OHR razmatra nametanje izmjena Izbornog zakona, potvrđeno je za Istragu iz nekoliko diplomatskih izvora. Prema istim izvorima, dva su moguća pravca djelovanja visokog predstavnika Christiana Schmidta. Prvi pravac podrazumijeva nametanje takozvanih “tehničkih” pitanja u Izborni zakon, dok drugi pravac vodi ka ispunjavanju HDZ-ovog zahtjeva koji se odnosi na izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH.
“Trenutno traju konsultacije u dijelu međunarodne zajednice”, tvrdi jedan od sagovornika Istrage.
Na posljednjih nekoliko sjednica PIC-a (Vijeća za implementaciju mira) dio ambasadora je predlagao visokom predstavniku Christianu Schmidtu da upotrijebi bonske ovlasti i nametne izmjene Izbornog zakona BiH. No, problem bi mogla predstavljati činjenica što su Opći izbori 2022 već raspisani.
“Za sada se razmatra mogućnost da tehničke izmjene stupe na snagu prije izbora, dok bi politički dio koji se odnosi na Federaciju BiH stupio na snagu nakon izbora”, navode naši sagovornici.
Tehničke izmjene bi se, prema onome što se trenutno razmatra, odnosile na funkcioniranje biračkih odbora i samu efikasnost izbornog proces. No, one izmjene koje se odnose na politička pitanja imale bi dva segmenta.
“Prvi se odnosi na deblokadu Federacije, odnosno uklanjanje mehanizama blokade, dok bi se drugi odnosio na popunjavanje klubova u Domu naroda FBiH”. ističe dilomatski izvor Istrage.
Kada je u pitanju popunjavanje Doma naroda FBiH, tu bi se išlo na ruku HDZ-ovim zahtjevima. Ukratko, prihvatio se bi se princip legitimnog predstavljanja, pa bi neki kantoni (prije svih Bosansko-podrinjski, Goražde) mogli izgubiti delegate iz reda hrvatskog naroda. OHR-ovim ekspertima, međutim, predstavlja činjenica da u Ustavu Federacije BiH piše da svaki kanton daje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su takvi prethodno izabrani u kantonalnu skupštinu. HDZ BiH svoje zahtjeve temelji na odluci Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. godine kojom je utvrđeno da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH.
Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”.
Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud BiH je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH je 6. jula 2017. godine donio Rješenje kojim je naloženo brisanje sporne odredbe Izbornog zakona BiH.
Nakon što je ova odredba izbrisana, CIK je donio Uputstvo kojim se regulira raspored delegata po kantonima. Prema tom dokumentu, temeljenom na popisu stanovništva iz 2013. godine, CIK je dodijelio svakom kantonu po jednog delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda, uz uslov da je takav prethodno izabran u kantonalnu skupštinu, Uputstvo CIK-a je tako usklađeno sa Ustavom Federacije BiH. Međutim, HDZ BiH je i dalje insistirao na “provedbi presude Ljubić”, iako je aktualni saziv Doma naroda FBiH popunjen u skladu sa Uputstvom CIK-a. U cijelu priču su se, potom, uključili zvaničnici Hrvatske, ali i EU koji su insistirali na rješavanju “hrvatskog pitanja”. Prema informacijama Istrage, Vlade Republike Hrvatske je uputila OHR-u i dokument u kojem predlaže način izmjena Izbornog zakona BiH.
Kako je visoki predstavnik u proteklom periodu počeo koristiti bonske ovlasti, određeni međunarodni zvaničnici počeli su na njega vršiti pritisak da nametne i odredbe Izbornog zakona BiH. Upravo zbog toga u OHR-u su proteklih dana započeli konsultacije o mogućem nametanju izmjena Izbornog zakona. Dio međunarodnih zvaničnika se, kako saznajemo, protivi nametanju izmjena Izbornog zakona u izbornoj godini. No, konačnu odluku donijet će visoki predstavnik Christian Schmidt koji smatra da bi izmjenama Izbornog zakona poništio priče da je dosadašnje odluke donio isključivo u interesu “bošnjačke strane”.
Zanimljivo je bilo pratiti finalizaciju mostarskog iskoraka iz ustaške prošlosti. Sjednica Gradskog vijeća u četvrtak, na kojoj je konačno odzvonilo Mili Budaku, Vokiću i Lorkoviću, Đuri Spuževiću, Rafaelu Bobanu, Juri Francetiću i Ivi Zeleniki, s razlogom je nazvana povijesnom, no malo ko se htio ozbiljnije pozabaviti suzdržanošću opozicije.
Prvi korak obračuna
Neću reći da su odbijeni amandmani nevažni, slažem se potpuno sa primjedbom Irme Baralije iz Naše stranke da i žene moraju dobiti zaslužena mjesta na uličnim tablama, ali bih voljela naglasiti dvije stvari: potpisujem baš svako slovo kolumniste Oslobođenja Dragana Markovine koje je u petak ispisao u tekstu “Ustaše s ulica odoše” ističući značaj ovog događaja za Mostar, ali baš zato i otvaram ovo pitanje, tim prije što je proteklih 27 godina – koliko smo čekali na promjenu imena mostarskih ulica – upravo opozicija od izbora do izbora skupljala profitne poene i na sramotnim imenima (mostarskih) ulica. Hoću reći da sam duboko uvjerena da niko nema pravo na suzdržanost u ovako važnom času za Bosnu i Hercegovinu, naročito zato što je Komisija Gradskog vijeća Mostara u više navrata istakla da nova imena možda nisu najbolja – ali je važno otvoriti procese, koji se u mostarskom slučaju naprosto moraju definirati kao prvi korak obračuna sa veličanjem NDH i ustaša.
Stoga mislim da je jako važno odati priznanje Gradskom vijeću i samom gradonačelniku Mariju Kordiću, koji su – istina – potaknuti pismom pet ambasadora i visokog predstavnika u BiH, smogli snage da pokrenu ovaj proces i prilično efikasno za naše uvjete protjeraju zloglasne fašiste s uličnih tabli. I, naravno, otvore pitanje svih pitanja – kada će primjer Mostara slijediti i ostali gradovi, Sarajevo i Banja Luka prije svih? Gradonačelnik Kordić nije nikog prozvao, ali je – žaleći što ovako važna odluka nije bila jednoglasna – kazao i ovo: “Ako Mostar, kao možda jedan od najkompliciranijih gradova, može donijeti ovakve odluke, možda i drugi pokažu malo hrabrosti i krenu naprijed”. To kretanje naprijed, priznajem, uzaludno sam godinama očekivala od Sarajeva, i to najviše od suzdržanih u Mostaru – Naše stranke i SDP-a. Ovaj su mandat čak i zajedno u vlasti u Kantonu Sarajevo, SDP ima i gradonačelnicu u glavnom gradu BiH, pa opet iz redova partije koja kao baštini ideje antifašizma slušali smo se i naslušali primjedbi i za Mostar i za Banju Luku, odnosno za tamošnja veličanja ustaških i četničkih ideologa i zločinaca, no nikada i dočekali da pokrenu procese koji će makar u Sarajevu poslužiti kao primjer ostalima. A razloga da baš Sarajevo bude primjer ima bezbroj i od srca se nadam da nije neophodno crtati ih, makar onim partijama koje BiH doživljavaju kao cjelovitu državu, a Sarajevo kao njezin glavni grad.
Naša stranka, mora se priznati, nije bila nijema, no unutar Trojke pokazala se kao najslabija karika, potpuno potisnuta od Naroda i pravde i SDP-a BiH. Ovih dana svjedočimo možda i posljednjoj fazi NiP-ovog obračuna s Našom strankom: uz lidera NiP-a bez sumnje najkarizmatičniji lik u ovoj partiji i vjerovatno traser ideologije Kemal Ademović pomeo je načelnika Općine Centar Srđana Mandića. I ne, do sukoba nije došlo zbog Mandićeve inicijative da u Centru – općini koja vrijedi 10 drugih, što bi rekao Bakir Izetbegović, lider SDA, koja je i ustoličila sporna imena po sarajevskim tablama – pomete onih 500 koraka slijepe Ulice Mustafe Busuladžića, prononsiranog antisemite i zaljubljenika u NDH. Ademović je u intervjuu koji niko ne potpisuje, pa se može čitati kao programski istup samog NiP-a na čijoj je stranici i objavljen, Mandiću zamjerio samovolju u nametanju temeljnih akata koji su – da zlo bude kompletno – u nadležnosti Općinskog vijeća, a ne samog načelnika. I još se čudom iščudio što je Mandić, tvrdi Ademović, opstruirao jednaku zastupljenost svih konstitutivnih naroda i Ostalih u rukovodstvu Vijeća. Iako uopće nema sumnje da Ademović tako pravda izbor Marijane Arapović Podrug za dopredsjedavajuću Općinskog vijeća, koju je NiP iz svojih redova izglasao uz pomoć SDA, Naša stranka i sam Mandić šute, zadržavajući se na nepravednosti s obzirom na to da NiP ima i poziciju predsjedavajućeg OV-a?! Kao i obično, lider NiP-a problem gura u tuđe dvorište, “onima koji se raduju raspadu Trojke”, što bi valjda trebalo čitati kao SDA, ali ne elaborira otkud NiP sa SDA.
Čuvanje leđa
SDP je – samo u ovom slučaju – na strani Naše stranke. Inače je dokazano čuvao leđa NiP-u, pravdajući se – kao u slučaju povlačenja Zakona o javnom okupljanju – pomoćnicima ministra iz redova ove stranke. Ideologija NiP-a je svima znana i daleko bliža miljeu iz koga je stranka potekla, dakle SDA-ovom, nego liberalnom, građanskom i lijevom što karakterizira Našu stranku, a nekada je važilo i za SDP. No, već odavno se SDP odmiče i od proklamiranog antifašizma i okreće golim interesnim sferama svoga vođstva, i to je možda i najočitije upravo u Sarajevu gdje je SDP i u Gradskom vijeću i sa svojom gradonačelnicom pokazao da mu je mnogo važnije o(p)stati u SDA-ovim i NiP-ovim gabaritima odnosa prema Kazanima, naprimjer, nego napraviti iskorak u korist odavanja zaslužene počasti našim sugrađanima brutalno ubijenim po naredbi odmetnutog komandanta 10. bbr. ARBiH Mušana Topalovića Cace. U te je svrhe sarajevska gradonačelnica ne samo poništila javni konkurs za izradu spomenika već i podvukla crtu pod broj ubijenih iako spisak nije konačan. Naša stranka je i u slučaju Kazani bila izopćena iz Trojke, preglasana i potisnuta, a SDP i gradonačelnica s gnušanjem su odbili čak i ideju da se na Vijećnici – u kojoj stoluje – promijeni tekst koji čitav (srpski) narod optužuje za paljenje zgrade i knjiga i imenuje (presuđeni) krivac. Drugim riječima, SDP nema uopće problem da na pleća svih Srba distribuira krivnju za pretvaranje Vijećnice u lomaču, ali ima problem da prizna da su sarajevski Srbi, Hrvati i pokoji Bošnjak – među kojima i jedan iz tadašnjeg rukovodstva SDP-a – ubijeni Cacinom (produženom) rukom. Otuda je i podrška koju SDP daje Mandiću u slučaju Centra automatski pod znakom pitanja, jer se doima više kao borba za (zamjensku) fotelju, nego kao ideološko opredjeljenje za ravnopravnost o kojoj – na kraju – govori Ademović.
Zato je mnogo važnije od Konakovićevog zaklinjanja u Trojku, kakva god ona bila, pitanje ima li ko da napiše pismo sarajevskim vlastima i zatraži od njih da – mostarskom brzinom – porade na sarajevskim ulicama. Pa da vidimo i kakvo to Sarajevo žele oni koji se za njega otimaju, sve uvjeravajući nas da je glavni grad BiH meka multietničnosti. Uvjerena sam da bi Naša stranka odmah pristala. A bila bi to i prilika da otvorimo takmičenje ko će bolje, umjesto dosadašnjeg ko je gori. Pa možda i obnova Partizanskog groblja dođe na red.
U popodnevnim satima 13. jula, otprilike u isto vrijeme kada je započeo masakr u Kravici, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog serijala – general Mladić je obišao drugu grupu zarobljenika iz Srebrenice, koja je bila smještena u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu. Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.
Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, uime Općine, i Momir Nikolić, uime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo. „Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“
Volja vrha
Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“. Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“
Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.
Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.
Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.
Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade. Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.
Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.
Vozač
Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Drage Nikolića. On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.
Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.
Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.
„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.
Doktor
O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.
Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“. Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“
„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“
„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?'“
Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti. Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.
O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi. „Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tmo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.
U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.
Proces
Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.
Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije. Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.
O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade. Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio. Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.
Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi. Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pojegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.
Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.
Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge. Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.
Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.
Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.
Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.
Ponavljanje
Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grrobnicu i potom je zatrpavali“.
Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.
Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.
Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku. „On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.
Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab. Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.
Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“. Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.
Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić. U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo.“
Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.
Ravnodušnost
Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.
Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.
Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja
Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.
Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.
Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi. Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.
Komisija
Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica. U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.
Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.
O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević
Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.
Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“. Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.
Za člana komisije, uime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja. Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.
U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Tačno prije godinu dana, u prvoj polovini jula prošle godine predsjednik Hrvatske Zoran Milanović zaputio se na još jednu u nizu svojih posjeta Bosni i Hercegovini, preciznije, onim njenim dijelovima u kojima većinski žive Hrvati. Bila je to svjervrsna Moilaovićeva tradicoinalna turneja „četiri skakaonice“, tokom koje je posjetio Vitez, Livno, Tomislavgrad i, naravno, Mostar.
Ni po čemu se ovaj njegov ljetni izlet nije ostao upamćen, osim po prkosnoj, svađalačkoj poruci da nema namjeru posjećivati Sarajevo, “dok se neke stvari ne riješe“. Neke stvari su izmjene Izbornog zakona BiH.
Evo zore, evo Zorana
Bio je to povod da komentator hrvatskog portala „Index“ Vladimir Matijanić napiše sljedeće: „Ne postoji analogija sa drugim hrvatskim diplomatskim iskustvom, niti bi se hrvatsko državno vodstvo usudilo ni jednoj državi bilo šta uvjetovati, a teško da bi se bez zaglušujuće političko-medijske dreke podnijelo da šef neke druge države obilazi samo one krajeve u Hrvatskoj gdje je njegov narod većinski.“
Matijanić navješćuje, da bi se u slučaju da se takav neki nezvan gost, državnik- (zlo)namjernik, ukaže u Hrvatskoj „digla kuka i motika… Plenković, Milanović. HRT i Večernji, danima bismo slušali o separatizmu, maksimalističkim pretenzijama i tome
slično…“ I još: „Kada Milanović ide u posjetu Herceg-Bosni, šuti se o velikohrvatskim opsesijama njegovog političkog uzora Franje Tuđmana Bosnom i Hercegovinom.“
Godinu dana kasnije, 17. jula 2022, današnjeg dakle dana, zaista se desilo ono što kolumnista „Indexa“ naziva
nemogućom, ili hipotetičkom „analogijom“: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić namjerio je skoknuti do Hrvatske i pri tom „obići samo one krajeve gdje je njegov narod većinski“. Reakcije su bile upravo onakve kakve je anticipirao novinar Matijanić: „digla se kuka i motika… Plenković, Milanović, HRT, Večernji..“ …orkestrirano trube o „separatizmu, maksimalističkim pretenzijama i tome slično“.
Posjete Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini, još od onog davnog februara 2014. godine kada je u funkciji predsjednika Vlade Hrvatske poput furije dofurao u Mostar da spriječi nerede uzrokovane građanskim nemirima pomiješanim sa vandalizmom, su bez ijednog izuzetka bile privatne, unilateralne. O njima je i tom prigodom, kao i svim drugim koje su uslijedile nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske Milanovićev protokol isključivo i jedino informirao državnu Direkciju za koordiniranje polIcijskih tijela zaduženu za njegovu sigurnost .
Diplomatski poučak Vučiću vrijedi i za Milanovića
„Podsjećamo da prigodom svakog posjeta stranih dužnosnika vrijeme, prigoda i dan posjeta trebaju biti dio dogovora dviju strana. Hrvatska nije informirana, to je za Hrvatsku neprihvatljivo i smtramo to nedobronamjernim“, kazao je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman na današnjoj konferenciji za tisak objašnjavajući formalne razloge za odbijanje gostoprimstva Aleksandru Vučiću od strane hrvatskih vlasti.
„Gospodine“, poručio je Grlić Radman predsjedniku Srbije, „ovo nije odlazak na more. Predsjednik države je štićena
osoba, takav dolazak zahtijeva angažman hrvatskih vlasti. Mi uvijek najavljujemo dolazak, to je ovdje izostalo. Ne može se tek tako prelaziti granica.“
Novinari su propustili pitati hrvatskog ministra vanjskih poslova kome u Bosni i Hercegovini svoj dolazak najavljuje Zoran Milanović i njegov protokol?
Možda je razlog taj što su unaprijed znali odgovor kojeg bi dobili: „Draganu Čoviću, lideru HDZ-a BiH.“ A ko je i šta
je Dragan Čović? Isto ono, ni manje ni više, što je u u Hrvatskoj Milorad Pupovac, čovjek kojem je dolazak najavio Aleksandar Vučić: i jedan i drugi su zastupnici u državnom parlementu i lideri stranaka koje su dio parlamentarne većine i čiji ministri
sudjeluju u Vladi Bosne i Hercegovine i Vladi Hrvatske.
Hrvatska je vlast, dakle, imala puno formalno pravo da zabrani ulazak srbijanskog predsjednika na svoju teritoriju, jer nisu ispoštovane sve procedure predviđene za to. To, na diskretan način priznaju i nadležne institucije u Srbiji kada kažu da komunikacija između dvije države nije bila adekvatna i pravovremena.
Sve što važi za posjetu Vučića Hrvatskoj, važi i za brojne privatno- prijateljske izlete Zorana Milanovića u Bosnu i Hercegovinu. O tome trebaju povesti računa odgovarajuće državne institucije (Predsjedništvo BiH, Ministarstvo vanjkih poslova“) jer, pozivajući se na ministra Gordana Grlića Radmana, uoči svakog sljedećeg njegovog posjeta Bosni i Hercegovini predsjednika Hrvatske treba podsjetiti: „Gospodine Milanoviću, ovo nije odlazak na Panonska jezera u Tuzli. Predsjednik države je štićena osoba, takav dolazak zahtijeva angažman bosanskohercegovačkih vlasti.“
Kako dani, ali i situacije prolaze evidentno je da su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik ljudi od konflikta, te da nisu kao takvi slučajno izabrani od strane Vladimira Putina kao osobe od povjerenja da proizvedu sukob na prostoru Balkana.
Niz je dokaza o tome, jutros onaj najsvježiji predsjednik Srbije kako je saznao “Jutarnji list” planirao je danas privatno posjetiti Jasenovac i Pakrac, no nijedna hrvatska vlast neće mu dopustiti ulazak u zemlju.
Vučić je, prema izvorima “Jutarnjeg lista”, kontaktirao predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i rekao mu kako planira privatnu posjetu Jasenovcu, mjestu na kojem se za vrijeme NDH nalazio ustaški koncentracijski logor u kojem su stradali brojni Srbi u Drugom svjetskom ratu.
Bez službene obavijesti hrvatskim vlastima, bez koordinacije sa ambasadom, Vučić je htio prijeći granicu iz Bosne i Hercegovine, odnosno njenog entiteta Republike Srpske i doći oko 11 sati u Jasenovac, a potom oko 14 sati i u Pakrac. Ovdje je očito, smatraju u Vladi, bila namjera da se isprovocira hrvatsku stranu uoči godišnjice Oluje, a da onda srbijanski predsjednik može u svojoj zemlji glumiti žrtvu jer mu Hrvati nisu dopustili ulazak u zemlju.
Reklo bi se potpuno ispravan potez Hrvatske, još da su njeni predstavnici principijelni, pa isto se odnose u slučaju BiH. I tako Vučić ne može u privatnu posjetu Jasenovcu, no Zoran Milanović i Andrej Plenković mogu u privatno/službene posjete Livnu, Mostaru…
Niko se baš mnogo ne sekira kada Vučić, Ana Brnabić, Aleksandar Vulin dođu u neslužbene posjete recimo Mostarskom sajmu ili Banja Luci, a da pri tome svi zaobiđu institucije Bosne i Hercegovine!
U odbranu Vučića brzo je stao Dodik koji je istakao da se regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi ne grade se zabranama već pruženom rukom i stoga je odluka hrvatskih vlasti iznenađujuća i neshvatljiva. Analogno izjavi, pustite nas da radimo šta želimo i imat ćemo mir!
Prosto je iščitati svakog dana da je srpski nacionalizam jedinstven u Evropi.
Više stoljeća u kontinuitetu intelektualne elite potpomognute Srpskom pravoslavnom crkvom rade na ostvarivanju ideoloških prava da Srbi budu u jednoj državi kao dominantna etnička skupina.
Instaliranje Dritana Abazovića u Vladu Crne Gore je dio tog projekta. Tako će danas SPC služiti parastos Draži Mihailoviću i u Budvi!?
Crnogorcima je sve jasno, pa je aktivista za ljudska prava i jedan od čelnika Građanske inicijative 21. maj Aleksandar Saša Zeković pozvao policiju da ograniči služenje parastosa vođi četničkog pokreta Draži Mihailoviću, koji danas u Budvi organizuje Srpska pravoslavna crkva (SPC).
Ruska priča na Balkanu postaje sve opasnija. Zvanična srpska politika daje punu podršku veličanja četničke ideologije čime samo potvrđuju svoju fašističko-četničku politiku na prostoru Balkana, a što predstavlja uvod u nove incidente. Čini se da su ratne opcije njihov krajnji cilj. Iako narativom govore drugačije, naoružavanje ratnom opremom Rusije, kao i militarizacija policije u Srbiji i RS su dokaz tvrdnji da mir nije njihova opcija. Ili jeste, ali da Crnogorci kao i Bosanci kao nacija nestanu!
Sastanak Vučića, Dodika i Srpske pravoslavne crkve u Beogradu je operacionalizacija aktivnosti na terenu. Samo što sada gledamo reprizu. Ponavlja se matrica iz 90-tih godina. SPC je pripremao uvod u rat tog doba. To su činili i u Crnoj Gori nedavno i sada čine, ali su okolnosti drugačije. Crna Gora je članica NATO-a. BiH nije, ali je okružena NATO zemljama i vrijedan je partner NATO-a.
No, sve to ne smije uspavati snage/vlasti ove dvije zemlje da trezveno promatraju opasnosti koje se serviraju građanima Crne Gore i Bosne i Hercegovine!
U predmetu broj T20 0 KT 0021123 21 Tužilaštvo BiH (tužilac Kasim Halilčević), sačinilo je pismeno 06.06.2022.godine u kojem je navedeno da je Tužilaštvo BiH, u smislu odredbi člana 216. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage protiv Radovana Kovačevića, savjetnika člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, i portparola SNSD, zbog krivičnog djela Negiranje genocida iz člana 145 a stav 3. i 7. KZ BIH, jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo predmetno krivično djelo. Tužilaštvo BiH je postupalo po jednoj anonimnoj krivičnoj prijavi i po prijavi Ibre Bešlije.
Od istražnih radnji prikupljanja podataka u cilju provjere navoda krivične prijave, Tužilaštvo BiH je zahtjevalo od SIPA-e da sasluša u svojstvu svjedoka Enu Ameti, urednicu emisije “Plenum” koja se emitira na FTV i u čijoj emisiji od dana 06.09.2021.godine je, prema njenom iskazu, Radovan Kovačević izjavio “…da i pored tog nametanja tog zakonskog okvira on mora reći da se u Srebrenici nije dogodio genocid, na što ga je ona upitala šta za njega znače sve haške presude koje svjedoče o tome da se u Srebrenici dogodio genocid, a da je on na to odgovorio da je to politički sud.” Osim toga, Ena Ameti je dostavila dva CD na kojima se nalaze snimci predmetne emisije. Tužilaštvo BIH je saslušalo i podnosioca jedne od prijava Ibru Bešliju.
Konkretni i tačni navodi prijavljenog Kovačevića su:”Ja ću i sada da vam kažem. Ja smatram da je u pitanju jedna politička kvalifikacija. Ponoviću Vam. U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid, da zločin koji se dogodio u Srebrenici ne može da se kvalifikuje kao genocid, jer ni na koji način ne može da se poredi sa genocidom kakav se dogodio nad srpskim narodom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kakav se dogodio u Jasenovcu, Jadovnu i na mnogim drugim stratištima, ne može da se poredi sa zločinom genocida, odnosno holocaustom nad jevrejskim narodom, niti nad genocidom koji su Turci, koji je Turska sprovela nad Jermenima.”
SIPA je Radovana Kovačevića, prijavljenog, saslušala u svojstvu svjedoka (a ne osumnjičenog), koji je objasnio svoje stavove o načinu uvođenja člana 145a u KZ BIH (nametanje od strane OHR), ali i istakao da nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a naročito da nije imao potrebu da povrijedi nečija osjećanja ili da podstakne nekoga da učini nekome nešto na žao, te mu je stoga žao ukoliko je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim, kako je naveo, osnova demokratskog društva je omogućavanje iznošenja vlastitih stavova i mišljenja. U konačnici, svjedok Radovan Kovačević je naglasio da uvažava i osjeća duboko poštovanje prema svim žrtvama ratnog zločina u Srebrenici, ali da zadržava svoje pravo na slobodu mišljenja.
U pismenu Tužilaštva BIH se navodi:”Tumačeći bitne elemente bića ovog krivičnog djela propisanom u članu 145 a stav 3 proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića stiče jedno obilježje a to se u konkretnom slučaju odnosi na poricanje genocida, međutim kako član 145 a stav 3 propisuje kao bitan element i način učinjenja ovog krivičnog djela koji podrazumijeva način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe, iz istog proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića nisu stekla ova obilježja bića navedenog krivičnog djela, koja se odnose na način počinjenja, a što proizilazi kako iz njegove izjave koju je dao u emisiji FTV “Plenum” u kojoj je negirajući genocid izrazio najiskrenije žaljenje za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, te iz izjave koju je dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu u kojoj je posebno istakao da prilikom gostovanja u emisiji “Plenum” ni u jednom trenutku nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a da naročito nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao, te da mu je žao ukoliko mu je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim kako je naveo u izjavi, osnova demokratskog društva je politički pluralizam, odnosno, omogućavanje slobodnog iznošenja vlastitih stavova i mišljenja.”
Tužilaštvo BiH je zaključilo da nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao.
Ozbiljnost sa kojom je postupajući tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pristupio provjeri navoda prijave je najočitija iz činjenice da je provjeravao (i utvrdio da ne postoje) elemente krivičnog djela “Negiranje genocida”. To krivično djelo ne postoji u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine. Članom 145a Krivičnog zakona BiH je propisano krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.
Kada je riječ o samoj odluci, a postoji opravdan strah da će ista postati “urnek” za naknadne odluke u sličnim predmetima, postoje minimalno dva problematična aspekta sa pravne strane (ljudsku stranu ćemo ostaviti po strani u ovom trenutku).
Naime, član 145a KZ BIH u stavu 3. propisuje:”(3) Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. aprila 1495. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe lica ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe lica ili člana takve grupe, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”.
Bilo kojem čitaocu, čak i onom koji nije pravnik,jasno je da se nigdje u ovom stavu ne spominje namjera osobe koja poriče genocid (ili drugi ratni zločin, koji je kao takav utvrđen presudom nekog od sudova-korisna informacija za Radovana Kovačevića-ne smiju se poricati ni zločini počinjeni u Jasenovcu). Ono što je element ovog krivičnog djela, a koje tužilac Tužilaštva BIH naziva Negiranje genocida, koji uopšte nije provjeren je “da li je javno poricanje genocida od strane prijavljenog Radovana Kovačevića moglo potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe lice”. Tužilaštvo BiH nije saslušalo nikoga na okolnosti ovog elementa krivičnog djela, nije utvrdilo da li je došlo do nekog javnog ispoljavanja mržnje nakon javnog poricanja genocida od strane prijavljenog Kovačevića. Pretpostavljemo zato što je bilo zauzeto utvrđujući šta je Radovan Kovačević u stvari namjeravao i koliko mu je žao svih žrtava.
Drugo, čini se da je tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pomješao slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, valjda pod uticajem prijavljenog Kovačevića, kako njegovo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja ne bi bilo narušeno. Nije sporno da bukvalno svi ljudi na svijetu uživaju pravo na slobodu mišljenja (kako je ista propisana članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama), jednako kao što uživaju i slobodu izražavanja (kako je ista garantovana članom 10.EKLJP). Osim što sloboda izražavanja može biti ograničena-u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
Kako se i prijavljeni Radovan Kovačević dotakao holokausta, čini se da bi bilo korisno prisjetiti se sudske prakse ESLJP kada je riječ o negiranju holocausta u vezi sa pravom na slobodu izražavanja.
Zanimljiv je slučaj Witzsch protiv Njemačke. U tom slučaju je Hans Jürgen Witzsch u privatnom pismu, upućenom istoričaru Wolffsonu, iznio negativnu vrijednosnu ocjenu spram ranije objavljenog Wolffsonova članka (o Hitleru i pripadnicima Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeitspartei-NSDAP) u kontekstu masovnih ubistava Jevreja). Iako nije negirao holokaust, porekao je odgovornost Hitlera i pripadnika NSDAP-a tvrdeći da ne postoje dokazi da su počinili sve ono što im se istorijski pripisuje. Prema mišljenju njemačkih sudova (koji su istrebljenje Jevreja tretirali kao jasno utvrđenu istorijsku činjenicu), negirajući njihovu odgovornost Witzsch je porekao okrutnu sudbinu žrtava i povrijedio dostojanstvo preminulih te je osuđen na tri mjeseca zatvora. U svojoj pritužbi ESLJP-u Witzsch se žalio na povredu čl. 6., 7., 9., 10. i 14. EKLJP-a. Sud je zahtjev ocijenio nedopuštenim. Pozivajući se na cijeli niz prethodnih slučajeva u kojima je primijenjena klauzula iz čl. 17. EKLJP-a istaknuo je kako je njezina svrha onemogućiti pojedincima da zloupotrijebe prava smjerajući na promoviranje ideja protivnih tekstu i duhu Konvencije, a upravo je takvu zlopotrebu podnositelj učinio.
U slučaju Schimanek protiv Austrije Hans Jorg Schimanek osuđen je na petnaest godina zatvora zbog različitih aktivnosti usmjerenih na revitalizaciju nacističkih vrijednosti te je, inter alia, negirao sistematsko ubijanje Židova upotrebom plinskih komora. Podnio je pritužbu ESLJP-u pozivajući se na povredu čl. 6., 7., 9. i 10. EKLJP-a. Sud je pritužbu proglasio nedopuštenom, pozivajući se i na čl. 17. koji brani aktivnosti usmjerene na povredu konvencijskih prava i sloboda.
Garaudy protiv Francuske slučaj je koji predstavlja prijelomni trenutak upotrebe klauzule iz čl. 17. jer je Sud jasno demonstrirao pokazatelje nedopuštenosti pritužbe u kontekstu klauzule zlopotrebe prava. Roger Garaudy napisao je i objavio knjigu The Founding Myths of Israeli Politics povodom koje je pokrenuto nekoliko krivičnih postupaka zbog negiranja zločina protiv čovječnosti, objavljivanja rasno uvredljivih izjava te poticanja na rasnu ili vjersku mržnju ili nasilje. Osuđen je na uslovne te novčane kazne. U rješavanju pritužbe koju je podnositelj podnio ESLJP-u, pozivajući se na inter alia povredu slobode izražavanja, Sud je istaknuo da opravdanje pronacističke politike ne može biti zaštićeno članom 10. EKLJP-a te da postoji kategorija jasno utvrđenih povijesnih činjenica, što holokaust nedvojbeno jest, čija negacija ne uživa konvencijsku zaštitu, te proglasio pritužbu nedopuštenom.
Dakle, suprotno sudskoj praksi ESLJP, tužilac Tužilaštva BIH, uvažava ono što Radovan Kovačević tvrdi da mu je bila namjera, štiteći pravo Ratka Kovačevića na slobodu mišljenja i izražavanja, pri čemu u cijelosti propušta primjeniti i odredbe KZ BIH (koje ne tretiraju namjeru u kontekstu člana 145a), ali i sudsku praksu ESLJP, kada je riječ o slobodi izražavanja.
Mora se istači na kraju i da član 35. ZKP BIH uređuje prava i dužnosti tužioca. Tužilac, shodno članu 15. ZKP BIH ima pravo da postojanje ili nepostojanje nekih činjenica utvrđeju nevezano o posebnim formalnim dokaznim pravilima-za šta bi se moglo učiniti da se radi o slobodnoj tužilačkoj ocjeni. Ne postoji slobodna tužilačka ocjena, jer je tužilac vezan članom 17. ZKP BIH, prema kojem je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ZKP BIH ne propisuje drugačije-a u ovom slučaju, ne propisuje. Sloboda odlučivanja se odnosi na vrstu dokaza, a ne na to da se elementi krivičnog djela, propisani zakonom, igrnorišu, a uvode novi u konkretnom slučaju, namjera.
(autor tekst je pravni ekspert koji se zbog prirode posla nije mogao potpisati pod članak)
Sjećate li se fotografija Arkanovih tigrova dok u Bijeljini šutiraju ubijene Bošnjake? Sjećate li se njihovih fotografija iz bijeljinske Atik džamije? Sjećate li se Albanca Hajruša Ziberija dok sa podignutim rukama, negdje u centru Bijeljine, traži milost od Arkanovih dobrovoljaca? Hajruš je ubijen. A Arkanovi dobrovoljci danas u Bijeljini imaju svoju ulicu.
Arkanovci u Bijeljini foto: Ron Haviv
“Ulica Srpske dobrovoljačke garde”. Tako se službeno zove jedna od najdužih bijeljinska ulica koja se proteže od puta koji vodika Pavlovića mostu s jedne strane, pa sve do “Trga đenerala Draže Mihailovića” u centru grada s druge s strane.
“Tom ulicom su Arkanovci ušli u grad”, kaže za Istraga.ba bijeljinski hroničar Jusuf Trbić.
U ulici Srpske dobrovoljačke garde je preimenovana je 10. aprila 1992. godine. I od tada nikada nije promijenjeno njeno ime.
“S jedne strane te ulice je kasarna. Sa druge je strane Bukreš gdje su pobijeni Sarajlići. U ovoj ulici je i Vanekov mlin”, objašnjava Trbić.
Vanekov mlin je od 1993. godine bio logor u koji je na prisilan rad, dovedeno nekoliko zarobljenih Bošnjaka iz logora Batković. Iz naselja Bukreš je u septembru 1992. godine u smrt odvedeno 22 Bošnjaka iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmero djece.
Zločini nad bijeljinskim Bošnjacima počeli su 1. aprila 1992. godine, kada se u gradu pojavila Srpska dobrovoljačka garda pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. U svom sjećanju na te dane, Jusuf Trbić je detaljno opisao događaje kojima je svjedočio i o kojima je čuo svjedočenja.
Željko Ražnatović Arkan u Bijeljini
“Arkanovci su se tih dana razmjestili po krovovima nekoliko visokih zgrada u centru grada i kroz durbine snajpera osmatrali ljude na ulicama. Pa koga hoće – pogode, koga neće-neće. Snajperista s vodotornja ubio je Aliju Mujkića (1927.) na njegovom kućnom pragu u današnjoj Nušićevoj ulici i teško ranio Maida Brkića. Stanari u bijelim soliterima gledali su Arkanovce kako se sunčaju na ravnom krovu Robne kuće. Kao na izletu. Ostali su šetali ulicama i dovodili ljude. Nekima zaprijete, pa ih puste. Neke pretuku. Ostale pobiju. One na koje je neko pokazao prstom. Kao što je na mene pokazao prstom vojvoda Mirko Blagojević. Vidio sam neke koje su doveli u Arkanov štab. Mog prijatelja Salku Nargalića Ćosu, čuvenog boksera, braću Ibrahima i Almira Belkića, Hajrudina Salihagića Hajrova. Odveli su tada i Nijazima Alagića, i Hasiba Kupusa, nekadašnjeg komandira policije, i Maida Sinanovića, i mnoge druge, koji se nikada više nisu pojavili živi. Brano Filipović Šumar je, s grupom Arkanovaca, izveo iz kuće poznatog Bijeljinca Asima Fidahića, potomka čuvene porodica Fidahić. Godinama kasnije posmrtne ostatke Asima Fidahića našli su na groblju u Sremskoj Mitrovici. Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice, izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj Arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni. Brano Šumar je odveo u smrt i Mustafu Komšića (1933.) i njegova dva sina, Adnana (1963) i Rijada (1973). Adnan je malo prije toga završio medicinu i počeo raditi u bijeljinskom Medicinskom centru. Nije primio ni prvu platu, a planirao je da se ženi čim ta plata stigne. Bili su to najbolji i najmirniji ljudi na svijetu. Kome su se oni mogli zamjeriti, toliko, da su ih izveli iz kuće i nedaleko odatle pobili, i to na poseban način. Ubili su prvo mladiće, a onda su njihovog oca Mustafu pokosili rafalima po nogama i ostavili ga da iskrvari i umre gledajući svoju mrtvu djecu. Našli su ga ruku ispruženih prema sinovima. Posljednji pogled njegovih praznih očiju još je milovao draga lica. U to vrijeme su dva čovjeka bila zakon u Medicinskom centru. Dr Milan Novaković, osnivač i prvi predsjednik SDS-a, i dr Milivoje Kićanović, direktor. Obojicu sam vidio te noći u Arkanovom štabu, Kićanović je bio u šarenoj vojnoj uniformi, a Novaković se pridružio oduševljenim Mauzerovim čestitkama hrabrim «braniocima Bijeljine.» Možda bi oni mogli reći zašto su Komšići pobijeni. Nedaleko odatle ubili su Huseina Gelju (1933), Majdu Izić (1929.), skoro nepokretnog Huseina Dizdarevića (1941.), Sabita Arifovića (1935.) i teško ranili Amira Brkića. Njegovog brata Nusreta je u avgustu te godine odvela policija, i nikad se nije vratio. Amira Brkića i njegovu porodicu spasili su komšije Miloš Despot i Đojo Krstić. U nekadašnjoj Skojevskoj ulici, sokaku iza Gradskog parka, arkanovci su napravili pokolj. Iz kuće Bišanovića izveli su najprije dijete, 16-godišnjeg Damira Danovića, koji je tu bio kod nene i tetaka. Ubili su ga odmah tu, na sokaku, bez riječi. Onda su ušli u kuću i rafalima pokosili Biseru (1924), njene kćerke Nerminu (1953) i Mirsadu (1961) i stanarku Radmilu Novaković. Ubili su i njihovog psa. A zatim su poveli Biserinog sina Hamdiju. Spasio ga je komšija Simo Bobić. Hamdiju su sutradan natjerali da utovari mrtve iz ulice u kombi, a onda je morao sam da ih unese u mrtvačnicu u bolnici. «Bacaj ih što dalje, mora što više da ih stane», rekli su mu. U toj uličici ubili su i braću Mirsada i Nedima Denjagića, Dževada Jašarevića, Muhameda Sahačića. Reklo bi se : ubili su svakog Bošnjaka na koga su naišli”, zapisao je Trbić.
Od direktnih izvršilaca zločina u Bijeljini, do danas niko nije odgovara.
U Sky aplikaciji njegovo kodno ime je bilo „Besa Bes“. Povremeno je koristio i ime Cateya. Ali njegovo pravo ime je bilo Elvis Keljmendi. Prema dokumentima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Elvis Keljmendi, sin već presuđenog narko bossa Nasera Keljmendija, u Turskoj je preuzimao veće količine droge koju je, potom, balkanskom rutom, preko Albanije, Crne Gore, Srbije, BiH i Hrvatske, prebacivao dalje na teritoriju Evropske unije.
„Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su za ovaj posao angažirali Dragana Gajića, Vlatka Blaževića i izvjesnog Mileta koji su imali koji su u sastavu Grupe imali ulogu transporta opojne droge sa teritorije Turske, Albanije, Crne Gore i Republike Srbije na teritoriju BiH, Hrvatske i druge zemlje EU“, naveo je državni tužilac Džermin Pašić koji je izdao naredbu za hapšenje Keljmendija i Ahmića.
Prema istim tužilačkim dokumentima, dio droge koja je dopremljena u BiH preuzimao je Anel Sejfović koji je, putem svojih saradnika, rasparčavao i u manjim količinama prodavao na ulicama Sarajeva. Veći dio droge, pak, Elvis Keljmendi i Ajlin Ahmić su prebacivali u Split, Zagreb i Dubrovnik. Pomagali su im pripadnici kriminalnih grupacije koji su se na Sky aplikaciji skrivali iza kodnih imena Raketa, Baltazar i Al Capone. Za transport droge iz Turske bio je zadužen izvjesni Titi koji je na Sky apliaciji koristio koristio kodno ime „Tiger1“.
Organizirajući transport droge iz Turske prema Evropi, Elvis Keljmendi je, zapravo, nastavio porodični biznis svog oca Nasera koji već osuđen zbor krijumčarenja heroina balkanskom rutom.
„Optuženi Naser Keljmendi, zajedno sa drugima, uključujući pripadnike organizovane kriminalne grupe navedene u tačci neovlašteno je prodao, transportovao ili isporučio, izvezao/uvezao supstance koje su zakonom proglašene kao opasne opojne droge, i to 25 kilograma heroina iz Turske u Bosnu i Hercegovine, pri čemu je optuženi Naser Keljmendi izvršio navedeno krivično djelo djelujući kao pripadnik navedene grupe“, navedeno je u optužnici kosovskog pravosuđa prema kojoj je Keljmendi osuđen na šest godina zatvora.
Naser Keljmendi se od 2012. godine nalazei na crnoj listi SAD-a, a od 2015. godine su mu pridruženi i članovi njegove porodice.
„Naser Kellmendi se više od 35 godina bavi kriminalnim aktivnostima kao vođa kriminalne porodice na Balkanu, sa mrežom saradnika širom Evrope. Zločinačka organizacija Nasera Keljmendija upravlja mrežom za distribuciju droge koja se proteže kroz Afganistan do Turske i u Evropu – prvenstveno za prodaju heroina, ali i za trgovinu kokainom i ekstazijem. Naser Kelmendi i njegova organizacija također su osumnjičeni za pranje novca preko lažnih kompanija”, objavile su 2015. vlasti SAD-a.
Prema informacijama Istrage, Naser Keljmendi je posljednih godina u lošim odnosima sa svojim sinom Elvisom koji je ove sedmice uhapšen i koji će najmanje nnarednih trideset dana ostati u pritvoru. Razlog su, kako saznajemo, upravo poslovi koji se dovode u vezu sa organiziranim kriminalom. Naser Keljmendi je, naime, saznao da je njegov sin Elvis prije nekoliko godina u jednom beogradskom hotelu dao iskaz državnom tužiocu Dubravku Čampari (uz video snimanje) u kojem je ustvrdio kako je njegov otac organizirao ubistvo Ramiza Delalića Ćele. U istom iskazu, prema informacijama Istrage, Elvis Keljmendi je pominjao i Fahrudina Radončića u kontekstu Delalićevog ubistva. Sud na Kosovu je, podsjećamo, oslobodio Nasera Keljmendija svih optuži za ubistvo Ramiza Delalića.- Nakon toga, Keljmendi se vratio u BiH. Istodobno, njegov sin je nekoliko puta, putem društvenih mreža uputio nekoliko provokativnih poruka utemeljitelju Avaza Fahrudinu Radončiću.
U maju prošle godine, na poziv uposlenika Avaza, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo su uhapsili nekoliko osoba koje su bile prijavljene za „pritiske“ na novinare tog lista. Među uhapšenima je bio i Elvis Keljmendi koji je, kako je tada ustvrdio, došao na pregled u Kliniku doktora Emira Talirevića. Nakon tog incidenta, Talirević je svoju Kliniku preselio iz Avazovog tornja.
Podsjećamo, mediji su proteklih godina objavljivali dokaze o razmjenama nekretnina između Avaza i Nasera Keljmendija.
”Potezima kamikaza napali su naše položaje, oruđa i tehniku. Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke. Upornim pritiskom uspjeli su ovladati sa naša tri rova”, napisat će Vinko Pandurević u svom izvještaju Drinskom korpusu.
Nije imao namjeru
Bio je to 16. juli 1995. godine i oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka probijalo se u rejonu Baljkovice na slobodnu teritoriju. Stotinu ih je, piše kasnije osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, bilo naoružano. Ostali su bili bez oružja. Svojim su tijelima oslobodili koridor kroz koji je veća grupa uspjela izaći iz obruča. Osam i po hiljada onih koji su krenuli iz Srebrenice nije prošlo. Oni koji su se predali, strijeljani su. U Domu kulture u Pilici bilo je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka. Pobili su ih rafalima i bombama. Haški svjedok Jefto Bogdanović je kupio leševe, pa poslije svjedočio.
”Stavimo dvije fosne debele, dvojica za ruke, dvojica za noge i tovari. Bilo ih je zgurenih, pruženih i u stojećem stanju. Ali, mrtvo, pa eto. Kažu da je bilo 550, a mi nismo brojali.”
U Kravicama kod Bratunca je bilo mnogo više. Preko hiljadu, sigurno. Strijeljani su 13. jula. Njihove porodice, 27 godina kasnije, nisu uspjele probiti obruč koji je oko zgrade Zadruge u Kravicama postavio bratunački načelnik Srđan Rankić.
Istog dana kada je srebreničkim majkama zabranjen prilazak stratištu njihovih sinova, muževa i braće, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je poslalo obavijest da neće procesuirati Radovana Kovačevića, glasnogovornika SNSD-a, koji je, nakon stupanja na snagu “Inzkovog zakona”, ustvrdio da “u Srebrenici nije bio genocid”. Tužilac Kasim Halilčević će u svojoj odluci navesti da Kovačević nije imao namjeru da “povrijedi tuđa osjećanja”. Tako je, ako ćemo pravo govoriti, jednom tužilačkom odlukom poništena odredba Krivičnog zakona kojom je negiranje genocida – kriminalizirano.
Prošlo je, rekosmo, 27 godina otkako su pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a u Srebrenici počinili genocid nad Bošnjacima. Posljednjih devetnaest godina intenzivno pratim dženaze i komemoracije u Potočarima. Organizacijski to sve izgleda profesionalnije i upečatljivije. Ali okolnosti u kojima se obilježava Srebrenica postaju sve gore.
Bilo je ljeto 2004. godine. Prvi put sam tada vidio kako izgleda masovna grobnica. U selu Sandići, naime, iznad nekoliko otkrivenih tijela strijeljanih Bošnjaka, Milan Bogdanić je u ime Vlade Republike Srpske predao Amoru Mašoviću spisak masovnih grobnica koje je otkrila Komisija za ispitivanje događaja u Srebrenici koju je formirala Republika Srpska.
Možete li danas zamisliti tu scenu kako predstavnik Vlade Republike Srpske iznad masovne grobnice otkriva svojim kolegama Bošnjacima lokacije masovnih grobnica u koje je Vojska i Policija RS-a bacala ubijene Srebreničane? Ne možete. Jer danas, osamnaest godina kasnije, to je prosto nezamislivo. Devet godina nakon genocida u Srebrenici vlasti Republike Srpske imale su hrabrosti da se, koliko-toliko, suoče s prošlošću. Dvadeset i sedam godina nakon genocida u Srebrenici, vlasti tog istog entiteta ne samo da negiraju već i omalovažavaju počinjene zločine.
Zamislite, recimo, Željku Cvijanović kako se u direktnom TV obraćanju izvinjava za Srebrenicu? Nezamislivo. Prije osamnaest godina, a samo devet godina nakon rata, Dragan Čavić je u svojstvu predsjednika Republike Srpske to učinio. Onda je nestao sa političke scene, što će nam pokazati da Republika Srpska nije spremna na katarzu. Izvještaj koji je 2004. godine pred TV kamerama pročitao Dragan Čavić, aktualna Vlada Republike Srpske je stavila van snage.
Šta mora biti cilj buduće reforme Izbornog zakona i Ustava BiH? To je svakako pitanje koje čeka odgovor i koji ce vjerovatno biti ponovno aktualan odmah nakon oktobarskih Općih izbora. Izvjesno je da će biti i predmet pregovora (čitaj ucjena) i kada bude vrijeme za formiranje vlasti ali to je isključivo dnevno političko pitanje koje ne zavređuje posebnu pažnju u ovom tekstu (iako je to pitanje koje će odvojiti demokratske od drugih političkih partija). Dakle, koje su to polazne osnove oko kojih se moraju okupiti sve demokratske snage? Namjerno ne kazem bosanske niti prbosanske jer i to je izlišno pitanje ukoliko se te stranke zalažu za vrijednosti libaralnog drustva, odnosno. da budem jako precizan, liberalnu demokratiju koja preovladava u gotovo svim zapadnim zemljama. Svakako da ima izuzetaka čak do te mjere da niti članstvo u EU ne garantuje potvrdu liberalnih vrijednosti, ali pravila su vrlo jasna za pridruživanje društvu sa tim epitetima.
Kako je to Yuval Noah Harari, inače autor “Sapiensa”, objasnio u „21 lekciji za 21 stoljeće”, liberalne vrijednosti se mogu svesti na ekonomsku, političku i ličnu sferum,pri čemu svaki od tri elementa moramo posmatrati na nacionalnom/državnom, međunarodnom i ličnom nivou.
Ekonomska sfera u državnom okviru se ogleda u slobodnom tržistu, privatizaciji i niskim porezima, a na međunarodnom na slobodnoj trgovini, globalnim migracijskim procesima i niskim carinama.
Politička sfera na nacionalnom nivou se ogleda u slobodnim izborima, vladavini prava i pravima manjina, a na međunarodnom nivou u miroljubivim odnosima, multilateralnoj kooperacji, međunarodnom pravu i međunarodnim organizacijama.
Lična sfera na nacionalnom nivou se svodi na slobodni izbor, individualizam, različitost i jednakost polova, a na međunarodnom nivou na olakšavanje slobode kretanja i imigracija.
Sa ovog menija, koji je sveobuhvatan, nije moguće, kao u restoranu, uzeti samo ono sto vam se sviđa, već morate uzeti ili sve ili ništa. Drugim riječima, ili ste za libaralni sistem koji uključuje npr. imigracije ili ste za sistem koji ide u pravcu diktature jer niti jedan od elemenata se ne može isključiti, a zadržati vrijednosti liberalne demokratije. Mađarska je najbolji primjer jer sa menija liberalizma je uzela samo ono sto joj se sviđa dok se i dalje pretvara da se radi o liberalnoj demokratiji iako nije moguće govoriti o liberalizmu, a u isto vrijeme podizati zidove za migrante. Na kraju krajeva, Mađarska je, oličena u svom premijeru, sama sebe okarakterisala kao „neliberalno” društvo što se uklapa u sve rečeno. Istovremeno, iako se može reći da je kolijevka demokratije, Velika Britanija je, naoko BREXIT-om, odbacila element multilateralne kooperacije iako je prerano davati takve ocjene za Veliku Britaniju koja je uvijek nalazila snage da ostvari snažnu ulogu u međunarodnoj saradnji sa drugim državama. Sljedeći primjer može biti Kina koja podržava slobodnu trgovinu ali nije nimalo entuzijastična da ostvari slobodne izbore. SAD pod Donaldom Trumpom su bile za slobodno tržište i privatizaciju ali uz istovremena ograničenja multilateralne saradnje i slobodne trgovine (posebno u odnosu na Kinu).
Koje elemente liberalizma ima Bosna i Hercegovina? Da krenemo redom – u ekonomskoj sferi ima slobodno tržiste ( uz mač koji konstanstno visi nad glavama zbog ekonomski podijeljenog prostora), imala je djelimičnu privatizaciju (koliko god tajkunska i kriminalna ona bila) i ima relativno niske poreze. Na međunarodnom nivou ima izrazitu slobodnu trgovinu, želju za globalnim integracijama (iako bez stvarne unutrašnje i vanjske političke spremnosti da se one i ostvare) i ima relativno niske carinske stope. Na političkom nivou nema slobodne izbore (barem je tako utvrdio Evropski sud za ljudska prava), nema do kraja izgrađenu vladavinu prava, ako ništa drugo, onda radi nepostojanja vrhovnog suda koji bi mogao korigovati sudsku praksu koja se stvara na tri različita nivoa (RS, FBiH i Brčko distrikt) i nema manjinska prava sto je opet potvrdio Evropski sud za ljudska prava, a i nije morao jer je diskriminacija manjina ali i većina, zavisno od područja, opžeprisutna i u ustavima svih nivoa zapisana. Ono sto imamo na međunarodnom nivou, a to su mirni odnosi sa drugim državama (iako se radi o prilično jednostranom odnosu), multilareralna saradnja ali opet zaostajemo sa međunarodnim pravom i automatski dovodimo u pitanje našeg članstva u međunarodnim organizacijama jer ne poštujemo statute na kojima te organizacije počivaju, jedva da mžemo dobiti prolaznu ocjenu. Najbolji primjer je Vijece Evrope jer neizvrsavanjem presuda organa VE (Evropskog suda za ljudska prava) vučemo za nos cijelu organizaciju već više od 13 godina.
Ono sto se dešava na političkom nivou se prenosi i na lični nivo i direktno je uslovljen prethodnim. Dakle, ne postoji slobodni izbor pojedinca osim ukoliko ne želi da bude diskriminiran, individualizam ne postoji i sve se svodi na logiku stada i ovna predvodnika koji misli i donosi odluke za cijelo stado, različitosti se ne poštuju i često mogu dovesti do životne opasnosti ukoliko su previše vidljive, jednakost polova se poštuje samo na papiru, a u praksi onih koji donose odluke, žene gotovo da ne učestvuju, a o drugim kategorijama da i ne govorimo.
Ukratko, Bosna i Hercegovina je sve samo ne liberalno društvo, a da bismo to postali, očito je da moramo poraditi na političkoj sferi koja se, potom, sa svojim stupidnim rješenjima, prelijeva na lične odnose. Bez slobodnih izbora nema niti slobodnog tržista – bez demokratije tržista padaju pod uticaj moćnih i dovode do korpucije u vlasti. Tako stvari funkcionišu.
Zbog toga se trebamo okrenuti abecedi liberalizma, a to su slobodni izbori u kojem slobodne ličnosti – pojedinci odlučuju kome ce dati glas i nakon čega većina koja je dobila najviđe glasova osvaja vlast, vlast koja mora garantovati i da se glas onih koji nisu dio većine, ne samo čuje već i poštuje i da se individualna prava poštuju u punoj mjeri.
Uputstvo za upotrebu liberalne demokratije mozemo naci u presudama Evropskog suda za ljudska prava – presudi Layla Sahin protiv Turske ili predmetima Zornić, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, posebno u stavu 43. presude Zornić. Liberalizam je najjaci stub odbrane države i najjači stub odbrane pojedinca od presije države. To su vrijednosti koje su neprolazne iako se često pokušavaju modifikovati za dnevno-političke potrebe pa i u razvijenim demokratskim zemljama. To su vrijednosti na kojima treba insistirati i na kojima insistiraju sve zapadne demokratije koje su sve od reda multietnička društva poput BiH. Ne može niko reći da Francuska nije multietničko i multikonfesionalno ali demokratsko društvo ali je i društvo u kojem su Francuzi, svi do jednoga, bez obzira na to kako se zovu i odakle su došli ili su oduvijek bili u Francuskoj, građani sa istim pravima i sa istim mogućnostima da učestvuju u javnim poslovima Francuske. Francuz pojedinac je stub i srediste društva. U Bosni i Hercegovini, Bosanac i Hercegovac je manjina i na margini drustva. To su te razlike. I to se mora popraviti.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
