HDZ BiH i stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS) izlaze na izbore. Potvrdio je to predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, obraćajući se u petak na svečanosti povodom tridesete obljetnice HVO-a.
“Obzirom da je ovo godina izbora, a neću posvetiti tim izborima nijedne riječi ovdje, vrlo jasnu poruku ćemo poslati i to šaljemo. I pozivam vas da budete uz nas. Hrvatski narod će birati svoje legitimne predstavnike, na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini”, rekao je Čović, nakon čega je Velikom dvoranom Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača odjeknuo aplauz.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović @Dragan_Covic promijenio stav. “Ovo je izborna godina, Hrvati će birati svoje legitimne predstavnike na svim razinama”. pic.twitter.com/iDSYv9nG61
Prije samo dvadeset dana Dragan Čović je tvrdio da “nema zakonskih uvjeta za održavanje izbora”.
“Po meni, apsolutno, nema nikakvih uvjeta da bi se izbori organizirali, upravo zbog neprovođenja presude Suda u Strazburu, ali i svih drugih pitanja”, kazao je Dragan Čović 20. marta ove godine.
Ali šta je uticalo na to da Dragan Čović radikalno promijeni svoj stav kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine? Istraga.ba je u petak objavila pismo koje su sve članice PIC-a, osim Ruske Federacije, pojačane ambasadorima EU i OSCE-a i potpisom visokog predstavnika Christiana Schmidta poslale rukovodstvu Vijeća ministara BiH.
“Posebno je zabrinjavajuće”, napisali su ambasadori i visoki predstavnik, “što se situacija dodatno pogoršava neispunjavanjem ustavnih i zakonskih obaveza nadležnih organa BiH u pogledu finansiranja troškova neophodnih za rad institucija Bosne i Hercegovine. Organizacija općih izbora 2022. godine dokaz je toga. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir, te poštujući prava građana da demokratski biraju svoje predstavnike u skladu sa Ustavom, to je obaveza koja se mora ispoštovati”.
No, ključne riječi su u posljednja dva pasusa.
“Svaki pokušaj da se dodjela traženih sredstava i dalje odbija ili odlaže smatraće se ne samo činom koji ugrožava vladavinu prava i demokratiju, već i kršenjem obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir. U slučaju da ova obaveza ne bude ispunjena, u trenutku kada je jasno da BiH ima tražena sredstva na raspolaganju, podsjećamo vas da međunarodna zajednica zadržava neophodne instrumente da osigura poštivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir i zaštiti održavanje općih izbora”, navedeno je u pismu dostavljenom predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Zoranu Tegeltiji i njegovim zamjenicima Biseri Turković i Vjekoslavu Bevandi.
“Prijava za ovjeru za sudjelovanje na izborima uključuje izjavu, potpisanu od predsjednika političke stranke, koalicije ili neovisnog kandidata, da će se ta politička stranka, koalicija ili neovisni kandidat u svojim aktivnostima pridržavati Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini”, piše u Izbornom zakonu BiH.
Dakle, svaki politički subjekt koji želi učestvovati u izbornom procesu mora potpisati izjavu da će se pridržavati Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. No, šta se dešava ukoliko se neko ne pridržava potpisane izjave? Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine je, razmatrajući žalbu Ujedinjene Srpske, ocijenio da Centralna izborna komisija BiH nije mogla zabraniti učešće na izborima tom političkom subjektu, jer CIK nema mandat da bilo šta proglašava “kršenjem Općeg okvirnog sporazuma”. Taj mandat, međutim, imaju Vijeće za implementaciju mira (PIC) i OHR. Kada, recimo, OHR donese odluku da određeni subjekt krši Opći okvirni sporazum za mir, Centralna izborna komisija BiH ima obavezu da tom subjektu zabrani učešće na izborima. A upravo je to bila suština pisma kojim su ambasadori PIC-a, EU, OSCE-a i visoki predstavnik upozorili čelnike Vijeća ministara BiH da moraju obezbijediti sredstva za izbore. Zato još jednom podsjećamo na ključni dio pisma.
“Svaki pokušaj da se dodjela traženih sredstava i dalje odbija ili odlaže smatraće se ne samo činom koji ugrožava vladavinu prava i demokratiju, već i kršenjem obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir”, napisali su ambasadori PIC-a i visoki predstavnik Christian Schmidt.
Podsjećamo, glavni kočničar za donošenje odluka kojim bi bio obezbijeđen novac za izbore je državni ministar finansija i kadar HDZ-a BiH Vjekoslav Bevanda. On je prije desetak dana odbio zahtjev CIK-a da im obezbijedi dio sredstava potrebnih za organiziranje izbora. No, prema informacijama Istrage, Centralna izborna komisija BiH u petak je dostavila novi zahtjev Vijeću ministara i traži da im se obezbijedi skoro 12 miliona maraka, potrebnih za organizaciju Općih izbora 2022. godine.
“Sredstva za provedbu izbora, institucije iz stavka (1), (2), (3) i (4) ovog članka moraju osigurati u roku od 15 dana od dana donošenja odluke Središnjeg izbornog povjerenstva BiH o raspisivanju izbora”, navedeno je u članu 1.2a stav 6 Izbornog zakona BiH.
Centralna izborna komisija izbore mora raspisati 150 dana prije njihovog održavanja, a izbori se, preka Zakonu, održavaju prve nedjelje u mjesecu oktobru. To znači da novac za izbore Vijeće ministara BiH mora obezbijediti najkasnije do sredine maja ove godine. A ako ne obezbijedi, odgovorni bi mogli biti proglašeni osobama koje krše obaveze iz Općeg okvirnog sporazuma za mir. Što, opet, stvara obavezu CIK-u da odgovornima zabrani učešće u izbornom procesu.
Ove odredbe su poznate i lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću koji je preko noći promijenio stav i od bojkota izbora došao je do toga da će Hrvati birati “svoje legitimne predstavnike na svim razinama”.
Ako pročitate samo naslov, na trenutak ćete pomisliti da je visoki predstavnik Christian Schmidt iskoristio bonske ovlasti i poništio neustavni zakon Republike Srpske. Ali kada počnete detaljnije čitati saopćenje, shvatit ćete da je to još jedna u nizu nesuvislih izjava OHR-a.
“Visoki predstavnik Christian Schmidt želi naglasiti sljedeće: Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS je neustavan, protivan odlukama Ustavnog suda, te je stoga i antidejtonski. Također je u suprotnosti i sa privremenom zabranom raspolaganja državnom imovinom.Bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona su samim tim ništavne. Ovo je pitanje neustavnih aktivnosti vlasti RS. One moraju odmah poništiti ovaj zakon. Ukoliko zakon ne bude povučen, morat će snositi odgovornost zbog svih posljedica. Građani RS zaslužuju dobru upravu i odgovorne političare koji će raditi u skladu sa vladavinom prava,“ rekao je visoki predstavnik.
Visoki predstavnik, možete vidjeti, i sam tvrdi da je Zakon o nepokretnoj imovini RS – neustavan i antidejtonski. Ističe da su “bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona – ništavne”. Ali, uprkos tome, Christian Schmidt ne poseže za bonskim ovlastima.
“Ovo je pitanje neustavnih aktivnosti vlasti RS. One moraju odmah poništiti ovaj zakon”, navodi Schmidt.
Dakle, Christian Schmidt poziva vlasti Republike Srpske da ponište zakon za koji on tvrdi da je ništavan. Čemu, onda, poništavanje, ako je to već ništavno?
“Schmidt danas poseže za Bonskim ovlastima?”, naslovile su kolege sa politicki.ba svoj članak objavljen u četvrtak ujutro, vjuerujući na riječ visokom predstavniku Christianu Schmidtu.
Ako pažljivo pričitate njihov tekst, vidjet ćete da je visoki predstavnik uistinu najavio da će, zbog Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS, iskoristiti svoje ovlasti i staviti van snage, kako ga sam naziva, “antiustavni i antidejtonski zakon”.
Govoreći, naime, na konferenciji Fondacije Heinrich Boll posvećene 30. godišnjici početka opsade Sarajeva, visoki predstavnik Christian Schmidt se dotakao “državne imovine čiji status nije razriješen od vremena raspada bivše Jugoslavije i koja nije razriješena do danas”, ističući “agresivan način na koji RS želi napraviti vlastiti zakonski okvir koji je protivan ustavnom okviru BiH i Dejtonu”.
“Kada pogledam u listu svojih obaveza, ako bih dopustio da se to desi ne bih ispunio svoje obaveze”, piše Politicki.ba.
Novinarka bečkog lista Der Standard Adelheid Wolfl ga je potom upitala: “Šta ćete uraditi?”
“Čekamo do sutra. Zakon još nije potpisan”, odgovodio je Schmidt i obećao novinarki Der Standarda da će zakon proglasiti “ništavnim”.
To sutra je bilo jučer, odnosno u četvrtak, 7. aprila 2022. godine. I to sutra se pretvorilo u “malo sutra”. Zakon je potpisan i objavljen u Službenom glasniku RS. Ispod je dokument koji to dokazuje.
Zakon za koji Schmidt tvrdi da je “ništavan” na snagu stupa naredne sedmice. Visoki predstavnik ga nije poništio, iako je to obećao u direktnom TV prijenosu. Naprotiv, Schmidt je poništavanje Zakona zatražio od institucija Republike Srpske koje su i usvojile sporni “antidejtonski i antiustavni” Zakon. Ali to nije sve. Samo pet minuta prije nego što je Istraga.ba objavila da je Željka Cvijanović “potpisala Zakon”, Christian Schmidt je izdao svoje prvo “jučerašnje saopćenje”.
“Kako bi se izbjegla zabuna i spriječile negativne pravne posljedice, pozivam vlasti RS da preduzmu sve potrebne aktivnosti kako bi se navedeni Zakon o nepokretnostima koje se koriste za funkcioniranje javne vlasti RS odmah stavio van snage”, objavljeno je na stranici OHR-a u četvrtak u podne.
U tim je trenucima već bio izašao novi broj Službenog glasnika Republike Srpske i bilo je jasno da “antiustavni i antidejtonski zakon” potpisan i objavljen. No, Schmidtov ured to, očito, nije znao. Zato su nekoliko sati kasnije odlučili izdati novo saopćenje u kojem, ne koristeći bonske ovlasti, sporni Zakon o nepokretnoj imovini RS proglašavaju ništavnim, pa istovremeno pozivaju vlasti RS da ga “proglase ništavnim”.
Podsjećanja radi, ovo je već treći “antidejtonski i antiustavni” zakon objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske tokom mandata Christiana Schmidta.
U oktobru prošle godine je, opet Ukazom Željke Cvijanović, proglašen je “Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH”.
Podsjećamo, Schmidtov prethodnik Valentin Inzko pred kraj je mandata nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, prema kojem je kažnjivo negiranje genocida i drugih zločina presuđenih na domaćim i međunarodnim sudovima. No, vlasti RS-a su odlučile da te odredbe ne vrijede na teritoriji RS-a.
“Proglašavam Zakon o neprimjenjivanju Odluke Visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH koji je Narodna skupština RS usvojila na Dvadesetoj posebnoj sjednici održanoj 30. jula 2021. godine”, navedeno je u Ukazu Željke Cvijanović.
Ovaj Zakon sadrži svega tri člana. U članu 1. se navodi da se “Odluka Visokog predstavnika neće primjenjivati na teritoriji RS”. U članu 2. piše da “nadležni organi RS neće sarađivati sa nadležnim organima BiH u pogledu primjene Odluke Visokog predstavnika. Član 3. precizira da će Zakon RS stupiti na snagu dan nakon objavljivanja u SLužbenom glasniku RS.
Zakon kojim Republika Srpska derogira odluke OHR-a je već odavno na snazi. Christian Schmidt nije reagirao. Kao što nije reagirao ni u vezi sa Zakonom o lijekovima Republike Srpske koji je objavljen 29. decembra prošle godine.
NATO bi mogao razviti novi paket za izgradnju odbrambenih kapaciteta Bosne i Hercegovine, saopćio je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, obraćajući se u četvrtak nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO-a.
“Saveznici su se složili da bismo također trebali pomoći drugim partnerima da ojačaju njihovu otpornost. I ojačati njihovu sposobnost da se brane. Uključujući Gruziju i Bosnu i Hercegovinu. Za Gruziju bismo mogli povećati našu potporu putem značajnog paketa NATO-Gruzija. Uključujući područja kao što su svjesnost situacije, sigurna komunikacija i cyber. Za Bosnu i Hercegovinu mogli bismo razviti novi paket za izgradnju obrambenih kapaciteta”, navedeno je u Stoltenbergovoj izjavi za medije.
BiH je, navedeno je u ranijin dokumentima NATO-a, “aspirant za članstvo u Savezu”. Nakon što je prije dvije godine u sjedište NATP-a upućen Program reformi, Bosna i Hercegovina se, faktički, nalazi u MAP-u, što je predzadnja stepenica ka punopravnom članstvu u NATO-u.
Međutim, zvaničnici BIH koji dolaze iz RS-a protive se članstvu BiH u NATO-u, insistirajući na “neutralnosti”. Istovremenom Ruska Federacije je već dva puta zaprijetila da će “reagirati” ukoliko BiH postane članica NATO-a.
“Ako ona (BiH) odluči biti članica bilo čega to je unutarnja stvar. Ali druga stvar je naša reakcija. Na primjeru Ukrajine mi smo pokazali što očekujemo. Ako bude prijetnja, mi ćemo reagirati”, kazao je Kalabuhov za TV Federacije BiH (FTV) izričući tako jedva skrivenu prijetnju.
Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović objavila je Ukaz o proglašavanju Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
“Proglašavam Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti, koji je Narodna skupština RS usvojila na Dvadesetoj redovnoj sjednici, održanoj 10. februara 2022. godine”, piše u Ukazu Željke Cvijanović, objavljenom Službenom glasniku RS.
Sporni Zakon Narodna skupština Republike Srpske je, rekosmo, usvojila 10. februara ove godine, kršeći, pritome, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Sporni Zakon Narodna skupština Republike Srpske je usvojila 10. februara ove godine, kršeći, pritome, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
“Nepokretna imovina koja se smatra vlasništvom subjekata javne vlasti iz člana 2. ovog zakona, koju ti subjekti koriste za obavljanje njihove djelatnosti i funkcionisanje, po sili zakona svojina je tih subjekata”, piše u članu 3 prijedloga Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
Ovaj Zakon vlasti Republike Srpske namjeravaju usvojiti po hitnoj proceduri, čime će obavezati institucije RS da i imovinu Bosne Hercegovine, suprotno presudama Ustavnog suda BiH, knjiže na entitet.
“Ovim zakonom reguliše se svojina na nepokretnoj imovini koja služi kao sredstvo vršenja i sprovođenja javne vlasti, a koju koriste subjekti koji vrše tu vlast od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Subjekti javne vlasti su Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druge javne službe čiji je osnivač Republika Srpska, odnosno jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: subjekti javne vlasti)”, navedeno je u članovima 1. i 2. predloženog Zakona.
U obrazloženju Zakona navedeno je da je “član 3. Ustava BiH, koji propisuje isključivu nadležnost institucija BiH, isključio regulisanje svojinskih odnosa iz nadležnosti BiH i članom 4. dao nadležnost entitetima da regulišu te odnose”, te da “Republika Srpska nikad nije dala saglasnost da se prošire nadležnosti iz člana 3. Ustava BiH u pogledu svojinskih odnosa”.
“SAD i njihovi saveznici organizirali ‘masakr’ muslimana u Srebrenici, optužujući Srbe za ‘genocid’”, objavljeno je na portalu Tsargrad TV-a iza kojeg stoji ruski oligarh Konstantin Malofeef.
U tekstu koji obiluje teorijama zavjere, manipulisanja činjenicama i lažima, autor Igor Pshenichnikov navodi da su “Srbi, koje je predstavljao predsjednik Milošević, ne bez pomoći čelnika ‘nove Rusije’, sredinom 1990-ih učinili su ustupke Zapadu”.
“Najprije su 1995. bili prisiljeni potpisati Daytonski sporazum, koji je, čini se, zaustavio rat u Bosni, koji Beograd nikako nije izgubio, i konsolidirao proces kidanja Jugoslavije u komadiće. Kao rezultat ovih sporazuma, među čijim jamcima bila Rusija, nastala je umjetna državna tvorevina Bosne i Hercegovine (BiH). A od Jugoslavije je, uzimajući u obzir dotadašnje otcijepljene Hrvatske, Slovenije i Makedonije, ostala samo zajednica Srbije i Crne Gore”. Tada su SAD i njihovi saveznici organizirali ‘masakr’ muslimana u Srebrenici, optužujući Srbe za ‘genocid’. Beograd je još uvijek uvjeren da su zapadni stručnjaci krivotvorili ‘dokaze’ o masakru koji je navodno izvršila vojska bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Ali ko želi slušati Srbe? Ipak, ovaj lažnjak je bio temelj za progon čelnika bosanskih Srba i općenito je postao izgovor kolektivnom Zapadu da demonizira sve Srbe”, navodi Pshenichnikov u tekstu objavljenom u medijima pod kontrolom oligarha Maleofeeva.
Igor Pshenichnikov piše da je “tužan rezultat ustupaka i ponižavajućih dogovora za Srbe sa Zapadom”.
“Od Jugoslavije do 2000. postojao je mali stub u obliku zajednice Srbije i Crne Gore. Godine 2006., kao rezultat ‘narodnog referenduma’ održanog pod nadzorom Sjedinjenih Država, Crna Gora je istupila iz unije sa Srbijom i nekoliko godina kasnije uvučena u NATO. Gotovo sve bivše republike SFRJ – Makedonija (sada – Sjeverna Makedonija), Slovenija, Hrvatska – postale su članice NATO-a. BiH će tamo biti uvučena. Kosovo je 2008. formalno proglasilo neovisnost, iako je de facto ova regija već početkom 2000-ih bila otrgnuta od Srbije. Sada okrnjenu i oglodanu Srbiju od jednog do drugog kraja možete preći autom za nekoliko sati”, piše u članku Pshenichnikov, inače zvijezda proruskih medija na Balkanu.
Tsargrad TV, na čijem je portalu objavljen spoorni tekst, pokrenuo je 2015. godine ruski oligarh Konstantin Malofeejev, koji podržava ideju “obnove Ruskog Carstva”. Malofeejev je financirao proruske separatiste na Krimu zbog čega se našao na crnim listama SAD-a i EU. Prvi urednik Tsargrad TV-a bio je Aleksandr Dugin, osnivač Pokreta Euroazija i jedan od ideologa ruske agresivne ekspanzionističke politike.Funkciju glavne urednice trenutno obavlja Daria Tokareva. Gradski sud u Moskvi nedavno je izrekao kaznu ovom kanalu od 120 hiljada rubalja zbog širenja lažnih vijesti o koronavirusu. Ranije je Tokareva sedam puta kažnjena zbog širenja informacija i fotografija maloljetnika bez pristanka njihovih roditelja.
Autor spornog teksta, Igor Pshenichnikov, ujedno je i urednik političke rubrike na web stranici Tsargrad. Ovaj nekadašnji savjetnik Ruskog instituta za strateška istraživanja (koja je pod direktnom kontrolom Putina i na čijem se čelu trenutno nalazi Mikhail Fradkov, dugogodišnji šef u ruskoj obavještajnoj službi) specijalizirao se kada je u pitanju širenje ruske propagande na prostorima bivših jugoslavenskih zemalja, posebno Kosova i Crne Gore.
Austor spornog teksta navodi da ga povijest Jugoslavije podsjeća na događaje u Ukrajini da se čini kao da se sve ponavlja kao plan.
“To nam govore naši srpski prijatelji koji imaju priliku promatrati sve što se događa u Ukrajini izvana i usporediti s onim što su imali prije više od 20 godina. Iscenirani ‘ruski masakr’ u kijevskom predgrađu Bucha je isti lažnjak, koji su izmislili Amerikanci u Srebrenici”, stoji u tekstu objavjenom na portalu čiji je stvarnbi osnovač Konstantin Malofeev.
Konstantin Malofeev i Milorad Dodik
Podsjećamo, prije tri godine Konstantinu Malofeevu je zabranjen ulazak u BiH. Prije toga Malofeev je bio u stalnom kontaktu sa liderom SNSD-a Miloradom Dodikom.
U prijemnom salonu mostarskog Sajma Dragan Čović je čitao imena zvanica. Ana Brnabić – tu. Andrej Plenković – nazočan. Milorad Dodik – prisutan. Peter Szijjarto – tu. Ali da bi mozaik u potpunosti bio sklopljen, jučer je na fotografisanju u Mostaru, među najvišim zvanicama, nedostajala samo jedna osoba. Nedostajao je Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. No, on već mjesec i po ima preča posla. Bavi se ukrajinskim pitanjem.
Prioriteti
Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto nije baš dangubio. Rekao je ono što smo i znali i očekivali. Szijjarto je, piše banjalučka Srna, pozvao političare u Evropskoj uniji da “ne razgovaraju o Dodiku, već da razgovaraju s njim”. “Evropskim političarima bi bilo prijeko potrebno da mnogo bolje razumiju situaciju u regionu zapadnog Balkana”, reći će ministar vanjskih poslova Mađarske, države članice EU i NATO-a, prije nego će pozvati službeni Bruxelles da Srbiju primi u EU, a Bosni i Hercegovini da kandidatski status.
Mađarski prioriteti su, dakle, jasno definirani. To što je Evropska unija jučer otvorila postupak protiv Mađarske, iz naše, bosanskohercegovačke perspektive ne znači ništa. “Moja pobjeda se vidi s Mjeseca i iz Bruxellesa”, prkosio je prije tri dana Viktor Orban, lider Fidesza, partije koja je već četvrti uzastopni izborni ciklus neprikosnovena u Mađarskoj. Tješe se zapadni analitičari ističući činjenicu da je stranka bivšeg i budućeg mađarskog premijera pobijedila u “ruralnim dijelovima”, te da je velikim gradovima trijumfovala opozicija. Ali to suštinski ne znači ništa. Orban ima nadmoćnu većinu u mađarskom parlamentu i naredne četiri godine. “Učinit ću sve”, obećao je Viktor Orban krajem prošle godine, “kako bih najviše evropske zvaničnike ubijedio u to da je ključno pitanje, ma koliko Balkan možda bio i dalje od njih nego od Mađarske, da je i s njihovog aspekta ključno pitanje kako da riješimo bezbjednost jedne zemlje u kojoj žive dva miliona muslimana”.
Vratit ćemo se još malo u dalje u prošlost. Septembar je 2021. godine bio kada je Viktor Orban u Budimpešti organizirao Demografski samit na koji je pozvao Milorada Dodika, Janeza Janšu, Aleksandra Vučića…
”Mi smo kršćani i to je moje iskustvo. A iz iskustva mogu reći da muslimani ne napuštaju svoje vrijednosti. Ja ne pozivam na mržnju. Ja ne pozivam na odbacivanje, ali želim skrenuti pažnju na to da je ovo naša najvažnija vrijednost. Samo pozivam na to da odbranimo Evropu, cijelu Evropu, ne samo EU. Budućnost Evrope nisu samo ekonomija i energetska stabilnost. Budućnost Evrope je demografska stabilnost. Ako toga nema, živjet će narod koji nije živio tu, a ne evropski narod”, kazao je Milorad Dodik govoreći na Orbanovom Demografskom samitu.
To je, dakle, Evropa koju žele Milorad Dodik. To su Evropa i EU koje želi Viktor Orban, čiju politiku, pokazali su nedjeljni izbori, podržava znatno više od polovine mađarskih birača. Da Mađari ne vide problem u ruskoj agresiji na Ukrajinu, vidjelo se po istraživanjima javnog mnijenja. Sve dok se Viktor Orban nije jasno usprotivio stavovima EU prema Ruskoj Federaciji, ankete su pokazivale da će se teško izboriti za četvrti uzastopni premijerski mandat. No, nakon što je Orban izjavio da rat u Ukrajini nije njegov rat, njegova popularnost je porasla.
Da je u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka Rusija još uvijek “in”, pokazali su izbori u Srbiji. I sam srbijanski vladar Aleksandar Vučić će, proglašavajući pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, reći da je “Srbija skrenula udesno”. U Skupštini će svoje poslanike imati, citirat ću Nenada Čanka, “ljotićevci”. Zavetnici i Dveri su svoju kampanju zasnivali na podršci Rusiji i antimigrantskim akcijama. I otvoreni rusofil Ivica Dačić je ostvario, za svakog ko je pratio srbijansku političku scenu, neočekivano dobar rezultat. Aleksandar Vučić je, očekivano, prošao najbolje. “Mi ćemo se truditi da zadržimo ne samo korektne i partnerske već i prijateljske odnose s Ruskom Federacijom”, kazao je predsjednik pobjedničke Srpske napredne stranke.
Profesor Vahidin Preljević će, iste noći, maestralno opisati izborne rezultate u Mađarskoj i Srbiji: “Putin pobjeđuje na izborima u Mađarskoj i Srbiji.”
Oni mogu mirno spavati
I, uistinu, partije koje su podržavale Rusiju, ili nisu imale jasno definirane stavove protiv ruske agresije na Ukrajinu, pomele su konkurenciju u Srbiji i Mađarskoj. Ali za Bosnu i Hercegovinu Srbija i nije toliki problem. Preživjeli smo i gore lidere u Beogradu. No, koliko god se čini dalekom, Mađarska je vrlo bitna za budućnost BiH. Zbog Mađara, objavljeno je prošlog mjeseca, izmijenjen je način odlučivanja u EU kada su u pitanju sankcije prema Balkanu. Dakle, Milorad Dodik može mirno spavati. Mirno može spavati i Dragan Čović, “politički pokrovitelj” mostarskog Sajma, koji je 2018. godine, nakon poraza u utrci za člana Predsjedništva BiH, otišao u Budimpeštu da traži pomoć od Viktora Orbana. Kasnije će Čović sličnu pomoć tražiti u Rusiji od Valentine Matvijenko i u Sarajevu od Sergeja Lavrova.
Orban je u Mostar poslao svog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta, čime je otvoreno podržao lidera HDZ-a. Sergej Lavrov nije mogao doći. Za sada.
Boreći se na stani ruskih plaćenika, srpski državljanin Stefan Dimitrijević, poginuo je početkom sedmice Ukrajini. Vijest o pogibiji Dimitrijevića na Facebooku je objavio Stevan Milošević, još jedan plaćenik koji je borio na strani (pro)ruskih formacija u Donbasu, na istoku Ukrajine.
“Jutros je u napadu NM LNR poginuo moj bivši drug Stefan Dimitrijević. Neka mu je večna slava”, napisao je u ponedjeljak navečer Stevan Milošević, srpski dobrovoljac koji se bori na strani separatista u Ukrajini.
Stevan Milošević je, zbog učešća u ratu u Ukrajini, 2018. godine osuđen na uslovnu kaznu u Srbiji. Ali uprkos tome, on je otišao ponovo u Ukrajinu da se bori.
Da je Dimitrijević poginuo u Ukrajini, objavio je i proruski portal u Srbiji, pravda.rs.
Pozivajući se na izvore iz Ukrajine i informacije objavljene na Telegramu, Pravda piše da je Dimitrijević je poginuo kada je pogođeno oklopno vozilo u kojem se nalazio.
“On je uspeo da se izvuče iz zapaljenog vozila u kome su stradali njegovi saborci, ali je preminuo od zadobijenih povreda. Ovo je informacija koja je objavljena na Telegram grupama koje se bave stanjem na frontu u Ukrajini”, objavila je pravda.rs.
I Teša Tešanović, srbijanski državljanin koji se predstavlja kao novinar i urednik proruskog kanala Balkan.info, na Facebooku je objavio da je u Ukrajini poginuo Stefan Dimitrijević.
Stefan Dimitrijević se u Ukrajini bori od 2014. godine i bio je pripadnik paravojnih formacija takozvane Luhanjske narodne republike (LNR) koja egzistira na istoku Ukrajine. Njegovo ime nalazi se i u bazi podataka Centra za istraživanje zločina Mirotvorac iz Ukrajine, gdje su objavljene fotografije koje dokazuju da je Dimitrijević proteklih osam godina bio pripadnik plaćeničke jedinice “Призрак”, što u prevodu znači “Duhovi”.
U Ukrajini se godinama bori veliki broj srpskih plaćenika. Veći dio njih pripada srpskim ultranacionalističkim organizacijama, koje su često boravile i na Kosovu.
Dimitrijević, koji je sad ubijen u Ukrajini, nekoliko puta je boravio i u Sjevernoj Mitrovici.
Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.
Bespuća konvoja za Srebrenicu
Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.
I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.
Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…
Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.
Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.
Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)
Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.
UVOD U NAJAVLJENI GENOCID
Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.
„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“
Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.
OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI
„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.
Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.
Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.
Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.
Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.
Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.
Spašavanje “svoga” Bihaća
Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“
Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“.
„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.
Šta je starije – kokain ili jaje
Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.
Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.
„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.
Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
(Slobodna Bosna)
Ratišta se mijenjaju, ali princip ne. Sada Ukrajina, nedavno Sirija, prije tri decenije Bosna i Hercegovina. Ruski zvaničnici su svaki put za svoje zločine i zločine svojih saveznika optuživali “NATO propagandu”. Tvrdili su da su priče izmišljene, leševi podmetnuti ili da su žrtve ubijale same sebe.
Andrej Demurenko je ruski oficir koji je 1995. godine bio pripadnik mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) u Bosni i Hercegovini. Bio 28. avgust 1995. godine kada je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske oko Sarajeva na pijaci Markale ubila 43 civila. Ranjene su 84 osobe. Sve ekspertize su pokazale da je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. No, pukovnik ruske vojske u UNPROFOR-u odlučio je iznijeti svoju ekspertizu, negirajući da Vojska RS ima bilo šta sa ovim zločinom.
“Ne možemo se složiti sa tim da slijedimo bilo koju snažnu grupaciju i da nemamo mogućnosti da objasnimo sopstveni drugačiji stav. Mi ga imamo. Drugačiji stav. Još jednom, ja sam građanin svoje zemlje. Moram reći: zaustavimo ih, prestanimo sa dvoličnošću i lažima o srpskoj agresiji na ovom području. I naročito, naročito to naglašavam. Ne govorim o bosanskom području, to nije moj posao. Ne želim nikoga ili bilo koga da optužujem. Ovo je problem za kriminalističke istražitelje, ne za nas. Ali za nas je neophodno, ponavljam i molim: da se sve apsolutno tačno istraži, uz potpunu argumentaciju ili da se zaustavi, i da se zaustave sve frakcije, mislim na UN, NATO, i tako dalje, protiv ove zemlje”, kazao je pukovnik Demurenko nakon što je objelodanjeno da je granata koja je na Markalama ubila 43 civila ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske.
Ovaj snimak nastao je svega nekoliko dana nakon što je UN sačinio izvještaj o zločinu na Markalama. Prema tom izvještaju, minobacačka granatu ispalili pripadnici Vojske RS. Međutim, Demurenko je odlučio iznijeti svoj stav, kao, kako je kazao, građanin Rusije. Na snimku govori kako je posjetio mjesto odakle je, prema izvještaju, ispaljena granata koja je ubila 43 civila.
“Bio sam tamo danas i apsolutno nema nikakve mogućnosti da se sa ovog područja izvrši ispaljenje ili da se postavi baterija ili vod ili čak samo jedan minobacač. Jer to je samo stijena, padina i šuma. I nema mogućnosti da se sa ovog položaja izvrši ispaljenje. To mogu da potvrdim. Imaću danas fotografije za svako od ovih mesta. Mogu vam pokazati i mapu sa tačnim podacima, za ovaj pravac i za drugi alternativni pravac. Mislim da je najveći problem za zvaničnu grupu istražitelja bilo sljedeće: oni su ispitivali samo uglove i pravce i pritom su automatski mislili na srpsku takozvanu agresiju na civilno stanovništvo Sarajeva”, kazao ruski pukovnik na snimku koje je kasnije postao dokazni materijal odbrane haških optuženika Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Stanislava Galića i Dragomira Miloševića koji su, na kraju, pravosnažno osuđeni i za terorisanje i granatiranje stanovnika opkoljenog Sarajeva.
U oktobru 2012. godine Andrej Demurenko je lično svjedočio pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Radovana Karadžića. Tužilac Alan Tieger tada je konstatovao da svjedok, koji je tvrdio da je sa svojim kolegama, ruskim ekspertima, obavio dodatnu istragu o položaju s kojeg je ispaljena granata na Markale, nema pisani izvještaj o tome šta su utvrdili. Jedini dokument je video snimak iz 1995., na kojem svjedok obrazlaže svoju tezu da smrtonosna granata nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS), a koji možete u cjelosti pokledati u priloženom videu.
“Ja sam želio dokazati da se od nas ne mogu praviti budale, mi moramo otkriti istinu i ja sam to naumio učiniti”, kazao je Demurenko, svjedočeći u Haagu.
Ratni dnevnici Vojske Republike Srpske otkrili su da se pukovnik Demurenko nekoliko puta susreo sa samim Ratkom Mladićem, te da je čak u jednom intervjuu kazao kako bi bilo teško pronaći boljeg komandanta od Ratka Mladića.
“Ako sam govorio o generalu Mladiću kao talentovanom komandantu, ja sam za to imao razloga. On je donosio vojne odluke koje nisu dovodile do masovnog krvoprolića”, objasnio je Demurenko svoje riječi tokom svjedočenja u predmetu protiv Radovana Karadžića.
Ruski pukovnik iz UNPROFOR-a se u Haagu pojavio i 2016. godine da svjedoči u korist Ratka Mladića.
Demurenko tokom svjedočenja u korist Raka Mladića
“Markale nije pogođena minobacačkom granatom”, rekao je Demurenko, sugerišući da bi se ispred pijace mogla postaviti daljinski aktivirana mina ili granata, koja bi imala isti efekat i ostavila isti krater na zemlji kao projektil ispaljen iz malter.
Demurenko je posvjedočio da je bio na Markalama dva sata nakon eksplozije. Kada se vratio u sjedište UNPROFOR-a, kako je naglasio, bio je iznenađen izjavom predstavnika međunarodnih snaga, koji je okrivio srpsku stranu, iako je istraga u toku. Tvrdio je da je UNPROFOR tada namjerno izveo pogrešan zaključak iz balističkih rezultata istrage o eksploziji na Markalama, za koje je sugerirao da su tačni, da je vatra otvorena sa položaja VRS.
Ukratko, stav ruskog oficira je da su pripadnici Armije RBiH gađali sopstveni narod i ubijali civile.
Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.
Šta je nedopustivo…?
U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.
Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?
Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.
Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.
Zvijezda vodilja
Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
