Tripartitna agenda osmišljena u kuhinjama međunarodnih krugova, u kojoj Bošnjaci dobijaju Zakon o zabrani negiranja genocida, Hrvati Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića, a Srbi državnu imovinu pokazuje svu raskoš nepravde.
Najbolji dokaz tome jeste da nemamo niti jedne optužnice za negiranje genocida, jer Milanku Kajganiću nedostaje sudske prakse, ali za podizanje optužnice protiv hodže Muharema Štulanovića koji je optužen jer je Republiku srpsku nazivao “genocidnom tvorevinom”, u Banja Luci ne trebaju praksu.
Oni trebaju narative i optužnice na svim nivoima koje će dodatno Bošnjake baciti u geto, nalik onom u Palestini, a dokaz tome su tvrdnje o navodnom radikalizmu, koji nije realno opipljiv, već je prisutan u javnom prostoru čisto da se nađe za potrebe srpske ili hrvatske politike.
A, da je cijeli cirkus zvani Milorad Dodik usmjeren na imovinu pokazuje i jutrošnje oglašavanje predsjednika SNSD-a.
„Srbi nemaju ambiciju za bilo kakvim sukobima, ali ćemo posegnuti za svim političkim sredstvima da sačuvamo suverenitet Republike srpske. Pojedini ambasadori, kao i nelegalni Šmit, nastoje da nam otmu naše šume, vode, da razvlaste Republiku srpsku. Mi smo rekli da pitanje imovine nikada neće biti na stolu“, istakao je Dodik.
I zbilja jeste upravu. Christian Schmidt ne čini dovoljno po pitanju državne imovine, a međunarodna zajednica i dalje Dodika smatra relevantnim sagovornikom. U Briselu je jednako zastupljen kao i svi drugi lideri, s tim da redovno održava kontakte i veze s Vladimirom Putinom, dok ne staje na putu secesije.
Iako pogrdnim imenima naziva predstavnike međunarodne zajednice, oni ga uvažavaju i sastanče s njim, pri čemu raste njegova popularnost, a slabi uloga međunarodne zajednice. Jer, ko normalan može sjesti za pregovarački sto sa onim ko uporno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine, a ima mogućnost slanja u izolaciju pregovarača koji ne odstupa od retrogradnih stavova.
Bonske ovlasti ostavljene su za Refika Lendu, Izborni zakon i udovoljavanje Draganu Čoviću. Za razliku od zabrane negiranja genocida, gdje je zakon prepušten na milost ovdašnjim pravosudnim institucijama koje manje više kontroliše upravo Dodik, sve druge nametnute odluke su implementirane do srži. Imamo Vladu FBiH po mjeri Čovića, istu takvu zakonodavnu vlast, a u državi se ne zna ko pije ko plaća.
I sve ovo vrijeme na kušnji je vjerodostojnost autoriteta Schmidta, njegove moći i spremnosti na djelovanja. Ne radi se samo o njegovom ustavnom pravu shodno aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i njegovoj obavezi, koji do sada nije ispunio.
Naravno, uz podršku Ambasade SAD-a u Sarajevu Schmidt, kao uostalom i Evropska unija, očito imaju plan i dalje tolerirati Dodika i njegovu želju za što većom autonomijom Rs, a čime gube kredibilitet i uvažavanje u onom dijelu javnosti, koje je oduvijek vjerovalo u dobronamjernost i pravednost.
Ali, ako se samo nagrađuju blokade i ispunjavaju nemogući zahtjevi secesionističkih politika, nije li vrijeme da i probosanska snaga unutar BiH pokaže za koje vrijednosti se borila i to jasno kaže međunarodnoj zajednici, koja je sve u ovom trenutku samo nije pravedna.
Jer, možda neće biti sukoba, ali gdje je država Bosna i Hercegovina u svemu tome?
U srijedu je pred sudom BiH počelo suđenje predsjedniku Republike Srpske Mioloradu Dodiku. Jedan od Dodikovih pravih savjetnika bio je hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. Da li je Nobilo mogao zastupati Dodika u sudnici Suda BiH? Ovu analizu za Istraga.ba pripremilo je nekoliko sarajevskih advokata.
U skladu sa članom 6. stav 1. Zakona o Sudu BiH, da bi se opunomoćenik pojavio, odnosno postupao pred Sudom, mora biti upisan u Imenik advokata nadležnog organa BiH priznatog od Suda. U skladu sa stavom 2. istog člana, Sud može, u svakom pojedinačnom slučaju, posebno dozvoliti postupanje pred Sudom opunomoćeniku koji ne ispunjava uslove iz prethodnog stava, a takav postupak za posebno priznavanje opunomoćenika se utvrđuje se Poslovnikom Suda.
Poslovnik o radu Suda BiH, donesen 16.06.2020. godine, propisuje u članu 52., a pozivajući se na odredbu člana 6. Zakona o Sudu BiH, postupak za izdavanje dozvola za posebno postupanje. Tom je odredbom propisano da Sud može izuzetno u svakom pojedinačnom slučaju izdati dozvolu za posebno postupanje punomoćniku koji nije na OKO (Odsjek krivične odbrane) listi i odobriti njegovo postupanje, odnosno obavljanje prakse pred Sudom, što uključuje i advokate koji imaju važeću dozvolu za obavljanje advokatske prakse izdatu od priznatog, profesionalnog udruženja advokata ili od drugog nadležnog organa iz strane zemlje pod uslovima reciprociteta.
U tom slučaju, punomoćnici podnose svoje prijave sudiji za prethodni postupak, sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću, zavisno od faze postupka, koji prilikom razmatranja takvih prijava mogu uzeti u obzir sljedeće činjenice:
a) Da li je punomoćnik pokazao specijalizirano poznavanje domaćeg ili međunarodnog krivičnog prava, međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnih propisa iz oblasti ljudskih prava ili bilo koje druge oblasti prava s kojom bi u znatnoj mjeri mogao doprinijeti efikasnosti postupka;
b) Da li punomoćnik posjeduje specijalizirano poznavanje činjeničnog stanja geografskog regiona, vezanih ili pravno/činjenično sličnih predmeta procesuiranih pred Sudom BiH ili drugim sudovima, a vezanih za predmet u kojem se odlučuje o njegovom postavljanju;
c) Da li je punomoćnik ranije zastupao istog branjenika pred domaćim ili stranim sudom;
d) Da li je punomoćnik ranije zastupao pred Sudom BiH u drugim predmetima;
e) Da li su argumenti za postavljanje punomoćnika koji nije na OKO listi, kvalitativno i pravično predominantni u odnosu na argumente za postavljanje branitelja sa liste;
f) Izbor i želju osumnjičenog, odnosno optuženog i njegove razloge za prijedlog punomoćnika;
g) Razlog pravičnosti, kao i sve druge činjenice od značaja za prava osumnjičenog, odnosno optuženog lica.
Sud, u skladu sa odredbom ovog člana, također obavještava OKO o svakoj odluci o davanju dozvole za posebno postupanje advokatu koji nije na OKO listi.
Pritom, u skladu sa odredbom člana 49. stav 1. istog Poslovnika, pravila za punomoćnike iz člana 49. do 58. ovog Poslovnika, primjenjuju se jednako na sve advokate koji postupaju u krivičnim postupcima koji se vode pred Sudom, bez obzira da li se radi o branitelju postavljenom po službenoj dužnosti ili izabranom branitelju, u mjeri u kojoj za advokate koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH nije izričito drugačije propisano. Stavom 2. ovog člana određeno je da u slučaju sukoba između odredaba sadržanih u ovom Poslovniku i odredaba sadržanih u bilo kom drugom pravilniku, poslovniku, ili drugom aktu Suda, upravnog organa ili advokatske komore, a u pogledu dozvole za rad i dodjeljivanja branitelja u krivičnim predmetima, ove odredbe imaju prednost.
Iz naprijed navedenih odredbi jasno proizilazi da se izdavanje dozvola za posebno pojavljivanje, odnosno postupanje punomoćnika pred Sudom BiH, i to u slučaju reciprociteta i ispunjavanja kriterija propisanih Poslovnikom Suda BiH, odnosi isključivo na branioce/branitelje u krivičnim predmetima, dakle ne i na punomoćnike koji bi bili u svojstvu „pravnih savjetnika“.
Istovremeno, Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) ne poznaje institut „pravnog savjetnika“ za osumnjičeno, odnosno optuženo lice, već samo za svjedoke, i to u zakonom propisanim slučaejvima (npr. član 84. stav 6. ZKP BiH kada Sud određuje svjedoku advokata za savjetnika za vrijeme saslušanja).
Također, u skladu sa odredbama člana 244. i 257. ZKP BiH, sudija odnosno predsjednik vijeća otvara zasjedanje i objavljuje predmet glavnog pretresa na način da najprije utvrđuje da li su prisutna sva pozvana lica. Nepozvana lica mogu prisustvovati glavnom pretresu, ali samo u svojstvu javnosti, u smislu odredbe člana 234. ZKP BiH.
Na osnovu naprijed navedenog, a u odnosu na prisustvo u sudnici gdin Ante Nobila, advokata iz Republike Hrvatske, koji nije član ni jedne advokatske komore u BiH, na suđenju pred Sudom BiH, dana 06.12.2023. godine, u svojstvu „pravnog savjetnika“, postavljaju se sljedeća pitanja:
Da li je za takvo prisustvo gdin Ante Nobila postojala odluka Suda BiH kojom je dozvoljeno posebno pojavljivanje, odnosno postupanje pred Sudom BiH;
Ako je takva odluka postojala:
Da li je ista donesena u skladu sa načelom reciprociteta iz člana 52. Poslovnika;
Koji kriteriji iz člana 52. Poslovnika su primijenjeni za donošenje takve odluke;
Koji pravni osnov je primijenjen za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u svojstvu „pravnog savjetnika“ optuženog;
Da li je OKO obaviješteno o takvoj odluci u skladu sa odredbom člana 52. Poslovnika;
Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
Ako takva odluka nije postojala:
Koji je bio pravni osnov za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u sudnici u svojstvu „pravnog savjetnika“;
Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu (ili bilo kom drugom) zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
Da li je Sud na ročištu od 06.12.2023. godine razmatrao takvo pitanje i ako jeste kakvu odluku je donio.
Odgovori na sva naprijed navedena pitanja su od važnosti za razmatranje zakonitosti rada, odnosno pojavljivanja i postupanja pred Sudom BiH advokata-stranih državljana koji nisu upisani u Imenik advokata ni pred jednom advokatskom komorom u BiH i koji ne ispunjavaju uslove za posebno zastupanje pred Sudom BiH, te zaštite prava advokata-branilaca koji u skladu sa pozitivnim propisima imaju pravo pojavljivanja, odnosno postupanja pred Sudom BiH.
Kada nekoga nazivate izdajnikom, pa onda s njim sklopite pakt, šta ste tada vi? Da se poslužim retorikom SDA – i vi ste tada izdajnici. Ako ste za kantonalno ministarstvo više spremni pogaziti principe na koje ste se pozivali, pa raskinuti sporazume sa partnerima, kakvi god da su, onda i vi učestvujete u rasprodaji države. Jer ulazeći u krajiški pakt sa Narodom i Pravdom, SDP-om i (odmetnutom) Našom strankom, SDA je pokazala da se baš i ne razlikuje od onih koje je, uglavnom opravdano, do sada nazivala izdajnicima.
Želite li da saznate prave razloge “rekonstrukcije” Vlade Unsko-sanskog kantona? Onda u narednom periodu pratite tendere Cesta i Autocesta, pratite podizvođače i tražite kompaniju Kovgrad Bužim. Ova firma u vlasništvu Safet Kovačevića bavi se niskogradnjom. A vlasnik se bavi politikom i kao kadar SDA u USK direktno utiče na buduće rekonstrukcije.
Ima tome dvadeset dana kako mi se, neposredno prije emisije Istraga sedmice, u studiju Hayat TV-a, NiP-ov federalni zastupnik Halil Bajramović pohvalio kako će izbaciti NES iz Vlade USK i kako će SDP, NiP, Naša stranka i POMAK zajedno sa SDA-om formirati Vladu USK. Halil je, vidjeli smo svi u slučaju šamar, sklon zaobilaženju istine. Ali, evo, sad i zvanično znam da me nije slagao.
Politika NiP-a mi je jasna. Kao “HDZ-ovo cvieće” stranka Elmedina Konakovića ima zadatak da obezbjedi dovoljno bošnjačkih ruku da hercegovačkim Hrvatima i službenom Zagrebu isporuče što više moći.
SDP je, dokazali su to, okrenut tenderskoj politici. I za njih su spremni napraviti brojne ustupke HDZ-u.
Našoj stranci, svakako, bitna je samo sarajevska općina Centar i što se njih tiče Jelah kod Tešnja se nalazi negdje u Krajini.
Ali šta je sa SDA-om i sa njihovim “strateškim” pričama da žele ujedinjenje Bošnjaka? Ništa. Sve je jedna obična laž. Krajiški SDA-ovac sa ruba zakona, Hamdija Abdić Tgar se zove, mjesecima sa NiP-ovim Halilom Bajramovićem usaglašava stavove i politiku. Jer obojici je bitnije da se obračunaju sa Rifatom Hozanovićem i NES-om nego sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.
NES će, sada je jasno, u opoziciju na svim nivoima. Ali bolje je ostati principijelan, nego ostati vlast. Kada su mogli dobiti državnog (zamjenika) ministra, podržavajući izdajničke poteze Trojke, izabrali su da ne dobiju ništa. Kada su na nivou Federacije trebali dobiti nekoliko ministara, a da zauzvrat pogaze Ustav FBiH, izabrali su opoziciju.
SDA nije birala opoziciju. Nju su poslali u opoziciju. I tu ne možemo govoriti o njihovim principima. Oni su, sada na primjeru Krajine vidimo, u opoziciji samo zato što nisu mogli biti vlast. Eno, i Refiku Lendi više ne smeta Christian Schmidt koji ga je krajem aprila ove godine pomnožio s nulom. A krajiškim SDA-ovcima je bitnije da imaju premijera USK nego da se obračunavaju sa “izdajnicima”.
U cijeloj ovoj priči najveći je gubitnik Bakir Izetbegović. Razbijanje koalicije u Krajini njegov je veći poraz od onog poraza iz oktobra prošle godine kada ga je Denis Bećirović pomeo. Zašto? Pa, zbog toga što je sada pokazao da na početku svog novog predsjedničkog mandata ne kontroliše vlastitu stranku. Baš onako kako je Schmidt, kršeći Ustav, poništio Lendu, tako su krajiški SDA-ovci poništili Izetbegovića. Ako ne sankcionše pobunjenike iz Krajine, šta će, ubuduće, spriječiti bilo koji drugi kantonalni odbor da politiku vodi samostalno, bez stava Centrale? Ako ih sankcionira, u Krajini će izgubiti stranku. Mada je pitanje da li je sada uopće kontrolira.
Kolegij SDA, kojeg čini predsjednik i zamjenici predsjednika stranke, skoro je jednoglasno bio protiv avanture u koju će se s Trojkom upustiti krajiški SDA-ovci. Samo je Ramiz Salkić bio na strani Krajišnika. Zamjenik predsjednika Mirsad Zaimović se nije ni pojavio na Kolegiju. A upravo on bi mogao biti najveća opasnost po samog Izetbegovića. Jer od prvog dana Zaimović, zajedno sa Safetom Softićem, zagovara “partnerstvo” sa HDZ-om i SDP-om. Baš onakvo partnerstvo kakvo je bilo kada je supruga Safeta Softića postala sutkinja Ustavnog suda FBiH.
SDA će u Krajini dobiti premijera. Istovremeno će izgubiti sve ostalo. Ko, uopće, više može povjerovati u priču da Trojka vodi izdajničku politiku. Jer ako vodi, a uglavnom vodi, šta SDA radi sa Trojkom? Odgovor je jednostavan – SDA ganja fotelje. Predsjednik SDA se, vidimo, ne slaže sa politikom svojih stranačkih kolega iz Krajine. Ali bez sankcioniranja Krajišnika, SDA gubi smisao. Trojka je, zapravo, obesmislila SDA. I u vlasti i u opoziciji.
NES će sigurno preživjeti ovo. Da li su oni griješili? Jesu. Stavili su, recimo, na listu Agana Bunića kojem promjena dresa nije strana. Nisu se, dijelom, držali koalicijskog dogovora i ostavili su SDA bez nekoliko bitnih kantonalnih pozicija. Ali NES, glede pozicija, izgubio mnogo više. I na državnom i na federalnom nivou.
Naredne godine su lokalni izbori. Na čemu će SDA zasnivati svoju kampanju? Hoće li u Sarajevu njihove kandidate podržati Trojka? Neće. Hoće li u Krajini Trojka podržati SDA-ove kandidate za načelnike? Neće. Da li će, nakon svega, SDA moći računati na podršku NES-a i DF-a? Neće. Na izbore će, dakle, sami. Na drugoj će strani Trojka zajedno. A već smo vidjeli da je “tri na jednog” neravnopravna utakmica. I? Ko je pobjednik? Trojka. I Michael Murphy. I Christian Schmidt. Bacili su komad krajiškog mesa SDA-ovom gladnom čoporu. I članovi čopora su počeli da se grizu međusobno. A alfa mužjak, za to vrijeme, još liže rane alfa ženke.
Da režim sarajevske trojke nije “poklopio” sve “nezavisne” medije danas, ali i prethodnih dana nasljednica komunističke partije – Socijaldemokratska partija, bila bi u fokusu, a istražni organi bavili bi se inkriminirajućim dešavanjima vezanim za kadrove partije.
Sjećate li se kada je objavljen snimak “sredit će ti Asim” u kojem se obećavalo pogodovanje za radno mjesto u zamjenu za glas na izborima unutar SDA. I javnost je bila na nogama, jer su tada “nezavisni” a danas režimski mediji u eter pustili snimak, ali i desetine komentatora da se bave tematikom pogodovanja pri zapošljavanju.
U petak je portal Istraga.ba objavio snimak u kojem vozač direktora Abela Baltića, partijskog čovjeka, pojašnjava kandidatu za posao da mu samo partijski direktor Domova zdravlja KS može pomoći da dobije posao.
Abel Baltić
A sa snimka se jasno čuje: “Ni Bog, ni Allah ti ne mogu pomoći… Ministar može svirati *****(znate več čemu)”. Ne znam čemu su svirali članovi Komisije, ali akter sa snimka Adnan Kalkan prvi je na listi za posao.
Drugima je džaba ako imaju i znanje i Allaha na svojoj strani, jer posao će dobiti samo oni u milosti Baltića, nadbožanskog bića ateističke organizacije neokomunista.
Na snimci je sve jasno, barem za one neutralne koji su ga slušali, a hoće li biti jasno pravosuđu ostaje nam da vidimo.
Moralo bi, međutim biti jasno kantonalnim institucijama u Sarajevu, koje i postavljaju kadrove umišljene da su božanstva. I nije ovo prva afera koja se veže za Baltića, bilo ih je i ranije poput one o dodjeli 21 hiljade KM kompaniji bliskoj SDP.
A glasan muk nakon svega više je nego očit znak. Da je Partija zaslužila da konačno ode u prošlost, tamo gdje je zapela većina postulata njenog funkcionisanja više je nego jasno i vidljivo. SDP se zapravo nikada suštinski nije udaljio od vremena kada su partijski činovnici presuđivali ko je dobar a ko loš radnik, ko je za Tita, a ko treba u hapsanu.
Da je to tako pokazuje politički uzorak partijskog čovjeka školovanog u Srbiji, a namještenog u entitetu Federacija BiH. Vojin Mijatović, iznikao na floskulama o patriotizmu i državnosti u negdašnjem komunističkom vremenu bio bi oličenje partijskog batinaša, koji progoni sve koji primjete da je predsjedniku dlaka na gavi otišla u pogrešnom smijeru.
Opskurnog političkog znanja i vokabulara, Mijatović je po BIA udbaškom modelu građanima BiH uspio prodati optičku varku patriotizma, što mu je dalo krila da visoko poleti u strukturama SDP-a, ali i da se predstavlja kao nosilac nekog probosanskog političkog pokreta u entitetu Rs. Vrlo brzo ispostavilo se da je sve bilo prevara s ciljem instaliranja Mijatovića u institucije sistema, ali i na poziciju s koje odlučuje o tokovima unutar SDP-a.
Nekada je garantovao da će se “9. januar u Rs slaviti ma šta kaže Ustavni sud BiH), a kada mu se rahmetli Hakija Meholjić suprotstavio na unutarpartijskom sijelu, Mijatović je glasno i jasno zaprijetio: “Doći ću u Srebrenicu i zaklati te”.
Partijsko rukovodstvo predvođeno Nerminom Nikšićem ostalo je tada nijemo na Vojinove prijetnje čovjeku kojem su zaklali oca i jednog brata, a drugog strijeljali oni kojima je Mijatović svojevremeno obećao da će slaviti 9. januar ma šta rekao Ustavni sud BiH.
Meholjića nema, ali Vojin Mijatović nema problem da pronađe one kojima će prijetiti. A to su svi, bili ili ne u Partiji, koji smetaju Vojinu ili njegovom predsjedniku.
Jučer je zaprijetio “partijskim drugovima” koji ne slušaju. “Drugovi, ljudski upozoravam”, poručio je Mijatović, bez navođenja kome se obraća. Al, kome god da je uputio poruku, sljedeća će vjerovatno biti o klanju, poput one koju je uputio Meholjiću.
Ko je ovlastio Mijatovića da disciplinira partijske drugove nije poznato, ali je poznato da Partija ima organe, koji bi valja taj posao trebali da rade. Jedini koji je mogao ovlastiti Vojina Mijatovića za progon partijskih drugova je Nermin Nikšić. Konjički ilegalac u izbornom sistemu BiH i SDP-a, kojeg niko ne bira, a uvijek je izabran, vjerovatno je u strahu od gubitka pozicije, pa preko Vojina disciplinuje one koji glasno pričaju.
A ti koji glasno pričaju prave problem i Nikšiću i Mijatoviću, jer se suprotstavljaju Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku. Dobro, ne baš suprotstavljaju, ali eto oponiraju, a Neka i Vojin se plaše da im se Čović i Dodik ne revanširaju.
U konačnici, Partija je u vlasti i kada je tako ni Bog, ni Allah nam ne mogu pomoći, samo Abel da se zaposlimo ili Vojin da ubrzamo odlazak na ahiret.
Sve drugo, život je u paklu politika neokomunista, čije rezultate proguta vatra onih koji su se molili Bogu, Allahu ili Budi, a nisu Neki, Voji ili Abelu.
Serbia’s foregone parliamentary election results on December 17 will embolden the Aleksandar Vučić government to intensify its mini-imperialist agenda in the Western Balkans. At the same time, Serbia’s democratic opposition will remain too weak and divided to challenge Belgrade’s neo-Milošević objectives. In order to defend themselves more effectively from any expanding subversion and aggression, several countries neighboring Serbia should pursue a coordinated plan of regional resistance.
Serbia is expanding its hegemonistic goals by pressuring, destabilizing, or dominating neighboring governments in Sarajevo, Prishtina, and Podgorica, as well as by pursuing regional integration formats such as the Open Balkans. It is high time for Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina to demonstrate that they are not prepared to be supplicants or passive bystanders. The Greater Serbia project can be resisted through a pan-Balkan freedom initiative in which each state pledges to uphold their mutual independence. Such an initiative will require inter-governmental and inter-societal coordination in four primary arenas – national, political, economic, and informational.
The core of statehood is either a strong ethno-national identity or a binding multi-national civic identity. European states commonly combine both, in which loyalty to the country does not necessarily depend on your ethnic origin but the state still possesses an ethno-national base with a historic national identity. In the case of states that are challenged by imperial neighbors or ethno-national separatist movements sponsored by these neighbors, an effective assertion of both national and state identity is necessary. Hence, Bosniak and Montenegrin political leaders, activists, and intellectuals need a more active domestic and international campaign to promulgate their distinct histories, cultures, and languages. Montenegrins in particular need to protect themselves against growing Serbianization promoted by Belgrade and its political proxies including the Serbian Orthodox Church.
In the political realm, subordination to Serbia would not only eradicate state sovereignty and national independence; it would also contribute to establishing Russian political bases around the region that will diminish Western integration and cohesion. Hence, the US administration and EU governments need to be lobbied more intensively to preclude any scenarios that challenge state independence, as this will undermine the region’s European and Atlanticist orientation. In effect, the capabilities of separatists in Bosnia-Herzegovina and Kosova need to be thwarted.
Reports that Serbian security forces and nationalist radicals are storing weapons in Orthodox churches and monasteries in Montenegro and Kosova in preparation for organized violence must be fully investigated. Any illicit arms caches must be confiscated, the perpetrators arrested, and Belgrade’s goals exposed. Reported Russian-sponsored paramilitary training camps in Bosnia’s Republika Srpska cannot be allowed to operate and the EU can either demonstrate its strategic autonomy by closing these premises and defusing armed conflicts or request direct assistance from NATO.
NATO itself needs to take a much more proactive role to deter anti-state violence throughout the region by increasing troop numbers in Kosova, patrolling the entire northern border with Serbia, and positioning forces and equipment for a swift intervention in case of provocations. Moreover, each targeted state needs to prepare their armed forces and devise contingency plans for dealing with armed clashes engineered by Belgrade and Moscow through their local collaborators. They can also coordinate their planning with neighbors and boost intelligence collection and sharing on any emerging threats.
In the economic dimension, a region-wide initiative is long overdue in exposing and acting upon politically linked corruption. Cooperating governments can boost their efforts in rooting out subversive Russian money in their economies and unearth the political leverage that hides behind it. Any companies in the Balkans connected with the Russian state, its agencies, subsidiaries, and oligarchs must be sanctioned in a common front with the EU and US against Kremlin aggression. Any Bosnian, Montenegrin, or Kosovar companies that continue to collaborate with Russian businesses are in effect betraying the national and state interests of their countries.
At the same time, the region’s governments need to better coordinate their EU aspirations. It clearly benefits each state to have their neighbors qualify for Union membership. Cooperation toward meeting the legal and regulatory requirements of the EU Chapters can also enhance perceptions in Brussels that serious efforts are being intensified in the region regardless of Serbia’s essentially anti-EU position. The EU candidate states in the Western Balkans can emulate the Visegrad Four initiative, in which Poland, Hungary, the Czech Republic, and Slovakia assisted each other in qualifying for the EU and NATO. A similar process was also evident between the Baltic states of Estonia, Latvia, and Lithuania.
Pan-regional resistance to Serbia’s hegemony also needs to be undergirded by a comprehensive informational initiative. Inexplicably, despite years of Moscow’s information war, Western diplomats are insufficiently responsive to the ongoing campaign of political disinformation and anti-Westernism emanating from Belgrade through the state media, internet influencers, and Vučić’s regional allies and proxies. Greater regional coordination between governments, credible media outlets, civic society organizations, and European and American counterparts can better expose fake information that influences public opinion, undermines state institutions, engenders inter-ethnic hostilities, and destabilizes societies.
Above all, Russia’s plans to spark another war in the Balkans by encouraging and manipulating Vučić’s pan-Serbian ambitions need to be revealed and defeated. As an intimate collaborator in Moscow’s strategic designs, the government in Belgrade must be held accountable and stripped of EU funding until it condemns and thwarts Moscow’s objectives. Instead of engaging in joint initiatives with Serbia, a common front in the Western Balkans can ostracize the Vučić regime as Russia’s imperial proxy. Why provide legitimacy through interactions with a government that is intent on destabilizing, partitioning, or subordinating your state? The strategy of regional resistance cannot wait until armed conflicts are again ignited.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Vlada FBiH proglasila je stanje ugrožene sigurnosti snabdijevanja električnom energijom kako bi povećala cijene električne energije za oko 60 posto, saznaje Istraga.
Naime, prema Zakonu o električnoj energiji, član 16a, povećanje cijene električne energije može iznositi maksimalno 20 posto. S obzirom na to da ovogodišnja cijena električne energije za privredne subjekte u Federaciji iznosi 72 eura, maksimalna cijena tokom 2024. bi mogla iznositi 85 eura. Prosječna berzanska cijena električne energije u ovoj godini iznosi oko 140 eura. Ukoliko Elektroprivreda BiH ne poveća cijenu više od propisanih 20 posto, poslovanje ovog preduzeća će sigurno biti ugroženo.
Evo koji su glavni razlozi.
Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.
“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.
Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihodfe Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.
“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.
No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, prošlog su mjeseca smanjili proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.
Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.
Cijena ugalj, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH prošle godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja odn Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.
Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom Anera Žuljevića i Elmedina Konakovića koji su svojim amandmanima iz 2021. godine ugrozili kompletan elektroenergetski sistem BiH.
Zukan Helez, ministar odbrane Bosne i Hercegovine u najskorijem razumnom roku mora biti smijenjen! Tu ultimativnu neminovnost ne može, niti smije promijeniti činjenica da su inicijativu za njegovu smjenu pokrenuli državnii zastupnici iz Republike Srpske, niti što je ona, inicijativa, javnosti saopćena putem Dodikove beslovesne trbuhozborke Sanje Vulić.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) je dan nakon Helezovog „otkrića“ srpsko-ruskog vojnog kampa u okolini Rogatice te tvrdnje demantirala i o tome izvijestila Borjanu Krišto, predsjedavajuću Vijeća ministara BiH. To je bio sasvim dovoljan razlog da ministar podnese ostavku, ili se za početak barem javno izvini za uznemiravanje javnosti (što je krivično kažnjivo), no Helez je nastavio sa konfabuliranjem. Kampova u okolini Rogatice, rekao je u razgovoru za „Slobodnu Evropu“, nema, ali „se nalaze vrlo blizu Sarajeva. Nalaze se oko bošnjačkog i iznad povratničkog bošnjačkog naselja…posjedujem i fotografije“. Podsjetimo, samo dan ranije ministar odbrane je na televiziji tvrdio da „ima fotografije, koje ne smije pokazati“ i iz vojnog kampa iz okoline Rogatice. Na kraju nije bilo ni kampa, ni fotografija, ni srpsko-ruskih polaznika.
Usput je, šeretski neodgovorno, kao da prepričava lovačke dogodovštine svojim birtijaškim partnerima, Helez kazao kako „stranci sve to prate i sve znaju“. Niko od stranaca se na tu tvrdnje nije javno očitovao, ali se u diplomatskim kuloarima može čuti da su međunarodni vojni dužnosnici na koje je aludirao konsternirani zbog njihovog „ofrlje“ uvlačenja u cijelu ovu petparačku priču i njenu internacionalizaciju.
Zukanovo televizijsko „otkriće“ u međuvremenu je, u roku od svega 3-4, dana pokrenulo spiralu insitucionalnih i vaninstitucionalnih događaja i poteza. Od promptne reakcije Tužiteljstva BiH koje je jučer saslušalo ministra odbrane, potom zvanične inicijative kluba SNSD-a upućene Predstavničkom i Domu naroda Parlamentarne Skupštine BiH za njegovom smjenom, rasprave u Predsjedništvu BiH.
Usput su se reakcije političke i medijske intepretacije ovog slučaja koje su se, očekivano, kretale od podrške „hrabrosti“ Zukana Heleza „da im sve kaže“, do negiranja njegovih navoda i zapitanosti nad njegovim kognitivno-etičkim karakterisitkama.
Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i lider Naroda i pravde u prvoj reakciji je kazao da „puno više vjeruje „Helezovoj procjeni nego pismu predstavnika Republike Srpske u državnom parlamentu američkom, kongresu da u BiH ima mudžahedinskih odreda.“ Konaković je pozvao „sve institucije da svakako provjere ove navode, sve se to mora provjeriti profesionalno i stručno“.
Teško je izdvojiti šta je u ovoj Konakovićevoj izjavi pogrešnije, površnije i manje spojivo sa odgovornom i reprezentativnom funkcijom koju obavlja. Prije svega, ministar Helez nije na televiziji iznio nikakvu „procjenu“, nego je posegnuo teškom optužbom o ilegalnom organiziranju paravojnih jedinica i njihovoj obuci na prostoru Republike Srpske. Dalje, u trenutku kada je Konaković pozvao sve institucije da provjere ove navode“ (petak, 24. novembar) te su institucije već radile punom parom: Tužiteljstvo BiH je već formiralo „predmet Zukan Helez“, a Obavještajno-sigurnosna agencija BiH pismeno informirala Borjanu Kiršto da „ne postoje nikakvi kampovi niti paravojne formacije“.
Narednog dana, 25. novembra, Konaković i Nermin Nikšić, lider SDP-a na svojoj rutinskoj, jaransko-mahalskoj televizijskoj seansi, komentirali su zahtjeve za smjenu ministra odbrane Zukana Heleza. Sinhrono i također rutinski, hinjski i providno su priču prebacili na drugi kolosijek – zahtjev grupe državnih parlamentaraca za smjenom ministra Staše Košarca zbog nasilja u porodici. Taktika, koja to naravno nije jer se radi o školskom primjeru piljarskog događanja i naturalne trgovine glasi: ako Dodikov SNSD-a bude tražio smjenu Heleza, odnosno rekonstrukciju Vijeća ministara BiH oni će brže-bolje-jače u taj paket ugurati smjenu nasilnika Košarca.
O kakvom je moralnom jadu i političkom čemeru ovdje je riječ, govori to što niti jedan poslanik Konakovićeve i Nikšićeve stranke nije želio staviti svoj potpis na inicijativu kojom je desetak njihovih kolega tražilo od Predstavničkog doma Parlamenta BiH smjenu Košarca. Kada politički trguju bivši prodavač kafe Konaković i vječiti nakupac i prodavač magle Nikšić poslovna „filozofija“ izgleda ovako: Košarčevo mlaćenje žene je kažnjivo, tek onda kada on i njegovi jataci budu tražili sankcije za Helezovo lakrdijaško mlaćenje prazne slame!
Drugi jedan, malo skrajnuti plan je pokazatelj kakve vile i nečastivi nosaju Trojku i upravljaju njenim liderima. Kaže u svojoj izjavi Elmedin Konaković da „više vjeruje Helezu nego pismu državnih poslanika koje su uputili članovima američkog Kongresa“. Podsjetimo, u pismu kojeg je potpisalo 6 parlamenataraca (svi iz SNSD-a), pored ostalog se navodi da „su dijelovi naseljeni Bošnjacima i dalje dom brojnim spavačkim ćelijama Al Qaide i ISIL-a…koje bi potencijalno mogle biti aktivirane ako i kada stigne naređenje“.
Šta su ovim povodom uradili bosansko-bošnjački politički akteri? Odgovorili su kontrapismom, u kojem su sve te opake tvrdnje demantirali, manje, Ili više uvjerljivo i argumentitrano.
Izostalo je u njihovoj reakciji ono što je neuporedivo svrsishodnije i politički produktivnije a za čim su posegnuli političari iz Banja Luke i njihovi predstavnici u državnom aparatu-aktiviranje domaćih institucija, Obavještajno-sigurnosne agencije, SIPA-e Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, Predsjedništva BiH, Parlamenta BiH i njegovih komisija i tijela. Svih onih institucija, dakle, koji se hitno mobilizirane povodom optužbi, a ne odokativnih „procjena“ kako tvrdi Konaković, ministra Zukana Heleza.
Tu dolazimo do ključne razlike između politike koju vodi Milorad Dodik i „priče“ (tu riječ najčešće rabi Konaković i društvo, kada govori u svojim politikama) „političkog Sarajeva“. Dodik poznaje sistem, njegove zakone i mehanizme funkciniranja, njegova politika se oslanja na institucije čak i kada ih podriva kao i kompletan ustavno-pravni sistem. Sa druge strane, političko Sarajevo, odnosno aktuelna Trojka prakticira takozvanu performativnu politiku, koja nije samo reaktivna, nego se svodi na prizemnu teatralnost, populističke verbalne vratolomije i anegdotalne doskočice na razini seoskog muštuluka. Umjesto suštinskog, strukturalnog, planskog angažmana pribjegava se ad hoc, dnevnopolitičkoj praskavoj demagogiji, plitkom narcističkom „šarmiranju“ (bošnjačke) javnosti.
Evo još jednog recentnog primjera: nema nikoga ko drži do sebe unutar sarajevskog političkog i javnog kruga ko se ovih dana nije oglasio povodom prostačkog, mizogenog komuniciranja i zlostavljanja koja nad gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić provodi Amir Gross Kabiri (ne)formalni vlasnik „Aluiminija“ i još koječega drugog u Hercegovini. Istovremeno, ne postoji niko unutar političke klase, ni Nikšić, ni Lendo, ni Bećirević ni Komšić, niti onaj neotesani provincijski uhljeb Damir Mašić, ko je pozvao relevatne institucije, poresko-financijske, a prije svega tužiteljske da reagiraju. Hercegovačko tužiteljstvo je posljednjih mjeseci zatrpano dokazima o njegovim sumnjivim poslovima ali se ne usuđuje da propusti kroz šake suspektno poslovanje tog samozvanog zaštitnika Jevreja!
Nakon nedavnog teksta o njegovoj uzurpaciji „Aluminija“ (i Mostara) Amir Gross Kabiri me je nazvao „fašistom“; ne tražim ni od koga da me zaštiti, apeliram samo na pravnu državu da zaštiti državnu imovinu i javne resurse koje je ovaj rusko-izraelski muljator okupirao!
Vratimo se na priču o zlosretnom Zukanu Helezu. Treba se prisjetiti da su početkom ove godine kada je formirano Vijeće ministara BiH novoj, nazor i na guranje sklepanoj parlamentarnoj većini opozicija, i rijetki mediji, najviše prigovarali zbog izbora Staše Košarca i Zukana Heleza. Prvog je u istoj skupštinskoj dvorani nekoliko mjeseci ranije bivša supruga optužila za zlostavljanje, a drugi, Helez, je u kaznenoj evidenciji imao već dvije pravomoćne presude. Pravomoćno je presuđivan i ministar Zoran Tegeltija, koji se kasnije povukao, naravno ne zbog toga, nego da bi preuzeo Upravu za indirektno porezivanje (UIO). No, „reformska“ parlamentarna većina koja je nešto ranije zažmirila na jedno oko birajući za predsjednika Parlamneta BiH Marinka Čavaru, svježe uvrštenog uljeza na američku „crnu listu“, oba je oka zatvorila na izbor novog, šatro „programskog“ Vijeća ministara BiH.
Nepoznato je kakve je dokaze, ili indicije Zukan Helez predočio tokom iskaza u Tužiteljstvu BiH. Ako se njegove javne optužbe ne pokažu tačnim i vjerodostojnim, na šta uzkazuju nalazi OSA-e, može ponovo biti optužen i još jednom osuđen. Ako se lider Trojke ne namjeravaju baviti politikom na trgovačko-performativan način, tehnikama jeftinog spektakla, Heleza se moraju riješiti, ne zbog toga što to traže Dodikovi „komandosi“, nego da bi sačuvali bogdu vlastitog autoriteta i zagubljenog ugleda i podsjetili i sebe i javnost šta to bješe odgovornost za izgovorenu riječ.
Bosna i Hercegovina je krajnje čudno društvo, tu raskošnu osebujnost naročito krase mediji, koji nerijetko pažnju poklanjaju onome što i nije vijest, a vijesti ostaju u zapećku rubrika, koje rijetko ko i otvara. Tako su jučer na Dan državnosti BiH naslovnice medija vrvjele liderima ‘trojke’ Elmedinom Konakovićem, Edinom Fortom i Nerminom Nikšićem.
Njih trojica, plus Vojin Mijatović bili su vijest dana s obilježavanja Dana državnosti koji nije ni obilježen, a pažnja je usmjerena ka nekolicini okupljenih pripadnika VRs koji su imali šta da kažu liderima ‘trojke’. Istina, imali su i oni njima, prije svih Nikšić koji je obavio jedan žustar razgovor s novinarima! Naravno, sve je uredno prezentirano i snimljeno.
Sve za naslovnu stranu i to u danu kada BiH treba sav mogući mir i dostojantsvo. Ali, eto takve slike ipak nemaju primat. Zašto, zaključite sami.
No, valja istaknuti da je u više gradova u Republici srpskoj obilježen Dan državnosti i to svečanim akademijama, obilascima spomenika, mezarja, a djeca su u Srebrenici i prošetala ulicama grada sa državnim simbolima. Sve bez ijednog incidenta. Treba li podsjetiti da su Bošnjaci nedavno smjenom Hamdije Fejzića ostali bez svog predstavnika u rukovodstvu Skupštine i da situacija nije mirna i idilična.
Ako će se neko pravdati da su lideri trojke državni nivo, pa da su zbog toga zasmetali pripadnicima boračke populacije iz Republike srpske valja spomenuti da je ministar Sevlid Hurtić, također s državnog nivoa, bio u Doboju. Priznat će da je sve prošlo u najboljem redu – dostojanstveno u prepunoj sali.
U Zvorniku je također u prepunoj Sali obilježen Dan državnosti. Skupljao se novac i za narod u Gazi. Ni tamo nije bilo nikakvih problema.
Za potpuno jasniju sliku onoga što smo gledali jučer, a što je, imam pravo da sumnjam, izrežirano u kuhinjama obavještajnih redova susjednih država, valja posjetiti i na Akademiju povodom Dana državnosti BiH održanu prošle godine. I tada je sve organizirao Vojin Mijatović, ali je sala bila puna, i još mu je došao i Željko Komšić. Sve bez ijednog problema. A, nije baš da su tada entitetske vlasti u Republici srpskoj podržavale Dan državnosti.
Atmosfera je ista, entitet Republika srpska ne priznaje Dan državnosti. Ustrajni su u fašizmu, i sve je isto i ove godine, kao i prošle. Ili možda nije? U pogledu političkih odnosa definitivno nisu iste priče. Mijatović je postao federalni ministar, a trojka je u vlasti po vertikali.
I ove godine Komšića niko nije ni zvao u Banja Luku.
Poruke mira, suživota, prijateljstva, jedinstva i borbe za bolju budućnost iz Banje Luke su poslane na malo drugačiji način, nego je to bilo prošle godine.
Pa, možda je i red, ipak je 80. godišnjica ZAVNOBiH-a, a i Dodik je postao evropski čovjek!?
A, kako znaju povratnici, koji su u miru i dostojanstveno obilježili Dan državnosti širom Rs-a.
Pokazali su ljubav prema BiH na civiliziran način, iako im nije nimalo lako, je im je zabranjeno čak i da uče maternji jezik, a nakon predstave iz Banja Luke neće im biti nimalo lakše. Oni su i dalje u raljama politike Milorada Dodika, dok su lideri ‘trojke’s velikim osiguranjima i pod pratnjom napustili bh. entitet Rs, jer najpreče je stići na gostovanja i s malih ekrana potvrditi ‘svoju hrabrost’.
Na kraju Ćamil Duraković, potpredsjednik Rs-a možda je i najbolje ocijenio situaciju u kojoj se nalazimo.
“Dan državnosti Bosne i Hercegovine je, navodno zbog sigurnosnih razloga, “zabranjen” u entitetu Rs, u entitetu FBiH svijest o državnosti prestaje na međuentitetskoj liniji za najveći broj političkih subjekata, a obilježavanje je svedeno na nekoliko skupova i praznični red vožnje gradskog saobraćaja”.
Vladi FBiH na čelu sa premijerom Nerminom Nikšićem nije se svidjelo što mediji i javnost analiziraju spisak 89 dobitnika poticaja za kupovinu električnog automobila. Tako su u petak popodne iz Vlade FBiH poslali saopćenje za javnost koje bi se u kratkim crtama ovako dalo protumačiti: „Jesmo, dali smo i dat ćemo opet. Dali su i oni prije, što tada niste propitivali ko je dobio, nego sada to radite“.
Nikšića je samo nekoliko sati kasnije za te iste poticaje pitao Senad Hadžifejzović na Face TV. No, čelnik Vlade FBiH satjeran u kut reče kako „dijeli Senadovo mišljenje da subvencijama nagrađuju one koje su već bogati.“
„To su naše obaveze kada govorimo o putu ka EU. Ako prekinemo, dođu ljudi iz EU i kažu vi ne izvršavate svoje obaveze“, kazao je Nikšić.
No, vratimo se saopćenju Vlade FBiH. Tvrde da je poticaj pri kupovini električnih automobila jedna od obaveza koje je BiH preuzela potpisivanjem Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, Briselskog sporazuma kao i Akcionog plana za sprovođenje Sofijske deklaracije o zelenoj agendi za Zapadni Balkan 2021. – 2030.
No, zaštita okoliša sigurno se može riješiti i na druge načine jer ko je u stanju izračunati koliko će nam se zrak popraviti jer će u saobraćaju biti 89 električnih vozila ili koliko ćemo manje ispuštati CO2 u atmosferu, a npr. još uvijek imamo ložišta na ćumur i šta sve ne.
Najinteresantniji dio reakcije je pitanje koje Vlada FBiH sama postavlja.
„Zašto bi EU u svoje članstvo primila državu koju predstavljamo kao socijalni slučaj i koja će samo crpiti novac od drugih EU država, a da pri tome nismo spremni da ispunjavamo obaveze koje smo preuzeli? Osim toga, Bosna i Hercegovina nije siromašna država i nećemo je tako predstavljati. BiH su opustošili korupcija i organizirani kriminal i zato naš prioritet i jeste da se borimo protiv toga, kako bi novac koji završava na privatnim računima kriminalaca završio u budžetu i kako bismo imali dovoljno novca za sve potrebe“, kažu iz Vlade FBiH.
Ali pogledajmo činjenice koje jasno pokazuju da li smo siromašni ili ne, i ko pljačka ovu državu.
Ako nismo siromašna država zašto djecu liječimo donacijama i humanitarnim brojevima?
Ako nismo siromašna država zašto stalno primamo donacije za obnovu zgrada, opremanje škola, nemamo novca za lijekove najteže oboljelim pacijentima. Ako nismo siromašna država zašto se onda jednima nudi lijek, a drugima da čekaju jer Vlada nema para!
Ako pogledamo basnoslovne iznose mjesečnih plaća direktora javnih preduzeća, a posebno onih koji se finansiraju isključivo iz Budžeta FBiH i ne ostvaruju nikakvu zaradu, onda bismo i mogli reći da nismo siromašni ali ćemo biti.
Stalni zahtjev Evropske unije je smanjenje i racionalizacija javne uprave. Najmanja mjesečna plaća direktora jedne kompanije koja je u nadležnosti Vlade Federacije BiH iznosi minimalno tri prosječne isplaćene plaće što je skoro 4.000 KM. Uz dodatke koji pojedini direktori sebi odrede, te topli obrok, ti iznosi dostižu daleko veći iznos. Još se sjećam bivšeg direktora Fonda za zaštitu okoliša Fuada Čibukčića (SBB) koji je sebi pored visoke plaće isplaćivao i dodatak od 400 KM jer ima „zvanje doktora nauka“. E zamislite kakvih dodataka još ima.
Pregled visine plaća uprava javnih preduzeća u FBiH koji je zatražila Vlada FBiH objavljen je u javnosti u momentu dok više od 200.000 prijavljenih čeka odluku koliki iznos će im biti isplaćen kao pomoć za plaćanje računa za grijanje za šta je Evropska unija obezbijedila novac. Kako je krenulo, taj novac će dobiti kada završi sezona grijanja.
Davanje poticaja za kupovinu električnog vozila osobama koje su uposlene u javnom sektoru, pravosuđu, te firmama koje novac dobijaju iz Budžeta FBiH postavlja pitanje sukoba interesa, a za nosioce pravosudnih funkcija možda i neku drugu vrstu odgovornosti.
Sigurni smo da Nikšić zna da je Hrvatska članica Evropske unije od 2013. godine, a da je ovih dana pročitao kako joj prijeti tužba Evropske komisije jer još uvijek nije uskladila svoje zakonodavstvo o ambalaži i ambalažnom otpadu sa direktivom EU.
Dakle, premijeru, ako ste željeli da ispunjavate obaveze koje je pred nas stavila Evropska unija, mogli ste to početi raditi od onoga što je navedeno u posljednjem izvještaju o (ne)napretku BiH. Nema napretka u borbi protiv korupcije, javna preduzeća i dalje su politizirana, imenovanja se vrše po političkoj liniji. Policijske agencije podložne korupciji, pravosuđe nije nezavisno.
Kada se iz Vlade FBiH bune što javnost propituje spisak poticaja, onda se trebaju i sjetiti da građani pune taj budžet kojim se rasipaju. Opterećenja na plaće koja se uredno odbijaju radnicima u FBiH su među najvećim u Evropi. Iz tih nameta pune se budžeti za zdravstvo, penzioni fond, zaštitu šuma, nezaposlene…
Glomazna javna uprava koja konstantno raste sa dolaskom svake nove vladajuće garniture bukvalno jede novac građana. Tako da, premijeru, nastavit ćemo pratiti šta radite. A na vama je da sada donesete odluku i tražite od direktora javnih preduzeća i novih, i onih odlazećih koje ćete zamijeniti kadrovima trojke, HDZ-a, te onih od kojih vam zavisi parlamentarna većina, da smanje svoje plaće. Ako postoji zakonska prepreka da se to uradi, onda donesite zaključak da su obavezni dio novca uplaćivati u Fond solidarnosti. To je i humano ali i obaveza prema najteže oboljelih pacijentima.
Ako možete dijeliti državnu imovinu onda možete kao šef Vlade FBiH uvesti reda i u bahaćenje direktora javnih preduzeća.
„Te teze u nemiješanju u unutrašnje stvari (drugih država) to je ostalo u međunarodnim odnosima 19. stoljeća. Sada smo u 21. stoljeću gdje smo za sva krupna politička pitanja, posebno za ona za koja kao predsjednik Vlade imam posebnu odgovornost s obzirom na činjenicu da je Hrvatska potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma, zainteresiran da se on provodi i 23 godina nakon poptisivanja onako kako je zamišljen“.
Ne okreći se, pline
Ovom opširnom, kobasičastom rečenicom je hrvatski premijer Andrej Plenković prije tačno pet godina, krajem 2018., odgovorio na prigovor Denisa Zvidića, tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Zvizdić je optuživao Plenkovića da zloupotrebljava institucije Evropske unije da bi utjecao na političke prilike u Bosni i Hercegovini.
Godinu dana ranije, 31. oktobra 2017. godine resorni ministri Vlade Hrvatske, Tomislav Ćorić i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Petar Đokić potpisali su Protokol o plinofikaciji na temelju kojeg je Rafinerija nafte Brod spojena na plinsku mrežu Hrrvatske. Nešto ranije, istog mjeseca nacrt ovoga protokola usvojila je Vlada Hrvatske predvođena predsjednikom Andrejem Plenkovićem.
Na reakcije iz Sarajeva koje su ukazivale na potpuno isključivanje institucija Bosne i Hercegovine, dakle Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, iz Zagreba je indolentno odgovorano, ili nije uopće.
„Vijeće ministara Bosne i Hercegovine stara se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i entiteta“, jasno i čitko piše u Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora. Isti zakon nalaže da sve takve sporazume i međunarodne ugovore/protokole moraju ratificirati Parlament Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo BiH
“Mi smo potpisnik i jamac Daytona i može nam se tumačiti ga kako nam odgovara”, papagajski su ponavljali Plenković, ministar Ćorić, dopredsjednica Vlade Martina Dalić.
Kakav Lavrov, strašan Lavrov
Kako su u to vrijeme tvrdili mediji, potpisivanju protokola između jedne države i samo jednog entiteta susjedne suverene države, prethodio je sastanak tadašnje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarević i Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Rusije. Rafinerija u Brodu je, naime, vlasništvo ruske kompanije „Zarabežnjet“. Predsjendica Hrvatske je tokom potpisivanja sporazuma o plinfikaciji Rafinerije „posebice izrazila zahvalu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koji je prepoznao vrijednosti projekta i čvrsto stao iza njega“.
U martu 2021.godine u „gluho doba“ noći cijevi plinovoda su u najstrožoj konspiraciji, bez prisustva pripadnika Granične policije provučene ispod rijeke Save. Oko 450 metara cijevi položila je firma „Crodus“ u vlasništvu hrvatskog generala Ivana Čermaka jednog od najbogatijih ljudi u regionu.
Za cijelo to vrijeme, dakle punih šest godina, niko od predstavnika međunarodne zajednice, OHR-a, Misije Evropske Unije, vodećih ambasada.. nije se nijednom rječju očitovao o ovom procesu.
I tako je ostalo sve do danas, kada je Ured za kontrolu strane imnovine Ministarstva financija Sjedinjenih Američkih Država sankcionirao ministra u Vladi RS Petra Đokića, a cijeli taj posao kvalificirao najtežim mogućim ocjenama.
„Sklapanje takvog sporazuma predstavlja prijetnju implementaciji Daytonskog mirovnog sporazuma“. Na temelju toga, „Đokić se sankcioniše za odgovornost, ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin koji je opstriuirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma u regionalnoj sigurnosti, miru suradnji ili međusobnom priznanju, ili okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“.
Potom se navode Prespanski sporazum iz 2018., Ohridski okvirniu sproazum iz 2001., Rezolucija Vijeća sigurnosti 1244, Daytonski mirovni sporazum…uključujući i odluke i zaključke Visokog predstavnika, Vijeća za impelmentaciju mira, ili njegovog Upravnog odbora,, ili Međunaordni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Međunaordni rezidualni mehanizam…“
Najkraće rečeno: ministar Petar Đokić se kao potpisnik Protokola iz 2017 godine, prema ocjeni američke administracije, ogriješio o cjelokupan međunarodni, pravni i sigurnosni poredak!
Od UZP-a, do A.P-a
Isti crimen, dakle neovlašten upad u Dytonski mirovni sporazum, gaženje zakona i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine kao i sve druge sporazume, akte, koji se navode u slučaju Petra Đokića, izvršio je i supotpisnik Sporazuma sa hrvatske strane ministar Tomislav Ćorić, odnosno Vlada Republike Hrvatske predvođena Andrejem Plenkovićem. Zamijenimo samo imena dvojice potpisnika sporazuma iz 2017, čija je pravna odgovornost ravnomjerno podijeljena dobit ćemo sljedeću pravno-političku sliku: „Ministar Tomislav Ćorić se sankcionše za odgovornost , ili saučesništvo, ili direktnu, ili indirektnu uključenost u kršenje, ili čin kojim je opstruirao i prijetio provedbi bilo kojeg sporazuma o regionalnoj sigurnosti, miru suradnji, ili međusobnom priznanju, okvira ili mehanizama vezanih za Zapadni Balkan“..
Istina, Tomislav Ćorić odavno nije ministar u Vladi Hrvatske, ali je na njenom čelu, kao i 2017.godine ista osoba, Andrej Plenković. Koliko god hrvatski premijer teoretizirao i (re)kretivno tumačio Daytonski sporazum, a zapravo mlatio pravnu slamu, o promijenjenim okolnostima međunarodnog javnog prava u 21. stoljeću, jasno je od početka da je zajedno sa vlastima Republike Srpske suodgovaran za kriminalni akt. Za kriminalni akt, kao i za rat i pakt je potrebno dvoje, a ne samo Petar Đokić.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
