Boreći se na stani ruskih plaćenika, srpski državljanin Stefan Dimitrijević, poginuo je početkom sedmice Ukrajini. Vijest o pogibiji Dimitrijevića na Facebooku je objavio Stevan Milošević, još jedan plaćenik koji je borio na strani (pro)ruskih formacija u Donbasu, na istoku Ukrajine.
“Jutros je u napadu NM LNR poginuo moj bivši drug Stefan Dimitrijević. Neka mu je večna slava”, napisao je u ponedjeljak navečer Stevan Milošević, srpski dobrovoljac koji se bori na strani separatista u Ukrajini.
Stevan Milošević je, zbog učešća u ratu u Ukrajini, 2018. godine osuđen na uslovnu kaznu u Srbiji. Ali uprkos tome, on je otišao ponovo u Ukrajinu da se bori.
Da je Dimitrijević poginuo u Ukrajini, objavio je i proruski portal u Srbiji, pravda.rs.
Pozivajući se na izvore iz Ukrajine i informacije objavljene na Telegramu, Pravda piše da je Dimitrijević je poginuo kada je pogođeno oklopno vozilo u kojem se nalazio.
“On je uspeo da se izvuče iz zapaljenog vozila u kome su stradali njegovi saborci, ali je preminuo od zadobijenih povreda. Ovo je informacija koja je objavljena na Telegram grupama koje se bave stanjem na frontu u Ukrajini”, objavila je pravda.rs.
I Teša Tešanović, srbijanski državljanin koji se predstavlja kao novinar i urednik proruskog kanala Balkan.info, na Facebooku je objavio da je u Ukrajini poginuo Stefan Dimitrijević.
Stefan Dimitrijević se u Ukrajini bori od 2014. godine i bio je pripadnik paravojnih formacija takozvane Luhanjske narodne republike (LNR) koja egzistira na istoku Ukrajine. Njegovo ime nalazi se i u bazi podataka Centra za istraživanje zločina Mirotvorac iz Ukrajine, gdje su objavljene fotografije koje dokazuju da je Dimitrijević proteklih osam godina bio pripadnik plaćeničke jedinice “Призрак”, što u prevodu znači “Duhovi”.
U Ukrajini se godinama bori veliki broj srpskih plaćenika. Veći dio njih pripada srpskim ultranacionalističkim organizacijama, koje su često boravile i na Kosovu.
Dimitrijević, koji je sad ubijen u Ukrajini, nekoliko puta je boravio i u Sjevernoj Mitrovici.
Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.
Bespuća konvoja za Srebrenicu
Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.
I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.
Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…
Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.
Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.
Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)
Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.
UVOD U NAJAVLJENI GENOCID
Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.
„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“
Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.
OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI
„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.
Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.
Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.
Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.
Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.
Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.
Spašavanje “svoga” Bihaća
Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“
Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“.
„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.
Šta je starije – kokain ili jaje
Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.
Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.
„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.
Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
(Slobodna Bosna)
Ratišta se mijenjaju, ali princip ne. Sada Ukrajina, nedavno Sirija, prije tri decenije Bosna i Hercegovina. Ruski zvaničnici su svaki put za svoje zločine i zločine svojih saveznika optuživali “NATO propagandu”. Tvrdili su da su priče izmišljene, leševi podmetnuti ili da su žrtve ubijale same sebe.
Andrej Demurenko je ruski oficir koji je 1995. godine bio pripadnik mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) u Bosni i Hercegovini. Bio 28. avgust 1995. godine kada je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske oko Sarajeva na pijaci Markale ubila 43 civila. Ranjene su 84 osobe. Sve ekspertize su pokazale da je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. No, pukovnik ruske vojske u UNPROFOR-u odlučio je iznijeti svoju ekspertizu, negirajući da Vojska RS ima bilo šta sa ovim zločinom.
“Ne možemo se složiti sa tim da slijedimo bilo koju snažnu grupaciju i da nemamo mogućnosti da objasnimo sopstveni drugačiji stav. Mi ga imamo. Drugačiji stav. Još jednom, ja sam građanin svoje zemlje. Moram reći: zaustavimo ih, prestanimo sa dvoličnošću i lažima o srpskoj agresiji na ovom području. I naročito, naročito to naglašavam. Ne govorim o bosanskom području, to nije moj posao. Ne želim nikoga ili bilo koga da optužujem. Ovo je problem za kriminalističke istražitelje, ne za nas. Ali za nas je neophodno, ponavljam i molim: da se sve apsolutno tačno istraži, uz potpunu argumentaciju ili da se zaustavi, i da se zaustave sve frakcije, mislim na UN, NATO, i tako dalje, protiv ove zemlje”, kazao je pukovnik Demurenko nakon što je objelodanjeno da je granata koja je na Markalama ubila 43 civila ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske.
Ovaj snimak nastao je svega nekoliko dana nakon što je UN sačinio izvještaj o zločinu na Markalama. Prema tom izvještaju, minobacačka granatu ispalili pripadnici Vojske RS. Međutim, Demurenko je odlučio iznijeti svoj stav, kao, kako je kazao, građanin Rusije. Na snimku govori kako je posjetio mjesto odakle je, prema izvještaju, ispaljena granata koja je ubila 43 civila.
“Bio sam tamo danas i apsolutno nema nikakve mogućnosti da se sa ovog područja izvrši ispaljenje ili da se postavi baterija ili vod ili čak samo jedan minobacač. Jer to je samo stijena, padina i šuma. I nema mogućnosti da se sa ovog položaja izvrši ispaljenje. To mogu da potvrdim. Imaću danas fotografije za svako od ovih mesta. Mogu vam pokazati i mapu sa tačnim podacima, za ovaj pravac i za drugi alternativni pravac. Mislim da je najveći problem za zvaničnu grupu istražitelja bilo sljedeće: oni su ispitivali samo uglove i pravce i pritom su automatski mislili na srpsku takozvanu agresiju na civilno stanovništvo Sarajeva”, kazao ruski pukovnik na snimku koje je kasnije postao dokazni materijal odbrane haških optuženika Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Stanislava Galića i Dragomira Miloševića koji su, na kraju, pravosnažno osuđeni i za terorisanje i granatiranje stanovnika opkoljenog Sarajeva.
U oktobru 2012. godine Andrej Demurenko je lično svjedočio pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Radovana Karadžića. Tužilac Alan Tieger tada je konstatovao da svjedok, koji je tvrdio da je sa svojim kolegama, ruskim ekspertima, obavio dodatnu istragu o položaju s kojeg je ispaljena granata na Markale, nema pisani izvještaj o tome šta su utvrdili. Jedini dokument je video snimak iz 1995., na kojem svjedok obrazlaže svoju tezu da smrtonosna granata nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS), a koji možete u cjelosti pokledati u priloženom videu.
“Ja sam želio dokazati da se od nas ne mogu praviti budale, mi moramo otkriti istinu i ja sam to naumio učiniti”, kazao je Demurenko, svjedočeći u Haagu.
Ratni dnevnici Vojske Republike Srpske otkrili su da se pukovnik Demurenko nekoliko puta susreo sa samim Ratkom Mladićem, te da je čak u jednom intervjuu kazao kako bi bilo teško pronaći boljeg komandanta od Ratka Mladića.
“Ako sam govorio o generalu Mladiću kao talentovanom komandantu, ja sam za to imao razloga. On je donosio vojne odluke koje nisu dovodile do masovnog krvoprolića”, objasnio je Demurenko svoje riječi tokom svjedočenja u predmetu protiv Radovana Karadžića.
Ruski pukovnik iz UNPROFOR-a se u Haagu pojavio i 2016. godine da svjedoči u korist Ratka Mladića.
Demurenko tokom svjedočenja u korist Raka Mladića
“Markale nije pogođena minobacačkom granatom”, rekao je Demurenko, sugerišući da bi se ispred pijace mogla postaviti daljinski aktivirana mina ili granata, koja bi imala isti efekat i ostavila isti krater na zemlji kao projektil ispaljen iz malter.
Demurenko je posvjedočio da je bio na Markalama dva sata nakon eksplozije. Kada se vratio u sjedište UNPROFOR-a, kako je naglasio, bio je iznenađen izjavom predstavnika međunarodnih snaga, koji je okrivio srpsku stranu, iako je istraga u toku. Tvrdio je da je UNPROFOR tada namjerno izveo pogrešan zaključak iz balističkih rezultata istrage o eksploziji na Markalama, za koje je sugerirao da su tačni, da je vatra otvorena sa položaja VRS.
Ukratko, stav ruskog oficira je da su pripadnici Armije RBiH gađali sopstveni narod i ubijali civile.
Ovog je vikenda ukrajinska vlada objavila da su njihovi vojnici preuzeli kontrolu nad cijelom regijom Kijeva. “Ruske snage brzo se povlače iz područja oko Kijeva i grada Černigiva na sjeveru zemlje”, kazali su, da bi jučer stigla dramatična obavijest: “Nova Srebrenica. Ukrajinski grad Buča je nekoliko sedmica bio u rukama ruskih životinja. Lokalni civili su nasumično ubijani, a njihova tijela razbacana po ulicama grada”, prenijela je Anadolija zvanični Twitter nalog ukrajinskog Ministarstva odbrane uz videosnimak uistinu horor sadržaja.
Šta je nedopustivo…?
U Bosni i Hercegovini slike iz Ukrajine od samog početka ruske invazije bude prebolna sjećanja, a paralele za kojima posežu gotovo svi svjedoci naših ratova iz devedesetih svode se na pitanje zašto je demokratski svijet propustio lekcije sa Balkana. Oslobođenje je uz svoje vikend-izdanje objavilo specijal “30 godina”, podsjećajući na užase dvostruke (u nekim periodima) agresije.
Fotoreportersko zapažanje Rona Haviva, koji je naravno u Kijevu i nema dvojbi da njegova kamera danas bilježi lako uporedive snimke sa onima iz BiH tri decenije ranije, prati i njegovo sjećanje na zaprepašteni svijet koji je tada ponavljao u sebi – Kako je moguće da se desi još jedan rat u Europi u 20. stoljeću, a danas zapanjen nasiljem Rusije nad Ukrajinom izgovara istu frazu za 21. stoljeće. Dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje, novinar koji je 2. augusta 1992. godine objavio priče žrtava Omarske koje su odjeknule poput groma, danas želi da vjeruje da je lekcija iz BiH makar sa zakašnjenjem od 20 godina ipak naučena. Jer SAD i Evropa ne koriste eufemizme za ratne zločine u Ukrajini. Roy Gutman podsjeća i na činjenicu da je Ukrajina bila daleko spremnija za rat od BiH devedesetih, a legenda novinarstva Ed Vulliamy, koji je kao reporter The Guardiana, kako piše, dobio prokletu čast da sa Independent Television News izloži grozotu logora svijetu, još uvijek traga za odgovorom zašto je agresor koji je upravljao Omarskom, Manjačom, Trnopoljem i Keratermom “bio smirivan i podržavan tri godine nakon naše priče”? Šta je to što bi za Zapad bilo nedopustivo ako nisu serijska, masovna silovanja žena, mučenje i likvidacije muškaraca, opsade gradova, sve do užasavajućeg masakra i genocida u Srebrenici?
Zašto Bosna i Hercegovina nije bila i još uvijek nije važna, a Ukrajina apsolutno jeste, pitanje je koje Vulliamyja, inače haškog svjedoka protiv presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, i danas zbunjuje, priznaje on. A historija se ponavlja, svi svjedočimo. Da, zaista su deprimirajuće, najblaže rečeno, sličnosti u pravdanju agresije za kojima posežu danas ruske vlasti sa onim što smo slušali iz Beograda, a jedno vrijeme i Zagreba u godinama naših patnji. Čak su i propagandne poruke iste! Onako kako su Sarajlije “granatirale svoj grad”, kako je na početku rata tvrdila bivša JNA, a kasnije VRS i Slobodan Milošević za užasni zločin na Markalama, tako danas likovi s crnih američkih lista tvrde da Ukrajinci ubijaju sami sebe. Christophe Solioz, također jedan od autora u našem Specijalu, u tekstu znakovita naslova “Kraj poslijeratne ere”, pita zar nije BiH dio Evrope, zar nije prije mnogo godina zaslužila jednaki izliv solidarnosti kao danas Ukrajina, uključujući i vojnu podršku, i podsjeća da se Putin ovih dana suočava sa odlučnom i jedinstvenom Evropom, što nije bio slučaj sa Miloševićem.
Solioz apsolvira i aktuelne probleme naše zemlje, od nejedinstva spram sankcija Miloradu Dodiku, do problema sa izmjenama Izbornog zakona BiH, potcrtavajući koliko je i danas podrška BiH – kao i onda prije 30 godina – puno više retorička i kozmetička nego stvarna. No, on ima i prijedloge mogućih rješenja, za koje je neophodno da greške iz prošlosti budu priznate, ali i da se konačno odstupi od međunarodne strategije koja se na terenu svodi na zalaganje za etničku podjelu zemlje. Njegov je recept čak i jednostavan: promjene koje se ogledaju u odnosu spram Ukrajine valja primijeniti i na BiH. Na potezu je, dakle, ono što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom, a zapravo su nam oči uprte u zapadni demokratski svijet. S one druge, totalitarističke strane, možemo samo dobiti pravdanja zločina i neskrivene ambicije raznih denacifikacija – u BiH se to, zahvaljujući stranim izvještačima, na vrijeme prepoznalo kao etničko čišćenje. Profesor Kenneth Morisson iz Velike Britanije podsjetio nas je na slavna novinarska imena koja su nemjerljivo pomogla da istina o BiH dopre do svijeta i koja su – to nikada ne smijemo zaboraviti – javno mnijenje u svojim zemljama animirala da pritiskom na vlasti preokrenu odnos prema ovoj zemlji. Profesor Morisson pominje čitav niz velikana, od Martina Bella s BBC-a, preko još jednog dobitnika Pulitzera Johna F. Burnsa do Christiane Amanpour, Allana Littlea, Paula Lowea i mnogih drugih koji su dokazali da novinarstvo može mijenjati svijet.
Zvijezda vodilja
Upravo zato je i naših “30 godina” s posebnom posvetom ratnom uredniku Oslobođenja Kemalu Kurspahiću, koji nas je napustio u jesen prošle godine. Redakcija s kojom je dočekao rat i novina koja je prkosila agresiji predstavljali su – kako odlično primjećuje Tom Gjelten – zvijezdu vodilju. Usuđujem se dodati: i svima nama koji smo se tih ratnih dana bavili ovim poslom u drugim redakcijama, novinskim ili TV, u nemogućim uvjetima, sa preteškim zadatkom da istina prodre u svijet. Imala je BiH tada sjajne novinare, čiji prilozi i danas o tome svjedoče, a Oslobođenje je pod budnim okom Keme i Gordane Knežević uspjelo napraviti taj iskorak kao iskaz ovdašnje bitke svih domaćih medija za dostojanstvo, ljudskost i odanost profesiji usred rata. Što je lekcija na koju i danas podsjećaju oni koji pamte BiH devedesetih i što je i motiv našoj redakciji da u sjećanje na Kemu inauguriramo međunarodnu novinarsku nagradu (naša, interna, nosit će ime Hamze Bakšića). Ali o tome više sutra, u Kamernom teatru, u 13 sati.
Ishod prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji pokazao je još veće kretanje udesno.
U Parlament su ušli Zavetnici i Dveri, Ivica Dačić sačuvao isti broj poslanika u odnosu na prošle parlamentarne izbore 2020. godine. Srpska napredna stranka (SNS) u odnosi na isti period zabilježila je najveći gubitak – sa 188 spala je na 121 poslanika.
No, to je posljedica učešća opozicije u izborima, a ne direktnog pada popularnosti. Kada se “podvuče crta” ovaj saziv Narodne skupštine mogao bi se porediti s onim od prije nešto više od 30 godina, kada se Slobodan Milošević uspinjao na vlast, piše politicki.ba.
S tim što je ovaj još radikalno desniji od tadašnjega.
U Skupštini Srbije nema ratnog zločinca Vojislava Šešelja i njegove partije. Ali ima cijela bulumenta političkih neandertalaca koji stabilno ugrožavaju Šešeljev radikalizam.
U Parlamentu je blok Ujedinjena Srbija. Oni su druga po snazi politička grupacija sa 36 poslanika.
Koliko je to “moderan” politički blok najbolje se vidi po njihovom kandidatu za predsjednika Srbije Zdravku Ponošu koji je o ratnom zločincu koji je na doživotnoj robiji Ratku Mladiću govorio biranim riječima.
I taj blok, kao i SNS, Dačić, NADA Srbije… jednodušno su protiv bilo kakvog članstva u NATO savezu, a sve je upitnije čak i deklarativno opredjeljenje za pristupanje Evropskoj uniji.
Kada se sve sabere, najmanje 90 posto poslanika novog saziva Narodne skupštine Srbije srcem, a i jezikom, podržava Vladimira Putina i njegovo djelovanje, uključujući agresiju na Ukrajinu.
I to je realna slika Srbije, države s kojom se graničimo na istoku i države koja se stalno petlja i destruira Bosnu i Hercegovinu. Kao i Crnu Goru.
“Uspješni medijski magnat”. Tako je, u svom uvodu za intervju, HDZ-u bliski novinar Zoran Krešić opisao Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost BiH koji je, prvi put, otvoreno, podržao stavove Dragana Čovića u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH.
“Moramo biti realni i učiniti sve da se i četvrti put ne dogodi ta situacija jer bi to značilo da punih 16 godina Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”, kazao je Radončić, govoreći za Večernji list o izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Radončić je, potom, kazao da je Željko Komšić “projekt SDA”, ističući da “za dvanaest godina svog mandata nije doveo nijednog stranog investitora, nije susreo nijednog ozbiljnog svjetskog državnika, nije utjecao na harmoniziranje međunarodnih odnosa”.
Mediji i intelektualci miniraju sporazum
Predsjednik SBB-a je za “radikalizaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata” optužio SDA, a intelektualce iz Sarajeva je optužio da su “minirale dogovor”.
“U sarajevskoj javnosti i najvećem dijelu režimskih medija koji su pod kontrolom preko marketinga su slikovito rečeno posijane mine gospodinu Izetbegoviću iza leđa pa on navodno nema kud nazad s ustupcima. Time se hoće stvoriti dojam da intelektualci, nevladine organizacije, mediji, doslovno svi traže da on ne popusti. To je logika gospodina Izetbegovića. Ali tu situaciju izazvao je sam SDA tako je što je svojim političkim izjavama radikalizirala hrvatsko-bošnjačke odnose”, kazao je Radončić.
Konaković je u pravo oko Doma naroda FBiH
On je pohvalio i prijedlog lidera Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji se odnosio na “reduciranje” ovlasti Doma naroda.
“Gospodin Konaković je ponudio razmišljanje koje apsolutno ima mjesta. Zašto bismo od Doma naroda, gdje Hrvati imaju snažan nacionalni ključ kako bi zaštitili svoje legitimne interese, pravili Vijeće naroda kao u RS-u gdje su Hrvati i Bošnjaci nacionalna manjina. Bolje je inzistirati da Vijeće naroda dobije snažniju ulogu i tako jačamo poziciju Bošnjaka i Hrvata u RS-u. To je predstavljeno kao izdaja, što je poznata propaganda”, kazao je Radončić, govoreći o reduciranju ovlasti Doma naroda FBiH, preko kojeg HDZ B IH decenijama blokira Federaciju BiH.
“Je li točno”, upitat će Zoran Krešić, “da je ponuđenim i uglavnom usuglašenim rješenjima praktično provedene sve presude Europskog suda za ljudska prava od Sejdić-Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić, ali i Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić?”
Radončić će, pak, reći da “prema njegovom dojmu, ali i mišljenju naših ekspertnih timova, to zaista jest tako”. No, ni Radončić ni ni novinar Krešić nisu razjasnili kako su riješene presude Pilav i Pudarić, ako Srbi iz Federacije i Bošnjaci iz RS-a, prema ponuđenom elektorskom modelu, opet ne bi imali pravo da budu birani za člana Predsjedništva BiH.
Ovim istupom, lider SBB-a je, faktički, podržao sve stavove HDZ-a BiH u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. No, nije samo Izborni zakon strateško pitanje oko kojeg su Radončić i Konaković bili uz HDZ BiH i Dragana Čovića.
Even before Russia’s full-scale invasion of Ukraine, manypoorly informed Western analysts urged Kyiv to capitulate. These experts believed thatthe allegedly mighty Russian army would rapidly overrun Ukraine’s forces and they implored NATO not to“provoke”Putin by supplying desperately needed weapons to Kyiv. Over a month into its war of national liberation, Ukraine is again advised by an assortment of observers to placate Moscow by surrendering Donbas and Crimeaand disarming itself through neutrality.
Such analysts fail to understand that the post-Cold War era is over and there are no neutral states on the front line between a free Europe and an imperial Russia. A country like Ukraine, committed to its independence and territorial integrity, needs to be part of an effective security structure. Kyiv has made it abundantly clear that it seeks real security guarantees, whether inside or outside NATO, and not vague promises from the West. And Ukraine of all countries has proven through its national resilience and fighting prowess that it will defend European security as well as its own.
Any negotiations between Kyiv and Moscow should not be misconstrued. Ukraine is not negotiating from a position of weakness but of growing military strength. It has pushed back Russian forces on several fronts, killed over 16,000 Russian troops, and destroyed hundreds of tanks, armored vehicles, helicopters, aircraft, and other pieces of military equipment. Kyiv is primarily talking to Moscowto relieve pressure on civilians arbitrarily bombed by Russian troops and to ensure humanitarian aid. For Russia, the objective is to push the West into neutralizing Ukraine while pressing Kyiv to agree to the status of a disarmed vassal. As in previous “peace talks” the Kremlin engages in open blackmail, in which either Ukraine’s sovereignty is curtailed, or more Ukrainian civilians will be murdered.
The war crimes committed by Russian troops are not only acts of desperation. Moscow deliberately massacres unarmed civilians so that videos of bombed schools and hospitals will influence the West into pressuring Ukraine toward a unilateral ceasefire. However, the atrocities against civilians are having the reverse effect. They are stiffening Ukraine’s resolve and resistance, increasing Western weapons supplies, and raising support for a complete sanctions ban on Russian trade and energy. Sanctions contribute to depriving Russia of the resources it needs to execute the war and to function as a society.
Ukraine needs to triumph in this war both to deter any future attacks by Moscow and to inflict a painful lesson for Russia’s imperial ambitions. A completed victory would include the full withdrawal of Russian troops from all occupied territories, including Donbas and Crimea. At the same time, sanctions should continue to be imposed until Putin and his regime are ousted, while billions of dollars of Russia’s frozen assets in Western financial institutions are earmarked for Ukraine’s reconstruction. In his recent speech in Warsaw,President Bidenin effect called on Russia’s citizens to remove Putin’s regime or face economic devastation.
Kyiv is seekingstrong international security guarantees to deter any future military aggression. This indicates either steps toward NATO membership or a treaty with NATO or the US that would ensure Ukraine receiving all necessary weapons and other support for deterrence and self-defense. Russia itself cannot be a party to guaranteeing Ukrainian security because it remains Ukraine’s only security threat that violated the 1994 Budapest Memorandum – an agreement signed by the US, the UK, and Russia to ensure Ukraine’s security after Kyiv surrendered its nuclear weapons.
As Russia’s war against Ukraine continues, Kyiv has every right to conduct missile strikes and sabotage operations against airfields and other military targets inside neighboring regions of Russia that are hosting attacks on Ukrainian territory. Such a response will furtherraise morale in Ukraine and make it more difficult for Moscow to hide the war from its own people. Washington and Brussels cannot restrain a country that is fighting for its survival to strike wherever it can against a genocidal enemy, similarly to resistance armies during the German Nazi occupation.
Ukraine is exactly the kind of country that NATO needs as a member, one that fully understands the Russian adversary, displays remarkable military prowess, and is committed to defending a free Europe. When a country joins NATO, the chances of a Russian attack significantly diminish, as we have seen with the much smaller and weaker Baltic states. Although Moscow persistently threatens Estonia, Latvia, Lithuania, it has not intervened militarily because it clearly fears an overwhelming NATO response led by the US.
The Kremlin continues to engage in fear campaigns about nuclear annihilation and world wars to undermine Western cohesion. While any use of strategic nuclear weapons against the West is remote, given that it will mean national suicide, Moscow could use short-range tactical nuclear or chemical weapons against Ukrainian targets. Such an escalation would also provoke NATO retaliation, as Biden has indicated, and could directly involve US forces against the source of the attack.
Western governments should avoid unwittingly assisting the Kremlin’s fear campaign by warning of World War III in the event of any direct NATO involvement in Ukraine. Russia’s military is no match for NATO and will avoid any direct confrontation. In addition to the organizational inadequacies, equipment failures, andmanpower shortages exposed in Ukraine, Russia faces an unprecedented economic catastrophe that will seriously deplete its military capabilities. The country’s Gross Domestic Product (GDP) is projected to contract by at least 15% in 2022 and essential parts for its military industry will no longer be available.
In addition, Moscow has no reliable allies. Even Belarus and the Central Asian states in the Moscow dominated Collective Security Treaty Organization (CSTO) do not want to fight on behalf of Russia’s imperialism. Moreover,China will avoid being drawn into war with the US and will more likely prepare to acquire energy sources and valuable Siberian and Far Eastern territories once Russia begins to implode.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. He is the co-author of Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring)
Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.
“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.
“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.
Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-
“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.
Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.
Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.
U ovom dokumentu piše da je Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.
Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.
I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.
Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.
I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.
“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.
Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.
Po naredbi Tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona, pripadnici MUP-a tog kantona, uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo, od jutros pretresaju nekoliko objekata u Visokom i Sarajevu, saznaje Istraga.
Pod policijakom obradom je nekoliko osoba, a najzvučnije ime je Gordan Memija. Inspektori su jutros upali u njegove objekte i u toku su pretresi. Memija je osumnjičen da je počinio krivično djelo nezakonito posredovanje. Kako saznajemo, u pitanju je prodaja kanabisovog ulja. Biznismen Gordan Memija je, inače, kum predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića. U svojim TV nastupima je priznao da je prije nekoliko godina bio domaćin Edinu Gačaninu, šefu jednog od najmoćnijih narko kartela na svijetu. Ranije je SIPA prijavljivala Gordana Memiju za pranje novca preko firme FOTO ART.
Prema zvaničnim informacijama MUP-a Ze-Do, pretresi se vrše na 13 lokacija na području Visokog, sedam na području Kantona Sarajevo i dvije lokacije na području Tuzlanskog kantona.
Riječ je o nastavku opsežne policijske akcije pod kodnim nazivom “Meta”, koju provodi Uprava policije MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, a usmjerena je na hapšenje i procesuiranje osumnjičenih za krivična djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.
Aktivnosti u okviru ove akcije preduzimaju se u saradnji i pod nadzorom Tužilaštva ZDK, a po naredbi opštinskih sudova u Zenici i Visokom.
Današnje aktivnosti se provode u saradnji sa policijskim timovima Federalne uprave policije, Uprave policije MUP-a Kantona Sarajevo i Uprave policije MUP-a Tuzlanskog kantona.
Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Veliki sukob u Republici Srpskoj
Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.
No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.
”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.
Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.
Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.
Konačni obračun
Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
