Tužilaštvo Kantona Sarajevo podiglo je optužnicu protiv tri osobe zbog nesavjesnog liječenja koje je izazvalo smrt dvogodišnje djevojčice Džene Gadžun iz Kaknja, saznaje Istraga. Optužnica bi trebala biti upućena nadležnom sudu na potvrđivanje.
Prema informacijama Istrage, optuženi su doktor Suad Rožajaca, te dvije doktorice Jasmina Halimić i Nina Jovanović. Benjamin Bejtović, vlasnik privatne klinike u kojoj je obavljena operacija nakon koje je preminula dvogodišnja djevojčica, nije optužen.
Podsjećamo, djevojčica iz Kaknja Džena Gadžun u novembru 2021. godine operisana je u privatnoj klinici “Bejtović” u Sarajevu. Tokom operacije došlo je do komplikacija, i ona je 14. novembra 2021. godine preminula na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Operaciju je izvela doktorica Nina Jovanović, za koju je utvrđeno da nije posjedovala privremenu licencu za dopunski rad. Utvrđeno je i da ordinacija nije imala verificiranu opremu.
Djevojčica je nakon operacije prebačena na KCUS, gdje je nakon šest dana kome preminula.
Odbor za medicinsku etiku i deonotogiju Ljekarske komore Kantona Sarajevo ustanovio je da su dr. Suad Rožajac i dr. Jasmina Halimić-Alajbegović radili suprotno Kodeksu medicinske etike i deontologije, a u slučaju operacije u ordinaciji “Bejtović” preminule djevojčice Džen Gadžun.
Zbog propusta koji su učinjeni tokom operacije preminule djevojčice Džene Gadžun u ordinaciji “Bejtović”, a koji su navedeni u izvještaju Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo, kao i na osnovu prikupljenih materijalnih dokaza koje su prikupili advokati Zajedničke advokatska kancelarija Sabina Kadrić i Irma Muhović kao punomoćnici roditelja preminule Džene Gadžun, podnijeli su zahtjeve Ljekarskoj komori KS za utvrđivanje povrede dužnosti i ugleda ljekarskog zvanja dr. Suada Rožajaca i dr. Jasmine Halimić-Alajbegović.
Jesu li u Trojci konačno shvatili da ranije tvrdnje SDP-a, NIP-a i Naše stranke da je na sceni neki ‘Neki novi evropski Dodik’, su bile teorija laganja samih sebe, što u konačnici i mogu raditi, ali nikako ne bi smjeli lagati bh. javnost.
Kada se konačno pokazalo da je Dodik samo Dodik i nikako nije neki evropski Milorad, već predsjednik SNSD-a koji je govorio i govori o raspadu Evropske unije i prije nego BiH tamo ode, dok uporno radi na mirnoj disoluciji BiH (ni druge opcije nisu zatvorene) Edin Forto se naljutio na Muska. Tačnije, društvenu mrežu X (ranije Twitter), jer mu tamo građani ipak nisu zaboravili sve laži koje su trajale dok se nije uspostavila vlast na državnom nivou koju čine Trojka, SNSD i HDZ BiH.
Morao bi Forto prije bojkota društvenih mreža uputiti izvinjenje javnosti, jednako kao i njegov kolega Nermin Nikšić (SDP) koji je javno pred kamerama u januaru ove godine kazao ‘kako je moguće i da nisu u pravu te ukoliko se pokaže da ćemo ponovo biti suočeni s blokadama, niko od nas nije rođen ni da bude ministar ni da bude premijer – možemo se povući iz vlasti’.
Sve koji su tvrdili suprotno botovi Trojke žestoko su optuživali da rade za SDA i da ne žele promjene. Jednostavno put do fotelja je zamaglio vid liderima stranaka koje su po uputama iz Ambasade SAD-a bili spremni i na suspendiranje Ustava FBiH samo da do cilja dođu.
Pa nam je Nikšić tako u januaru pričao kako je evidentno da ćemo na političkoj sceni imati spremnost da se razgovara, dogovara, deblokira, rješavaju svakodnevni problemi građana.
Pričao je lider SDP-a da kako su Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali spremnost da rade, sarađuju i da se dogovaraju.
“Ne smijemo ubiti tu priliku. Ako se pokaže da smo u krivu – izvinit ćemo se i povući se”, kazao je Nikšić.
A, danas na dan kada blokiran i rad Parlamenta BiH ni izvinjenja ni Nikšića, jedino se Forto naljutio na Muska!?
To ne olakšava građanima, kao ni državi BiH. Polako se pokazuje, i to na najbolniji način, koliko je opasno bilo ući u formiranje koalicije sa SNSD i HDZ, a da prije toga nisu podvukli jasne crvene linije.
Sada je jasna i politička mudrost SBiH-a i NES-a koji zarad dvije fotelje nisu ušli u vlast bez jasnih ciljeva i strategije koje će ojačati državu Bosnu i Hercegovinu. A, ako su to uvidjeli na dva-tri sastanka tokom pregovora o formiranju vlasti, je li moguće da su Konaković, Forto i Nikšić toliko kratkovidi da ni nakon više mjeseci boravka u vlasti ne shvataju posljedice onoga što su uradili kada su ušli u vlast bez crvenih linija za Dodika i Čovića.
I tako nam danas Predrag Kojović kaže kako su ‘zaista puno uložili u kompromis i razgovore, ali se boji da je druga strana to shvatila kao zeleno svjetlo da rade šta hoće i da mogu kao u samoposluzi birati za šta će se glasati i šta žele da bude na dnevnom redu’, a ne shvata da nakon što je digao ruku za Marinka Čavaru, i sve ostale želje HDZ-a BiH i SNSD-a nema baš kredibilitet da mu se vjeruje. Jer, nije da nisu upozoravani, i nije da baš nisu imali izbor. Imali su, to su im pokazale Stranka za BiH i Narodni evropski savez.
Na pisti kijevskog aerodroma, u nedjelju popodne još uvijek je bio parkiran američki teretni vojni avion. To je jedan od dva aviona koji su sletjeli u nedjelju u zoru na Aerodrom Boryspil, a koji su dovezli municiju i drugu vojnu opremu.
“Jutros su dva aviona stihla u Kijev sa američkom brzom pomoći za jačanje odbrane Ukrajine. To je dio od 200 miliona dolara nedavno odobrene pomoći”, objavila je Ambasada SAD-a u Kijevu.
Sweet 16 and just 17 – if you know what I mean: Two planeloads of immediately deployable US assistance arrived this morning in Kyiv to boost Ukraine’s defenses. Part of the $200 mln recently authorized, this included ammunition and shoulder-fired grenades. We #StandwithUkraine. pic.twitter.com/E5JoyydcwF
Vojna pomoć Ukrajini, itekako je potrebna. Prema zvaničnim podacima GlobalFirepower.com, Rusija je daleko vojno nadmoćnija.Recimo, Ukrajina ima aktivnih 225 hiljada vojnika, a Rusija više od jednog miliona. Zajedno sa rezervnim sastavima, Rusija ima na raspolaganju tri miliona vojnika, Ukrajina 1,15 miliona. Grafičari Irish Timesa priredili su ovu grafiku na kojoj se može vidjeti vojna sposobnost Ukrajine i Rusije.
Dok su američki vojni avioni dopremali prijeko potrebnu pomoć Kijevu, iz glavnog ukrajinskog grada civilni avioni su prevozili one koji ovu državu više ne smatraju sigurnim mjestom za življenje. Prolaz rezerviran za diplomate sve češće se otvarao. Britancima je sugerisano da do najkasnije 15. februara napuste Ukrajinu. Amerikanci u ovoj državi su dobili uputstvo da se, u slučaju obustave aviosaobraćaja, izvlače drumom, prema granici sa Poljskom. Nizozemska kompanija obustavila je letove prema Ukrajini. Osiguravajuće kuće, piše Ukrajinska Pravda, a prenosi Kyiv Independent, upozorile su druge aviokopanije da ne lete kroz ukrajinski zračni prostor. Istovremeno, (pro)ruski mediji i glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova tvrde da službenici misije OSCE-a u Ukrajini provociraju oružane formacije koje kontrolišu dijelove regija Luhansk i Donjeck. Prateći medije, zaključujete da je država na rubu rata.
Ali u samom centru Kijeva ništa ne upućuje na to. Restorani su otvoreni baš u ono vrijeme koje je napisano na njihovim vratima. No, nemožete baš mnogo gostiju zateći u nedjelju, u pola devet ujutro. Ukrajinci su se opredijelili za jutarnji džoging i kafu iz plastične čaše koju kupuju u na Trgu Majdan.
Upravo na Trgu Majdan 2014. godine je započela ukrajinska kriza. Koja traje i danas. Kada su Rusi izgubili kontrolu nad vlastima u Kijevu, krenuli su u vojne operacije. Paravojne formacije pojačane ruskim naoružanjem zauzele su oko 30 posto Luhanske i Donjecke regije. Istovremeno, Rusija je anektirala Krim, ukrajinski poluotok koji dijeli Crno od Azovskog mora.
Kako bi doveli pitku vodu na Krim, Sovjeti su još šezdesetih godina prošlog vijeka kroz Perekopsku prevlaku počeli prokopavati kanal. Tim će kanalom decenijama kasnije voda iz rijeke Dnjepar teći prema Krimu. Nakon Putinove invazije i anektiranja ovog poluotoka, Ukrajinci su 2014. godine pregradili ovaj kanal i tako okupiranu teritoriju ostavili bez vode.
Pogledate li kartu Ukrajine sa jasno ucrtanim teritorijama koje kontroliraju proruske paravojne formacije, vidjet ćete da rudama bogate regiija Luhansk i Donjeck nisu kopnenim putem povezane sa Krimom. A to je ono što Rusi, u konačnici, žele. Karta koju je objavio njemački Spiegel, pokazuje raspored ruskih vojnih snaga oko Ukrajine.
Veći dio snaga, dakle, usmjeren je prema gradu Dnjepar. Okupiranjem tog dijela Krim bi bio povezan sa Donjeckom, dobio bi vodu iz rijeke Dnjepar, a Ukrajina bi ostala bez izlaza na Azovsko more koje, praktično, ulazi u utrobu Ruske Federacije.
Mariupolj je grad na Azovskom moru koji je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. On graniči i sa paradržavnom tvorevinom Donjecka narodna republika iza koje stoji Ruska Federacija. Regija je još poznata i kao Donbas. Koliko, zapravo, Rusija vojno podržava paravojne formacije u toj regiji, najbolje se moglo vidjeti 2019. godine. Posmatrači OSCE-a, naime, tada su snimili savremenom sistemu za ometanje Tirada-2. Snimci su nastali 16. marta 2019. godine u okupiranom dijelu ukrajinskog Donbasa i sve je do navedeno u u izveštaju OSCE-a.
Ovim sistemom u tom je trenutku raspolagala isključivo vojska Ruske Federacije, čiji su svaničnici sve vrijeme tvrdili da nemaju nikakve veze sa pobunjenicima na istoku Ukrajine. Nakon prezentacije ovih snimaka, Misija OSCE-a će, ubrzo, prekinuti praksu objavljivanja fotografija koje su napravili njihovi dronovi.
Danas, pak, zvaničnici Ruske Federacije službenike OSCE-a koji su vršili “izviđanja” u područjima konflikta nazivaju – provokatorima.
Prema posljednjem dnevnom izvještaju OSCE-a, u regijama Luhansk i Donjeck zabilježeno je oko 40 eksplozija. Veći dio ih je zabilježen u regiji Luhanska, odnosno u blizini Stanice Luhansk. To je jedno od rijetkih mjesta predviđenih za prelazak sa teritorije Ukrajine koja je pod kontrolom Vlade u Kijevu, na teritoriju koju kontrolšu paravojne formacije. Dolazak do Stanice Luhansk iziskuje prolazak kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije. Prvi rovovi nalaze se nekoliko stotina metara od samog prelaza. Grad Luhansk je udaljen dvadesetak kilometara od Stanice Luhansk. Da biste prešli na drugu stranu, odnosno na teritoriju pod kontrolom paravojnih formacija morate imati odgovarajći pasoš (ukrajinski ili ruski) ili posebne dozvole. Plus negativan Covid test koji možete uraditi u krugu kompleksa koji se smatra graničnim prijelazom. Automobilom na drugu stranu ne možete preći. Iznemogle i bolesne prevoze kolicima. Nerijetko se dešava da se preko tog prijelaza prenose i kovčezi sa mrtvima, jer porodice žele da ih sahrane u mjestu gdje žive.
Stotinjak kilometara od Stanice Luhanske je grad Severodonetsk. Već smo pisali da tu živi zajednica Bosanaca. Došli su prije trideset godina, uglavnom kao radnici Vranice. Uglavnom govore ruski, ali se osjećaju – Ukrajincima. Inače, svi će u ovom gradu reći da žive u Severodonetsku. Što je, objasnit će nam jedan ukrajinski diplomata, ruska verzija. Pravi Ukrajinci, reći će nam, taj grad zovu Sieverodonetsk. Ali bez obzira na to što se koristi ruska verzija imena, Sieverodonetsk je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. Oslobođen je u ljeto 2014. godine. U gradu nema tragova ratnih dejstava. Ali u kada krenete dalje na istok, vidjet ćete ruševine.
Formalno, na snazi je mir. Suštinski, puca se. I sve više priča o velikom ratu. Ukrajinske vlasti postavile su Rusiji ultimatum za razgovore o Krimu i drugim okupiranim teritorijama. Taj ultimatum ističe 16. februara. Tada bi, prema saznanju američkih obavještajnih službi, trebala započeti ruska invazija na Ukrajinu.
Kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH Marin Vukoja 2019. godine je bio na jednoj od listi HDZ BiH za Dom naroda PS BiH. Vukoja je bio na listi koju je predvodio predsjednik HDZ BiH Dragan Čović. Upravo je Čović i izabran 2019. godine u Dom naroda. Na istoj listi bila je i Borjana Krišto, Renata Paškalj i Danijel Nikolić.
I dok Čović tvrdi da Vukoja nije član stranke nesporno je da je povezan za HDZ-om, jer se 2019. godine našao na listi za Dom naroda PS BiH.
Vukoja je 2014. godine bio predavač na Političkoj akademiji HDZ-a zajedno sa Robertom Vidovićem, nekadašnjim ministrom prometa i komunikacija iz HDZ-a. Vukoja je držao predavanje na temu „Rad biračkih odbora“ i „Aspekti izbornog zakonodavstva“. Tada je bio sekretar Doma naroda PS BiH. I pred Opće izbore 2010. godine Vukoja je održao predavanje na Političkoj akademiji i to na temu „Ustavno-pravni poredak BiH“, u svojstvu sekretara Doma naroda PS BiH.
Da uživa veliku podršku predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića pokazalo se i u posljednjim izjavama oko izbora ustavnog sudije. Čović je kazao da očekuje da upravo Vukoja bude imenovan za ustavnog sudiju, te da je takav dogovor postignut sa predstavnicima međunarodne zajednice.
“Puna potpora Vukoji, a on nije član stranke niti se ikada prikazivao kao član stranke. Vidite ko čini sudije Bošnjake u Ustavnom sudu. To su dopredsjednici SDA. Mi smo to izbjegli. Da neko kaže da će se sud dati HDZ-u ili Čoviću, odgovorio sam da smo i do sada imali dva predstavnika Hrvata u tom sudu”, kazao je Čović prošle sedmice.
U biografiji Marina Vukoje nema ni dana radnog iskustva u pravosuđu niti pravosudnim institucijama, a ukoliko bude izabran u Ustavnom sudu BiH trebao bi odlučivati o najsloženijim pitanjima i usklađenosti s Ustavom BiH.
Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.
Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.
Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.
To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.
A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.
“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.
I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.
I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.
Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.
Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.
U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.
A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.
Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.
Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.
Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.
I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari upućuje javni protest glavnoj tužiteljici Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordani Tadić i predstavnicima te pravosudne institucije zbog niza neutemeljenih tvrdnji, optužbi i ozbiljnih pritisaka na rad novinara Avde Avdića.
Nakon što je novinar Avdić na portalu Istraga.ba objavio tekst o navodnim pokušajima ugrožavanja sigurnosti Gordane Tadić, glavna državna tužiteljica uputila je demanti u kojem je, između ostalog, Avdića optužila za „anticivilizacijsko i barbarsko diskreditiranje“ njene ličnosti i „širenje nacionalne i vjerske mržnje“ , te karikaturalnu interpretaciju navodnih prijetnji po njen život sa ciljem „pripremanja terena za likvidaciju svih onih koji smetaju paraobavještajnom mraku Bosne i Hercegovine“.
Navedeni demanti je objavljen prije dva dana na portalu Dnevnog avaza pod naslovom: „Gordana Tadić: Da li Avdo Avdić i paraobavještajni mrak pripremaju teren za moju likvidaciju?“. Dakle, glavna tužiteljica Tadić u svom reagiranju je optužila novinara Avdića da zajedno sa “paraobavještajnim krugovima” priprema njenu likvidaciju, što predstavlja izuzetno ozbiljnu insinuaciju i optužbu, a bez da je ponudila bilo kakve valjane dokaze i argumentaciju za ovakvu svoju tvrdnju.
Upravni odbor Udruženja BH novinari smatra da je iznošenjem neargumentiranih tvrdnji Gordana Tadić izašla iz okvira legitimnog reagiranja na novinarske komentare i napise, koje ima za cilj demantovati nešto što nije tačno, odnosno što ne odgovara činjenicama, čime je ugrozila ličnu sigurnost novinara Avde Avdića, predstavljajući ga kao aktera nekakve kriminalne grupe koja planira atentat na glavnu državnu tužiteljicu!? Umjesto da demantuje navode iz Avdićevog teksta, tužiteljica Tadić piše politički pamflet u kojem samu sebe predstavlja žrtvom, optuživši novinara da svojim tekstom vrši „dobro orkestrirane i organizirane“ pritiske na rad Tužilaštva, iako se u pomenutom novinarskom članku ne problematizira niti jedan konkretan slučaj na kojima radi Tužilaštvo BiH, već istrage o navodnom ugrožavanju sigurnosti tužiteljice Tadić.
UO BH novinara skreće pažnju na činjenicu da je nejasno je li reagiranje lični odgovor glavne tužiteljice na pisanje portala Istraga.ba ili je riječ o reagiranju Tužilaštva BiH kao institucije koja želi zaštititi profesionalni integritet i sigurnost glavne tužiteljice. S obzirom na to da je demanti medijima upućen sa adrese Ureda glavne tužiteljice, nedvojbeno se radi i o institucionalnom pritisku te pravosudne institucije na pravo novinara na slobodu izražavanja, uključujući i pravo na oštre, pa i brutalne kritike i komentare kada pišu o ponašanju i odlukama javnih zvaničnika i institucija.
Upravni odbor BH novinara podsjeća glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić i Tužilaštvo BiH da, ukoliko smatraju da je novinar u svom članku oklevetao Tadić i instituciju na čijem je čelu, imaju na raspolaganju zakonske mehanizme – podnošenje žalbe Vijeću za štampu i online medije i tužbe za klevetu. To je jedini demokratski i legitimni put borbe protiv neprofesionalnog pisanja medija. Korištenje moći i utjecaja koji Gordani Tadić omogućuje pozicija glavne tužiteljice te iznošenje proizvoljnih, a istovremeno veoma ozbiljnih optužbi na račun novinara, nikako ne bi trebali biti način „obračuna“ sa novinarima u javnom komunikacijskom prostoru.
Znate l’ priču o tramvajskom stajalištu Otoka? To je ono stajalište zbog čije su izgradenje mjesecima bile gužbe u saobraćaju u Sarajevu, i koje je, nakon nekoliko probijenih rokova, “nepredviđenih okolnosti izazvanih pandemijom koronavirusa”, više od godinu radova i korištenja improviziranog i neuvjetnog stajališta, zvanično otvoreno 27. jula ove godine. Otvoren, ali nije završen. Slijede dodatni radovi. Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo donijelo je 3. avgusta odluku da se na tramvajskim stajalištima “Otoka” i “Nedžarići” izvode dodatni radovi. A izvodit će ih firma Euro-asfalt, posljednjih dana firma poznata po tunelu Hranjen, i firma BS Telecom, iza koje stoji bivši SDP-ov direktor Elektroprivrede BiH – Elvedin Grabovica.
“Prihvata se Preporuka Komisije za nabavku u postupku javne nabavke : Dodatni radovi na izgradnji tramvajskog stajališta Otoka i Nedžarići za Sistem elektronske naplate i upravljanja JPG te ugovor dodjeljuje ponuđaču Konzorcij BS Telecom Solutions d.o.o. Sarajevo i Eoro-asfalt d.o.o. Sarajevo prema dostavljenoj ponudi od 29. jula 2021. godine u ukupnoj vrijednosti od 116.537 KM”, piše u Odluci o izboru najpovoljnijeg ponuđača koju je potpisao kantonalni ministar Adnan Šteta.
Postupak javne nabavke “dodatnih radova” pokrenut je 8. juna ove godine. Nadležni ministar Šteta odlučio se za “pregovarački postupak bez objave obavještenja o nabavci”. Ministarstvo je vrijednost ovog posla procijenilo na 69.167 KM. Potom je upućen poziv Konzorciju BS Telecom i Euro-asfalt koji je, logično, jedini dostavio ponudu.
“U skladu sa kriterijumom za dodjelu ugovora “najniža cijena” ugovor se dodjeljuje ponuđaču Konzorcij BS Telecom Solutions d.o.o. Sarajevo i Euro-asfalt d.o.o. Sarajevo u ukupnoj vrijednosti nabavke 116.537 KM (sa PDV-om). Za predmetnu nabavku će se zakljuiti ugovor”, navedeno je u obrazloženju Odluke ministra Štete.
Prije nego su se pojavili “dodatni radovi”, Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo je tvrdilo da gradnja tramvajskog stajališta na Otoci košta – 230.000 maraka. Radovi su započeli tokom prvog mandata ministra Adnana Štete.
“Stajalište na Otoci je jedna tužna priča. Ono je sramota Kantona Sarajevo prema svim građanima. Zbog sitnih problema koje su u hodu trebali rješavati izvođač radova i nadzor, desio se zastoj. To se više ne smije dešavati. Svaki ugovor koji potpišem kao ministar prekinut ću istog trena ako se ne ispoštuju radovi u predviđenom roku”, govorio je u januaru ove godine ministar Šteta nakon što je već postalo izvjesno da radovi neće biti završeni u zadatom roku.
Pola godine kasnije, stajalište na Otoci postaje još tužnija priča. Sedam dana nakon što je i formalno otvoreno tramvajsko stajalište na Otoci, ministar Šteta je potpisao Odluku o “dodatnim radovima na stajalištima “Otoka” i “Nedžarići”.
Kada je 2001. godine Haški tribunal izrekao prvu pravosnažnu presudu za genocid (Radislav Krstić) ništa bitno u zemlji i na zemlji se nije promijenilo za majke Srebrenice.
Mrtvi su bili i dalje mrtvi, kosti u masovnim grobnicama i dalje su čekale da ih iskopa ruka forenzičkog antropologa, DNK laboratorije su tek bile formirane i u njih instalirani aparati sa super modernim hardverom i softverom sposobnim da, poredeći kap krvi majke i prah izbušen iz kosti njenog sina, iskopanim ljudskim ostacima daju ime i prezime, stotine počinilaca zločina u komšiluku nekolicine Bosnjaka povratnika u selima i gradovima Podrinja su nastavili živjeti istim životom kao i do tog dana.
Možda je na tu vijest neka od majki pomislila: “A tako se zove ovo što su nam uradili, ovo što smo doživjeli i što živimo”.
“Hoće li nam sada biti bolje, hoće li biti pravde, hoće li biti istine?”, možda su se pitale majke.
Tokom sljedećih godina, bez svoje djece koja su kao tinejdžeri mnogima otrgnuti iz zagrljaja, majke su ove presude Tribunala za genocid dočekale u nadi da ce djeca rođena nakon Srebrenice imati bolju budućnost.
Da se Srebrenica nikad i nikome ne ponovi – ponavljaju majke kako na skupovima, raznim konferencijama tako i u potočarskom mezarju. Ako je našoj djeci uskraćeno pravo na život, neka u miru žive buduća pokoljenja – poruka je majki iznad svega.
Srebreničke majke žive i umiru u nadi da ova riječ “genocid” u presudama Haškog tribunala garantuje da se Srebrenica više neće nikome i nikada ponoviti i tu započinje i završava odnos majki prema ovom terminu. Jer su im rekli da je to važna riječ – riječ čija se upotreba i ozakonjavanje ovih dana pretvorila u jednu od najvećih kriza u državi od rata.
Međutim, za majke Srebrenice najskuplja riješ nije “genocid” već riječ “život”.
Majke u svojoj tuzi i boli ne promišljaju konotacije nekakve strane rijeci “genocid”. Time se, kao što vidimo, bave političari i poneki pravnik, novinari, ali i hulje i beštije. Samo što nisu formirali fetiš pokret za i protiv riječi genocid. Jutra nam svanjavaju i noci smrkavaju dok preko usana mumnjamo: genocid, da ili ne, genocid, biti ili ne biti.
A riječ genocid se može prevesti na “naški” i kao “potiranje zivota”. To srebeničke majke dobro razumiju.
Pa se pitam je li rješenje da napišemo da je “jula 1995. godine u i oko Srebrenice počinjeno potiranje zivota od strane pripadnika vojske i policije Republike Srpske nad Muslimanima Bosne i Hercegovine” (termini iz presuda dva suda u Hagu).
Termin sličan tome je eksterminacija tj. istrebljenje, a koji je sastavni dio presuda Haškog tribunala za zločine u Prijedoru i mnogim drugim mjestima u BiH počinjene nad Bosnjacima.
Pravna gradacija zločin genocida stavlja iznad istrebljenja pa se pitam – šta je onda taj zločin genocida kad je u rangiranju zločina još ozbiljniji i strašniji od istrebljenja.
I onda me obuzme strah.
Šta je, zapravo, taj genocid?
(Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Autor je dvije knjige: “Pod zastavom UN-a” i “Zbijeg” i na osnovu njegove životne priče snimljen je film “Quo vadis, Aida”)
“Ovim zakonom osniva se VSTS RS i uređuje njegov rad, organizacija, nadležnosti i ovlaštenja. Zakonom se propisuju uslovi i mandat za vršenje sudijske i tužilačke funkcije u RS, imenovanje i premještaj sudija i javnih tužilaca, ocjenjivanje sudija i javnih tužilaca, privremeno upućivanje sudija i javnih tužilaca, ocjenjivanje sudija i javnih tužilaca, disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca, organi i tok disciplinskog postupka. Također, propisuje se privremeno udaljenje sudija i javnih tužilaca od vršenja dužnosti, nespojivost njihove dužnosti sa drugim funkcijama, prestanak mandata sudija i javnih tužilaca i druga pitanja u vezi sa radom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta RS”, piše u Mišljenju na Nacrt zakona o VSTS-u RS koje je u srijedu usvojila Vlada Republike Srpske.
Mišljenje je 2. februara potpisao predsjednik Vlade RS, a u dokumentima koji su u posjedu Istrage je navedeno “da su uvažene preporuke Evropske komisije i to da VSTS mora biti ustavna kategorija”.
“To je predviđeno članom 121a Ustava RS, te da je takođe ovim zakonom preciznije regulisan postupak imenovanja, ocjenjivanje rada i disciplinski postupci”, naveo je Višković u dokumentu koji je upućen Narodnoj skupštini RS kao “prateći” materijal Nacrtu zakona o VSTS-u RS.
Pema članu 4 Nacrta zakona, visoki sudski i tužilački savjet RS bi činili predstavnici sudova i tužilaštava iz tog entiteta, tako što bi svaki nivo pravosuđa imao svoje predstavnike. Recimo, okružna tužilaštva RS bi imala svog predstavnika, osnovni sudovi svog, okružni sudovi svog itd. Osim toga, Vlada RS bi imala jednog člana VSTS-a, Narodna skupština RS jednog, koliko bi imala i Advokatska komora RS.
Visoki sudski i tužilački savjet bi, piše u članovima 3., 41. i 42., imao dva podvijeća – i to podvijeće tužilaca i podvijeće sudija. Ova podvijeća bi imala ključnu ulogu prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija u RS.
Ukoliko se sagledaju ovlaštenja VSTS-a RS i način odlučivanja, može se zaključiti da su skoro sve odredbe prepisane iz Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine čija ovlaštenja Republika Srpska namjerava preuzeti.
Zakon o visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske na snagu bi trebao stupiti tek godinu dana nakon što Narodna skupština tog entiteta usvoji prijedlog tog zakona.
“Savjet je dužan da počne sa radom u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika iz člana 6. stav 2 ovog zakona”, piše u članu 200 Nacrta zakona.
U narednom članu, a ujedno i posljednjem, piše da se “zakon objavljuje u “Službenom glasniku RS”, a stupa na snagu godinu dana od dana objavljivanja”. To znači da Republika Srpska sasvim sigurno neće dobiti svoj VSTV do proljeća naredne godine.
“U obrazloženju finansijskih sredstava, navodi se da su za sprovođenje ovog zakona potrebna dodatna sredstva iz budžeta RS za obezbjeđenje prostornih, kadrovskih kapaciteta i tehničkih uslova koji su neophodni za početak rada Savjeta”, navedeno je u propratnom aktu koji je premijer RS Radovan Višković dostavio Narodnoj skupštini RS.
Narodna skupština RS bi taj zakon trebala razmatrati na sjednici zakazanoj za utorak, 8. februara.
Kandidatsku listu na kojoj je ime Lidije Bradara (HDZ BiH) za izbor predsjednika/potpredsjednika FBiH potpisala su 22 delegata Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH. HDZ BiH ima 14 delegata, HDZ 1990 tri, HNP 1, NIP, 1, SDP BiH 1, NES 1, ZNG 1 i Berina Fejzić (BNS). To znači da su potpisali svi delegati osim Milana Ševe koji tog dana nije bio prisutan na sjednici.
CIK je danas prihvatio i kandidaturu Refika Lende (SDA) jer su ispunjeni svi uslovi, a na kandidatskoj listi je 13 potpisa, 12 delegata SDA i 1 iz DF-a.
Klub Srba u kojem stranke osmorke uz pomoć HDZ-a i SNSD-a imaju sasvim dovoljnu pa i komotnu većinu za predlaganje kandidata (potrebno 11 delegata), nije kandidirao nijedno ime za predsjednika/potpredsjednika FBiH.
Na sjednici Kluba Srba koja je održana kako bi se izabrao predsjednik Kluba nije razgovarano o imenu kandidata kojeg će predložiti za rukovodstvo FBiH bez kojeg nema ni nove Vlade FBiH.
Rok za predlaganje kandidata je 30. januar, a naredna sedmica donijet će ili rasplet ili novi zaplet na političkoj sceni. Osim sjednice za potvrđivanje Vijeća ministara BiH koja se očekuje 25. ili 26. januara, a sjednica Doma naroda na kojoj će se glasati za delegate u Dom naroda PS BiH bi trebala biti 27. januara.
Nezvanične su informacije da je HDZ BiH svoju podršku kandidatu za predsjednika/potpredsjednika iz reda Srba „uslovio“ glasanjem delegata osmorke u Klubu Hrvata za kandidatske liste za delegate Kluba Hrvata u Domu naroda PS BiH.
Podsjećamo, HDZ BiH je predao četiri kandidatske liste iako imaju 14 delegata što je dovoljno za tri sigurna delegata. HDZ 1990 sa HNP-om ima četiri delegata koji će podržati svoju listu.
Stranke osmorke imaju četiri ruke, ali dvije liste. Tako je SDP BiH kandidirao Jugoslava Brdara, a ZNG Zlatka Miletića.
Ukoliko se glasovi osmorke podijele na dvije liste, a NIP je već najavio da će podržati listu SDP-a to znači da će jedna lista HDZ-a imati dva glasa, koliko i lista SDP-a i lista Zlatka Miletića koji računa i na glas NES-a. U tom slučaju glas Berine Fejzić mogao bi biti odlučujući ukoliko bude glasala za jednu od ove tri liste. Ukoliko budu ipak izjednačene liste sa po dva glasa, onda će odlučiti žrijeb.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...