor KCUS-a u to vrijeme nije bila prof. dr. Sebija Izetbegović, već prof. dr. Faris Gavrankapetanović). Prof. dr. Haris Vranić – otkrila je ekipa Oslobođenja – ima i vlastite IT planove i ambicije zbog čega je toliko i posvećen medijskom obračunu s postojećim sistemom: onaj famozni Verlab, čiji je direktor u jeku afere malina respiratora iskakao iz svakog medija, prvo tvrdeći da je firma verificirala spornu nabavku, poslije se vadeći kako je Verlab verificirao aparate, a verifikaciju namjene može dati samo ZZO, odjednom se pokazao kao spasonosno Vranićevo rješenje za sve IT probleme.

    Direktor Verlaba, naime, ponudio je novi “Integrisani zdravstveni informacioni sistem” pozivajući pojedinačno zdravstvene ustanove na njegovu demonstraciju, a kada je iz Opće bolnice odbijen s obrazloženjem da ima puno toga prečeg, ali i zato što je kompletan sistem već uvezan, upravo je Vranić, onako ministarski, preuzeo na sebe organizaciju prezentacije. Prezentacija je, uz odabrane goste, i održana, i zanimljivo – ministar nije pokazao potrebu da makar obrazloži zašto preferira Verlab iako ova firma iza sebe nema niti jednu referencu za ovu vrstu angažmana, niti jedan posao iz oblasti zdravstvene informatike, a minimalna cijena koju bi poreski obveznici Kantona Sarajevo morali iskeširati za ove Vranićeve ambicije iznosi 14 miliona maraka?! Da, nije naodmet napomenuti da Vlada KS-a nikakav poziv nije raspisala i da je praktično prezentacija organizirana poluprivatno, što je novinarima Oslobođenja potvrdio i sam direktor Verlaba Almir Badnjević, koji je prvo negirao vlastite ponude, pa kada je čuo da novinari imaju pismo namjere s njegovim potpisom, vadio se.
    Možda ga i zato iz firme MedIT, koja je instalirala postojeći zdravstveni sistem (ne samo u Sarajevu i Tuzli, Gračanici, Visokom već i u zemljama regije, od kojih je za ovu priču ipak najzanimljivija Srbija), i nazivaju IT malinom u pismu koje su uputili Vladi KS-a i ministrima, ali i rukovodstvu Skupštine Kantona, tvrdeći da prof. dr. Vranić i ne želi Verlab, već je Verlab ustvari paravan za ulazak firme Računari iz Republike Srpske, “koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS-u”. Iz MedIT-a ne kriju da se “pribojavaju da postoji već unaprijed određen put plana napada i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji, a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj IT malini i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, kako su napisali u pismu ministru Vraniću i već pobrojanim adresama, a ministar ih nije razočarao: gotovo svaki dan je sve probleme s vakcinacijom fakturisao informacionom sistemu. K’o biva kriv je sistem što vakcina nema, što su ministru prioritet u vakcinaciji ministri, što rizične skupine vraćaju, a zapravo zato što je javna tajna da je zdravstvo u Sarajevu ratni poligon za stranačke obračune preko leđa građana. Samo se tako i mogu objasniti “prijateljska” upozorenja uredništvu Oslobođenja da je firma MedIT “bliska SDA”, uz objašnjenja koja spadaju u domen aktualnih teorija zavjere o smeću koje se namjerno baca da bi se naštetilo Vladi Trojke i travi koja ubrzano raste kako bi se novi direktori prikazali nesposobnim. A još je i zelena.
    Kad su uredničke uši ostale gluhe na dobronamjerna upozorenja, ministar Vranić je odlučio konačno odgovoriti na pitanja naše novinarke, koja je i prije prvog teksta redovito kontaktirala važnu personu kantonalne Vlade. Bez odgovora. Kada nam se konačno Vranić obratio, prva je lekcija – kako dolikuje valjda ministru – bila iz pismenosti, potom iz obrazovanja i kvalitete, a onda je tek uslijedila bahata poruka: “Mozete i dalje nastavit kampanju protiv mene, bez da ste mene ikad ista pitali, tekstove ostrascene a razloge za to vjerovatno Vi znate”. O milionima ni slova, o sistemu ni riječi, o ambicijama da baš on uvede Verlab i s njim pravi sistem jer mu se postojeći, baziran na aplikaciji Deutche Telekoma, ne sviđa – ni rečenice. Šta je 14 miliona za ministra kad se već dočepa vlasti? Uostalom, iz MedIT-a tvrde da je samo aplikacijom elektronskog recepta u KS-u od 2016. do 2020. ušteđeno 27 miliona KM (niko nije demantirao), pa prosta ministarska računica očito pokazuje da je došlo vrijeme da se i to nekako naplati. Tim prije što su sve nadogradnje sistema u vrijeme pandemije urađene besplatno (ni to ministar ne demantira), jer direktor Samir Dedović smatra da je to bio način da se pokaže društvena odgovornost s obzirom na to da uposlenici MedIT-a u najvećem broju žive i rade u Sarajevu. U ovom času firma ubrzano radi na certifikatima za vakcinisane, jer osim onih koji su vakcinisani u režiji ovdašnjeg zdravstva, valja certifikate podijeliti i svima onima koji su vakcine dobili kao uposlenici drugih država na teritoriji BiH, kao i onima koji su se vakcinisali izvan Sarajeva, u drugim kantonima, susjednom entitetu ili zemljama okruženja. Najviše u Srbiji, čiji zdravstveni informacioni sistem i održava MedIT, a ne – recimo – Računar iz RS-a. Vlada RS-a je sa zdravstvenim info-sistemom imala p

    Problema i ima ih još, najviše zato što su se prema sistemu odnosili onako kako to sad pokušava ministar Vranić uraditi u Sarajevu.Na prošlim lokalnim izborima Četvorka (sada Trojka) je Sarajlijama ponudila vlast bez SDA i dobila plebiscitarnu podršku. Zato što je to značilo obračun s nepotizmom i korupcijom, transparentnu vlast u čijem će fokusu biti građanin, a ne stranački poslušnik, vlast koja će preferirati domaće firme, a nikako protjerivati ih iz političkih i inih razloga i što je najvažnije – vlast čiji se eksponenti neće ugrađivati u projekte i tendere. Vlada Edina Forte nastoji dokazati da je baš takva, sam se premijer zadao i oko vakcina, pa ako su Sarajlije još spremne vjerovati da Vranićeve ambicije vuku korijene iz onog SDP-a koji je neslavno prokockao možda najveću šansu u postdejtonskoj BiH, i Peđa Kojović i Dino Konaković moraju biti svjesni da će u konačnici fakture za muljaže plaćati i NiP i Naša stranka. SDP je i bombicama bačenim na teren ujedinjenja opozicije u BiH pokazao da od svojih interesnih ciljeva nije spreman odustati. Ni partijski ni kadrovski.

    Kolumna Senada Avdića: Bitka Fate Orlović, povratak u Kozluk, Kozarac, Janju, Kotorsko, ali i Drvar, Stolac…herojski su poduhvati protiv zlokobnog terora “faktičkog stanja”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.

    Ostajte tamo

    Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.

    alt
    Fadil Banjanović Bracika

    Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo,  vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS  uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA  u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.

    Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.

    Kuća na osami

    Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j  svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.

    Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH)  osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.

    Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.

    Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?

    Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.

    Samo budite dovoljno daleko

    Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!

    Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)

    Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.

    Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim  filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…

    (slobodna-bosna.ba)

    U svojoj vjeri na tuđoj zemlji: Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat, kao što nije bila ni džamija u Bradini

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.

    “Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.

    Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.

    Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.

    Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.

    džamija u Bradini

    Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.

    Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.

    Master šefovi: Čaušević, Čavka i Čampara

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Da je samo jedna rečenica istinita, a znamo svi da ih je mnogo više, Kemal Čaušević bi postao krunski svjedok bh. pravosuđa, što navodi i sudija Suda BiH Branko Perić. Svjedok pokajnik, da naglasim. Jer nije bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje nikakva žrtva. On je čovjek koji je, za svog mandata, stekao „samo četiri nekretnine“ u centru Sarajeva. I još mnogo toga što svi istražitelji ove države neće nikada otkriti.

    Kriv je, čak i on sam priznaje, za nezakonito posredovanje i za primanje „15-20 hiljada maraka“ mita od, policiji odranije poznatog, biznismena Sedineta Karića. Kriv je on i zbog onih drugih „primitaka“ koji nisu bili predmet istrage. Kriv je, ali nije jedini.

    Mnogo je kemala čauševića oko nas. Neki će biti osuđeni, neki neće, neki će biti pod istragom, a većina ih nikad neće biti ni dotaknuta. I, ako ćemo govoriti pravo, većinu njih je skrojila politika, a pravosuđe spakovalo u ladicu.

    Odete li na web stranicu Tužilaštva BiH, u rubrici „priopćenja“ pronaći ćete bezbroj “žurnih saopćenja” kojima nas državni tužioci obavještavaju da su „formirali predmet“. Nećete pronaći nigdje, ni u biltenima niti u „specijaliziranim“ medijima da je neki predmet rasformiran. Kopajući po sjećanju i vlastitoj arhivi ne mogu da se ne pomenem dva predmeta koja su bila formirana, pompezno prezentirana i, na kraju, rasformirana. Jedan se zove „Pandora“, a drugi se zove „Master“. Oba predmeta se odnose na kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje. Ovaj prvi su dužili državni tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara, a ovaj drugi samo Čampara. Kemal Čaušević je u prvom bio osumnjičenik i svjedok, a u drugom – prijavitelj.

    Bio sam tada još na Federalnoj televiziji kada su mi 17. juna 2014. godine dojavili (gle čuda, direktor OSA-e je tada bio Almir Džuvo), da će narednog jutra biti provedena najveća policijska akcija u okviru koje će biti uhapšeni Kemal Čaušević i Zdravko Cvjetinović. Kolege su mi svjedoci da sam kolegij zakazao za 5 ujutro. U šest su već svi bili na lokacijama i čekali da se otvori Pandorina kutija. Pedeset i nešto ih je uhapšeno tog dana. Svezani Kemal Čaušević će pred kamerama FTV-a kolegici Adisi Imamović reći da mu je to najsretniji dan u životu. Tadašnji glavni državni tužilac Goran Salihović će na konferenciji za medije saopćiti da je u pitanju kriminal procijenjen na oko dvije milijarde maraka. Neki uhapšeni će, potom, biti smješteni u pritvor, neki su se vratili kući i postali suspendovani. U želji da i on ode kući, Kemal Čaušević će ponuditi tužiocima Čavki i Čampari nagodbu – svjedočit će o svemu što zna, priznat će da je primao mito i nezakonito posredovao i da bi zauzvrat dobio zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana. Početnim slovom „Č“, preliminarni dokument su potpisali Čavka, Čampara i Čaušević. Bivši direktor UIO je, potom, razvezao jezik. Optužio je Dragana Čovića i Adnana Terzića da su posredovali u vezi sa kupovinom zrgade u Mostaru. Svjedočio je o davanju mita državnom tužiocu Čavki. Ispričao sve što zna o šećernim poslovima Nikole Špirića, dao je informacije o stanovima Sulejmana Tihića. I, na kraju, ništa. Pandorinu kutija koju je otvorio Kemal Čaušević zatvorili su državni tužioci. Čampara i Čavka su odlučili odustati „od preliminarnog sporazuma“, Čauševićev iskaz je objavljen u medijima i priča je, na kraju, okončana. Od pedeset i nešto uhapšenih u Pandori, i desetak spomenutih u Čauševićevom čuvenom iskazu, Čampara i Čavka su odlučili da optuže – samo Kemala Čauševića. Da li je krao sam? Nije. Da li je imao političku podršku tokom krađe? Jeste. Da li je tužiocima dao dovoljno materijala da „formiraju“ desetine predmeta? Jeste. Ali nisu formirali. Udruženim radom, Čampara i Čavka su tokom procesa iz javnog prostora uklonili neugodnog svjedoka protiv lidera većine političkih partija. Uklonili su i neugodnog svjedoka protiv sebe samih. Oni su danas „ugledni“ državni tužioci koji su predmet od pedeset uhapšenih plus desetak prokazanih u predmetu Pandora uspjeli pred lice pravde izvesti samo jednog čovjeka. I to onog koji je želio biti svjedok pokajnik.

    Otprilike to ovako izgleda. Da je Haški tribunal odlučio Draženu Erdemoviću, krvniku sa vojne ekonomije Branjevo, dati zasluženu  doživotnu robiju, on sigurno nikad ne bi svjedočio protiv naredbodavca Ratka Mladića. Ali Hagu je bilo bitnije zatvoriti komandante nego izvršioce. Čampari i Čavki u predmetu Pandora to nije bio prioritet. Oni su zatvorili izvršioce, a komandanti su i danas na pozicijama. Pa s tih pozicija komanduju i dvojcu sa kormilarom Čavka-Čampara.

    Pomenuo sam maločas u tekstu i akciju Master. Upišite u „Googleov“ pretraživač tu akciju i vidjet ćete da je, po nalogu državnog tužioca Dubravka Čampare, uhapšena 21 osoba osumnjičena za kriminal u UIO, Carinska ispostava Tuzla. Onda otiđite na stranicu Tužilaštva BiH i pokušajte pronaći išta o toj akciji. Ništa nećete pronaći. „Predmet rasformiran“. Master propao. Master šefovi i dalje na pozicijama. A ne bi trebali biti. Ako kao tužilac uhapsite 21 čovjeka i protiv njih nikada ne podignete optužnicu to znači da ste ili nesposobni ili korumpirani. Jer ne možete hapsiti bez dokaza. A kad imate dokaze morate optužiti. Ukoliko niste … Znate već šta.

    (oslobodjenje.ba)

    Susjedsko-komšijska ofanziva: Ima li državnika u BiH?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ako je Drina granica, popit ćemo je”, izjavio je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prije dvije i po godine govoreći o neustavnom danu Republike Srpske.
    Ako je suditi po reakcijama pravosudnih institucija BiH, Drina je popijena. Kao što je popijena Sava koja sjever Bosne i Hercegovine razgraničava od Hrvatske. Od marta do danas, komšije i susjedi, potpomognuti svojim državljanima u institucijama BiH i medijskom šutnjom iz Sarajeva, najdirektnije su ugrozili teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Šta se desilo? Ništa. Dok se “političko Sarajevo”, kako ga sve češće nazivaju Dodikovi savjetnici, bavi građevinskim poduhvatima, penzijskim stažom i izvještajima zdravstvenih ustanova, vlasti Hrvatske i Srbije vrše mirnu agresiju. Dokazat ćemo to kroz tri najsvježija primjera.

    Prvo su hrvatske firme, pod okriljem noći, krajem marta ove godine ispod rijeke Save koja razdvaja BiH od Hrvatske položile plinovodne cijevi za Rafineriju u Brodu. I sve to “temeljem sporazuma Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srpske o ‘gasifikaciji’ Rafinerije nafte u Brodu čiji je većinski vlasnik ruski Zarubrežnjeft”. Za gradnju ovog plinovoda državne vlasti Bosne i Hercegovine nikada nisu dale saglasnost. A prema zakonu, morale su.

    “Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta”, piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora BiH.
    Umjesto Vijeća ministara, za nesmetano izvršenje ovih poslova postarali su se pripadnici Granične policije BiH. Nakon što je posao okončan, bh. graničari su ga – zabranili. Tužilaštvo BiH nije reagiralo, sarajevski zvaničnici su medijima poslali dva-tri saopćenja za javnost i priča je okončana. U medijima sa sjedištem u Sarajevu objavljeno je desetak tekstova. Jer očito nije interesantno to što susjedna država, pri tome članica Evropske unije, krši međunarodno pravo.
    Prije nego će srbijanska premijerka Ana Brnabić sa svojim domaćinom Radovanom Viškovićem uzeti lopatu u ruke kako bi položila kamen temeljac za hidrocentralu Buk Bijela na Drini, premijer Republike Srpske će saopćiti da “Drina ispred njih, a i iza njih nije granica”. Istina, na tom mjestu Drina nije granica, ali bi granicu trebao postaviti Ustavni sud BiH koji razmatra ovaj slučaj. No, jedno je sigurno – umjesto države BiH, “nosilac” ovog međunarodnog projekta je entitet Republika Srpska. Dakle, po uzoru na Hrvatsku i njihove poslove na Savi, i Srbija je ignorisala institucije BiH svojim poslovima na Drini. Istovremeno, na Uni – blokada. Hrvatske vlasti odlučile su da za teretni saobraćaj zatvore Granični prijelaz Maljevac kod Velike Kladuše. Tako će poduzetnici iz Unsko-sanskog kantona na raspolaganju imati samo GP Izačić. Kada pogledate kartu, vidjet ćete ogromnu prazninu od GP-a Kamensko kod Livna do Dvora na Uni u Republici Srpskoj. Tamo gdje se spajaju zapad i sjever države BiH privrednici neće moći prelaziti u Hrvatsku. I opet je BiH bez odgovora.

    Ako Vijeće ministara pokuša uvesti recipročne mjere prema Hrvatskoj, nema dileme da će kadrovi SNSD-a i HDZ-a blokirati donošenje takve odluke. Ali šta je onda rješenje? Rješenje sigurno nije cjelodnevno zbrajanje prepunih kontejnera na sarajevskim ulicama i vođenje politike od Čaršije do Ilidže. Nije rješenje po svaku cijenu čuvati predsjednikovu suprugu na KCUS-u, što radi SDA, ili zbrajati dane specijalističkog staža supruge sa KCUS-a, što radi opozicija. Rješenje je da se zvaničnici svih političkih partija posvete onim državnim problemima. Razumijem, za građane jeste bitno da li im je smeće oko zgrade i da li imaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Ali za državnike bi mnogo bitnije trebalo biti ko atakuje na teritorijalni integritet BiH. No, ima li državnika u ovoj državi?

    Kolumna Vildane Selimbegović: Blokovi koji kuću (ne) grade

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović najavio je kandidaturu Nermina Nikšića za Predsjedništvo BiH (koja je iznenadila i članove Predsjedništva SDP-a?!), a lider ove stranke demantirao je Mijatovićevu kandidaturu za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine iz RS-a. SDP je trenutno dio Trojke u Kantonu Sarajevo, prije godinu je najavio čvršće veze sa SBB-om BiH, a nedavno su upravo Mijatović i Nikšić inicirali i bili domaćini sastanku na kome se počeo planirati veliki koalicioni blok stranaka iz Federacije koje bi naredne jeseni zajedno izašle na izbore u Republici Srpskoj. Ovoliko ambicija može govoriti o nekom novom SDP-u koji izlazi iz krize u kojoj tavori od izbora 2014, no jednako tako može i ilustrirati stanje u partiji u kojoj ne zna lijeva šta radi desna. Tim prije što je blokovsko entitetsko objedinjavanje prilično pompezno najavljeno u danu kada su se prvi puta sastale federalna i opozicija iz Republike Srpske, a kako bi razgovarale o mogućoj saradnji na narednim općim izborima. Na tom sastanku SDP-a nije bilo, sam Mijatović je priznao u programu N1 kako se njemu “inicijativa ne dopada” zbog “krupnih razlika u odnosu stranaka iz RS-a spram BiH”, pa je valjda zbog toga SDP, umjesto da sa svojim koalicionim partnerima iz Naroda i pravde i Naše stranke razgovara sa predstavnicima SDS-a, PDP-a i DNS-a, novinarima na pres-konferenciji objašnjavao potrebu da stranke iz Federacije brane Bosnu i Hercegovinu u RS-u umjesto u Sarajevu.

    Izdajnici 

    Opozicione stranke iz RS-a ovu priču nisu komentirale, izbjegavajući tako da se izjasne doživljavaju li SDP-ovu inicijativu kao tuk na utuk formiranju koalicijskog bloka federalne i opozicije RS-a. Jer, zašto bi PDP, SDS i DNS pravili dogovor sa strankama iz Federacije ako im one svojim djelovanjem ne bi pomogle u kampanji u RS-u, gdje će se nesumnjivo najveća bitka voditi oko člana Predsjedništva BiH? I zar se ne bi – učešćem u izboru člana Predsjedništva iz RS-a – Bošnjaci i Hrvati i sami predstavili kao građani RS-a, što je taj famozni cilj kojem Mijatović i Nikšić streme ovom inicijativom? Na sastanku u Sarajevu kojem su bili domaćini okupile su se skoro pa sve stranke iz Federacije – od SDA, preko NiP-a, SBB-a, DF-a, Naše stranke, Nezavisnog bloka, Platforme za progres, Hrvatske stranke, PDA, do Stranke za BiH i Narodnog evropskog saveza. Domaćini su potom saopćili da su prihvaćeni zajednički ciljevi: 70.000 glasova, 8 do 10 poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, dva zastupnika u Parlamentu BiH te potpredsjednici RS-a iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svi su učesnici listom bili optimistični, izuzev lidera NiP-a. Elmedin Dino Konaković nije – kako je kazao – za preuranjenu euforiju, štaviše, smatra da treba biti “jako, jako oprezan”.

    Konaković je, naravno, svjestan zamki koje ovakav vid izborne platforme nudi, naročito njegova utjecaja na, kako već rekoh, dogovor opozicije iz Federacije i Republike Srpske. Iako sa prvog sastanka na kome su uz Konakovića i Peđu Kojovića, lidera NS-a, bili Mirko Šarović, Branislav Borenović i potpredsjednik DNS-a Dane Malešević nema nekih konkretnih obećanja niti vijesti o velikim dogovorima, upravo to treba shvatiti kao obećavajući pomak. Nema, zapravo, nimalo sumnje da jedan takav dogovor zahtijeva čitav niz susreta i usaglašavanja onog što združena opozicija može zajednički napraviti, kao i sučeljavanja sa temama koje će u prvi mah biti ostavljene po strani. To su sva ona pitanja, što bi rekao Mladen Ivanić, počasni predsjednik PDP-a i na neki način začetnik ovog bloka, za koje postoji potpuno suglasje da se o njima ne mogu dogovoriti. Nije ih malo, naravno, i mahom se tiču rata, međutim, već dvije i po decenije ovom zemljom vladaju stranke koje se o tim istim pitanjima ne mogu dogovoriti, ali javni prostor ne štede svojih debata koje iz godine u godinu idu sve više na štetu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, vodećim svađalicama koriste kao zalog za izborni rezultat.
    Opozicija iz RS-a već je na Jahorini dogovorila zajednički nastup na izborima 2022. i u fazama je pripreme dokumenata o svojoj viziji RS-a, a ostavili su prostor i drugim partijama iz RS-a da im se pridruže. Šarović, Borenović i Ivanić imaju iskustvo zajedničkog rada, a također i saučestvovanja u vlasti sa strankama iz Federacije koje su skupo platili na posljednjim izborima. Upravo su ih Dodik i SNSD zbog tog angažmana proglasili izdajnicima srpstva i nema sumnje da će svako njihovo buduće koaliranje biti na jasnim principima, od kojih su neki već iskristalizirani: izmjene izbornog zakonodavstva treba napraviti još u toku ove godine, ekonomska situacija u RS-u je nikad gora, nemaju dvojbi da je zaduživanje RS-a na Londonskoj berzi sumnjiva rabota koju treba raskrinkati, savršeno im je jasno da su i Evropska unija i SAD na strani države BiH, njezinog teritorijalnog integriteta i suvereniteta te ne dvoje da su Dodikove priče o mirnom razlazu zapravo bacanje prašine u oči narodu i skretanje pažnje sa životnih tema. Otuda i njihova spremnost da sa opozicijom u Federaciji prave dogovor o pomicanju BiH i oba njezina entiteta ka ekonomskom napretku, vladavini prava i demokratizaciji svih sfera života, izgradnji države na borbi protiv korupcije, jačanju institucija, eliminaciji utjecaja pojedinaca, zdravom pravosuđu i otvaranju BiH prema svijetu, što neminovno znači privlačenje investicija i bolji život za sve.
    Konaković i Kojović su nakon sastanka bili optimisti, uvjereni da se po receptu Trojke može graditi cijela BiH. “Mi smo svjesni da nikada od njih nećemo čuti ono što bi naše uši željele po pitanju nekih teških tema, ali smo s druge strane svjesni da moramo definisati neke prioritete jer je naš najveći problem što svake godine iz ove zemlje nestane jedan cijeli veliki grad”, kazao je lider NiP-a, koji vjeruje da bi zajedničkim snagama mogli definirati političku platformu sa 300 do 500 mjera i principa koji su važni za Bosnu i Hercegovinu. E sad, i Konaković i Kojović u planovima računaju na SDP, no i ne izjašnjavaju se da li su vrata ove koalicije otvorena za druge stranke, pa čak i blokove koji nastaju. Jer su u međuvremenu Željko Komšić, lider DF-a, Mirsad Hadžikadić, koji je na čelu Platforme za progres, i Enver Bijedić, predsjednik Socijaldemokrata BiH, najavili udruživanje u kome vide još Građanski savez i SPD, oko platforme koja će građanima BiH ponuditi socijalnu pravdu i demokraciju, blok koji će s političkog centra biti suprotstavljen etnonacionalnim politikama podjela i koji je raspoložen za saradnju sa svim partijama u čijim su ciljevima borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma.

    Desnice i populizma na izvoz

    Ljevice, kamoli one krupnije, nema, desnice i populizma imamo na izvoz, ali očito sazrijeva i svijest o prijeko potrebnim promjenama. Sad je zapravo ključno pitanje o kakvim je promjenama riječ, onim u foteljama ili pak onim u poimanju vlasti. Po svemu nabrojanom, postoji suglasje da nam trebaju ekonomski progres i napredak u vladavini prava i demokratizaciji društva. No, postoje i vrlo jasne razlike: dok opozicija RS-a nudi jasne stavove o borbi protiv vladajućih partija, dotle se očito u Federaciji već prave računi sa i bez krčmara. NiP i Naša stranka su protiv SDA i SNSD-a, SDP razigrava na sve strane, nova Platforma bi da se prestroji i pripremi za trku. Ne treba neka politička pamet da se prepoznaju motivi, ali je puno važnija odluka kakvu BiH želimo. U ovom času najbrži napredak i iskorak mogu napraviti združene opozicione partije na nivou cijele zemlje. A da je i to jasno svima, pokazuje žestoki napad Milorada Dodika na samu mogućnost ovakvog dogovora, ali i federalne akcije usmjerene protiv ove ideje.

    Kolumna Senada Avdića: Bakirov filmski “crni talas”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Bakir Izetbegović, onemoćali lider rahitično-sklerotične Stranke demokratske akcije nakon očigledno temeljite, pažljive i zahtjevne analize, kakve su mu, poznato je, svojstvene, napokon je otkrio i raskrinkao najopasniju od svih agresija koje su se nadvile nad “našom državom i našim narodom”. To je, utvrdio je on, pa odmah rastelalio preko svog porodičnog portala “Faktor” “tiha agresija”. Imamo mi u BiH agresija svake vrste, boja i dezena, na bacanje imamo agresija, prosto se ne možeš odlučiti koja je od koje opasnija i podlija. No, zato “njegov narod” ima Izetbegovića/e, koji ih zna učiti, potom nijansirati, klasificirati i kontekstualizirati opasnost od agresije i drugih nedaća. Zašto je, baš ta najopasnija?

    “Ova tiha agresija je najopasnija, jer je narod nije ni svjestan, nasjeda na nju. Tuđa kultura i nekultura polako nadiru u naš prostor i istiskuju autohtone vrijednosti, gradi sistem vrijednosti našoj djeci. Mnogi Bošnjaci u borbi za interese i vlast učestvuju u tome. Laž potiskuje istinu”, kazao je lider SDA. Ovo njegovo otkriće je pomalo zazvučalo kao prigodan omaž ovih dana preminulom Božidaru Nikoliću, redatelju “Balkanskog špijuna“, remek-djela iz žanra detekcije “tihe agresije”.

    Tiha agresija brijeg roni

    Ako ste mislili da je mnogo opasna, pa i kobna, ona sada već višegodišnja agresija kada vam neko otvori istočnu granicu zemlje i propusti kroz nju desetine i hiljade migranata, a onda neko drugi, a suštinski sa istim motivom,  uz pomoć druge države, hermetički začepi drugu, zapadnu granicu, pa migranti umjesto tamo gdje su naumili na Zapad, prenapuče cijeli jedan dio zemlje, grdno ste se prevarili. To možda jeste, opasno, ali nikako, po kriterijumima mlađeg Izetbegovića, nije najopasnije.

    Ukoliko ste, pak, lakomisleno zaključili da nema plastičnijeg primjera agresije, njenog egzemplarnog uzorka, nego kada vam susjedna država, bez vašeg znanja (i imanja) provuče cijev plinovoda ispod nabujale Save pa njime udahne novi energetski život Rafineriji u vlasništvu treće države, opet ste se, malo, da prostite, zajebucnuli. Ta je agresija vidljiva, pa narod na nju ne nasjeda, dakle, suštinski je bezazlena i faktički bezopasna. Ima i takvih koji su, neuki i neupućeni, spremni ruku u vatru turiti da je strašno opasna agresija kada vam se premijer jednog entiteta i premijerka druge države (ili predsjednik druge države i predsjednica jednog entiteta) sinhrono i sa olakšanjem popišaju, čitavu jednu hidro-akumulaciju mokraće usmjere na Ustavni sud i njegovu presudu da su rijeke u vlasništvu države, bez čije je odluke na njima gradnja hidroelektrana nezakonita. Ali, eto, veli Bakir Izetbegović, da ima i grđih i gorih agresija od toga, ima onih tihih, podmuklih, hinjskih, pritajenih, za koje čak i ne znaš da su agresija, dok ti to onaj ko na sve misli ne rastvori i obasni svojim riječima.

    Ta, tiha agresija, na koju se narod u neznanju, naivno i prostodušno upecao je, naime, duhovne prirode, identitetskog karaktera, to je sofisticirana invazija, permenetni desant na dušu, mentalnu građu, raspamećivanje “našeg naroda”. Evo kako tu nevidljivu pošast Izetbegović u istom razgovoru razgolićuje, osvjetljava, čini vidljivom i transparentnom.

    “Vidite, ogorman je uspjeh odbraniti zemlju, afirmisati vlastiti identitet, vjeru, vratiti ime narodu, njegovom jeziku”, veli on podsjećajući da taj uspjeh nije sa neba pao, nego su mu doprinijeli najbolji među nama, odnosno njima iz SDA, koji duduše, imaju nekog popusta i kredita na Nebu.

    “Na koji način čuvamo uspomene na njih? Sjetimo se nekoliko izjava 1. marta i 25. novembra. Šta rade i šta čekaju naši intetelektualci, historičari, umjetnici? Naša kinematografija je odlična, ali ona nije zabilježila postojanje bosanskog heroja”, kazao je Izetbegović, usiljenim maršom se približavajući svom krajnjem odredištu, odnosno izvorištu “najgore, tihe agresije”: Bosanskohercegovačkom filmu, odonosno kinematografiji kao takvoj.

    “Njega (bosanskog heroja, op. S. A.) nema u bosanskohercegovačkom filmu. Heroji su izgleda neinteresantni bosanskohercegovačkim scenaristima. Postoje (u filmovima, op. S. A.) bosanske i bošnjačke žrtve, postoje eksremisti, šverceri i lopovi, pripadnici LGBT pokreta koji bježe sa devizom “Go West”, ali branilaca u bosanskom filmu nema. Nema bosanskih lidera u našim filmovima, serijama, ima pijanica i jugonostalgičara kojim se smiju u susjednim zemljama!”

    Svakome ko ima barem letimičan uvid u poslijeratnu bosanskohercegovačku kinematografiju i televizijsku produkciji, lako je prepoznati filmove i televizijske serije u kojima je predsjednik SDA identificirao elemente  “tihe agresije”, sadržaje u kojima “laž potisukuje istinu”. “Ekstremiste, švercere i lopove” prepoznajemo kao junake niza značajnih ovdašnjih filmova, poput “Na putu”, Jasmile Žbanić (ekstremisti, vehabije), na “švercera i lopova” nalatjet ćemo  u svakom kadru filmova Srđana Vuletića, “Ljeto u zlatnoj dolini” i “Teško je biti fin”, “Gori vatra”, Pjera Žalice.. Jasno je, ašićare, da “pripadnici LGBT-a” čeznu za odlaskom na Zapad u filmu “Go West” Ahmeda Imamovića (kojeg je Izetbegović nedavno svojeručno primio u članstvo SDA!). “Pijanica i jugonostalgičar” kojem se smiju u susjednim zemljama” je, Izet Fazlinović, kojeg u seriji “Lud zbunjen normalan” glumi neponovljivi i nenadoknadivi glumački bard Mustafa Nadarević. Pitanje je da li su se u “susjednim zemljama” , a i u ovoj našoj, ljudi zadnjih godina više smijali rastresenom “pijancu i jugonostalgičaru” Izetu-Mustafi, ili tragikomičnom lideru Stranke demokratske akcije.

    Nisu Bakiru Izetbegoviću, njegovom istančanom filmskom ukusu baš po volji ni filmovi u kojima se govori o bosanskim i bošnjačkim žrtvama, jer “branilaca u njima nema”.

    Pa kad je već metodom vulgarne moralno-političke eliminacije otpisao manje više sve što je vrijedno, relevatno, međunarodno verificirano i kritičarski hvaljeno u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, red je da čovjek čija je najveća i jedina veza sa filmom porodična isprepletenost i kooperativnost  sa vlasnicima Sarajevo film festivala Mirom Purivatrom i suprugom mu, izdiktira scenaristima i režiserima šta bi trebali pisati i snimati. Umjesto što vrše “najopasniju, tihu agresiju” na bošnjački narod i podmeću mu “laž umjesto istine”. Treba snimati filmove o “braniocima” i “bosanskim liderima”, poručuje lider stranke koja je srušila komunizam. Nedemokratski društveni poredak kojeg je SDA sa zbratimljenim nacionalističkim partnerima porazio,  je u svom izvornom učenju, Lenjinovom, tretirao i upotrebljavao film kao “najznačajniju umjetnost”. Nije daleko od tog “lenjinizma” ni mlađi Izetbegović, koji filmu i vizuelnim umjetnostima daje toliki značaj da mu pripisuje nerealne moći – vršenje “najopasnije, tihe agresije”.

    O herojima, liderima i filmovima

    Evo, spiska najvažnijih tema, ličnosti i događaj sa kojima lider SDAlicitira i preporučuje (nameće?!) filmskim scenaristima i redateljima da ih ekraniziraju.

    O rahmetli Aliji je seriju snimila turska TV, o Dudakoviću, Oriću, Hamdiji Abdiću Tigru, koji je nadmudrio Fikreta Abdića i nanio mu prvi poraz nije niko… Nema naših heroja, ali je zato srbijanskih serija na kanalima u Federaciji toliko da ćemo i početi govoriti ekavskim govorom”.

    Umjesto Izeta Fazlinovića, “pijanca i jugonostalgičara”, Bakir Izetbegović za junaka ovdašnjih serija predlaže svoga oca Aliju. A gdje je Alija, na prvim linijama, zna se, tu je i sin Bakir, kojeg su turski scenaristi predstavili u svojoj humorističnoj seriji kao borca, ranjenika i ozbiljnog kandidata za šehida. Umjesto “ekstremista, švercera i lopova”, treba snimati filmove o herojima Naseru Oriću i Hamdiji Abdiću-Tigru, legendarnim komandantima za koje je teško utvrditi jesu li teže gubitke u ratu nanijeli agresorskim zavojevačima, ili, i u ratu i u miru, “ekstremistima, švercerima i lopovima”.

    Dvadeset i šest godina nakon okončanja rata, Bakir izetbegović trasira neku svoju kulturnu i umjetničku politiku, bezmalo maostičku “kulturnu revoluciju” koja bi favorizirala i nametala akterima kulturne scene tematske okvire i kreativne obrasce osjenčene patriotskom potrebom i obavezama da se veličaju naši “lideri i heroji”. U komunizmu/socijalizmu se ova doktrina nazivala teorija odraza, ili socijalistički realizam, sa kojom su i umjetnici i glavni poltičke akteri u bivšoj zajendičkoj državi rasčistili u godinama neposredno nakon rata. (Čuveni govor Miroslava Krleže iz 1950. na Kongresu pisaca). Recimo, prije pola stoljeća, također 26 godina nakon rata, Bahrudin Bato Čengić snimio je film “Slike iz života udarnika” u kojem je kritici i satiri podvrgao lažni moral komunističkih moćnika koji su se zaklinjali u radničku klasu i zaklanjali iza njenih heroja. Kroz primjere udarnika, poput jednog drugog heroja, Alije Sirotanovića, obespravljenoig, izmanipuliranog, a u osnovi “prezrenog na svijetu”, Čengić se ruga i socijalističkim šarenim lažama i navodnoj “avangardi radničke klase”, a zapravo “crvenoj buržoaziji”. Možete li pola stoljeća kasnije zamisliti da se snimi, državnim novcam i javnim fondovima, film koji bi snimio slike iz života boraca, zlatnih ljiljana, invalida, porodica palih boraca i konfrontirao ih sa slikama iz života njihovih civilnih i vojnih komandanata Izetbegovića, Ganića, Orića, Abdića…

    Zoran Milutinović, autor po mnogo čemu problematične, sa pozicije pansrpskog diskursa pisane, ali ne nužno i sasvim netačne knjige “Bitka za prošlost”(“Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam) ukazao je na fenomen, kako ga je nazvao “muslimanskog realizma”, ili “musrealizma”, svojevrsne replike mrskog “socrealizma” koji mu je prethodio. “Musrealista”, piše on “treba da prikazuje stvarnost ne onakvom kakva jeste, ili on misli da jeste, nego kakva bi trebala da bude”. Dakle, idealizirano i ideologizirano. To je kreativni postupak kojeg Bakir Izetbegović, njegovi mediji i “intelektualci” traže od (filmskih) umjetnika. Vjerovatno bi, ne samo filmski, vrhunac tog umjetničkog postupka bio film kojeg je odmah iza rata o Armiji BiH i njenom civilnom komandantu Aliji Izetbegoviću, planirao snimati stari opsjenar Veljko Bulajić: srećom, odustalo se, nakon što je utvrđeno da nakon prvih 2-3 miliona dolara, film ni scenarij još uvijek nije imao.

    Vrlo je indikativno, ali nikako ne i neočekivano, da se niko iz filmsko-umjetničke zajednice još uvijek, dva-tri dana nakon što je intervju sa Bakirom Izetbegovičćem objavljen, nije oglasio tim povodom, niti ga javno komentirao. Isti oni ljudi koji ne propuštaju priliku da se javno očituju, oštro reagiraju na zlostavljanje glumica u Srbiji, ili suspektne izjave Čovića, ili Dodika, odjedno nikom ponikoše i u crnu “ničiju zemlju” propadoše nakon što ih je lider jedne stranke prokazao i prozvao za “tihu agresiju” i bavljenje nepatriotskim poslom. Vrlo je ljupka i dražesna opurtunistička filmska scena u Sarajevu, klijentelistički i interesno povezana sa samim vrhom bošnjačkog tranzicijskog kriminala i politike. Treba je razumjeti: najugledniji njeni predstavnici zadeverani su posljednjih nedjelja oko novog filma Danisa Tanovića, kojeg ne bi bilo bez novca turske televizije TRT, a turske državne televizije ne bi bilo da nema, zna se…ono dvoje sa Poljina!

    Prozvani propali u (ničiju) zemlju

    Nije, isto tako, niko od filmskog “esnafa” (kako to voli kazati Izetbegovićev agent u filmsko-umjetničkom svijetu glumac Emir Hadžihafizbegović) propustio prepoznati smrdljive nacionalističke porive onih koji su prije dva-tri mjeseca ponizili Bogića Bogićevića. Međutim, nije se, niko od njih, časnih građanskih režisera, glumaca, scenarista … sjetio da isti nacionalistički zadah prepozna i osudi u divljačkom, vulgarnom napadu jedne pomahnitale redateljice, Ines Tanović, na Milenka Prstojevića Badeta, dugogodišnjeg filmskog i televizijskog radnika, čiji se moral i čestitost mogu porediti sa Bogićevićevim. “SDA je za direktoricu Filmskog centra imenovala Ines Tanović iako on nije član SDA”, napisao je nedavno Hadžihafizbegović, vjerujući da time ekskulpira vlastitu stranku od utjecaja na umjetnički život. Nimalo ne čudi što gospođa nije član SDA, jer čak ni oni takve huligane ne primaju, osobito otkako je to radno mjesto popunjeno Harisom Zahiragićem.

    Ne treba, objasnio je Bakir Izetbegović i zbog čega je to tako, snimati filmove (samo) o patnjama, stradanjima “Bošnjaka i Bosanaca”, treba se podvetiti “našim liderima i herojima”. Promašila je u tom (be)smislu svoju temu Jasmila Žbanić kada je u svom filmu, kojem je za dlaku umakao Oscar, tretirala patnju, stradanja, genocid nad hiljadama Bošnjaka i globalne izdajničke okolnosti koje su omogućile taj užas. Jer, u filmu nema heroja nigdje! Svoj (negativan) sud o Žbanićkinom filmu dao je i “heroj” Naser Orić,  koji se ne pojavljuje u filmu, jer ga paklenih julskih dana 1995. kao ni prethodnih mjeseci, nije bilo u Srebrenici, a bilo ga je svugdje drugo na “slobodnim teritorijama”. A zašto se Oriću početkom proljeća 1995. godine naredilo da napusti Srebrenicu i svoje vojnike u njoj, odgovor je imao, pored ostalih, i još jedan potencijalni filmski junak, lider Alija Izetbegović. Eto ozbiljnog izazova za scenariste, da jednim filmom dvojicu heroja i lidera i jedan genocid obuhvate! Teško da bi to mogao biti onaj film koje Emir Hadžihafizbegović najavljuje da će se snimati o “kontroverznom” komandantu iz Srebrenice…

    (slobodna-bosna.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Peter Handke ponovo obilazi Drinu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U prošlosedmičnom izdanju nedjeljnika Nin Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik, u svome uvodniku “Od Uskrsa do cirkusa” piše i o događaju koji je poprilično nezapaženo prošao na ovim našim prostorima. Naime, jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Jürgen Habermas odbio je priznanje šeika Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, da ne bi postao “trofej režima” u Abu Dabiju. Habermas je prvobitno prihvatio nagradu Sheikh Zayed Book Award, koja se ne može nazvati prestižnom, ali je prati pozamašan novčani iznos od 225.000 eura, koja mu je trebala biti uručena tokom sajma knjiga u Abu Dabiju krajem mjeseca. Do preokreta je došlo nakon što je njemački Spiegel kritizirao Habermasa, otvarajući pitanje može li se i velikana poput njega kupiti kao trofej? Isto popodne Habermas se predomislio, a Ćulibrk se fokusira na ovdašnje političare koji se – za razliku od njemačkog filozofa – hvale ličnim prijateljstvom sa princom koji je i zamjenik glavnokomandujućeg oružanih snaga UAE i pita: Šta mislite kako bi se proveo neki “stručnjak” koji bi javno zamjerio predsjedniku Aleksandru Vučiću samo ono što su njemačke kolege zamjerile Habermasu?

    Oplakivanje Miloševića

    Nije se štamparska boja ni osušila na Ninu, kad je u pohode režimu Republike Srpske stigao najveći živući trofej Peter Handke, na ovim našim balkanskim prostorima poznat kao pisac koji je inspiraciju tražio u Vilinoj vlasi, mjestu zločina na kome je bilo zarobljeno oko 200 žena, od kojih su mnoge silovane, ubijene ili su se ubile skačući s balkona kako bi izbjegle daljnje seksualno zlostavljanje. Cijeli je Višegrad zapravo bio klanica, haški je Sud nepobitno utvrdio 1.760 civilnih žrtava, ubijenih i čak spaljenih Bošnjaka, dok je oko 14.000 ljudi podvrgnuto “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja” tokom rata devedesetih.

    U to je doba režimski trofej Slobodana Miloševića spremao građu za svoje sramno “Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju”, publicirano početkom 1996. Britanski The Guardian je u aprilu 1999. objavio članak “Ustanite ako podržavate Srbe” o Handkeovim stavovima povodom zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i ratu u Bosni i Hercegovini, a u martu 2004. Handke je sa kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel pozivajući na odbranu Miloševića i iste godine bivšeg srbijanskog predsjednika i balkanskog kasapina posjetio u zatvoru u Haagu. Kada je ovaj austrijski književnik i jedan od najpoznatijih negatora genocida u Srebrenici proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019, slobodarski se svijet zgražavao, a Christina Doctare, švedska doktorica i autorica knjige o sistemskim silovanjima u režiji VRS-a “Kada od čovjeka očekuješ da bude muškarac – Licem u lice sa ratom”, vratila je Nobelovu nagradu za mir koju je 1988. dobila kao članica UN-ovih mirovnih snaga.
    Handke je nadahnuto oplakivao Miloševića i na njegovoj sahrani, a genocid u Srebrenici je nastavio negirati kad god je za to dobio javnu priliku. Ovog se vikenda vratio na mjesto zločina, no prethodno mu je u Banjoj Luci Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, uručila Orden Republike Srpske za “izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa s Republikom Srpskom”. Delegaciju koja je zakitila Handkea pojačali su predsjedatelj Predsjedništva BiH Milorad Dodik, premijer RS-a Radovan Višković, reditelj Emir Kusturica i rektor banjalučkog Univerziteta Radoslav Gajanin. U Višegradu je pak Handkeu uručen počasni doktorat Univerziteta Istočno Sarajevo za “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu”, kako je rečeno u Andrićgradu, gdje je Kusturica, kao pravi vlasnik, nobelovcu dao i Veliku nagradu “Ivo Andrić”. Teofil Pančić, za Radio Slobodna Evropa, piše da možemo samo pretpostaviti šta bi Ivo Andrić rekao na ovako bahatu zloupotrebu i aproprijaciju svog imena, a samu nagradu opisuje kao priznanje “izvesnog Andrićevog instituta pod visokim pokroviteljstvom neizostavnog Emira Kusturice, odavno vodećeg kulturnog mandarina i arbitra umetničko-patriotske elegancije u toj tvorevini”. Iz godine u godinu, kaže, “nagrada, i u finansijskom smislu vrlo izdašna, dodeljuje se istaknutim i zaslužnim pregaocima ‘patriotske’ kulture, što je samo jedan od pokazatelja koliko se paradni patriotizam žestoko isplati svojim najistaknutijim manekenima sa obe strane Drine – a ponekad i iz uvoza”. Nije propustio naglasiti ni činjenicu da su sve očekivane reakcije – ma koliko bile razumljive i opravdane – lijepo poslužile Miloradu Dodiku i ostalim banjalučkim “dvorjanima” da podvuku i ponove sve svoje omiljene refrene.

    Cirkuska ilustracija zlokobnih prijetnji

    Da je to tako, čulo se i sa Donje Gradine, odakle je Vučić opet pričao o imperativu mira, mira, mira, a Dodik o državnosti RS-a žestoko kritizirajući međunarodnu zajednicu, napose se ostrvivši na Austrijance i Nijemce (valjda sve osim Handkea). Uz pozive da ga smijene i kazne oni koji imaju moć, Dodik i dalje pomiče granice svojih nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu argumentirajući i na taj način pitanje koje je aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko otvorio u svome izvještaju Generalnoj skupštini UN-a: čuvari i garanti Dejtonskog sporazuma morat će donijeti odluku do kada će tolerirati Dodikove nasrtaje na mir u regionu, jer debate o podjeli BiH i nisu ništa drugo. Tim prije što ovih dana ističe i ultimatum visokog predstavnika poslan NSRS-u povodom povelja dodijeljenih ratnim zločincima. A režimski trofej Peter Handke je – uprkos nagradama koje je dobio u svijetu i na mjestu zločina – tek cirkuska ilustracija tih zlokobnih prijetnji. U čemu god on učestvovao, to je njegov obraz, no mi smo ti koji nemamo pravo njegov ponovni obilazak Drine svoditi na kafanski incident.

    1...141516...19Stranica 15 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj