Istaknuto

Istaknute objave

Zbog izostavljanja pitanja “Trgovske gore” i odlaganja radioaktivnog otpada na granici sa BiH: Ministri Staša Košarac i Nenad Nešić ne žele prisustvovati zajedničkoj sjednici Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske!

Ministri iz Republike Srpske u Vijeću ministara BiH neće prisustvovati zajedničkoj sjednici Vlade RH i Vijeća ministara BiH ukoliko na dnevnom redu ne bude “Trgovska gora”, potvrdio je za Istraga.ba ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić.

“Došlo je vrijeme da vodimo računa o svojim interesima i interesima naših građana”, rekao je Nešić za Istraga.ba, dodavši da je razgovarao sa ministrom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Stašom Košarcem koji je, također, potvrdio da ne želi učestvovati na sjednici ukoliko Trgovska gora ne bude na dnevnom redu.

“Zajednička sjednica Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske održat će se u utorak 20. 6. 2023. godine u Zagrebu s početkom u 11:15 sati (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatske bratske zajednice br. 4). Nakon zajedničke sjednice predviđeno je potpisivanje sporazuma i izjave za medije predsjedateljice Vijeća ministara Borjane Krišto i predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića. Na dnevnom redu zajedničke sjednice Vijeća ministara BiH i Vlade RH bit će niz zaključaka od zajedničkog interesa Bosne i Hercegovine i Hrvatske kojima će se dodatno unaprijediti bilateralni odnosi”, saopćeno je ranije iz Vijeća ministara BiH. 

“Večeras su me mnogi pitali o zajedničkoj sjednici Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske. Moj stav je jasan – ako na dnevnom redu nema tačke koja se odnosi na pitanje igradnje sporne deponije na trgovskoj gori, neću prisustvovati sjednici. Trgovska gora je gorući problem i ne može u nekim tačkama biti drugačije, na barijeri ili o tome uopće ne raspravljati. Ne. Ne. Neželim susjelovati u tome. Problem deponije na Trgovskoj gori mora biti posebno pitanje na vrhu dnevnog reda. Imamo obavezu pema 250 hiljada ljudi, kao i adekvatne odluke u institucijama na svim nivoima vlasti BIh o nedopustivoj izgradnji deponije. Ovo se mora poštovati”, saopćio je u ponedjeljak navečer ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac.

Bez prisustva ministara iz Republike Srpske, Vijeće ministara BiH nema kvorum za održavanje sjednice. Dakle, ukoliko ministri iz RS budu bojkotovali zajedničku sjednicu, to, zapravo, neće biti sjednica Vijeća ministara, već sastanak dijela ministara iz BiH sa Vladom Republike Hrvatske.

Podsjećamo, Hrvatska u Trgovskoj gori, na samoj granici sa BiH planira da odlaže radioaktivni otpad iz Elektrane Krško. Deponija je, zapravo, od BiH udaljena je svega tri kilometra i nalazi se u samom slivu rijeke Une.

Hrvatska je izradila Studiju uticaja na životnu sredinu ukoliko bi radioaktivni otpad bio skladišten na Trgovskoj gori, na šta su iz BiH uputili brojne primjedbe.

Vlada Republike Hrvatske nije željela na zajedničkoj sjednici raspravljati o Trgovskoj gori. Međutim, ministri iz Sarajeva, Zukan Helez, Elmedin Konaković i Edin Forto nisu u tome vidjeli ništa sporno. Za razliku od njih, ministri iz RS-a Staša Košarac i Nenad Nešić ne žele prisustvovati zajedničkoj sjednici na kojoj neće biti razmatrano ovo pitanje.

Srđan Puhalo, slijepi i gluhi vezista: Licemjer, a ne četnik!

Nije Srđan Puhalo četnik, on je licemjer. To što je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, ne znači nijednog trenutka da je Srđan Puhalo ratni zločinac. On samo licemjer. Nije, dakle, problem to što je “izvjesni” Srđan Puhalo 25. juna 1992. godine bio prethodnica policajcima u Kalinoviku koji su, potom, zbog neodazivanja na njegov poziv, bošnjačke muškarce odvodili prvo u logor Barutni magacin, a onda većinu njih u smrt. To što Puhalo svakodnevno i uglavnom neduhovito twitta o srpskim zločinima, od njega ne pravi čovjeka. Kao što isticanje bošnjačkih zločina od njega ne pravi nečovjeka. Srđan Puhalo je, rekoh, samo jedan licemjer.

Da je svakoga dana pisao o ubistvima sarajevskih Srba na Kazanima, da je svako jutro tvitao o ubistvima nedužnih zarobljenih JNA vojnika u sarajevskom Velikom parku, da je odmah po “dvaput tvitao” o mučenjima srpskih zarobljenika nakon bitke u Dobrovoljačkoj, Srđan Puhalo bi bio čovjek koji zaslužuje svaki vid podrške i poštovanja. Čak i da nikad nije napisao ništa o Srebrenici i Prijedoru.

Nje, dakle, Srđan Puhalo četnik. Nije on ni balija, kako su ga često i neopravdano etiketirali “pripadnici njegovog naroda”. On je samo licemjer. Sklon provokacijama, ali ne baš sklon činjenicama.

Prije petnaestak godina Srđan Puhalo je rekao da on nije Srđan Puhalo iz Kalinovika zbog čega nije svjedok zločina u tom gradu. E, zbog toga je licemjer. Ne možeš, bolan, prozivati prijedorske Srbe zbog toga što su bili slijepi kada Bošnjake bacali u Tomašicu, a istovremeno tvrditi da ti, Srđan Puhalo iz Kalinovika, nisi Srđan Puhalo iz Kalinovika kojeg u iskazima pominju svjedokinje iz predmeta Ratko Bundalo, samo da bi izbjegao neugodnosti tokom svjedočenja pred pravosuđem. Nije, dakle, sramno to što si bio pripadnik Vojske RS. Sramno je ne pričato o onome što si vidio, a svakog dana pisati o onome što nisi vidio.

Mnogo je pripadnika Vojske Republike Srpske rizikovalo svoj život svjedočeći, što javno, što tajno, o ratnim zločinima koji su se zbivali pred njihovim očima. I za tu svoju hrabrost nisu nagrađeni nijednom projektnom markom stranih ambasada. Svjedočili su čak i ratni zločinci (Miroslav Deronjić i Dražen Erdemović) kojima je proradila savjest. Ali savjest Srđana Puhala nije proradila do danas. Prije petnaest godina je bježao od vlastitog identiteta, tvrdeći da on nije on. Srđan Puhalo, koji je za sebe tvrdio da nije Srđan Puhalo, sin Dušana, nije želio svjedočiti o zločinima kojima je, prema iskazima svjedokinja, prisustvovao. I danas je on, eto, miljenik ljudi navodno otvorenog uma.

Znate li ko je Dragan Stanimirović? Ne znate, jer on ne tvita, on nije analitičar i ne bori se doskočicama protiv fašizma. Dragan Stanimirović, danas novinar Al Jazeere, odbio je kao banjalučki Srbin da bude vojnik Vojske RS. Ne iz projektnih razloga. Svoje stavove nije naplaćivao. Zbog svojih stavova je debelo plaćao. Dragan Stanimirović je, u svojstvu dezertera i izdajnika, završio iza rešetaka na Manjači. To je hrabrost i ljudskost koji Srđan Puhalo nikada neće imati.

Znate li Omera Hasanovića? Nema ni njega na Twitteru. Nije popuparan ni on u krugovima “otvorenih ljudi”. Omer je novinar Federalne televizije. Rođen je u Srebrenici. Poslije rata je u masovnim grobnicama pronašao kosti svoga oca i svoga starijeg brata. Ostao je bez kuće, bez pola porodice, bez djetinjstva. Pa, opet, imao je toliko hrabrosti i ljudskosti da kao novinar Federalne televizije u Banovićima istraži priču o zločinima “svog naroda” nad   srpskim civilima. Zbog njegovg je priloga optuženo nekoliko pripadnika Armije RBiH. Ali Omera Hasanovića nećete vidjeti nigdje na okruglim stolovima da priča o pomirenju i “suočavanju s prošlošću”.

O sebi u ovom osvrtu neću govoriti. Eno, neka Puhalo pogleda u arhivama ko je otkrio i objavio identitet živog Bošnjaka iz Srebrenice čije je ime bilo uklesano na ploči Memorijalnom centru u Potočarima. Ima u arhivu i nekih priloga o zloupotrebama udruženja žrtva genocida. Ima i kucanje na vrata Francu Kosu, kasnije prabosnažno osuđenom ratnom zločincu iz Srebrenice. Ima u arhivama i (po)ratnih tekstova Vildane Selimbegović o zločinima na Kazanima. Ima u arhivama tekstova o “armijskim” zločinima u Srebrenici čiji je aiutor i potpisnik, pet šest godina iza rata, bio Emir Suljagić.

Ali Srđan Puhalo je danas “glasnik mira”. Koji kao vezista ništa nije vidio i ništa nije čuo o zločinima u Kalinoviku. Jer on, zaboga, nije taj Srđan Puhalo kojeg su, u svojim iskazima pomenule dvije svjedokinje zločina. Kada su one svjedočile, Srđan Puhalo nije bio “sveprisutni analitičar”. Nisu, dakle, imale razloga da lažu o njemu. Nije bilo “političkih” motiva da ga se raskrinka. Sud je niihovim iskazima poklonio vjeru. Ali Srđan Puhalo je odlučan u tvrdnji da to nije bio on. Pa, gdje, onda, bio? Štaje radio? Da li je održavao sistem veze kojom su Ratko Bundalo i Ratko Mladić slali naredbe za progon i etničko čišćenje.

Znate, ima u Banja Luci mnogo kolega, Srba, s kojima sam proteklih godina komentarisao lik i djelo Srđana Puhala. O brojnim stvarima smo mislili drugačije, ali i Srđanu Puhalu smo uvijek mislili isto. Banjalučki kolega Darko Momić veli da srbuje. Ali je, siguran sam, mnogo časniji čovjek od Srđana Puhala. Ono što piše, Momić radi iz ubjeđenja. I siguran sam da nikada ne bi nudio novac za spiskove mrtve djece. Na bilo čijoj strani. Ali čovjek otvorenog uma i “pomućenog sjećanja”, Srđan Puhalo, dakle (valjda je to taj, iako drugog nema), nudi novac da mu se dostavi spisak ubijene djece Sarajeva. Jer mrtva djeca su za njega samo jedna “doskočica”. Sreća da Internet pamti sve. Pa će tako ostati zapisano da je jednom bio jedan “pravednik” koji je osporavao broj ubijene djece u gradu koji je bio pod najdužom opasom u modernoj istoriji.

I, još nešto. Bez obzira na to što je licemjer, Srđan Puhalo ima pravo da iznosi svoje stavove i zbog toga mu niko ne smije prijetiti niti ugrožavati njegov život. Prošle sedmice smo se sreli u Radićevoj ulici u centru Sarajeva i uljudno se pozdravili. Siguran sam da će tako biti i ubuduće.

Oslobođenje i Istraga objavljuju dokumente: Inzko od EU tražio sankcije za Dodika i Stevandića, Brisel još šuti

Bivši visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko predložio je 17. maja ove godine čelnicima Evropske unije sankcionisanje nekoliko zvaničnika Republike Srpske, među kojima su bili Milorad Dodik i Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. No, službeni Brisel na ovaj zahtjev Valentina Inzka nikad nije odgovorio.

Istraga.ba i Oslobođenje u posjedu su Inzkovog pisma upućenog Josephu Borellu, visokom predstavniku EU za vanjsku politiku i sigurnost, u kojem donedavni šef OHR-a traži sankcije za Milorada Dodika i Igora Žunića iz SNSD-a, Dragana Čavića iz NDP-a, Nedeljka Čubrilovića i Spomenka Savanovića iz DNS-a, Nenada Stevandića i Kostadina Vasića iz Ujedinjene Srpske te Petra Đokića i Dalibora Stevića iz Socijalističke partije. Više diplomatskih izvora iz Sarajeva i Brisela, potvrdilo je novinarima Istrage i Oslobođenja vjerodostojnost ovih dokumenata.

“Poštovani visoki predstavniče, poštovani gospodine Borell”, pisao je Inzko 17. maja ove godine, “kako se bliži kraj mog mandata i stanje na terenu se pogoršava do razine koja je mnoge od nas na terenu ozbiljno zabrinula, želio sam s vama podijeliti neka svoja razmišljanja o situaciji u Bosni i Hercegovini. Pišem Vam kao visoki predstavnik za BiH, zadužen za civilnu provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma”.

“Iako sam se”, nastavlja dalje Inzko”, “tokom duže od 12 godina suočavao s raznim problemima u procesu provedbe mirovnog sporazuma, do danas nisam tražio primjenu evropskih sankcija za kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma. Na moju veliku žalost, sada sam primoran tražiti primjenu sankcija EU kako bih obranio Bosnu i Hercegovinu, Daytonski mirovni sporazum, kopenhaške kriterije, ali i univerzalne civilizacijske vrijednosti, kako bih dalje spriječio veličanje osuđenih ratnih zločinaca u BiH”.

Povod za Inzkovo pismo Borellu bili su zaključci Narodne skupštine Republike Srpske, doneseni na sjednici 11. maja 2021. godine, kojima to zakonodavno tijelo “odbija zahtjev Visokog predstavnika i podržava ranije odluke Odbora za 25. godišnjicu Narodne skupštine Republike Srpske”.

“Tako je vladajuća skupštinska većina usvojila zaključak kojim se podupire prvobitna odluka ad hoc skupštinskog tijela koje je ranije odlučilo nagraditi trojicu osuđenih ratnih zločinaca. Zaključke su potpisali predsjednici klubova poslanika SNSD-a, NDP-NPS-a, DEMOS-a, DNS-a, Ujedinjene Srpske i SP-a.
Stoga vas molim da primijenite evropske restriktivne mjere, kako za potpisnike zaključaka (šefove klubova), tako i za njihove stranačke čelnike (popis imena u prilogu)”, naveo je Inzko.

U prologu su, kako smo već naveli, imena Milorada Dodika i Igora Žunića iz SNSD-a, Dragana Čavića iz NDP-a, Nedeljka Čubrilovića i Spomenka Savanovića iz DNS-a, Nenada Stevandića i Kostadina Vasića iz Ujedinjene Srpske te Petra Đokića i Dalibora Stevića iz Socijalističke partije.

“Angažman međunarodne zajednice pod vodstvom EU i SAD-a ostaje ključan za usvajanje reformi koje će u konačnici biti potrebne za integraciju Europske unije. Međutim, dok ti napori traju, imali smo velikih poteškoća u rješavanju brojnih izazova Daytonskog mirovnog sporazuma, koje je sve teže nositi bez snažnije međunarodne prisutnosti… Vjerujem da je zato vrijeme za razmatranje mogućnosti i korištenje alata koje međunarodna zajednica još uvijek ima na raspolaganju. Na moju veliku žalost, posljednjih sedmica, pa čak i dana, pokušaji potkopavanja Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, uključujući i dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, ubrzali su se i dosegli razinu na kojoj je odbijanje na međunarodnoj razini kritično. Politički čelnici još uvijek se ne suočavaju s posljedicama za svoje destruktivno djelovanje, dok trenutna situacija snažno sugerira da se sadašnji pristup samo pozitivnih poticaja bez “štapa” ili drugih kaznenih mjera mora preispitati. Naprotiv, te se politike nagrađuju i omogućuju onima na vlasti da ostanu na vlasti”, napisao je Inzko u svom pismu koje možete pročitati na ovom linku.

U Briselu, međutim, ne razmišljaju o štapu. Dokazuje to i dokument koji je, prilikom nedavne posjete Sarajevu, na konferenciji za medije “slučajno” pokazala Angelina Eichhorst, direktorica Evropske službe za vanjske poslove.

“Ono što mi trebamo danas je dijalog među političkim liderima. Trebamo čistu strategiju koje konkretne rezultate sankcije mogu postići u ovoj fazi. Smatramo da još uvijek nije vrijeme da govorimo o sankcijama, fokus treba biti u nastavku dijaloga političkih subjekata u BiH”, pisalo je na dokumentu kojeg je Eichhorst držala tokom konferencije za novinare u Sarajevu.

Pismo bivšeg visokog predstavnika u Briselu, očito, nisu ozbiljno shvatili. A evo šta je Valentin Inzko još napisao Josephu Borellu.

“Spominjanje “mirnog razlaza”, uz istovremeno pozivanje na povlačenje međunarodne vojne prisutnosti i poziv na formiranje Vojske RS-a, vidim kao prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, a time i miru i stabilnosti ove zemlje. Tako je to doslovno shvatio i veliki broj njenih građana”, napisao je Inzko.

Bivši visoki predstavnik obavještava Borella da je Milorad Dodik pozvao na ponovnu uspostavu Vojske RS-a, nazvavši RS de facto državom i ponovivši svoje stavove o potrebi poništavanja onoga što je dosad postignuto na nivou Bosne i Hercegovine. Inzko navodi da se sa glorifikacijom osuđenih ratnih zločinaca nije prestalo i da zbog toga traži sankcije.

“Nažalost, nekoliko inicijativa od 2011. godine, uključujući i nedavnu, za izmjenu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kako bi se zakonski zabranilo negiranje genocida, nije uspjelo”, podsjeća Inzko u maju ove godine čelnike Evropske unije.

Tadašnji visoki predstavnik piše da je “duboko uvjeren da bi konkretne europske sankcije, zabrana putovanja u EU i zamrzavanje računa imali ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidaytonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”.

Lider SNSD-a Milorad Dodik je, očito, znao za ovo Inzkovo pismo upućeno čelnicima EU.

“Ako EU ili Europska komisija donese odluku o sankcijama RS-u ili o njezinom iskljuljučenju iz programa (pomoći) neka zapišu da je to datum samostalne RS”, kazao je nedavno Milorad Dodik, naglašavajući da ima obećanje određenih prijatelja da neće biti podržane nikakve sankcije protiv njega na nivou Unije.

Lukačeva operacija “D-19”: MUP RS počeo popisivati pripadnike Oružanih snaga BiH i državnih sigurnosnih agencija

MUP Republike Srpske vrši popis svih pripadnika svih sigurnosnih službi i Oružanih snaga BiH koji se nalaze na teritoriji tog entiteta, saznaje Istraga.ba.

U policijske centre MUP-a RS dostavljen je obrazac “D-19” sa tabelom u koju bi policijski službenici trebali upisivati lične podatke pripadnika sigurnosnih agencija i Oružanih snaga BiH koji žive ili rade u njihovom reonu.

“Pregled lica bezbjednosnih agencija na bezbjednosnom sektoru (pripadnici aktivnog sastava policije, bivši radnici MUP-a RS, kadeti policijske akademije, pripadnici drugih bezbjednosnih agencija, pripadnici Oružanih snaga BiH)”, navedeno je u obrascu “D-19” u koji bi podatke trebali unositi aktivni službenici MUP-a Republike Srpske.

obrazac D-19

Iz tabele koja je dostavljena, vidjivo je da, osim imena i prezimena, pripadnici MUP-a Republike Srpske moraju prikupiti podatke o datumu rođenja  aktivnog ili penzionisanog pripadnika sigurnosnih agencija ili Oružanih snaga BiH, zatim adresu stanovanja, te tačno navesti bezbjednosnu agenciju za koju radi ili je radio, kao i broj telefona.

Prema informacijama Istrage, popis aktivnih i bivših službenika počeo je prije desetak dana, a na području Bratunca, na istoku bh. entiteta Republika Srpska, u početku su popisivani samo Bošnjaci.

“Sada popisiju sve”, kaže nam zvaničnik Ministarstva odbrane BiH, uslovljavajući razgovor svojom anonimnošću.

Informacije o popisu pripadnika Oružanih snaga, Ministarstvo odbrane BiH, ali i druge sigurnosne agencije na nivou BiH dobile su prošle sedmice. Za sada nismo uspjeli saznati da li je od MUP-a Republike Srpske zvanično zatraženo pojašnjenje obrasca “D-19”, pa zato ostaje nejasno zbog čega i na osnovu kojih propisa entitetski MUP RS vrši popisuje pripadnike Oružanih snaga BiH i državnih policijskih i sigurnosnih agencija.

Akcija popisivanja bivših i aktivnih pripadnika sigurnosnih agencija BiH i Oružanih snaga BiH pokrenuta je istovremeno kada su čelnici MUP-a Republike Srpske, sa ministrom Daganom Lukačem na čelu, započela “tehničko-tektičke zborove” u većim gradovima tog entiteta.

“U okviru programa obilježavanja Dana policije RS i trideset godina Ministarstva unutrašnjih poslova RS, planirano je organiziranje taktičko-tehničkih zborova i koncerata Policijskog orkestra na glavnim trgovima šest gradova Republike Srpske. Na taktičko-tehničkim zborovima, građanima će biti prikazana sredstva, oprema i naoružanje policijskih službenika MUP-a, Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), Žandarmerije i redovne policije”, navedeno je u obavijesti MUP-a RS.

Početkom mjeseca, tačnije 2. marta “taktičko-tehnički” zbor održan je u Trebinju gdje je MUP RS pokazao svoja borbena vozila DESPOT. Sedam dana kasnije, “pokazna” vježba je bila u Istočnom Sarajevu. Za 16. mart MUP RS će izaći na ulice Bijeljine.  Takve vježbe održavat će se sve do 30. marta, kada će, na Dan policije RS, biti održan “taktičko-tehnički zbor” na Trgu Krajine u Banja Luci.

Lobiranja Johanna Sattlera: U Briselu tražio da EUFOR ne šalje dodatne snage u BiH, a Denisa Bećirovića molio da podrži Istočnu interkonekciju i HE Buk Bijela

Šef Delegacije EU u Bosni i Hercegovini Johann Sattler protekla je dva mjeseca lobirao u koristi Republike Srpske, saznaje Istraga.ba. Konkretno, Sattler tokom juna u Briselu lobirao da EUFOR ne šalje dodatne snage u BiH, dok je tokom jula u Predsjedništvu BiH tražio od člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića da podrži projekte Republike Srpske – Novu istočnu plinsku interkonekciju i gradnju hidroelektrane Buk Bijela na Drini.

Nakon što je ovog ljeta predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prvo neformalno, a potom i kroz institucije tog entiteta pokrenuo proces suspenzije Ustavnog suda BiH i nekoliko puta najavio secesiju, brojni zvaničnici u BiH su pozivali na ojačavanje snaga EUFOR-a. Nekoliko poziva za jačanje EUFOR-ovih snaga uputio je i član Predsjedništva BiH Denis Bećirović.

“Imajući u vidu najnovije opasne antiustavne odluke organa entiteta Republika Srpska, s ciljem pravovremenog djelovanja i preveniranja mogućih negativnih posljedica, te očuvanja stabilnosti i sigurnosti u Bosni i Hercegovini i regiji Zapadnog Balkana, od izuzetne je važnosti hitno raspoređivanje dodatnih i znatno snažnijih snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, u što kraćem vremenskom roku. Smatram da bi nove trupe EUFOR-a trebalo primarno rasporediti u Brčko Distriktu BiH, kao i na drugim strateškim područjima”, izjavio je Bećirović za austrijski Der Standard.

Međutim, nekoliko sedmica ranije, šef delegacije EU u BiH Johann Sattler je uvjeravao komandu EUFOR-a da nema potrebe za angažmanom dodatnih snaga BiH. Sattler je, prema informacijama Istrage, posebno bio protiv dodatnog pojačavanja turskog kontingenta u EUFOR-u.

Istovremeno, Sattler i drugi zvaničnici EU su lobirali da Mađarska preuzme komandu nad snagama EUFOR-a. Informaciju o “smjeni” na čelu EUFOR-a prvi je objavio bečki Der Standard. Austrija, piše taj list, prvi put nakon 15 godina komandno vodstvo nad misijom EUFOR-a u Bosni i Hercegovini prepušta naredne godine i to Mađarskoj. Prema njihovim saznanjima, novi general-major će biti Laszlo Sticz. On će naslijediti austrijskog general-majora Helmuta Habermayera.

Mađarska je, podsjećamo, vrlo prijateljski raspoložena prema zvaničnicima Republike Srpske, a sam premijer Viktor Orban se protivio stavu da EU treba uvesti sankcije Miloradu Dodiku i drugim zvaničnicima RS.

Osim u slučaju EUFOR-a Johann Sattler je, prema informacijama Istrage, lobirao i za projekte Republike Srpske. Tako je šef Delegacije EU u bih prilikom nedavnog sastanaka u Predsjedništvu BiH molio člana Predsjedništva Denisa Bećirovića da podrži projekat Nova istočna interkonekcija kojom bi Republika Srpska dodatno učvrstila svoje veze sa Rusijom. Bećirović je, prema informacijama Istrage, odbio Sattlerov prijedlog i ostao pri ranijem stavu da neće podržati energetske projekte iz RS sve dok se ne usvoji zakon o gasu na državnom nivou.

Podsjećamo, tokom 21. juna tadašnja predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović predložila je da Predsjedništvo BiH donese odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora sa Srbijom u vezi sa izgradnjom Nove istočne interkonekcije. No, kada su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović rekli da neće glasati za donošenje te odluke bez prethodnog usvajanja zakona o gasu na nivou BiH i donošenja odluka koje se odnose na Južnu interkonekciju, Cvijanovićeva je Novu istočnu plinsku interkonekciju skinula s dnevnog reda.

Podsjećamo, Vijeće ministara BiH je na sjednici održanoj 11. maja ove godine utvrdilo Prijedlog prednacrta međudržavnog ugovora između BiH i Srbije o izgradnji plinovoda Nova istočna interkonekcija BiH i Srbije.

Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.

Isto tako, vlasti RS se zalažu i za realizaciju projekta gradnje hidroelektrane Buk Bijela na Drini. Taj energetski objekat Republika Srpska je planirala graditi sa Republikom Srbijom. No, kako se radi o međudržavnom ugovoru, potrebna je saglasnost institucija BiH, a ključnu ulogu ima Predsjedništvo BIH. Stoga je Sattler pokušavao izlobirati u Predsjedništvu BiH donošenje odluke u korist Republike Srpske, vjerujući kako će na taj način “deeskalirati” situaciju u BiH.

Dokumenti Tužilaštva BiH dokazuju da je sve farsa: Tužilac Čavka naredio da se od Vlade Republike Srpske izuzme nepostojeći dokument

Istraga Tužilaštva BiH protiv zvaničnika Republike Srpske obična je farsa. Dokazuju to i dokumenti koje je potpisao državni tužilac Oleg Čavka, a koji se odnose na izuzimanje dokumentacije iz institucija RS i političkih partija koje čine vladajuću koaliciju. Da pojednostavimo, tužilac Oleg Čavka je naredio pripadnicima SIPA-e da izuzmu dokument koji, zapravo, i ne postoji. Na fotografiji ispod je dokument Tužilaštva BiH koji je potpisao tužilac Čavka. On ovim aktom traži da se iz Vlade Republike Srpske izuzme – “Zapisnik sa sjednice Vlade RS na kojoj je prihvaćen Prijedlog zaključaka usvojenih na Narodnoj sjednici Skupštine Republike Srpske od 10. 12. 2021. godine, a u pogledu prenosa nadležnosti”.  No, Čavka ima samo jedan problem – takav zapisnik ne postoji jer Vlada RS nikada nije ni usvojala sporne zaključke koje je, potom, razmatrala Narodna skupština RS.

Da dokument koji traži tužilac Čavka ne postoji, potvrdili su nam i sagovornici iz Vlade Republike Srpske koje smo kontaktirali nakon što je Tužilaštvo BiH obznanilo da će, po naredbi Suda BiH izdatoj na osnovu prijedloga postupajućeg tužioca SIPA izuzeti dokumente iz NSRS.

“Vlada nikad nije razmatrala zaključke”, kazao nam je jedan od zvaničnika iz Republike Srpske.

Šta, onda, tužilac Čavka traži? Ukratko – traži predstavu za široke narodne mase. Evo i kako. Osim nepostojećeg dokumenta iz Vlade RS, službenici SIPA-e bi, po naredbi Olega Čavke, iz Narodne skupštine RS trebali izuzeti zaključke, saglasnosti i odluke iz 2003., 2004. i 2005. godine, a koji se odnose na prenos nadležnosti sa nivoa RS na nivo BiH. Osim toga, Čavka traži izuzimanje “odluka proizašlih sa sjednice NSRS” od 1. decembra ove godine. No, tek onda nastaje – izuzimanje “spektakularnih odluka”. Čavka, naime, naređuje izuzimanje dokumentacije šest vladajućih partija – iz SNSD-a, DNS-a, Socijalističke partije, Ujedinjene Srpske, Narodne partije Srpske, i Narodnog demokratskog pokreta.

Čavka, tako, traži – izuzimanje “statuta političkih partija”, odluka o imenovanju glavnih odbora tih stranaka, odluka o imenovanju predsjednika navedenih stranaka, odluka o imenovanju predsjednika izvršnih odbora stranaka, odluka o imenovanju sekretara političkih partija, te odluke stranačkih organa koje se odnose na usvajanje zaključaka o prenosu nadležnosti. Kakve veze stranački dokumenti imaju veze sa odlukama Narodne skupštine RS, poznato je, očito, samo tužiocu Čavki. A sada da se vratimo na “meritum”.

Tužilaštvo BiH donijelo je naredbu o provođenju istrage protiv  Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Radovana Viškovića, Petra Đokića, Nedeljka Čubrilovića, Nenada Stevandića, Darka Banjca, Dragana Čavića, Igora Žunića, Dalibora Stevića, Spomenka Stevanovića, Marinka Dragišića i Dike Cvijetinovića. U dnu dokumenta, ispod ovog pasusa,  možete pročitati imena osumnjičenih i za koja ih to krivična djela Tužilaštv BiH sumnjiči.

“U drugoj polovini 2021. godine, Milorad Dodik, postupajući u svojstvu srpskog člana Predsjedništva u BiH, i predsjednika vladajuće političke partije nivoa BiH i RS, nakon javne iskazane namjere u više medijskih istupa za takozvano vraćanje nadležnosti sa nivoa BiH na nivo entiteta RS, u oblasti odbrane, sigurnosti, pravosuđa, finansija i drugim oblastima, javnom deklamacijom upotrebe sile, kao sredstva za rušenja najviših institucija BiH (Oružanih snaga BiH, Suda i Tužilaštva BiH, VSTV-a BiH, SIPA-e, OSA-e i UIO BiH … u sastav grupe prihvatio zasad neutvrđen broj osoba …”, piše tužilac Čavka.

 

Nakon što je donio ovu naredbu, Čavka je počeo u Tužilaštvo BiH pozivati opozicionare iz Republike Srpske da, u svojstvu svjedoka, govore o sjednici kojoj nisu ni prisustvovali. Prema informacijama Istrage, postupajući tužilac planira pozvati najmanje 49 svjedoka u ovom slučaju. S obzirom na to kakva je dinamika saslušavanja, “istraga” u ovom slučaju neće biti okončana do proljeća.

OHR planira do 15. septembra nametnuti izmjene Ustava FBiH: Schmidt želi promijeniti način izbora (pot)predsjednika Federacije BiH i osigurati HDZ-u sigurno učešće u vlasti

Visoki predstavnik Christian Schmidt planira nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona najkasnije do 15. septembra, saznaje Istraga.ba. Nio, to ne znači da će Schmidt uspjeti realizirati svoj plan, jer još uvijek nije dobio podršku zemalja članica EU, uključujući i matičnu Njemačku. SAD, Velika Britanija i Japan, pak, insistiraju da Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti u periodu izmđeu 5. i 15. septembra.

U četvrtak je portal klix.ba objavio da je Schmidt započeo novu rundu konstultacija, do Slobodna Bosna i NAP pišu da su na konsultacijama već bili predstavnici SDP-a, SBB-a i NiP-a.

U petak je, kako saznaje Istraga, na redu Naša stranka. Edin Forto i Damir Arnaut će u zgradu OHR-a u 12.30 gdje bi trebali imati konsultacije sa ekspertima OHR-a u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH.

Ali to nije sve. Christian Schmidt promijenio je taktiku. Visoki je predstavnik počeo organizirati sastanke i večere sa režiserima, novinarima i drugim javnim radnicima na kojima od njih traži podršku i ideje za nametanje izmjena Izbornog zakona.

“Posljednja takva večera bila je proteklog vikenda, kada je Christian Schmidt pozvao advokata Nedima Ademovića, redatelje Jasmilu Žbanić i Harisa Pašovića, te novinarke Aidu Čerkez i Dušku Jurišić”, navodi izvor Istrage iz OHR-a.

No, tokom ove visoki predstavnik nije naišao na odobravanje svojih akcija. Sagovornicima je, pak, potvrdio da su “izmjene koje su procurile u javnost” – autentične. Što znači da je OHR 19. jula ove godine namjeravao izmijeniti Ustav Federacije BiH i odredbe Izbornog zakona koje se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije i izbor predsjednika ovog entiteta. Ipak, od prvobitne namjere da uvede cenzus od tri posto prilikom delegiranja delegata u Dom naroda FBiH, Christian Schmidt je odustao.

“Ali od namjere da izmijeni Izborni zakon i Ustav Federacije BiH – OHR nije odustao”, ističe izvor Istrage iz OHR-a.

Sada se, pak, razmatraju malo drugačije verzije izmjena IZbornog zakona i Ustava FBiH. Od censuza od tri posto definitivno se odustalo. Međutim, Christian Schmidt i dio međunarodne zajednice nije odustao od promjene načina izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

“Ukoliko dođe do upotrebe Bonskih ovlasti, OHR bi nametnuo dredbu kojom se propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno osam potpisa u svakom od klubova tri konstitutivna naroda Doma naroda FBiH. Istina, postoji i druga verzija koja bi priopisivala sedam potpisa”, ističe jedan od naših diplomatskih izvora.

Ustav FBIH trenutno propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH nužno prikupiti po najmanje šest potpisa unutar sva tri kluba konstitutivnih naroda. Ukoliko bi Schmidt broj potpisao podigao na sedam ili osam, to bi značilo da je HDZ BiH ponovo neminovan partner u vlasti i na nivou Federacije BiH i nas nivou BiH. Jer, već smo objavljivali, pet kantona u kojima stranka Dragana Čovića nije dominantna daje samo pet hrvatskih delegata  u Dom naroda FBiH. Nakon što su objavljene stranačke liste, pojavila se mogućnost da se i iz SBK izabere jedan delegat iz reda hrvatskog naroda koji nije pod kontrolom HDZ-a BiH. To bi značilo da probosanske stranke u Domu naroda FBiH mogu imati šet delegata u Klubu Hrvata, koliko je, prema važećim odredbama Ustava FBiH, potrebno da bi se izabrao (pot)predsjednik Federacije iz reda hrvatskog naroda. No, Christian Schmidt i dio međunarodnih zvaničnika ne želi takav ishod, pa, stoga, dižu ljestvicu na sedam ili osam potpisa, što će HDZ BiH učvrstiti u vlasti.

Kako bi prikrio svoje prave namjere, Schmidt planira “ojačati” Klub Ostalih u Domu naroda FBiH. Taj Klub trenutno broji sedam delegata. Trenutno se razmatraju dvije opcije. Prva – povećanje broja delegata iz reda Ostalih, a druga – omogućavanje Klubu Ostalih da pokreće pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa u skladu sa katalogom navedenim u Ustavu FBiH.

Ukoliko bi nametnuo ovakve izmjene, Schmidt, zapravo, ne bi proveo nijednu presudu, uključujući i presude po apelacijama Bože Ljubića i Željka Komšića kojima je Ustavni sud BIH oposrio odredbe Izbornog zakona BiH, odnosno entitetske ustave. Jedino što bi visoki predstavnik u ovom slučaju uradio je učvršćivanje pozicije HDZ-a BiH.

Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Must Triumph

Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, many poorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed that the allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to provokePutin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimea and disarming itself through neutrality.

Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.

Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscow to relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.

The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.

Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw, President Biden in effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.

Kyiv is seeking strong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.

As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.

Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.

The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.

Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.

In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover, China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)

Schmidtove odluke nisu nedodirljive: Ustavni sud BiH je 2010. godine poništio odluku OHR-a!

Ustavni sud BiH već je poništavao odluke OHR-a. Bilo je to 26 novembra 2010. godine kada su ustavni suci donijeli odluku kojom su poništili odredbu Statuta Grada Mostara koju nešto ranije nametnuo OHR.

“Djelimično se usvaja zahtjev Kluba izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti odredbi člana 19.4. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) i člana 17. Statuta Grada Mostara (Gradski službeni glasnik Grada Mostara, broj 4/04).  Utvrđuje se da član 19.4. stav 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08) i član 17. stav 1. Statuta Grada Mostara (Gradski službeni glasnik Grada Mostara broj 4/04) u dijelu u kojem glasi: U svakom gradskom području se biraju po tri (3) vijećnika nisu u skladu s članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj u Službenom glasniku BiH u junu 2011. godine (broj 48/11).

Kao što možete vidjeti, Ustavni sud BiH proglasio je jednu odredbu Statuta Grada Mostara – neustavnom. U pitanju je odredba iz 2004. godine koju je nametnuo bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown.

“Koristeći se ovlaštenjima koja su Visokom predstavniku data u članu V Aneksa 10. (Sporazum o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja gore navedenog Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora …Visoki predstavnik donosi slijedeću ODLUKU kojom se proglašava Statut Grada Mostara. Statut Grada Mostara koji se nalazi u daljem tekstu čini sastavni dio ove Odluke i stupa na snagu 15. marta, 2004. godine”, navedeno je u odluci OHR-a.

U prilogu Odluke se nalazi i Statut Grada Mostara kojeg je tada nametnuo Visoki predstavnik. Evo šta piše članu 17.

“U svakom gradskom području se biraju po tri (3) vijećnika”, navedneo je odredbi koju je nametnuo OHR.

Poništena odredba Stuta Grada Mostara koju je nametnuo OHR

U pitanju je, dakle, ista ona odredba koju je Ustavni sud BiH proglasio neustavnom, čime je, faktički, osporena odluka OHR-a.

Ova Odluka potvrđuje da ranije navode Istrage da Ustavni sud BiH može preispitivati odluke OHR-a, što je suprotno stajalištima brojnih analitičara koji tvrde da Ustavni sud BiH ne može poništavati odluke koje je nametnuo visoki predstavnik.

Kolumna Vildane Selimbegović: Srpski Beč i(li) agresorska Moskva

Užasavajući zemljotres koji je pogodio jug Turske i Siriju potisnuo je u drugi plan ratna zbivanja u Ukrajini, no kako se bliži 24. februar, valja očekivati brojne analize godine koja je promijenila lice svijeta. Ono najvažnije je odavno jasno: patnjama Ukrajinaca se ne nazire kraj, ruske rakete i dalje siju smrt – ovog vikenda intenzivirani su napadi na Harkiv – a Kremlj ne odustaje ni od svojih otrovnih strelica namijenjenih Balkanu.

Rusija, ljudska prava i slobodni mediji

Bosna i Hercegovina je, obaviješteni smo iz Ambasade Rusije u Sarajevu, postala (ni kriva ni dužna) dio Februarskih teza, koje su sročile mlade diplomate povodom svog dana.

Iz brojnih objava nejasno je gdje su tačno regrutirani ovi pioniri ruske diplomacije, ima li ih i na našim prostorima, no da visoko kotiramo, dileme nema: ako je prvo mjesto u tezama pripalo obećanju o nastavku invazije do posljednjeg Ukrajinca, naredna tri mjesta stavovima Rusije o Zapadu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a onda čak dvije teze koje se bave nama, jasno je da imamo razloga za ozbiljnu brigu. Iskreno, nema tu ničeg posebno novog, ponavljanje iste mantre (ne)prikrivenih prijetnji koju smo toliko puta čuli ne može zasjeniti ni degutantna briga za ljudska prava i slobodu medija. Rusija je tradicionalno privržena ljudskim pravima i slobodnim medijima, ko ne vjeruje, može prebrojati leševe neistomišljenika Putinovog režima koji svako malo isplivaju i po Evropi, a Reporteri bez granica su registrirali 37 ubijenih novinara u njegovoj eri. Deutsche Welle je prošle godine objavio kronologiju uništavanja neovisnih medija u istom periodu, što zakonskim rješenjima, što dekretima i konačnu pobjedu Vladimira Vladimiroviča koja – pazi sad – koincidira sa početkom invazije na Ukrajinu, kada su ekspresno ugašene posljednje tri neovisne medijske adrese, među njima i Novaja Gazeta s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Dmitrijem Muratovom na čelu, ikonom ruskog i međunarodnog novinarstva.

Sad su, eto, mladi ruski diplomatski naraštaji angažirani na širenju svoje tradicije na našu zemlju. Što će reći da na listu dosadašnjih prijetnji miru, OHR-u i samom visokom predstavniku Christianu Schmidtu valja dodati i ove dvije stavke. Problem je utoliko veći što su i domaće vlasti naklonjenije ovakvoj vrsti razumijevanja ljudskih prava i slobode medija. I ako bi se na prvu moglo reći da odani putinovac Milorad Dodik vodi za prsa jer je u Republici Srpskoj već pokrenuo kriminalizaciju klevete – što je prvi korak uvođenja u zakon discipliniranja medija – nema puno razloga da vjerujemo kako Federacija ovu vrstu inovativnosti ne bi zdušno podržala. Domaća tradicija postdejtonske vladavine i sami karakter i način vlasti – puno puta sam to napisala – ne kriju svoju odanost autoritarnim režimima. Oni Putinu zavide. Zato je dobra vijest što je Delegacija Evropske unije u našoj zemlji reagirala i javno i jasno i promptno. To je valjda jedini način, tim prije što je granica EU danas u Gradišci, pa je jačanje euroatlantske perspektive naše zemlje – razumije li to zvanični Bruxelles? – strateško ulaganje u sigurnost kontinenta. Dodik može, ali i ne mora biti (pre)ozbiljna prepreka na tom putu, jer i iz Beograda sve češće Drinu preplivavaju vijesti kako svojim djelovanjem šteti i Srbiji koliko i BiH. Tome bez sumnje doprinose i sve jasnije definicije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o relacijama i s Rusijom i sa Zapadom. Rusija je emotivna veza (na čijim je talasima i sam gradio autoritarni režim), ali će Srbija, obećao je, ostati na evropskom putu.

A šta kaže SPC

Ante Tomić je, prije nekoliko mjeseci, iznio zanimljiv podatak: u cijeloj Ruskoj Federaciji, po tamošnjem popisu, živi 1.500 Srba. A samo u Beču više od 100.000! Ima jedan cijeli, mali srpski Beč, poentirao je Tomić. E tu negdje, na pola puta između srpskog Beča i austrijske prijestonice, saznali smo prošle sedmice, postoji do sada neotkrivena tradicija o kojoj nas je obavijestio (i otplesao je, iako nije bilo njegovog orkestra) Milorad Dodik. Svetosavski bal. To je “nešto što svakom Srbinu, pogotovo u dijaspori, znači dodatnu poveznicu s maticom”, objasnio je predsjednik Republike Srpske na Twitteru, gdje smo saznali da se na balu družio sa Vučićevom suprugom (Vučića na Dodikovom nalogu nije bilo). A šta kaže SPC, je li to haram ili halal, duhovito kao i uvijek reagirao je Srđan Puhalo koji je i ovako prokomentirao događaj: Kod nas u Kalinoviku balovi u čast Svetog Save se održavaju od 1899. godine – kakva je tradicija u drugim srpskim krajevima? Koliko se zna, niko mu iz Rusije nije odgovorio. Ne znači da neće, kao što ni Dodik s leptir-mašnom ne mora da znači makar najavu promjene kursa. Mnogo je važnija spoznaja – kako naša, domaća tako i evropska – šta hoćemo i koliko je u ovom času velika šansa da ka tome konačno i krenemo. To je ogromna zadaća za Vijeće ministara BiH, no ne može samo. Treba nam pomoć Evropske unije i SAD-a, ali i domaćih snaga. Ne biraju samo Srbi između Beča i Moskve, i Bošnjaci su sve podložniji antizapadnim sentimentima. Ako smo spremni učiti na tuđem iskustvu, da ne kažem nesreći, kad već zaboravljamo lekcije iz vlastite prošlosti, imamo svjež primjer: cio svijet pomaže Turskoj i Siriji, ali su Evropa i SAD najbrže i najvelikodušnije reagirale. Ne zato što najviše i imaju pa mogu, već zato što je u epicentru vrijednosti demokratskih društava čovjek.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...