Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Kako je britanski istoričar Marko Atilla Hoare za Istraga.ba pisao o operaciji spašavanja pilota: Četnici kao “Heroji Halijarda”

    Piše:
    Marko Atilla Hoare
    -

    Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

    Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

    U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

    Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

    Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

    „Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

    Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

    (tekst je objavljen 9. oktobra 2020. godine na portal istraga.ba. Odlučili smo se na ponovno objavljivanje povodom odluke čelnika SFF-a da u okviru programa ovogodišnjeg SFF-a promovišu film – Heroji Halijarda).

    Život i smrt ubice Nermina Sulejmanovića: USKOK ga hapsio zbog krijumčarenja marihuane, pružao utočište pripadnicima Čepinske skupine i radio za kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića koja je imala sobu za mučenje!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Noć prije nego što će Nermin Sulejmanović započeti svoj krvavi pohod, na području Brčko distrikta su zapaljena dva skupocjena automobila. Oba su bila u vlasništvu Elvira Kuduzovića, vođe najopasnije kriminalne organizacije iz Gradačca. Upravo za Kuduzovićevu mafijašku organizaciju radio je ubica Sulejmanović. Posljednji veći posao za Elvira Kuduzovića Sulejmanović je odradio prije petnaestak dana prije masakra u Gradačcu. Oteli su jedan BMW mladiću iz Posavine (ime poznato redakciji Istrage) koji je je bio na kamati kod Elvira Kuduzovića.

    No, ono što je donekle remetilo odnose Kuduzovića i Sulejmanovića bilo je Nerminovo uvjerenje da je njegova nevjenčana supruga Nizama Hećimović ranije bila u ljubavnoj vezi sa njegovim šefom – Elvirom Kuduzovićem.

    Stoga istražni organi sumnjaju da bi paljevina Kuduzovićevih automobila mogla imate veze sa Nerminom Sulejmanovićem i masakrom koji je uslijedio.

    Ubica Sulejmanović je, rekosmo, bio povezan sa glavnim mafijaškim bosom iz Gradačca Elvirom Kuduzovićem čiji je veći dio grupe “pao” 2013. godine. U optužnici protiv Elvira Kuduzovića njegovog brata Alena, zatim Reše Kuduzovića, Emira Ademovića, Marka Šokčevića, Amera Emića  Ismara Kapetanovića, Emira Delića i Elvedina Mašića je navedeno da su u periodu od 2006. do 2013. organizovali grupu koja je počinila više iznuda, zelenaštava, prevara, teških krađa, držanja oružja i drugih krivičnih djela. Optuženi Emir Ademović je bio pripadnik MUP-a Tuzlanskog kantona. On je blisko sarađivao sa kriminalnom grupom Elvira Kuduzovića zbog čega je, na kraju, i osuđen za krivično djelo – odavanje službene tajne i zloupotrebu položaja. Alen Kuduzović,  brat Elvira Kuduzovića se nagodio sa Tužilaštvom TK i dobio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. No, umjesto i zatvor, on je pobjegao u Hrvatsku. Upravo u Hrvatskoj dolazi do izražaja veza Kuduzović-Sulejmanović.

    Akcija Nikita – ubica Sulejmanović hapšen u Hrvatskoj

    Zajedno sa Alenom Kuduzovićem, bratom Elvira Kuduzovića, masovni ubica iz Gradačca Nermin Sulejmanović hapšen je u Hrvatskoj u okviru akcije Nikita. Njih dvojica su, naime, bili dio kriminalne grupacije koja je iz Albanije do Hrvatske (uhapšeni kod Primoštena) prebacili 806 kilograma marihuane. Sulejmanović je, zajedno sa Kuduzovićem, bio zadužen za istovar droge koja je brodom  ‘Poslušan’ 2014. godine prebačena u Hrvatsku. Vođa te kriminalne grupe bio je bh. državljanin Nikola Stojanović. Sulejmavić je priznao krivicu i nakon okončanja postupka vratio se u BiH gdje nastavlja raditi za kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića.

    Sobą za mučenje

    Kada su pripadici policijske prije deset godina proveli akciju “Butik”, i razbili kriminalnu grupu Elvira Kuduzovića, u njegovoj je kući, pored privatne teretane, pronađena je soba za mučenje. Tu je, prema informacijama Istrage, povremeno bio angažiran ubica Nermin Sulejmanović.

    “Nije mi prvi put da ubijem”, reći će Sulejmanović u jednom od obraćanja tokom svoh ubilačkoh pohoda.

    Koga je to, prije petka, ubio Sulejmanović, jer nikada nije procesuiran za ubistvo?

    Nermin Sulejmanović je osuđen za pokušaj ubistva u Gradačcu. Naime, on je, u saradnji sa Elvirom Kuduzovićem i njegovom porodicom 2005. godine metalnom šipkom pretukao jednog radnika (E.Dž) u Gradačcu, za šta je osuđen na pet i po godina zatvora. Kuduzović i drugi organizatori su tada pobjegli u Mađarsku i nisu procesuirsani.

    Sulejmanovićeve veze sa Čepinskom skupinom  

    “Sedam osoba, među kojima je i Dragan Baković Bambur iz Čepina uhićeni su u zajedničkoj akciji USKOK-a i policije kodnog naziva Lignja. Sumnjiče se za udruživanje u grupu u sklopu koje su počinili općeopasnu radnju te za pomaganje počinitelju nakon počinjenja djela. Konkretnije, sumnjiči ih se za palež vikendice Radovana Ortynskog, bivšeg glavnog državnog odvjetnika”, glasila je vijest objavljena 2018. godine u hrvatskim medijima.

    Vikendica državnog odvjetnika Ortynskog koja se nalazila u Postirama na Braču zapaljena je u aprilu 2017. godine. Na mjestu paljevine pronađena je krv i policija je posumnjala da je jedan od napadača zadobio povrede. Kasnije će se utvrditi da je to bio Milan B., koji je zadobio teške opekotine. On je, prema informacijama hrvatske policije objavljenim u tamošnjim medijima, prebačen u BiH, gdje se liječio. Nakon toga je prebačen u Njemačku.

    Prema informacijama Istrage, tokom skrivanja u BiH o Milanu B. su se brinuli članovi grupe Elvira Kuduzovića među kojima je bio i ubica Nermin Sulejmanović.

    Da im prođe utorak: Od masakra u Beogradu do dana žalosti u BiH prošlo je 48 sati, od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba entiteta proći će skoro pet dana!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Ekskluzivno je, jer i on i medij u kojem se oglašava drugačije ne znaju, Elmedin Konaković prije tri dana za N1 najavio da će ponedjeljak vjerovatno biti dan žalosti u BiH. I, evo, dođe i skoro prođe ponedjeljak, ali nigdje u BiH, osim u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu se ne žali. Žalost nastupa tek kad prođe – utorak.

    Zašto? Trojkašima zbog SFF-a, HDZ-ovcima zbog Velike Gospe i večerašnjeg spektakla Petra Graše srijeda je “idealan dan” za žaljenje gradačačkih žrtava koje su danas ukopane. SNSD-ovcima nije bitno kada se, uopće, žali. Bitno je da se i u toj žalosti podrivaju institucije BiH.

    Danas je u Gradačcu klanjana dženaza Nizami Hećimović. Tu nesretnu ženu koja je od države tražila zaštitu koju nije dobila, prošlog je petka ubio njen nevjenčani suprug. Tog istog dana Sarajevo nije žalilo. Naprotiv, slavilo je početak “najvažnijeg filmskog festivala u ovom dijelu Evrope”.

    Nizama Hećimović ne pripada onima koji diktiraju “društveno ponašanje”. Irma Baralija nije sjekla kosu u znak solidarnosti sa zlostavljanim ženama u BiH. Sabina Ćudić nije tvitala ništa pa se neće morati pozivati na imunitet. Irfan Čenigć se hvalio fotografijama sa crvenog tepiha, a federalni premijer Nermin Nikšić nije pisao potresne ispovijesti na društvenim mrežama. Jer reflektori ispred sarajevskog Narodnog pozorišta ne bacaju dalje od Titove ulice. I kantonalni sarajevski premijer Nihad Uk pokazao je koliko je, zapravo, politički neuk. Zajedno sa svojim stranačkim šefom Edinom For(t)om koji je protekle dane bez žalosti proveo zaljubljeno gledajući u svoje stare fotografije.

    Od masakra u školi u Beogradu do dana žalosti u cijeloj  BiH prošlo je nepunih 48 sati. Od masakra u Gradačcu do dana žalosti u oba bh. entiteta proći će skoro pet dana.

    “Da mi prođe utorak”, pjevat će Petar Grašo u ponedjeljak (večeras) na “humanitarnom spektaklu” u Šujici.

    Tu će biti Reprezentacija svećenika Hrvatske, veterana NK Šujice i naravno Humane zvijezde Hrvatske čiji sastav se svaki dan nadopunjuje zanimljivim imenima. Onda u utorak ide Velika Gospa. Zato Borjana Krišto i drugi HDZ-ovi kadrovi nisu dopustili da Vijeće ministara i Vlada Federacije BiH dan žalosti proglase prije srijede.

    Vijeće ministara BiH na kraju, eto, neće učiniti ništa. Republika Srpska je proglasila dan žalosti zbog Gradačca i pozvala, pazite sada, Vladu Federacije da učini isto. Nije, dakle, Miloradu Dodiku i njegovim stranačkim poslušnicima bitna žrtva. Bitno je rušenje institucija Bosne i Hercegovine.

    Danas je dan žalosti u Gradačcu i Tuzlanskom kantonu. Danas će biti ukupana Nizama Hećimović i druge žrtve (samo)ubice Nermina Sulejmanovića. Danas se ne žali u Sarajevu. U Sarajevu se šeta crvenim tepihom. Danas se ne žali u Hercegovini. Dolje je Grašo piva. Danas se ne žali u Republici Srpskoj. Tamo se kuju planovi za rušenje države.

    Zamislite državu u kojoj ministar vanjskih poslova reaguje na tragediju u Gradačcu hvaleći se da je “znao za događaj prije nego što je objavljen u medijima”. Nemojte zamišljati. Pogledajte Elmedina Konakovića. Njemu je, dakle, bitno kada je on saznao za događaj. Nije mu bitno da li je išta poduzeo, jer on se nametnuo ka vrhovni autoritet i za vanjske i unutrašnje poslove.

    I, ako ćemo realno, nije ovdje uopće bitno hoće li država dan ili dva žaliti za Nizamom Hećimović. Bitno je šta će država poduzeti da više niko i nikada ne mora žaliti zbog femicida.

    Kolumna Senada Avdića: Ako su se Bono i Amanpourova mogli solidarizirati sa ratnim Sarajevom, zašto to organizatori SFF-a nisu mogli prema žrtvama u Gradačcu?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Građane Sarajeva u petak je malo nakon ponoći uznemirio, kako mediji navode, „spektakularni vatromet“, a zapravo iritirajuća agresija na sva naša čula putem pirotehničkih orgija, priređenih u čast otvaranja Sarajevo film festivala. Namjerno koristim riječ „uznemirio“, a ne „probudio“: teško da je iko kome savjest nije spržena, a empatije nikada imao nije mogao oka sklopiti nakon jučerašnjeg tragičnog dana kojeg je obilježio masovni pokolj u Gradačcu. Troje državljana ove zemlje je ubijeno, a troje teže i lakše ranjeno hicima koje je ispalio nabildani, raspištoljeni monstrum.

    U Gradačcu je proglašena trodnevna žalost.

    Poljubac bez budućnosti

    Sarajevo film festival otvorio je film „Poljubite budućnost“ (Kiss the Future) koji je, preispoljno, podsjetio kako se svijet, odnosno njegov najbolji i najplemenitiji dio solidarizirao i dijelio bol sa građanima Sarajeva tokom troipogodišnje opsade grada. Redatelj filma i njegovi sugovornici su svjedočili koliko je ta solidarnost značila građanima, koliko i na koji ih je način činila boljim, tolerantnijim, kreativnijim, otpornijim na patnje.

    Šta je, ako nije bešćutni cinizam i skorojevićka nadmenost organizatora SFF-a nakon takvog filmskog svjedočanstva u danu u kojem je jedan drugi grad u ovoj zemlji ranjen i unesrećen, upriličiti festival pirotehničkog i svakog drugog hedonističkog šenlučenja i malograđanskog kičeraja!?

    Organizatori SFF-a i redateljsko-scenarističko-producentska menažerija koja ih okružuje jesu „duhovna“ ekstenzija tranzicijskih „postignuća“ ovdašnjeg društva i „vrijednosti“ koje emanira i koje je standardizirala političko-ekonomska elita: ona koja nesigurnim skorojevićkim koracima maršira crveno-šarenim ćilimom.

    Ali, ta struktura koja se naziva „kreativnom industrijom“ je i više od toga: to je zaokružen i funkcionalan kartel koji posluje u skladu sa svim poslovnim principima i društvenim postulatima toga kriminalnog „žanra“. Tu su na istom mjestu okupljeni i kompletni porodični klasteri, imamo i bezočno pustošenje javnih dobara i budžetskog plijena kroz navodni „opći interes“. Unutar kartela funkcionira granitna omerta, zavjet šutnje, ili pakt o nenapadanju. Oni vladaju fakultetima i fondovima, upravljaju, izravno ili posredno SFF-om, pobjeđuju na konkursima sa unaprijed poznatim favoritima, selekcioniraju i žiriraju filmove koje su oni sami producirali, režirali, „pisali“… Snimaju filmove koje uglavnom niko ne gleda, serije koje ne prelaze granice Kantona, uzimaju iz budžeta pare za „projekte“ koje nikada ne namjeravaju snimiti. Zaposjednute pozicije brane svim raspoloživim sredstvima, koja uključuju i fizičko-mafijaške obračune.

    Kada su prije 3-4 godine objavljeni više nego uvjerljivi dokazi da neki od perjanica „bosanskog filmskog čuda“ imaju diplome kakvih bi se postidio i Osman Mehmedagić-Osmica, umirovljeni šef obavještajaca, svaki član kartela u granicama svojih mogućnosti skočio je u njihovu odbranu. Priključio im se u odbrani nečega što se braniti ne može – kriminala i falsifikata – akademski polusvijet i politički bašibozuk. U kartel se ne dira, filmadžijsko-pedagoške svete krave se ne preispituje, za njih ne važe zakonska ograničenja, dobri običaji, niti moralne „crvene linije“.

    Privatno i javno

    Benjamina Karić, gradonačelnica Sarajeva, je u nedavnoj nesuvisloj i izlišnoj svađi sa gradonačelnikom BeogradaAleksandrom Šapićem poručila da je „naš SFF“ bolji i glamurozniji od „njegovog FEST-a“. U (lokal) patriotskom, populističkom zanosu smetnula je da SFF nije „naš“, dakle javni, nego je privatni projekat, dok je FEST vlasništvo Beograda sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu. U svoju bespomoćnost i irelevantnost glede SFF-a mogla se Karićka uvjeriti sinoć kada je svoju solidarnost sa tugujućim Gradačcem mogla ispoljiti isključivo kao privatna osoba, u svoja četiri zida, a ne kao gradonačelnica Grada čiji festival nosi ime.

    Prije šest godina dok su se u Barceloni, gradu koji je tokom rata i nakon njega živio i disao u ritmu Sarajeva, prebrojavali mrtvi nakon terorističkog napada, u glavnoj sarajevskoj ulici se teferičilo uz rock koncert kojim je zatvaran SFF: nije iskazan elementarni pijetet za žrtve. Sinoć se to ponovilo nakon pokolja u Gradačcu. Da su organizatori otkazali pirotehničko šenlučenje kao neprimjereno i uvredljivo ne samo da time ne bi razočarali svoje ugledne, glamurozne goste. Dapače: potvrdili bi im da su njihova briga, solidarnost i dobročinstvo koje su ispoljavali tokom rata prema Sarajlijama pali na plodno tlo, i da se odgovorno troši simbolički kapital kojeg su uložili u Sarajevo i njegove ljude. Ovako kako su se ponijeli, organizatori SFF-a su podsjetili na morbidnu kalkulaciju režima Aleksandra Vučića koji je oklijevao proglasiti dan žalosti nakon monstruoznog zločina u beogradskoj školi jer im se nije “uklapao” u održavanje utakmice košarkaša “Partizana” i “Reala”!?

    Bio sam u Gradačcu prije tačno 30 godina, u januaru 1993. godine. Nije bilo nimalo izvjesno da će grad izbjeći sudbinu okolnih Modriče, Šamca, Dervente. Samo je otvorenost komunikacije sa ostatkom svijeta razlikovalo ratni pakao ovog grada od onog sarajevskog. Pa, opet, nisam tokom tih nekoliko strašnih ratnih dana sreo nikoga, ni vojnika, ni civila, ni starog ni mladog, ni muško ni žensko, u rovu ili na ulici, koga sve rane Sarajeva i njegovih građana nisu boljele. Nije nimalo fer da oni koji u ime Sarajeva nastupaju to zanemaruju.

    (Slobodna Bosna)

    Bivši logoraš Hasan Jašarević je heroj Gradačca: Masovni ubica mu je uperio pištolj u glavu i tražio municiju, Hasan mu je podvalio pet kutija “ćoraka”, ubica je prevaru shvatio kasno pa je posljednji metak ispalio u sebe. Pet kutija ćoraka pronađeno je pored njega!

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Sjedim ja na fotelji i kontam gdje ću u lov za vikend. Kad čujem neku škripu točkova ispred radnje. Crni BMW. I on pravo iz auta u moju radnju. Go do pasa. Krvav. S pištoljem u ruci. Veli mi – svu municiju 9 milimetara mi daj. Sekunde su to. Razmišljam šta ću i skontam – dat ću mu startnu municiju. Šest kutija sam mu dao. On to zgrabi i napolje. Jedna kutija mu ispade na izlazu. Krvava ostala”

    Ovako nam je, ukratko, svoj susret sa ubicom Nerminom Sulejmanovićem opisao Hasan Jašarević iz Gradačca.

    “Nastavit ću da ubijam”, govorio je u “lajvu” Nermin Sulejmanović nakon što je u petak u Gradačcu ubio troje i ranio još troje.

    Ali nastavak njegovog krvavog pohoda spriječio je Hasan Jašarević, sedamdesetsedmogodišnji prodavač u radnji “Ribo Lovac” u Gradačcu. On je ubici podvalio “ćorke”. No, kada je ubica  to shvatio, bilo je već kasno. Pripadnici MUP-a TK su ga već bili opkolili pa je posljednji metak ispalio u svoju sljepoočnicu.

    “Kad je upao u radnju nije me bilo strah. Ja sam logoraš. Bio sam u logoru u Šamcu i u logoru Batković. Nisu me jednom izvodili na strijeljanje. Vjerovatno je to iskustvo bilo presudno da mu podvalim municiju”, kaže Jašarević u razgovoru za Istraga.ba.

    Nermin Sulejmanović je, podsjećamo, u petak ujutro zatočio svoju nevjenčanu suprugu koja se prethodno, bježeći od porodičnog nasilja, sklonila kod rodbine. Prilikom otmice, Sulejmanović je prvo upucao tetka svoje supruge. Onda je, prenoseći uživo na društvenim mrežama, ubio svoju suprugu koju je prethodno brutalno pretukao. Nakon toga je u centru Gradačca ubio Denisa Cengiza, a malo zatim njegovog oca Ondera. Kad mu je nestalo municije otišao je u radnju Ribo Lovac u centru Gradačca.

    “Moja unuka je bila ispred radnje. Prošao je pored nje i ušao u radnju. Uperio je pištolj u mene i tražio municiju”, prepričava Hasan Jašarević.

    Kada je ubica izašao, Hasan je zaključao radnju i otišao u stan iznad.

    “Tek tada sam osjetio strah. Vidio sam da je unuka ok. Zaključao sam vrata od stana i napunio lovačku pušku sitnom municijom. Bojao sam se da će se, kad shvati da sam mu podmetnuo municiju, vratiti i ubiti me. Nisam znao koliko on ima metaka”.

    No, ubica se nije vraćao. Odvezao se nedaleko u jednu vikendicu nedaleko od grada. Tamo je snimio posljednje obraćanje. Kada ga je OSA locirala, specijalci MUP-a TK su krenuli u akciju i opkolili ga. Nermin Sulejmanović je, potom, pucao sebi u glavu. Policija je pored njega pronašla pet kutija startne municije.

    Rekonstrukcija masakra: Sud u Gradačcu u ponedjeljak odbio zabraniti ubici Nerminu Sulejmanoviću da se približava supruzi Nizami, četiri dana poslije Nermin je ubio suprugu!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Još početkom jula ove godine Nizama Hećimović se obraćala nadležnim institucijama i tražila da je zaštite od nevjenčanog supruga nasilnika Nermina Sulejmanovića. Uspjela je ovoga ljeta pobjeći iz njihove zajedničke kuće sa devetomjesečnom bebom. Početkom avgusta, sa modricama na licu i tijelu, pomoć je tražila od policije Tuzlanskog kantona. Bojala se da svjedoči. Samo je tražila pomoć.

    Policija je 7. avgusta od Općinskog suda u Gradačcu zatražila da se Nerminu Sulejmanoviću zabrani prilazak supruzi Nizami.

    “Odbacuje se zahtjev MUP-a TK za izricanje predložene zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju i zaštitna mjera približavanja žrtvi nasilja, te se postupak obustavlja”, presudila je općinska sutkinja iz Gradačca Lejla Numanović.

    Iz njenog obrazloženja je vidljivo da je sutkinja imala urnek, pa je tako pomiješala i druge slučajeve nasilja u porodici sa ovim slučajem.

    Četiri dana kasnije Nermin Sulejmanović upada u kuću Nizaminog tetka gdje se ona skrivala. Prema tetku je ispalio četiri metka i pogodio ga u nogu. Nizamu je oteo i odveo na vikendicu u blizini Gradačca. Uključio je kameru i počeo prijenos mučenja i ubistva.

    “Hajde, k…, reci zašto si me prijavila policiji”, upitat će Nizamu koja je u tom trenutku, teško pretučena, jedva bila pri svijesti.

    Malo kasnije pucat će joj u glavu prenoseći sve uživo na Instagramu. Onda će sjesti u auto i krenuti prema centru grada. Na putu će pozvati Denisa Cengiza, mladića s čijom je porodicom već bio u sukobu.

    Naime, Nermin Sulejmanović je prije pet godina “zaveo” Denisovu sestru koju je, prethodno, iskoristio kako bi iz kuće Cengiza u Gradačcu ukrao 50 hiljada eura. Onder Cengiz, Denisov otac, prijavio je Sulejmanovića policiji zbog krađe novca i “otmice kćerke”.

    “Ubio sam još dva dušmana”, reći će Sulejmanović nakon susreta sa ocem i sinom Cengiz.

    Denisa je u ubio u centru grada. Njegovog oca Ondera malo dalje. Onderovu suprugu teško je ranio. S njima je bio u sukobu zbog kćerke i 50 hiljada eura.

    Malo kasnije u centru Gradačca će upasti u jednu radnju u kojoj se prodaje municija. Prijeteći pištoljem od prodavača je tražio metke. Prodavač je bio priseban. Ubici je dao municiju za startni (gasni) pištolj. Tek nekoliko sati kasnije, nakon što su ga opkolili specijalci MUP-a, Sulejmanović će shvatiti da je prevaren. Imao je još samo jedan metak. Ispalio ga je u svoju glavu.

    Dok još živi u stanu kojeg “formalno nema”: Ovo je kuća koju je tužilac Tulić izgradio “budžetskim kreditom” za koji je aplicirao četiri mjeseca nakon zatvaranja konkursa!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Zamjenik glavnog tužioca iz Bihaća više nije suspendovan. To što je protiv Adnana Tulića donesena naredba o provođenju istrage, za članove VSTV-a Sašu Sarajlića, Mustafu Šabića i Snježanu Petković ne znači ništa. U ovom slučaju, za razliku od drugih slučajeva, VSTV je “ulazio u meritum” i utvrdio da zamjenik glavne bihaćke tužiteljice Adnan Tulić nije vršio nikakve manipulacije prilikom dobijanja povoljnog stambenog kredita iz kantonalnog budžeta. No, kada smo člana VSTV-ove Drugostepene komisije Sašu Sarajlića počeli pitati o detaljima Tulićevih kredita on je rekao da mu nije poznato. Stoga sada objavljujemo sve sporne detalje koje nam je potvrdio i sam tužilac Adnan Tulić.

    Ako na bookingu upišete – Villa Una Lux, pojavit će se fotografije kuće izgrađene na obali rijeke Une u Lohovu kod Bihaća. U toj je kući u posljednjih dvadesetak dana spavao najmanje jedan član VSTV-a u društvu sa direktorom IDDEEA-e Almirom Badnjevićem, ekspertom opće prakse bliskom Narodu i pravde. Domaćin je bio tužilac Adnan Tulić.

    Villa Una Lux u Lohovu

    Tužilac Tulić će za Istraga.ba potvrditi da je ova kuća u njegovom (su)vlasništvu

    “Supruga to izdaje”, kazat će nam Tulić.

    Sudeći prema ocjenama, u pitanju je “izuzetan” objekat u kojem su odsjedali brojni turisti iz BiH i inostranstva.

    Vila tužitelja Tulića izgrađena u Lohovu

    Adnan Tulić je ovu kuću izgradio vlastitim sredstvima, među kojima je i onih 95 hiljada maraka kreditnih sredstava koje je, kao šehidsko dijete, dobio od Javne ustanove  “Kantonalni fond za pomoć u stambenom zbrinjavanju i zapošljavanju boračkih populacija, prognanih osoba i socijalno ugroženih kategorija”.

    Ova kredit je tužilac Tulić dobio kako bi riješio stambeno pitanje. No, on i danas živi u stanu u kojem je živio i kada “nije imao riješeno stambeno pitanje”. Podsjetimo se kratko našeg teksta od 25. juna.

    Javna ustanova  “Kantonalni fond za pomoć u stambenom zbrinjavanju i zapošljavanju boračkih populacija, prognanih osoba i socijalno ugroženih kategorija” je 2022. godine raspisao javni poziv za dodjelu kredita pripadnika boračkih i socijalno ugroženih populacija. Jedan od eliminatornih uslova je bilo to da osoba koja aplicira za ova sredstva u trenutku apliciranja nema riješeno stambeno pitanje. Tužilac Adnan Tulić je aplicirao za kredit kao dijete šehida i odobreno mu je 100 hiljada maraka, sa kamatom od dva posto, s rokom otplate od 20 godina. U dokumentaciji je naveo da on i njegova supruga nemaju uknjižen stan na sebi i priložio je potvrdu iz ZK ureda Općinskog suda u Bihaću da nema nekretnina.

    Međutim, on je suštinski posjedovao stan, ali formalno taj stan nije bio uknjižen na njega. Stoga je zatražio borački kredit za “rješavanje stambenog pitanja”.

    Novac koji je dobio za rješavanje stambenog pitanja utrošio je na gradnju vile u Lohovu koju sada renta, dok je on sa porodicom nastavio živjeti u stanu u kojem je živio i prije nego što je aplicirao za “stambeni kredit”.

    No, u tom dijelu Tulić je “formalno” čist. Kada je aplicirao za kredit, on na sebi nije imao prijavljen stan, iako ga je suštinski posjedovao. Ovdje su, međutim, sporna druga pitanja.

    Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati izvještaj o nadzoru dodjele stambenih kredita koje je u februaru ove godine sačinila inspektorica za budžet Senada Mehdin.

    Prema ovom izvještaju,javni poziv za dodjelu kredita je objavljen 21. januara 2022. godine.

    “Rok za prijavu na poziv je 45 dana od dana objavljivanja”, pisalo je u članu 6 ovog javnog poziva.

    Dakle, rok za prijave na ovaj poziv bio je 8. mart 2022. godine. Pravilniku koji je regulisao dodjelu kredita, navedeno je da se nepotpune i neblagovremene prijave neće uzimati u razmatranje.

    Ovo je izjava kojom tužilac Adnan Tulić Komisiji za kreditiranje dokazuje da nema riješeno stambeno pitanje. Izjavu o svom stambenom statusu Tulić je dostavio 19. jula 2022. godine. Dakle, tužilac Adnan Tulić je dokumentaciju za dobijanje stambenog kredita dostavio četiri mjeseca nakon zatvaranja konkursa, odnosno četiri mjeseca nakon krajnjeg roka . Bez obzira na to – direktor Fonda mu je odobrio kredit.

    “Nisam ja jedini koji je dobio  kredit, a da je dostavio dokumentaciju van roka”, pravdao se Tulić u izjavi za Istraga.ba.

    Evo još jedan kratki pregled ključnih činjenica. U momentu kada je raspisan javni poziv za dodjelu kredita tužilac Adnan Tulić je posjedovao stan koji nije bio uknjižen na njega, o čemu je i obavijestio Komisiju. Novac koji je dobio iskoristio je za gradnju kuće u Lohovu kod Bihaća. Tu kuću tužilac Tulić danas renta turistima, a i dalje živi u stanu u kojem je živio prije nego što je budžetskim kreditom “riješio stambeno pitanje”. Za kredit je aplicirao četiri mjeseca poslije zatvaranja konkursa. Tužilaštvo SBK je protiv njega otvorilo istragu. Prvostepena komisija VSTV-a ga je suspendovala, ali je Drugostepena komisija prihvatila njegovu žalbu i ukinula suspenziju.

    Dio medija s kojima Tulić sarađuje proteklih je dana tvrdio kako je Adnan Tulić žrtva “mafije” koja se bavila prodajom diploma. No, jednu činjenicu svi su izostavili. Dok je istraživao fiktivne univerzitete u USK, Tulić je bio “stručni saradnik” na Sveučilištu u Vitezu. 

    Adnan Tulić – suradnik u Vitezu

    Tužilac Adnan Tulić je rekao zaIstraga.ba da on nije bio predavač u Vitezu, već da je bio angažiran na “pravnoj klinici” kao ekspert iz pravosuđa.

    Šta se promijenilo: Konakoviću nekad bilo “prevažno” zaustaviti velikosrpsku mašineriju, danas šuti o progonu stranačkog kolege Ahmeta Sejdića!

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    U maju 2022. godine heroj odbrane Goražda Ahmet Sejdić predstavljen je kao pojačanje Naroda i pravde. Predsjednik NIP-a Elmedin Konaković tada je kazao da on i istomišljenici nikad nisu imali dvojbu da li stati uz ljude čija je uloga u odbrani Bosne i Hercegovine bila poput Sejdićeve.

    No, od tada do danas promijenilo se puno toga. Narod i pravda ušao je u vlast, Konaković je postao državni ministar vanjskih poslova, aktivno pregovara sa Miloradom Dodikom, a protiv Sejdića je Tužilaštvo BiH podiglo novu optužnicu. U ranijem slučaju koji se vodio pred Sudom BiH pravosnažno je oslobođen svih optužbi. Po Konakovićevim riječima, prevažno je tada bilo zaustaviti velikosrpsku mašineriju u projektovanim napadima na časne heroje odbrane Bosne i Hercegovine iako se suočavao sa kritikama kao premijer Kantona Sarajevo.

    No, od predsjednika NIP-a nakon jučerašnjeg saopćenja Tužilaštva BiH o novoj optužnici protiv branilaca Armije RBiH među kojima je i Sejdić, ni traga ni glasa. Valjda danas nije ‘prevažno’ zaustaviti velikosrpsku mašineriju. Nije NIP reagirao ni na zloupotrebu prognanih Žepljaka čije su slike korištene za ilustraciju ‘protjeranih Srba u Oluji’ dok se govorili ‘evropski’ Dodik i Aleksandar Vučić u Prijedoru, gradu u kojem su ubijene, zatočene, mučene, silovane hiljade Bošnjaka među kojima i 102 ubijena djeteta koji ni danas nemaju spomen-obilježje. Barem je to mogao tražiti od Dodika u međusobnim razgovorima.

    A dok trojka šuti, Dodik ne prestaje. Psuje im genocid usred Nikšićevog Konjica, negira državu BiH i njen suverenitet, proglašava entitet Rs državom, vrijeđa žrtve, vrijeđa funkcionere NIP, a sve na ‘evropskom putu’ na koji se državna koalicija obavezala sporazumom. To što se trojka na tom lažnom putu mora svega odreći, pa i heroja odbrane Goražda, Sarajeva, BiH, generala, vlastitog identiteta jer pristaju da su ‘muslimanska reprezentacija’ očito ne zabrinjava Konakovića.

    U aprilu ove godine NIP se oglasio saopćenjem za javnost u kojem zahtijeva od UDT-a i VSTV-a da provjere pojedine navode i prakse Tužilaštva Bosne i Hercegovine i glavnog tužioca Milanka Kajganića. No, ni UDT ni VSTV ništa nisu poduzeli.

    A u međuvremenu je uslijedila nova optužnica kojom je obuhvaćen Sejdić i još 12 osoba. U pripremi su i druge optužnice protiv onih koji su branili Sarajevo, Vareš, BiH ali ni to ne zabrinjava našeg šefa diplomatije i maloljetnog borca Armije RBiH.

    Oglasio se tek Kantonalni odbor Naroda i pravde Bosansko-podrinjskog kantona Goražde te su izrazili ogorčenost, nezadovoljstvo i zabrinutost činjenicom da je Tužilaštvo BiH očito okrenuto procesuiranju samo pripadnika Armije RBiH, dok je nijemo na stravične zločine počinjene nad stanovništvom Goražda.

    „Namjera neprijatelja da se zamijeni uloga žrtve i agresora očito se sprovodi u djelo i to u okviru pravosudnih institucija u kojima bi se trebala provoditi pravda“, saopćeno je iz KO NIP BPK.

    Poniženje koje je trojka priredila Bošnjacima ili barem onom dijelu koji je za njih glasao, a sada o svima nama odlučuju, ne može se izmjeriti. Niko ne garantuje da će se trojka zaustaviti, a više niko i ne očekuje da konačno stanu pred Dodika i zaustave ga u rušenju BiH. Šteta ne bi bila tolika da će se to samo osvetiti trojci, već je upitna dalja budućnost BiH i Bošnjaka koji se svakim danom sve više marginaliziraju što je potpomognuto i međunarodnom zajednicom.

    (NAP)

    Zašto Oluja u Prijedoru: Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode!

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Staro pravilo kaže: kakve su ti namjere takav ti je i konačan rezultat. To važi i za nedavni, besramni, prijedorski performans u režiji Vučića, Dodika i Porfirija.

    Počelo je skandalom, samom najavom da će se obilježavenje godišnjice “Oluje” održati u gradu mučenja, silovanja, ubijanja i protjerivanja, ali, gle čuda, ne Srba, nego upravo Bošnjaka i Hrvata.

    Završilo se još skaradnije, krađom fotografije koja je trebalo ilustrirati stradanje i pogrom Srba u akciji “Oluja”,a zapravo je, i u faktičkom i u simboličnom značenju, paradigma stradanja Bošnjaka i u Prijedoru i u cijeloj BiH.

    Tako je “trojac” dobio ono što je najmanje želio. Slika izmučene majke, Bošnjakinje, koja u naručju drži tromjesječnu bebu, koja je protjerana iz Žepe, našla se na pogrešnom mjestu, ali u pravo vrijeme.

    Jer, ta “greška” najbolji je pokazatelj i ondašnje, a naročito aktuelne srpske politike.

    Suština te politike je u laži. Baš onako kako je to govorio Dobrica Ćosić- “laž je srpski državni interes”.

    A to znači da nije nemoralno lagati, samo je ako je to u fukciji ostvarivanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. I, da, po mogućstvu, da nas ne “uhvate”u tom našem lažarenju. A ako nas i otkriju, to se da demantirati, negirati, ili u najgorem slučaju stidljivo se izviniti. I po običaju, nastaviti dalje. Bez stida,kao da se ništa i desilo nije.

    U tome i jeste najveća “snaga” takve politike. Zapravo, njeno razarajuće djejstvo, i po sebe i po druge, je u tome što zna samo za strah, a ne i za sram.

    Kao što se niko od “trojca” nije ni zacrvenio zbog “pogrešne fotografije”,već su samo malo pobjesnili zbog političke štete koja im je eventualno napravljena, jer su u krađi jednostavno uhvaćeni.

    U njihovom univerzumu, nije lopov onaj koji krade, već onaj koga uhvate. Nije zločinac onaj koji ubija ljude druge vjere ili nacije, ako je to u funkciji stvaranja veće i etnički homogenije države.

    Dobro je ako mi osvajamo tuđe teritorije, ali je loše ako to oni nama rade. Milošević je  svojevremeno uvjerio vlastiti puk da su Srbi najugroženiji narod u Jugoslaviji, Vučić ih permanentno truje da su najveće žrtve raspada nekadašnje zajedničke države.

    Posljedice Miloševićeve politike smo svi osjetili, od Triglava do Đevđelije. Vučić je krenuo istim putem.

    Samo što Miloševićeve ciljeve pokušava ostvariti drugim sredstvima, pozicionirajući Srbiju kao malu Rusiju na Balkanu. Ili ćemo imati mir po našoj mjeri ili ćemo imati stalnu nestabilnost u regiji. To je izbor koji se nudi Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, ali i međunarodnoj zajednici.

    Brisel i Vašington su dugo vjerovali da je Vučić faktor stabilnosti  i glavni partner na Balkanu, da će rješiti Kosovo, pripitomiti Dodika i pacificirali srpski nacionalizam. U to su povjerovali i pojedini bošnjački političari i intelektualci.

    Ako je do sada i bilo neke dileme oko Vučića i Porfirija, poslije “Prijedora” je naprosto ne bi smjelo biti. Svako ko povjeruje u njihove dobre namjere ili je lud, ili je glup, ili je kupljen, ili je Kusturica.

    Peto ne postoji.

    Prijedor je diferencia specifica, nakon koje ništa više ne može i ne smije biti isto. Kako to da se od toliko općina u Rs baš u tom gradu obilježava godišnjica “Oluje”?

    Zvanično objasnjenje nema veze sa zdravim mozgom i zato ga ne vrijedi ni spominjati.

    Drugi su mišljenja da je to zbog pravljenja lažne simetrije sa bošnjačkim žrtvama ili čak potpunog neutraliziranja te priče.

    Djelimično je i to tačno, ali ne i skroz precizno.Mogli bi u nedogled nabrajati razloge. Jedno je pak izvjesno. Ni Dodiku ni Vučiću nije stalo ni do srpskih, a kamoli bošnjačkih žrtava.

    Očekivati od njih da pokažu trunku empatije je ravno pravljenju drvenog šporeta.

    Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode. Oni su samo brojevi, u najboljem slučaju argument, koji se koristi u dnevno-političkoj borbi.

    Da nije tako, zar bi se  mogla potkrasti onakva greška sa fotografijom na kojoj je Sabina Mujkić i njena tri mjeseca stara kćerka Nermina?!

    Dakle, ovdje nije riječ o srpskim žrtvama, kojih je u “Oluji” svakako bilo. Ovdje se isključivo radi o politici i poruci koju su Vučić, Dodik i Porfirije htjeli poslati.

    Za njih Prijedor nije mjesto zločina, već mjesto vojnog i političkog uspjeha. On je zapravo mjera zločina koji je poželjan i prihvatljiv za srpsku stvar. Model kako se može ubijati, silovati, protjerivati a da to ne bude međunarodno verificirano kao genocid.

    A ni internacionalizacija Prijedora, kao stratišta, nije dostigla ni približan nivo srazmjeran veličini tregedije koja je zadesila ovdašnje Bošnjake i Hrvate.

    Svi znaju za Srebrenicu, malo ko za Prijedor. I zato je on za njih uspjeh.

    Dobili su ono zbog čega su i počeli rat – etnički skoro očišćen grad. Desetak osuđenih, što u Hagu, što u BiH je i suviše malo u odnosu na ono što je dobijeno.

    Politička i međunarodna kompromitacija gotovo pa minimalna i za izvršioce i za kreatora prijedorske golgote.

    Čini se da je srpska elita na stanovištu da se u Srebrenici malo pretjeralo u genocidu, a naročito da se zakazalo u prikrivanju tragova zločina. Ratku Mladiću se više zamjera ono hvalisanje pred tv kamerama prilikom osvajanja Srebrenice nego to što je pobio više od 8.000 Bošnjaka.

    E zato je Prijedor prava mjera.

    I zato je, na koncu konca, odabran za obilježavane godišnjice “Oluje”. Bez obzira na uporno negiranje genocida, Srebrenica je za Srbe poražavajuća, a Prijedor pobjednička priča. Vučić – Dodik – Porfirije nisu oplakivali žrtve “Oluje” već su slavili tu sramnu “pobjedu” u Prijedoru.

    Djeluje morbidno, ali je, nažalost, realno i tačno.

    (politicki.ba)

    (VIDEO)Policajac odranije poznat policiji: Pogledajte kako je granični policajac Emir Škaljo zlostavljao građane Ilidži!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Sjećate li se nedavnog napada pripadnika Granične policije Emira Škalje na Ilidži? Naime, 20. jula ove godine granični policajac Škaljo je, bez ikakvog povoda nanio povrede maloljetniku i 37-godišnjem M. K.. Sve se desilo u Ulici Edhema Eke Džubura na Ilidži.

    Prije nego što je počeo pucati i fizički zlostavljati građane, Škaljo je angažovao za sada nepoznatu osobu da snimi njegovu akciju. Sve je, potom, objavio na društvenim mrežama, ali je snimak uklonjen. Istraga.ba je uspjela doći do snimka koji pokazuje Škaljinu akciju na Ilidži.

     

    “Dana 20.07.2023. godine u 19,45 sati u ulici Edhema Eke Džubura, općina Ilidža, policijski službenici PU Ilidža lišili su slobode E.Š., rođen 1986. godine u Zenici, sa boravkom u Sarajevu, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela: Izazivanje opće opasnosti, Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija, Oštećenje tuđe stvari, Teška tjelesna povreda i Laka tjelesna povreda /član 323. stav 1., 371. stav 1., 293 stav 1,. 172. stav 1. i 173. stav 1. KZ FBiH/”, saopćeno je tada iz MUP-a Kantona Sarajevo.

    PU Ilidža je zaprimila prijavu da je u ulici Edhema Eke Džubura došlo do fizičkog sukoba više osoba i upotrebe vatrenog oružja. Izlaskom na mjesto događaja, utvrđeno je da se osumnjičeni muškarac bez ikakvog povoda sukobio sa dvije osobe, koristeći fizičku snagu i biber sprej, pri čemu je nanio teške tjelesne povrede 37-godišnjem M.K, dok je jedan malololjetnik zadobio lakše tjelesne povrede.

    Obojici je prvu pomoć ukazala ekipa ZHMP, te su prebačeni na UKC u Sarajevo na daljnju obradu. Također, osumnjičeni E.Š. je upotrijebio vatreno oružje, ispalivši jedan hitac iz pištolja, pri čemu nije bilo povrijeđenih osoba, dok je upotrebom podesnih predmeta pričinio materijalnu štetu na tri parkirana motorna vozila.

    Na osnovu naredbe Općinskog suda u Sarajevu, izvršen je pretres stana i garaže koje koristi osumnjičeni, gdje je pronađeno i oduzeto:

    – dva pištolja s pripadajućim okvirovima i 30 metaka,

    – 79 metaka različitog kalibra, i

    – dijelovi automatske puške.

    Obaviješten je dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, a 37-godišnjak je predat u Prostorije za zadržavanje osoba lišenih slobode MUP-a Kantona Sarajevo. Policijski službenici Uprave policije nastavljaju rad na dokumentovanju ovih krivičnih djela.

    Škaljo je bio blizak bivšem direktoru GP BiH Zoranu Galiću. Emir Škaljo se trenutno nalazi u pritvoru.

     

    1...323334...194Stranica 33 of 194

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj