Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Senad Avdic analizira nove američke sankcije: Za upad Petra Đokića u međunarodni pravni i sigurnosni poredak, odgovoran je i drugi potpisnik ugovora – Vlada Republike Hrvatske!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    „Te teze u nemiješanju u unutrašnje stvari (drugih država) to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Sada smo u 21. stoljeću gdje smo za sva krupna politička pitanja, posebno za ona za koja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost s obzirom na činjenicu da je Hrvatska potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma, zainteresiran da se on provodi i 23 godina nakon poptisivanja onako kako je zamišljen“.

    Ne okreći se, pline

    Ovom opširnom, kobasičastom rečenicom je hrvatski premijer Andrej Plenković prije tačno pet godina, krajem 2018., odgovorio na prigovor Denisa Zvidića, tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Zvizdić je optuživao Plenkovića da zloupotrebljava institucije Evropske unije da bi utjecao na političke prilike u Bosni i Hercegovini.

    Godinu dana ranije, 31. oktobra 2017. godine resorni ministri Vlade Hrvatske, Tomislav Ćorić i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Petar Đokić potpisali su Protokol o plinofikaciji na temelju kojeg je Rafinerija nafte Brod spojena na plinsku mrežu Hrrvatske. Nešto ranije, istog mjeseca nacrt ovoga protokola usvojila je Vlada Hrvatske predvođena predsjednikom Andrejem Plenkovićem.

    alt

    Na reakcije iz Sarajeva koje su ukazivale na potpuno isključivanje institucija Bosne i Hercegovine, dakle Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, iz Zagreba je indolentno odgovorano, ili nije uopće.

    „Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta“, jasno i čitko piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora. Isti zakon nalaže da sve takve sporazume i međunarodne ugovore/protokole moraju ratificirati Parlament Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo BiH

    “Mi smo potpisnik i jamac Daytona i može nam se tumačiti ga kako nam odgovara”, papagajski su ponavljali Plenković, ministar Ćorić, dopredsjednica Vlade Martina Dalić.

    Kakav Lavrov, strašan Lavrov

    Kako su u to vrijeme tvrdili mediji, potpisivanju protokola između jedne države i samo jednog entiteta susjedne suverene države, prethodio je sastanak tadašnje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević i Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije. Rafinerija u Brodu je, naime, vlasništvo ruske kompanije „Zarabežnjet“. Predsjendica Hrvatske je tokom potpisivanja sporazuma o plinfikaciji Rafinerije „posebice izrazila zahvalu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je prepoznao vrijednosti projekta i čvrsto stao iza njega“.

    U martu 2021.godine u „gluho doba“ noći cijevi plinovoda su u najstrožoj konspiraciji, bez prisustva pripadnika Granične policije provučene ispod rijeke Save. Oko 450 metara cijevi položila je firma „Crodus“ u vlasništvu hrvatskog generala Ivana Čermaka jednog od najbogatijih ljudi u regionu.

    Za cijelo to vrijeme, dakle punih šest godina, niko od predstavnika međunarodne zajednice, OHR-a, Misije Evropske Unije, vodećih ambasada.. nije se nijednom rječju očitovao o ovom procesu.

    I tako je ostalo sve do danas, kada je Ured za kontrolu strane imnovine Ministarstva financija Sjedinjenih Američkih Država  sankcionirao ministra u Vladi RS Petra Đokića, a cijeli taj posao kvalificirao najtežim mogućim ocjenama.

    „Sklapanje takvog sporazuma predstavlja prijetnju implementaciji Daytonskog mirovnog sporazuma“. Na temelju toga, „Đokić se sankcioniše za odgovornost, ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin koji je opstriuirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma u regionalnoj sigurnosti, miru suradnji ili međusobnom priznanju, ili okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“.

    Potom se navode Prespanski sporazum iz 2018., Ohridski okvirniu sproazum iz 2001., Rezolucija Vijeća sigurnosti 1244, Daytonski mirovni sporazum…uključujući i odluke i zaključke Visokog predstavnika, Vijeća za impelmentaciju mira, ili njegovog Upravnog odbora,, ili Međunaordni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunaordni rezidualni mehanizam…“

    Najkraće rečeno: ministar Petar Đokić se kao potpisnik Protokola iz 2017 godine, prema ocjeni američke administracije, ogriješio o cjelokupan međunarodni, pravni i sigurnosni poredak!

    Od UZP-a, do A.P-a

    Isti crimen, dakle neovlašten upad u Dytonski mirovni sporazum, gaženje zakona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine kao i sve druge sporazume, akte, koji se navode u slučaju Petra Đokića, izvršio je i supotpisnik Sporazuma sa hrvatske strane ministar Tomislav Ćorić, odnosno Vlada Republike Hrvatske predvođena Andrejem Plenkovićem. Zamijenimo samo imena dvojice potpisnika sporazuma iz 2017, čija je pravna odgovornost ravnomjerno podijeljena dobit ćemo sljedeću pravno-političku sliku: „Ministar Tomislav Ćorić se sankcionše za odgovornost , ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin kojim je opstruirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma o regionalnoj sigurnosti, miru suradnji, ili međusobnom priznanju, okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“..

    Istina, Tomislav Ćorić odavno nije ministar u Vladi Hrvatske, ali je na njenom čelu, kao i 2017.godine ista osoba, Andrej Plenković. Koliko god hrvatski premijer teoretizirao i (re)kretivno tumačio Daytonski sporazum, a zapravo mlatio pravnu slamu, o promijenjenim okolnostima međunarodnog javnog prava u 21. stoljeću, jasno je od početka da je zajedno sa vlastima Republike Srpske suodgovaran za kriminalni akt. Za kriminalni akt, kao i za rat i pakt je potrebno dvoje, a ne samo Petar Đokić.

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Senada Avdića: Ono što nisu mogli Milošević i Karadžić, uspjela je Povorka ponosa: podijelila je SDP po nacionalnim šavovima!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Održavanje Povorke ponosa u Sarajevu, četvrte po redu, proteklo je u mnogo mirnijoj atmosferi, bez tenzija i incidenata, što je dobra vijest i za učesnike i za pluralistički identitet glavnog grada BiH. Na ulicama je bilo mnogo manje policajaca nego prethodnih godina, neuporedivo je manji broj i protivnika koji se okupljaju na kontraprotestima, što ukazuje na to da ova manifestacija ulazi u svoju dobrodošlu rutinu i nekonfliktnu kolotečinu.

    Percepcija Povorke ponosa u javnosti se u posljednjih nekoliko godina donekle promijenila na bolje, ali, prema tvrdnjama organizatora i učesnika ne u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni.

    Ono što se nije promijenilo, što je ostala turobna konstanta jeste odnos političkih stranaka prema Paradi ponosa. Tu su pozicije čvrsto i duboko zakopane, stavovi nepromijenjeni. Ko je bio protiv održavanja ovog događaja i otvoreno opstruirao njegovo održavanje prije 4-5 godina, to čini i danas. S druge strane, politički akteri koji su podržali prva okupljanja LGBT zajednice i danas su bili u prvim redovima povorke u Sarajevu. Doduše, bazično desničarske, konzervativno-klerikalističke partije, poput SDA, Naroda i pravde, ili Stranke za BiH ovoga su se puta držale po strani, nisu glasno iznosile svoje protivljenje, što im u ranijim godinama nije bilo svojstveno. Demokratska fronta se tradicionalno ne petlja u „ovozemaljska“, „trivijalna“, kakva su ljudska prava, sloboda mišljenja, korupcija.. Ona se opredijelila za isključivo visoku politiku, bavi se opstankom i budućnošću države i naroda. Kao što u ovoj stranci ne razumiju da to što je ona formalno multietnička, ne znači da je automatski i građanski profilirana, tako imaju problem i da ukapiraju da država koja počiva na kriminalu, nesnošljivosti prema manjinama, preziru prema meritokraciji… nema budućnost.

    Naša stranka i njeno rukovodstvo predvođeno predsjednikom stranke državnim ministrom Edinom Fortom, kao i do sada, bili su jedini unutar vladajuće koalicije koji su bez ikakvih rezervi i kalkulacija stali uz učesnike Parade.

    Socijaldemokratska partija BiH je prošle godine na dan održavanja Povorke održavala neko nabrzaka sazvano stranačko sijelo. Ovoga puta ideološko-političko licemjerstvo ove nekada ozbiljne i respektabilne stranke, dobilo je drugačiju formu. Njen prvi čovjek, federalni premijer Nermin Nikšić cijeli je ovaj događaj još jednom prespavao, jendostavno se nije htio miješati, smatrajući ga valjda nedostojnim njegovog uplitanja i očitovanja. Ni njegovi tobožnji oponenti u stranci, poput Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH i Irfana Čengića, jednog od najeksponiranijih sarajevskih  SDP-ovaca, nisu bili ništa vidljiviji. Inače, i jedan i drugi ne propuste ni mnogo manje prilike i izazove da javnost zatrpaju svojim, pretežno prizemnim i neartikuliranim stavovima, mišljenjima i smatranjima. No, negativni heroj ovogodišnje Povorke ponosa, bila je gradonačelnica Benjamina Karić. Ponašanje „gradonačelnice svih (malo)građana“ je bilo bezobrazno ignorantsko, a odbijanje da na bilo koji način surađuje sa organizatorima i sudionicioma povorka je najblaže rečeno odraz njene niske kulture i još sumnjivijeg odgoja. Nominalno SDP-ovka, dakle ljevičarka, Karićka tokom dvije godine svog iritantnog mandata obilježenog populističkim hvalisanjem i paradiranjem i očijukanjem sa „većinskom voljom“, nije propustila nijednu priliku da stane na stranu snaga društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma.

    Zapravo, čelnici SDP-a u slučaju Povorke ponosa ponašali su se u skladu sa preporukama vrha Islamske zajednice BiH koji je neposredno pred održavanje ovog događaja preporučio muslimanskim vjernicima da ga ignoriraju. Saopćenje Rijaseta Islamske zajednice je bilo korektno, suzdržano i nedvosmisleno je pozivalo na nenasilje. Ako se sjetimo da je nakon prošlogodišnje Povorke Husein efendija Kavazović, reis-ul-ulema IZ, pozvao na svojevrsni „roditeljski sastanak“ Edina Fortu, onda je njegovo ovogodišnje držanje bilo primjerenije.

    Za koketiranje istaknutih SDP-ovaca sa Islamskom zajednicom ima više objašnjenja, a najjednostavnije bi bilo to da su uvjereni da bez podrške vjerskih lidera nemaju ozbiljnih izgleda na podršku unutar bošnjačkog birčkog korpusa. Za razliku od drugih stranaka, SDA, NiP-a Elmedina Konakovića, ili Stranke za BiH koji ne moraju dokazivati svoju vjersko-nacionalnu opredijeljenost, jer se ona podrazumijeva, lideri SDP-a stalno i iznova koketiraju i dodvoravaju se moćnim klerikalističkim autoritetima.

    SDP BiH kao multietnička stranka, dovela se u situaciju da se vrh stranke, a vjerovatno i članstvo, oko pitanja Povorke ponosa podijelio gotovo po nacionalnim šavovima! Nebošnjački članovi rukovodstva te stranke, poput Vojina Mijatovića, Saše Magazinovića, Davora Čičića, Igora Stojanovića… su podržali Povorku i sudjelovali u njoj. Za to vrijeme istaknuti SDP-ovi Bošnjaci,  poput Nikšića, Heleza,  Karićke, Bećirovića, Čengića… pravili su se mrtvi.

    SDP BiH, odnosno nekadašnji Savez Komunista BiH čije pravne i idejne tekovine ta stranka slijedi, ako je i po čemu značajna politička činjenica, onda je to po jedinstvu svojeg rukovodstva i članstva u ključnim pitanjima i prelomnim događajima iz novije historije. Na posljednjem Kongresu SKJ 1989. godine, komunisti iz BiH odbili su ultimatume Slobodana Miloševića koji je tražio da ostanu na Kongresu nakon što su Slovenci i Hrvati napustili Kongres. Svojim odlaskom delegacija komunista iz BiH (bez ijednog izuzetka) je delegitimitala sve odluke koje je nametao srbijanski partijski vrh.

    Tri godine kasnije, početkom 1992, svi zastupnici SDP-a u Skupštini BiH su odbacili prijetnje Radovana Karadžića i glasali su za održavanje referenduma o samostalnosti BiH. Tokom rata, članovi SDP-a spašavali su legitimitet državnog vrha BiH, Predsjedništva Skupštine, vojske, pravosuđa. Nakon svih tih historijskih uspjeha i zasluga tokom kojih su uspjeli sačuvati stranačko jedinstvo i politički kapital, zahvaljujući snishodljivom, populističkom držanju njenog čelništva SDP se uspio nacionalno podijeliti na pitanju Povorke ponosa!?

    Kada bi se Stranka demokratske akcije isključivo posvetila promicanjem svoje ideologije i bavila širenjem, ili nametanjem svojih vrijednosti (kada bi ideologija i borba za naciju bila cilj, a ne sredstvo za ovladavanje ekonomskim polugama i javnim resursima), u tom bi slučaju njen vrh danas imao dobre razloge sa bučni trijumfalizam. SDA je prije pet godina poražena u Kantonu Sarajevo, ali je politika te stranke pobijedila! Temeljni postulati te politike su postali  zajednički imenitelj gotovo svih relevantnih političko-stranačkih aktera. Kada makar ovlašno pogledate press konferencije vodećih stranaka suočite se sa paradom bivših, kao, razočaranih SDA-ovaca: možda su se oni razočarali u svoju bivšu stranku, ali SDA nije i nema razloga biti razočarana u njih!

    Na svom Sedmom kongresu iz 2019. godine Stranka demokratske akcije  usvojila je Programsku deklaraciju. Prva rečenica u Deklaraciji najavljuje stranačke „pravce razvoja“ koje planira provesti „sa vjerom u Boga i odlučnošću da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje prozilaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“.

    Četiri godine kasnije, iskristaliziralo se to oko ovogodišnje Povorke ponosa, manje-više cjelokupan stranačko-politički spektar okupio se oko „vjerskih i etičkih vrijednosti“, neupitne dogme koju je autorizirala Stranka demokratske akcije!

    Od Budima do Bužima: Kad Orban dobije alibi

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kako, za razliku od Bakira Izetbegovića, ne bih pravio elementarne greške, poistovjećujući hadise i ajete, dobro sam utvrdio gradivo. Hadis su riječi Muhammeda a.s., a ajeti su Božje riječi, zapisane u Kur'anu. O ajetima se ne raspravlja, dok hadisi mogu biti „sahih“, tj. vjerodostojni, i oni koji nisu u potpunosti vjerodostojni. Zato ću ovu kolumnu zasnovati na onome što je nesporno.

    „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni“, glasi dio jedanaestog ajeta sure Er Ra'ad.

    Bošnjaci su najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Većina Bošnjaka su muslimani. A bosanski muslimani su, reći će nedavno mađarski premijer Viktor Orban, „sigurnosna prijetnja“. Desničarska Evropa je podržala ovaj stav, a ljevica je, fokusirana na božićni šoping, uglavnom prešutjela izjavu jedne od najvećih članica Evropske unije. Odavno već znamo šta Francuski predsjednik Emanuel Macron misli o bosanskim muslimanima, koji su, za njega, „tempirana bomba na granicama Hrvatske. Hrvatski predsjednik, ljevičar Zoran Milanović, pak, Bošnjacima preporučuje da „prvo koriste sapun, a onda parfem“, Milorad Dodik pripadnicima SIPA-e javno poručuje da se „okupaju“ kako bi sa sebe uklonili miris Sarajeva ili, da iskoristimo njegov rječnik, „evropskog Teherana“.

    „Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju, ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU“, kazao je Milorad Dodik govoreći krajem septembra na Demografskom forumu u Mađarskoj.

    U publici su tog dana sjedili srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, mađarski premijer Viktor Orban, šef slovenačke Vlade Janez Janša i bivši američki potpredsjednik Mike Pence, Niko nije reagirao. Naprotiv, Dodik je zaradio aplauz govoreći o muslimanima kao „sigurnosnoj prijetnji“. Da se Orban u potpunosti slagao s njim, saznali smo tri mjeseca kasnije.

    Dodikove, Milanovićeve i Orbanove izjave mnogima su u Bosni i Hercegovini otvorile oči. No, šta je muslimanski odgovor na to?

    Tolerancija. I samo tolerancija. Tolerancija koja će pokazati kršćanskoj Evropi da, u ovom slučaju, bosanski muslimani nisu sigurnosni problem.

    „Draga braćo i sestre“, zagrmit će prije šest godina u Potočarima reisu-l-ulema Husen Kavazović, „ostanimo dostojanstveni u našem bolu i nemojmo dozvoliti onima koji su ovaj bol prouzrokovali da danas oni budu ovdje iznad našeg dostojanstva. Ostanimo dostojanstveni kao muslimani. To je naša obaveza prema našim šehidima i prema našoj vjeri“.

    To je, dakle, pravi odgovor na sve izraženiju islamofobiju u Evropi. To je patriotizam i to je islam.

    Ali, sada budem otvoren, među bosanskim je muslimanima sve više idiota. Mersudin Nanić je jedan od njih. I njegova matična SDA u Bužimu. Jednim svojim Facebook statusom, ovaj načelnik herojske krajiške općine, slavnog prezimena Nanić, dao je Miloradu Dodiku i sličnim orbanima alibi za narednih pet godina širenja islamofobije. Jer, zašto se evropski kršćani ne bi plašili muslimana „koji će narediti da se ukloni plakat“ kojim se čestita Božić.

    „Poštujemo svakoga i svačije, ali svoje ne damo“, završava svoj sramotni tekst Mersudin Nanić, reagirajući na džambo plakat postavljen u Bužimu kojim se čestita Božić i Nova godina.

    I to nije bilo sve. Svog načelnika je podržala i općinska organizacija SDA.

    „Ovakva praksa se više nikada ne može i ne smije ponoviti u Bužimu, jer ako ovo dozvolimo sada, iduće godine ne bi nas začudilo da u centar grada donesu slamu i jaslice“, saopćili su iz Općinskog odbora SDA Bužim.

    Stranačka centrala je šutjela. Valjda zbog toga što predsjednik SDA još nije uspio definisati razliku između hadisa i ajeta, pa ne zna da u Kur'nu piše da – „nema prisile u vjeru“.

    Izetbegovićevu šutnju o sramotnom djelovanju njegovih kadrova u Bužimu iskoristio je, logično, HNS Dragana Čovića.

    „Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer „moderne i građanske“ države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje“, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.

    Može li se reći da su u krivu? Ne. Sve dok Stranka demokratske akcije i njen predsjednik ostanu nijemi na ovakve ispade, Milorad Dodik, Dragan Čović, Janez Janša i Viktor Orban će imati alibi za širenje islamofobije. Jer, i mene kao muslimana je strah ovakvih muslimana.

    Izet Nanić je od Bužima napravio herojski grad. Mersudin Nanić svojim Facebook statutom srušio dobar dio ugleda tog grada koji će uskoro biti vrata Shengen zone.

    „Sve je u igri. Nadam se da ću uspjeti i ja sa njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno“, bilo je posljednje što je napisao heroj Nanić.

    U ponedjeljak navečer nije nestajalo struje u Bužimu. A bilo bi dobro da jeste. Možda tako Mersudin Nanić ne bi pisao gluposti na društvenim mrežama. Gluposti koje doprinose nestanku države za koju se borio njegov prezimenjak i rođak Izet.

    (Oslobodjenje.ba)

    Kolumna Senada Avdića: Kako su Sud i Tužiteljstvo BiH postali “Export-import” firma, za uvoz kirminalaca iz Hrvatske i izvoz u Srbiju?!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.

    “Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili  Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.

    Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona  samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom  HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?

    Kad Tadićka bljesne

    “Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.

    Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?

    “Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.

    Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.

    Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.

    Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj  Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić u “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.

    S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.

    Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić

    Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.

    Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj.  Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.

    Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali  (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.

    Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.

    Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!

    Štelovanje potjernica

    Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića i Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.

    alt
    Vinko Martinovića Štela (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

    Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.

    Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin  za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.

    Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.

    Agresija i propaganda: Kada Sarajevo bude spremno zaustaviti srpsku propagandu, imat će priliku odbraniti BiH od specijalnog rata koji vodi Srbija

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu Evropska unija, ali i zemlje izvan nje počele su ukidati tv, radio i internet kanale komunikacije preko kojih je režim Vladimira Putina provodio propaganda za ostvarenje svojih ciljeva.

    I najveći broj tih kanala komunikacije je ograničen ili ukinut. Zašto? Zato što je propaganda po definiciji Gartha S. Jowetta i Victorije O'Donnell: “Namjeran, sistematski pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i direktnog ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potpomaže željenu namjeru propagandista. Drugim riječima, propaganda je sistemska metoda manipulacije i prilično je uspješna”.

    Putinova propaganda snažno je ograničena sinhroniziranim djelovanjem zapadnih zemalja koje su stale na stranu napadnute Ukrajine.

    U Bosni i Hercegovini, koja je od odluke o nezavisnosti pod kontinuiranom agresijom s više strana, o propagandnom djelovanju se malo vodi računa. A propaganda je zapravo ključno oružje politika koje su zamijenile oružja i oruđa i nastavile na uništavanju nezavisne, suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

    Propaganda uz obavještajni sektor je ključan dio specijalnog rata koji Srbija i danas vodi protiv naše države. Ta propaganda koristi apsolutno sve komunikacijske modele i ne biva niko ko bi i predložio njeno blokiranje.

    Od trash programa poput rijalitija, pjevačkih takmičenja do emisija koje imaju samo jednu svrhu – kontinuirano propagirati argumente srpske politike kako bi nas u Bosni i Hercegovini navikli da je to tako. Emisije poput Ćirilice možda su najbolji dokaz takvog oblika propagande, a lažno umjetničko smeće žutila i jet seta je samo nadopuna za uspavljivanje.

    Već smo navikli da su nazovi probosanski intelektualci zaspali između dva sloja svojih novčanika, ali je potpuno nejasno da se ostatak probosanskog bloka apsolutno ne zanima za propagandno djelovanje Srbije.

    Jer, SANU je dao jasne upute kako da politički lideri Srbije i entiteta Rs djeluju u pravcu negiranja Bosne i Hercegovine, njenog postojanja, zločina počinjenih u našoj državi… I srpska politika se apsolutno pridržava toga.

    No, to ne bi imalo efekta da Sarajevo nije dopustilo preuzimanje medijskog prostora od strane naših komšija i susjeda. S obzirom da javni radio – televizijski servisi moraju biti ustrojeni po retardiranoj konstitutivnosti pa dnevnik vode žrtva genocida i ljubiteljica onih koji su počinili genocid, jasno je da što se “državnih” televizija tiče tu i nismo imali neku šansu.

    Nije mi jasno kako smo dozvolili da nam u Sarajevu, ali i cijeloj državi ključnu medijsku riječ drže mediji sa sjedištem u Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što su nam predstavljali kao zapadnjačko, zapravo je srpsko-hrvatsko i savršeno služi metodama specijalnog rata i propagande.

    S druge strane primjetan je trend medijskih disidenata koji bježe od režima u Rs i onda djeluju u Sarajevu donoseći nam ekskluzive protiv stranaka koje svojim djelovanjem ne djeluju na razbijanju države. Ako je već u Rs režim, zašto ti medijski disidenti i zapadnjački mediji ne sjednu u Banjaluku i ne ruše režim. Iz Sarajeva ga neće srušiti.

    Ali, prije će biti da oni zapravo žele opteretiti Sarajevo lažnim rušenjem režima, dok režim uz pomoć Beograda i Zagreba podriva Bosnu i Hercegovinu i sve je bliži da uspije. Svojevrsna mrena koju nam taj medijski splet disidenata i stranih medija navlači na oči, mogao bi nas koštati opstanka. I svi oni koji kažu da je to demokratija ili lažu ili su američki plaćenici.

    Demokratija nema veze s propagiranjem tri istine. Jer, istine ne mogu biti tri, osim tamo gdje se zapravo želi ubiti stvarna istina narativom druge dvije istine. Sve je to propaganda iz operacije specijalnog rata koju Srbija prvenstveno, uz nadovezivanje Hrvatske provodi protiv Bosne i Hercegovine.

    I potpuno je u pravu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada definiše devet strategija kojom se susjedi i domaći izdajnici bore protiv BiH. A te strategije su ključne tačke specijalnog rata i sve prolaze kroz kanale za propagandu.

    Stoga, bez obzira što znamo šta nas i zašto napada, nećemo se znati ni moći odbraniti dok ne zaustavimo propagandu. Baš kao što su vrhunski zapadni stratezi kao prvi potez nakon ruske agresije na Ukrajinu onemogućili propagandu Kremlja! Sankcije i sve druge represivne mjere došle su kasnije.

    Mi u Bosni i Hercegovini moramo pronaći inostrane partnere, stvarne partnere, koji će nam pomoći da zaustavimo propagandu hegemonističkih težnji Beograda i Zagreba. I to neće moći bez ozbiljne društveno – političke borbe.

    Ali, ukoliko tu bitku dobijemo, nastavak hibridnog ili specijalnog rata dočekat ćemo sa puno većim šansama za konačnu odbranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine!

    (NAP)

    Nakon povlačenja iz pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva: Opozicija ili izdaja?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Prve reakcije nakon objava politicki.ba da će SDP, SDA, te DF napustiti pregovore o promjenama Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, pokazale su tradicionalno pojednostavljeno gledanje ovdašnje javnosti. I to nije nikakvo iznenađene niti novina i osobenost bh. političkog društva.

    Stavove nekih stranaka sa sjedištem u Sarajevu da treba biti oprezan, te da se ne trebaju zatvarati vrata prijateljima iz međunarodne zajednice odmah su dočekane na nož i proglašene izdajom.

    Reakcije na društvenim mrežama, ma koliko bile emotivne, odražavaju realno raspoloženje.

    Stranke koje se kolebaju, pokušavaju procijeniti bilo, makar svog biračkog tijela, na sebe preuzimaju veliki rizik da ih birači kazne.

    Ne toliko na izborima naredne godine, jer je sve realnija opasnost da se oni neće održati, već na društvenim mrežama, kroz trenutni rad ili nerad tih partija…

    Prema bilu društvenih mreža, javnost očekuje konačno jedinstvo bošnjačkih i bosanskohercegovačkih stranaka. Situacija postaje sve dramatičnija i kalkulacije, pa čak i neka racionalna promišljanja, naprosto nemaju mjesta u stomacima sve nervoznije javnosti. One mogu uslijediti, pa i biti pozdravljene, tek nakon što se s jednog mjesta, iz jednog potpisanog papira, čelnici stranaka koje okupljaju probosanski blok opredijele i kažu: ovo je minimum ispod kojeg razgovora nema!

    Stoga, par “opozicionih” partija koje kalkuliraju iz samo njima poznatih razloga, suočava se s istinskim rizikom da zbog toga bude brutalno kažnjeni.

    Živimo u sve bržim vremenima i javnost niti ima vremena, a pogotovo volje da sluša i čita nesuvisle i duge elaboracije.

    Jer, čak ni SDP BiH, koji je prvi iskoračio, nije “ubio” izbornu reformu.

    “Smatramo da je Izborni zakon izuzetno važno političko pitanje, ali da zaštita ustavnopravnog poretka u ovom trenutku predstavlja prioritet. Ne želimo svojim odlukama praviti pritisak na druge političke aktere, ali SDP ne želi svojim budućim učešćem u pregovorima u ovim okolnostima biti saučesnik u kupovini vremena za secesionističke projekte pred kojima dio i domaće javnosti, ali i međunarodne zajednice (ne)svjesno zatvara oči”.

    Ponašanje partija i u ovoj situaciji, odraz je zrelosti, pa ako hoćete i lukavosti čelnika. Ono odslikava i prilično mogući trend ponašanja u budućnosti. Za kalkulacije i “mudroserske” istupe tipa – “pa pregovori su svakako otkazani, šta se ko ima povlačiti”, u najmanju ruku nema mjesta.

    Nakon dana i dana brutalne svakovrsne ofanzive Milorada Dodika, dana i dana brige i rasprava u krugu porodice hoće li biti rata i šta raditi u narednim mjesecima, javnost hoće vidjeti uspravljene kičme, odlučne istupe, pa i po koju jaku riječ.

    I tu nema tolerancije za one političare koji svoje projekte vide u “opoziciji” jer teško da ima i jedne stranke koja negdje nije u nekoj vlasti, koja nema svoje ministre, nadzorne i upravne odbore… “Opozicionarenje” je ne samo providna, već i bijedna mimikrija.

    Ko to ne vidi, osuđuje sebe na gubitak!

    Christian Schmidt poslao pismo i Miloradu Dodiku: Zakon o imovini Republike Srpske je suspendiran

    Piše:
    Redakcija
    -

    I Christan Schmidt je shvatio da izjave i izražavanje zabrinutosti nisu dovoljni. Posegnuo je za bonskim ovlaštenjima i suspendirao Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti RS.

    “Obustavio sam primjenu Zakona do ocjene Ustavnog suda BiH, kako bi se izbjegle negativne pravne reprekusije za građane i potencijalne investitore. Danas proširujem i zabranu raspolaganja državnom imovinom”, saopćio je visoki predstavnik, govoreći pred snimateljima.

    Novinari nisu mogli prisustvovati Schmidtovom obraćanju. Ali to sada nije ni bitno.

    “Ovom odlukom jasno se daje do znanja da samo država Bosna i Hercegovina može raspolagati državnom imovinom odnosno uređivati vlasništvo nad državnom imovinom, što se primjenjuje na sve nivoe vlasti u BiH”, rekao je Schmidt.

    Uporedo sa saopćavanjem odluke o suspenziji Zakona o imovini,. visoki predstavnik poslao pismo čelnicima bh. instituticija i Republike Srpske. Pismo je naslovljeno i na Milorada Dodika.

    “Pišem da vas obavijestim o Naredbi koju danas izdajem kojom se obustavlja primjena Zakona o nepokretnoj imovina koja služi za obavljanje poslova javne vlasti (“Službeni glasnik Republike
    Srpska”. broj 29/22) i Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani tzv. raspolaganje državnom imovinom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine
    Hercegovina” br.18/05, 29/06, 85/06. 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08). Prilikom donošenja ove odluke, obavio sam brojne konsultacije sa članicama PIC-a. Bez obzira na opetovane pozive Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira svima vlasti u Bosni i Hercegovini da se suzdrže od poduzimanja jednostranih radnji koje potkopavaju rješenjem državne imovine, 10. februara 2022. godine, Narodna skupština Republike Srpske
    godine donijela je Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za obavljanje poslova javne vlasti (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 29/22)”, naveo je Schmidt.

    Osim odluke o suspenziji Zakona, Schmidt je nametnuo i izmjene Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine .  Evo šta piše u samoj odluci.

    “U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br.18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07 , 99/07 i 58/08), član 1. stav (2) mijenja se i glasi:

    “U smislu ovog Zakona, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

    1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija;
    2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine;
    3. poljoprivredno zemljište, koje državnom imovinom smatra Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci u predmetu br. U-8/19;
    4. rijeke, šume i šumsko zemljište koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim odlukama u predmetima br. U-9/19 i br. U-4/21 utvrdio kao državno vlasništvo.

    Član 2.

    Član 2. stav (1) mijenja se i glasi:

    “Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati isključivo Bosna i Hercegovina, kao njen titular, u skladu s odredbama ovog zakona. ”

    Član 3.

    Član 4. mijenja se i glasi:

    “Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu s ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona na državnom nivou kojim se uređuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, a koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, odnosno sve dok visoki predstavnik drukčije ne odluči.”

    Član 4.

    Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika, ili prvog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, koji god od tih dana nastupi ranije.

     

    Kolumna Senada Avdića: Idemo (li) ruskoj mečki na rupu?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Zapravo, možda uopće ne bi bilo loše, a pogotovo tragično i kobno kako se u prvi mah činilo, da nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine izađe 19. novembra na prijateljski megdan Rusima na stadionu u Sankt Petesburgu! Bilo bi to događaj zanimljiv za sportske almanahe i Panini udžbenike: desilo bi se prvi put u povijesti nogometne igre, a vjerovatno i sporta općenito, da se suoči sa nekom ekipom, skupinom sportaša za koje niko podbogom ne navija. Čak niko ni mrvicu simpatija ne bi imao za tu čudnu, neželjenu, sportsku družinu koja bi se suprotstavila “uvijek neugodnoj” Rusiji.

    PREZRENI NA SVIJETU

    Na globalnom planu gdje svako ko drži do svog digniteta, časti i obraza, ta bi reprezentacija izazvala samo mučki prezir i nepodijeljeno gađenje. Nije bilo neophodno daMilorad Dodik prizna u Moskvi Vladimiru Putinu da je ta nogometna utakmica njegov poklon bratskom ruskom narodu i njegovom mudrom Vođi u teškim vremenima posvemašnje njihove izolacije. Svakom je to bilo jasno od početka.

    Dodik je u ranijim prilikama domaćinima u Kremlju na tacni velikodušno nudio i davao Republiku Srpsku, njene tvornice, energetske kapacitete, banke, obavještajni aparat. Najnoviji njegov peškeš Putinu je mnogo sveobuhvatniji simbolički i suštinski: dao mu je Dodik cijelu Bosni i Hercegovinu u formatu njene nogometne selekcije. Ne treba sumnjati da je bez prisustva kamera propustio istaknuti pomoć koju je u tom poslu imao od svog kolege Dragana Čovića i njegovih namještenika u Nogometnom savezu BiH. Bez njegove pomoći se to ne bi moglo izvesti. Upamtili su ruski domaćini da je lider HDZ-a prilikom posljednje posjete Moskvi tražio što snažnije rusko prisustvu u Bosni i Hercegovine. Budući da je to za sada zbog poznatih tehničkih smetnji, koje maliciozni zapadnjaci nazivaju agresijom na Ukrajinu, komplicirano izvesti, pribjeglo se alternativnom rješenju: odlasku BiH u Rusiju.

    Na unutrašnjem “planu”, ovdje kod nas, ne postoji niko ko bi navijao za onakvu reprezentaciju kakva bi se pojavila u Sankt Petersburgu ukoliko do utakmice, rekoh, dođe. Oni koji tradicionalno ne navijaju za selekcije države u kojoj žive razvrstali bi se u dvije kolone: jednu, koja bi se plebiscitarno svrstala uz domaćina Rusiju, i drugu, koja bi bila indiferentna i koja se “ne bi htjela miješati”. Dugo je uočljiv i nikoga više ne iznenađuje paradoks u njenoj recepciji kod dvije speratističke politike u BiH. U prvim godinama svoju namrgođenu odbojnost prema nacionalnom timu objašnjavali su činjenicom da nije nacionalno “izbalansiran”, da u njemu nema adekvatan broj igrača Srba/Hrvata. Nakon što je ta očigledna neravnoteža promijenjena, a reprezentacija pupunjenja kvalitetnim igračima svih nacionalnosti, tada su te dvije politike okrenule pilu naopako: srpske i hrvatske reprezentativce koji su obukli dres repezentacije, nekada otvoreno, nekada prigušenije tretirali su kao otpadnike i nacionalne izdajnike. Recimo i to: kada bi predsjednik NS BiH bio Franjo Tuđman, a selektorDragan Piksi Stojković, ne bi se ni za promil smanjio broj onih iz ove zemlje koji navijaju protiv njene reprezentacije!

    IGRANJE ZA I IGRANJE SA REPREZENTACIJOM

    Najvažniji i najautoritativniji bosanskohercegovački reprezentativci, Edin Džeko, Miralem Pjanić, Ermedin Demirović, Ibrahim Šehić, te ona dvojica “Šveđana” iz odbrane… sa gnušanjem su odbacili i pomisao da putuju u Rusiju bilo kojim poslom. Identična je bila reakcija Luke Menala. Toj bi se grupi u bojkotu zacijelo pridružio reprezentativni golman Nikola Vasilj koji je dugo branio u Ukrajini, pa pobjegao pred ruskim divljaštvom u Njemačku. Bez tih nogometaša niko ko se identificira sa selekcijom svoje države nema razloga da pokazuje minimum afiniteta i poštovanja prema onom što od nje neko bude u budućnosti napravio.

    Da li će se svojim reprezentativnim kolegama eventualnom u bojkotu odlaska u Rusiju pridružiti “srpski kadrovi” Rade Krunić, Gojko Cimirot, Siniša Saničanin…, ili će se povinovati odluci Saveza, još uvijek ne znamo. Nije, poznato ni kako na cijelu tu stvar gleda selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Ivajlo Petev. Poznato je, međutim, to da je i on na tu dužnost izabran u problematičnoj proceduri koju su uzurpiranjem i preglasavanjem vodili isti oni “elementi” NSBiH koji su dogovorili utakmicu protiv Rusije.

    Najmanje su četiri cilja koja kraetori ovog sportsko-poltičkog skandala, Milorad Dodik, izravno preko sestrića Vice Zeljkovića i Dragan Čović posredno, putem svojih deputata u Savezu namjeravaju postići utakmicom protiv  Rusa. O prvom je već rečeno ponešto na početku teksta: pokazivanje odanosti Rusiji i njegovom zločinačkom rukovodstvom.

    Drugi im je cilj kompromitirati Bosnu i Hercegovinu na međunarodnom planu, ne samo u sportskoj sferi, nego i u svakoj drugoj, sigurnosnoj, političkoj, etičkoj. Treći je cilj pokvariti ili poremetiti odnose među nogomentim reprezentativcima, etnički ih destruirati i podijeliti. Previše se su se posljednjih godinu-dvije sportaši, ne samo nogometaši, nego odbojkašice i košarkašice, košarkaši i rukometaši, tenisači odvojili od matičnih nacionalnih jata, da bio to nacionalističke elite mogle ravnodušno posmatrati. Malo je zafrkano svoju političku graditi na premisama nemogućnosti međuetničke koegistencije, mržnje i podjela, a istodobno te “tvoji” sportaši pred cijelim svijetom kroz državnu reprezentaciju u tome demantiraju i hvataju u laži!

    Nikada neću zaboraviti telefonski razgovor sa Sergejom Barbarezom od prije skoro 25 godina (tada je još igrao u“Hansi” iz Rostocka) koji je na moje pitanje kad će zaigrati za selekciju BiH, odgovorio: “Kad mi neko bude garantovao da mi neće stradati majka Zlata i otac Ljubo na zapadnoj strani Mostara”. Oni koji su to tada trebali garantirati (a nisu prstom mrdnuli), danas, legalno i legitmno, sjede u Savezu i dogovaraju u ime svojih nacionalnih poglavica ekskurziju “prezenu na svijetu” Rusiju. I pri tom odlučuju je li Barbarez podoban za ikakvu funkciju u Savezu…

    VRAĆANJE NA FABRIČKE POSTAVKE

    Četvrti cilj na kojeg su nišanili (i pripucali) politički gospodari Nogomentog saveza BiH nije najmanje važan, nego je najpodmukliji: da okrenu protiv reprezentacije one kojima je do nje, kao i države koju oni predstavlja stalo. Da reprezetaciju (stigmatizirajući je) ogade onoj strukturi, koju već pomalo otrcano i patetično nazivamo probosanska ili patriotska javnost. Gotovo izvjesna reakcija te javnosti – potmula ravnodušnost prema (Vico-Ivajlo-Mamić) selekciji koja će se lažno predstavljati kao repezentacija BiH – ukoliko dođe do utakmice u Sankt Petersburgu, govori da se put prema tom cilju veoma uspješno razvija.

    Rezignacija i otpor javnosti, nogometnih navijača, preispoljno, prema entopijskim procesima u Nogometnom Savezu BiH i osobama koji ih provode, posljednjih se nedjelja proširila na mnogo širi, kompleksniji plan: koncept funkciniranja Saveza logički proizlazi iz “dejtonske ustavne stečevine”. Kako se ta razočaranost može identificirati? Tako što na stadionima, dvoranama, sve češće i masovnije gledamo barjake sa “ljiljanima” umjesto službene (post)dejtonske, što se, također,  uz “nametnutu” zvaničnu himnu Bosne i Hercegovine pjeva tekst “Jedna si, jedina”. Uvjereni, u značajnoj mjeri sa pravom i argumentima, da im je državna selekcija kidnapirana od snaga koje ni državi ni repezentacije dobro ne misle, navijači i sportska javnost pokazuju ozbiljne simpotome frustracije i zamorenosti dejtonskom ustavnom i društvenom paradigmom. Ta frustracija ih gura i alternativu traže u “izvornim” vrijednostima i simbolima, koji doduše, jesu bili simboli ratnog užasa, ali smo, rezonuju oni, barem bili svoji na svome i sami odlučivali o sudbini zemlje, pa i njenih sportskih selekcija.

    Naravno, povratak u preddejtonsko stanje, na “fabričke postavke”, znači snažan i sudbonosan iskorak unazad, u podjele, konfrontacije, bošnjačku bantustan-državicu.

    Prepoznala je taj (zlo)duh vremena koji se širi sa sportskih arena Stranka demokratske akcije, pa je svoje predizborne skupove otvarala sa (“pravom”) “jednom i jedinom”, himnom kao simbolom vakta kad su Bošnjaci, bili “u svojoj vjeri na svojoj zemlji”. Usput, tokom rata je ta himna bila potpuno skrajnuta. U javnom prostoru, pored ostalog i na stranački uzupriranom javnom servisu je agresivno nametan vjerski napjev “Ja sin samo tvoj” najznačajnijeg bošnjačkog patriotskog pjesnika među ratnim dezerterimaDžemaludina Latića.

    Kao što ste vjerovatno već skontali, ovaj se tekst tek rubno bavi jednim nesretnim sportskim događajem čija je sudbina još upitna. Nogometni događaj tek je jedna vidljiva, ali marginalna ekstenzija političkih procesa i njihovih mehanizama destrukcije i podjele BiH koje zajedno kreiraju i provode hrvatske i srpske političke elite.

    MOŽE LI SE “ISČUPATI” ZA “PAR FORFE”?

    Komentirajući prije dan-dva odluku Centralne izborne komisije da se ponovi brojanje glasova za predsjednika Republike Srpske, dugogodišnji član i predsjednik CIK-a Branko Petrić bio je napokon dirljivo iskren. (Baš kao što je iMilan Tegeltija spustio masku i otvorio nacionalisitlčki gard tek nakon što je najuren iz VSTV-a). “Ovaj sastav CIK-a izabran je nasiljem u Parlamentu BiH kada su tokom noći dotadašnje članove Srbe i Hrvate zamijenile ‘probosanske snage'”.  Dakle, najteža kletva koja se može izreći činovniku koji radi u jednoj od kapitalnih državnih instiucija, Izbornoj komisiji, jeste da radi u interesu te države i po njenim zakonima!? Vlado Rogić kojeg je postavio Dragan Čović i koji je bio protiv ponovnog brojanja je “hrvatski član”, dok je Željko Bakalar, kojeg je imenovao Željko Komšić, a koji je glasao drugačije, “probosanski”.

    I konačno, shvatite ovo krajnje metaforički, jeste malo teško, ponižavajuće biti lojalan reprezentaciji koju usmjeravaju Dodik, ili Čović, ali njihov posao će biti okončan tek onda kada najšira “probosanska” sportska familija prihvati poraz i počne se ponašati tako da kod njih prozvede zadovljstvo.

     

    Nema novog Dodika: Hoće li lider SNSD-a biti grobar osmorke?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Milorad Dodik potrudio se da brzo obesmisli najave režimskih “analitičara” da se promijenio, da više nije “onaj stari”, da postaje kooperativan…

    U proceduru je pustio “novi” zakon o državnoj imovini entiteta Rs, Narodna skupština ga je glat prihvatila, a on se onda – tokom press konferencije – bez zadrške obrušio na sve – pogotovo “muslimane iz Sarajeva”.

    Njegovi će se trabanti potom potruditi da u javnost plasiraju niz teza koje su dobrano poljuljali tek uspostavljenu koalicionu vlast s Osmorkom (i HDZ BiH).

    Ko je makar i kratko pogledao njegov press u Banjoj Luci, mogao je odmah vidjeti da od “novog Dodika” nema ama baš ništa. Niti je ikada bilo.

    Spinovanja te vrste samo su potvrdila sve što smo već znali – i da su “analitičari” (blago kazano) naivni i bolno neinformirani i da dijelu javnosti u Bosni i Hercegovini treba neka nova iluzija. E, Dodik ju je raspršio kao balon od sapunice!

    Plasirano nam je i da usvojeni zakon nije ništa novo i da su politički lideri Osmorke unaprijed obaviješteni o tome!Rečeno nam je da se time ne “ljulja brod” i da svako nastavlja svoje.

    Nekako uporedo s tim polako nam je signalizirano i da Bošnjaci neće imati nikakvog utjecaja u Vijeću ministara.

    Dodikov ostrašćeni junoša Denis Šulić trebao bi biti “bošnjački” ministar – zajednički kandidat Dodikovog SNSD-a i SDP-a BiH Nermina Nikšića. On je to i sam potvrdio u izjavi za Federalnu TV.

    Iz SDP-a su za Politicki.ba kazali da to nije tačno i da još ništa nije dogovoreno.

    Dodali su i da još nije riješeno pitanje ko će biti ministar prometa i komunikacija BiH. Tu poziciju želi Edin Forto iz Naše stranke. Ali on nije Bošnjak. Za protekle Opće izbore 2. oktobra izjasnio se kao Ostali. I to je Fortina konstanta.

    A konstanta je i da želi biti državni ministar.

    Ako tako ostane i ako se obistini to što sam Šulić tvrdi, u Vijeću ministara bit će 2 Bošnjaka Osmorke i jedan Ostali (Forto). Time će taj blok izgubiti mogućnost da zaustavi bilo kakvu odluku državne vlade koja im ne odgovara. Treći, odlučujući glas Bošnjaka u Vijeću ministara BiH pripada “zajedničkom” kandidatu SNSD-SDP – Denisu Šuliću, junoši koji, uz ostalo, ne priznaje genocid u Srebrenici.

    Način na koji Osmorka “hendla” izazove čvrstog, istinskog koalicijskog bloka SNSD – HDZ BiH do sada je nanio ogromne i političke štete tom bloku.

    Nikšić je pokušao minimizirati značaj novousvojenog starog zakona o državnoj imovini Rs metaforama o “njivama” i “ljudima koji odlaze”.

    Potom se korigirao i napao posebno kritičare iz SDA da su licemjerni jer su neselektivno krčmili državnu imovinu, uništavali javna preduzeća i nepotizmom… Na uzvratno pominjanje brata u JP Autoceste Federacije BiH nije odgovorio.

    Prema dosadašnjem učinku, Osmorka uopće nije u stanju odgovoriti na izazove bloka Dodik – Čović.

    Percepcija u javnosti, a ona je danas sve, kaže da su zarad vlasti spremni uraditi sve!

    Ali baš sve! To nije istina, ali mi na djelu do sada ne vidjesmo ama baš ništa novo.

    Zaprijećeno je Dodiku da će mu se novousvojeni zakon naći na Ustavnom sudu BiH i čuli smo pozive da Christian Schmidt djeluje. I to je to.

    Oni koji su glasali za Osmorku s pravom očekuju da ona bude i druga i drugačija u odnosu na SDA. Za sada, gori su od SDA!

    Osam stranaka jeste raznorodno. Jedino što ih ujedinjuje je mržnja prema SDA. Ali za bolju vlast to i nije neki kriterij.

    Birači su povjerenje Osmorki dali u nadi da će to dovesti do iskoraka. Zasad, vidimo kolut naprijed, deset koluta nazad!

    Osmorka još nije iznjedrila neki novi koncept, ideju, projekat… Njena kadrovska politika, kao kičma bilo kakve politike, stara je i opterećena liderskim sujetama i gomilajućim međusobnim animozitetima. Često su na putu i redovno idu “na noge” onima s kojima vlast žele ili moraju praviti.

    Popularnost Osmorke, nepunih tri mjeseca nakon Općih izbora, pala je!

    Čović i Dodik neprestano drže inicijativu. Osmorka trči za njima.

    Sve ih se češće i glasnije u javnom diskursu portretira kao “izdajnike”. Stigma je to koja se, kada se jednom nametne, jako, jako teško skida.

    Ukoliko se ostvare Dodikove najave, a do sada su se sve ostvarile, Osmorki predstoji izuzetno težak period.

    Oni mogu uzeti vlast.

    A onda počinju pravi problemi. Na primjer, već bi u narednom mjesecu državni parlament trebao ratificirati tri sporazuma Berlinskog procesa, među kojima je i onaj kojim Bosna i Hercegovina ukida rigidni vizni režim s Kosovom.

    Dodik je svojevremeno zaprijetio da će to blokirati.

    Sagovornici Politicki.ba iz međunarodne zajednice kažu da se to neće desiti i očekuku ratifikaciju.

    Ali šta ako Dodik to glasanje uslovi pristupanje Otvorenom Balkanu?

    On već dugo zagovara pristupanje BiH toj opskurnoj inicijativi.

    Poslovna zajednica u našoj državi nije baš nesklona pristupanju Otvorenom Balkanu. Vjeruju da bi time došli lakše do tržišta Srbije, pa i Albanije. No, do sada su sva njihova nastojanja da se probiju na police šoping centara u Beogradu završila više nego mršavim rezultatima.

    Šta Osmorka stvarno misli o Otvorenom Balkanu? Umiju li i hoće li – ako im se to pitanje servira – ulazak usloviti prodorom bh. industrije na tržište Srbije?

    Prvo Kiseljam, Maza, Lymunix… na police prodajnih centara Srbije, pa potpis na Otvoreni Balkan!?

    Daj Bože!

    Treba vjerovati da se o ovom stvarima (grozničavo) razmišlja unutar Osmorke. Isto tako treba vjerovati da oni jako računaju na podršku dijela zapadnih institucija u BiH. Nadati se i da su naučili lekcije iz prošlosti. Jer, bilo je i mnogo krupnijih “riba” koje je nosila međunarodna zajednica u BiH a danas su – nigdje! A nije davno bilo kada su “vedrili i oblačili”.

    Dodik je i tajmingom za donošenje spornog zakona o državnoj imovini pokazao ne samo da je onaj isti, već i da će nastaviti sa svojom agendom.  Osmorka neće preživjeti ako bude radila kao do sada!

    (politicki.ba)

    Kad se u Tripoliju sretnu hodža iz Poljske i pastor iz Kanade: “Pa, šta ima, buraz?”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Sreli se u anglikanskoj crkvi u Africi Bosanac, Kanađanin i Poljak. I kaže Poljak, inače hodža, da je svoju prvu teraviju klanjao u Podgrabu kod Prače. Na to će Kanađanin reći da je prošao kroz Praču kada je, onomad, išao u Goražde. I još će dodati da su mu rijeka Drina i cigarete Drina – zakon.

    „Pa, šta ima, buraz“, upitat će Kanađanin Poljaka, naočigled Bosanca koji je doputovao na vrh Afrike, da u  glavnom gradu Libije, Tripoliju, vidi – rat.

    Pastor iz Kanade: Rijeka Drina i cigaete Drina

    Da je ovo vic, sada bi uslijedio neki štos koji bi priču učinio vjerovatnijom. Ovako zvuči nevjerovatno, ali je istinito.

    „Ja, Mahmud“, dozivat će Adam Koricki svog poznanika Libijca, nakon što je dvaput pokucao na velika metalna vrata ugrađena u zidine starog dijela grada Tripolija.

    Malo zatim, nasmiješeni Mahmud je otvorio vrata i pustio nas unutra.

    Adam mu je, na svom tečnom arapskom,  objasnio da sam ja njegov gost iz Bosne i da ima želju da mi pokaže malo drugačiji Tripoli. Kod Mahmuda smo vidjeli tursko kupatilo, izgrađeno prije par stoljeća, nekad u vrijeme kada su Tripolijem vladali Turci. U starom gradu su, inače, vidljivi tragovi svih carevina i kraljevina. A stari grad se, opet, najbolje vidi s krova jednog starog hotela u kojem se može prespavati za pet eura. Adam je progovorio arapski i našli smo se na hotelskom krovu, gledajući s jedne strane Sredozemno more, a s druge stari Tripoli i njegove uske prašnjave ulice kroz koje se povremeno ukazivalo svjetlo motocikala.

    „Vrijeme brzo prolazi, kao da je bilo jučer“, reći će Adam zagledan u krovove grada u koji je doselio prije četrdeset i tri godine.

    Ali, ko je ovaj čovjek, zapravo?

    „Ja sam Adam Kuricki. Rođen sam u Poljskoj, završio sam medresu u Sarajevu. Već 43 godine živim u Tripoliju“, kazat će mi prilikom upoznavanja u bašti kafea Roma, stotinjak metara udaljenog od Trga mučenika koji je nekad nosio ime Zeleni trg.

    „Tamo, u Bosnu“, pokazuje Adam prstom preko Sredozemnog mora, „došao sam 1974. godine“.

    Rođen je na istoku Poljske, u tatarskoj porodici. Po rođenju je musliman, ali u Poljskoj se tada nije učilo islamu. U tatarskoj zajednici, koja je brojala 50-ak hiljada ljudi, nije bilo mnogo vjerski obrazovanih. Starješinstvo je odabralo njega za učenika koji će se školovati u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Kad su ga izabrali, imao je petnaest godina, a pasoš nije mogao dobiti dok ne napuni šesnaest. Bila je 1974. godina kada ga je majka u rodnom Elblagu spakovala i odvela do Gdanjska odakle je, dalje, avionom odletio za Katovice.

    „Za sat vremena ja sam bio u Katovicama. Onda je došao voz za Budimpeštu. Sjećam se da sam gledao kroz prozor da vidim kako izgleda to nebo u inostranstvu“ priča nam Poljak na bosanskom jeziku, dok na afričkoj obali  Sredozemnog mora, u italijanskom kafiću, ispijamo tursku kafu koju nam je donijela djevojka iz Čada, uslužujući nas na arapskom jeziku.

    Gutljaj kafe i nastavak priče iz ‘74.

    „I, onda Budimpešta, Subotica, Beograd. Iz Beograda sam za Sarajevo. Dva dana sam putovao. Dvije noći. Druga klasa. Ovako“, nastavlja Adam Kuricki.

    Poslije dva dana i dvije noći putovanja stigao je u Sarajevo. Bio je septembar 1974.

    „Bilo je jutro. Magla, ovako, kišovito. Ali toplo. I ja se zaletim, a nisam znao jezik, sjednem u tramvaj i samo ponavljam vozaču – medresa, medresa. Izašao sam na Drveniji, s drvenim kovčegom. Težak mi je bio. Nosio sam nekakvih poklona i svačega. Rekli mi kad sam kretao iz Poljske da dam tome ovo, onome ono“, prisjeća se Kuricki svog prvog dana u Sarajevu.

    Kad je stigao u Medresu, prvo su mu rekli da se ošiša. Imao je malo dužu kosu, koja, kaže, nije priličila softi.

    „I, tako. Prvu noć, odmah, tu se nađe Hilmo Neimarlija i Ahmed Pašić, iii, ko je ono bio treći. Aha, Sjenar. Hilmo je još živ. Ne znam je li Sjenar“, upitno će Kuricki.

    Prva godina je prošla u druženju i upoznavanju. Već naredne godine i narednog ramazana, Adam Kuricki dobio je zadatak – predvoditi teraviju u selu Podgrab kod Prače.

    „U Podgrab sam došao dan prije prve teravije, da se upoznam sa domaćinima. Čuo sam da ima džamija. A kažu mi, hodža, ima nas dosta. Svaku noć od kuće do kuće ideš“, priča Adam.

    Ali prava priča počinje onda kada im je rekao da je iz Poljske.

    „Hodža, poznaješ ti onog Bajramovića i onog Sofovića iz Poljske“, upitali su ga domaćini u Prači.

    „Ja samo slušam i šutim. Kad ovaj drugi kaže, nije on iz one tamo Poljske kod Zenice. Nego, on je iz države Poljske. Kad su oni to čuli nastao je haos. Kako Poljak da nama bude hodža. Zna li on šta“, prenosi četrdeset i osam godina kasnije Adam Kuricki riječi svojih domaćina.

    Iza njega je, na namazu. te večeri bilo dosta ljudi. Ali trema je učinila svoje.

    „Na ezanu sam zaboravio „ešhedu en la ilahe illellah“. U namazu sam zakovao na drugom ajetu fatihe“, kroz smijeh će Kuricki.

    Kako je ramazan prolazio, Adam se sve više zbližavao s domaćinima u Podgrabu. Medresu je završio 1978. Onda je otišao na studije u Libiju. Dok šetamo uskim i prašnjavi ulicama Tripolija, nailazimo na jednog Libijca koji u rukama nosi školju jaja.

    „E, on ti pravi najbolje sendviče u gradu. Kod njega sam se godinama hranio. Bio je sendvič pola dinara. A moja stipendija je bila 25 dinara“, priča nam Adam, dok ulazimo u radnju njegovog prijatelja Libijca.

    „Zvali smo ga Hadžibajrić“.

    Kuricki u radnji kod libijskog “Hadžibajrića”

    Četiri godine u Sarajevu, neizbrisive su iz Adamovog sjećanja. Kaže da mu je to najljepši periodu života. U Tripoliju je dobio kćerku i sina, Timura i Evu. Supruga Poljakinja zbog njega je primila islam. U Libiju su došli za vrijeme Gadafija. U Libiji su preživjeli tri rata. Godinama se bavio turizmom. Evropljane je vodio po Sahari. Imao je i barku za ribolov na Sredozemlju, Danas radi u ambasadi Poljske. Sam. Ambasador i drugo osoblje je, zbog sigurnosnih razloga, izmješteno u Tunis. Ali kada se libijskim ulicama, pa i onim najmračnijim i najzabačenijim, šetate s Adamom Kurickim, ne osjećate se nesigurno, iako u šetnji Tripolijem nećete često sresti ljude iz Evrope i Amerike. Otmice biznismena i novinara su česte. Pucnjave još češće. Gotovo da nema dana kada u Tripoliju nećete čuti rafale. Lokalno stanovništvo naviklo je na takav život. Naoružani i maskirani ljudi su na svakom koraku.

    Skoro svaka ulica ima svoju policiju. Tripolijem vlada prelazna vlada, ali parlament u Sirtu izabrao je drugog premijera. Taj drugi premijer, opet, ne može doći na posao, jer „prelazni“ premijer ne dopušta predaju pozicije bez izbora. A izbora nema. Dalje na istoku države je neka druga vlada, ona u čijoj sjeni je general Haftar. Oni, opet, uz pomoć jedinica Wagner vode svoju prorusku politiku. Sve svjetske sile umiješale su se u rat u Libiji, no, naftna polja niko ne dira. Od toga se finansiraju svi. Kompletan finansijski sistem zasnovan je na kešu. U hotelu ne možete razmijeniti novac. Recepcionar će vas uvijek uputiti na „black market“. Umjesto u banci, novac se razmjenjuje iza banke. I to one centralne. Stotine ljudi se okupi na ulici iza Centralne banke i trguje devizama. Novac sa „black marketa“ se, potom, u crnim vrećama, u kolicima civarama, prevozi dalje. Bez ikakvog obezbjeđenja. I tako idu milioni eura.

    “Black market” I crne vreće s novcem

    One crne vreće u kolicima, što ih vidite na fotografiji u okviru ovog teksta, pune su novca. Pet dinara je vrijedno koliko i jedan euro. Novac u Libiji, dakle, dobro stoji. I njime, praktično, možete otkupiti sve. Čak i život. Koji je, opet, u odnosu na sve drugo, najmanje vrijedan. Skoro pa bezvrijedan.

    „Ali nećemo o politici“, kaže mi Adam, dok se pored nekog starog zatvora krećemo prema crkvi u centru Tripolija.

    U crkvi nas dočekuje djevojka istočnoazijskog porijekla. Kaže da je rođena u Kanadi. Kada je čula da smo iz Bosne, zamolila je da ostanemo koji minut u crkvi. Onda se pojavljuje pastor. Živio je i radio u Goraždu. Zna gdje je i Prača u kojoj je službovao Adam. U Bosni je naučio da na bosanskom pozdravi sa „šta ima, buraz“. Sjeća se rijeke Drine. Sjeća se i cigareta Drina. Rijeka teče i sada. Cigarete je, na „otvorenom tržištu“ spalila „tranzicijska pravda“. Ali i Adama i pastora vežu lijepa sjećanja za Bosnu. Poljak će u avgustu doći u Sarajevo. Dolazio je i ranije. Prije tri godine bio je i u Podgrabu kod Prače.

    „Kad sam došao, prepoznao sam one kuće bosanske. Ja nisam znao kod koga da odem. Znao sam da je bilo dosta iz familije Karić. Eh, ja sam se zaustavio kod jednog čovjeka koji je stajao do ograde. Selam alejkum. Alejku muselam. Ja sam Adam Kuricki. Prije četrdeset i koliko godina bio sam ovdje softa, klanjao sam kod vas teraviju. Gleda me čovjek i zaplaka“, ispričat će Kuricki, pa će staviti naočale da prikrije suze u očima.

    U avgustu, opet, dolazi u Sarajevo. Volio bi sresti svoje drugove iz Medrese. Jer uskoro će u penziju.

    „I doći će dan kada će čovjek morati reći – dosta je avanture“.

    1...138139140...196Stranica 139 of 196

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj