Iako nema nijednoig zastupnika u Skupštini Tuzlanskog kantona, HDZ će u novom sazivu Vlade TK imati ministra, odlučila je nova većina koju čine SDP BiH, PDA Mirsada Kukića i Naša stranka.
“Na osnovu Vaše Odluke o imenovanju kandidata na mjesto premijera Tuzlanskog kantona dostavljam Vam prijedklog kandodata za ministre”, piše u dopisu kojeg je jutros Skupštini tog kantona dostavio kandidat za mjesto premijera TK Kadrija Hodžić.
Za ministra zdravstva Tuzlanskog kantona mandatar Kadrija Hodžić je predložio doktora medicine Božu Jurića. U pitanju je kadar Hrvatske demokratske zajednice BiH koja u u Skupštini TK nema nijednog zastupnika. Inače, na prošlogodišnjim lokalnim izborima Jurić je bio kandidat HDZ-a BiH za gradskog vijećnika u Tuzli i, prema rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, osvojio je 233 glasa.
Božo Jurić je dugogodišnji kadar HDZ-a BiH. U julu 2019. godine izabran je za tajnika Gradskog odbora HDZ-a BiH. U pitanju je kadar odan Miji Krešiću, dugogodišnjem funkcioneru HDZ-a BiH. Osim Jurića kandidati za nove ministre su Midhat Dobrnić (MUP), Una Harčin (Ministarstvo pravosuđa i uprave), Elvis Branković (Ministarstvo obrazovanja), Vedran Lakić (Ministarstvo finansija), Zlatan Muratović (Ministarstvo kulture, sporta i mladih), Hamza Bašić (Ministarstvo trgovine, turizma i saobraćaja), Esad Džidić (Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak), Mevludin Hodžić (Ministarstvo privrede), Fedahija Ahmetović (Ministarstvo za boračka pitanja), Vahidin Smajlović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede). Skupština TK bi se u utorak trebala izjasniti o ovom prijedlogu čime će zvanično biti uspostavljena koalicija SDP, Naša stranka, PDA i HDZ BiH.
Srbijanski ambasador u BiH Aleksandar Đorđević odbio je u ponedjeljak ujutro da dođe na razgovor u Predsjedništvo BiH, saznaje Istraga.
Đorđevića je na razgovor pozvao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, a tema “hitnog” sastanka je trebalo biti hapšenje Edina Vranja, bh. državljanina koji je u nedjelju uhapšen u Priboju kojeg srbijansko pravosuđe sumnjiči za ratne zločne u Goraždu.
Komšić je u ponedjeljak ujutro službeno pozvao Đorđevića na razgovor. Sbijanski ambasador je na sastanak trebao doći u 11 sati, ali je, preko sekretarice, obavijestio Kabinet predsjedavajućeg Komšića da “ne želi doći”.
Ovo je prvi puta od rata do dasnas da je ambasador neke države u BiH odbio doći na sastanak u Predsjedništvo BiH. Aleksandar Đorđević je bivši direktor BIA-e, kojeg je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poslao u BiH.
Bez saglasnosti Milorada Dodika, Predsjedništvo BiH ne može protjerati srbijanskog ambasadora kojem je ranije dat agreman.
Rusija je napala Ukrajinu. Eksplozije odjekuju u svim većim gradovima. Ruske snage su počele iskrcavanje u Odesi, gradu na Crnom moru. Iskrcavanje ruskih snaga je počelo i u licu Mariupolj koja se nalazi na obalama Azovskog mora.
19.52 Ukrajinske vlasti objavile su video na kojem se vidi kako ruska vojska sa Krima prelazi na teritoriju Ukrajine.
Državna granična služba Ukrajine podijelila je ovaj video na kojem se vide ruski tenkovi i oklopna vozila kako danas prelaze u Ukrajinu s okupiranog Krima. pic.twitter.com/mleR7hN4gI
7.24 Ukrajinska vojska je saopćila da je srušilka pet ruskih aviona i jedan helikopter u Donbasu
7.19 Sarajevska Vijećnica večeras će biti u bojama ukrajinske zastave, kazala je za Istraga.ba gradonačelnica Benjamina Karić
7.05 Rusija je napala ukrajinske granice u pet oblasti, saopćila je državna granična služba Ukrajine. Napadnute su oblasti Luhanska, Sumska, Harkovska, Žitomorska, i Černigovska. Napadi dolaze i sa Krima, objavili su lokalni mediji u Kijevu
6.59 Ukrajinski mediji javljaju da je vojska Ukrajine u Donbasu srušila pet ruskih aviona i helikoptera.
6.56 U Severodnjecku su se jutros čule eksplozije, ali u gradu se ne dešava ništa, kaže za Istragu jedan od stanovnika tog grada, inače Ukrajinac.
6.50 Ukrajinska protuvazdaušna odbrana saopćila je da je oborila jedan ruski avion u regiji Donbas, na istoku Ukrajine.
6.45 Tenkovi iz Bjelorusije ulaze na teritoriju Ukrajine. Snimku je objavilo nekoliko lokalnih i svjetskih medija
6.40 Istraga.ba je uspjela stupiti u kontakt sa jednim od petorice bh. državljana koji žive u Severodnjecku, gradu u Donbasu, na istoku Ukrajine. Rekao nam je da ase sprema za evakuaciju.
6.36 Kao odgovor na trenutnu političku situaciju u BiH i rat u Ukrajini, EUFOR bi uskoro trebao rasporediti 500 dodatnih vojnika u Bosu i Hercegovini, objavio je bh. analitičar sa američkom adresom Jasmin Mujanović, pozivajući se na pouzdane diplomatske izvore.
I am told by reliable sources that a temporary reserve force of approx 500 additional EUFOR troops will be deployed to Bosnia and Herzegovina shortly as a response to growing secessionist threats in BiH but also broader security crisis in Europe following the events in Ukraine.
6.24 Ukrajinske granične snage saopćile su da su ih, na granici sa Bjelorusijom, napale udružene ruske i bjeloruske snage, javljaju lokalni mediji u Kijevu
6.15 Ukrajinska vojska vodi žestoke borbe širom zelje, javlja Kyiv Independent
6.06 Sirene odjekuju Kijevom. Upozoravaju na zračne napade
5.51 Rusija je izvršila udare na našu vojnu infrastrukturu i na naše vojne udare, kazao je ukrajinski predjsednik Volodimir Zelensky
5.42 Ukrajinski mnistarstvo unutrašnjih poslova je saopćio da u napadnutim gradovima u Ukrajini ima stotine žrtava, javlja CNN
5.32 Ruska Rublja pala je na najniži nivo od 2016. godine nakon Putinove objave rata u Ukrajini
5.25 Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky sazvao je Savjet za nacionalnu sigurnost. Planira uvođenje vanrednog stanja u cijeloj zemlji
5.22 Ruske snage su se iskrcale u Odesi. U gradu se vode teške bombe, javlja The Kyiv Independent
5.15 Dok Rusija bombarduje ukrajinske gradove, genralni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg na Twitteru osuđuje napad.
“Oštro osuđujem nepromišljeni napad Rusije na Ukrajinu. koji dovodi u opasnost nebrojene živote. Ovo je teška povreda međunarodnog prava i ozbiljna prijetnja euroatlanskoj sigurnosti. Saveznici će se sastati kako bi se pozabavili obnovljenom agresijom Rusije”, napisao je Stoltenberg
I strongly condemn #Russia’s reckless attack on #Ukraine, which puts at risk countless civilian lives. This is a grave breach of international law & a serious threat to Euro-Atlantic security. #NATO Allies will meet to address Russia’s renewed aggression. https://t.co/FPpyuzmUXD
5.06 Ukrajinski zvaničnik kaže da su se ruske snage iskrcale u Odesu, a da su druge ruske jedinice prešle granicu prema gradu Harkovu, na sjeveroistoku države.
5.03 “Putin je upravo pokrenuo potpunu invaziju na Ukrajinu. Mirni ukrajinski gradovi su pod udarima. Ovo je agresija. Ukrajina će se braniti i pobijedit će. Svijet može i mora zaustaviti Putina. Vrijeme je za djelovanje”, kazao je Dmitro Kuleba, ministar vanjskih poslova Ukrajine
Putin has just launched a full-scale invasion of Ukraine. Peaceful Ukrainian cities are under strikes. This is a war of aggression. Ukraine will defend itself and will win. The world can and must stop Putin. The time to act is now.
4.42 Molitve svijeta večeras su uz narod Ukrajine dok trpe ničim izazvan i neopravdan napad ruskih vojnih snaga. Predsjednik Putin izabrao je rat s predumišljajem koji će donijeti katastrofalne gubitke života i ljudske patnje”, saopćio je američki predsjednik Joe Biden.
The prayers of the world are with the people of Ukraine tonight as they suffer an unprovoked and unjustified attack by Russian military forces. President Putin has chosen a premeditated war that will bring a catastrophic loss of life and human suffering. https://t.co/Q7eUJ0CG3k
4.35 Dopisnik CNN-a čuje raketne napade iz pravca ruskog grada Belgoroda. Rakete su vjerovatno usmjerene prema Harkovu
4.33 U toku je napad i u Krematorsku
Napad na mornaricu ukrajinske vojske u blizini Odese. Osim toga, u toku je napad i u Krematorsku. Ovo je video iz Krematorska pic.twitter.com/E1lvjix6Il
4.25 “Svakome ko razmišlja o miješanju u ovaj sukob poručujem – ako to učinite suočit ćete se s neviđenim posljedicama. Nadam se da me čujete”, kazao je Vladimir Putin
4.21: Situacija sa šitenjem NATO-a postaje sve opasnija, više ne možemo šutjeti, kazao je Vladimir Putin tokom obraćanja naciji. Istovremeno, Rusija napada nekoliko ukrajinskih gradova
4.20 Vladimir Putin jš uvijek se obraća naciji
4.18 U gradu Odesa koji se nalazi na obalma Crnog mora također se čuju eksplozije
Trans-Pacificism is the wave of the future as the Atlantic democracies intensify their ties with the Pacific democracies to counter China’s expansionism and manage Russia’s rupture. Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism is a concept that underscores common values and mutual interests in the defense of national independence, state sovereignty, and territorial integrity. It is simultaneously an anti-imperialist and anti-colonialist forum for all the Pacific nations, including those states that emerge from a sinking Russia.
Japan is one of the linchpins of trans-Pacificism whose influence will grow as that of Russia declines. Russia is a failed imperial entity that has been unable to develop into a national state or a multi-national civic democracy. As the regime is incapable of transforming this obsolete colonial structure into a genuine multi-regional federation, the only lasting solution is Russia’s dissolution. This rupture will be generated by an accumulation of domestic failures and social grievances. When the state can no longer provide security and economic stability then citizens will reach for new solutions. And all of Russia’s neighbors must be involved in managing this historic process by working together to maintain international peace and security.
The OSCE’s Parliamentary Assembly Vancouver Declaration of 4 July 2023 underscored that Moscow is engaged in “the forceful, ongoing and deliberate subordination of indigenous and ethnic minority nations within the Russian Federation, which are denied equal rights and self-determination and subject to abuse and exploitation in violation of the Helsinki Principles and the Charter of the United Nations.”
35 republics and regions inside Russia share a land or sea frontier with 14 countries. In addition, several of Russia’s federal subjects that do not currently have common borders with foreign states have long-standing ethnic, religious, cultural, and linguistic connections either with Russia’s immediate neighbors or with nearby countries. Such linkages will encourage a number of states to play a prominent role in the nearby regions of an unstable Russia, whether to influence political developments, prevent violence, or forestall economic collapse. Some capitals may also recognize kindred peoples within the fraying Russian Federation as independent entities, contribute to state-building, and even push for unification and absorption if that is the will of the local population.
Pro-Western and pro-Eastern states freed from the Russian Federation can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. The most effective way to prevent any imperial resurgence by Moscow is to recognize the independence of all republics and regions that seek statehood. Emerging states can become new allies for Western and Eastern democracies, whether across the Atlantic, Pacific, or Arctic Oceans. Western and Eastern leaders should not fear the collapse of a failed empire but embrace it as an opportunity to combat imperialism, intensify multi-national cooperation, open new markets, and help emerging democracies to develop.
Japan is a pivotal state in the broad Pacific region that can play a constructive strategic role as Russian ruptures. At the beginning of August, Tokyo is hosting the 7th Free Nations of Post Russia Forum with the participation of experts and representatives from numerous subjugated nations and regions. To ensure that Russia’s demise does not destabilize the Far East, the US and other Western democracies must work closely with Japan, Canada, South Korea, Taiwan, Mongolia, Philippines, Australia, New Zealand, and other East Asian and Pacific states, as well as the EU and the UK, to open up avenues for diplomatic, political, and economic cooperation with embryonic post-Russia states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek political connections, state recognition, and economic investment from abroad and similarly to the East European and Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire.
China will prove a challenge for all Pacific states, but its ambitions can be blocked by a coalition of the anti-imperial Pacific nations. Beijing will seek to benefit from Russia’s rupture by expanding its presence among emerging entities in Siberia and the Far East, or even by seeking to reclaim territories that were seized by the Russian empire during the 19th century. China’s expansionist aspirations will be rejected by the new states who will not want to replace subordination to Moscow with subjugation by Beijing.
Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism can embrace all emerging state entities, including Primorsky, Khabarovsk, Amur, Sakha, Siberia, Buryatia, Irkutsk, Tuva, Sakhalin, Kamchatka, Chukotka, and other republics and regions seeking close and independent diplomatic, political, economic and institutional ties with the states of the Pacific rim. And in this unfolding historical process, Japan’s Northern Territories or the Kurile islands seized by Stalin’s regime at the end of World War Two, will return to Japan.
Japan's Prime Minister Fumio Kishida attended the recent NATO summit in Vilnius and announced that Japan and NATO agreed on a new partnership program that will involve deeper cooperation as NATO increases its engagement with the broader Indo-Pacific region. This will be an important deterrent against an expansionist China that is heavily building up its military and an aggressive North Korea with its threatening nuclear and missile program. Although Japan has no plans to become a NATO member, the Alliance is preparing to open an office in Tokyo, the first in Asia, in order to facilitate consultations throughout the region. NATO chief Jens Stoltenberg has asserted that “no other partner is closer to NATO than Japan,” and that “Asia matters to Europe just as much as Europe matters to Asia.”
China has expressed its opposition to any strengthening of NATO’s role in the Asia-Pacific. But Beijing’s opposition, similarly to Moscow’s, is actually a strong endorsement of NATO as an effective security organization. All the independent states of the Pacific rim, especially strong democracies like Japan and South Korea, need a similar trans-Pacific structure that can fully defend their security and independence.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.)
Smrt jedne osobe je tragedija, smrt miliona je statistika. A zbog statističkih podataka niko ne lije suze. To je surova istina o tome kako funkcioniše naš um.
Tragedija, da bi izazvala plač, mora biti personalizovana. Jeste li ikada plakali zbog toga što su svi ljudi smrtni?
Koliko djece je progutalo Sredozemno more? Čak ni ne znamo taj podatak. Jesmo li ih oplakali? Jesmo: jedno. Nesretno dijete o čijem su imenu izvijestili zapadni mediji. I objavili fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na obale mitskog zapada.
Zašto palestinska djeca koju je ubio Izrael nemaju ime, nemaju životne priče koje okončava izraelski projektil. Nemaju biografiju. U zapadnim medijima nema njihovih dnevnika i poruka prijateljima, nema njihovih koje bi svjedočile užas što maršira pred ljudima koji dolaze da ih ubiju.
Zato što ta djeca moraju ostati statistika. Tu je djecu dozvoljeno ubiti. Tu djecu nije dozvoljeno ožaliti.
„Homo Sacer: suverena vlast i goli život“. Tako se zove knjiga. Autor je Giorgio Agamben, vjerovatno najvažniji živi zapadni filozof.
Tog venecijanskog plemića Srećko Horvat i ja – bio je to ogledni primjer uspjele partizanske diplomatije – uspjeli smo svojevremeno nagovoriti da u Kotoru održi predavanje koje je naslovio „Šta je Zapovijest“. Čovjeka koji je odrastao i živio u mletačkim palačama, ne (posve) našom greškom smjestili smo u vjerovatno najgori apartman na crnogorskom primorju, okružen štrikovima na kojiam se sušio veš i ljetnjim kuhinjama iz kojih se širio miris gulaša i riblje čorbe. Što nam je oprostio, profesionalno odradio predavanje i simpozijum koji smo priredili u njegovu čast u kotorskom centru za kulturu „Nikola Đurković“. Danas u istom prostoru prikazuju Bajićeve filmove o junaštvu četnika – rečeni napredak posljedica je kako demokratskih promjena koje su u Crnoj Gori nastupile, tako i starog pravila: čija zemlja, njegova i vjera. A i filmovi.
Agamben je čak pristao i otići sa nama dvojicom na večeru. Što pominjem samo zato što nemam Instagram, pa se tim podatkom ne mogu tamo pohvaliti, uz fotografije koje, sljedstveno instagram(po)etici prikazuju skupa vina, skupu hranu te Srećka i mene koji, idiotski se smiješeći, grlimo zbunjenog i zgroženog filozofa koji u tom trenutku misli kako je za paklenu nelagodnost kojoj je izložen sam kriv, jer zaboravio je prostu činjenicu: da niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Pominjem to i zato što je tom prilikom Agamben izgovorio genijalnu rečenicu koja poništava sav marksizam: „Rad je kontrarevolucionaran“.
Elem, u rečenoj knjizi Agamben se bavi fenomenom koji je Rimsko pravo (jedan od temelja EU, ne smetnite to s uma) poznavalo pod imenom „homo sacer“ – Svetoi čovjek.
Ko je bio Sveti čovjek? Onaj kojemu su oduzeta sva građanska prava. Ali to nije sve. Stari Grci su imali dva naziva za život: zoe i bios. Pod zoe su podrazumijevali goli biološki život, kakav žive vrba ili vrabac. Pod bios su podrazmijevali život sa biografijom, život sa pravnim obavezama i ljudskim pravima. Homo sacer je bio čovjek sveden na grčko zoe – goli život. Sveden na vlat trave koju povija vjetar.
Govorimo o paganskim vremenima, napominjem. A takva su i danas. Homo sacer je smatran nedostojnim da bude prinešen lažnim bogovima kao žrtva. Iz tog razloga, on je bio izuzet iz Božijeg zakona. Ali, s druge strane, budući da su mu bila oduzeta sva građanska prava, svaki punopravni građanin Rima u svakom trenutku je mogao da ubije homo sacer-a. Da ga ubije bez objašnjenja, bez kazne. Onako kao što bi zgazio kukca. Što će reći da je homo sacer bio izuzet i iz zemaljskih, građanskih zakona.
Ne li liči vama opisano, što dešavalo se u paganskom Rimu, na ovo što se u Gazi dešava danas? Bilo ko u bilo kom trenutku može nekažnjeno ubiti bilo kog od ljudi lišenih građanskih prava. Posve je svejedno jesu li ti ljudi djeca u bolnici, civili u zbijegu ili ljekari u bolničkim kolima što jure da pomognu ranjenima. Za njihovu smrt niko neće odgovarati.
Gaza je, dakle, zemlja svetih ljudi. Prostor izuzet iz takozvanih međunarodnih zakona. Tamo važi samo jedna zapovijed, koja nije Božija, nego njena suprotnost: „Slobodno ubij“.
Homo sacer je bio izuzet iz rimskog pravnog poretka, ali je njegov (ne)status bio regulisan Rimskim pravom. Koje je, kako sam napomenuo, temelj takozvane „pravne stečevine Evropske unije“.
Čitajući Agambenovu knjigu jedna mi se misao neprekidno vraćala. Je li izuzeće homo sacera iz rimskog pravnog poretka bilo potpuno? Homo sacer je smio biti nekažnjeno ubijen, no je li mogao nekažnjeno ubiti? Naravno da ne. Da su se rimski sveti ljudi organizovali u grupu, pa digli ustanak protiv poretka koji ih je sveo na muvu koja u svakom trenutku može biti zgnječena, da li bi njihov ustanak bio shvaćen kao pravedna borba ili neka vrsta terorističkog napada na temeljne vrijednosti progresivnoga svijeta, napad na samu civilizaciju? Odgovor je očit.
Jedan od advokata ubijanja djece u Gazi saopštio je da oni koji oplakuju palestinsku djecu time zapravo odbijaju plakati za izraelskom djecom koju bi palestinska djeca, da im je dozvoljeno da odrastu, docnije ubila. Jer ono što vidite kao ubijeno dijete zapravo je tek terorista koji još nije odrastao.
To mi je objašnjenje neobično ličilo na nešto što sam već čuo. Sjetio sam se na šta.
Govoreći o istorijski spornoj “istrazi poturica” (koja se, po svemu sudeći, nikada nije desila), pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori opjevan u Njegoševom “Gorskom vijencu”, koji je srpskom nacionalizmu poslužio kao “istorijski i kulturni model” za genocid u Srebrenici (Ratko Mladić, nimalo slučajno, po ulasku svoje vojske u Srebrenicu kaže kako je došlo vrijeme da se “Turcima” osvete i u tom kraju, direktno najavljujući “istragu poturica”) Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”.
U Srebrenici se, po Amfilohiju, desila vrsta “preventivnog genocida”. Napokon, stradali su jedva ljudi: u pitanju su “lažni ljudi, s lažnom vjerom”. Stoga je i zločin na njima – jedva zločin. Ako to uopšte jeste: jer je njihovo istrebljenje, po Amfilohiju, bilo nužno da bi “naš narod” bio spašen. Izgovarajući ovo godinama nakon Srebrenice, Amfilohije je nedvosmisleno, i ne imenujući ga, komentarisao upravo srebrenički genocid.
Sličnost “retorike opravdanja” ubijanja u Srebrenici i ubijanja u Gazi, kao i svaka druga sličnost između ta dva događaja sve je, samo ne slučajna.
Milan Tegeltija, čovjek koji je uništio pravosuđe BiH, prije svog konačnog odlaska namjerava da zakuca i zadnji klin u kovčeg ovog stuba vlasti.
2.
Očekivalo se da Tegeltija, na pres konferenciji, održanoj 10.12.2020. godine, saopšti da podnosi ostavku. Međutim, on je samo najavio da će odstupiti sa čela VSTS-a, kao i iz članstva u ovom tijelu, nakon održavanja sjednice VSTS-a, koja treba da se održi 15. i 16.12.2020. godine.
3.
Pokvarenost, prljave igre i podmuklost djelovanja Tegeltije, ukazuju da u sedam dana, koje je sebi ostavio da provede na čelu VSTS, ima namjeru da završi neki od toksičnih poslova kojima se bavio i realizovao ih sve vrijeme mandata na čelu najznačjnijeg pravosudnog tijela i finišira ih na zadnjoj sjednici kojom će predsjedavati.
4.
Razlog za ovakvo, krajnje nelogično, Tegeltijino postupanje leži u činjenici da se na toj sjednici (dan za imenovanja je 16.12.) bira jedan sudija Višeg privrednog suda Banjaluka.
Radi se o izuzetno bitnom sudu, jer ovaj sud postupa kao drugostepeni u privrednim sporovima.
Vrlo često su to milionski sporovi, zbog čega je SNSD-u od velikog značaja da uspostavi kontrolu nad ovim sudom.
5.
Navedeni sud trenutno ima šest sudija, od kojih su troje u vrlo bliskim vezama sa strukturama SNSD-a.
6.
Izbor sedmog sudije je planiran za 16.12.2020. godine, a Tegeltija je to mjesto namijenio jednom od dva člana bračnog para Koričić – Asmiru ili Saneli.
7.
To su njegovi favoriti i izbor bilo kojeg od njih dvoje, značilo bi da Tegeltija/SNSD imaju kontrolu nad ovom institucijom i nakon što on konačno podnese ostavku i zauvijek ode iz pravosuđa, koje je potpuno zagadio.
8.
Asmir Koričić je aktuelni predsjednik Okružnog privrednog suda Banjaluka, a na tu poziciju je izabran isključivo zahvaljujući prijateljstvu sa Tegeltijom.
Riječ je o sudiji skromnog pravničkog znanja, ali vrlo vještog u “kombinacijama” i “potkivanju”.
9.
Nešto više pravničkog znanja ima njegova supruga Sanela Koričić, koja se trenutno nalazi na poziciji sudije Osnovnog suda u Banja Luci. Međutim, ona je sudija na izvršnom referatu.
Izvršni referat se u pravosuđu smatra najjednostavnijim referatom, zbog čega se takve sudije nikada ne biraju na drugostepeni sud. Razlog je jednostavan: sudija sa izvršnog referata nije osposobljen da odlučuje u složenim parničnim predmetima.
10.
Za poziciju sudije Višeg privrednog suda Banjaluka prijavilo se ukupno sedam kandidata.
11.
Koliko su (ne)znanja, pred komisijom za izbor VSTS-a, pokazali Asmir i Sanela Koričić najbolje oslikava činjenica da su od sedam kandidata zauzeli šesto i sedmo mjesto.
Međutim, Tegeltija od ranije planira progurati jedno od njih za sudiju Višeg privrednog suda Banja Luka.
12.
Iako je izgubio većinu u VSTS, Tegeltijin plan je da zaigra na kartu nacionalnog ključa; Insistiraće na tome da se radi o upražnjenoj poziciji, na koju treba da dođe sudija iz reda bošnjačkog naroda, zbog čega mora biti izabran ili Asmir Koričić ili njegova supruga Sanela Koričić.
Ukoliko navedeni plan Tegeltije bude realizovan, to će biti udaranje još jednog velikog klina u kovčeg zvan “Pravosuđe BiH”.
13.
Bez obzira na nacionalni ključ, čak ni za Pravosuđe BiH nije normalno da za sudiju bude izabran neko ko je “osvojio” svojim neznanjem posljednje, odnosno pretposljednje mjesto na rang listi.
14.
Ta lista je kreirana prema dosadašnjim rezultatima kandidata i prema procjeni njihove kredibilnosti prilikom usmenog intervjua.
U sličnim situacijama se do sada praktikovalo da se poništi konkurs, kako bi se dala prilika širem krugu kandidata iz reda naroda (iz kojeg treba biti izabran sudija) da se prijavi, a sve sa ciljem da se za sudiju imenuje koliko-toliko sposoban kandidat.
15.
Navedeni konkurs treba poništiti ne samo što su Koričići nekompetentni za tu poziciju, već što se u pravosudnim krugovima znalo da je to mjesto “potkovano” za Asmira ili Sanelu Koričić.
Upravo iz tog razloga se prijavio mali broj kandidata, od čega samo dva iz reda bošnjačkog naroda.
16.
Važno je naglasiti da u prvostepenim sudovima u Republici Srpskoj radi veliki broj sudija iz reda bošnjačkog naroda, ali se, očigledno, nisu prijavili na navedeni konkurs, jer su unaprijed znali da je namješten.
Tegeltija već šest i po godina, veoma uspješno, manipuliše ostalim članovima VSTS-a.
17.
To mu je namjera i prilikom zadnjeg predsjedavanja tom institucijom, ali ostali članovi VSTS nikako ne bi trebali dopustiti da ih Tegeltija namagarči još jednom; On definitivno odlazi i ne bi se smjelo nikako dogoditi da sebi i SNSD-u obezbijedi kontrolu nad Višim privrednim sudom Banjaluka, kojim će on upravljati i nakon ostavke.
18.
Tegeltija je prosječan harmonikaš, a VSTS, konačno oslobođen te individue, nikako mu ne bi smio dozvoliti da uspješno odigra svoj posljednji tango u toj instituciji. Bio bi to novi poraz VSTS-a sa ogromnim posljedicama.
Vlada Kantona Sarajevo tijekom 2021. godine u dva navrata uplatila je preko 20 tisuća maraka firmi „ENERGOGAS, DOO“ na ime financiranja minimalne plaće radnika tijekom trajanja pandemije (tzv „covid poticaji“). Vlasnik firme „ENERGOGAS DOO“ je Izet Forto , otac predsjednika Vlade Kantona Edina Forte, objavila je Slobodna Bosna.
Upravo je premijer Edin Forto 19. veljače 2021. godine potpisao Odluku o odobravanju i isplati dijela minimalne mjesečne neto plaće (u FBiH) za mjesec juni i juli 2020. godine .“ Iz budžeta Kantona Sarajevo izdvojeno je 6.077.482,48 KM kojima su financirane plaće. radnicima poduzeća koja su loše poslovali uslijed pandemije koronavirusa koja je paralizirala cjelokupni ekonomski i društveni život u Bosni i Hercegovini.
Dodjela sredstava prethodio je Javni poziv iz decembra 2020. godine upućen firmama u Kantonu Sarajevo za djelomično sufinansiranje plaća zaposlenima nakon čijeg je okončanja formirana lista „sretnih dobitnika“.
Tako se nalazi i lista firmi kojima su dodijeljena sredstva iz kantonalnog budžeta našla i firma „ENERGOGAS DOO“ u vlasništvu Izeta Forte, oca premijera Kantona. Firma je zapošljavala jedanaest radnika za čije je plaćanje u mjesecu junu i julu 2020. godine iz budžeta isplaćeno 6.690 KM .
Krajem prošle godine, 21. decembra 2021. Vlada Kantona ponovo subvencionira plaće radnika u „Poslovnim subjektima koji ispunjavaju uvjete“, ovoga puta za tri mjeseca, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. godine. Iz ovih sredstava firma „ENERGOGAS, DOO“ na ime jedanaest svojih zaposlenih radnika dobije 13.398KM .
Ključni kriterij za dodjelu sredstava kojima se, prije svega, željelo spasiti radna mjesta u tvrtkama izloženim posljedicama pandemije bio je pad prometa tih poslovnih subjekata. Najveći broj tvrtki koje su se našle na listi koje je subvencionirala Vlada Kantona prijavile su da je pad prometa bio trideset, odnosno više, međutim kod „ENERGOGASA, doo“ taj je podatak izostao.
Stoga smo podatke o poslovanju firme oca premijera Edina Forte tražili na portalu „Akta“.
„ENERGOGAS, doo“ je u „predpandemijskoj“ 2019. godini zapošljavao jedanaest radnika, imao je ukupni prihod od 1.646. 667 KM i sveobuhvatnu dobit od 137. 710 KM.
Godinu dana kasnije, 2020. ova očito uspješna firma ima znatno manji obim poslova, zbog čega je ukupan prihod iznosio 990.794 KM. Broj zaposlenih je smanjen na deset, ali je zato ukupna dobit bila 177.277 KM. U odnosu na ukupnu godišnju dobit, onih 7 hiljada KM koliko je ovoj firmi plaćeno iz kantonalnog budžeta na ime plaća radnicima djeluju zanemarljivo.
U 2021. godini, tokom koje su tromjesečne plaće zaposlenih subvencinirane sa 13 hiljada KM iz budžeta Kantona Sarajevo, „ENERGOGAS, D.O.O“ ukupno je prihodavala 1.111.042 KM, zapošljavala je dvanaest radnika, a sveobuhvatna dobit je iznosila 107.685 KM.
MOŽE I BEZ POTICAJA
Sve u svemu, prema pokazateljima poslovanja, firma „ENERGOGAS, D.O.O.“ je vrlo uspješno „pregrmila“ teške pandemijske uvjete poslovanja, njen prihod čak je bio znatno veći nego u „normalnim“ godinama, broj zaposlenih je ostao isti.
Takozvani „COVID poticaji“ kojima su tokom dvije godine iz budžeta Kantona dobili 20-ak hiljada KM na ime plaća radnicima, čine manje od jedan posto ukupne ukupne dobiti „ENERGOGASA, d.o.o.“ tokom dvije pandemijske godine.
Premijer Kantona Sarajevo Edin Forto, nije, dakle, pretjerano, niti presudno (financijski) pomogao svom ocu Izetu i njegovoj firmi čiji su radnici nekoliko mjeseci bili na grbači kantonalnih poreskih odveznika , ali je zato otac itekako snažno (politički i etički) odmogao sinu gurajući ga u nepotističku praksu i sukob interesa.
Bit će zanimljivo čuti reakciju na ovaj slučaj od strane razvikanog Tima za borbu korpusa Kantona Sarajevo i njegovog sveprisutnog šefa Erduana Kafedžića . Naravno, ukoliko kakve reakcije uopće budu.
Trojka i HDZ BiH nemaju potrebnu većinu u Komisiji za izbor i imenovanje Predstavničkog doma da predlože samo Marina Vukoju za sudiju Ustavnog suda. Prema Poslovniku o radu Predstavničkog doma, za donošenje odluka iz izvorne nadležnosti Komisije, potrebna je većina ukupnog broja članova te Komisije. Komisija za izbor i imenovanje ima 11 članova, što znači da je potrebna većina – šest. No, Komisija od kraja juna nije u punom sazivu. Nedostaju joj dva člana iz HDZ-a BiH (Antonio Sesar i Feliks Vidović) koji su podnijeli ostavke na zastupničke pozicije, a samim tim i na članstvo u Komisiji. Bez ta dva člana Komisije, stranke Trojke i HDZ BiH nemaju šest ruku u Komisiji za izbor i imenovanje, što znači da nemaju potrebnu većinu kako bi donijeli odluku da samo Marin Vukoja bude predložen za sudiju Ustavnog suda BiH. Evo detalja.
Komisija za izbor i imenovanje Predstavničkog doma FBiH je nadležna da sagleda sve materijale Radne grupe za provođenje konkursne procedure za izbor i imenovanje sudije Ustavnog suda BiH koji dolazi iz Federacije. Ta Komisija odlučuje da li će prema Predstavničkom domu Parlamenta FBiH dostaviti kompletnu listu kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH ili samo jedno ime o kojem bi se, potom, izjašnjavali federalni zastupnici. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović insistira da Komisija pošalje samo jedno ime, odnosno ime Marina Vukoje, dugogodišnjek sekretara u Parlamentarnoj skupštini BiH koji je bio na listama HDZ-a BiH. Ovaj stav Dragana Čovića u potpunosti je podržao Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i Pravde BiH koji ne vidi ništa sporno u imenovanju HDZ-ovog kadra za sudiju Ustavnog suda BiH koji bi na toj poziciji trebao ostati do 2045. godine.
Komisija za izbor i imenovanja je radno tijelo Predstavničkog doma FBiH i ima jedanaest članova. Prilikom imenovanja Komisije, vladajuća koalicija (Trojka plus HDZ) je odlučila da tri mjesta pripadnu HDZ-u BiH, dva SDP-u, te po jedno NiP-u, Našoj stranci, NES-u, SBiH-u, SDA-u i DF-u. Za predsjednika Komisije imenovan je Mladen Bošković iz HDZ-a BiH. Međutim, u ovom trenutku HDZ-u BiH nedostaju dva člana Komisije. HDZ-ov Antonio Sesar je krajem juna podnio ostavku na mjesto zastupnika Predstavničkom domu FBiH, čime mu je prestao i mandat u Komisiji za izbor i imenovanja. Prije Sesara ostavku u Predstavničkom domu FBiH je podnio i njegov stranački kolega Feliks Vidović, što znači da je HDZ BiH ostao bez dva člana Komisije.
Da bi se imenovali novi članovi Komisije za izbor i imenovanje, odluku mora donijeti Predstavnički dom koji posebnom odlukom bira predsjednika, zamjenika predsjednika i članove radnog tijela koji se biraju iz reda poslanika u Predstavničkom domu. Dakle, Komisija ne može biti popunjena prije nego što Predstavnički dom održi sjednicu.
I tu nastaje problem za Trojku i HDZ BiH.
Komisija za izbor i imenovanje je, rekosmo, radno tijelo Predstavničkog doma FBiH.
“Radno tijelo”, piše u članu 49 Poslovnika o radu Predstavničkog doma,”može da radi ako sjednici prisustvuje većina članova radnog tijela, a odlučuje većinom glasova prisutnih članova, osim u slučajevima odlučivanja o pitanjima iz neposrednog djelokruga radnog tijela, kada odluke donosi većinom od ukupnog broja članova radnog tijela”.
Imenovanje sudije Ustavnog suda BiH je izvorna nadležnost Komisije za izbor i imenovanja, što znači da je potrebna većina tom slučaju – šest.
U ovom trenutku HDZ BiH i Trojka imaju samo pet članova Komisije i to – Mladen Bošković (HDZ), Damir Mašić (SDP), Aner Žuljević (SDP), Dragan Mioković (Naša stranka) i Rasim Smajlović (NiP). Opozicija ima četiri člana Komisije – Irfan Durić (NES), Eldar Čomor (SDA), EDina Gabela (SBiH) i Dajana Čolić (DF). U omjeru 5:4 nema potrebne većine da bi se donijela odluka o tome da samo Marin Vukoja bude predložen za sudiju Ustavnog suda BiH, a ukoliko bi bilo drugačijih tumačenja – opozicija (SDA, NES, SBiH i DF) napuštanjem sjednice može srušiti kvorum, nakon čega bi sjednica Komisije morala biti prekinuta.
Da bi novi članovi Komisije bili imenovani, mora biti održana sjednica Predstavničkog doma FBiH. Što znači da do okončanja te sjednice Predstavničkog doma, Komisija za izbor i imenovanja ne može donijeti odluku o predlaganju samo Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Sjednica Predstavničkog doma FBiH je zakazana za četvrtak i u predloženom dnevnom redu uopće nije predviđena tačka – izbor i imenovanja.
Naša stranka od danas i službeno može promijeniti ime. U skladu sa politikom stranke, red bi bio da ispred “NS” dodaju i slovo “H”. Od danas,budimo realni, Naša stranka pripada Hrvatskom narodnom saboru Dragana Čovića. Tamo gdje je stao Boriša Falatar nastavila je Boška Čavar. Kada vam negiraju državu, kada veličaju zločince koji su otvarali logore, kada pale svijeće za one koji su spalili Mostar, onda, ako volite tu državu, možete da budete samo na jednoj strani – na strani onih koji su 9. maja 1995. godine nosili tadašnju državnu zastavu na paradi u Parizu slaveći pobjedu nad fašizmom. Možete, istina, biti i na drugoj strani. Ali tada ste samo HNS kojim predsjedava čovjek koji je 1993. godine slao ljude druge naconalnosti u radne logore, u koje su kasnije svraćali neutralni novinari da snimaju svoje priloge. Možete, dakle, kao i u ratu, biti i neutralni. Ali biti neutralan u u Mostaru znači da vam je svejedno da li će pobijediti štovatelji presuđenog UZP-a ili oni koji su isljeđivani u logorima UZP-a.
Da je samo Boška Čavar ostala suzdržana, HDZ bi dobio gradonačelnika, ali bi Naša stranka sačuvala obraz. Jer svakome se može desiti da ga izda kadar, ali malo kome se može desiti da zbog kadra izda državu.
SDP je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrao HDZ. Možda jeste neprincipijelno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, SDP i Nermin Nikšić nisu imali dilemu. Tražili su rješenja, predlagali, borili se i na kraju, ipak, svjesni vlastite odgovornosti, glasali za doktora Zlatka Guzina. Tako su spasili i stranku i pokazali bošnjačkim nacionalistima da oni nisu izdajnička partija i da znaju razliku između države i, recimo, selfija. I da znaju “ko je kome palio kuće”.
Naša stranka je u Tuzlanskom kantonu umjesto SDA izabrala HDZ. Možda jeste neprincipijeno, ali taj potez nije izdajnički. Jer SDA nije država. SDA je tek jedna naconalistička partija koja je zbog svog kriminala davno zaslužila da bude opozicija. Kada su u Mostaru birali između HDZ-a i SDA, Naša stranka i Predrag Kojović su ostali suzdržani. I tako su izabrali HDZ BiH i Maria Kordića. Štaviše, ni vlastiti prijedlog nisu željeli podržati. Jer taj njihov prijedlog nije prihvatao HDZ BiH.
Dragan Čović je danas osvojio Mostar. Država BiH je, zauvijek, izgubila Našu stranku, potrebnu multietničku stranku koja je trebala da okupi liberale i ljevičare i da BiH okrene prema Zapadu. Ali stranku koja bi bila u stanju razlikovati udruženi zločinački poduhvat od borbe za goli život. Možete vi još hiljadu puta u državnom Parlamentu tražiti promjenu imena ulica nazvanih po fašistima iz Drugog svjetskog rata. Možete, ali to više nema nikakvog smisla kada jedan čitav grad predate na upravljanje čovjeku koji veliča ratne zločince pravosnažno osuđene pred UN-ovim sudom u Hagu.
Da je samo Irma Baralija glasala za Zlatka Guzina, HDZ bi imao gradonačelnika Mostara. Ali NS ne bi bio HNS. Kada su u Sarajevu kandidirali Srđana Mandića za načelnika Općine Centar, tadašnji NS je pokazao kakvu državu želi. Dobili su apsolutnu podršku Sarajeva i svih onih koji smatraju da je ovo država za sve. Kada su u Mostaru svojom šutnjom podržali Dragana Čovića, NS je pokazao da multietničku državu želi samo u Sarajevu. Šutnjom u Mostaru su pokazali da im “dvije škole pod jednim krovom” nisu problem. I ulica Mile Budaka im nije problem.
Dragan Čović je bio savladan. Nije ga mogao spasiti Dom naroda i vitalni nacionalni interes. Nisu ga mogla spasiti ni pisma Međunarodnoj zajednici. I onda ga je spasila Naša stranka – skraćeno HNS.
Negdje na sredini kampa Lipa, umotan u deku, mirno je stajao. Reći će nam da se zove Murtaza, da ima 17 godina i da je sam krenuo iz Pakistana. Još ne zna gdje će. Samo zna s kim će. Vodi nas u svoj šator na čijem ulazu je montirana grijalica koju nazivaju topom. Unutra su njegovi prijatelji koje je upoznao na gejmu. Abid Ali je najobrazovaniji u kampu. Ima trideset i tri godine i pokazuje nam svoju fotografiju iz Pakistana.
„Ovo sam ja, uslikan prije tri godine“, govori nam dok na svom telefonu pokazuje svoju fotografiju.
Abid Ali prije tri godine u Pakistanu
A ovo je Abid Ali danas. Marketinški menadžer skoro i da ne liči na sebe. Loša hrana, policijska premlaćivanja, hiljade prepješačenih kilometara i stalna tenzija od njega su napravili deset godina starijeg čovjeka.
Abid Ali u kampu Lipa
Ali kaže da je krenuo u Italiju. Ni on ne zna gdje tačno ide, ali zna da zbog supruge i dvoje djece mora pronaći neki pristojan posao kako bi im život bio bolji.
„Krenuo sam na ovaj put zbog budućnosti“, objašnjava nam Ali i pokazuje na mladića pored sebe.
Zove Babar Ali. Iza sebe ima trideset i pet gejmova, a ispred sebe istu granicu. Trideset i pet puta su ga hrvatski policajci vraćali nakon premlaćivanja i ostavljali u šumama Plješevice. Njegov prijatelj traži na mobitelu Babar Alijevu fotografiju da bi nam pokazao kako je izgledao prije nego su ga potrošile migrantske godine.
Babar Ali u Pakistanu prije polaska i sada u kampu Lipa
„Go West“, ponavlja rečenicu dok sjedi na krevetu postavljenom u vojnom šatoru na obroncima Grmeča.
Usman Gondal spava na drugom krevetu. Pretražuje na Facebooku svoje fotografije iz Pakistana.
Usman Gondal u Pakistanu prije polaska u Evropu
„Ova je iz škole“, govori nam.
I na njegovom licu je putovanje u Evropu ostavilo traga. Umjesto u igri, godine je proveo na gejmu.
Usman Gondal u kampu Lipa
Jedan mladić u istom šatoru otvara konzervu na kojoj piše – narezak. Goveđi je, preveli smo mu, nakon što nas je upitao da li je halal. Umjesto kašike koristi poklopac od konzerve. Onda je uslijedio osmjeh zadovoljstva zbog koliko-toliko ukusne večere prethodno pogrijane na grijalici instaliranoj na ulazu u šator. I on nam pokazuje svoju fotografiju iz Pakistana. Ovu drugu smo mi načinili da svjedoči o tragovima migrantskog života na njegovom licu.
Prije polaska na put i u kampu Lipa
Kada je vidio da tražimo njihove stare fotografije, prilazi nam još jedan Pakistanac. Odjeven je u staru jaknu Nogomoetne reprezentacije BiH. Pokazuje nam svoju fotografiju nastali prije nego je krenuo na gejm.
U Pakistanu …
Danas ovaj mladić izgleda iscrpljeno. Da njegovi prijatelji nisu svjedočili o njegovom identitetu, sigurno ne bismo povjerovali da je to njegova fotografija.
u kampu Lipa
Vrijeme je za spavanje. Obezbjeđenje kampa nas je uočilo i negdje pred ponoć izbacuje nas vani. Dok se vozimo prema hotelu u Bihaću na displeju piše da je vani minus trinaest.
Nakon pet sati ustajemo ponovo i Laki je već bio spreman. Tridesetak minuta vožnje potrebno je da dođemo do Lipe. Negdje, tačno na prevoju kod crkve, vozili smo ugašenih svjetala kako nas obezbjeđenje i policija ne bi primijetili. No, s te strane smo predaleko od kampa da bismo išta mogli snimit. Onda opet vožnja do drugog ulaza u kamp. Minus je petnaest i još nije svanulo. Zvuk grijalica instaliranih na ulazu u šator više se ne čuje. Tek kada potuno svanulo, moglo se vidjeti da grijalice uopće ne rade. Šatori su bili zakopčani, ali svi su bili bez grijanja tokom noći.
zora nad Lipom
Policija USK nas pokušava odstraniti, ali uspjeli smo se probiti do kampa. Farid Gul nam prvi prilazi. Kaže da im isključe struju poslije ponoći i da ne mogu spavati od zime.
„Lipa je vrlo hladna“, žali nam se ovaj bivši vozač autobusa.
Na mobitelu pretražuje svoje fotografije iz Pakistana. Od tog čovjeka ostala je samo sjena.
Farid Gul, nekad i sada
Sunce se ukazuje iznad bosanskih planina. Jedan Pakistanac, ogrnut dekom i bosih nogu u papučama izašao je na brijeg da ga, barem malo, sunčeva svjetlost zagrije. Nije progovorio nijednu riječ. Kasnije nam se pridružio i Tarik Avan. Pokazuje nam fotografiju sa svojom kćerkom i sinom.
Tarik Avan u Pakistanu
Malo, zatim, okreće telefon i govori da je ovo on. Ta fotografija je nastala na Lipi. Tarik je na nozi imao gips nakon što su mu hrvatski policajci na gejmu slomili nogu.
Tarik Awan u kampu Lipa
„Dvadeset i dva puta sam pokušao i vratili su me natrag“, objašnjava nam dok pokazuje svoj iskrivljeni nos. Njega su slomili slovenački policajci. Oni koji migrante vrate u Hrvatsku legalno, a Hrvati ilegalno prebace u Bosnu. I sve to dok Evropa izražava zabrinutost.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
