Dritan Abazović je veliki reformator velikosrpskog nacionalizma. To je i Aca Vučić – no o tome ćemo drugi put.

Dritan je sve ciljeve velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori ostvario koristeći „progresivnu“ retoriku. Dakle: ništa gusle, zbogom epika. On je Crnu Goru ukopao u “srpski svet” sve govoreći o zelenoj energiji, biciklima, regionalnoj saradnji i slobodnom tržištu. Jedna od omiljenih riječi bila mu je „inkluzivno“.

Mene to podsjetilo na Franka Furedija. On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

U slučaju Dritana Abazovića, prazna retorika evropskih elita koju je iskopirao nije krila odsustvo ideje, nego krvavu, devetnaestovjekovnu ideju čiji je on vojnik.

Al’ kad pomenuh inkluzivnost…

Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Goran.

Ide ovako…

Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni,  iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.

Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a da pritom niko ništa nije zaradio.

Prijatelj mu tada sa spokojem dostojnim kung fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše, da se para vrti”.

Isto važi i za demokratiju: glasam za ovoga i pojedem ono što se ne jede. Potom, da bih smijenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za onoga, pa opet pojedem ono što se ne jede. Jedini način da smijenim vlast koju sam birao da bih smijenio prethodnu je da opet pojedem govno: da glasam za drugu, treću, četvrtu skupinu podkapacitiranih lažova, podlaca, izdajnika, lopova… skupinu koja se eufemistički naziva političkom strankom. Ali to nipošto ne znači da sam glup, još manje da sistem ne valja. Važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

Doduše, ako bismo tjerali mak na konac, i nedemokratske vlasti su smjenjive. Istorija je puna revolucija, atentata, vojnih udara koji su uklonili neku vlast. No šta poslije? Izađeš na ulicu i oslobodiš se jednog gada, samo da bi ti na glavu sjeo drugi.

Objektivno, u tome je velika prednost demokratije: jer omogućava rotaciju uhljupa na vlasti bez prolijevanja krvi. Ali i to treba uzeti sa zrnom soli. Jer, s vremena na vrijeme, ono što izgleda kao rutinska promjena zapravo vodi u uništenje države i društva.

Zeleni Abazović je, tako, na vlast doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića. Državu je dao u ruke čovjeka koji je (prije nego će njegovi poslanici počupati nekoliko mikrofona u sali Skupštine, flašom u glavu pogoditi poslanika Ranka Krivokapića, pokušati aktivirati limenku suzavca, pritom biti nedovoljno inteligentni da limenku otvore) posredstvom društvenih mreža svoje naoružane pristalice pozvao u sveti rat: iskopajte oružje, „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, citiram.

Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropska bi se politička elita utrkivala u osudi poziva na džihad. Ovako, aplaudirali su novoj, demokratskoj, nekorumpiranoj vlasti u Crnoj Gori, kojom vedri i oblači baš Mandić, „Hristov vojnik“. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…

Nakon gotovo tri godine od Mandićevog poziva na hrišćanski sveti rat, Gabrijel je Eskobar saopštio da vojvoda i njegova stranka nisu „poželjan partner SAD“. U međuvremenu su Mandić i Abazović sahranili Crnu Goru: njihovi su ljudi preuzimali instituciju po instituciju i stavili ih pod punu kontrolu Srbije, dakle Moskve.

Sad treba da imamo izbore. Ali čemu? Vučić kontroliše sve. Ti će izbori biti festival demokratije u logoru. A kako je neko lucidno primijetio: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik.

Što nas dovodi do poente ovog teksta. Mi živimo – jer tako kaže dominantna ideologija ovog vremena – u uvjerenju da je pred nama beskrajna mogućnost izbora. Prisustvo ideje nužnosti je znak primitivizma. Sve se može izabrati.Uvjereni smo, još, da gotovo svaka posljedica pogrešnog izbora može biti ispravljena – uvjereni smo, dakle, da naš izbor nije doista bitan, u svakom slučaju ne sudbonosan. Na koncu, doduše, umremo, ali stava smo da ni to nije bilo nužno – da smo odabrali da živimo zdravije, još bismo bili živi.

Elem. Bili naši izbori bitni ili ne… Ne pojesti govno – to se čini kao razumna odluka.

(Slobodna Bosna)

Prethodni članakPonuda “prepoštenom” lideru Elmedinu Konakoviću: Testirajmo se pred TV kamerama na poligrafu, ja pitam Vas, Vi pitate mene!
Naredni članakZbog navodnog nedostatka policijskih snaga: Srbija ukinula stalnu policijsku zaštitu Ambasadi BiH u Beogradu!