Mato Tadić i Valerija Galić za sudije Ustavnog suda BiH su imenovani u maju 2002. godine. U tom trenutku na vlasti u Federaciji BiH je bila Demokratska alijansa za promjene, predvođena SDP-om BiH i potpomognuta zapadnim ambasadama u Sarajevu.
“Za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić je izabran je u maju 2002., a na dužnost je stupio u maju 2003. godine prilikom konstituiranja Ustavnog suda”, navedeno je u biografiji sad već bivšeg ustavnog sudije Mate Tadića koji je godinama bio blizak HDZ-u BiH i za čijeg nasljednika u ovom trenutku Dragan Čović, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto žele imenovati Marina Vukoju, sekretara Predstavničkom Parlamentarne skupštine BiH koji je poziciju dobio zahvaljujući upravo HDZ-u BiH.
Kada je 2005. godine za ustavnu sutkinju Predstavnički dom Ustavni sud BiHParlamenta FBiH imenovao Seadu Palavrić (bivšu članicu SDA), SDP je bio u opoziciji. Evo kako je prije osamnaest godina reagirao i tadašnji i sadašnji SDP-ov federalni zastupnik Damir Mašić.
„Kako će Seada Palavrić biti nezavisna u svom budućem radu kad je direktno poslana i plasirana u Ustavni sud od centrale SDA. Pogotovo ako uzmemo u obzir njenu beščasnu ulogu u kreiranju državnog udara, kada je bila glasnogovornik svih onih koji su pokušali montirati politički sudski proces usmjeren prema nezavisnim novinarima, liderima opozicionih političkih partija i prema nezavisnim intelektualcima”, rekao je prije u decembru 2005. godine Damir Mašić.
Osamnaest godina kasnije, Damir Mašić, njegove stranačke kolege i koalicioni partneri žele primijeniti sličan princip protiv kojeg su bili 2005. godine prilikom imenovanja Seade Palavrić.
“Bio bih vjerovatno najsretniji čovjek kada bi se u ovoj zemlji ljudi birali samo prema struci, prema znanju i prema kvalifikacija. Nažalost, svi znamo da to nije tako i svi znamo ko sad sjedi u Ustavnom sudu BiH”, izjavio je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, priznavši, zapravo, da će se i on držati istog principa – imenovati nestručne ljude.
Ipak, Dragan Mioković, federalni zastupnik Naše stranke koji direktno, što u Komisiji za izbor i imenovanje, što u samom Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH odlučuje o izboru sudije Ustavnog suda BiH bio nedosljedniji u svojim izjavama. Evo samo njih nekoliko. Nakon što je objavljeno da SDP, Naša stranka i NiP namjeravaju imenovati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH, Mioković je odgovornost pokušao prebaciti na bivši saziv Parlamenta.
“Pokušavam istražiti ko je iz Komisije za izbor i imenovanja PD FBiH u kojem mandatu i s kim bio u talu., proveo proceduru izbora sudije Ustavnog suda BiH i sačinio današnju listu””, napisao je Mioković 14. marta u 8.24.
Istraga.ba mu je pomogla prilikom istraživanja. Rang listu je 20. februara sačinila Radna grupa koju su činili Irfan Durić (NES), Rasim Smajlović (NiP), Mladen Bošković (HDZ), Hakija Zajmović i Božana Banduka iz reda sudija. Radna grupa je kompletirana 26. januara. Odluku o imenovanju Radne grupe potpisala je Mirjana Marinković-Lepi, predsjedavajuća Predstavničkog doma FBiH i kadar Naše stranke.
Unatoč dokumentu, Mioković je ponovio da ostaje pri istom stavu, pa sada objavljujemo Izvještaj komisije za izbor i imenovanja od 20. februara ove godine.
Dakle, intervjue je radila Radna grupa koju je imenovao Predstavnički dom pod palicom Mirjane Marinković-Lepić iz Miokovićeve Naše stranke. Rang listu je, suprotno navodima Dragana Miokovića, sačinila Radna grupa koju je imenovao Predstavnički dom FBIH u ovom mandatu, a ne u prošlom mandatu, kako to navodi Dragan Mioković.
Kada je izgubio činjenice i kada je, zbog pritiska javnosti, otkazana sjednica Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma FBiH, Miković je ustvrdio da je priča – izmišljena.
“Nije bilo ni frtalj od onoga kako je pumpano. Ovdje gdje sam ja ludi rade. Nema se kad za ublehe”, napisat će Dragan Mioković nakon što je prekinuta sjednica Komisije za izbor i imenovanja.
No, samo nekoliko sati predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će izjaviti da će podržati imenovanje prvorangiranog Marina Vukoje. Isto je ponovio i Miokovićev imenjak i koalicioni partner Dragan Čović, koji je potvrdio da je sve dogovoreno usmeno. Tada federalni zastupnik Dragan Mioković odlučuje odgovornost prebaciti na Našu stranku iz koje dolazi.
“Ja nisam nezavisni zastupnik, nego član Naše stranke koji slijedi viziju i politiku političke opcije u koju vjerujem. To, nekada, podrazumijeva i gutanje žaba, ali sam taj rizik prihvatio kada sam ušao u sve ovo”, napisao je Mioković i tako, praktično, najavio da će glasati za HDZ-ovog Marina Vukoju. Jer, navest će kasnije, on to radi samo po proceduri koju su uspostavili HDZ i SDA. I koju je ranije kritikovao SDP. Ali sad je vrijeme za gutanje HDZ-u BiH. Gutanje žaba.
“Rat je stao samo za one koji su mrtvi!” – motivaciona je poruka na Facebook profilu Jasmina Mulahusića, najpoznatijeg bota u Bošnjaka, u beskrajnim prostranstvima interneta i društvenih mreža poznatijeg pod “umjetničkim” imenom – Yasmin Mulahusein.
Široj bh. javnosti ime Jasmina Mulahusića postalo je poznato početkom septembra 2021. godine, kada je ovaj državljanin Luksemburga po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine uhapšen na graničnom prijelazu kod Bosanskog Broda.
“Graničnim provjerama je utvrđeno da se isti potražuje od Tužilaštva BiH zbog počinjenog krivičnog djela Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a KZ BiH te Odavanje tajnih podataka iz člana 164 KZ BiH”, saopšteno je tada iz Granične policije BiH.
Jedan od najčitanijih portala u BiH vijest o Mulahusićevom hapšenju je objavio pod naslovom: “Uhapšen Jasmin Mulahusić, radikalni SDA internet jurišnik koji napada političare i novinare”.
Munjevitom brzinom kojom je uhapšen, Mulahusić je i pušten iz pritvora. Od tada do danas, zaštićen granicama svoje druge domovine Luksemburga, ovaj web patriota i ratnik nastavlja neometano da širi govor mržnje prema novinarima, političarima, univerzitetskim profesorima, analitičarima, umjetnicima, aktivistima civilnog društva i svima onima koji se, prema njegovom mišljenju, ne uklapaju u političko-interesnu agendu Stranke demokratske akcije i Bakira Izetbegovića.
Nekoliko dana nakon što je Mulahusić uhapšen na granici kod Bosanskog Broda, Kantonalni odbor SDA Sarajevo se oglasio saopćenjem za javnost, u kojem su naveli da Jasmin Mulahusić na Facebooku “objavljuje vlastite, a ne stavove SDA”. Odmah nakon te rečenice, kadrovi Izetbegovićeve stranke zdušno su krenuli u odbranu “slobode govora” pojedinca Mulahusića.
“Svaki pojedinac, pa i Jasmin Mulahusić, ima pravo na političke afinitete i simpatije, te na javno iznošenje vlastitih stavova. Pravo na slobodu govora jedan je od osnovnih principa svakog demokratskog društva. SDA se čvrsto zalaže za taj princip, iako su upravo čelnici i funkcioneri ove stranke najčešća meta ostrašćenih napada, uvreda, govora mržnje i iznošenja neistina političke konkurencije na društvenim mrežama i u medijima”, navodi se u saopćenju KO SDA od 6. septembra 2021.
U namjeri da dodatno naglase svoje čvrsto opredjeljenje prema slobodi govora i izražavanja, iz SDA su konstatovali kako u BiH niko ne smije biti hapšen zbog toga što se njegovi stavovi “ne dopadaju ministru policije Čampari, njegovom stranačkom šefu Konakoviću, državnoj tužiteljici Tadić, nekolicini samoproglašenih analitičara ili grupi pristrasnih novinara, kojih je dio Čampara zaposlio u federalne institucije”.
Ovo je bio prvi, i do sada jedini put da se SDA zvanično oglasila povodom “slučaja Mulahusić”. Nešto više od dva mjeseca kasnije, Bakir Izetbegović je u okviru svoje evropske turneje posjetio Luksemburg i tamo se, zajedno sa federalnim premijerom Fadilom Novalićem, opušteno fotografisao i družio sa Jasminom Mulahusićem u jednom ugostiteljskom objektu. “Kao kod kuće, kao na domaćem terenu” – kako je tada zapisao Mulahusić.
Na neefikasnost bh. pravosuđa, u ovom slučaju državnog Tužilaštva, koje već više od dvije i po godine preduzima „aktivne istražne radnje“ u više predmeta koji su otvoreni protiv Mulahusića, već smo odavno navikli. Istina, postupanje Tužilaštva u ovom slučaju vjerovatno komplikuje činjenica da osumnjičeni ima dvojno državljanstvo, te da mu je prebivalište izvan teritorije BiH. No, ono što Jasminu Mulahusiću i internet-radikalima koji ga slijede najviše daje vjetar u leđa i inspiraciju za dnevne mrzilačke pamflete je tiha, ali konzistentna podrška Stranke demokratske akcije i njenog lidera.
Za SDA i Bakira Izetbegovića, sloboda govora je kad Jasmin Mulahusić i hiljade njegovih pratilaca na društvenim mrežama za novinare i novinarke, kao i za opozicione političare svakodnevno pišu da su četnici i četnikuše, vlasi, izdajnici, nemuslimani, neprijatelji Bosne i Hercegovine, kurve i fukse čiju djecu treba je..ti… Za SDA i Bakira Izetbegovića, sloboda govora je kada nekome od srca poželite da mu „zemlja kosti izbaci“, što je jedna od Mulahusićevih omiljenih kletvi, ili da mu se dijete rodi mrtvo, kao što su nedavno Mulahusićevi pratioci poželjeli trudnoj supruzi jednog ovdašnjeg političara. Za SDA i Bakira Izetbegovića, nema ništa sporno u tome što se najviši zvaničnici stranke slikaju, večeraju i prisno druže sa čovjekom za kojeg iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine navode sljedeće: „Osumnjičenog su evidentirali i istražni organi drugih zemalja, što je rezultat zajedničkog rada u borbi protiv međunarodnih terorističkih aktivnosti.” Mulahusićevo revnosno širenje i raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje prema apsolutno svemu i svakome ko nije fan politike Bakira Izetbegovića, za SDA predstavlja „pravo na političke afinitete i simpatije, te na javno iznošenje vlastitih stavova“.
Od huškačkih postova Jasmina Mulahusića nedavno se ogradio i Rijaset Islamske zajednice u BiH, najoštrije osudivši(Mulahusićevu) zloupotrebu imena i lika reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića. Čak i pojedini Izetbegovićevi bliski saradnici u posljednje vrijeme javno iskazuju svoje zgražavanje nad mrzilačkim narativima kojima vrve Mulahusićevi profili na društvenim mrežama. Jedini koji još uporno i dosljedno šuti je Bakir Izetbegović – ne shvaćajući, pri tome, da je u ovom slučaju šutnja glasnija od riječi.
Ima li vremena Bosna i Hercegovina? Pitanje koje je izuzetno značajno i otvoreno u kojem je svaka minuta važna, a u kontekstu osiguranja sredstava za finansiranje Općih izbora koji su raspisani za 2. oktobar.
Koliko je situacija alarmantna kazuje i održani sastanak ambasadora Kvinte i predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije (SNSD) i njegove zamjenice Bisere Turković (SDA). Na sastanak je bio pozvan i ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ), ali se nije pojavio. Ambasadori Kvinte traže da se sutra odobri novac za izbore
Iako je Ministarstvo finansija BiH na čijem je čelu HDZ-ov Vjekoslav Bevanda uputilo Dokument okvirnog budžeta, procedura usvajanja samog Budžeta za 2022. može potrajati i do dva mjeseca.
Za sada nema naznaka da će reagirati Christian Schmidt, iako su ga mnogobrojni visoki dužnosnici u BiH pozvali da reagira.
Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) održat će svoj sljedeći redovni sastanak 7. i 8. juna 2022. godine.
No, može li se išta konkretno očekivati od ove sjednice, osim već poznatih floskula kako pozivaju izabrane dužnosnike da poštuju zakone.
Na posljednjoj sjednici PIC-a desilo se upravo to. Naime, u zajedničkoj izjavi ambasadora PIC-a navelo se da su potezi entitetskih vlasti da uvedu zakon o uspostavljanju paralelnog VSTV-a “jasan pokušaj entiteta da jednostrano preuzme ustavne odgovornosti države, što bi predstavljalo kršenje Ustava i pravnog poretka BiH”.
Kao da se to nije znalo i bez ovog komunikea.
Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira na dalje su pozvali RS da odustane od ovih neustavnih poteza koji povećavaju prostor za korupciju i umjesto toga se fokusiraju na poboljšanje rada institucija na konstruktivan način.
Koliko se konstruktivno radilo poslije tog zasjedanja govori činjenica da nemamo usvojen Budžet za 2022. godinu, i da Milorad Dodik i dalje govori o mirnom razlazu u BiH. Pri tome, da bi pokazao BiH kao ‘nemogućom državom’ nudi entitetski novac za finansiranje izbora!? A, njegovi kadrovi u Parlamentu BiH odbijaju zaključke kojima bi se Vijeću ministara naložilo osiguravanje sredstava.
Zbog toga svga ne smijemo mnogo očekivati od sjednice PIC-a, jer je rok za osiguravanje sredstava istekao još 19. maja.
Svjestan težine situacije i zastupnik Bundestaga Josip Juratović istakao je da međunarodne zajednice mora tu rezolutnije postupati i tražiti mehanizme da se jednostavno takve situacije onemoguće.
„Nadam se i da će tu gospodin Christian Schmidt naći neko rješenje. Ali, zar to nije sramotno, prije svega, ne za aktere, nego za sve građane BiH da sebi takvo nešto dozvoljavaju već dvije decenije“, kazao je Juratović.
Dodatna opasnost je i djelovanje šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera, za kojeg se u javnosti priča da je uz pomoć jednog visokopozicioniranog diplomate iz Brisela, spriječio visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne odluku o finansiranju Općih izbora.
Pravni timovi OHR-a su, kako je pisala Istraga.ba, već bili počeli sa pripremom odluke koju bi nametnuo visoki predstavnik, ali je Sattler, istovremeno, započeo sa lobiranjem, tvrdeći da bi takva odluka samo dodatno “iziritirala HDZ BiH i Dragana Čovića”.
Jasan demanti na ovo nije upućen, pa bi i čekanje održavanja sjednice PIC-a mogao biti kupovina vremena za Čovića i HDZ BiH.
Ukidanje glasanja putem pošte. To je, prema informacijama Istrage i Oslobođenja, jedan od ključnih prijedloga SNSD-a koji se odnosi na „tehničke izmjene“ Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Nova runda pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva trebala bi početi sutra, kada će lideri političkih partija na trodnevnim sastancima, pokušati pronaći rješenja za izmjene diskriminatornih odredaba Ustava i Izbornog zakona te poboljšanje samog izbornog procesa.
U ovom tekstu pozabavit ćemo se prijedlozima koji su ponudili čelnici SNSD-a i HDZ-a. Prijedlog SNSD-a se navodno odnosi na „tehnička pitanja“, dok prijedlog HDZ-a, koji je već ranije prezentiran u Neumu, regulira politička pitanja. Slijede detalji i kratke analize.
„Tehnička“ pitanja SNSD-a – ukinuti CIK i dijasporu
Mada ih predstavljaju kao „tehnička rješenja“, prijedlozi SNSD-a su, zapravo, direktno usmjereni na politička pitanja. Prva meta je Centralna izborna komisija.
Prva izmjena odnosi se na izbor članova CIK-a. Prema važećim odredbama Izbornog zakona BiH, članove Centralne izborne komisije BiH bira samo Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i to prostom većinom, u koju, naravno, mora biti uključena i entitetska. SNSD sada predlaže da u proces izbora članova CIK-a bude uključen i Dom naroda PS BiH. U praksi bi to značilo da aktualni saziv CIK-a nikada ne bi mogao biti izabran, jer u Domu naroda BiH većinu imaju SNSD i HDZ koji su u Predstavničkom domu – preglasani.
Druga izmjena se odnosi na „dodatne članove CIK-a“. Centralna izborna komisija, prema Izbornom zakonu, ima sedam članova, po dva iz reda konstitutivnih naroda i jednog iz reda ostalih. SNSD sada predlaže da se u izbornoj godini uvedu dodatna tri člana CIK-a koje bi imenovao samo Dom naroda, a oni bi imali punopravni status.
Treća „tehnička“ izmjena podrazumijeva smanjenje mandata članovima CIK-a sa trenutnih sedam na pet godina. SNSD predlaže da ta izmjena bude primijenjena retroaktivno, što znači i na aktualni saziv CIK-a.
No, od svih prijedloga najsporniji bi mogao biti onaj koji se odnosi na glasanje putem pošte. SNSD, tako, predlaže da se ukine glasanje poštom, te da bh. državljani u inostranstvu glasaju samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. U praksi bi to značilo da desetine hiljada, uglavnom bošnjačkih i hrvatskih glasova iz dijaspore ne bi bilo iskorišteno. Broj bošnjačkih i hrvatskih poslanika u Narodnoj skupštini RS bi dodatno bio smanjen, dok bi izbor Bošnjaka ili Hrvata iz Republike Srpske u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bio nemoguć.
Među „tehničkim pitanjima“ SNSD predlaže i vraćanje mandata političkim partijama. Dakle, ukoliko bi izabrani zastupnik odlučio napustiti stranku, ostao bi i bez mandata.
„Politički“ prijedlog HDZ-a – ukinuti Komšića
Elektorski model izbora članova Predsjedništva BiH je ono o čemu se posljednjih mjeseci intenzivno govorilo. HDZ-u BiH bliski mediji su objavili da je ta stranka odustala od dvije izborne jedinice, ali pristaje na elektorski model. No, prema prijedlogu koji je prezentiran u Neumu, a koji će i tokom predstojećih pregovora zagovsarati HDZ BiH, jasno je da, u praksi, postoje dvije izborne jedinice.
Federacija BiH bi, tačno je, bila jedna izborna jedinica. Svi kandidati za dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bi bili na istom glasačkom listiću. Prvi kandidat bi bio biran iz reda „bošnjačkog naroda i ostalih“, dok bi drugi bio bira iz reda „hrvatskog naroda i ostalih“. Oznaka prvih kandidata (BO) bi bila 701, dok bi oznaka drugih kandidata (HO) bila 702. I to, na prvi pogled, ispunjava evropske standarde, što znači da bi presude iz Strazbura bile provedene. No, onda nastaje problem. Nejednaka vrijednost glasa. Evo i kako. Svaki od deset kantona i Brčko distrikt bi davali određeni broj elektora. Dva kandidata koja skupe najveći broj elektora bi ušla u Predsjedništvo BiH. Krenut ćemo od Tuzlanskog kantona, kao najmnogoljudnijeg u Federaciji. Ukoliko bi, prema HDZ-ovom prijedlogu, u tom kantonu pobijedio kandidat sa liste 701 (kandidat iz reda bošnjačkog naroda i ostalih), on bi osvojio 20 elektora. Ako bi, pak, u tom kantonu pobijedio kandidat sa liste 702 (kandidat iz reda hrvatskog naroda i ostalih), on bi osvojio svega tri elektora. U praksi to znači ovo: ukoliko bi u TK pobijedio Denis Bećirović, bilo bi mu upisano 20 elektora. Ukoliko bi najviše građana TK glasalo za Željka Komšića, on bi dobio samo tri elektora.
Sada idemo u Zapadnohercegovački kanton (Široki Brijeg). Ako bi, recimo, kandidat iz reda bošnjačkog naroda i ostalih pobijedio u tom kantonu, osvojio bi samo jedan elektorski glas. Pobijedi li, pak, u ZHK kandidat iz reda hrvatskog naroda i ostalih, osvojio bi 20 elektora.
Sličan omjer bi bio i u drugim kantonima. USK bi, recimo, dao 15 elektora BO (kandidat iz reda bošnjačkog naroda i ostalih) pobjedniku, dok bi, u slučaju pobjede u USK, HO kandidat (iz reda hrvatskog naroda i ostalih) dobio samo jednog elektora. U Livnu bi, međutim, HO pobjednik dobio 14 elektora, dok bi BO kandidad, u slučaju da pobijedi u tom kantonu, dobio samo jednog elektora. Kantoni sa hrvatskom većinom bi uvijek davali više elektora kandidatu 702 (kandidat iz reda hrvatskog naroda i ostalih), dok bi kantoni sa bošnjačkom većinom davali znatno više elektora kandidatu sa liste 701 (kandidat iz reda bošnjačkog naroda i ostalih). Da se ovaj sistem primjenivao 2018. godine, Željko Komšić bi bio na listi 702. U Kantronu Sarajevo on je osvojio više od 60 hiljada glasova i ubjedljivi je pobjednik. No, ti glasovi bi mu, s obzirom na to da je hrvatski kandidat, donijeli svega tri elektorska glasa. Sa duplo manje osvojenih glasova, tridesetak hiljada, Dragan Čović bi, kao pobjednik u Zapadnohercegovačkom kantonu osvojio 20 elektora. Dakle, glas jednog građanina iz Širokog Brijega koji glasa za kandidata iz reda hrvatskog naroda i ostalih vrijedi kao glasovi trinaest građana Sarajeva koji su odlučili da podrže kandidata iz reda hrvatskog naroda i ostalih.
Ako bi se ovaj prijedlog primijenio u praksi, na posljednjem izbornim ciklusu, Željko Komšić ne bi bio član Predsjedništva BiH, unatoč činjenici što je osvojio najviše glasova. Upravo su zbog toga, tokom neumskih pregovora, iz Venecijanske komisije upozorili na „nejednaku vrijednost glasa“.
Govoreći pred zastupnicima u EU Parlamentu, lider HDZ-a BiH Dragan Čović je u utorak kazao da je tokom neumrskih pregovora o izmjenama Izborog zakona njegov prijedlog dobio podršku Venecijanske komisije. To je, međutim, negirao član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović koji je, kao učesnik pregovora u Neumu, rekao da “nije istina da je Venecijanska komisija podržala prijedlog HDZ-a”.
Kao grom iz vedra neba udarila nas je vijest koju je u region donio Radio Slobodna Evropa: iz svojih briselskih izvora, naime, doznali su da će Bosna i Hercegovina dobiti preporuku za kandidatski status u Evropskoj uniji. Izuzev medija, u kojima je priča dobila zaslužan tretman, onaj udarni, političke reakcije su se kretale od osporavanja, preko prigovaranja do gromoglasne šutnje, da ne kažem da se stiče dojam kako se naši političari od ovog udarca još nisu oporavili. Šta se događa?
VLADARI NARODA I GRAĐANA
Ne, neću podsjećati na optimizam Dragana Čovića iz njegova mandata u Predsjedništvu BiH, kada nam je svako malo obećavao kandidatski status. Vratit ću se samo mjesec unatrag, na događaj u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, gdje je promovirana knjiga nekadašnjeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga “Prokockani mir u Bosni” s podnaslovom “Neuspjeh Evrope na Balkanu”.
Među uistinu jakom ekipom promotora bio je i prof. dr. Husnija Kamberović, koji je, naglašavajući kako želi iskoristiti priliku i jakih gostiju – a u publici je sjedio aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt – s govornice uputio molbu međunarodnoj zajednici da – uprkos našim političarima – ne zaboravi na ljude u BiH. Pobunila sam se tada, podsjećajući da upravo ljudi u BiH biraju političare, no nakon posljednjih vijesti čini mi se da dugujem izvinjenje profesoru Kamberoviću. Nema, naime, nikakve sumnje da je kandidatski status našoj zemlji preporučen uprkos domaćim vlastima koje – pokazuje to i posljednji izvještaj Evropske komisije – ulažu izniman angažman na zabušavanju zadataka postavljenih u onih famoznih 14 prioriteta. To je toliko postalo očigledno i očito da je čak i evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi jednoglasnu preporuku ispratio rečenicom: “Ovo radimo za narod BiH.” Uz objašnjenje da je riječ o ponudi Evrope našoj zemlji.
Ruku na srce, Evropa se nije proslavila na ovim prostorima, ni u ratu ni u miru (Schwarz-Schillingovu knjigu će Oslobođenje uskoro feljtonizirati), no čak ni u najtežim devedesetim nismo imali dilemu – naše vrijednosti pripadaju zapadnoj civilizaciji, mi jesmo dio Evrope i hoćemo da nas tako i tretiraju. Sjedinjene Američke Države su, recimo to tako, bile najraspoloženije da nas čuju, kumovale su miru i u postdejtonskim godinama izdašno pokazivale i dokazivale svoju naklonost BiH (za sve one nevjerne tome koje će me podsjetiti na embargo na oružje, jedan podatak: SAD su samo zbog BiH napravile presedan i pomogle dostavu oružja iz Irana Armiji BiH). Danas, kada se cijeli zapadni svijet solidariše sa napadnutom Ukrajinom, nerijetko ističući kako Kijev ima podršku i zbog naučene lekcije u našoj zemlji, mi se ponašamo kao da iz devedesetih nismo izvukli nikakvu pouku, pa i na (uslovni) kandidatski status za EU reagiramo s primjedbama kako je kasno stigao. Zaboravljajući pritom pitanje svih pitanja – šta su naše vlasti uradile da i mi postanemo dio svijeta bez granica, svijeta u kome je svaki čovjek jednak pred zakonom na cijeloj teritoriji Evropske unije, svijeta koji je standardom od nas udaljen svjetlosnim godinama? Svijeta u koji naša djeca odlaze trbuhom za kruhom, glasajući tabanima, voznim i autobuskim kartama i koferima spremljenim da se ovdje više nikada ne vrate.
Gdje je, uostalom, BiH danas? Geografski u Evropi, ali – zabilježili su to i naši novinari prateći nedavno fudbalsku utakmicu zmajeva u Bukureštu – za nas je, u međuvremenu, i Rumunija postala zapad, samo zato što je svojedobno – preko reda – postala dio EU. Sad, kad smo mi dobili (prekorednu) ponudu, poklonu gledamo u zube, a oni vječno dobro obaviješteni nas unaprijed uvjeravaju kako nikad nećemo dobaciti do članstva. Iskreno, i ne moramo, dovoljno je da uskladimo sve zakone sa onim evropskim, da podignemo (poljo)privredu ne po stranačkim, već po evropskim preferencijama i da (konačno!) krenemo ulagati umjesto u političare u školstvo, zdravstvo i kulturu. Ova zemlja ne samo da nema strategiju kulture (neki kažu punih 70 godina!) nego nema ni elementarnog pristojnog odnosa prema sportu, medijima, a o stanju ljudskih i naročito ženskih prava ilustrativno govore protesti koji su prošlog petka održani širom zemlje, potaknuti još jednim ubistvom supruge samo zato što je muž naučio da je njegova pozicija sveta toliko da raspolaže i njezinim životom.
Naši političari, domaći vladari naroda i građana, umjesto o kandidatskom statusu BiH, posljednjih dana govore o odlukama visokog predstavnika. Listom nezadovoljni, jednako nam – naročito u Sarajevu – dokazuju kako su Bošnjaci diskriminirani jer (po njihovim izračunima) jedan srpski ili hrvatski glas vrijedi četiri, šest, a neki kažu i 10 bošnjačkih. Schmidtu se svaka riječ secira do te mjere da je – pazi sad! – Rijaset IZBiH “u najmanju ruku zabrinut” zbog njegove izjave kako “Bošnjaci ovdje žive i trebaju živjeti” i to zato što “šalje poruku da neko Bošnjacima treba dati pravo da žive na svojoj zemlji”. Kao brižljivi čitatelj svih saopćenja, posvjedočit ću da isti Ured za odnose sa javnošću nikada nije smatrao potrebnim da se izjasni o porukama lidera SDA kako “smo spremni Hrvatima dati…”. Čak i da je to prebrojavanje vrijednosti glasova istinito, a da bi bilo, BiH bi morala biti drugačijeg ustavnog uređenja od onog potpisanog u Daytonu i svojedobno ustanovljenog ZAVNOBiH-om, opet nam je kandidatski status najbolja šansa da – što bi svojevremeno rekao Alija Izetbegović, obraćajući se srpskim poslanicima pristiglim u glavni grad BiH prvi put nakon rata – Bosna i Hercegovina od zemlje naroda postane zemlja građana. Do tada, valja nam peglati zakone, ali prije svega – peglati političare. Da makar jednom isporuče vlastita obećanja da bi kandidatski status postao bezuslovan i potvrđen, da bismo otvorili pregovore i okrenuli se mukotrpnim reformama. Za koje se baš svi u ovoj zemlji mogu složiti da su nam neophodne.
PRIČA O UGROŽENOSTI I SIJENJE STRAHA
Druga je stvar – ma šta druga, prva! – što je do sada već postalo bjelodano da reforme najviše neće oni koji primaju plaće da ih provode. Njima najmanje odgovaraju. Reforme znače, između ostalog, obračun sa nepotizmom, korupcijom i organiziranim kriminalom u vlastitim redovima. Zato se političari BiH samo u jednom slažu: sve dok je narodu loše, njihove su pozicije sigurne. I ne podliježu slovu zakona, čak i ako su ogrezli u lopovluku. Najefikasniji alat za ovu vrstu opstanka, pokazalo se, jeste priča o ugroženosti i sijanje straha od drugog i drugačijeg. Bosna i Hercegovina se svojedobno ponosila svojim međusobnim uvažavanjem i poštovanjem različitosti. Da smo se promijenili, jasno je k’o dan, niti ko hoće drugog i drugačijeg da vidi, a kamoli da čuje. No, promijenila se i Evropa, shvaćajući valjda da je ključ balkanskog mira i stabilnosti upravo BiH i razumijevajući koliko ovakvoj zemlji treba pomoći. Ponuda je na stolu. Sad je do nas. Ako nam je dobro, onda ništa.
U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.
Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.
Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.
Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.
Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.
Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.
Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.
Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.
Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičanKomšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.
Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.
Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.
Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.
Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Harisa Bavčić, v.d. zastupnice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava čini se spremna je poslati žalbu na presudu ‘Kovačević protiv BiH’, uprkos činjenici da je ona na ovoj funkciji tek vršilac dužnosti, što znači da nije u mandatu i da bi to moglo polučiti pravne posljedice po nju samu, odnosno mogućnost krivične odgovornosti za takvo djelovanje.
Čak više ona je već podložna krivičnoj odgovornosti zbog načina na koji se izjasnila Evropskom sudu za ljudska prava, a gdje je ona bez imalo ustezanja podržala etničko čišćenje u BiH, pa kazala da Slaven Kovačević može ostvariti svoje aktivno birčako pravo na način da se preseli u drugi dio BiH.
Etničko čišćenje čin je u pravilu, psihološki i fizički, nasilan prema ciljanoj ‘neodgovarajućoj’ etničkoj grupi, ali ne nužno uvijek i manjinskoj, na određenom području.
A, Bavčić je svojim izjašnjenje stvorila temelj za tiho etničko čišćenje, koje znamo kada i na koji krvav način je počelo 90-tih godina, a slanjem žalbe i definitivno bi potvrdila da zastupa etnonacionalističko cijepanje BiH, a što opet podupire u svom izjašenjenju pogrešno tvrdeći da je BiH nacionalno podijeljena vijekovima!?
Ne znamo koju je historiju učila v.d. agentice Harisa Bavčić, ali Bosna i Hercegovina nikada, do agresije, nije bila etnički podijeljena. Stoga je važno istaći da Bavčić, i ako pošalje žalbu, to čini nelegalno i nikako u ime BiH, jer stav Vijeća ministara ne postoji, a ona radi van mandata. Jednako kao i druga dva agenta koji su v.d.
Kako Patria nezvanično doznaje Bavčić Harisu kontroliše Monika Mijić, također v.d. agentice, a koja je i član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a koja je imenovanje Harise Bavčić na poziciju zastupnice Vijeća ministara BiH pred ESPLJ uvjetovala glasanjem za smjenu Milana Tegeltije!? Upravo je ona bila 10. neophodni glas za smjenu bivšeg predsjednika VSTV-a.
Potpuno je onda jasno zbog čega će Bavčić po političkom nalogu uputiti žalbu, no pitanje je da li će resorni ministar Sevlid Hurtić reagirati, pa eventualno pismom informirati Sud u Strazburu da Bavčić nije u mandatu.
Zvuči nevjerovatno da Bavčić prihvata taj teret slanja žalbe, jer presuda jasno ukazuje da etničko predstavljanje podriva demokratiju, a gdje je aktivno biračko pravo jedan od stubova demokratije.
Analogija kaže da i ona nije legalno izabrana, jer su je izabrali oni koji su birani u procesu za koji i Evropski suda kaže da je diskriminatoran. Dakle, ovdje se radi o političkom nadmetanju autokratije sa demokratijom i njenim temeljnim vrijednostima.
Sada Bavčić treba da odluči sa koje strane te političke borbe je.
Jer, presude Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, imaju prednost u odnosu na sva druga prava i zakone, posebno ako su pojedine odluke Ustavnog suda BiH u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, kao što je to na primjer u slučaju odluke „Ljubić.
Institucije Bosne i Hercegovine, politički akteri i predstavnici internacionalne zajednice trebaju učiniti sve na provođenju svih presuda Europskog suda za ljudska prava, a ne trošiti energiju u lobiranju da se uputi žalba Sudu, koji je po šesti put utvrdio diskriminaciju, nadajući se da će Veliko vijeće poništiti presudu.
Svi koji žele (posebno apelanti) normalnu demokratsku državu, nisu tužili svoju zemlju iz obijesti i mržnje, već želje da se BiH iz diskriminatornog sistema vladanja usmjeri u istinsku demokratiju, vladavinu prava i zaštitu svih ljudskih prava.
A, sve to zapravo je identično onome što podrazumijeva evropski put Bosne i Hercegovine jer svi stručnjaci u ovoj oblasti jasno su ukazali da Bosna i hercegovina ne može biti dio Evropske unije sa postojećim Ustavom i pravilima.
Tako da bi žalba Bosne i Hercegovine na presudu ‘Kovačević protiv BiH’ kojom se uklanja ozbiljna diskriminacija velikog broja građana značila direktno suprotstavljanje naše države vlastitom evropskom putu.
Jesu li Harisa Bavčić i oni koji je kontrolišu spremni za takvo djelovanje?
Podrška Borjani Krišto i njenom sazivu Vijeća ministara Bih je upitna. Ukoliko dvojica državnih zastupnika iz Republike Srpske (Miroslav Vujićić iz SNSD-a i Čedomir Stojanović iz DEMOS-a) ostanu pri danas izrečenim stavovima da neće podržati Nenada Nešića za ministra sigurnosti BiH, onda u Predstavničkom domu PS BiH ne postoje 22 ruke koje garantuju potvrđivanje novog saziva Vijeća ministara BiH.
“Nenada Nešića ne treba podržati za ministarsko mjesto. Upropastio bi to ministarstvo jer je imao loše poteze i kao ministar Puteva Srpske. Predsjednik je upoznat sa našim stavovima, ali sutra imamo sastanak na kojem ćemo se dalje konsultovati”, kazao je danas na konferenciji za medije Miroslav Vujičić poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
Vujičićeve stavove, kako saznaje Istraga, prati i državni zastupnik Čedomir Stojanović iz DEMOS-a. On je, zapravo, u stalnom sukobu sa Nenadom Nešićem i veća je vjerovatnoća da će on glasati protiv potvrđivanja novog Vijeća ministara BiH. No, ukoliko bi Vujičić i Stojanović bili suzdržani, Vijeće ministara bi bilo potvrđeno. Razlog je način odlučivanja u Predstavničkom domu PS BiH. Da bi, naime, neka odluka bila potvrđena, potrebno je da za nju bude više glasova za nego što je protiv, pod uslovom da postoji entitetska većina. Suzdržani se, u tom slučaju, računaju samo u kvorum. Recimo, Vijeće ministara bi bilo potvrđeno ako bi omjer glasova za i protiv bio, recimo, 21-19, uz dva suzdržana glasa Vujičića i Stojanovića.
Podsjećamo, stranke Trojke, (SDP, NiP i Naša stranka) u Predstavničkom domu PS BiH imaju 10 zastupnika. Ukoliko im se pridoda i glas Aide Baručije iz BHI Fuada Kasumovića, dolazimo do jedanaest ruku. Međutim, u Zeničko-dobojskom kantonu je udrmana većina zbog nesuglasica na relaciji BHI FK – SDP, tako da se ne može očekivati ni bezrezervna podrška Kasumovićeve zastupnice novom sazivu Vijeća ministara BiH. Ranije su, podsjećamo, svoju podršku novoj većini na nivou BiH uskratili NES i ZNG, čime su stranke osmorke sa trinaest glasova, pale na jedanaest (računamo i Aidu Baručiju).
HDZ BiH u Predstavničkom domu PS BiH ima četiri zastupnika. U zbiru sa Trojkom i Aidom Baručijom to je ukupno petnaest zastupnika iz Federacije BiH koji bi mogli podržati novi saziv Vijeća ministara BiH. Entitetska većina postoji.
SNSD sa partnerima iz Republike Srpske (DEMOS i US Nenada Stevandića) ima osam zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH. Ukoliko Vujičić i Čedomir Stojanović ostanu dosljedni, broj ruku će pasti na šest. Sa petnaest federalni i šest iz RS-a dolazimo do 21 zastupnika koji do sada nisu javno uskraćivali podršku novom sazivu Vijeća ministara BiH. Podrška 21 zastupnika/ice ne bi bila dovoljna za potvrđivanje novog saziva Vijeća ministara BiH, pod uslovom da svi drugi dođu i glasaju protiv. No, ukoliko jedno od mogućih 21 protiv bude suzdržano, Vijeće ministara BiH će biti imenovano i sa glasovima 21 zastupnika/ice.
Sjednica Predstavničkog doma PS BiH za potvrđivanje Vijeća ministara BiH planirana je za srijedu. No, zbog novonastale situacije, razmatra se prolongiranje za narednu sedmicu.
Na fotografiji ispod ovog pasusa možete vidjeti oštećeni policijski automobil koji je prije desetak dana u centru Sarajeva napala banda Admira Arnautovića zvanog Šmrk. Iz policijskog su automobila izvukli Eldina Mulića kojeg su, potom, brutalo pretukli. Mulić je sa teškim povredama završio na KCUS-u, Šmrk se predao policiji, ali iz Tužilaštva Kantona Sarajevo je naređeno da ga puste na slobodu.
Admir Arnautović Šmrk, ranije osuđivani narko diler, jedan je od menadžera pjevača Jale Brata i Bube Corellia. Šmrk je bio prisutan i na njihovom koncertu “Born in Ghetto”, gdje se pojavio na bini odakle pivom zalijevao publiku i, kako se može vidjeti na snimku, prijetio nepoznatoj osobi. Nakon koncerta, ipak, nije bilo nikakvog obračuna. No, sutradan je na Skenderiji, došlo do sukoba. Eldin Mulić je, navodno, iz gasnog pištolja pucao u pravcu u kojem je bio Admir Arnautović Šmrk. Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo su intervenisali i odmah priveli Mulića kojeg su držali u policijskom automobilu. Tada se pojavljuje grupa muškaraca sa Admirom Arnautovićem Šmrkom na čelu i iz policijskog automobila izvlači Mulića. Prilikom napada na njihov automobil, policajci su pobjegli, a Šmrkova grupa je brutalno pretukla Mulića. Na fotografiji ispod možete vidjeti kako je izgledao Mulić nakon što je brutalno pretučen.
Ubrzo nakon napada na policijski automobil, na mjestu događaja su se pojavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo. Admir Arnautović Šmrk se, kako saznajemo, sam predao. Policija ga ja privela u službene prostorije i odmah je o svemu obaviješteno Tužilaštvo Kantona Sarajevo. No, postupajuća dežurna tužiteljica Alma Džinović je naredila da puste Arnautovića.
“Situacija nije bila jasna, pa je naređeno da se pusti”, rekli su za Istraga.ba u Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
Šmrk se, tako, odmah našao na slobodi. Ali tužiteljica Džinović je, zato, naredila hapšenje Eldina Mulića.
“Dana 14.08.2022.godine u 13.50 sati policijski službenici PU Centar su, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 323. KZ F BiH (Izazivanje opće opasnosti), lišili slobode lice E.M. rođen 1989.godine iz Sarajeva. O događaju je obaviješten dežurni tužilac Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, pod čijim nadzorom, policijski službenici nastavljaju dalji rad na rasvjetljavanju i dokumentovanju svih okolnosti vezanih za izvršenje ovog krivičnog djela”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.
O Šmrkovom napadu na policijski automobil, ni MUP KS niti Tužilaštvo Kantona Sarajevo se nisu oglašavali. U međuvremenu je i Edin Mulić pušten na slobodu i ovaj slučaj će, vjerovatno, završiti u ladici. Kao i većina slučajeva u kojima je glavni akter bio Admir Arnautović Šmrk, koji se, nedavno, putem video poruke obratio članovima viber grupe “Sarajevski ugostitelji” poričivši da će im “svima je…. mater”. U toj su grupi, naime, objavljivane informacije o njegovoj povezanosti sa krijumčarenjem narkotika. Admir Arnautović Šmrk je bio dio grupe koju je 2013. godine procesuiralo Tužilaštvo BiH. On je tada bio optužen zajedno za Adnanom Maglićem, Sandrom Melićem i Jasminom Hatićem.
“Optuženi se terete da su postali članovi organizirane kriminalne skupine koja je duže razdoblje djelovala kontinuirano, zbog stjecanja protupravne imovinske koristi, sa ciljem vršenja kaznenih djela koja su u svezi sa neovlaštenom međunarodnom kupoprodajom, slanjem, posredovanjem i isporukom opojnih droga „heroin“ i „kokain“, koje su važećim zakonskim propisima proglašene opojnim drogama. Kako se navodi u optužnici, prvooptuženi Admir Arnautović je organizirao, planirao, te duže razdoblje kontinuirano do danas vršio nabavku teških opojnih droga sa područja susjednih zemalja, uglavnom Republike Srbije i Republike Hrvatske, a potom istu ilegalno dopremao u Bosnu i Hercegovinu, uglavnom u Sarajevo. Nabavljenu drogu je on, u suradnji sa ostalim optuženima, kao i drugim njemu poznatim osobama, distribuirao i prodavao na području Bosne i Hercegovine.Prvooptuženi Admir Arnautović je sa tako stečenim novcem kupovao nekretnine, kao i vrijedne pokretne stvari, a u suradnji sa ostalim navedenim optuženim osobama, posuđivao je novac uz kamatu osobama koje su upražnjavale igre na sreću u kockarnicama. Na ovaj način, svi navedeni optuženi su kao članovi skupine za organizirani kriminal, s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist, ozbiljnim prijetnjama prisiljavali druge osobe na vršenje radnji koje čine štetu njihovoj imovini, pa su određenim osobama prijetili da će ostati bez svojih osobnih automobila, ukoliko im ne isplate određenu sumu novca”, navedeno je na web stranici Tužilaštva BiH.
“Avaz roto-press” je presudom Općinskog suda u Sarajevu dužan Senadu Avdiću, glavnom i odgovornom uredniku portala “Slobodna Bosna” isplatiti hiljadu KM uz pripadajuće troškove zbog niza kleveta i uvreda koji su protiv njega objavljeni na stranicama “Dnevnog Avaza”. Prema presudi koju je izrekao sudija Firdus Alajbegović “Avaz roto-press d.o.o. dužan je o svom trošku na portalu www.avaz.ba. objaviti uvod i izreku ove presude sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja”.
Senad Avdić je “Avaz roto-press” tužio kao izdavača “Dnevnog Avaza” u kojem je 27. jula 2019. godine u rubrici “Ličnost dana” objavljen tekst naslovljen “Megafon državne hobotnice” i podnaslovom “propagandista Mirjane i Slobodana Miloševića dobio moralni degenek od uglednog Vlastimira Mijovića”. U članku “Avaz” je prenio nesuvisle i ničim potkrijepljene Mijovićeve optužbe na račun Avdića, pa pored ostalog napisao da je on “oduzeo Avdiću legitimaciju navodnog borca protiv Miloševića i vrlo ga precizno podsjetio – što je lako potvrditi Avdićevim tekstovima u beogradskoj “Mladosti”- koliki je Avdić bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića dok je bio glavni urednik spomenute novine. Dodatno, Avdić je u to vrijeme važio kao intimus prošle sedmice preminule Mirjane Marković Milošević, supruge raznog zločinca Slobodana Miloševića”.
Tokom davanja iskaza “Avazovi” svjedoci Miralem Aščić, urednik u listu i Vlastimir Mijović, nekadašnji direktor i urednik “Avaza”, nisu se mogli sjetiti, niti navesti niti jedan tekst, ili javni nastup Senada Avdića iz kojeg je moguće zaključiti da je on “bio propagator balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”. Aščić je rekao da su se u tekstu oslanjali na izjavu Mijovića na portalu “The Bosnia Times”, dok je Mijović tokom svog svjedočenja rekao “da se ne sjeća konkretnog teksta iz Mladosti u kojem je Senad Avdić pisao pozitivno o Slobodanu Miloševiću, da je toga bilo tona, najmanje deset tekstova, bio je predmet ismijavanja…” No, od te tone, ili “najmanje deset tekstova ” Vlastimir Mijović se nije uspio sjetiti niti jednog jedinog.
Senad Avdić je sudu predočio tekst svoje ostavke na funkciju glavnog i ogovornog urednika lista “Mladost” koju je podnio Saveznoj konferenciji Saveza socijalisitčke omladine Jugoslavije u februaru 1989. godine zbog kako je naveo nemogućnosti da se bavi svojim novinarsko-uredničkim poslom na odgovoran i profesionalan način u političkoj i medijskoj atmosferi kakva je tada vladala u Beogradu i Srbiji za koju je odgovornim naveo Slobodana Miloševića i njegov režim. Naveo je da je ostavku podnio nakon što je beogradsko javno tužilaštvo pokrenulo istragu protiv njega i lista “Mladost” zbog jednog teksta u kojem se Slobodan Milošević poredio sa Adolfom Hitlerom. Autor tog teksta je bio suradnik iz Zagreba Goran Beus Richembergh, kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru.
U presudi Općinskog suda se navodio da “u konkretnom slučaju izražavanje nije bilo razumno u slučaju kada se tužitelj karakteriše kao osoba koja je imala i ima za cilj propagiranje politike Slobodana Miloševića… Po mišljenju suda iznošenje navedenih kleveta nakon toliko godina išlo se na diskreditiranje ličnosti tužitelja (S. Avdića) jer je općepoznato da je Slobodan Milošević procesuiran za ratne zločine u Haškom tribunalu. Isto tako, u spornom tekstu gdje se tužitelj dovodi u kriminogenu vezu sa s tužiteljem Tužiteljstva BiH Dubravkom Čamparom i da tuženi (“Avaz”) nije ničim dokazao postojanje takve veze”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
