Danas se obilježava 31. godišnjica od bitke u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Prilikom dogovrenog povlačenja pripadnika JNA iz kasarne na Bistriku došlo je do vatrenog okršaja između branilaca Sarajeva i pripadnika Jugoslavenske narodne armije.

U toj bici, koju je Haški tribunal označio legitimnom vojnom operacijom, stradalo je sedam pripadnika JNA.

Izlazak kolone pripadnika JNA iz Sarajeva prethodno je dogovoren u zamjenu za puštanje na slobodu dan ranije otetog i zarobljenog predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića na Sarajevskom aerodromu. Izetbegović je u javljanju telefonom u televizijski program kazao da on ne može doći u Sarajevu jer mu ne daju.

Konvoj vozila JNA, pod pratnjom jedinica UNPROFOR-a, krenuo je iz komande Druge vojne oblasti na Bistriku prema Lukavici, ali je zaustavljen na Drveniji, u današnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića.

Tog dana, prema svjedočenju generala Milutina Kukanjca, tadašnjeg komandanta Druge vojne oblasti JNA u slučaju “Dobrovoljačka”, ubijeno je šest pripadnika JNA, dok je u konvoju ukupno bio 261 pripadnik JNA. Pripadnici TO Armije RBiH tada su zarobili određeni broj vojnika JNA, koji su kasnije razmijenjeni.

Iako događaji od 2. maja kada su gađane ključne institucije u Sarajevu nisu procesuirani, Tužilaštvo BiH pod rukovodstvom Milanka Kajganića i uputa iz Beograda podiglo je optužnicu protiv deset osoba najvišeg vojnog, policijskog i političkog vrha Armije RBiH i MUP RBiH.

Da je živ general Jovan Divjak koji je tražio da se ne puca na kolonu JNA bio bi sigurno među optuženima.

U julu 2016. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine imalo je spremno Rješenje o odbacivanju kao nedopuštene pritužbe MUP-a Republike Srpske na odluku o obustavi istrage u predmetu “Dobrovoljačka” U tom periodu sa pozicije glavnog državog tužioca smijenjen je Goran Salihović, nakon čega je Gordana Tadić, novoimenovana vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, donijela naredbu o prihvatanju pritužbe. Ali vratimo se dokumentu iz 2016. godine, odnosno “nacrtu Rješenja” koje je pripremio državni tužilac Mirza Hukeljić, tada tužilac u Odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH.

“Odbacuje se kao nedopuštena pritužba podnosioca prijave Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske-Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo. Odbijaju se kao neosnovane pritužbe oštećenih: Kovačević N. Dušana iz Beograda-Republika Srbija, Krajišnik Riste, iz Bijeljine, Banduka Rajka, iz Bijeljine, Adžić Zorana iz Gacka, Bojandić Siniše, sina Doljana, iz Banja Luke, Đurić Draška, sina Radovana, iz Laktaša, Blagojević Nenada, sina Milana, iz Novog Grada, Miljić Predraga, sina Nenada, iz Kneževa, Beribaka Danila, iz Vojkovića-Istočna Ilidža, Lopatić Žarka, sa Pala-Istočno Sarajevo, Mastilović Miodraga, sa Pala-Istočno Sarajevo, Kusmuk Milutina, sa Pala-Istočno Sarajevo, Erić Nenada, sa Pala-Istočno Sarajevo, Majkić Đurađa, iz Subotice, Rakić Krste, iz Rudog, Pelemiš Bogoljuba, iz Zvornika, Lukić Ljubinka, iz Beograda-Republika Srbija, advokata Romanić Milana (za oštećene Tomović Bogdanu, Gvozdenović Gordanu), advokata Lazarević Radivoja (za oštećenu Radulović Danicu iz Beograda), Izjavljene protiv Naredbe o obustavi istrage Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine, kojom je obustavljena istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima zbog krivičnih djela Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f),  Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b), Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b), Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična djela, odnosno zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela”, napisao je tužilac Mirza Hukeljić koji je tada bio i član posebne Komisije Tužilaštva BiH koja je trebala razmatrati pritužbe u slučaju Dobrovoljačka.

Nakon što je Tužilaštvo BiH 17. januara 2012. godine donijelo naredbu o obustavljanju istrage u slučaju Dobrovoljačka, MUP RS-a i prodice stradalih pripadnika JNA su dostavile pritužbu. Tadašnja vd. glavne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača formirala je tim za rad po pritužbama u spisu predmeta čiji je krajnji cilj bio sačiniti prijedloge odluka po izjavljenim pritužbama. U martu 2013. godine tadašnji glavni tužilac Goran Salihović je, potom, donio odliku kojom je promijenio sastav tog tima. Nove izmjene Salihović je napravio i početkom 2016. godine. Tim se sastojao od  sedam članova – Aleksandar Faladžić, Nađa Rekanović-Topčagić, Stanko Blagić, Mirza Hukeljić, Sena Uzunović, Milorad Barašin i Gordana Tadić. Troje srpskih članova Komisije (Faladžić, Blagić i Barašin) bilo je za donošenje odluke o prihvatanju pritužbe. S druge strane, Sena Uzunović, Mirza Hukeljić i Nađa Rekanović-Topčagić bili su za odbijanje, odnosno odbacivanje pritužbi. Gordana Tadić je je bila neodlučna. Mirza Hukeljić je pripremio Rješenje o odbacivanju, odnosno odbijanju pritužbi. No, Goran Salihović je razriješen, na njegovo mjesto je došla Gordana Tadić koja je, potom, postala odlučna. Samostalno će, potom, donijeti rješenje o prihvatanju pritužbi i obnoviti istragu koju je u januaru 2012. godine obustavio međunarodni tužilac Džud Romano.

Upravo je Romanova naredba bila osnov tužiocu Hukeljiću za pripremanje Rješenja o odbijanju pritužbi. Kompletno Hukeljićevo Rješenje možete pročitati ukolikokliknete ovdje, a u nastavku ćemo citirati nekoliko bitnih dijelova. Odmah na početku, predlagač podsjeća na Romanovu naredbu o obustavi istrage. Evo šta piše.

“Naredbom Tužilaštva-Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTRZ 0001145 06 od 17.01.2012. godine obustavljena je istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Efendić Hasana, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa:

Događajima u Dobrovoljačkoj ulici, u odnosu na:

• krivično djelo Povrede zakona ili običaja rata (perfidno postupanje) iz člana 179. stav 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1 i 2. KZ BIH, zbog napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedeno djelo ne predstavlja krivično djelo;
• krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva vojnika Tomović Zdravka i ranjavanja pukovnika Pavlović Dragoljuba, pukovnika Žarković Komnena, potpukovnika Patačko Franje, Stamenić Marka, pukovnika Taso Enesa, pukovnika Ivanović Josipa, Stankov Ivanke, vojnika Zrnić Zorana, vojnika Miljić Predraga i potpukovnika Kostić Milče, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog toga što navedena djela ne predstavljaju krivična krivična djela,
• krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog ubistva pukovnika dr. Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire, vojnika Đukić Miodraga, potpukovnika Jovanić Boška, pukovnika Mihajlović Boška, pukovnika Petrović Gradimira i Šuko Normele, ranjavanja pukovnika Pantelić Miće, kapetana Stanković Dragana, kapetana Pravda Lasla, vojnika Bojanić Slobodana, vojnika Arsić Zvezdana, kapetana Katalina Ratka, vojnika Adžić Zorana, pukovnika Lukić Ljubinka, vojnika Perić Milenka, vojnika Pantić Dragana, desetara Simić Ivice, Petrović Slavka, vojnika Kovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana; fizičkog zlostavljanja zastavnika Vukšić Gojka, pukovnika Belošević Slavoljuba, kapetana Legen Milana, Cabo Miroslav, Erić Nenada i Beribaka Danila, tokom napada na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici dana 03. maja 1992. godine, zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u Centralnom zatvoru, Štabu Teritorijalne odbrane i prostorijama MUP-a:

• Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
• Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u Centralnom zatvoru i u Štabu Teritorijalne odbrane, za koje se saznalo u toku istrage.

Događaji u bolnici Koševo:

• Istraga u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u bolnici Koševo, obustavljena jezbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.

Događaji u FIS-u:

• Istraga protiv osumnjičenih Ganić Ejupa, Backović Zaima zvanog „Zagi“, Divjak Jovana, Pušina Jusufa, Švrakić Emina, Vikić Dragana, Muslimović Fikreta, Topić Dževada zvanog „Topa“, Berović Jovice, Jusupović Rešada, Kecman Jusufa, Dolan Damira i Hodžić Ibrahima, u vezi sa krivičnim djelima Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka a), c) i f); Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tačka a) i b); Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) i b); Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja iz člana 177. stav 1. i 2., u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-a, obustavljena je zbog nedostatka dokaza da su osumnjičeni počinili ova krivična djela.
• Istraga protiv Efendić Hasana u vezi sa krivičnim djelom Ratni ziočin protiv ratnih zarobijenika iz člana stav 1. tačka a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. KZ ВiH, zbog nezakonitih radnji počinjenih protiv ratnih zarobljenika u prostorijama FIS-а, ostaje otvorena, te će se Naredba o sprovođenju istrage od 2. oktobra 2006. godine dopuniti tako što će uključiti i konkretne radnje fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatvorenika u prostorijama FIS-а, za koje se saznalo u toku istrage”, navedeno je u aktu Džuda Romana.

Dakle, međunarodni tužilac je procijenio da bi samo protiv Hasana Efendića, bivšeg čalenika Glavnog štaba Teritorijalne odbrane, trebala biti nastavljena istraga. Kada je u pitanju sam napad na kolonu, Romano procjenjuje da to uopće ne predstavlja krivično djelo. Ali idemo dalje. U nastavku objavljujemo hronologiju događaja detaljno opisanih i ovom aktu Tužilaštva BiH

           Hronologija događaja 2.maja 1992.godine

“Dana 2. maja 1992. godine Alija Izetbegović, njegova kćerka Sabina, njegov tjelohranitelj Nurudin Imamović i Zlatko Lagumdžija trebali su se vratiti avionom u Sarajevo iz Lisabona gdje su otputovali 28. aprila. Prije nego što su krenuli iz Lisabona bezuspješno su pokušavali da stupe u kontakt sa Predsjedništvom i MUP-om RBiH, ne znajući za sukobe koji su se tog dana dešavali u Sarajevu. Pilot je obavijestio putnike da je nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, stupio u vezu sa aerodromom u Sarajevu gdje mu je osoblje aerodroma reklo da mogu da slete, ali na vlastitu odgovornost. Predsjednik Izetbegović je rekao pilotu da sleti u Sarajevo. Pukovnik Vidoje Magazin, oficir JNA – zadužen za aerodrom, obavijestio je generala Đurđevca da je avion u kojem se nalazio predsjednik Izetbegović na putu za Sarajevo. General Đurđevac i pukovnik Gagović su se složili da bi predsjednika Izetbegovića trebalo zadržati kako bi se omogućilo izvlačenje Komande 2. Vojne oblasti. General Đurđevac je nazvao generala Kukanjca koji je naredio da se predsjednik Izetbegović dočeka i zadrži na aerodromu dok se on ne konsultuje sa svojim nadređenim u Beogradu. Nakon što su sletjeli, predsjednika Izetbegovića i njegove saputnike dočekala je JNA. Pukovnik Magazin – upravnik aerodroma iz sastava JNA, po uputstvu generala Kukanjca, im je rekao da će ih zadržati zbog njihove bezbjednosti, te su tako odvedeni u njegovu kancelariju. General Kukanjac je predložio gerneralu Adžićem da se predsjednik Izetbegović prebaci u Lukavicu kako bi sljedećeg jutra učestvovao u pregovorima o evakuaciji 2. Vojne oblasti. Nakon izvjesnog vremena general Adžić je obavijestio generala Kukanjca da je njegov prijedlog odobren. Pukovnik Magazin je obavijestio predsjednika Izetbegovića da je dobio naređenje da ih odvede u kasarnu u Lukavici.U Lukavicu su predsjednika Izetbegovića i njegovu pratnju dočekali general Đurđevac i pukovnik Gagović. Predsjedniku Izetbegoviću je bilo dozvoljeno da iz kancelarije obavi nekoliko telefonskih poziva. TV Sarajevo je uspjelo stupiti u kontakt sa Lukavicom telefonom za vrijeme direktnog emitovanja izvanrednog dnevnika. TV studio je predstavljao sponu u komunikaciji između Predsjedništva RBiH (gdje su se nalazili članovi Predsjedništva Ejup Ganić i Stjepan Kljujić) i kasarne JNA u Lukavici (gdje su se nalazili predsjednik Izetbegović, general Đurđevac i pukovnik Gagović). Član predsjedništva RBiH Fikret Abdić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko su se takođe nalazili u TV studiju. Razgovori i pregovori emitovani su uživo u televizijskom programu do kasno u noć.

Među brojnim stvarima koje su izrečene u direktnom emitovanju TV dnevnika, sljedeće su vrijedne pažnje:

• Predsjednik Izetbegović je tražio da ga povežu sa članovima Predsjedništva kako bi prenio naređenje TO da prekine vatru; Kljujić je odgovorio da će u roku od 30 minuta doći do prekida vatre.
• Predsjednik Izetbegović je ovlastio Ejupa Ganića da vodi Predsjedništvo dok se on ne vrati.
• Ponuđeni su različiti prijedlozi za rješavanje krize. JNA je tražila evakuaciju Komande 2. Vojne oblasti u zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića. Ejup Ganić, kao predstavnik Predsjedništva RBiH, tražio je da sepredsjednik Izetbegović i general Kukanjac sastanu u Komandi UNPROFOR-a da bi pregovarali. Colm Doyle, izaslanik lorda Carringtona, bio je na telefonskoj vezi sa TV studijem i složio se stim da se pokuša omogućiti prebacivanje generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića u Komandu UNPROFOR -a.

Zaključak na osnovu dostupnih snimaka i svjedočenja učesnika je da nije postignut konačni sporazum o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i evakuaciji generala Kukanjca tokom tog televizijskog programa. Kasnije, te noći, uz posredovanje Colm Doyle-a, prihvaćen je prijedlog da se dalji pregovori odvijaju u Komandi UNPROFOR-a. General Milan Aksentijević i Ejup Ganić su se, prema tom prijedlogu, sastali sljedeće jutro u Komandi UNPROFOR-a, koja se nalazila u zgradi „PTT Inženjeringa“.

Ganić i general Aksentijević sastali su se u MacKenzie-voj kancelariji u prisustvu pukovnika Čađe, generala MacKenzie-a i Colm Doyle-a. Ganić je jasno dao do znanja da je stav Predsjedništva da predsjednik Izetbegović nema nikakva ovlaštenja sve dok se  nalazi u zarobljeništvu, te da Predsjedništvo RBiH neće poštovati nikakav sporazum koji on postigne u tim okolnostima. Ganić je izjavio da je on vršilac dužnosti predsjednika u skladu sa Ustavom RBiH, te je prema tome jedino on ovlašten da vodi pregovore”, opisano je u Rješenju.

          Hronologija događaja 3.maja 1992. godine

“Oko 10:45 sati strane su postigle usmeni sporazum („PTT plan“) da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović dovedu u komandu UNPROFOR-a, gdje će voditi pregovore. Oko 10:00 sati 3. maja 1992. godine manja kolona od 3-4 vozila bila je spremna u dvorištu Komande 2. vojne oblasti kako bi general Kukanjac i nekoliko njegovih ađutanata mogli ići na pregovore u Komandu UNPROFOR-a. Međutim, neki od oficira JNA su primjetili da su lične stvari generala Kukanjca bile natovarene u vozila, te su na osnovu toga posumnjali da se on ne namjerava vratiti u Kokmandu 2. vojne oblasti po završetku pregovora. Kada se general Kukunjac uputio prema vozilima suprostavila mu se grupa oficira koja nije željela da on ode. Među njima je bio poručnik Milidrag koji je uperio pušku u generala Kukanjca i rekao mu: „Niko ne može napustiti Komandu armije!“ General Kukunjac se bez ikakvog komentara vratio u svoju kancelariju. Između 13:00 i 13:30 sati, general Aksentijević, kapetan Jarnahed iz UNPROFOR-a i predstavnik EZ došli su u Komandu 2. Vojne oblasti da bi generala Kukanjca odveli u Komandu UNPROFOR-a. U Kancelariji generala Kukanjca su se zadržali oko sat vremena. Na sastanku je:

• General Kukanjac predložio da se svim vojnicima i oficirima 2. Vojne oblasti garantuje bezbjedan prolaz u Lukavicuu zamjenu za oslobađanje predsjednika Izetbegovića i lica u njegovoj pratnji.
• Pukovnik Ratko Katalina je ušao u kancelariju i obavijestio generala Kukanjca da je presretnuta komunikacija „Zelenih beretki“ čime je otkriven plan da se ubije general Kukanjac na njegovom putu ka Komandi UNPROFOR-a.
• General Aksentijević je rekao generalu Kukanjcu da je Ejup Ganić odlučno izjavio da oni neće poštovati nikakav sporazum koji je sklopio predsjednik Izetbegović u zarobljeništvu.
• General Kukanjac je započeo direktne pregovore sa Izetbegovićem, telefonom. Ovi telefonski pregovori su nastavljeni i nakon što je general Aksentijević otišao.

Na kraju je general Kukunjac odlučio da ne ide u Komandu UNPROFOR-a, nego je poslao generala Aksentijevića kojem je naložio da obezbjedi polazak predsjednika Izetbegovića i 20 kamiona iz Lukavice kojim bi se evakuisao cijeli sastav Komande 2. vojne oblasti. Ujutro 3. maja  u kasarni u Lukavici su nastavljeni paralelni pregovori između predsjednika Izetbegovića i generala Đurđevca. Negdje oko podneva, kada su pregovori došli do mrtve tačke, predsjednik Izetbegović je zatražio da direktno razgovara sa generalom Kukanjcem. General MacKenzie i g. Doyle stigli su u Lukavicu između 12:00 i 14:00 sati. Kada je generalu MacKenzie-u konačno dozvoljeno da se vidi sa predsjednikom Izetbegovićem, zatekao ga je kako telefonom razgovara sa genralom Kukanjcem.  Predsjednik mu je rekao: „General Kukanjac se složio da budemo razmijenjeni, hoćete li to organizovati?“ Kada se vratio u Predsjedništvo iz Komande UNPROFOR-a Ejup Ganić je obavijestio članove Predsjedništva u proširenom sastavu o „PTT planu“. O tome je bio obaviješten i RŠTOBiH. Presretnuta radio komunikacija između neidentifikovane osobe sa pozivnim znakom „Zagi“, koji se vjerovatno kretao između RŠTOBiH i Predsjedništva i nekoga sa pozivnim znakom „Pušač“, koji je bio na terenu izvan 2. vojne oblasti, otkriva namjeru RŠTOBiH da provode „PTT plan“. Presretnuti razgovori takođe otkrivaju da predstavnici UNPROFOR-a i EZ nisu u potpunosti shvatili „PTT plan“ ili da je došlo do nekih izmjena plana koje Ganiću nisu ispravno prenesene. U jednom momentu Ganić je razgovarao sa kapetanom Jarnehed-om, tražeći da general MacKenzie i Doyle dođu u Predsjedništvo da bi se razgovarali o bilo kakvoj eventualnoj izmjeni „PTT plana“. Jasno je iz presretnutih razgovora da su jedinice na terenu imale uputstvo RŠTOBiH da ne dozvole UNPROFOR-u da odvede generala Kukanjca iz 2. vojne oblasti prije nego što predsjednik Izetbegović stigne u Predsjedništvo. Međutim, ovo uputsvo nije imalo direktnog uticaja na razvoj događaja budući da je sam general Kukanjac odbio da ide sa UNPROFOR-om iz drugih razloga. Ono, ipak, predstavlja dokaz da su organi vlasti RBiH iskreno namjeravali da provedu „PTT plan“ i da nisu znali za izmjene o kojima su se UNPROFOR i EZ počeli dogovarti. Pregovori koje su general Kukanjac i predsjednik Izetbegović vodili telefonom rezultirali su postizanjem sporazuma otprilike između 13:30 i 17:00. Prema ovom sporazumu („Lukavički plan“), pratnja predsjednika Izetbegovića će biti puštena iz Lukavice, a sa druge strane svom preostalom osoblju iz 2. vojne oblasti (približno 250-400 ljudi) će se omogućiti da ode u Lukavicu u određenom broju vozila (13 do 20). Po svemu sudeći u toj fazi nisu vođeni razgovori niti je postignut sporazum o opremi, naoružanju ili dokumentaciji. „Lukavički plan“ trebao se provesti na sljedeći način: predsjednik Izetbegović, njegova kćerka i g. Lagumdžija bi u pratnji generala MacKenzie-a otišli iz Lukavice na Bistrik, odakle bi, 90 minuta nakon njihovog dolaska krenuo konvoj JNA.  Predsjednik Izetbegović i lica iz njegove pratnje će putovati u konvoju do Skenderije gdje će se odvojiti kako bi otišli u Predsjedništvo, dok će ostatak konvoja produžiti prema Lukavici. Plan je u ovoj fazi, ili kako je to kasnije precizirano u kancelariji generala Kukanjca, uključivao dogovor da se nakon evakuacije pregovori nastave u Komandi UNPROFOR-a. S obzirom da je novi dogovor obuhvatao puno veći broj osoblja i vozila, general MacKenzie je obavijestio predsjednika Izetbegovića da UNPROFOR nije u poziciji da osigurava konvoj – oni su samo mogli biti u pratnji i time osigurati prisustvo UN-a kao i mogućnost izvještavanja. Predsjednik Izetbegović mu je odgovorio da on lično garantuje za bezbjednost konvoja”, naveo je Hukeljić, pozivajući se na činjenice koje je već ranije utvrdio tužilac Džud Romano.

                    Sporna činjenična pitanja

“U toku istrage uložen je veliki trud da se ustanovi da li je „Lukavički plan“ prenesen Predsjedništvu BiH i RŠTOBiH prije nego je počelo njegovo provođenje.

• Na pitanje da li je predsjednik Izetbegović prenio informacije u vezi sa „Lukavičkim planom“, Zlatko Lagumdžija je izjavio da predsjednik Izetbegović nije bio u poziciji da to uradi jer je imao veoma ograničenu komunikaciju sa spoljnim svijetom. G. Doyle je izjavio da mu nije poznato da li je predsjednik Izetbegović prenio tu informaciju i da ga je zapravo brinula mogućnost da on to nije uradio jer je to smatrao slabom stranom plana. General MacKenzie je izjavio da je tada vjerovao da je predsjednik Izetbegović to uradio, ili da je bar to uradio u vremenu koje je proteklo između postizanja dogovora i samog odlaska iz Lukavice. S druge strane, Sabina je izjavila da je predpostavljala da je njen otac obavijestio Predsjedništvo i RŠTOBiH o sporazumu koji je postigao sa generalom Kukanjcem, ali je istakla da ona lično nema nikakvo konkretno saznanje o tome. Samo je pukovnik Gagović tvrdio da je predsjednik Izetbegović kontaktirao Ejupa Ganića telefonom i da je čuo predsjednika Izetbegovića da pita: „Da li taj čovjek može garantovati izlazak Komande iz grada?“ Ejup Ganić je navodno odgovorio potvrdno.
• U vezi sa pitanjem da li su informacije poslane preko UNPROFOR-a, Zlatko Lagumdžija je izjavio da su samo general MacKenzie i g. Doyle mogli obavijestiti snage na terenu o dogovoru i da je on bio ubijeđen da su to uradili. General MacKenzie je izjavio da je vjerovatno njegov ađutant Steve Gagon obavijestio Komandu UNPROFOR-a o „Lukavičkom planu“. On je takođe bio uvjeren da Komanda UNPROFOR-a prenijela tu informaciju Predsjedništvu RBiH. Međutim Steve Gagnon je izjavio da se ne sjeća da je on lično prenio informacije o „Lukavičkom planu“ Komandi UNPROFOR-a, već je tvrdio da je moguće da je to uradio general MacKenzie.
• U vezi sa pitanjem da li su Predsjedništvo i RŠTOBiHzaprimili informaciju u vezi sa „Lukavičkim planom“, Ejup Ganić je kategorički izjavio da on nije bio obaviješten o tome da je predsjednik Izetbegović postigao novi sporazum. Transkript vandredne sjednice Predsjedištva RBiH održane 3. maja pokazuje da učesnici nisu znali za „Lukavički plan“. Jedina informacija koju su dobili sa terena bila je da se konvoj iz Lukavice kreće ka Bistriku. Međutim, oni nisu znali ko je odobrio kretanje ovog konvoja, razlog njegovog odlaska iz Lukavice, te da li se predsjednik Izetbegović nalazio u jednom od vozila u konvoju. Svi učesnici te sjednice Predsjedništva koje Tužilaštvo BiH ispitalo potvrdili su da nisu bili obaviješteni o „Lukavičkom planu“.

Konvoj je krenuo iz Lukavice oko 16:00 sati predvođen generalom MacKenzijem i pukovnikom JNA Slobodanom Jakovljevićem – oni su se nalazili u prvom vozilu UNPROFOR-a, „VBL“ transporteru. Predsjednik Izetbegović, Sabina i Zlatko Lagumdžija su bili u drugom vozilu, zajedno sa ađutantom generala MacKenzija – Stevom Gagonom i još jednim oficirom UNPROFOR-a. Iza oklopnih vozila UNPROFOR-a nalazio se izvjestan broj kamiona JNA, približno između 20 i 30 kamiona. Iza kamiona JNA nalazila su se tri vozila UNPROFOR-ova džipa.

Na insistiranje oficira JNA iz Lukavice, tjelohranitelj predsjednika Izetbegovića Nurudin Imamović i Colm Doyle zadržani su u Lukavici kao garancija da će sporazum biti realizovan.

Dok su članovi proširenog Predsjedništva održavali izvanrednu sjednicu, obaviješteni su da je konvoj izašao iz Lukavice i da se kreće prema Bistriku. Međutim, nije bilo nikakvih informacija o tome prema čijoj odluci je konvoj krenuo i sa kojim ciljem, te da li se predsjednik Izetbegović zaista nalazio u jednom od vozila iz konvoja. Pripadnicima TO i MUP-a su izdata naređenja da ne pucaju na konvoj. Na pomenutoj sjednici izražena je bojazan da bi JNA, ukoliko predsjednik dođe do kasarne na Bistriku, mogla iskoristiti njegovo prisustvo da evakuiše cijelu kasarnu. Odlučili su da zaustave konvoj prije nego što isti dođe do kasarne, kako bi se uvjerili da se predsjednik Izetbegović zaista u njemu nalazi. Plan je bio da, u slučaju da je Predsjednik u konvoju, da se sazna šta se on dogovorio sa JNA kako bi se o tome moglo raspraviti i odlučiti da li je taj sporazum prihvatljiv. Predsjedništvo je odredilo Abdulaha Konjiciju da utvrdi prisustvo predsjednika Izetbegovića u konvoju i da razgovara sa njim. Međutim, na njegovo vozilo je otvorena vatra i on nije mogao da se približi istom. Oko 16:30 sati konvoj je stigao u Komadnu 2.vojne oblasti na Bistriku. Po dolasku, general MacKenzie i pukovnik Jakovljević su otišli u kancelariju kod generala Kukanjca. Njima su se pridružili i predsjednik Izetbegović, Sabina, Zlatko Lagumdžija i Steve Gagnon. Dok su bili u Kukanjčevoj kancelariji došao je i Jusuf Pušina, pomoćnik ministra za poslove milicije. Sastanak je trajo od pola sata do više od jednog sata. Većina svjedoka je posvjedočila da su se na satanku ponovno pregledali detalji plana i da su konkretizirani neki novi detalji. Međutim, Sabina je izjavila da se na sastanku nije razgovaralo o sporazumu. Umjesto toga, general Kukanjac je pokušao da uvuče njenog oca u političku raspravu. Pukovnik Ratko Katalina je izjavio da je nakon što je primio presretnutu poruku o mogućem napadu na konvoj, o tome obavijestio generala Kukanjca, koji je naredio da je naglas pročita pročita pred prisutnima – predsjednikom Izetbegovićem, generalom Aksentijevićem i švedskim oficirem UNPROFOR-a. Nakon što je prčitao poruku, on tvrdi da je predsjednik Izetbegović odgovorio da se on tu nalazi upravo da to spriječi. Sjećanje pukovnika Kataline o ovom konkretnom događaju je nepouzdano – prvo, ne postoje dokazi o tome da su predsjednik Izetbegović i general Aksentijević u relevantom periodu ikada bili zajedno u Kukanjčevoj kancelariji. Ono što je na osnovu dokaza utvrđeno jeste da je general Aksentijević to prijepodne došao u Kukanjčevu kancelariju zajedno sa oficirom UNPROFORA-a Thomasom Jarnehedom, Šveđaninom, kako bi odveli Generala Kukanjca u skladu sa „PTT planom“. S druge strane, predsjednik Izetbegović je bio u Kukanjčevoj kancelariji tek kasnije poslijepodne. Drugo, niko od ljudi koji su bili prisutni u Kukanjčevoj kancelariji tog popodneva ne potkrepljuje navode Kataline. General Aksentijević je ispričao da je tog jutra dok se nalazio u kancelariji generala Kukanjca pukovnik Katalina obavijestio generala Kukanjca da su presreli poruku o planu Zelenih beretki da ga ubiju. Na osnovu dokaza, očigledno je da predsjednik Izetbegović nije bio prisutan događaju o kojem je pukovnik Katalina govorio. Tojica pripadnika JNA su dali izjave o tome da su učesnici sastanka u Kukanjčevoj kancelariji dali usmenu garanciju za bezbjedan prolaz. Pukovnik Jakovljević je izjavio da je predsjednik Izetbegović uvjeravao generala Kukanjca da će konvoj biti bezbjedan. General Kukanjac je izjavio da su garancije o bezbjednom prolasku bile potvrđene od strane predsjednika Izetbegovića, Pušine, Alispahića i generala MacKenzija; Pavlović je također izjavio da je čuo kada je general MacKenzie rekao Kukanjcu da on garantuje bezbjedan prolazak konvoja. Na osnovu iskaza ove trojice svjedoka, samo se garancija koju je dao predsjednik Izetbegović može jasno utvrditi zbog toga što je potkrepljeno drugim dokazima. Upitno je prisustvo godpodina Alispahića, jer je gospodin Pušina izjavio da je samo on odveden u kancelariju generala Kukanjca, a i gospodin Alispahić je izjavio da je ostao u dvorišti Komande. Ni drugi koji su bili prisutni na sastanku se ne mogu sjetiti da je on prisustvovao sastanku. General MacKenzij poriče da je dao bilo kakvu garanciju. Postoje ozbiljne sumnje u vezi sa sjećanjem gospodina Pavlovića u vezi sa tim događajem zbog toga što on navodi da su na sastanku bili prisutni gospodin Doyle i general Aksentijević, što nije tačno, jer oni nisu bili prisutni. Prikupljeni dokazi pokazuju da su sve strane uključene u realizaciju „Lukavičkog plana“ imale brojne informacije koje su trebale da ih odgovore od realizacije tog plana. Međutim oni su odlučili da ih zanemare. – Nekoliko svjedoka koji su bili pripadnici JNA izjavili su da je u toku tog dana JNA zaprimila informaciju da se jedinice TO spremaju da izvrše napad na konvoj. Ta informacija je došla putem prisluškivanih radio komunikacija i putem neposrednog posmatranja raspoređivanja jedinica izvan Komande. Ova informacija je bila saopštena generalu Kukanjcu više puta, a prema nekim navodima general Kukanjac je odbio da je ozbiljno shvati. Dok su predsjednik Izetbegović, Sabina, Lagumdžija, Pušina, Alispahić, general MacKenzie, Steve Gagnon i kapetan Jarnehed  nalazili u dvorištu Komande, čekajući da krenu, oficiri UNPROFOR-a su zaprimili jednu informaciju koja je odmah prenesena predsjedniku Izetbegoviću i njegovoj pratnji. – U svojoj izjavi, general MacKenzie je rekao da ga je Steve Gagnon obavijestio da je Ejup Ganić nazvao Komandu UNPROFOR-a da ih obavijesti da je „dogovor propao“. Odmah je o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića i pitao ga šta da rade.

Jedna TV ekipa koja se nalazila u Komandi snimila je dio ovog događaja. Razgovori se djelimično nisu mogli čuti zbog buke u pozadini koja je dolazila od obližnjih vojnih kamiona. Iz citiranog razgovora može se sa sigurnošću zaključiti da je general MacKenzie zaista primio poruku koja je navodno stigla od Ejupa Ganića. te da je on o tome obavijestio predsjednika Izetbegovića. Nažalost, taj snimak nije zabilježio stvarnu poruku koju je prenio general MacKenzie. Da li je Ganić zaista upotrijebio izraz “dogovor je propao”? Ili da li su general Mackcnzie, ili General Nambiar, ili neki drugi oficiri UNPROFOR-a koji su prenijeli poruku samo sumirali ili parafrazirali Ganićevu poruku u “dogovor je propao” što je uobičajen izraz na engleskom jeziku? Ako je Ganić zaista upotrijebio ovaj izraz, da li je moguće da je mislio na “Lukavički plan”?

Jedini zaključak koji se može izvući iz citiranog razgovora vezano za karakter poruke jeste da će samo predsjedniku Izetbegoviću i generalu Kukanjcu biti omogućen bezbjedan prolaz, a ne cijelom konvoju. To je bilo u skladu sa „PTT planonom“.

Svi pokušaji da se ova stvar razjasni pokazali su se neuspješnima. U toku istrage, iznenađujuće je da se niko osim generala MacKenziea nije sjetio tog događaja dok nije prikazan navedeni snimak. Ipak, niko nije mogao dodati neku relevantnu informaciju da dopuni snimak. Pokušaji da se kontaktira general Nambiar radi razjašnjavanja ovog pitanja su takođe bili bezuspješni.Samo je general MacKenzie izjavio da je nakon što je prenio Ganićevu poruku tražio uputstva od predsjednika Izetbegovića, koji mu je rekao da komandant muslimanske nacijonalnosti, koji je tada stajao pored njega, komanduje snagama TO koje su opkolile Komandu. Predsjednik Izetbegović je ponovio da će konvoj biti siguran i da treba da krenu. S obzirom da nisu prikupljeni dokazi koji bi ukazivali na to da je Ganić mogao znati za “Lukavički plan”, raniji zaključak da Ganić i Predsjedništvo  nisu bili upoznati  sa “Lukavičkim planom” ostaje nepromijenjen. Ovo dalje potvrđuju dokazi kao što je zapisnik sa sjednice Predsjedništva od 4. maja 1992., te Ganićeva izjava da je njegova poruka Nambiaru mogla biti samo da će se razmjena izvršiti po principu ‘jedan za jednog’ jer su sve njegove poruke tog dana bile u skladu sa  „РТТ planom“. Raspoloživi dokazi takođe pokazuju da po prijemu Ganićeve poruke nisu preduzeti nikakvi koraci da se sa Ganićem uspostavi kontakt kako bi ga se pokušao uvjeriti da promijeni svoj stav, pošto je konvoj krenuo nekoliko minuta nakon prijema poruke. Postoje dokazi da je preko radia emitovana poruka kojom se traži od generala Kukanjca da stupi u kontakt sa Predsjedništvom zbog “nastalih komplikacija koje su bezbjedan prolaz konvoja učinile neizvjesnim”. Ovu poruku je lično prenio jedan oficir JNA generalu Kukanjcu koji se još nalazio u dvorištu Komande, nekoliko trenutaka prije polaska konvoja. General Kukanjac je navodno rekao da ta informacija nije važna i da nema vremena ni želje da zove Predsjedništvo. Otprilike oko 14:00 sati, general Kukanjac je preko pukovnika Kataline izdao naređenje da se konvoj pripremi za polazak u 18:00 sati. U kamione su utovorena oprema za komunikacije, arhiva, zalihe hrane, namještaj, kao i naoružanje i municija. Svi pripadnici JNA su se pridružili konvoju noseći svoje lično naoružanje. U konvoj su uključena vozila koja su stigla iz Lukavice 2. i 3. maja, kao i vozila koja su već bila u Komadni – procjenjuje se da je bilo između 50 i 100 vozila. Konvoj je krenuo oko 18:00 sati. S obzirom na veliki broj vozila i na činjenicu da se prevozilo naoružanje, municija i materijalno-tehnička sredstva, konvoj JNA je prekoračio ono što je bilo dogovoreno prema uslovima „Lukavičkog plana“.

Ispred konvoja je bilo vozilo VW Jetta u kojem se nalazio načelnik CSB-a, Bakir Alispahić i pripadnik TO Asim Omanić.Omanić je tu poslat od strane RŠTOBIH da preuzme generala Kukanjca i predsjednika Izetbegovića. Kada je tamo stigao vidio je da je konvoj već formiran i da se general Kukanjac i predsjednik Izetbegović već nalaze u UN-ovom transporteru. Okrenuo je svoje vozilo i odvezao se na čelo konvoja – Bakir Alispahić mu se zatim pridružio. Iza vozila Jetta su se kretala četiri vozila UNPROFOR-a. U prvom vozilu, VBL transporteru, nalazili su se general MacKenzie, pukovnik Jakovljević i Zlatko Lagumdžija. U drugom vozilu, većem transporteru poznatom kao “SISU’, nalazio se predsjednik Izetbegović, Sabina, general Kukanjac, Jusuf Pušina, Nedeljko Deretić, Steve Gagnon i vozač. Iza njih je išao još jedan VBL trasnporter u kojem je bio kapetan Jarnehed i jedan džip. Iza vozila UNPROFOR-a išao je jedan oklopni transporter JNA i druga vozila JNA uključujući kamione marke TAM, Pinzgauere_,  putnička vozila te čak i jedan minibus. Prvih 9 do 18 vozila JNA uspješno je stiglo u Lukavicu, s tim da su ti putnici prije toga bili razoružani i u izvjesnoj mjeri je sa njima bilo grubo postupano. – “čelo konvoja”. Iza čela konvoja kretao se neutvrđeni broj vozila JNA među kojima su većinom bili kamioni TAM, nekoliko vojnih džipova PUCH, jedno vojno sanitetsko vozilo, i nekoliko putničkih vozila oficira. Na kraju konvoja je bio oklopni transporter JNA iza kojeg su išla dva džipa UNPROFOR-a. Osoblje JNA koji se nalazio u ovom dijelu konvoja je imao najgoru sudbinu. Na njihova vozila je otvorena vatra, oni su razoružani nekoliko njih je ubijeno, ranjeno ili su maltretirani, njihova vozila su zaplijenjena, skoro svi su zarobljeni. –  ‘začelje konvoja’. Čelo konvoja je prvo stalo kod zgrade ‘Papagajka’^´ zbog protivtenkovskih mina koje su bile postavljene na putu. Tu je predsjednik Izetbegović provirio kroz otvor transportera i razgovarao sa Ramizom Delalićem ‘Ćelom’ i sa još nekima, tražeći od njih da omoguće konvoju da prođe. Nakon što se ‘Ćelo’, zajedno sa još nekim pripadnicima TO, kao i pripadnicima jedinice MUP-a koja je obezbjeđivala predsjednika, popeo na transporter, te mine su sklonjene te je konvoj ponovo krenuo.

Malo prije dolaska do raskršće između Dobrovoljačke i Čobanije, čuli su pucnji koji su dolazili sa začelja konvoja. General MacKenzie koji se nalazio u prvom vozilu UNPROFOR-a naredio je vozaču da zaustavi vozilo kako bi on mogao provjeriti šta se dešava.

Raspoloživi video zapis pokazuje čelo konvoja zaustavljeno na Čobaniji. Iza vozila UNPROFOR-a vidi se oklopni transporter JNA_, nekoliko putničkih motornih vozila i jedan kamion, prije nego što pogled zakloni vatrogasno vozilo koje stoji na Drveniji okomito na ulici. Nekoliko svjedoka sa začelja konvoja je izjavilo da su bili zaustavljeni zbog vatrogasnog vozila koje je blokiralo put.

Jovan Divjak se penje na oklopni transporter u kojem se nalazio lzetbegović, razgovara sa predsjednikom i preko radio prijemnika koji se nalazi u rukama pripadnika jedinice MUP-a, koja je osiguravala predsjednika, razgovara sa osobom sa pozivnim znakom ‘Zagi’ u RŠTOBIH. Predsjednik govori Divjaku da je postigao dogovor sa generalom Kukanjcem i zatražio je da se konvoj propusti. Divjak je njegovu poruku prenio Zagiju, međutim Zagi se tome suprostavio navodeći da je predsjednik možda bio prisiljen da prihvati te uslove. Zagi je insistirao da se ispoštuje raniji dogovor, tj. da se samo Izetbegović i Kukanjac propuste da idu na pregovore (PTT plan).

Tokom ovog razgovora u pozadini se čuju pucnji, a Divjak reaguje tako što preko megafona izdaje naredbu da se ne puca, a i Zagi u isto vrijeme preko radija izdaje naredbu da se ne puca, da se konvoj i dalje drži u blokadi i da se zarobe vojnici koji su se predali, te da im se oduzme naoružanje. U tom trenutku se oko SISU transportera okupljaju Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Zoran Čegar, Sakib Avdibegović, Mirsad Berberović i drugi. General MacKenzie, kapetan Jarnehed i oficir Gagnon obišli su konvoj u pokušaju da smire situaciju.

Grupe pojedinaca, naoružanih i nenaoružanih, od kojih su neki bili u civilu, a neki u uniformi, prišli su vozilima JNA koja su bila zaustavljena i naredili su posadama vozila da predaju oružje i izađu napolje, što su oni i uradili. Izvršen je pretres vozila i oduzeto je preostalo naoružanje i oprema.

Svjedoci koji su se nalazili na čelu konvoja ne navode ozbiljnije slučajeve zlostavljanja, osim jednog pokušaja grupe naoružanih civila da likvidiraju grupu pripadnika JNA postrojenu uz zid, međutim ovaj pokušaj su spriječili pripadnici MUP-a. Nakon nekih pola sata, svi sa čela konvoja vratili su se u svoja vozilia i nastavili u pravcu Skenderije. Neki vojnici JNA navode da su bili grubo ugurani u vozila, a oni koji nisu ušli dovoljno brzo udarani su kundacima pušaka.

Nije bilo moguće utvrditi da li je ponovno kretanje konvoja bilo rezultat nečije naredbe ili odobrenja, ili je to jednostavno bilo zbog toga što se general MacKenzie vratio u svoje vozilo i naredio vozaču da ponovo krene. Niko od saslušanih svjedoka nije mogao dati objašnjenje zbog čega je konvoj nastavio kretanje.

Konvoj je ponovo krenuo i zaustavio se na Skenderiji gdje je general Kukanjac prešao u MacKenzijevo vozilo, a Lagumdžija u Izetbegovićevo koje je skrenulo u pravcu Predsjedništva.

Malo prije Vrbanja mosta, pukovnik Jakovljević i general Kukanjac su primijetili da se iza njih nalazi samo mali broj vozila, pa su tražili od generala MacKenzija da zaustavi transporter. MacKenzie i Jakovljević su se vratili nazad da vide šta se desilo sa ostatkom konvoja, ali su bili spriječeni da prođu kroz barikade. Čelo konvoja je zatim nastavilo u pravcu Lukavice. U Lukavicu je bezbjedno stiglo između 9 i 18 vozila JNA.

Vatra iz pješadijskog naoružanja, mitraljezai ručnih tromblonskih granata (RTG) otvorena je na začelje konvoja. Nekoliko vozila je pogođeno i osoblje JNA je ranjeno ili ubijeno dok su još sjedili u vozilima ili bili naoružani.

Prema riječima većine svjedoka pripadnika JNA, njima je bilo naređeno da ne odgovaraju na vatru i oni su tu naredbu ispoštovali. Ipak, na osnovu nekih izjava, od kojih je jedna bila od pripadnika JNA lično i JNA je otvaralu vatru iz svog naoružanja.

Nije bilo moguće niti je bilo potrebno utvrditi ko je prvi otvorio vatru i gdje. Na osnovu većine iskaza svjedoka vatra je otvorena u dijelu Dobrovoljačke ulice između Drvenije i Papagajke. Neki svjedoci su izjavili da su mnogi čim su začuli prvi pucanj reagovali otvorivši vatru na konvoj. Odmah su se začuli pozivi za prekid vatre tako da je pucnjava ubrzo prestala.

Većina svjedoka koji su se nalazili na začelju konvoja nisu konkretno naveli šta je uzrokovalo zaustavljanje konvoja. Kada je konvoj zaustavljen, vozila na začelju konvoja protezala su se od Drvenije pa sve do samog izlaza iz Komande.

Svakom od vozila na začelju konvoja prišle su grupe pojedinaca koje su razoružale osoblje JNA. Naredili su im da izađu iz vozila i da stanu uza zid, ili su im naredili da legnu sa licem prema zemlji i sa rukama na potiljku. Oružje i vozila su odvezeni. Osoblje JNA koje se nalazilo na začelju konvoja bilo je podvrgnuto ponižavajućem (na njih je pljuvano, bili su vrijeđani, morali su da se skinu do gaća) i grubom postupanju (udarani su kundacima pušaka, nogama, šakama i šamarani su) prilikom razoružavanja pa sve dok  nisu  evakuisani  sa tog mjesta. U  nekoliko  slučajeva premlaćivanje je rezultiralo krvarenjem ili slomijenim kostima.

Kada je riječ o identitetu jedinica koje su napale konvoj i razoružale i uhapsile pripadnike JNA, većina svjedoka koji su bili u konvoju ukazuje na veliki broj raznih naoružanih pojedinaca od kojih je većina bila u civilu ili djelimično uniformisana, a neki od njih su imali zelene beretke i ambleme ljiljana. Svjedoci koji su bili dio konvoja su vidjeli i pripadnike MUP-a na licu mjesta. Većina svjedoka tvrdi da su postupali i ponašali se korektno i da su njihova blagovremena intervencija i prisustvo spriječili dalje maltretiranje.

U toku istrage su se nastojali identifikovati i ispitati pripadnici raznih jedinica i civili koji su bili na licu mjesta u Dobrovoljačkoj tokom napada na konvoj. Nekoliko pripadnika “Zelenih beretki” dalo je izjave, uključujući i komandante jedinica. Većina od njih je izjavila da su se nalazili u zoni između Parka cara Dušana i Latinske ćuprije. Znali su da će Komanda biti evakuisana. Komandanti jedinica su naveli da su znali da je dogovoreno da se Komanda evakuiše bez naoružanja i da su bili sprenmi da to dozvole da bi predsjednik bio pušten. Takođe su bili spremni da reaguju u slučaju da iskrsnu problemi. Bili su frustrirani kada su shvatili da JNA odlazi sa naoružanjem i opremom, ali su se ipak uzdržali od napada na konvoj. Iznenada se začula pucnjava iz pravca Papagajke i konvoj se zaustavio. U tom momentu su pripadnici “Zelenih beretki” koji su bili u parku prišli vozilima, razoružali pripadnike JNA i zaplijenili njihovo oružje i vozila.Zarobljeni pripadnici JNA su zatim okupljeni u grupama u parku, a kasnije ih je preuzela neka druga jedinica TO ili MUP-a i odvela ih.

Komandant TO Stari Grad naveo je da on nije dobio nikakvo naređenje koje se odnosilo na konvoj tako da tamo nije raspoređena nijedna od jedinica koje su mu bile podređene. Bez obzira na to, on je rekao da je čuo pucnjavu iz svog Štaba koji se nalazio u zgradi Opštine Stari Grad, pa je otišao prema Dobrovoljačkoj preko mosta Drvenija. Kada je stigao tamo uspio je da spriječi maltretiranje i učestvovao je u organizovanju evakuacije zarobljenika. S druge strane, ustanovljeno je daje Ramiz Delalić “Ćelo” učestvovao u akciji sa svojim Ijudima koji su nosili akreditacije TO.

Dokazi takođe ukazuju da su i naoružani civili koji nisu bili pripadnici nijedne organizovane grupe ni jedinice takođe bili u Dobrovoljačkoj tog dana. Jedan od njih je svjedočio da je otišao u Dobrovoljačku zajedno sa svojim komšijom zato što je čuo da će predsjednik Izetbegović biti razmijenjen. Naišao je na konvoj blizu Drvenije i tamo je stajao izvjesno vrijeme tokom čega je bio svjedok usmenih provokacija između pripadnika JNA i naoružanih pojedinaca koji su stajali duž Dobrovoljačke. U jednom momentu čuo je pucnje i kako neko viče: “Razoružaj. razoružaj”. Kao i svi drugi koji su bili tamo i on je prišao vozilima, razoružao vojnike i istjerao ih iz vozila.

Jedan broj pripadnika MUP-a ispitan je u istrazi. Njihove izjave ukazuju da su policajci iz aktivnog i rezervnog sastava bili raspoređeni u Dobrovoljačkoj da bi osigurali prolazak konvoja. Izdata je naredba na MUP-ovoj radio frekvenciji da se ne puca na konvoj i da mu se dozvoli da prođe. Pripadnici jedinice koja je obezbjeđivala predsjednika i pripadnici Specijalne jedinice MUP-a takođe su stigli u Dobrovoljačku. Dokazi ukazuju na to da su pripadnici MUP-a imali pozitivnu ulogu pokušavajući da drže pod kontrolom ostale jedinice i da spriječe pripadnike tih jedinica da eventualno počine krivične radnje.

Spis sadrži kopiju snimka presretnutih razgovora od 2. i 3. maja koje su snimili oficiri JNA u Lukavici. Snimak sadrži komunikaciju izmedu različitih osoba iz različitih jedinica, kao što su TO, MUP i “Zelene beretke”. Analiza sadržaja tih naređenja i uputstava koja su prenošena radio vezom ne otkriva ništa inkriminirajuće niti zlokobno, nego samo da je RŠTOBIH bio spreman da provede “PTT plan” i da nije znao za “Lukavički plan”.

Presretnuti razgovori pokazuju da je “Zagi”, nakon što je obaviješten da se konvoj fomirao i da traži prolaz, izdao sljedeće naredenje: „Samo Alija i Kukanjac sa kolima UNPROFOR-a i taj crveni… ta crvena Džeta mogu proči na pregovore. Nakon pregovora, kako se postigne dogovor, tako će se postupiti sa vojnom kolonom i komandom”. “Zagi” je isto naređenje kasnije ponovio još nekoliko puta. U jednom momentu jedna neidentifikovana osoba kaže “Zagiju” da je predsjednik naredio da se dozvoli konvoju da prođe. Ova osoba pokušava da ubijedi “Zagija” da dozvoli konvoju da prođe i da se uzdrži od pucanja. “Zagi” odgovara da neće biti pucanja. Međutim, on je ostao čvrsto pri prijašnjem uputstvu koje je opet ponovio naglašavajući da ne treba biti pucanja, samo blokiranja.

Nedugo zatim on je obaviješten da vojnici izlaze iz vozila. “Zagi” reaguje tako što daje naređenje da se dejstvuje po njima. Neko mu odgovara da se vojnici predaju. “Zagi” odmah mijenja svoje naređenje navodeći da se treba „mirno” postupati sa onima koji se predaju i da se ni slučajno ne puca na konvoj, već da se drže u blokadi. Bitno je navesti da je naređenje da se puca izdato kao reakcija na informaciju da vojnici JNA silaze sa kamiona. Vjerovatni razlog za ovo je da je ta informacija pogrešno shvaćena, tj. da oni silaze da bi zauzeli borbene položaje i borili se. Međutim, presretnuti razgovori pokazuju daје naređenje da se dejstvuje povučeno nekoliko sekundi nakon što je izdato, tj. nakon što je prenesena informacija da vojnici silaze sa vozila da bi se predali.

Nakon toga je Jovan Divjak kontaktirao “Zagija” ponovo prenoseći informaciju da se predsjednik složio da se pusti cijeli konvoj da prođe. “Zagi” je odgovorio na sljedeći način: “Jovo, mi bez stava Predsjedništva ne možemo donijeti nikakvu odluku s obzirom da znamo kakav je stav Predsjedništva do sada. Neophodno je da predsjednik dođe ovdje. da se donese odluka i nakon toga ćemo postupiti po odluci Predsjednišiva. Čekaju ga u kabinetu članovi Predsjedništva.” Sva ova naređenja i uputstva otkrivaju da RŠTOBIH nije znao za “Lukavički plan” (da se dozvoli prolaz cijelom konvoju). Takođe otkrivaju nespremnost RŠTOBIH da dozvoli prolaz konvoju bez uputstava iz Predsjedništva.

Ne može se zaključiti iz samih presretnutih razgovora zbog čega je konvoj ponovo krenuo nakon što je stao na Čobaniji gdje su Divjak i “Zagi” razgovarali putem radio veze. Ono što se može zaključiti je da je nakon izvjesnog vremena “Zagi” obaviješten da je konvoj krenuo, nakon čega je naredio da se dozvoli predsjednikovom vozilu da skrene prema Predsjedništvu a da ostala vozila JNA nastave prema Lukavici nakon što su razoružana. Nije se moglo ustanoviti da li je ova promjena bila rezultat neke nove odluke ili samo reakcija uzrokovana događajima na licu mjesta.

4. Ocjena pojedinačnih događaja

Pojedinačna ubistva, ranjavanja i premlaćivanja iz krivične prijave

• Ubistvo pukovnika Radulović Budimira, pukovnika Sokić Mire i Šuko Normele, i ranjavanje vojnikaKovačević Dragana i pukovnika Kovačević Dušana

Na osnovu dokaza je utvrđeno da se sanitetsko vozilo, registarskih tablica R-7632, nalazilo u konvoju. Vozilom je upravljao kapetan Dragan Ćućilo, pukovnik Dr. Budimir Radulović je sjedio na mjestu suvozača, dok su pukovnik Miro Sokić, pukovnik Dušan Kovačević, vojnik Dragan Kovačević, civil Normela Šuko i još jedan civil sjedili u zadnjem dijelu vozila. Putnici su bili naoružani puškama, pištoljima i ručnim bombama. Kada je konvoj zaustavljen, sanitetskom vozilu je prišla grupa naoružanih lica i zatražila od lica u vozilu da isto napuste i da predaju oružje. Jedno od naoružanih lica koja su prišla vozilu sprijeda započelo je svađu sa pukovnikom Dr. Budimirom Radulovićem, zbog dvije automatske puške koje je Radulović odbijao da preda. Prema iskazu kapetana Cućila, naoružana lica su uzela ove dvije puške, a zatim prijetila da će ubiti Dr. Radulovića zbog toga što odbija da preda vatreno oružje. Kao odgovor na tu prijetnju, Dr. Radulović ih je izazivao da pucaju u njega. Jedno od naoružanih lica mu je pucalo u glavu, i ubio ga na licu mjesta. U vrijeme kad je ubijen, dr. Radulović je nosio maskirano odijelo sa liječničkom oznakom na grudima. Njegovu pušku su naoružana lica već bila oduzela prije nego je pucano u njega iako nije jasno da li je još uvijek imao pištolj kad je ubijen. Putnici koji su sjedili u zadnjem dijelu sanitetskog vozila predali su svoje naoružanje bez ikakvog otpora. Međutim odbili  su izaći iz vozila. Nakon  ubistva Radulovića nepoznato lice je ispalilo nekoliko hitaca kroz otvorena zadnja vrata sanitetskog vozila i ubilo pukovnika Miru Sokića na licu mjesta. Pukovnik Mićo Pantelić je rakođer zadobio povrede glave od rikošetajućih zrna. Identitet počinitelja ovih djela je i dalje nepoznat.

Nakon pucnjave policajac je prišao sanitetskom vozilu i rekao kapetanu Ćućilu da odveze svoje putnike u bolnicu. Kada je sanitetsko vozilo bilo na raskrsnici između Alipašine i Kranjčevićeve, na njega je otvorena vatra iz obližnjih zgrada i vozilo je bilo potpuno izrešetano mecima. U toku ove pucnjave, Normela Šuko je pogođena sa tri metka u stomak i jednim metkom u čelo.Poginula je na licu mjesta. Vojnik Dragan Kovačević je pogođen sa šest metaka; Pukovnik Dušan Kovačević je zadobio lakšu prostrelnu ranu. Sanitetsko vozilo je došlo do Vojne bolnice gdje je ustanovljeno da su pukovnik Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić i Normela Šuko smrtno stradali, da je vojnik Dragan Kovačević zadobio povrede, te da je pukovnik Dušan Kovačević zadobio lakšu povredu.

• Ubistvo vojnika Đukić Miodraga i potpukovnika Jovanić Boška, ranjavanje kapetana Stanković Dragana, kapetana Lasla Pravde, vojnika Bojanić Slobodana, pukovnika Pavlović Dragoljuba i vojnika Arsić Zvezdana i premlaćivanje zastavnika Gojka Vukšića

Ubistvo vojnika Miodraga Đukića su opisali Slobodan Bojanić i Laslo Pravda koji su bili sa njim u istom kamionu – oba svjedoka su dosljedno izjavila da su oni kada je konvoj zaustavljen razoružani i da im je naređeno da legnu na asfalt. Zatim je na njih otvorena vatra pri čemu je ubijen Miodrag Đukić. Međutim, zapisnik o obdukciji tijela Miodraga Đukića se ne slaže sa pomenutim iskazima. Izvještajem o obdukciji  je zaključeno da je on preminuo uslijed aktiviranja minsko-eksplozivne naprave.

Što se tiče ubistva potpukovnika Boška Jovanića, postoje kontradiktorni iskazi dva očevica. U predmetnom spisu se ne nalazi zapisnik o obdukciji tijela potpukovnika Jovanića.

Ranjavanje kapetana Dragana Stankovića. Žrtva je izjavila da su nakon predaje naoružanja bili primorani da legnu na asfalt i da je tada neko otvorio vatru sa strane, ranivši ga u lijevu nogu na dva mjesta. I Laslo Pravda i Slobodan Bojanićsu potvrdili okolnosti njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrđuje da je primljen dana 3. maja., te da je otpušten dana 8. maja.

Ranjavanje kapetana Lasla Pravde. Žrtva je izjavila da im je nakon što su izašli iz vozila rečeno da skinu šljemove i da legnu na asfalt. Dok je oklijevao, jer je nа pločniku bilo slomljenog stakla, neko je otvorio vatru na njih i ranio ga. Dragan Stanković i Slobodan Bojanić su izjavama potkrijepili Pravdin opis njegovog ranjavanja. Evidencija Bolnice Koševo potvrduje da je primljen dana 3. maja i da je bio na liječenju do 11. maja.

Ranjavanje vojnika Slobodana Bojanića. Žrtva je izjavila da su kada je konvoj zaustavljen oni razoružani i naređeno im je da legnu na asfalt od strane čovjeka koji je zatim otvorio vatru na njih, a zatim je on osjetio bol u predjelu lijevog lakta. Njegov opis događaja je općenito potvrdio Laslo Pravda koji je bio u istom vozilu sa Bojanićem. Dva svjedoka koja su bila u drugom vozilu dali su djelimično nedosljedne verzije. Prema prvom iskazu, u Bojanića je pucano dok je stajao sa rukama podignutim uvis dok je drugi svjedok izjavio da je Bojanić pogođen dok je još uvijek bio u svom vozilu, dakle prije nego je bio onesposobljen za borbu. Evidencija Bolnice Koševo i spisak lica koja su otpuštena iz Bolnice Koševo potvrđuju da je vojnik Slobodan Bojanić primljen na Odjeljenje plastične hirurgije dana 3. maja, i da je otpušten dana 11. maja.

Ranjavanje Zvezdana Arsića je opisao jedino sam Arsić i to na sljedeći način: ‘izašli smo iz vozila praznih ruku i zatim su oni počeli pucati na nas. Ranjen sam u lijevo rame i ruku’, Arsiću je ukazana medicinska pomoć u Bolnici Koševo a zatim je odveden n FIS.

Ranjavanje pukovnika Dragoljuba Pavlovića. Žrtva je izjavila da je mitraljeska vatra otvorena na 16., 17. i 18. Vozilo, u visini garnizonske biblioteke na kraju parka Cara Dušana. On je zadobio povrede u desnu nogu i jako je krvario. Pavlović dalje navodi da ga je policajac odveo do čela konvoja odakle je sa ostatkom konvoja mogao produžiti prema Lukavici.  O premlaćivanju Gojka Vukšića svjedočio je Željko Pantelić. Sama žrtva nije mogla dati izjavu zbog traume i anmezije. U svim navedenim slučajevim, niko od svjedoka nije mogao dati opis počinitelja”,piše u Rješenju.

Ubistvo pukovnika Mihajlovića i ranjavanje Ratka Katalina 

“Ranjavanje pukovnika Katalina. Katalina je izjavio da ga je dok je ležao na asfaltu pripadnik TO udario kundakom puške u rame, i da ga je poslije pogodio dum-dum metkom. Katalina je bio teško ranjen u ruku i u grudi i počeo je da zove u pomoć.Dejanović mu je ukazao prvu pomoć, nakon čega je Katalina odvežen u bolnicu. Prema evidenciji bolnice Koševo, isti je primljen dana 3. maja., a otpušten 8. maja. Samo jedan svjedok je nakratko vidio lice koje je pucalo u Katalinu i opisao ga je kao vrlo mladog, ne starijeg od 18 godina. Na žalost, svjedok nije mogao dati detaljniji opis počinioca.

Ubistvo pukovnika Boška Mihajlovića. Iz dokaza proizilazi da je Mihajlović ležao na asfaltu u istoj grupi sa Katalinom i Nikolom Ostojićm koji je posvjedočio da je nakon što je Katalina pogođen, Mihajlović je naoružana lica upitao zašto su pucali u Katalinu i jedan od njih je rekao „Zaveži” i pogodio ga u glavu hicem iz automatskog pištolja marke „Hekler”.

Maltretiranje pukovnika Slavoljuba Beloševića. U svojoj izjavi Belošević navodi da je dok je ležao dva ili tri puta udaren u leđa kundacima pušaka. Potom mu je prišlo dvoje lica, koji su mu naredili da ustane i skine uniformu. Dok je pokušavao da izvadi svoje lične stvari iz džepova, grubo su mu skinuli uniformu, nekoliko puta ga udarili i gurnuli uslijed čega je pao na pločnik i povrijedio desno koljeno. Nastavili su ga udarati kundacima i nogama u bubrege. Zbog toga je jedva mogao ustati. Nekoliko svjedoka potvrđuje da je ostavljen u donjem vešu.

Što se tiče maltretiranje kapetana Milana Legena, sam kapetan Legen je izjavio da su ga naoružana lica pretukla čim je izašao iz kamiona, tako da je pao na zemlju i zbog batina izgubio svijest. Pretpostavlja da je teško pretučen iz razloga što je uperio pištolj na jednog od naoružanih muškaraca koji su pokušali da ih razoružaju. Prije nego što se onesvijestio, osjetio je metke ispaljene oko njegove glave. Nakon što se osvijestio, primjetio je da mu nedostaje jedan zub, a usta su mu bila puna krvi. Grupa koja je počinila gore pomenute radnje nestala je kada su se pojavili policajci predvođeni Zoranom Čegarom.

• Ubistvo pukovnika Petrović Gradimira

Pukovnik Gradimir Petrović, načelnik tehničke službe, nalazio se u stražnjem dijelu vozila marke TAM, zajedno s kapetanima Pravda Laslom i Stanković Draganom. Prema iskazu Stankovića, nakon što su bili prisiljeni izaći iz kombija, lice u civilnoj odjeći, prišlo je pukovniku Petroviću i započela je svađa oko njegove torbe koju je pukovnik Petrović odbijao da preda. Lice je torbu uzelo, otvorilo i u njoj pronašlo pištolj marke Magnum. Nakon toga, lice je pucalo iz svoje automatske puške i ubilo pukovnika Petrovića na licu mjesta. Prema zapisniku o obdukciji, pukovnik Gradimir Petrović je zadobio dvije ustrelne rane, jedna nanesena iz daljine u lijevom lopatičnom dijelu do srca, i druga nanesena u predjelu glave iz blizine, od kojih su obje bile smrtonosne.

• Ranjavanje vojnika Pantić Dragana i desetara Simić Ivice

Svjedoci različito opisuju ranjavanje vojnika Dragana Pantića. Protokol bolnice potvrđuje da je Pantić primljen dana 3. maja, a da je pušten 11. maja. S obzirom na proturječnosti, u ovoj fazi nije moguće izvesti zaključak da li je Pantić ranjen dok se još nalazio u transporteru (i kao takav predstavljao zakonitu metu), kako je to opisao i sam Pantić, te dvojica pripadnika Zelenih beretki, ili je ranjen iz vatrenog oružja prilikom predaje, kao što navode ostala tri člana posade.

Problemi u vezi sa dokazima na okolnosti ranjavanja desetara Ivice Simića su slični kao i u slučaju Pantića. Pantić navodi da je Simić bio ranjen iz vatrenog oružja dok se nalazio u BPV-u. Njegov iskaz djelimično potvrđuje iskaz svjedoka Selmanovića, koji navodi da je „Šulc” pucao u unutrašnjost transportera kroz puškarnicu. S druge strane, preostala četri putnika u transporteru navode da je Simić ranjen prilikom izlaska iz transportera. Dok Pelemiš tvrdi da je na Simića pucano i da je ranjen dok je ležao na zemlji nakon što je izašao iz transportera. Evidencija iz bolnice samo navodi da je Simić primljen dana 3. maja, bez navođenja informacija o prirodi njegovih povreda ili ukazanom liječenju. Kao i u slučaju Pantića, nemoguće je utvrditi sa sigurnošću da li je ranjavanje Simovića urađeno zakonito ili nezakonito.

• Ranjavanje potpukovnika Franje Patačka, pukovnika Komnena Žarkovića, Marka Stamenića i Slavke Petrović

Pukovnik Komnen Žarković, Franjo Patačko i zastavnik Rajko Banduka vozili su se u džipu marke PUH u konvoju. Tokom vožnje vozilo je pogođeno mecima, i/ili tromblonskom minom, ranivši pukovnika Komnena Žarkovića i pukovnika Franju Fatačka.

Što se tiče ranjavanja Marka Stamenića, građanskog lica koje je radilo u JNA kao vozač generala Kukanjca, on je svjedočio da je pogođen sa tri metka dok je vozio službeno vozilo generala Kukanjca. Njegova supruga, koja je sjedila na mjestu suvozača, nije bila pogođena. U vrijeme pucnjave on je nosio maskiranu uniformu i oboje su nosili oružje. Njegovo ranjavanje potvrđuju dva svjedoka kao i medicinska evidencija.

Što se tiče ranjavanja Slavke Petrović, jedini dostupan dokaz je izjava jednog svjedoka koji je naveo da je ona bila ranjena, ali nije dao nikakve detalje o okolnostima njenog ranjavanja. Medicinska evidencija potvrđuje da je ona bila ranjena. Gđa Petrović nije bila dostupna Tužilaštvu da da izjavu.

• Ranjavanje vojnika Zorana Adžića, pukovnika Ljubinka Lukića i vojnika Milenka Perića

Vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić i vojni policajac Milenko Perić vozili su se kaminom DAJC kojim je upravljao Adžić i koji je se u konvoju nalazio neposredno ispred sanitetskog vozila. Kamion je stigao do mosta Drvenija kada je konvoj zaustavljen.

Adžić, Lukić i Perić su dosljedno opisali kako su ranjeni. Naveli su da su bili razoružani, izvučeni iz kamiona i zatim postrojeni uz kamion prema kom su bili okrenuti licem. Tada је neko pucao u njih iz automatskog oružja i ranio ih. Evidencija bolnice Koševo potvrđuje da su sva trojica primljeni 3. maja zbog povreda.

• Ubistvo vojnika Zdravka Tomovića i  ranjavanje pukovnika Enesa Tase,pukovnika Josipa Ivanovića i Ivanke Stankov

Pukovnik Enes Taso, vojnik Zdravko Tomović, pukovnik Josip Ivanović i Ivanka Stankov pridružili su se konvoju u automobilu Opel koji je pripadao pukovniku Tasi. Čim su ušli u Dobrovoljačku ulicu konvoj se zaustavio i veliki broj lica u civilu i u maskiranim uniformama, od kojih je većina bila naoružana, pojavio se iz obližnjeg parka i napao konvoj.

Josip Ivanović je naveo da se na konvoj pucalo sa svih strana. Dva metka su ga pogodila u gležanj desne noge, a Tomović je smrtno ranjen. Zatim je jedan pripadnik Zelenih beretki skočio na haubu automobila i pucao iz svog automatskog oružja u prednje staklo ranivši Enesa Tasu u stomak, a Ivanku u nogu i bedro. Zatim im je naređeno da predaju oružje, što su oni i učinili.

Ivanovićevu verziju događaja je potvrdila Ivanka Stankov. Ona je izjavila da se pucalo sa svih strana i da je prvo pogođen Tomović, pa Taso, a zatim su se dva napadača popela na haubu automobila i pucala na njih dodatno ranjavajući Tasu i ranivši nju i Ivanovića. Navela je da je bila razoružana tek nakon što je izvučena iz automobila.

Pukovnik Taso je djelimično potvrdio ovu verziju. On je naveo da se se čuli pucnji iz automatske puške i da je nekoliko metaka pogodilo njegovo vozilo, kojom prilikom je poginuo Zdravko Tomović, a on i još dva putnika su bila ranjena. On je izgubio svijest,a kada je došao svijesti bio je na asfaltu, a jedan od napadača je već bio uzeo njegovu pušku.

Njihovo ranjavanje kao i smrtno ranjavanje Zdravka Tomovića potvrđeno je iskazima drugih svjedoka. Medicinska evidencija potvrđuje da su ranjeni primljeni u bolnicu Koševo, kao i da su otpušteni iz iste. Zdravko Tomović je doveden u bolnicu Koševo 3. maja, dok je još uvijek bio živ, ali je dva dana kasnije preminuo na odjeljenju intenzivne njege.

• Ranjavanje vojnika Zorana Zrnića

Zoran Zrnić je ranjen metkom dok se još uvijek nalazio u vozilu i bio naoružan – ranjen je u glavu i jako je krvario. Kada je izašao iz vozila dobio je udarac u glavu kundakom puške. Zbog toga nije mogao da stoji na nogama, a na kraju se i onesvjestio. Materijalni dokazi potvrđuju da je primljen u bolnicu 3. maja i da je ostao do 8. maja.

Neprijavljena ranjavanje – ranjavanje Predraga Miljića i Milče Kostića

Predrag Miljić je svjedočio da je vozio jedan od kamiona u konvoju. Kada su stigli do škole „Branko Lazić“ konvoj se nije mogao kretati naprijed zbog nekih prepreka koje su bile postavljene na ulici. Nakon toga je na njih pucano. Jedan metak ga je ranio u koljeno. Njegovo ranjavanje su potvrdili svjedoci i bolnička evidencija.

Potpukovnik Milča Kostić je zajdeno sa Željkom Popovom bio u kabini kamiona kojim je upravljao Nedeljko Banović. Tokom vožnje metak ga je pogodio u potiljak uzrokujući površinsku ranu. U bolnici Košove je ostao do razmjene koja se desila nakon 7 dana.

Ukupan broj žrtava

Na osnovu prikupljenih dokaza ukupno 7 osoba je ubijeno za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su: pukovnik dr. Budimir Radulović, pukovnik Miro Sokić, vojnik Miodrag Đukić, potpukovnik Boško Jovanić, pukovnik Boško Mihajlović, pukovnik Gradimir Petrović i vojnik Zdravko Tomović. Jedna osoba – Normela Šuko, ubijena je u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu.

Ukupno 22 osobe su ranjene za vrijeme napada u Dobrovoljačkoj ulici. To su pukovnik Mićo Pantelić, kapetan Dragan Stanković, kapetan Laslo Pravda, vojnik Slobodan Bojanić, pukovnik Dragoljub Pavlović, vojnik Zvezdan Arsić, kapetan Ratko Katalina, vojnik Dragan Pantić, desetar Ivica Simić, potpukovnik Franjo Patačko, pukovnik Komnen Žarković, Marko Stamenić, Slavka Petrović,vojnik Zoran Adžić, pukovnik Ljubinko Lukić, vojnik Milenko Perić, pukovnik Enes Taso, pukovnik Josip Ivanović, Ivanka Stankov, vojnik Zoran Zrnić, vojnik Predrag Miljić i potpukovnik Milča Kostić. Dva lica su takođe ranjena u odvojenom incidentu tokom evakuacije iz Dobrovoljačke ulice u Vojnu bolnicu. To su vojnik Dragan Kovačević  i pukovnik Dušan Kovačević”, navedeno je u Rješenju kojim je predloženo odbacivanje i odbijanje pritužbi.

No, Gordana Tadić, već smo naveli, ovaj akt nije podraža, te je prihvatila pritužbu i, na kraju, donijela naredbu o prov0đenju istrage koja je rezultirala optužnicom Tužilaštva BiH protiv Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahte, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žiška. Optužnica je podignuta tokom v.d. mandata Milanka Kajganića.