Narko boss Edin Gačanin Tito uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga iz više međunarodnih policijskih agencija. Europol i nizozemska policija jutros su saopćili da je provedena velika međunarodna policijska akcija protiv super kartela. Četrdesetogodišnji bh. državljanin uhapšen je u Dubaiju u okviru velike međunarodne policijske akcije usmjerene protiv krijumčara kokaina. EUROPOL je saopćio da je tokom ove istrage uhapšeno ukupno 49 osumnjičenika. Njih su evropske policije i američka DEA označile “visokim metama” koje su formirale super kartel formirali ono što je poznato kao ‘super kartel’ koji je kontrolirao oko jedne trećine trgovine kokainom u Europi.
Kako saznaje Istraga, u pitanju je Edin Gačanin Tito. Nizozemska policija je saopćila da je u Dubaiju uhapšen Nizozemas koji ima četrdeset godina te da isti posjeduje i bh- državljanstvo. Upravo to odgovara opisu Edina Gačanina Tita. On je rođen 1982. godine u Sarajevu, a posjeduje državljanstvo BiH i Nizozemske. Gačanin godinama živi u Dubaiju odakle kontrolira trgovinu kokainom.
Edin Gačanin
“Ova hapšenja su vrhunac paralelnih istraga koje se vode u Španiji, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uz potporu Europola. OVa kriminalna mreža uključena je u krijumčarenje droge velikih razmjera i pranje novca”, saopćeno je iz EUROPOL-a.
“Opseg uvoza kokaina u Europu pod kontrolom i zapovjedništvom osumnjičenih bio je ogroman, a policija je tokom istrage zaplijenila preko 30 tona droge, saopćeno je iz EUROPOL-a.
Istovremeno, holandska policija je saopćila da su u Dubaiju uhapšene dvije osobe, a da je među njima jedan Nizozemac koji je, također, državljanin Bosne i Hercegovine. Protiv njega je također pokrenuta istraga na temelju presretnutih Sky poruka. Kazneni predmet protiv njega vode tužitelji Državnog tužiteljstva.
Muškarac nije osumnjičen samo za uvoz velikih pošiljki kokaina. Sumnjiči ga se i za (pri)premu uvoza gotovo 8000 kilograma sirovina za proizvodnju amfetamina. Sirovine za proizvodnju droge dolazile su preko luke Antwerpen, a krajnje odredište je bila tvrtka u Nizozemskoj.
Vjeruje se da je osumnjičenik imao važnu vodeću ulogu u uvozu zabranjene robe. Riječ je, među ostalim, o pošiljci od oko 1800 kilograma kokaina koja je 2020. uvezena preko luke Hamburg s odredištem u Nizozemsku.
Zbog Sky chatova sumnja se i da je muškarac kao organizator, posrednik i financijer sudjelovao u uvozu 739,5 kilograma kokaina iz Durbana (Južna Afrika) u Rotterdam, navedeno je u saopćenju nizozemske policije.
Povodom posljednjih zbivanja u Košarkaškom savezu BiH i izvještaja u kojem je najbolja bh. košarkašica svih vremena Razija Mujanović optužila generalnog sekretara Saveza Amera Čolana za šikaniranje i druge stvari, Istraga.ba objavljuje tekst Borisa Dežulovića koji je 6. oktobra 2017. godine objavljen u sarajevskom Oslobođenju. Tekst je posveđen Raziji Mujanović i njenoj karijeri. U nastavku ga pročitajte u cjelosti.
“Zvao me onomad davno u dva iza ponoći jedan da ispriča anegdotu. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic ili anegdotu.
Elem, bit će da je to bilo negdje 1989., igrale su košarkašice tuzlanskog Jedinstva u Beogradu – da li protiv Zvezde, Partizana ili Voždovca, nije sad ni važno – a okrutna publika na tribinama okomila se, veli, na dvometarsku zvijezdu Jedinstva Raziju Mujanović, rugajući joj se skandiranjem “Razija je muško!”. Nesretna Razija požalila se treneru Mihajlu Vukoviću da je publika zajebava, a legendarni Miki odgovorio joj: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”
Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, svi znate tu pouzdano autentičnu priču, još uvijek se po kafanama krezavo prepričava ta zlosmišljena epizoda, pa je po Fejsu dijele i klinci koji ne znaju ni tko je uopće ta, kako se zove, Razija Mujanović, osim što se njihovu naslijeđenom mizogenom šovinizmu neobično sviđa priča o djevojci iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice, muškobanjastoj dvometrašici urnebesno smiješnog imena Razija, i treneru koji, sve valjda namigujući haveru na tribini, kaže: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”.
Apokrifi se ne slažu samo u tome je li se igralo 1989. ili 1988., ili možda 1987., i je li se igralo u Beogradu ili u Zagrebu – ili u Šibeniku, ili možda u Sarajevu, gdje već – a i posve je zapravo svejedno: ako joj kasnih osamdesetih u jugoslavenskim dvoranama i nisu skandirali “Razija je muško!”, tužni mali muški luzeri i u Beogradu i u Zagrebu i u Šibeniku i u Sarajevu – i gdje već – odozdo joj to piskutavim glasićima skandiraju danas, prepričavajući tu bijednu laž sa sigurne udaljenosti od trideset centimetara i trideset godina.
Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, pa se i dalje, eto, priča kako je Raziju Mujanović te 1989. zajebavala publika u Beogradu, ili Zagrebu, ili Šibeniku, ili Sarajevu, ili gdje već, jer posve je zapravo svejedno: cijela je naime istina, patuljci pojma nemaju, da se na utakmici zajebavala samo veličanstvena Razija Mujanović, uvalivši te večeri Partizanu, Zvezdi ili Voždovcu – ili Montingu, Elemesu, Željezničaru, kome već, posve zapravo svejedno – dvadeset osam koševa uz dvanaest skokova. Znam to prilično pouzdano, jer je dvadeset osam koševa i dvanaest skokova, kako bih vam rekao, te 1989. godine bio Razijin prosjek.
A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo “Razija je muško”. Jer siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i dvadeset osam puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, nikad nije bio niti će ikada biti.
Recimo, muško.
Eh, patuljci, da je Razija muško… Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog alaha Kindžeta Delibašića bila bi vam veća, jer nitko od njih i nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni Najveći Ikad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.
I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena.
Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene. A nigdje se kao pored Razije Mujanović ne vidi koliko su patuljci mali. I ne bi tako, da je muško, na svečani prijem u FIBA-inu Kuću slavnih Razija Mujanović otišla kao na nekakvo rutinsko gostovanje – kao da ide u Beograd, Zagreb, Šibenik ili Sarajevo – da sama samcata uzme trofej, kako je već trofeje sama samcata uzimala svih dvadeset godina. Kao što nikoga od njih nije bilo ni na parketu Palazzo dello Sport del Campo u Firenzi one srijede 22. marta 1989., kad je dvadesetdvogodišnja Razija sa svojim curama hladno uzela trofej nedodirljivim amazonkama iz Primigija, europskim šampionkama što su došle po petu titulu zaredom, ukupno šestu u svom sedmom uzastopnom finalu, pa šokirane porazom od autsajderki iz Tuzle nikad više nisu postale ni prvakinje Europe, ni prvakinje Italije, niti ičega ikada, sve do dana današnjeg.
Kao što je, najzad, Razija sama samcata bila sve ove godine, sama od muškaraca i u dva braka i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da nikome u državi i njenom košarkaškom savezu nikad na pamet nije palo da pita, “gdje je, bogati, Raza?”.
Sve u strahu da će čuti: “Eno je u FIBA-inoj Kući slavnih, što?”
HDZ BiH blokadama može osigurati strankama Osmorke jedanaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Dovoljno je samo da u Posavskom ili nekom drugom kantonu kojim upravlja stranka Dragana Čovića ne sazove sjednicu Skupštine na kojoj bi bili izabrani delegati za Dom naroda FBiH i Osmorka će imati jedanaest delegata. Evo i kako.
S obzirom na to da je Posavski kanton već aktualan, krenut ćemo od Orašja. Ovaj Kanton daje četiri delegata u Dom naroda FBiH, od čega je jedan Hrvat, jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan iz reda ostalih. HDZ BiH u Skupštini tog kantona ima natpolovičnu većinu i dovoljno je da se ne pojave na sjednici na kojoj bi se se trebalo glasati o izboru delegata. Ako se delegati ne izaberu u zakonom propisanim rokovima, aktiviraju se odredbe koje je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
“Ukoliko u roku predviđenom u stavku (1) ovog članka kantonalna skupština ne izabere delegate iz reda jednog ili više konstitutivnih naroda ili iz reda Ostalih u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, mjesta dodijeljena relevantnim konstitutivnim narodima i/ili grupi Ostalih iz tog kantona preraspodjeljuju se u skladu s člankom 10.16. ovog zakona”, navedeno je u izmjenama Izbornog zakona koje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Dakle, ako Skupština Posavskog kantona ne izabere delegate u zakonski predviđenom roku, CIK ima pravo da dodijeli drugom kantonu nedostajućeg delegata. U slučaju delegata iz reda bošnjačkog naroda on bi bio preraspoređen u Bosansko-podrinjski kanton Goražde, jer je gubitnički količnik iz BPK veći od svih drugih količnika u kantonima.
Naime, prema Ustavu FBiH svaki kanton ima pravo na jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Bosansko-podrinjskom kantonu pripada jedan bošnjački delegat. Prošle sedmice su zastupnici u Skupštini BPK izabrali Nezima Alagića iz Naroda i Pravde za delegata u Domu naroda FBiH. Njegova lista je dobila podršku devet bošnjačkih zastupnika. Drugorangirana lista u ovom kantonu je ona koju je predvodila Aida Obuća iz SDA. Ona je osvojila sedam glasova. Kako u Zapadnohercegovačkom kantonu nije izabran nijedan bošnjački delegat, on će biti dodijeljen gubitničkoj listi sa najvećim količnikom. S obzirom na to da nigdje u Federaciji ne postoji gubitnička lista sa sedam glasova, izvjesno je da će i Aida Obuća iz SDA postati delegatkinja u Domu naroda FBiH. Trećerangirana bošnjačka lista u BPK je ona koju je nosio Damir Žuga iz Stranke za BiH. On je osvojio šest glasova. Ukoliko bi se, recimo, desilo da HDZ BiH blokira održavanje sjednice Skupštine Posavskog kantona, te da delegati ne budu izabrani iz tog kantona, izvjesno je da bi, po kriterijima, posavski Bošnjak bio preraspoređen gubitničkoj listi sa najvećim količnikom. Kako je Aidi Obuća pripao preraspoređeni mandat iz ZHK, mandat iz Posavine bi dobio SBiH-ov Damir Žuga. U tom bi slučaju stranke Osmorke iz BPK dobile dva delegata, zahvaljujući mogućoj blokadi u Posavskom kantonu.
Sa dva delegata iz BPK (jedan prebačen iz Posavine), Osmorka bi bi bila na rubu jedanaest delegata. Ako u ZDK i u USK uzmu po dva delegata, u zbiru sa po dva iz BPK i TK, te tri iz Kantona Sarajevo, dolazimo do 11 delegata, koliko je potrebno za predlaganje potpredsjednika Federacije BiH.
Ovo je, dakle, mogući scenarij ukoliko HDZ BiH bude blokirao održavanje sjednice SKupštine Posavskog kantona. Treba napomenuti da HDZ u ovom slučaju ne gubi ništa, jer bi se delegat iz Posavskog kantona dodijelio listi sa najvećim gubitničkim količnikom kada su u pitanju hrvatski delegati. Ta lista bi bila prebačena u Zapadnohercegovački ili Kanton 10.
No, da bi se ovo realiziralo Centralna izborna komisija BiH mora donijeti odluku kojom delegate iz Posavskog kantona koji opstruira održavanje sjednice, prebaci u neki drugi kanton. Članovi CIK-a su se, prema informacijama Istrage, na prijedlog Vlade Rogića usaglasili da “sačekaju” sve one kantone koji su pokrenuli izbor delegata u Dom naroda FBiH. Posavski kanton je poslao liste na ovjeru. Među njima su i dvije bošnjačke liste (jedna Osmorke, jedna SDA). Ukoliko CIK ostane pri svom ranijem stavu, prebacivanje delegata iz kantona koji svjesno opstuiraju izbor neće biti moguć.
Moj djed Ramo Imamović i njegov brat Naim bili su partizani. Mislim da je partizan bio i njihov znatno stariji polubrat, hadžija Nazif. Kada su uzeli puške u ruke, Ramo i Naim imali su po šesnaest-sedamnaest godina. Sjećam se, sa sigurnošću, da sam u djedovoj vojnoj knjižici pročitao da je bio borac od ‘44. Sjećam se, jer sam se, prije toga, nadao da je možda čak prvoborac. Ako je bio partizan od ’44. onda su možda on, Naim i Nazif postali partizani pod izvjesnom prinudom.
Provjerio bih ovo, ali nisam siguran hoću li dobiti provjerenu informaciju, naročito, ako pitam na današnji dan, i naročito ako pitam rodbinu. No, ako je i bila prinuda, onda je ona bila sretna prinuda. Imamovići su imali sreću da barem ’44. dobiju pušku u ruke. Prije toga je nisu imali, i ništa im nije garantovalo život i čast. Bili su prepušteni milosti naoružanih četnika, koji su se, počev od ‘41. kretali ovim planinskim krajevima.
Otac mi je jednom prilikom govorio kako je djedu, u tim godinama između ‘41. i ’44, život spasio jedan lokalni četnik. Ako mi je i kazao, zaboravio sam ime. Djed je, kao dijete, naišao na kolonu četnika. Njegov četnički spasilac ga je prepoznao i odmah ga ošamario. Zatim ga stao dodatno tući. Nakon toga ga je otjerao u šumu.
Ispostavit će se, kasnije, da je sve to učinio, kako bi mu spasio život, jer je poznao narav i namjere svojih saboraca. Bio je uvjeren da će ubiti muslimanskog dječaka, ako ne poduzme nešto. Pretukavši ga, prikrio je svoje namjere i djelimično zadovoljio instinkte svog čopora.
Do ‘44. kada su dobili puške, Ramo Imamović i njegova braća bili su prepušteni na milost onima koji nisu imali milosti. Kolaboracionistička, ustaška država ne samo da ih nije štitila Bošnjake, bosanske muslimane, u tim planinskim krajevima, već ih je prisilno asimilirala i slala u smrt.
Ubijajući Srbe, u ime muslimana, najčešće bez njihovog učešća i odobrenja, radeći u njihovo ime a bez ili uglavnom protiv njihove volje, NDH je Bošnjake, bosanske muslimane nastojala pretvoriti u „cvieće hrvatskog naroda“: u muslimane koji su trebali uzeti oružje, ako nisu htjeli da ih četnici goloruke pokolju, kao „srpske neprijatelje“. A koje oružje da uzmu, osim ustaškog, i šta su ako ga uzmu?
Srećom, za razliku od mnogih drugih muslimana, Ramo i Naim nisu morali uzeti to oružje. Oni su bili nepismeni seljaci, čobani s Vlašića, ali su, zahvaljujući prvenstveno sretnim okolnostima ali i svojim instinktima, napravili bolji politički izbor od Mustafe Busuladžića ili Huseina ef. Đoze. To bi priznao i sam Đozo, za Busuladžića ne znam. Kažem „sretne okolnosti“ i „svoji izbori“. Možda su Ramo i Naim pod prinudom postali partizani, ali ostali su to do kraja, nisu npr. dezertirali.
Dobili su puške i uniforme, a s njima i pravo na život. Uz obavezu da se bore. Čak i bez dokumenata, znam provjereno da nisu uzeli puške u ruke kako bi se borili za komunističko društvo. Iako jesu, kao i drugi pravoslavci i muslimani, u Skender-Vakufu, od pamtivijeka živjeli, u patrijarhalnim komunitarijanskim „zajednicama“, gdje su svi članovi porodice živjeli u jednoj kući (jer nisu imali druge); i gdje su dijelili ono malo što su imali (jer drugačije bi teško preživjeli).
U „Kazivanju jednog pokoljenja“, Rodoljub Čolaković kaže na jednom mjestu da je, za vrijeme rata, prošao kroz razne krajeve Jugoslavije, ali da nije dožvio okrutnije zime od onih u Skender-Vakufu. Djed je govorio da su, za vrijeme rata, partizani znali biti toliko gladni da su znali jesti ostruganu nutrinu opanaka od kravlje kože.
Ramo i njegova braća nisu, kao Čolaković, uzeli puške da se bore za ideje Karla Marksa i Lenjina, niti za širenje Staljinovog carstva, pa čak ni za svoj muslimanski identitet; već za goli opstanak. Uzeli su puške zato što su morali, pod prinudom nagona za opstanak, a kasnije i političkog sistema koji im je garantovao pravo na život, bez obzira na njihovu vjeru.
U impozantnoj studiji „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, britanski historičar Marko Atila Hoare, zaključuje da je primarni motiv najprije Srba, a zatim i Bošnjaka da prihvate NOB bio u potrebi da se odupru genocidu kojim je prijetio, u prvom slučaju od ustaškog, a u drugom od četničkog režima.
Ako je NOP imao neku ideologiju koja se primala kod masa, tokom rata, onda je, kako zaključuje Hoare, na osnovu masovne dokumentacije, to bio svakako bosanski patriotizam, a ne komunizam.
ZAVNOBiH je za Imamoviće, kao i za većinu drugih Bošnjaka, bio dobar poredak, jer im je dao pravo na život. Za razliku od četničkog poretka, nije im ugrožavao opstanak. Za razliku od ustaškog poretka, nije ih prisiljavao da ugrožavaju pravo na opstanak srpskom narodu, niti ih je asimilirao (barem isprva).
Vjerovatno su Imamovići, uprkos jasnim zakonima ZAVNOBiH-a, koji svima garantiraju ravnopravnost, već tokom rata, našavši se u pretežno srpskoj jedinici, znali biti diskriminisani, zbog svog muslimanskog porijekla. A možda su se istovremeno, solidarisali sa Srbima, koji su trpjeli ogromne žrtve, kao npr. Skender Kulenović i Hasan Kikić koji su se, također, tokom rata kretali na području Skender-Vakufa. Kikić je ubijen u četničkoj zasjedi na Čemernici, obližnjem planinskom vrhu.
Kakogod, Rami i njegovoj braći je tada bilo bolje biti unutar poretka ZAVNOBiH-a. Ta država, i ako ih diskriminiše, garantuje im pravo na život, pa čak i obećanje da će u budućnosti moći živjeti spokojno u svojoj muslimanskoj koži. Treba li napisati da im je bolje bilo u tom poretku, nego u četničkom i ustaškom, koji im nisu garantovali pravo na opstanak, a nisu im dopuštali čak ni nadu da će moći živjeti komotno u koži svog etničkog identiteta.
Nesumnjivo da su se bosanski muslimani, pa i bivši partizani, poput Rame i Naima Imamovića, Alije Izetbegovića, Pozderaca, osjetili prevareni, kada su, u prvim godinama nakon 1945. vidjeli da je Bosna i Hercegovina, i srpska i hrvatska, ali nije muslimanska. Čak je i jedan bosanski patriot, poput Roćka Čolakovića, bio za brisanje muslimanske nacije.
To nije bio kraj razočarenjima. Moj djed je, u maju 1950, kao Titov vojnik, poslan u Cazinsku krajinu da pomogne u gušenju pobune, koju su tamošnji Srbi i Bošnjaci podigli protiv prisilnog i nepravednog načina otkupa poljoprivrednih proizvoda koji je vršila nova, komunistička vlast. Tamo se, kako kaže porodična predaja, Ramo nagledao svega. U najboljem slučaju samo je svjedočio nasilju nad pobunjenicima, a u najgorem je morao i sam učestvovati. Nedugo nakon što se vratio, teško je obolio. Umro je, vraćajući se jedne večeri kući iz kafane. Savladala ga je mećava. Kad su ga ujutru našli, na smrt zaleđenog, kako mi je jednom kazala njegova supruga, ličio je na Lenjina.
Nesumnjivo da je Ramo Imamović, kao i mnogi drug Bošnjaci, imao razloga da se osjeti izdanim od komunističkog režima. Obećanja ZAVNOBiH-a su iznevjerena, i na nacionalnom i na socijalnom planu. Ali nesumnjivo da je imao razloga biti zahvalan Bogu što mu je olakšao izbor, odnosno omogućio mu da mora izabrati ZAVNOBiH, a ne neku drugu vojsku, pri čemu nemam na umu samo spomenute, četničku i ustašku.
Marko A. Hoare piše i o „autonomaškoj ideji“ koju je propagirala tradicionalna muslimanska elita. Potonja je zamišljala „autonomnu BiH u okviru Trećeg rajha“, snažno ističući ovaj prvi dio (autonomna BiH), a prihvatajući drugi dio (suverenitet Trećeg rajha) tek kao nepoželjnu nužnost.
Ovi muslimanski kolaboracionisti, koji su smatrali da se trebaju direktno potčiniti Trećem rajhu (da se ne bi priklonili NDH, četnicima i jugoslovenskim komunistima), napravili su pogrešnu etičku, a onda i političku procjenu. Zagovarajući formiranje 13. SS divizije, oni su čin se vjerovali ili se nadali da će oni, a ne nacistički težim, upravljati tom divizijom i koristiti je za provođenje svojih ideja u Bosni i Hercegovini.
Njihova vjera i nada završila je, tako što su hiljade Bošnjaka odvedeni hiljadama kilometara od domovine, u francuski Villefranche, gdje su se neki od njih pobunili, a drugi gušili pobunu. 13. SS divizija je učestvovala u činjenju brojnih zločina, a počela se rasipati ’44. kada je većina dezertirala.
Kako primjećuje Xavier Bougarel, u svojoj knjizi „Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945“, a na osnovu obimne dokumentacije, najveći dio pripadnika ove jedinice bio je u njoj, primarno zbog finansijskih pobuda i naknada, koje su išle prvenstveno njihovim porodicama. To je, dodaje Bougarel, potvrdio i raspad jedinice, nakon što su nacističke vlasti prestale s isplatama. Izuzimajući manji broj fanatika, ovi bosanski seljaci nisu ušli u tu vojsku da bi provodili nacističke ideje, iako su svakako i to činili, braneći poredak, pa i vršeći zločine u tu svrhu.
Dobar dio pripadnika autonomaške elite ne može skinuti sa sebe moralnu i historijsku odgovornost, pozivajući se na to što je u rezolucijama 1941. stidljivo ili manje stidljivo osudio diskriminaciju i zločine ustaša, umjesto da i djelima ustane protiv njih. Neki su se na vrijeme, priklonili partizanima i ilegalnom pokretu, drugi su ostali uz Hitlera do kraja, ne svi vođeni fanatizmom, ali neki da.
Autonomaška kolaboracionistička elita nije ostvarila svoje ciljeve, zato što je loše procijenila globalne odnose, pa je čak i nakon Bitke za Staljingrad, uzela Hitlerov zločinački režim za saveznika, a onda nerazumno vjerovala da može upravljati divizijom pod nacističkom komandom, držeći je u Bosni.
Nakon prodora Crvene Armije u Mađarsku i Rumuniju, 13. SS divizija je poslana u Mađarsku da se bori, a nakon toga, početkom 45. njena postepena smrt se gubi u općem kontekstu njemačkog poraza, sve dok se posljednji vojnici, u maju ’45. ne predaju Britancima u Austriji.
ZAVNOBiH nije bio idealan, ali je bio realniji i bolji, od svih postojećih alternativa. NOP se oslanjao prvenstveno na svoje snage, a onda i na pomoć pobjedničkih Saveznika, kako istočnih tako i zapadnih. Vojska koja je stajala iza njega, počinila je znatno manje zločina nego sve ostale, te se ne može izjednačiti s njima.
To kažem, imajući na umu da su Partizani znali biti nadnaravno okrutni. Moj djed je znao govoriti da su se neke partizanske jedinice zvale garave, jer je u selima kroz koja bi prošle ostajao samo gar, garež.
Na njegovu sreću, Ramo Imamović nije završio u nekoj drugoj vojsci, pa ni „autonomaškoj“. Možda je i on sanjao o nezavisnoj Bosni i Hercegovini, koja neće biti pod upravom Zagreba, Beograda i drugih inozemnih prijestonica. O njoj je, vjerovatno već tada sanjao i jedan drugi partizan, a možda pri tome sumnjajući će se ikada ostvariti. A onda je 1992. bio njen predsjednik i komandant vojske koju je poredio s partizanima, svjestan kontinuiteta ZAVNOBiH-a i 1. marta.
Za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu se ponovo borila vojska, u kojoj su bili „ljudi svih vjera“, ponovo je bilo jednih više, drugih manje (ovaj put nesrazmjer je bio znatno veći); ponovo se ova vojska temeljila na volji jednog naroda za opstanak, jer mu je prijetio genocid; ponovo se temeljila na borbi svih njenih pripadnika za opstanak multietničke, cjelovite države; ponovo nije bila savršena, njeni vojnici su činili zločine, ali ponovo nije vršila genocid i druga najteža djela i ponovo ne može se izjednačavati s drugima; ponovo naša vojska isprva nije bila dovoljno jaka, ali je ojačala; ponovo se mogla osloniti prvenstveno na sebe, a tek onda na podršku saveznika sa Zapada i Istoka; ponovo nije mogla sama okončati rat, ali jeste uz savezničku pomoć.
Ponovo izborena država nije ostvarila obećanja i nade, nakon potpisanog mira, ali je ponovo država sačuvana, a opstao je i narod koji se borio protiv genocida; ponovo je mnogo nepravde i diskriminacije, i bit će ih još, ali bit ih manje samo kroz borbu, čak i kad izgleda da je budućnost crna. Naročito tada.
Borimo se za Bosnu i Hercegovinu, i bošnjačku, i srpsku, i hrvatsku, i jevrejsku, i romsku, i svih drugih; za građansku multietničku državu u kojoj će svaki čovjek moći živjeti, osjećajući se komotno u svojoj koži. Ako nije realna, bit će. Ako napori ponovo budu propali, učinimo da propadnu bolje i bit će dovoljno, bar za ovu generaciju. Sretan vam dan državnosti.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.
Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.
Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.
Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.
Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.
Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.
Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.
U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.
Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu
Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.
E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.
Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.
Visoki predstavnik otkazao je svoje pojavljivanje pred Odborom za vanjske poslove (AFET) Evropskog parlamenta, objavio je politicki.ba.
Kako je potvrđeno za Politicki.ba iz ureda poslanice Tineke Strik, on je obavijestio ovo tijelo da se neće pojaviti pred njima na saslušanju zakazanom za 30 novembra.
Visoki predstavnik trebao je odgovarati na pitanja poslanika o zadnjem svojem korištenju Bonskih ovlasti kada je u izbornoj noći 2. oktobra nametnuo promjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Ustava entiteta F BiH u kojima je, između ostalog, povećao broj delegata u Domu naroda F BiH.
Strik je ranije objavila da je Schmidt prihvatio da dođe pred AFET.
Nakon što su brojni poslanici ove evropske institucije oštro osudili njegovo nametanje izmjena Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH, dogovoreno je njegovo saslušanje pred poslanicima Evropskog parlamenta.
Schmidt je 2. oktobra, netom nakon zatvaranja birališta, nametnuo sveobuhvatne izmjene Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH. Uz ostalo, promijenio je broj delegata u sva četiri kluba Doma naroda F BiH.
Na to je reagiralo i čak 25 poslanika Evropskog parlamenta, ali i parlamenata Francuske, Holandije, Austrije…
U otvorenom pismu oni su naveli:
“U prošlosti smo žestoko branili mandat OHR-a od bilo kakvog podrivanja, nacionalističkih pokušaja i nastavit ćemo to činiti u budućnosti koliko god bude potrebno.
Mandat OHR-a je vjerovatno najmoćnija i najdalekosežnija međunarodna nadzorna struktura u bilo kojoj zemlji na svijetu. Takozvana Bonska ovlaštenja mogu nadvladati demokratske institucije i odluke kada OHR vidi da je Dejtonski sporazum ugrožen. Dakle, nosilac ovog mandata treba voditi računa o velikom osjećaju odgovornosti, integritetu, proporcionalnosti i poštovanju nacionalnih institucija i građana.
S obzirom na to, izražavamo našu najdublju zabrinutost u vezi sa vašom upotrebom Bonskih ovlasti na samom kraju dana izbora”.
Evropski poslanici zamjerili su visokom predstavniku i na tajmingu nametanja Izbornog zakona BiH i Ustava entiteta F BiH.
“Očekujem da vrlo jasno precizira zašto se odlučio za takav korak, baš na noć izbora u BiH i šta konkretno očekuje, da će ta vrlo parcijalna odluka donijeti u pogledu poslije izbornog političkog života u BiH. Da razjasni stav hrvatske diplomatije o utjecaju na njegovu odluku i da li je ta odluka bilo kako bila donesena na bilo kakvim ideološkim ili drugim vezama među njim i HDZ odnosno EPP. Generalno očekujem oštru i otvorenu debatu oko njegove odluke koja je naime donijeta iz nimalo uvjerljivih razloga”, kazao je za Novinsku agenciju Patria Klemen Grošelj, jedan od poslanika Evropskog parlamenta.
Pojasnio je i može li konačni stav Odbora, ukoliko bude donesen, doprinijeti eventualnom povlačenju ili ispravljanju Schmidtovih odluka, s obzirom na mnoge poruke iz EU da te njegove nametnute odluke nisu u skladu s evropskim i demokratskim vrijednostima.
“Bojim se da ne, ali će stav EP svakako utjecati na odnos EU i Ureda OHR ali i gospodina Schmidta, kao visokog predstavnika. Do sada je EP podupirao rad OHR, ali zadnji njegovi potezi tu potporu postavljaju pod upitnik, sa čime se narušava i kredibilitet same funkcije visokog predstavnika.
Ne želim pristati na tezu, da je funkcija kao takva nepotrebna, naprotiv, svakako, da je neophodna ali u prvom planu moraju znati kakav je izvorni cilj te funkcije, a to svakako nije ugađanje jednoj političkoj opciji, nego garant progresije, mira i prije svega, ne ponoviti podjele, koje su u krvavim 90-im dovele do strašnih zločina na području Bosne i Hercegovine, pa čak i ono najgore, bili smo svjedoci genocidu”, istakao je Grošelj.
Nadalje, govoreći o spornim detaljima nametnutih odluka Grošelj napominje da je to prije svega vrijeme donošenja odluke.
“To je bilo na izborni dan, koji je sasvim neprimjeran, a drugo je što se tom odlukom prave nove nejednakosti i neće doprinijeti demokratiji u BiH niti radu organa vlasti BiH. Ova odluka očigledno prije svega preferira očekivanje jednog dijela politike BiH, koja ne zaboravimo, svoje stavove izražava između ostalog i u blokiranju pojedinih institucija. Zato me čudi, kada čujem, da se na taj način brani i bori za prava građana Bosne i Hercegovine”, dodao je Grošelj.
Suočen sa kritikama, visoki predstavnik prihvatio je da odgovara na pitanja poslanika.
U pripremama te sjednice vodila se i svojevrsna ne samo politička bitka.
Uz ostalo, debatirano je i da li će saslušanje Schmidta biti javno ili ne, te ko može prisustvovati sjednici.
Schmidt je na kraju “prelomio” i otkazao već ranije potvrđeni dolazak.
“Oslobađaju se optužbi”, rekao je predsjednik sudskog vijeća Branko Perić dok su ispred njega, u najvećoj sudnici Suda BiH, stajali optuženici Alisa Ramić, Zijad Mutap, Hasan Dupovac, Josip Barić i Muamer Ožegovića.
Nisu krivi, pa ih je Sud BiH oslobodio svih optužbi Tužilaštva BiH organizirani kriminal u slučaju poznatom kao Dženan Memić.
U toku je čitanje obrazloženja presude koje možete pratiti uživo na ovom linku.
Ova odluka Suda BiH nije pravsnažna.
Podsjećamo, Tužilaštvo BiH je u julu prošle godine podiglo optužnicu protiv Alise Mutap-Ramić, bivše djevojke stradalog Dženana Memića, njenog oca Zijada Mutapa, policajaca Hasana Dupovca i Josipa Barića, te recepcionara iz hotela na Ilidži Muamera Ožegovića.
Optuženi se terete da su, u periodu od 8. februara 2016. godine, pa nadalje, pristupili grupi za organizirani kriminal, formiranoj od Zijada Mutapa i drugih, a koja je organizirana radi prikrivanja dokaza o načinu na koji je Dženan Memić, sin Muriza, rođen 1994. godine, zadobio teške tjelesne povrede opasne po život dan 08.02.2016. godine u Velikoj Aleji, općina Ilidža, usljed kojih je 15.02.2016. godine preminuo u Kliničkom centru Sarajevo – saopćeno je iz Tužilaštva. U optužnici se navodi da su optuženi vršili prikrivanje dokaza i počinitelja fingiranjem dokaza, prikrivanjem njima poznatih činjenica, te poduzimali radnje sa ciljem prikrivanja stvarnog načina na koji je Memić Dženan zadobio teške tjelesne povrede opasne po život.
Tokom suđenja je, međutim, utvrđeno da su optužbe Tužilaštva BiH neosnovane. O brojnim nelogičnostima Istraga je pisala u nekoliko navrata.
Može li se nepoznatim osobama pomoći nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela? Ako pitate Tužilaštvo BiH – može. I zato su državni tužioci Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara odlučili potpisati optužnicu u “slučaju Memić” kojom pet poznatih osoba, međusobno nepovezanih, terete da su počinili krivično djelo – Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela. Pet poznatih osoba je, dakle, po mišljenju Tužilaštva pomoglo nepoznatim osobama koje su izvršile, pazite sada, nepoznato krivično djelo.
Ako pitate državne tužioce Hasanspahića i Čamparu, da li nekoga možete optužiti da je počinio krivično djelo koje ne postoji u krivičnom zakonu, dobit ćete potvrdan odgovor. Jer oni su to uradili u “slučaju Memić”, optužujući pet nepovezanih osoba da su, pored ostalog, počinili krivično djelo – protuzakonito posredovanje. A to djelo ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH, kojeg su državni tužioci uzeli kao osnov za podizanje optužnice protiv Alise Mutap, Zijada Mutapa, Hasana Dupovca, Josipa Barića i Muamera Ožegovića.
Otkako je bivša glavna državna tužiteljica Gordana Tadić formirala predmet kako bi istražila istragu u slučaju smrti Dženana Memića, istragom, neformalno, rukovodi advokat Ifet Feraget, pravni zastupnik porodice Memić. On je, recimo, procijenio da se 45 osoba, uglavnom onih koje se nikada i nigdje nisu srele, uspjelo da organizuje kriminalnu grupu koja je, pazite sada, prikrivala dokaze protiv nepoznatih osoba za nepoznato krivično djelo koje je Feraget okarakterisao kao – ubistvo.
“Znamo ko su ubica Dženana Memića”, rekao je Feraget 7. februara 2019. godine.
Isto će ponoviti i mjesec kasnije. I mjesec kasnije. I ponavljat će to godinama kasnije, ne izgovarajući nikada imena ubica. Na toj je matrici i nastao predmet “Memić”, koji je rezultirao prvo hapšenjem, a onda i optužnicom protiv pet osoba optuženih da su “nepoznatim osobama”, pomogle nakon “nepoznatog krivičnog djela”. Taj predmet se koristio za političke obračune, za predizborne kampanje. Recimo, u početku je za porodicu Memić Aljoša Čampara bio jedan od onih koji je “umiješan u zataškavanje ubistva Dženana Memića”. Nakon što je postao član Naroda i Pravde, Čampara je postao jedan od boraca za rješavanje tog slučaja. No, to su primjeri medijske manipulacije. U nastavku ćemo detaljnije o pravnim detaljima.
Krenut ćemo samih svjedoka Tužilaštva BiH. Jedan od njih je službenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Nedžad Hrvat. On je prvo bio osumnjičen, hapšen i od Suda je traženo njegovo pritvaranje. Sud je to odbio jer je utvrđeno da ne postoji osnovana sumnja da je spektakularno uhapšeni Hrvat umiješan bilo kako u ovo krivično djelo. Nakon puštanja, Tužilaštvo BiH ga pretvara u svjedoka.
Na sumnjiv je način Tužilaštvo BiH vršilo pretrese i oduzimalo telefone od osumnjičenih. No, ni to ne bi bio problem da državni tužioci nisu na jednom od ročišta saopćili da nalaze vještačenje tih telefona nisu dostavili Sudu BiH, jer nalazi nisu bilo gotovi do podizanja optužnice. Naime, Tužilaštvo BiH je optužnicu u ovom predmetu podiglo 9. jula 2021. godine i u njoj su naveli da je “prilikom pretresa mobilnih telefona i ostalih elektronskih uređaja utvrđena je međusobna komunikacija između osumnjičenih i sadržaj navedene komunikacije”. No, vještačenje kao dokaz tog navoda iz optužnice nisu dostavili, tvrdeći da nalaz nije bio završen. Međutim, Izvještaj o vještačenju je dostavljen 05.07.2021.godine. Dakle, četiri dana prije nego što su podigli optužnicu, državni tužioci Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara su imali na raspolaganju vještačenje telefona. Sudu su, međutim, kasnije rekli da taj nalaz nije bio gotov.
Idemo dalje. Veći dio policijske istrage, od prikupljanja dokaza, preko saslušanja svjedoka, do pretresanja i oduzimanja predmeta, u ovom predmetu, po nalogu tužilaca, provodio je policijski službenik MUP KS Adis Prašović. U pitanju je policajac koji je nedavno uhapšen zbog sumnje da je umiješan u organizovani kriminal.
Osim Prašovića, sporan je i angažman drugih službenika. Recimo, svjedok Nermin Šehović je u nekoliko navrata saslušavao i svjedoke. Svjedoke u ovom predmetu je saslušavao i Nermin Halilagić, istražitelj Tužilaštva BiH, koji je istovremeno imao ulogu i u policijskom odboru za žalbe koji je donosio odluke u odnosu na npr.optužene Barića i Dupovca.
Nadalje, Tužilaštvo BiH navodi da su „Romi dobili 200 000 KM“ za preuzimanje odgovornosti u slučaju smrti Dženana Memića. Kao dokaz su priložili dnevnik optuženog Zijada Mutapa. Mutap u dnevniku piše da je čuo informaciju (a ne da je dao ili uradio nešto) da je „navodno plaćeno 50.000 hiljada s tim što je ciganima dato 20.000 da preuzmu odgovornost kao saobraćajnu nesreću jer to nije teško djelo“.
Kada su državni tužioci čitali dnevnik na suđenju, umjesto iznosa od 20 hiljada KM izgovorili su iznos 200 hiljada KM. Iznos koji je izgovorio tužilac objavljen je u medijima. No, konteksta i tačnog citata iz dnevnika nije bilo.
Tužilaštvo BiH u završnoj riječi navodi, a mediji objavljuju da je optuženi Mutap upoznat od strane svoje kćerke Alise Ramić da se ista sjeća neke „rasčupane osobe“ sa palicom i da se to saznanje ne prosljeđuje organima gonjenja „da bi se prikrio ovaj rasčupani.“
Međutim, u Zapisnik o saslušanju svjedoka Zijada Mutapa broj se navodi:“Da bi dana 12.02.2016.godine kako sam već rekao rekla, tata ja sam se sada sjetila da je u tom momentu nakon što je zadobila udarac vjerovatno bila u klečećem ili ležećem položaju, vidjela vozilo zelene boje, te njoj nepoznatog mladića, kako prilazi vozilu zelene boje i ulazi na mjesto suvozača, i tom prilikom je kroz prozor suvozačevih vrata vidjela da joj se on cinički smije. Dalje šta mi je rekla, da je kosa mladića koji joj se smijao bila
razbarušena“, dužine oko 5-7 cm i da se zeleno vozilo nakon toga pokrenulo i velikom brzinom otišlo ulicom Velika Aleja prema Vrelu Bosne.“
Tužilaštvo BiH dalje navodi da su svjedoci (Boja, Veljović, Ristivojević i Hrvat) svjedočili da je Alisa Ramić svom ocu, nakon što je došao na lice mjesta, rekla riječi „Tata zovi svoje ljude“. Međutim, nijedan od tih svjedoka nije svjedočio tome. Te riječi je u svom iskazu pominjala kantonalna zastupnica NiP-a i Dženanova Arijana Memić. U svom iskazu je rekla da je to “čula u bolnici”.
Ko je vođa organizovane kriminalne grupe?
Na ovo pitanje odgovor ne znaju ni sami državni tužioci. Tokom suđenja su, recimo, tužioci Hasanspahić i Čampara četiri puta kazali da je organizator ove kriminalne grupe policajac Hasan Dupovac, dok su dva puta u istoj sudnici sudnici organizatorom proglasili Zijada Mutapa.
“Organizirana kriminalna grupa” sa nepoznatim vođom je, pored ostalog, optužena da je nezakonito tragala za autom Renault Clio zelene boje, te da je na taj način “preusmjeravala” istragu za stvarnih izvršilaca nepoznatog krivičnog djela. No, isto to zeleno auto je tražio i Muriz Memić – inače ključni svjedok Tužilaštva BiH.
On u Zapisniku o saslušanju svjedoka, broj T20 0 KTA 0014404 17 od 01.02.2019.godine u kom se navodi: “U međuvremenu počinje kružiti priča da se traži zeleno vozilo koje je navodno viđeno na mjestu gdje je moj Dženan ubijen i mene je o tome neko od policije obavijestio o toj priči. Nakon toga ja sam kada god sam vidio neko zeleno vozilo na Ilidži, ja sam zvao nekoga od ovih inspektora MUP-a Kantona Sarajevo Olgu, Sanelu ili Emira Mehmedagića i rekao bi im za to vozilo.“
O nelogičnostima tokom ovog procesa mogli bismo pisati feljton. No, konačnu odluku dat će Sud BiH.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović nije potpisnik Briselskog sporazuma. Ali to nije spriječilo lidere osam političkih partija iz Sarajeva da u Sporazum o koaliciji koju će potpisati sa HDZ-om ugrade – “Briselski sporazum”.
“Hitno provođenje Briselskog sporazuma od 12. juna 2022. godine, najkasnije u roku 6 mjeseci od uspostave vlasti na svim razinama, što uključuje provođenje ograničenih ustavnih reformi, usvajanje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu sa presudama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava, te primjenu ostalih načela i elemenata predmetnog sporazuma”, navedeno je u jednoj od tačaka Sporazuma kojeg će potpisati lider HDZ-a, SDP-a, NiP-a, NES-a, PDA, BHI Fuada Kasumovića, NS, SBiH i ZNG.
Dakle, koalicijski partneri se obavezuju da će provesti “ograničene ustavne reforme”, te izmijeniti Izborni zakon.
Večernji list pojašnjava da će te izmjene značiti da “nema više preglasavanja hrvatskog naroda” u Domu naroda i Predsjedništvu BiH.
O čemu se, zapravo, radi?
Da bi bio izmijenjen Ustav BiH, odnosno, da bi bile provedene presude iz Strazbura, potrebna je dvotrećinska većina u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Osmorka zajedno sa SNSD-om i HDZ-om ima 24 zastupnika. Za djelimičnu promjenu Ustava BiH potrebni su glasovi 28 zastupnika, a eventualna vladajuća koalicija okupljena oko Osmorke i HDZ-a bi imala četiri ruke manje.
Dalje, Milorad Dodik je kazao da on nije spreman podržati izmjene Ustava tako da bi se član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske birao indirektno. Lider SDP-a BiH kaže da je on spreman za izbor članova Predsjedništva BiH kroz Dom naroda PS BiH. To, opet, znači, da bi u pitanju bila asimetrična rješenja. Dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bi bila birana kroz Dom naroda, dok bi član Predsjedništva BiH iz RS bio biran direktno. Čak i ako bi Elmedin Konaković podržao asimetrično rješenje, teško je očekivati da to urade SDP, Naša stranka i NES. To znači da je ova tačka Sporazuma faktički – neprovodiva. Pod uslovom da sve partije iz Osmorke ne pristanu na asimetričan način izbora članova Predsjedništva.
“Modernizacija Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim obavezama i potrebama države Bosne i Hercegovine”, navedeno je u jednoj od tačaka Sporazuma.
Za modernizaciju Oružanih snaga BiH nužno je povećati budžet Oružanim snagama BiH. Čak i ako bi ministar finansija BiH bio iz neke od stranaka Osmorke, to bi značilo da za povećanje budžeta Oružanim snagama BiH mora glasati i SNSD. Sa četiri SNSD-ova delegata u Domu naroda PS BiH Milorad Dodik bi držao ključ povećanja budžeta za Oružane snage i modernizaciju vojske po NATO standardima. Realnost ili zabluda?
“Reorganiziranje pravosudnih institucija uz usvajanje nužnih reformskih zakona u skladu s preporukama Evropske unije, te nastavak usklađivanja s evropskom pravnom stečevinom s ciljem povećanja pravne sigurnosti svih stanovnika Bosne i Hercegovine”, piše u jednoj od tačaka Sporazuma.
Za reorganizaciju pravosudnih institucija, nužna je izmjena Zakona o Sudu BiH. Ukoliko se žele ispoštovati evropski standardi, BiH bi morala osnovati vrhovni ili apelacioni sud na nivou države. No, zvaničnici Republike Srpske se osnivanju tog suda protive protekle dvije decenije, odnosno, od osnivanja Suda BiH.
“Reforma cjelokupnoga javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom”, glasi posljednja tačka Sporazuma.
Kako se može vidjeti, reformisanje Radio-televizije Republike Srpske nije predviđeno, dok se planira reforma RTV Federacije BiH “u skladu sa ustavom”.
Šta to znači u praksi?
U Ustavu Federacije BiH sistem “javnog informisanja” pominje se u članu 17a i to u dijelu koji se odnosi na “vitalni nacionalni interes”.
“Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definirani na slijedeći način: 1) ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti, 2) identitet jednog konstitutivnog naroda; 3) ustavni amandmani; 4) organizacija organa javne vlasti; 5) jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka; 6) obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe; 7) teritorijalna organizacija; 8) sistem javnog informisanja”, piše u Ustavu FBiH.
Dakle, u skladu sa Ustavom FBiH, HDZ bi mogao tražiti osnivanje kanala na hrvatskom jeziku. No, i za to je potrebno mijenjati Zakon o RTV FBIH. Ovaj Zakon se mijenja u Parlamentu Federacije BiH. Da li potpis na ovom Sporazumu znači da su političke partije iz Sarajeva spremne izglasati osnivanje takozvanog – “trećeg kanala” koji bi bio finansiran kroz sistem rtv takse na nivou Federacije BiH.
U prostorijama Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine danas je održan sastanak lidera stranaka koji čine Osmorku. Na sastanku je finaliziran Sporazum programske koalicije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti za predstojeći četverogodišnji mandat.
U skromnom saopštenju pristiglom iz SDP-a naznačeno je da Sporazum predstavlja okvir za buduće djelovanje, odnosno, temelj buduće koalicije sa drugim strankama.
U nastavku Patria objavljuje Sporazum u cjelosti
Snažeći suverenost, teritorijalni i institucionalni integritet Bosne i Hercegovine, Zagovarajući uspostavu pravednog društva jednakopravnih ljudi u Bosni i Hercegovini, neovisno o njihovom etničkom, nacionalnom, vjerskom, političkom i svakom drugom identitetu ili uvjerenju,
Podupirući ustavnu obavezu ostvarenja pune jednakopravnosti tri konstitutivna naroda i svih ostalih građana Bosne i Hercegovine,
Pozivajući na žurno uklanjanje svih oblika diskriminacije svakoga stanovnika Bosne i Hercegovine, Opredjeljujući se za jačanje vladavine prava i pravne sigurnosti u skladu s europskom pravnom stečevinom, Vodeći se ciljem punopravnoga članstva u Europskoj uniji i članstva u Sjevernoatlantskom savezu (NATO),
Naglašavajući nužnost žurne uspostave vlasti u Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine te kantonima/županijama, s političkim subjektima i predstavnicima koji su dobili povjerenje,
Ističući nužnost stvaranja konstruktivnoga ozračja saradnje za stabilnost i otklanjanje svih ugroza za funkcionisanje vlasti na svim razinama u Bosne i Hercegovine, Okupljeni oko ideje savremene, sigurne, napredne Bosne i Hercegovine nudimo svim stanovnicima jasnu viziju i put ka kreiranju pozitivnih promjena,
Vođeni načelima zakonitog, profesionalnog, etičkog i transparentnog upravljanja javnim dobrom i procesima, fokusirajući se na politiku koja nudi adekvatne odgovore na probleme i potrebe stanovništva, posebno u vremenu krize, te na konkretne mjere za poboljšanje
socijalnog i ekonomskog stanja stanovnika, jačanje nezavisnosti u ključnim oblastima i poboljšanje demografskog stanja u Bosni i Hercegovini,
Mi, dole potpisani predsjednici političkih stranaka u Bosni i Hercegovini usvajamo zajedničke
SMJERNICE, NAČELA I CILJEVE PROGRAMSKE KOALICIJE U IZVRŠNOJ I ZAKONODAVNOJ VLASTI ZA RAZDOBLJE 2022.-2026. GODINE
1. EUROATLANTSKE INTEGRACIJE
Postizanje dogovora oko zajedničkih vanjskopolitičkih stajališta Bosne i Hercegovine usuglašavanjem i usvajanjem vanjskopolitičke strategije je od presudnog značaja, uz poštivanje Ustava Bosne i Hercegovine, zakona i drugih akata kojima se određuje vanjska politika Bosne i Hercegovine, te usvajanje novih zakona u ovim oblastima uz uvažavanje svih činitelja političkog poretka.
• Poduzimanje svih unutarpolitičkih i vanjskopolitičkih napora za žurno postizanje kandidatskog statusa, te ubrzanje procesa integracije prema punopravnom članstvu.
Saradnja sa svim institucijama Evropske unije u korist evropskog puta Bosne i Hercegovine i odlučne implementacije evropskih standarda;
• Hitno provođenje svih mjera, preporuka i uvjeta za sticanje kandidatskog statusa i pristupanje Europskoj Uniji;
• Hitno provođenje Briselskog sporazuma od 12. juna 2022. godine, najkasnije u roku 6 mjeseci od uspostave vlasti na svim razinama, što uključuje provođenje ograničenih ustavnih reformi, usvajanje izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu sa presudama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava, te primjenu ostalih načela i elemenata predmetnog sporazuma;
• Usvajanje strategija i zakona u cilju uspostavljanja efikasnije, sistematične, regulirane oblasti vanjskih poslova, prilagođene standardima Evropske unije, te potrebama državljana Bosne i Hercegovine, posebno u domenu diplomatsko-konzularnog djelovanja;
• Poštivanje preuzetih obaveza i nastavak daljnjih aktivnosti u implementaciji programa reformi i saradnja s NATO savezom i njegovim članicama;
• Modernizacija oružanih snaga Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim obavezama i potrebama države Bosne i Hercegovine;
• Provedba svih elemenata Akcijskog programa za članstvo u NATO-u (MAP) i blagovremeno usvajanje i provođenje godišnjih Programa reformi;
• Provedba odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa knjiženjem vojne imovine.
2. POLITIČKA STABILNOST I VLADAVINA PRAVA
Politička stabilnost i vladavina prava su temeljni preduslovi za potpunu demokratizaciju društva, privlačenje inostranih investicija, zaustavljanje iseljavanja stanovništva iz Bosne i Hercegovine i dostizanje željenog ekonomskog standarda življenja.
• Reorganiziranje pravosudnih institucija uz usvajanje nužnih reformskih zakona u skladu s preporukama Evropske unije, te nastavak usklađivanja s evropskom pravnom stečevinom s ciljem povećanja pravne sigurnosti svih stanovnika Bosne i Hercegovine;
• Provođenje reformi koje će osigurati nultu stopu tolerancije prema svim oblicima kriminala i korupcije;
• Reforma sigurnosno-obavještajnog sistema koji će biti u funkciji zaštite, stabilnosti i sigurnosti Bosne i Hercegovine i svih njenih stanovnika;
• Modernizacija, depolitizacija i kadrovsko i materijalno unaprjeđenje rada sigurnosnih, obavještajnih i policijskih tijela u Bosni i Hercegovini, u skladu sa važećim ustavima u Bosni i Hercegovini;
• Unaprjeđenje efikasnosti rada tužilaštava, agencija i ostalih institucija u oblasti pravosuđa i sigurnosti u skladu sa ustavnim nadležnostima;
• Jačanje efikasnosti institucija nadležnih za zaštitu i promociju ljudskih prava;
• Provođenje svih odluka pravosudnih institucija na svim razinama Bosne i Hercegovine, ustavnih sudova i Europskoga suda za ljudska prava, s ciljem pune zaštite svih individualnih i kolektivnih prava;
• Digitalna transformacija javne uprave;
• Zaštita integriteta i unapređenje izbornog procesa;
• Temeljna reforma javne uprave s ciljem povećanja efikasnosti i profesionalnosti;
• Rješavanje pitanja državne imovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
3. SOCIJALNA PRAVDA I EKONOMIJA
Reforme u oblasti socijalne politike i ekonomije su ključne za nužno poboljšanje kvaliteta života stanovništva Bosne i Hercegovine i najvažniji su programski segment u smislu konkretnog, mjerljivog napretka koji trebaju prepoznati i osjetiti svi ljudi u Bosni i Hercegovini.
• Usvajanje budžeta na svim razinama za narednu fiskalnu godinu do kraja tekuće godine;
• Obuhvatna reforma u oblasti fiskalne politike;
• Smanjenje poreznog opterećenja rada, kao i uvođenje poreznih olakšica s ciljem kreiranja novih radnih mjesta i unaprjeđenja uslova rada;
• Povećanje penzija i plata, a posebno minimalne penzije i plate;
• Provođenje demografskih i populacijskih politika s ciljem poboljšanja demografskog stanja u Bosni i Hercegovini;
• Povećanje učinkovitosti mehanizma naplate duga u skladu sa standardima Evropske unije;
• Ubrzanje razvoja infrastrukture:
– prometna infrastruktura (dovršetak koridora Vc, izgradnja mreže brzih cesta, unapređenje željezničkog saobraćaja i dalji razvoj infrastrukture u oblasti vazdušnog prometa i uvezanosti);
– energetska infrastruktura (povećanje energetske nezavisnosti poticanjem projekata energetske opskrbe iz obnovljivih izvora, izgradnjom toplovoda i plinovoda ondje gdje postoji infrastrukturna osnova za ove projekte, reformom elektroprivrednih preduzeća u vlasništvu Federacije BiH, te nastavkom realizacije ključnih energetskih projekata);
• Implementacija okolišnih politika i razvoj turizma;
• Implementacija obuhvatnih, odgovornih i ubrzanih agrarnih politika;
• Reforma i integriran pristup po pitanju osiguranja sistemske podrške boračkim kategorijama, civilnim žrtvama rata, te povratnicima i izbjeglicama;
• Razvoj i reforme zdravstvenih politika koje će modernizirati i podići kvalitetu zdravstvenih usluga u skladu sa ustavnim nadležnostima;
• Modernizacija i povećanje kvalitete i standarda obrazovanja, povećanje izdvajanja za naučnu djelatnost, sistemsko stručno planiranje prilagođeno tržištu rada u skladu sa ustavnim nadležnostima;
• Sveobuhvatnija podrška kulturnoj, sportskoj i turističkoj djelatnosti;
• Reforma cjelokupnoga javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom.
Stranke potpisnice su usaglašene da će programske mjere zasnovane na smjernicama, načelima i ciljevima iz ovog dokumenta biti detaljno razrađene u periodu koji će prethoditi formiranju
izvršne vlasti u skladu sa ustavnim nadležnostima.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Nadalje, govoreći o spornim detaljima nametnutih odluka Grošelj napominje da je to prije svega vrijeme donošenja odluke.
