Ako je suditi po sve zgusnutijem dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove (FAC) Evropske unije, koji je planiran za 21. februara, Bosna i Hercegovina neće dobiti neophodnu pažnju.
Šefovi diplomatija 27 država Unije planiraju se okupiti u Briselu tog dana i započeti naporan dan. Planirano je da sastanak starta u 8:30 radnim doručkom s šefom diplomatije Ukrajine Dmitrom Kulebom, te da se onda razgovor o situaciji u toj zemlji nastavi i tokom formalnog dijela sastanka.
Prema najavama iz Brisela, pričat će se i o ukupnoj sigurnosnoj situaciji u Evropi. U tu temu, mada kao posebna tačka dnevnog reda, spada i Bosna i Hercegovina.
Iz najave zasijedanja FAC-a ističe se ocjena da se “država suočava s najdubljom političkom krizom od kraja oružanog sukoba 1995. godine”.
Potom će se ministri posvetiti “sajber vježbi”, raspravljat će o stanju u Maliju, razgovarati s šefovima diplomatija osam država Golfskog zaliva…Format sastanka FAC-a 21. februara je “razmjena mišljenja”.
To znači da se ne očekuju zaključci, odluke…No, najavljuje se da će se, kada je BiH u pitanju, raspravljati o uvođenju sankcija vlastima entiteta Rs zbog secesionističkih aktivnosti, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.
Sve najave ističu da su sankcije “krajnje sredstvo” i da će se aktivirati kada se počnu primjenjivati odluke koje je skupština manjeg bh. entiteta već usvojila – u oblasti lijekova i vlastitog sudskog i tužilačkog vijeća. U teoriji, to znači da bi prve sankcije EU mogle uslijediti početkom ljeta ove godine.
Ali samo u teoriji.
Prije toga, EU će – već narednog mjeseca – razmatrati produženje za još godinu dana dosadašnjeg režima sankcija prema BiH, koji je na snazi od 2010. godine. Evropska je komisija do sada rutinski, na godinu dana, produžavala taj pravni okvir. Za odluku da se nastavi s ovim mjerama nije potreban konsenzus, već tek natpolovična većina. No, za izmjene te odluke i dodavanje novih imena pojedinaca ili entiteta – pravnih i/ili političkih – jednoglasje je nužno.
A njega nema. Dok Njemačka, podržana od Češke, Holandije i još par država, zahtijeva uvođenje sankcija režimu Milorada Dodika (i njemu lično), Mađarska predvodi države koje se tome kategorički protive. Austrija, Hrvatska, Slovenija, čak i Italija, nisu sklone takvom koraku.
Za razliku od ranijih situacija, sada se u briselskim krugovima propituje i na koji način produžiti postojeći režim sankcija i da li bi takav korak ipak Berlinu dao alat da inicira evropske sankcije bezmalo odmah. Opet, Mađarska unosi “pometnju” i traži načine da onemogući bilo kakvo sankcioniranje u BiH (u dogledno vrijeme).
No, neke sankcije se već provode. Evropska je komisija zaustavila u novembru prošle godine raspodjelu 125 miliona eura pomoći BiH za prevladavanje posljedica pandemije. Na Predsjdništvu BiH. Vijeću ministara, po ministarstvima “leži” desetine i desetine projekata koji trebaju neku vrstu “ovjere” bh. institucija… Neke su već propale. A neke je oborio i sam Dodik, mada su se ticale aktivnosti u entitetu Rs.
Zaustavljen je još cijeli niz projekata koje finansira ili pomaže EU, jer je Dodikov režim uveo blokadu institucija BiH. Kumulativno, radi se o najmanje 200 miliona eura.
Uz to, prema najavi Bloomberga, koju smo objavili u nedjelju, upitna je distribucija skoro 400 miliona eura koliko bi BiH trebala dobiti iz EU fondova, te nešto više od milijardu eura planiranih za zajedničke projekte.
Ipak, one prave – s “crnim listama” za Dodika i njegove sljedbenike, ali i neke druge – zaboravite!
EU još (dugo) nije i neće biti spremna za takvu vrstu akcije
Prijetnje u vezi sa prenosom nadležnosti su konkretizovane, između ostalog, kroz postupak jednostranog i protivpravnog povlačenja saglasnosti za formiranje nekih od najvažnijih državnih institucija i pri tome najavljeno formiranje paralelnih kvazi institucija koje bi djelovale u sklopu eniteta RS, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i važećim zakonima Bosne i Hercegovine. U krivično pravnoj teoriji prijetnja se cijeni prema tome da li je lice koje je upućuje sposobno da prijetnju i realizuje. U ovom slučaju, to je i više nego izvjesno.
Postoji osnovana sumnja da lica sa odlučujućim ovlaštenjima vrše krivično djelo napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine iz člana 156. KZ BIH u vezi sa članom 248. KZ BIH na način što osmisle plan, zloupotrijebe svoju poziciju i ovlasti i utječu na sazivanje niza posebnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, na kojima se po unaprijed utvrđenom planu i naređenju da se pripreme, te utjecajno, da budu usvojeni, donose pravni akti – Deklaracije i zaključci, koji su ništa drugo do pribavljena sredstva pogodna za izvršenje krivičnog djela.
Treba podsjetiti da je, između ostalih, usvojen i zakon kojima se propisuje “zabrana primjene zakona države Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS”, a pored toga slično postupanje može se iščitati i iz gore spomenutih pravnih akata. Takva odredba upućuje na to da će vlasti entiteta RS upotrijebiti fizičku, pa i oružanu silu kako bi spriječili nadležne organe države Bosne i Hercegovine da provode njene zakone na teritoriji entiteta RS.
Nadalje, Zaključcima NSRS se protivpravno povlače saglasnosti kojima su na osnovi člana III/5 Ustava Bosne i Hercegovine navedene nadležnosti postale dio Ustava Bosne i Hercegovine i za koje nije propisana u Ustavu Bosne i Hercegovine mogućnost da budu vraćene na niže nivoe vlasti. Dakle, pokušaj svrgavanja institucija Bosne i Hercegovine. ”Proces vraćanja nadležnosti sastoji se od nekoliko koraka – izrada izvještaja o stanju u različitim oblastima, evidentiranje zaključaka i odluka NSRS-a koje su ranije donesene, priprema novih zaključaka i, na kraju, usvajanje novog zakonodavstva. Ovaj proces, također, uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim zakona o Sudu, Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je nametnuo Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru RS sa utvrđenim rokom u kojem treba same da odsele, a ako ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske“”, piše u Deklaraciji o ustavnim principima, koja je kao strateški dokument usvojena 28. oktobra 2021. godine, na sjednici Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske održanoj na Palama.
Evidentna je, dakle, namjera SNSD-a i predsjednika te stranke da “svrgne najviše institucije BiH”, kako to definiše Krivični zakon BiH. Iz takvog postupanja, a u vezi sa blokadom rada institucija Bosne i Hercegovine, te prijetnjom da će zabraniti provođenje zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS, može se jasno zaključiti ne samo postojanje plana nego i naročito podmukao način onemogućavanja institucija države Bosne i Hercegovine da na takav napad na ustavni poredak efektivno i reaguju.
Krivično djelo iz člana 156. KZ BIH je propisano u formi alternativne dispozicije, znači da je radnja učinjenja krivičnog djela alternativno određena. Odrednica “ko” znači da krivično djelo može bilo ko da učini i to ako upotrebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile pokuša da promjeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije.
Napominjemo da pojam odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela ne mora podrazumijevati formalne činjenice u pogledu nekih od konkretnih radnji, na primjer, može biti da lice nije formalno naredilo blokadu institucija, potpisalo Ukaz o objavi zakona, Deklaraciju i Zaključke, predložilo akte ili formalno nije na službenoj poziciji u vlasti entiteta, ako se van razumne sumnje može dokazati da je upravo to lice osmislilo plan, da su druga lica koja se pojavljuju kao neposredni izvršioci radili prema njegovim uputama i ako je to lice imalo de facto efektivnu komandu ili odlučujuću kontrolu nad pripremama za izvršenje krivičnog djela. Član Predsjedništva iz entiteta RS je rukovodio ovom aktivnošću, davao izjave u medijima o ideji formiranja vojnih snaga entiteta RS, zatim javno je davao ponudu svima koji žele da pristupe paravojnoj formaciji koju ima namjeru da formira, navodeći da je proveo anketu među pripadnicama oružanih snaga Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti koji su navodno u procentu većem od 80% “spremni da pristupe vojsci RS” koju ima namjeru da formira jasno i nedvosmisleno još jednom potvrđujući da postoji prethodni plan i da postoji jasna istrajnost da prouzroči posljedicu – protivzakonito formira vojne snage (što je također krivično djelo). Isti je izjavio da će svi potrebni zakoni biti spremni do kraja 2021.godine te da ima plan kako će “istjerati pripadnike oružanih snaga BiH iz kasarni i drugih vojnih objekata na teritoriji RS” i to na način “kao u Sloveniji 1991.godine” aludirajući na oružani napad i protjerivanje pripadnika OS BIH, a kasnije je kazao “isključit ćemo im vodu i struju u kasarnama”, a što jasno ukazuje na postojanje pripremljenog plana i vjerovatno neke vrste oružane sile kojom bi to i sproveo.
Kada je u pitanju odredba člana 248. KZ BIH “Pripremanje krivičnog djela” na neki način radi se o sastavnom djelu bića svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna i kažnjivost za ta krivična djela proširuje se i na pripremne radnje. Kao posljedica djela javlja se apstraktna opasnost za zaštićeno dobro Dakle, kažnjava se priprema kao stadij koji prethodi učinjenju krivičnog djela. Na primjer, usvajanje zakona kojima se oduzima nadležnost državi, zaključaka kojim se daje saglasnost za protupravno povlačenje saglasnosti i Deklaracije/zaključka kojim se najavljuje zabrana provođenja zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS je pripremna radnja za izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Slično je i sa odredbom člana 247. KZ BIH “Dogovor za učinjenje krivičnog djela”, koja je također sastavni dio svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ovdje se radi o kažnjivoj pripremnoj radnji u vidu samostalnog krivčnog djela, a kažnjava se priprema kao prethodni stadij u učinjenju krivičnog djela. Na primjer blokada institucija Bosne i Hercegovine na način da predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine postupajući u dogovoru sa osumnjičenim ne saziva sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili ih saziva sporadično, „kada je to u interesu Republike Srpske“ ili da poslanici iz istog razloga i/ili na isti način opstruiraju sjednice Parlamentarne skupštine BiH.
Podsjećamo da je svako lice koje je učestvovalo u pripremi, donošenju i provođenju odluka ili je na bilo koji drugi način dalo doprinos u izvršenju navedenih krivičnih djela, krivično odgovorno u granicama svoga umišljaja i to u vezi sa članom 29. KZ BIH “Saizvršilaštvo” i članom 31 “Pomaganje”. Zastupnici i NSRS su saizvršitelji jer su dali svojim glasanjem odlučan doprinos izvršenju krivičnog djela. Svako lice koje je sa umišljanjem pomoglo učinjenju navedenih krivičnih djela kaznit će se kao pomagač. Navedena lica ne mogu se pozivati da su radila jer su bila “prisiljena”, posebno iz razloga što se u ovom slučaju radi o tzv.”odoljivoj sili” gdje su mogli da se odupru i postupe u skladu sa Ustavom i zakonima.
Isto tako može se govoriti i o “podstrekavanju“ kao posebnom obliku saučesništva iz člana 30. KZBiH koje se sastoji u umišljajnom podstrekavanju drugog da učini krivično djelo. Ko drugog podstrekava da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio. U stavu (2) ovog člana je propisano da ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela. Podstrekavanje postoji u slučaju kad se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U ovom slučaju član Predsjedništva iz RS, zajedno sa drugim pojedincima, utiče, ubjeđuje, nagovara poslanike NSRS i Vladu RS da usvoje određene pravne akte (deklaracije, zaključke, zakone i sl.), čime kod istih učvršćuje odluku da izvrše neko od prethodno navedenih krivičnih dijela. Ovdje se može govoriti npr. o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela Protivzakonito formiranje vojnih snaga iz člana 162.a KZ BiH na način da se daje zadatak Vladi RS da pripremi i u parlamentarnu proceduru dostavi Zakon o odbrani kojim će formirati Vojsku RS, što je protivno Zakonu o odbrani BiH i Zakonu o službi u OS BiH. Član Predsjedništva iz RS je takvu namjeru ispoljio javno više puta rekavši da će RS formirati Vojsku Republike Srpske. Podstrekavanje je izvršeno čak i ako ne bude formirana Vojska RS ili ne bude ni pokušano njeno formiranje, jer za krivično djelo Protivzakonito formiranje vojnih snaga KZ propisuje kaznu zatvora najmanje pet godina, a podstrekavanje je kažnjivo, čak i ako krivično djelo ne bude ni pokušano, ukoliko je za to djelo zaprijećena kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
Takođe se može govoriti i o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH, jer je član Predsjedništva iz RS u više navrata rekao da će organi RS-a spriječiti SIPA-u da provodi službene radnje na teritoriji entiteta RS. To sprečavanje implicira upotrebu sile ili prijetnju upotrebom sile jer se SIPA, kao agencija za provođenje zakona, koja ima mandat da u svojim aktivnostima primjenjuje prinudu, jedino silom može spriječiti da djeluje na cijeloj teritoriji BiH, gdje je bez ograničenja ovlaštena da poduzima odgovarajuće aktivnosti iz svoje nadležnosti. Ovakve aktivnosti se mogu smatrati pokušajem promjene ustavnog poretka što je obilježje krivičnog djela Napad na ustavni poredak. Javna izjava člana Predsjedništva da će se vojne kasarne u RS-u isprazniti na način kako je to učinjeno u Sloveniji početkom rata u bivšoj SFRJ, uz prethodno navedene činjenice u pogledu odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela, može predstavljati prijetnju upotrebom sile, a svakako jeste podstrekavanje na izvršenje navedenog krivičnog djela.
“Ako jednostrano preuzimanje nadležnosti sa države na RS postane operativno, onda bi se na temelju ove Odluke Vijeća trebalo razmotriti pojedinačne restriktivne mjere (zamrzavanje imovine/zabrana putovanja fizičkim i pravnim osobama). Sankcije se također mogu razmatrati u odnosu na druge aktivnosti koje bi predstavljale prijetnju državi, u skladu s postojećim okvirom”, navedeno je u u internom dokumentu kojeg je pripremila Služba za vanjske poslove EU za ministre vanjskih poslova zemalja članica EU.
Istraga.ba u posjedu internog dokumenta Službe za vanjske poslove i možete ga u cjelosti pročitati ovdje.
“Takvi instrumenti”, piše u internom dokumentu EU, “trebali bi ostati krajnja mjera, nakon što prethodni nisu uspjeli, jer nose značajne rizike da skrene put BiH prema EU”.
U dokumentu je navedeno da BiH trenutno “ima koristi od portfelja od oko 400 milijuna eura tekućih/aktivnih bilateralnih IPA fondova i portfelja od 1077 milijuna eura ulaganja (uključujući 242 milijuna eura bespovratnih sredstava) kroz regionalne akcije i Investicijski okvir za zapadni Balkan (WBIF).
“Uz upozorenje da ne bi trebalo utjecati na građane i civilno društvo, financiranje IPA-e kao i bilateralni doprinosi država članica EU-a mogli bi se revidirati ili suspendirati. Trebala bi biti bliska koordinacija s međunarodnim financijskim institucijama (IFI)”, navedeno je u dokumentu EU.
Ako se cjelokupna politička situacija kratkoročno ne popravi, EU bi mogla odlučiti upotrijebiti svoju financijsku pomoć EU-a kao polugu. O ovom dokumentu ministri vanjskih poslova raspravljati 21. februara.
“Instrumenti politike EU-a također uključuju okvir sankcija koji je na snazi od 2011., kroz Odluku Vijeća 2011/173/CFSP[4] koja se obnavlja na godišnjoj razini i odnosi se na aktivnosti koje (a) narušavaju suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i međunarodnu osobnost BiH; (b) ozbiljno ugroziti sigurnosnu situaciju; ili (c) potkopati Dejtonski/Pariški Opći okvirni sporazum za mir”, piše u internom dokumentu EU.
U bliskoj koordinaciji s ključnim partnerima, EU planira “intenzivirati napore za olakšavanje kako bi se opredjeljenje vodstva RS-a da se u potpunosti vrati državnim institucijama pretočilo u konkretne korake naprijed”,
“Naš angažman bi se tada trebao usredotočiti na olakšavanje pokretanja konkretnog dijaloga unutar državnih institucija o pitanjima koja neprestano potiču političke tenzije. Trebalo bi mobilizirati sve aktere EU-a i nastaviti surađivati na visokoj razini s vlastima i političkim akterima BiH, također naglašavajući posljedice ako se situacija brzo ne popravi. Takvi diplomatski napori mogli bi uključivati sastanak na visokoj razini s čelnicima BiH koji bi sazvala HRVP. HRVP bi se trebao nastaviti angažirati i koordinirati s čelnicima u regiji, posebno sa Srbijom. Održavanje mira i sigurnosti kao sveobuhvatnog prioriteta. U najgorem slučaju, ako su gore navedeni instrumenti bili neuspješni u promjeni negativnog tijeka djelovanja, ako je zemlja ušla u izborno razdoblje bez dogovora o CR/ER i vođena secesionistička politika, tada su mogući sigurnosni incidenti. EUFOR Althea, koji ima koristi od povjerenja i podrške svih aktera u zemlji, trebao bi ostati glavni bedem ako se situacija pretvori u sigurnosnu krizu”, piše u dokumentu EU.
Damira, njegovu suprugu i kćerkicu poznajem godinama. I dragi su mi: on je tipični inžinjer, obrazovan, pametan, sposoban, uvijek racionalan, neko čija sam promišljanja budućnosti promatrala sa simpatijama, potpuno svjesna da njegova potreba za planiranjem na duge staze mnogima ide na živce. Kada je, pred kraj prošlog ljeta, došao da se pozdravi sa mnom, ipak sam bila iznenađena: ispričao mi je da je konkurirao za posao u Njemačkoj, primljen je i za nepun mjesec odlazi, supruga i kćerka pridružit će se kasnije, najvjerovatnije ovog ljeta, ukoliko se nešto nepredviđeno ne dogodi. To nepredviđeno odnosilo se na uistinu vruću političku klimu u to doba: zvaničnici iz Republike Srpske već su bili napustili državne institucije, uvrede, mržnja i prijetnje pljuštale su u javnom prostoru, neizvjesnost je naprosto bila opipljiva, rat se sve češće pominjao.
Poziv je propao, NSRS se nije ni osvrnuo
Poželjela sam mu sreću, prilično pomiješanih osjećaja: iako on nije krio zabrinutost zbog tog velikog koraka i odvojenosti tokom godine koju je dao sebi da se snađe i pripremi teren za porodicu, njegova opaska da je odlučio da proba, a uvijek se može vratiti, mene nije zavarala, bilo mi je posve jasno da još jedna mlada porodica odlazi zauvijek iz Bosne i Hercegovine, ljudi koji su ovdje imali i poslove i plaće i to čak iznad prosjeka. Srela sam ga slučajno prije dva dana nasred Čaršije: vedar, nasmijan, sav sretan mi je ispričao da je već napredovao na poslu, a pred njegovom porodicom su slatki izazovi: gdje će saviti novo gnijezdo s obzirom na to da su pred njim neslućene šanse.
Sličnih priča Damirovoj od početka ove godine čula sam najmanje desetak, što će reći – u prosjeku dvije sedmično. Neke su rezultat ubrzanog gašenja, odnosno izmještanja velikih kompanija iz BiH, neke su potaknute nestajanjem domaćih firmi, neke naprosto staju u toliko puta izgovorenu rečenicu svih nas: Dosta je, ovo se više ne može podnijeti! Kad god sam pitala šta je bila ta kap koja je prelila čašu, odgovori su bili identični – znaš gdje živimo! Da, znam gdje živimo, u zemlji u kojoj je baš svaki segment podređen politici, bilo da je riječ o redukciji vode, ruglu od neasfaltiranog parkirališta usred glavnog grada ili pak problemima sa školom, zdravstvom, raznim papirologijama koje su u pravilu običnom čovjeku nemoguća misija, a podobnim privilegija. Kada se poigram đavoljeg advokata i priupitam koliko smo sami krivi, odgovor bude još veći šamar – svi su isti! U jednom intervjuu, prije najmanje šest-sedam godina, Mladen Bosić, tada na čelu SDS-a, prilično emotivno mi je rekao (parafraziram): Ne pristajem na tezu da smo svi isti, nismo i nikada nećemo biti, ja se upravo zato i zalažem da se dogovorimo oko onog u čemu se slažemo, a da ono gdje se mimoilazimo ostavimo za neka sigurnija i bolja vremena. Bosić je danas daleko od politike, možda i zato što nije pristajao na to da se tuče prijetnjama raspadom i ratom, ali i sigurno i zato što se zalagao za zakone i sistem u kome jedni neće biti jednakiji od drugih, uključujući i članove njegove partije. Bosna i Hercegovina je i predugo u raljama politika zainteresiranih za probitak i blagostanje članova odabranih porodica i najbližih partijskih sljedbenika, zato je korupcija ovladala svakom porom naših života, a istim onim žarom kojim se odbija svaka mogućnost da Dervo Sejdić bude kandidat jednak Halidu Genjcu, Željki Cvijanović ili Draganu Čoviću organizirano se progone svi koji nisu dio tala. Tu mi živimo, u zemlji u kojoj je nesigurnost na ulici, pred zakonom ili u bilo kakvom poslu – jedina konstanta. Sve ostalo podliježe dogovoru, tačnije svađi legalnih i legitimnih.
Ko je, uostalom, ovlastio Bakira Izetbegovića da nudi odgađanje izbora? Da nije tragično, bilo bi presmiješno njegovo objašnjenje kako nije problem sjediti i 240 sati u komadu i pregovarati o modelu gdje će se većinskom voljom Hrvata izabrati jedan od članova Predsjedništva BiH, ali da on pri tome ne predstavlja samo Hrvate: gdje je bio proteklih godina da pregovara i gdje su, uostalom, ti prijedlozi SDA? Jesu li nestali još onda kada je Čović propustio Fikrin burek? Ili je lider SDA smetnuo, zaboravio da i pregovori o izbornoj reformi – ovi posljednji – traju od prošlog ljeta, bez ikakvih rezultata? Ako Čović neće ni da čuje za Ostale, a neće, to nam je sam priznao, zašto građanske i probosanske partije ne ponude svoj prijedlog, recimo četvrtog člana Predsjedništva BiH? I zašto niko, ama baš niko, ne insistira na onim promjenama koje bi garantirale transparentnije i izbore i prebrojavanja listića? Prije četiri godine, bez puno priče, a kamoli svađe, tadašnji saziv Parlamenta BiH s gnušanjem je odbacio i skenere i videonadzore na biračkim mjestima, od aktuelnog saziva Centralne izborne komisije podjednako se osipaju svi vladari naših sudbina, pa jalova priča o tome kako će ekspertne grupe raditi čak i vikendom uistinu ne zavređuje ama baš nikakvu pažnju. Između ostalog i zato što je SDA i pristala na pregovore tek pod pritiskom međunarodnih dužnosnika, koji su – eto – u predvečerje eskalacije krize koja trese ovu zemlju skontali da bi, eventualno, obnavljanjem federalnog savezništva mogli jednim udarcem efektno ubiti dvije muhe: demonstrirati vlastiti angažman i izolirati Milorada Dodika.
Naravno, nijednu nisu stigli, a kamoli pogodili. Nekoliko je razloga za to, a najvažniji je svakako što lider SNSD-a više nema kud, svoje istrajno razaranje Bosne i Hercegovine doveo je do kiparske faze. Narodna skupština usvaja jedan po jedan secesionistički zakon, a reakcije na ovaj posljednji, formiranje visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske mnogo više govore o onima koji reagiraju nego o Dodikovim ambicijama od kojih ne odustaje. Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira pozvali su Republiku Srpsku da odustane od ovih neustavnih poteza kojima se širi prostor za korupciju i da se radije fokusira na poboljšanje postojećih institucija djelujući na konstruktivan način! E, pa, njihov je poziv propao, NSRS se nije ni osvrnuo, pa ćemo da vidimo koliko je ozbiljno obećanje PIC-a da skupa s visokim predstavnikom “neće dozvoliti da bilo koji akter ugrožava Dejtonski mirovni sporazum”.
Ni kapaciteta ni vizije
Složila se Rusija ili ne (a nije ni sa ovim blago notiranim apelom), Dayton je već odavno ugrožen i upravo Ustavom BiH i izbornim reformama Dodik i Čović igraju ping-pong sa međunarodnim dužnosnicima, slijepim, gluhim i nijemim na sustavno ubijanje suverene i nezavisne države BiH. SDA nema ni kapaciteta, ni vizije, a ni dovoljno ambicije da se bori za drugačiju BiH, građanske stranke su posvađane i same zabavljene vlastitom željom da zamijene najslabiju kariku, ne krijući zavist što im pripadaju tek mrvice tendera i sličnih velikih projekata u čijim blagodatima uživaju porodice i prijatelji nacionalnih vođa. Ljudi odlaze, glavom bez obzira, i ne osvrću se. Biti stranac u Njemačkoj, Austriji, Americi ili negdje u Skandinaviji primamljivije je nego biti obespravljeni tuđinac u svojoj zemlji, onoj koju su nam oteli majstori ubleha, sve sami tvorci visokog korupcijskog miljea u BiH. I to je zapravo recept i za izbornu i za sve druge reforme u ovoj zemlji: SAD su krenule, pa stale, čekaju Evropu, a Bosanci i Hercegovci čekaju njihove crne liste makar za mrvu nade da će jednom biti drugačije. Na sljedećim izborima, ukoliko se Dodik, Čović i Izetbegović ne dogovore da ih otkažu.
Na pisti kijevskog aerodroma, u nedjelju popodne još uvijek je bio parkiran američki teretni vojni avion. To je jedan od dva aviona koji su sletjeli u nedjelju u zoru na Aerodrom Boryspil, a koji su dovezli municiju i drugu vojnu opremu.
američki vojni avion u Kijevu
“Jutros su dva aviona stihla u Kijev sa američkom brzom pomoći za jačanje odbrane Ukrajine. To je dio od 200 miliona dolara nedavno odobrene pomoći”, objavila je Ambasada SAD-a u Kijevu.
Sweet 16 and just 17 – if you know what I mean: Two planeloads of immediately deployable US assistance arrived this morning in Kyiv to boost Ukraine’s defenses. Part of the $200 mln recently authorized, this included ammunition and shoulder-fired grenades. We #StandwithUkraine. pic.twitter.com/E5JoyydcwF
Vojna pomoć Ukrajini, itekako je potrebna. Prema zvaničnim podacima GlobalFirepower.com, Rusija je daleko vojno nadmoćnija.Recimo, Ukrajina ima aktivnih 225 hiljada vojnika, a Rusija više od jednog miliona. Zajedno sa rezervnim sastavima, Rusija ima na raspolaganju tri miliona vojnika, Ukrajina 1,15 miliona. Grafičari Irish Timesa priredili su ovu grafiku na kojoj se može vidjeti vojna sposobnost Ukrajine i Rusije.
Dok su američki vojni avioni dopremali prijeko potrebnu pomoć Kijevu, iz glavnog ukrajinskog grada civilni avioni su prevozili one koji ovu državu više ne smatraju sigurnim mjestom za življenje. Prolaz rezerviran za diplomate sve češće se otvarao. Britancima je sugerisano da do najkasnije 15. februara napuste Ukrajinu. Amerikanci u ovoj državi su dobili uputstvo da se, u slučaju obustave aviosaobraćaja, izvlače drumom, prema granici sa Poljskom. Nizozemska kompanija obustavila je letove prema Ukrajini. Osiguravajuće kuće, piše Ukrajinska Pravda, a prenosi Kyiv Independent, upozorile su druge aviokopanije da ne lete kroz ukrajinski zračni prostor. Istovremeno, (pro)ruski mediji i glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije Marija Zaharova tvrde da službenici misije OSCE-a u Ukrajini provociraju oružane formacije koje kontrolišu dijelove regija Luhansk i Donjeck. Prateći medije, zaključujete da je država na rubu rata.
Ali u samom centru Kijeva ništa ne upućuje na to. Restorani su otvoreni baš u ono vrijeme koje je napisano na njihovim vratima. No, nemožete baš mnogo gostiju zateći u nedjelju, u pola devet ujutro. Ukrajinci su se opredijelili za jutarnji džoging i kafu iz plastične čaše koju kupuju u na Trgu Majdan.
Upravo na Trgu Majdan 2014. godine je započela ukrajinska kriza. Koja traje i danas. Kada su Rusi izgubili kontrolu nad vlastima u Kijevu, krenuli su u vojne operacije. Paravojne formacije pojačane ruskim naoružanjem zauzele su oko 30 posto Luhanske i Donjecke regije. Istovremeno, Rusija je anektirala Krim, ukrajinski poluotok koji dijeli Crno od Azovskog mora.
Sjevernokrimski kanal
Kako bi doveli pitku vodu na Krim, Sovjeti su još šezdesetih godina prošlog vijeka kroz Perekopsku prevlaku počeli prokopavati kanal. Tim će kanalom decenijama kasnije voda iz rijeke Dnjepar teći prema Krimu. Nakon Putinove invazije i anektiranja ovog poluotoka, Ukrajinci su 2014. godine pregradili ovaj kanal i tako okupiranu teritoriju ostavili bez vode.
Pogledate li kartu Ukrajine sa jasno ucrtanim teritorijama koje kontroliraju proruske paravojne formacije, vidjet ćete da rudama bogate regiija Luhansk i Donjeck nisu kopnenim putem povezane sa Krimom. A to je ono što Rusi, u konačnici, žele. Karta koju je objavio njemački Spiegel, pokazuje raspored ruskih vojnih snaga oko Ukrajine.
Veći dio snaga, dakle, usmjeren je prema gradu Dnjepar. Okupiranjem tog dijela Krim bi bio povezan sa Donjeckom, dobio bi vodu iz rijeke Dnjepar, a Ukrajina bi ostala bez izlaza na Azovsko more koje, praktično, ulazi u utrobu Ruske Federacije.
Mariupolj je grad na Azovskom moru koji je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. On graniči i sa paradržavnom tvorevinom Donjecka narodna republika iza koje stoji Ruska Federacija. Regija je još poznata i kao Donbas. Koliko, zapravo, Rusija vojno podržava paravojne formacije u toj regiji, najbolje se moglo vidjeti 2019. godine. Posmatrači OSCE-a, naime, tada su snimili savremenom sistemu za ometanje Tirada-2. Snimci su nastali 16. marta 2019. godine u okupiranom dijelu ukrajinskog Donbasa i sve je do navedeno u u izveštaju OSCE-a.
Ovim sistemom u tom je trenutku raspolagala isključivo vojska Ruske Federacije, čiji su svaničnici sve vrijeme tvrdili da nemaju nikakve veze sa pobunjenicima na istoku Ukrajine. Nakon prezentacije ovih snimaka, Misija OSCE-a će, ubrzo, prekinuti praksu objavljivanja fotografija koje su napravili njihovi dronovi.
Danas, pak, zvaničnici Ruske Federacije službenike OSCE-a koji su vršili “izviđanja” u područjima konflikta nazivaju – provokatorima.
Prema posljednjem dnevnom izvještaju OSCE-a, u regijama Luhansk i Donjeck zabilježeno je oko 40 eksplozija. Veći dio ih je zabilježen u regiji Luhanska, odnosno u blizini Stanice Luhansk. To je jedno od rijetkih mjesta predviđenih za prelazak sa teritorije Ukrajine koja je pod kontrolom Vlade u Kijevu, na teritoriju koju kontrolšu paravojne formacije. Dolazak do Stanice Luhansk iziskuje prolazak kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije. Prvi rovovi nalaze se nekoliko stotina metara od samog prelaza. Grad Luhansk je udaljen dvadesetak kilometara od Stanice Luhansk. Da biste prešli na drugu stranu, odnosno na teritoriju pod kontrolom paravojnih formacija morate imati odgovarajći pasoš (ukrajinski ili ruski) ili posebne dozvole. Plus negativan Covid test koji možete uraditi u krugu kompleksa koji se smatra graničnim prijelazom. Automobilom na drugu stranu ne možete preći. Iznemogle i bolesne prevoze kolicima. Nerijetko se dešava da se preko tog prijelaza prenose i kovčezi sa mrtvima, jer porodice žele da ih sahrane u mjestu gdje žive.
Stotinjak kilometara od Stanice Luhanske je grad Severodonetsk. Već smo pisali da tu živi zajednica Bosanaca. Došli su prije trideset godina, uglavnom kao radnici Vranice. Uglavnom govore ruski, ali se osjećaju – Ukrajincima. Inače, svi će u ovom gradu reći da žive u Severodonetsku. Što je, objasnit će nam jedan ukrajinski diplomata, ruska verzija. Pravi Ukrajinci, reći će nam, taj grad zovu Sieverodonetsk. Ali bez obzira na to što se koristi ruska verzija imena, Sieverodonetsk je pod kontrolom Vlade iz Kijeva. Oslobođen je u ljeto 2014. godine. U gradu nema tragova ratnih dejstava. Ali u kada krenete dalje na istok, vidjet ćete ruševine.
na putu ka Stanici Luhanska
Formalno, na snazi je mir. Suštinski, puca se. I sve više priča o velikom ratu. Ukrajinske vlasti postavile su Rusiji ultimatum za razgovore o Krimu i drugim okupiranim teritorijama. Taj ultimatum ističe 16. februara. Tada bi, prema saznanju američkih obavještajnih službi, trebala započeti ruska invazija na Ukrajinu.
“Dok je crkve i vladika, bit će Srba i četnika”, pjevao je ovog vikenda u Bosni i Hercegovini srbijanski “opozicionar” Mlađan Đorđević, koji se, opet, družio sa Lukom Babićem, igumanom manastira Karno kod Srebrenice.
U opisu dva videa koja je objavio, Đorđević je naveo da su snimci nastali u Bosni i Hercegovini.
Mlađan Đorđević, proruski srbijanski opozicionar i kum Dragana Đilasa, ponovo u BiH, sa igumanom Lukom Babićem iz Srebrenice, okuplja četnike pic.twitter.com/LtQoJRrUzu
Mlađan Đorđević je bivši savjetnik srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, danas “humanitarac” koji je osnovao organizaciju “Naša Srbija” i vođa “Pokreta Oslobođenje”. U Srbiji slovi za opozicionara koji se protivi režimu Aleksandra Vučić. Inače je kum Dragana Đilasa. Đorđević ima dobre veze sa ruskim biznismenima, a prije svih sa sa Aleksanderom Babkovim, koji je od 2014. godine pod sankcijama Evropske unije zbog “narušavanja teritorijalnog integriteta i suverenitata Ukrajine”. Babkova su kasnije sankcionisale Sjedinjene Američke Države, koje su ga stavile na crnu listu.
“Aleksandar Babakov je posebni predsjednički izaslanik Ruske Federacije zadužen za saradnju s organizacijama koje predstavljaju Ruse koji žive u inostranstvu. Babakova je 2014. godine sankcionirala EU, koja je istaknula da je glasao za ruski zakon o aneksiji Krima. Aleksandar Babakov imenovan je za dužnosnika Vlade Ruske Federacije”, navedeno je u odluci vlasti SAD-a.
Đorđević je, već smo objavljivali, u jesen prošle godine boravio u Rusiji gdje se susreo sa Babkovim. Inače, sredinom jauara ovaj srbijanski opozicionar posjetio je manastir Krno kod Srebrenice, gdjke se družio sa igumanom Lukom Babićem. U taj su manastir nerijetko navraćali pripadnici Žandamerije MUP-a Republike Srpske. U manastiru Karno su, prema informacijama Istrage, godinama živjele i dvije ruske državljanke čiji identitet nikada njije utvrđen.
Prema pisanju portala radiosarajevo.ba, iguman Luka Babić je rođen 10. maja 1972. godine u Bugojnu. Srednju mašinsku školu u rodnom gradu 1991. godine. Zamonašio se 28. avgusta 2004. godine u manastiru Tvrdoš od strane Episkopa zapadnoameričkog Maksima.
“Voli da se fotografira pa na zvaničinoj Facebook stranici manastira postoji na hiljade njegovih fotografija u različitim prilikama. Na jednoj od njih je snimljen s pištoljem, a potom i pored oklopnog vozila Despot, a pored mantije, voli i uniforme”, pisao je portal radiosarajevo.ba sredinom januara ove godine.
Povodom 9. januara ove godine, ali i u ranijim prilikama bez zadrške objavljuje fotografije ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Na mnogo fotografija ističe svojevrsnog uzora preminulog Atanasija (Jevtića) koji je otvoreno propovijedao da “muslimani smred”. Po svemu sudeći ovaj sveštenik utječe na to da se duh netolerancije i danas, poslije svega što se dogodilo, širi Srebrenicom i srednjim Podrinjem.
Uznemirujuće je da su osobe poput igumana Luke uz sami vrh SPC, jer se može vidjeti na brojnim fotografijama sa patrijarhom Profirijem, pa i u šetnji Sarajevom 17. oktobra 2021. godine! To znači da ovakve pojave, nažalost, i dalje nisu marginalne u Srpskoj crkvi.
U Misiji OSCE-a u Ukrajini angažirano je 59 bh. državljana, saznaje Istraga.ba. No, u ovom trenutku je nepoznato koliko njih je trenutno u Ukrajini.
“Posljednja informacija iz OSCE-a u Beču je da OSCE želi sačuvati operabilnost SMM bez obzira na formalne notifikacije US i UK o povlačenju ljudstva. Inače, pored BiH to su dvije najzastupljenije zemlje u SMM. Zajedno sa SMM, OSCE Beč pravi contingency planove u slučaju različitih scenarija na terenu. U SMM ima 59 angažovanih osoba iz BiH, a još nemamo informacije koliko ih je u ovom trenutku u Ukrajini i u kojim regionima. Procjena sa terena je 40-45. O svemu smo obavijestili MIP BiH, i u stalnom smo kontaktu sa čelnim ljudima u OSCE i drugim delegacijama zemalja koje imaju značajan broj ljudi u SMM”, kazao je za Istragu Siniša Bencun, ambasador BiH u sjedištu OSCE-a u Beču.
Ambasador Bencun ističe da “naši ljudi nisu zvaničan kontigent kakav imaju neke druge države”, jer su se oni samostalno zaposlili u Misiji OSCE-a u Ukrajini, bez posredovanja države BiH.
“Zbog toga BiH nema nikakve mehanizme u pogledu donošenja odluka o njihovom boravku u Ukrajini”, objasnio je Bencun.
Ekipa Istrage, Oslobođenja i O kanala uspjela je stupiti u kontakt sa nekoliko bh. državljana koji rade u Ukrajini. O detaljima nisu mogli govoriti. No, potvrdili su nam da je veći dio bh. državljana angažiran na istoku Ukrajine, odnosno u regijama Luhansk i Donjeck, gdje je i linija razgraničenja između teritorije koja je pod kontrolom Vlade u Kijevu i one koju kontroliraju separatisti povezani sa Rusijom.
Službenici OSCE-a u ovim regijama imaju ovlaštenje da prolaze između linija razgraničenja na obe strane. Svako kršenje primirja se evidentira i objavljuje u dnevnim izvještajima.
U izvještaju objavljenom u petak, navedeno je da je u regijama Luhansk i Donjeck registrirano oko 800 kršenja primirja. Zabilježeno je nekoliko eksplozija na linijama razgraničenja.
Tokom boravka u ovoj regiji, uspjeli smo proći kroz nekoliko punktova ukrajinske vojske koja kontroliše sve putnike. Također smo zabilježili i stalne pokrete ukrajinske vojske i oklopnih vozila.
Američki obavještajni izvori navode da bi Rusija mogla započeti napad do kraja naredne sedmice. Diplomate koje su na službi u Kijevu potvrdili su za Istragu da im je rečeno da bi napad mogao biti između 16. i 18. februara.
Upravo je 16. februar krajnji rok do kojeg bi državljani Velike Britanije zaposleni u Misiji OSCE-a u Ukrajini trebali napustiti državu. Naredba iz Londona je došla u subotu ujutro. Dan ranije, u petak, SAD su pozvale svoje državljane da napuste Ukrajinu. No, ono što je posebno interesantno je odluka Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije. Glasnogovornica tog Ministarstva, Marija Zaharova obavijestila je u subotu ruske medije da će da država iz Kijeva povući niže diplomatsko osoblje, uz obrazloženje da se Rusija boji podmetanja ili odmazde.
U subotu oko podne i Njemačka je pozvala svoje državljane da napuste Ukrajinu. Ranije su to učinili Izrael, Estonija i još pedesetak drugih država. Ekipa Istrage, Oslobođenja i O kanala u subotu popodne je sa istoka Ukrajine krenula prema Kijevu. U glavnom gradu Ukrajine hiljade građana izašlo na ulice, uzvikujući ime svoje države i noseći zastave.
Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski, pak, kaže da širenje informacija o eventualnom ruskom napadu pogoduje neprijatelju, jer širi dodatnu paniku.
“Trebali bismo biti spremni svakog dana. Razumijemo rizike, razumijemo da oni postoje. Ako vi ili bili ko drugi imate dodatne informacije o invaziji Rusije koja počinje 16. februara, molim vas dajte nam te informacije”, kazao je Zelinski, obraćajući se američkim zvaničnicima.
Jutra u Severodonetsku poprilično su hladna. I mirna. Ali vijesti koje do ovog grada dopiru u petak predveče, nisu baš ohrabrujuće. Svjetski mediji izvještavaju da bi ruska ofanziva uskoro mogla početi. Latvija, Južna Koreja, Japan i Norveška pozvali su svoje građane da hitno napuste Kijev i Ukrajinu. U petak popodne im se pridružuje i Evropska unija. Izrael povlači svoje diplomate. Strani mediji izvještavaju da bi Rusija mogla napasti Ukrajinu prije kraja Olimpijskih igara. Dakle, uskoro.
Petak je popodne. U turskoj kafani u centru Severodentska razgovaramo sa Tatjanom Bjelanskajom. Pokazuje nam orden za hrabrost koji joj je dodijeljen nakon oslobođenja ovog grada od proruskih separatista. Nekad davno bila je u vezi sa Bosancem, pa se razumijemo.
“Ne bojim se. Nisam se bojala ni kada su nas okupirali 2014. godine. I sada nam Putin ne može ništa”, ohrabruje Tanja sve koji su za našim stolom.
No, vijesti koje pristižu i nisu tako ohrabrujuće. Velika Britanija, javlja u petak popodne britanski Guardian, izdaje preporuku svojim građanima da ne putuju u Ukrajinu.
“Rusija gradi terenske bolnice ne samo na jugu Bjelorusije, već i na sjeveru okupiranog Krima”, piše dobro obaviješteni njemački novinar Julian Ropke, prilažući satelitske snimke.
satelitski snimci
A početak dana bio je poprilično miran. Voz iz Lisičanska za Popasnu kreće u sedam ujutro. Upozorenja trojice Bosanaca koje smo upoznali u Severodonetsku su se obistinila. Pruga izgleda pristojno, ali sve vrijeme imate osjećaj da se vozite makadamom. Drvene klupe ne dopuštaju da zaspimo, pa zapažamo sve detalje. Željezničari su, uglavnom, žene. Kondukterka nam odmah na polasku cijepa tri karte. Miroslav Maljevanec, naš vodič i prevodilac, dobar student i još bolji čovjek, kaže da su tri karte koštale dva dolara. Ali nismo u Ukrajinu došli da istražujemo životni standard. Mjesecima su ovdje kamere svjetskih medija koji izvještavaju da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu. Ruski predsjednik, pak, kaže da njegova vojska na ukrajinskim granicama samo provodi veliku vježbu. Američki, za to vrijeme, poziva svoje državljane da napuste Ukrajinu. I nas je naša Bisera Turković upozorila da „bez razloga ne putujemo“ u ovu zemlju, pa smo mi baš zbog toga doputovali u ovu zemlju.
Stanica u Lisičansku
Prugom kojom se vozimo iz Lisičanska ka Popasni, vozovi su nekad išli do same granice sa Rusijom. Sada ne idu dalje od Popasne. Tu je crvena linija preko koje se ne može dalje. Dio Ukrajine, od Popasne do granice s Rusijom, kontrolišu paravojne proruske formacije koje su, uz pomoć matice, okupirale dijelove Luhanske i Donjecke oblasti. Vlada iz Kijeva od 2014. godine ne kontroliše istok države. Obe strane su dobro ukupane na liniji razgraničenja. Formalno, traje primirje. U stvarnosti, oko grada Popasna svake večeri odjekuju eksplozije. Noć prije našeg dolaska, odjeknulo ih je desetak. Tako, barem, bilježi misija OSCE-a kojoj, slično kao i u Bosni i Hercegovini, preostaje jedino da izražava zabrinutost.
Na stanici u Popasni čeka nas Konstantin Jevgenevič. Dok smo mi išli vozom, on se probijao automobilom. Morao je proći dva punkta, vozeći se iz naše baze u Severodonetsku. Kratka vožnja kroz blatnjave gradske ulice i dolazimo do jedne raskrsnice u poljima pored grada. Skrećemo lijevo i nakon dva kilometra ne možemo dalje. Tu su veliki ježevi, i vojnik sa puškom. Pored ceste je rov i kompleks tranšeja.
Položaji u kod grada Popasna
„Dalje ne možete, tamo je neprijatelj“, govori nam.
„Koliko daleko“, pitamo.
„Oko 500 metara dalje u polju“, odgovara vojnik.
Ekipa Oslobođenja, O kanala i Istrage: Denis Bajrović i Avdo Avdić
Upozorava nas da smo na puškometu. Konstantin i Miroslav nemaju pancire. Sklonili su se iza automobila dok mi ne završimo svoj posao. Nijedan pucanj nismo čuli.
„A inače se često puca“, kaže ovaj vojnik.
Popasna je, poprilično, opasna. Dan prije nego što smo došli u Popasnu, išli smo smo na Stanicu Luhanska. Bila su nas četvorica. Zahvaljujući Konstantinu i Miroslavu, kolega Denis Bajrović i ja uspjeli smo proći kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije.
„Ime i prezime“, prevodi nam Miroslav riječi ukrajinskog policajca koji na trećem punktu iz Pravca Severodonetska pregleda naše pasoše.
Kolega Bajrović malo je zbunjen. Policajac u rukama drži njegov pasoš i traži od njega da mu kaže svoje ime i prezime. Na kraju je bio primoran da u svom mobitelu napiše svoje ime. I, opet, ništa. Ukrajinskom policajcu falilo je jedno ime.
„Očenstvo“, objasnit će nam Miroslav.
To je ono srednje ime. Recimo, Vladimir Vladimirovič Putin.
Na ovom punktu izgubili smo nekih pola sata. Ali na Stanicu Luhanska ne možete zakasniti. Tamo je vrijeme stalo 2014. godine. Grad je u ruševinama. Skrećemo sa glavne ceste i ulazimo u samo naselje. Tristo metara kroz lokve i onda znak „STOP“. Pored je i crvena tabla na kojoj je piše – mine. Došli smo do prve linije. Iz improviziranog rova izlazi vojnik sa puškom.
sa ukrajinskim vojnicima na polložajima kod Stanice Luhansk
Ivan se zove i nema više od 22 godine.
„Tamo je Luhansk. Nekih 20 kilometara“, objašnjava nam Ivan.
U njegovom rovu za sada je mirno. Ali sedam dana prije našeg dolaska, u jednom od rovova oko Stanice Luhanska ranjen je ukrajinski vojnik. Rafali se čuju, uglavnom, noću. Nekih 500 metara od Ivanovog rova je mjesto na kojem se može preći na teritoriju pod kontrolom separatista. Hiljade ljudi svakoga dana prelazi s jedne na drugu stranu. Ali samo pješke. Ukrajinci koji žele posjetiti svoju rodbinu na drugoj strani dođu, recimo, autobusom do Stanice Luhansk, a potom idu pješke kroz kontrolne punktove. Na drugoj strani ih čekaju autobusi ili taksi vozila. Za starije i bolesne, tu su invalidska kolica. U krugu samo prijelaza imate apoteku, pekaru i nekoliko uličnih prodavača meda. Jevgenij je jedan od njih.
„Od 2015. godine je, uglavnom, mirno. Ponekad čujem eksplozije i pucnjavu“, kaže nam Jevgenij.
Na području Stanice Luhansk, promatrači OSCE-a su, u srijedu navečer, čuli 95 rafala. Pucano je i iz mitraljeza. Niko nije ranjen. Tokom prošle, 2021. godine, stradao je 91 civil. Podaci o vojnim žrtvama su nepoznati.
oklopna vozila nedaleko od Stanice Luhansk
U gradu Severodonetsk postoje dvije vojne bolnice. Pristup je dopušten samo vojno-medicinskom osoblju. Ali u sobi do naše, u nečemu što domaćini nazivaju hotelom, spavaju vojnici koji čine medicinski tim. Oni su iz unutrašnjosti Ukrajine i tu provode određeno vrijeme na dužnosti. Svakog dana idu u drugi dio grada, kako bi se u vojnoj bolnici brinuli o ranjenima. Sa strancima ne smiju razgovarati o detaljima. Sreća, u gradu ima zajednica Bosanaca. Njih petorica su tu već 30 godina. Svi su oženili Ukrajinke. Suvad Tutnić je najstariji među njima. On je porijeklom iz Željeznog Polja kod Žepča. Radio je i živio po bivšem Sovjetskom savezu i, onda je, kada je počeo rat u BiH došao u Severodonetsk. Tu se skrasio.
„U ratu smo ovdje bili u medijskoj blokadi. Rusi su kontrolisali sve medije i predajnike. Zato smo ustajali u 2 ujutro da slušamo Slobodnu Evropu i da čujemo šta se dešava u Bosni. Još su nam, na početku rata, slali i Oslobođenje iz Moskve. Poprilično su bile bajate vijesti, ali to je bio kontakt sa BiH“, priča Tutnić.
Jednom je, kaže, pismo iz Bosne do njega došlo nakon šest mjeseci. Ali to je bilo u ratu.
„Onda je rat došao ovdje, u Severodonetsk. Nikad nismo pomislili da će biti rat“, objašnjava nam.
Severodonetsk je u proljeće 2014. godine pao u ruke proruskih separatista. No, ukrajinska vojska ga je u ljeto iste godine vratila pod svoju kontrolu.
„Grad je oslobođen“, piše na spomen ploči postavljenoj ispred gradske uprave.
Iznad je bista Aleksandra Vitalijeviča Radievskog. General-major ukrajinske vojske je poginuo 23. jula 2014. godine tokom oslobađanja okupiranih gradoca u Luhanskoj oblasti. Ali ni osam godina kasnije, ova oblast nije u potpunosti oslobođena. Proruski separatisti 29,6 posto Donjetske oblasti i 31,4 Luhanske oblasti. Dovoljno da Rusi kontrolišu najbolje rudnike na istoku Ukrajine. Istovremeno, 2014. godine je okupiran i ukrajinski poluotok Krim. Rusija sada ima prevlast i na moru. Ukrajina je, zapravo, u potkovici. Na moru su ruski brodovi, Krim je anektiran Rusiji, dio Luhanske i Donjetske oblasti kontroliraju proruski separatisti, a na sjeveru je Lukašenkova Bjelorusija koja ovih dana provodi zajedničke vojne vježbe sa Rusijom. Na drugoj strani, vježbaju i Ukrajinci.
U čuvenom vicu “odvažni” Suljo odlučio je “braniti” Muju od siledžija.
Nakon što su nasilnici opalili još jedan šamar Muji, Suljo je prijetećim tonom rekao:
“E hajd ako smiješ, opali mu još jedan”…
Da ne dužimo, svi znate taj vic, Mujo je na kraju zavapio:
“Nemoj me Suljo više braniti…”.
E, tako je u javnosti Bosne i Hercegovine doživljeno još jedno saopćenje, preciznije “Zajednička izjava Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira” u Bosni i Hercegovini emitirano iz Ureda visokog predstavnika (OHR), piše politicki.ba.
“Visoki predstavnik i SBA (ova skraćenica znači da je Upravni odbor PIC-a zasijedao na nivou ambasadora op.a.) neće dozvoliti da bilo koji akter podriva Dejtonski mirovni sporazum.
SBA će poduzeti potrebne odgovore u koordinaciji sa visokim predstavnikom, uzimajući u obzir njegove nadležnosti i instrumente kako bi osigurao puno poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i suvereniteta i integriteta BiH”.
Javnost se na ovo počela s jedne strane sprdati, a s druge čak i tražiti da se OHR i sam nedavno postavljeni visoki predstavnik Christian Schmidt pokupe i odu iz BiH. Jer nije ništa uradio.
Preciznije, nije posegnuo za svojim Bonskim ovlastima, poništio usvojene zakone, smijenio Milorada Dodika, raspustio Skupštinu entiteta Rs… Iz onog vica na početku teksta “Mujo” je Bosna i Hercegovina. “Suljo” je Christian Schmidt.
Siledžije su – zna se ko. Neki od njih pobrojani su. Iz Ambasade SAD stigla je trodjelna izjava na Twitteru gdje se – nevjerovatno! – građani pozivaju na “javnu raspravu” i da se nagovore se vlastima.
EU je saopćila da će se BiH – opet – naći na dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove…Još jedno, po ko zna koje u nizu razočarenje u javnosti izostankom odlučne akcije međunarodne zajednice opet otkriva duboko nerazimijevanje.
Mi nikako da shvatimo da stranci neće rješavati naše probleme. Stranci nikako da razumiju da će – na kraju – ipak to morati uraditi. Što više odlažu, cijena koju ćemo skupa platiti bit će ogromna! Saopćenje SBA PIC je sasvim tipično i bitno se ne razlikuje od ranijih.
Ono pokazuje ono što znamo, ali nećemo da prihvatimo – svijet, odnosno Zapad, nema jedinstvenog stava o tome šta uraditi.
Schmidt sve bolje razumije gdje je došao.
I sve mu je jasnije da, čak i kada bi htio, nema podršku svojih šefova da iskoristi Bonske ovlasti.
One su jeres. Jeste da su tu, “u ladici”. Jeste da Schmidt ima i ključ od te ladice, može je otključati kad god hoće i uraditi sa ovlastima šta mu je volja.
Ali, dok mu iz Berlina, Vašingtona, pa i Brisela ne kažu da to učini, on ladicu neće ni pogledati. I to je surova realnost koje bi smo već jednom morali postati svjesni.
Surova je realnost i to da Bosna i Hercegovina, skrojena i sputana u luđačku košulju koja se zove Dejtonski sporazum, naprosto ne može funkcionirati bez intervencije iz vana!
Da je to tako, svjedoči i činjenica da je OHR sastavni dio Dejtona.
Visoki je predstavnik mogao smjenjivati i po stotinu izabranih zvaničnika u Bosni i Hercegovini kada je iza njega, makar kao blef, stojalo par desetina hiljada zapadnih vojnika.
Sada kada je tu šačica od 700-tinjak naoružanih stranaca (EUFOR+Štab NATO), Schmidt ne može biti ni “Suljo” iz poznatog vica. Jer, visoki predstavnik ne može siledžijama ni prići i “čikati” ih da pucaju šamare.
Oni ga ne priznaju!
U netom emitiranom saopćenju PIC-a sugerira se da se BiH treba posvetiti ispunjavanju 14 prioriteta EU. Oni su dobri. Upućuju na poboljšanje funkcioniranja institucija BiH, kako bi ona bila kadra dobiti kandidatski status za ulazak u EU. Iako je to iluzija, dobri su jer traže funkcioniranje bh. institucija, što nam je više nego neophodno.
A iluzija su i zato što je EU bjelodano dokazala da, čak i kada bi se ovh 14 prioriteta ispunilo, opet bi se našao neki razlog da BiH ne dobije kandidatski status jer se Unija istinski dalje ne želi širiti. I ovo što imaju previše im je!
Ko ne vjeruje, neka pogleda Kosovo i vizni režim s EU, te Sjevernu Makedoniju… Pa onda neka pogleda Mađarsku i Bugarsku. I neka dobro raširenih očiju i uključenim mozgom pažljivo gleda Ukrajinu! I sve ovo pod uslovom da Dodik, suočen s razotkrivanjem da je tek kokošar koji je pokrao sve što se pokrasti moglo, neće pokrenuti rat kako bi se zaštitio od zatvora.
On je neprikosnoveni gospodar rata u BiH i regionu i – znajući ga – neće prezati ni od toga da ga potpali. Prethodni mu je rat više nego koristio. U teškoj smo situaciji. I ona će biti sve gora.
Predloženi entitetski Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, a koji Narodna skupština Republike Srpske namjerava usvojiti, sadrži samo jednu stranicu teksta i sa više desetina otvorenih ili nedovoljno precizno utvrđenih pitanja, govori nam o namjeri tamošnjeg zakonodavca da formira takozvanu „sivu zonu“ u utvrđivanju prava vlasništva nad nepokretnom imovinom. Da stvar bude još interesantnija, predloženi zakon je u „sivoj zoni“ iz najmanje dva razloga. Prvi jer ne postoji državni ili krovni zakon kojim bi se uredila prava vlasništva i pravo raspolaganja (recimo državni zakon o stvarnim pravima), ali i veoma jasno utvrdilo šta to može biti predmetom vlasništva i, drugi, jer je i sam ponuđeni entitetski zakon u neskladu sa drugim entitetskim zakonima, kao i relevantnim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao što su odluka U-1/11 i odluka U-8/19. Podsjetimo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci U-1/11 jasno utvrdio sljedeće:
„Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.“
Istovjetno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio u odluci U-8/19 koja se bavila poljoprivrednim zemljištem, gdje je opet utvrđeno da je to isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine. Zašto je to tako, odgovor je veoma jednostavan. Zato što svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina svojim zakonom uređuje statusna pitanja imovine, naravno, praveći razliku između javnih dobara, općih dobara, dobara od općeg interesa i na kraju dođu pitanja nepokretne i pokretne imovine, kao i prava koja se na njih primjenjuju.
Kako Bosna i Hercegovina nije nikad svojim zakonom, ma kako se on zvao, uredila pitanja statusnih prava, šta je to imovina i koja vrsta prava se na njih primjenjuje, da li pravo vlasništva, raspolaganja ili korištenja, očito je da vlasti bh. entiteta Republike Srpske nastoje iskoristiti vakuum i kreirati svoj zakon kojima će se urediti ova pitanja. Odnosno, Dodik i njegovi slijepi sljedbenici svjesno formiraju „sivu zonu“ u tretiranju imovine, koju onu nazivaju nepokretna i navodno služi za funkcioniranje vlasti tog bh. entiteta. Šta je problem? Ima problema više, pa ćemo prikazati samo neke od najvažnijih. Prvi, da postaje očito da vlasti RS-a ne žele ili ne znaju napraviti razliku između javnih i općih dobara sa jedne strane i nepokretne imovine sa druge strane. Zato oni koriste nedostatak državnog zakona koji tretira ova pitanja, kako bi kroz manipulaciju pravima sebi obezbijedili prostor za različite transakcije. Drugo važno pitanje odnosi se na to što država Bosna i Hercegovine svojim zakonom, a to nije zakon o imovini, statusno uredila prava nad javni dobrima, općim dobrima i dobrima od općeg interesa, te rekla šta se sve smatra pod ovim pojmovima, kao što to piše u entitetskim zakonima o stvarnim pravima. Dakle, nepostojanje državnog zakona o stvarnim pravima kojima se uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, otvoren je prostor za ovo što rade vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Još preciznije, opća dobra kao što su rijeke, obale, jezera, mora, zrak nemaju vlasnika niti neko može ostvariti pravo vlasništva nad njima, jer ona služe svim građanima podjednako. Javna dobra kao što su javne ceste, putevi, trgovi, trotoari također nemaju vlasnika, ali trebaju imati onoga ko se o njima brine ili njima upravlja. Dobra od općeg interesa, kao što su šume, šumska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, građevinska zemljišta i slično, mogu imati vlasnika ili nad njima se može ostvariti pravo vlasništva samo na način kako to propiše državni zakon, kojeg u Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek .
Treća važna stvar, ostavljanje predloženog zakona u RS-u u „sivoj zoni“ predstavlja neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je krivično djelo. Odnosno, ovdje se čak vidi namjera i organizirana grupa koja svjesno, sa umišljajem ulazi u aktivnost koja je krivično djelo. Naravno da zastupnici u zakonodavnim organima vlasti imaju određeni imunitet, koji ih štiti u onim stvarima koje se tiču obavljanja njihovog posla, ali to nepoštivanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svakako nije. To je već posao za pravosudne institucije, a kandidata za procesuiranje ima značajan broj.
I na kraju, kao četvrto, ostaje otvoreni pitanje zašto ovo Milorad Dodik radi? Sve njegove aktivnosti, ostavljaju prostor da se razmišlja kako on to radi, kako bi šume, šumska zemljišta ili poljoprivredna zemljišta mogao nuditi kao zalog ili kolateral onda kada ide pred međunarodne finansijske institucije sa traženjem kredita ili kada učestvuje sa entitetskim dionicama na svjetskim berzama. U obje varijante, Dodiku treba nešto što može dati kao kolateral, gdje se otvara i pitanje vrlo konkretnih lokacija, koje se vode kao poljoprivredno zemljište, a koje bi on dao, na primjer Rusiji, kao zalog, pa kroz nevraćanje kredita, Rusija ili neko iz Rusije bi ušao u posjed toga poljoprivrednog zemljišta. I šta bi onda bilo da tamo, na primjer, osvane jedna ruska vojna baza? Kako bi kolokvijalni zapad na tako nešto reagirao? Da li bi nastavili biti redovno zabrinuti ili bi konkretno reagirali?
Zato je predloženi entitetski zakon napisan preširoko i nedovoljno precizno kako bi se mogao tumačiti na više različitih načina, ali sa očitom namjerom da se različita zemljišta, bila ona šumska ili poljoprivredna koriste kao zalog ili kolateral kada bh. entitetu Republika Srpska treba svježeg novca kako bi servisirao budžetske potrebe. Da zaključimo veoma jednostavno. Dodiku za ostanak na vlasti treba svjež novac, koji bi se upumpavao u entitetski budžet, kako bi onda RS mogao izvršavati svoje budžetske obaveze. A način je jako jednostavan – konstantno zaduživanje, kako bi se pokrio četverogodišnji mandatni period – dok će dugove koje proizvodi Dodik, vraćati neko, kada on više ne bude dio vlasti i zato on ne brine previše o količini prekomjernog zaduživanja jer on ne misli vraćati kreditna i svaka druga zaduženja. Pri tome, Dodik očito nastoji uvući Rusiju u tu priču kroz zaduživanje kod njih, nudeći različite lokacije kako bi se maksimalno otežao NATO put Bosne i Hercegovine.
(Ova analiza pisana je uz konsultacije sa pravnim ekspertima)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
