Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik rada i(li) Sarajeva

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.

    Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.

    Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.

    Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.

    U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.

     

    Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine is Establishing a Post Russia

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Ukraine’s seizure of Russian territory in the Kursk region is not merely a military operation. Above all, it is a bold strategic move to defeat Russia from within. The ultimate objectives are to undermine the Putin regime, sow conflicts within Russia’s political establishment, demonstrate Moscow’s weakness, and liberate Russia from its own imperialism.

    Kyiv launched its invasion of Russia in early August with several elite units and in pursuit of specific military and political targets. By the end of August, over 1500 square kilometers had been captured and several small towns seized, including Sudza, the administrative center of Sudzhansky district. Throughout the mission of liberation, Ukraine’s military goals have been both demonstrative and operational.

    Kyiv has demonstrated that despite the loss of territory in Donbas the Ukraine army is becoming stronger with new soldiers, weapons, and a growing domestic defense industry. The offensive inside Russia highlights the continuing failures of Russian forces. Moscow’s army only seizes territory when it obliterates towns and cities and loses tens of thousands of raw recruits as Ukrainian troops retreat to more defensible ground. Such a war of attrition has already eliminated over 600,000 dead or wounded Russian troops and large stocks of equipment. By taking the war into Russia itself, Kyiv has both implemented and upturned Putin’s arrogant declaration that “Russia has no borders.”

    Operationally, the seizure of Russian territory can destroy facilities that enable rocket and drone launches against nearby Ukrainian cities such as Kharkhiv and Sumy, divert Russian troops and equipment from the Donbas, Kherson, and Zaporizhzhian fronts, and siphon off scarce resources to fortify other parts of Russia’s long borders. Ukraine’s weapons are also massively disrupting Russian command and control, communications, transport, airfields, and energy infrastructure that feeds the war. When launching its Kursk offensive, Kyiv simultaneously intensified its already successful drone war against military and fuel targets deeper inside Russia.

    On the information war front, the Kremlin’s threats of nuclear strikes against any country invading its territory has been exposed as a bluff. Ukraine’s successful invasion reveals Moscow’s regime and its military and internal security forces as incompetent, corrupt, and unable to defend their own citizens. The Prigozhin military mutiny against the Russian defense ministry in June 2023 already exposed the fragility of internal security. Ukraine’s Kursk offensive has further widened the window on Russia’s failures, especially as Ukraine’s force are able to hold and administer the lands they captured.

    Although the military incursion highlights Russian vulnerabilities, it has also stretched Ukrainian forces, who were already engaged in attritional warfare along a frontline of several hundred kilometers. Some Western military experts are speculating that the invasion may undermine Ukraine's ability to hold back Russian forces by diverting their troops to Kursk. In reality, Ukraine has the initiative as Russian military planners are confused where to concentrate their troops.

    By seizing more territory in one month than Russians captured in a year, the Kursk operation has greatly boosted the morale of Ukrainian troops and society. The broader political purpose of the operation is to show to the Russian population that they will be better off not living under Moscow’s rule. Unlike Russian troops in Ukraine who regularly loot, rape, torture, and murder ordinary civilians, Ukraine’s military is disciplined and even provides food and water to local residents deprived of resources when their government, police, and army fled in panic.

    Ukrainian soldiers have also been surprised by the number of people speaking Ukrainian in the liberated territories, indicating that the language and tradition has been preserved despite decades of russification. The three oblasts of Kursk, Belgorod, and Bryansk belonged to the independent Ukrainian People’s Republic declared in 1918 following the collapse of the Tsarist empire and before the Bolshevik counter-revolution and Moscow’s re-imperialization. The Bryansk region was Starodub, the Kursk region Suja, and the Bilhorod region was called Valuyki.

    Kyiv is now laying the groundwork for a free Russia, beginning with taking over the functions of local and regional governments. Some anti-Putinists have suggested that an alternative Russian government be established in Kursk oblast. The Freedom of Russia Legion, which had previously penetrated Belgorod oblast, is seeking to participate in the liberation of Russian territory while the independent Congress of People’s Deputies in exile is prepared to announce a provisional Free Russia administration.Alternatively, Kursk oblast may be declared as an independent republic in order to underscore that Russia is fracturing into independent states.

    The overarching goal of the Ukrainian operation is to underscore to Russia’s citizens and Western leaders that the Muscovite empire is brittle, its military is defeatable, and the obsolete and artificial state is heading toward collapse. Nations, republics, and regions will have the historical opportunity to seize local control as the state ruptures and to create new state entities. Ordinary Russians have not reacted to defend their territory during the Ukrainian incursion unlike the Ukrainian resistance to the Russian invasion in 2022. They have not flocked to join the armed forces or other security units. It appears that ordinary citizens have been conditioned to show loyalty or acquiescence to whoever is stronger.

    Reports also indicate that local, regional, and federal officials are turning against each other in an attempt to divert blame for Ukraine’s successful invasion. The Kremlin is trying to silence pro-war bloggers who describe how easy it was for Ukrainian forces to capture territory in Kursk. The Kremlin is also trying to downplay the importance of the war inside Russia by dismissing it as an “anti-terrorist operation.” Putin simply cannot admit that the war he launched against Ukraine has now boomeranged back into Russia and the country’s survival will increasingly be challenged

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His new book to be published in October is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Kijev je Sarajevo

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

    Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

    NATO NEMA DIJEME

    Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

    Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

    Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

    No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

    IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

    Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

    Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

    Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

    Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

    Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

    Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

    Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

    Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

    Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

    Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

    Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

    Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

    Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

    Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

    On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

    Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

    Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

    Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

    A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

    Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

    Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

    Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

    Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

    Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

    Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

    Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

    Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

    Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

    A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

    Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

    Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

    Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

    Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

    To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

    Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

    Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

    Janusz Bugajski’s Washington View: The Taliban Threat to Russia

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Russian officials have publicly welcomed the Taliban takeover of Afghanistan as a major defeat for the United States. But behind the scenes the Kremlin will struggle to prevent the spread of Talibanism to Central Asia and into Russia itself. It has staged rapid military exercises in Central Asia and along Russia’s borders as a show of strength. And one major way for Moscow to deflect the looming threat is to aim the new Kabul regime against Western interests in the wider Middle East and even globally.

    State media and Russian officials have reveled in the sudden and bloody American withdrawal from Afghanistan. The rapid collapse of the Afghan government allegedly demonstrated that the U.S. is a declining global power that cannot be trusted to defend its allies and partners and that NATO is a spent force. Both Russia and China may also test other U.S. commitments in Europe and Asia at a time of acute global uncertainty and the pressure will mount on targeted states such Ukraine, Georgia, and Taiwan.

    Moscow’s intense propaganda campaign will also be accompanied by moves to steer the Taliban into new anti-Western offensives. The objective is to subvert other Muslim-majority states, spread an authoritarian religious ideology, scale down the American presence, and undermine President Joe Biden’s agenda of democracy-promotion and women’s emancipation.

    The more immediate threat to the West and to moderate Islam is a revival of global terrorism. Afghanistan can again be effectively used as a base to recruit, train, and deploy jihadists from different states against Western facilities, allies, and civilians throughout the Muslim world. New attacks on the U.S. homeland and in Europe cannot be discounted and the younger Taliban generation may prove more sophisticated in disinformation campaigns and more capable in cyber war and in deploying bioweapons and other mass casualty devices.

    The Biden administration may endeavor to develop ties with the Taliban regime to limit its assaults on the West. There is some hope in Washington that the new leaders in Kabul would be willing to engage in diplomacy in return for a measure of international legitimacy. An alternative option would be to exploit Afghanistan’s ethnic, tribal, and regional divisions to weaken the Caliphate by supporting anti-Taliban forces, particularly those gathered by Ahmad Massoud, son of the legendary anti-Sovietmujahideen commander. Massoud has pledged to resist the Taliban from his stronghold in the Panjshir valley and to recruit experienced combatants.

    Moscow has not evacuated its embassy in Kabul after cultivating cordial ties with Taliban leaders over the years and receiving pledges that they will not aim their Islamic revolution against the secular Central Asian states. But the Kremlin’s trust in the Taliban may be misplaced. Moscow’s primary goals in Central Asia are to maintain the region in its sphere of influence, keep the West at a distance, and prevent the infiltration of radical Islamist groups into Russia. It will undoubtedly expand its military presence in the region, including border guards and special forces but this could mean a drawdown of troops in other regions where Russia is already engaged in wars or outright occupation, including Ukraine and Georgia.

    Despite the reinforced military presence by Central Asian states along Afghanistan’s northern borders, the regime in Kabul can facilitate the infiltration of various ultra-Islamist groups into neighboring Uzbekistan, Tajikistan, and Turkmenistan and promote radicalization among disaffected locals. A sizeable number of jihadists will also be returning from the war fronts in Afghanistan and the robust heroin trade will help fund insurgency and terrorism.

    In trying to block the rise of regional jihadism Beijing is also seeking commitments from the Taliban that it will not assist terrorist groups inside China and will not lend support to the Xinjiang independence movement among Muslim Uyghurs. Beijing will also pursue its economic agenda across Central Asia and will want to entice Afghanistan into its commercial routes across the continent while pushing out American influence throughout the region.

    In Russia itself fears are rising about a new upsurge in jihadist militancy and anti-state terrorism, as anger at Moscow’s policies has accelerated during the pandemic and amidst economic decline. The Taliban’s takeover of Afghanistan will inspire Islamist rebel groups in the North Caucasus, the Middle Volga, and other Muslim-majority regions, with many experienced fighters returning home from Afghanistan.

    A new round of terrorist attacks in Russian cities can be expected over the coming months, especially if they are supported and funded by the Taliban regime. Afghans have a long memory of the mass murders perpetrated by Moscow during the period of Soviet occupation in the 1980s. The head of the Chechen republic Ramzan Kadyrov has warned of the imminent danger to Russia after the fall of Kabul. He is evidently fearful that his loyalty to President Vladimir Putin may be undermined by a new generation of anti-Moscow Islamists.

    A sizeable jihadist movement can reemerge in the North Caucasus and other Muslim areas, aimed at the creation of an Islamist caliphate similar to Afghanistan. In recent days, the arrest of dozens of alleged members of the radical Islamist group Katibat Tawhid wal-Jihad in police raids across Russia indicates growing anxiety in government circles. The special operation was conducted jointly by the FSB, the Interior Ministry, and the National Guard (Rosgvardia) in several far-flung cities including Moscow, Novosibirsk, Yakutsk, and Krasnoyarsk. Those arrested were suspected of promoting terrorist ideology, financing and recruiting activists, and transporting them to war zones.

    The ensuing challenges to Russia’s state integrity can also unleash a plethora of ethnic, national, and regional demands throughout the fragile Russian federation. Paradoxically, while Moscow may now view the Taliban victory as a defeat for the West, the U.S. retreat from Afghanistan may have the most destabilizing consequences inside Russia itself.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Crtači murala vs. antifašisti

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Pod logom “Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti” u Beogradu je 17. i 18. decembra održan XIV forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama. Dvodnevna debata obilovala je brojnim temama – nažalost, čini se da ih od osnivanja REKOM-a, mreže pomirenja, i nije bilo više – a recimo i to da je samo koji dan kasnije u okviru Foruma prikazana “Košnica”, kosovski film čija je premijera bila na našem SFF-u, a ušao je u suženi izbor za Oscar, kao i da je puno puta spomenuta potreba da se višestruko nagrađeni “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić prikaže na nacionalnim frekvencijama u Srbiji.

    Osveta poraženih

    E, sad, naravno da je već jasno da je Forum okupio stotinjak entuzijasta, zagovornika mira i boljih dobrosusjedskih odnosa koji i u svojim zemljama predstavljaju razumnu manjinu: glas većine i vlasti najbolje slika stav srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina kome je – kako voli reći – Ratko Mladić mnogo draži od Nataše Kandić, koordinatorice REKOM-a. Možda je i zato još važnije razmotriti ove glasove razuma, tim prije što u 2022. godinu ulazimo s najvećom balkanskom krizom od kraja ratova devedesetih, uz prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine koje lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva Milorad Dodik sada već sipa na dnevnoj osnovi, uz Srbiju koja se hvali novim MIG-ovima i Hrvatsku koja je zapečatila kupovinu Rafalea, uz nedovršeni mir, kako je Carnegy Fondacija nazvala stanje u regiji ili pak “osvetu poraženih, koji su izgubili rat, ali vladaju mirom”, kako je ovdašnju aktuelnost opisao Ranko Krivokapić, bivši predsjednik crnogorskog parlamenta.

    ”Najviše me brine što je naše zlo najsličnije evropskom zlu, samo oni to neće da priznaju”, kazao je Krivokapić duboko uvjeren da “ne mogu psi rata postati lideri naših zemalja na evropskom putu”, a još i više siguran da je rat za kulturu potpuno izgubljen. Zato što se naša djeca školuju na Pinku, poentirao je. Podsjetio je i na vlastito iskustvo: “Bio sam regrutovan za napad na Dubrovnik i javno sam dezertirao, a kad sam došao kući, majka me dočekala rečenicom – bolje da si poginuo, nego što si to uradio!” Ali, kaže Krivokapić, u Crnoj Gori još postoji kultura zajedništva, multikulturalnosti, koja je jedini način da svi napredujemo, no moramo se vratiti u zajedničku prošlost da bismo pokazali da je budućnost moguća. Od zajedničke prošlosti svi peru ruke i bježe, a svoje ratne ambicije pakuju u fraze poput srpskog sveta, objasnila je Vesna Pešić bez dileme da je Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu zato što još nije prihvatila svoje granice i nije spremna na pomirenje. “Ona i dalje snažno podržava razgradnju BiH jer hoće mirnim putem da prisvoji dio dejtonske BiH. Dayton jeste zaustavio rat, ali na Milošević-Tuđman modelu podjele što se danas nastavlja agresivnom Dodikovom ambicijom stvaranja vojske, pa čak i služenja vojnog roka mladića iz BiH u Srbiji”, kazala je Pešić, istrajni borac za mir, objasnivši i kako je Vučić postao evropski bitan. “On je napravio veliki korak potpisom Briselskog sporazuma, što je praktično priznanje Kosova, kojim je dobio podršku EU. A onda je krenuo u regresiju unutar Srbije i ugasio opoziciju, postavio svoje ljude od vrha do dna i potčinio medije”, definirala je, ističući da “srpski svet prikuplja ostatke zamišljene velike Srbije i priziva prisajedinjenje RS-a: jer, znate, taj srpski svet ne misli na Srbe u Chicagu”.

    Da je srpski svet fokusiran na podjelu BiH, uvjeren je i Šaip Kamberi, za koga je krajnje neiskreno da Vučić “s pola Albanaca pravi Open Balkan”, a drugu polovinu ignorira. Srbija je ključ problema, jer ne želi da prizna ratne zločine, što je neophodno da se uistinu uđe u proces pomirenja, objašnjava Kamberi, koji evropske integracije i Berlinski proces vidi kao moguće izlaze, a Kosovarka Vjosa Dobruna smatra da je neophodan snažan međunarodni pritisak na Srbiju kako bi kosovski Srbi započeli unutarnji dijalog sa Albancima. I za nju je primjer BiH poučan jer pokazuje koliko insistiranje na podjelama pothranjuje ambicije prisvajanja teritorija. Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović slično razmišlja: Evropska unija, pomirenje i borba protiv korupcije zadaci su balkanskih država ukoliko žele vratiti nadu na ove prostore. Josipoviću je naša zemlja najvažniji susjed Hrvatske i ne krije zabrinutost zbog današnjih sve hladnijih odnosa.

    Gotovo da nije bilo paneliste koji se nije osvrnuo na bitku oko Mladićeva murala u Beogradu. Baš zato stavove antropologa Ivana Čolovića, tvorca “Biblioteke XX vek”, vrijedi citirati ne samo kao zaključak već i kao svojevrsnu lekciju o miru, ali i opomenu: “Oni koji se otvoreno predstavljaju kao sledbenici fašizma, koji crtaju po zidovima svastike, koji viču Heil Hitler ili Za dom spremni ili Nož, žica, Srebrenica manja su opasnost za mir od onih koji deklarativno osuđuju fašizam i nalaze ga kod drugih, a ogorčeno se bore za odbranu navodno ugroženog nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, jezika, pisma, za svoga na svome, za takozvano biće naroda i njegovu jedinstvenu duhovnost i slične naizgled neosporne, prihvatljive vrednosti, takoreći antifašističke.”

    Koliko smo spremni odustati?

    Čolović biranim riječima objašnjava da je za ratne zločine devedesetih bio dovoljan etnički nacionalizam i upozorava na zabrinjavajući uspon ekstremne desnice u Evropi koja punih pluća i sve glasnije traži zaštitu nacionalnih identiteta. Sljedeći korak je da osim nacionalnog identiteta i ne trebaju “ništa drugo, da mogu lepo i srećno živeti i bez demokratije”. Nastavak priče neodoljivo vodi ka čuvenom finišu Nadrealista, ali bi za nas – koji smo uspjeli preživjeti ranije epizode – morao biti posljednji alarm za uzbunu i pitanje ne samo za vlast već i za svakog ponaosob: koliko smo spremni odustati od vlastitih nacionalizama u korist zajedničke budućnosti? Od tog odgovora ne zavisi samo mir na Balkanu već i stvaranje uvjeta za život po uzusima temeljnih civilizacijskih vrijednosti protiv kojih je danas sve više boraca i u Evropi samoj. Evo prilike da naše ratno iskustvo bude od koristi jer – nije nimalo nevažno – žrtve su i na Forumu bezbroj puta ponovile spremnost da krenu dalje, da daju i svoj doprinos pomirenju koje jeste prekinuto, ali je u konačnici neminovno. To je proces u kome imamo partnere poput REKOM-a i Nataše Kandić, koji nerijetko trpe posljedice zbog svojih uvjerenja, ali su odani istinskim vrijednostima i mirnoj Bosni (i Hercegovini).

    Pogledi iz Washingtona: Moskovska kampanja protiv američke demokratije

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Moskovsko miješanje u izbore nije samo napad na američku demokratiju, nego i način slabljenja američke uloge u globalnim dešavanjima. Ruske obavještajne agencije bombarduju dezinformacijama koje su krojene tako da iskoriste raskol u američkom društvu i prikažu SAD kao silu na umoru. Kremlj se zalaže za ponovni izbor Donalda Trumpa jer ga vide kao element koji nosi razjedinjenje, a time i potencijalno vrijednog partnera. No, čak i ako Joe Biden pobijedi na predsjedničkim izborima, Moskva će podsticati domaće sukobe kako bi osporila legitimitet američkog sistema.

    Polarizacija između republikanaca i demokrata u SAD-u toliko je izražena da strani akteri imaju sasvim dovoljno prostora plasirati dezinformacije koje mogu ili podržati ili diskreditirati oba predsjednička kandidata. Raskol je očigledan i unutar duboko podijeljenog biračkog tijela, koje je podložno i čitavom nizu teorija zavjere. U prilog tome govori i rastuća popularnost pokreta Q-Annon – koji podsjeća na srednjovjekovni lov na vještice – gdje se demokrati smatraju štovateljima Sotone, pedofilima i ljudožderima koje će Trump razotkriti i skloniti s ulica. Zablude, nemiri i haos u SAD-u idu na ruku Moskvi, u eskalirajućoj borbi za globalnu prevlast. Dezinformacije ipak nisu svrha same sebi – one su sredstvo za postizanje najmanje tri geostrateška cilja, a Kremlj ih uvećava zvaničnim putem i čitavom armijom digitalnih vojnika koji šire dezinformacije. 

    Prvi i najvažnij cilj: Moskva nastoji diskreditirati američku demokratiju kao neuspjeli i lažni sistem. U prvi plan stavlja navodno namještanje izbora, nezakonito finansiranje kampanje, onemogućavanje birača da glasaju, pristranost medija i sve iskoristive kontroverze koje se pojave tokom američke predizborne kampanje. Može uključivati i ​​energičnije mjere – hakiranje ili falsificiranje e-pošte ili bilo kojeg drugog teksta prikladnog u određenom trenutku – čemu smo svjedočili u slučaju Hilary Clinton tokom američkih izbora 2016. godine. Već nekoliko mjeseci ruska obavještajna služba hrani Trumpove savjetnike i saveznike skandaloznim dezinformacijama kako bi diskreditirali Bidena i njegovu porodicu. Svrha je pomoći Trumpu dobiti izbore ili podrivati legitimitet dolazeće Bidenove administracije.

    Za razliku od onoga što su činili u doba komunizma, Moskva više ne prikazuje svoj vlastiti sistem kao idiličan, već prvenstveno nastoji produbiti slabosti u zapadnim demokracijama, tako da više ne mogu biti uzor susjedima i saveznicima Rusije. Demokratski sistemi se mogu prikazati i diskreditirati kao fasada za rasizam, ksenofobiju i klasne podjele. SAD opisuju kao zemlju nepomirljivih društvenih razlika, bez obzira na to radi li se o klasi, bogatstvu, etničkoj pripadnosti, boji kože, vjeri, regiji ili polnom identitetu, sa sve dubljim jazom između “crvenih” i “plavih” država koje nijedna administracija neće biti u stanju premostiti. Može čak pojačati i svoje širenje separatizma na američkom jugu ili ozbiljniji raspad Sjedinjenih Država.

    Drugi cilj Kremlja je diskreditirati američke dužnosnike prikazujući ih licemjerima zbog kritiziranja represivnih mjera i drugih kršenja građanskih prava u autoritarnim zemljama. Ruska vlada se naslađuje prikazivanjem Amerike kao zemlje na rubu građanskog rata i prijetećeg kolapsa, opravdavajući time svoje navodno uspješno rješavanje problema s domaćom opozicijom i nemirima – što državi osigurava stabilnost.

    Treći, i najvažniji cilj: Moskva želi umanjiti značaj uloge SAD-a u svijetu; ne samo kao lidera u pružanju individualnih sloboda, već i kao pouzdanog saveznika. Trump je nekoliko puta nesvjesno pomogao Putinu, otvoreno dovodeći u pitanje svrhu NATO-a i prijeteći povlačenjem američkih trupa iz nekoliko ključnih područja, uključujući i Evropu. Postojeći nemiri na domaćem terenu navodno ukazuju na to da će Washington biti previše zaokupljen svojim unutarnjim problemima da bi mogao pomoći nekom od svojih saveznika u slučaju krize. Moskva promovira i ideju o rastućoj slabosti Amerike, koja se očituje u njenom neadekvatnom odgovoru na pandemiju COVID-19. Sve to može dodatno osnažiti tvrdnje kako moć SAD-a slabi, kako je nacionalni suverenitet pobijedio američku globalizaciju i kako su “liberalne demokratije” na zalasku.

    Pouka je da bi sve države trebale ograničiti savezništvo s SAD-om i okrenuti se k Moskvi i Pekingu kao modelima i vođama. Ta ideja ima i domaću komponentu u SAD-u, gdje se temelji na rastućem sentimentu američke javnosti da bi Washington trebao smanjiti svoje globalno prisustvo i ograničiti svoje međunarodne saveze te se fokusirati na obnovu američke ekonomije i osiguravanje zdravstvene zaštite nakon pandemije.

    Konačno, politička polarizacija, domaći nemiri i građanski sukobi u Sjedinjenim Državama nisu ključni ciljevi Kremlja. Oni su primarno sredstvo za postizanje strateške pobjede. Glavni je cilj vratiti SAD u sopstvenu hemisferu, minimizirati međunarodne saveze kojima Amerika pripada i omogućiti autoritarnim državama da svijet oblikuju u sfere utjecaja.

     Putin računa da će Trump, u slučaju ponovnog izbora, biti još slobodniji u primjeni svoje verzije ideje “Prvo Amerika” (America First, eng.). Njegov politički opstanak više ne bi ovisio o američkom Kongresu, bio bi spremniji zanemariti republikanske zastupnike i svoj tim za državnu sigurnost, koji je ostao okrenut NATO-u. U idealnim uslovima za Moskvu, takav bi scenarij mogao rezultirati smanjenjem američke uloge u zapadnim institucijama, povlačenjem svih američkih trupa iz Evrope, ukidanjem ekonomskih sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, sklapanjem strateškog partnerstva s Putinom pa čak i prepuštanjem većeg dijela evropskog istoka Moskvi u novoj velikoj pogodbi nalik onoj sklopljenoj na Jalti.

    Bidenova pobjeda nije tako dobrodošla u Moskvi, jer bi se Washington ponovno usmjerio na intenziviranje transatlantske saradnje i mogao bi pooštriti politiku prema Rusiji, uključujući i efikasniju strategiju odbrane od postojećih napada na susjedne države. Biden bi mogao profitirati i na obećanjima da će reformirati američke institucije za provođenje zakona, provodeći širu kampanju za podršku individualnim slobodama i etničkoj jednakosti. To bi značilo više pažnje usmjerene na moskovsku politiku potčinjavanja svojih političkih protivnika i brojnih nacija koje su politički zarobljenici Ruske Federacije. A tu bi mogao postojati i element odmazde nove administracije za uporne pokušaje Kremlja da okaljaju ugled porodice Biden i Demokratske stranke.

     

    Janusz Bugajski’s Washington View: Putin’s Post-Summit Offensives

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.

    For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.

    The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.

    There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.

    A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.

    Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.

    In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.

    Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.

    Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.

    The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.

    NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

    Janusz Bugajski’s Washington View: Without America NATO is not Prepared for War with Russia!

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Regardless of summits and declarations, the NATO alliance is not equipped for a looming war in Europe. Three threats now hover over the European continent – an isolationist America, a belligerent Russia, and an unprepared NATO.

    The uncertain outcome of America’s presidential elections in November have heightened fears that Europe will have to finally protect itself without US leadership. And many remember that the last American military absence from Europe culminated in World War Two. Some European leaders felt relieved when Biden announced that he would not seek re-election, but they remain fearful that the trans-Atlanticist Vice President Kamala Harris may be unable to defeat a highly unpredictable Donald Trump.

    Trump’s criticisms of NATO, his calls for withdrawing American troops from Europe, and his isolationist and transactional instincts have unnerved traditional allies. He may weaken the Alliance without formally ending US membership. Trump will expect all European countries to substantially increase their defense spending, while reorientating toward the Far East, with several of his advisors viewing China as America’s pre-eminent threat.

    Although Trump would maintain the nuclear umbrella over Europe, together with airbases and a naval fleet, the remaining land forces are likely to evacuate as America will no longer supply significant combat power. Trump would also halt any further NATO enlargement, whether in the Western Balkans or Europe’s east. The EU itself would be even less likely to accept new members if they are involved in mounting internal and external conflicts because of shrinking American involvement.

    While the world is becoming more dangerous and conflict-prone, Trump’s foreign policy does not focus on US leadership but trumpets an “America first” strategy reminiscent of the isolationists before and during World War Two. Although Trump boasts that he will restore global peace, his strategy is not even trusted by his former national security officials. Trump will basically follow whatever policy can benefit him personally and what he can sell to his supporters as a success even if this means appeasing Russian, Chinese, and Serbian dictators.

    Russia is a growing threat to European security, especially if it persists in its war against Ukraine and replenishes its military forces. Several Central-East European governments have warned that Russia needs to be comprehensively defeated in Ukraine to prevent a wider war in the next two to three years. Despite Kremlin threats, a nuclear war of mutual destruction is not on the horizon and Moscow does not currently possess the capabilities for a conventional invasion. However, one significant danger is for Russia to stage a limited strike on NATO territory, such as one of the Baltic states. The destruction of an infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by Washington would simply embolden Moscow. Putin may even calculate that Trump would not intervene and risk an all-out war with Russia.

    Without US leadership, European NATO may prove too weak and fractious to respond to a Russian provocation or to renewed violence in the Balkans engineered by Belgrade or Banja Luka.

    NATO has three major shortcomings – mental, military, and manpower. Psychologically, the public is not prepared for war and some West European leaders are scrambling to build up their depleted defenses. For instance, Germany and Britain have just signed a defense pact amidst fears that a Trump victory would be a disaster for European security. The deal commits both sides to ramp up industrial coordination, conduct joint operations, and maintain support to Ukraine.

    Only the eastern flank NATO members, led by Poland, appear to be comprehensively preparing for war with Russia. Warsaw’s defense spending is consistently rising and its armed force expanding. According to the most recent NATO statistics, Poland is now the main spender on defense at 4.12% of the GDP and projected to rise to 5% next year. US defense spending stands at 3.38%. Poland is doubling the size of its armed forces to 300,000 personnel. It now possesses NATO’s third-largest military and the biggest in Europe, behind only the US and Turkey and well ahead of France, Germany, Italy, and the UK.

    Although NATO has recognized Russia as a growing military threat and boosted its capabilities over the past decade, this may be insufficient without US leadership. Russia’s war in Ukraine prompted allies to reassess their readiness and to strengthen their defenses. NATO is implementing a comprehensive defense plan, in which about 500,000 troops are to be placed at “high readiness.” However, such a force even if it could be rapidly assembled would still be too small if a full-scale Russian invasion was staged along the eastern front, and there are doubts whether it would be sufficiently equipped for a protracted war.

    To become effective, European NATO must focus on social mobilization, industrial capacity, and defense spending. It must substantially build up its defense industries and expand its regular armed forces and reserves. In preparation for a future large-scale war, several governments have reintroduced or expanded compulsory military service while grappling with the question of how to mobilize millions of soldiers when hostilities erupt.

    NATO is not a centralized body or even a confederation such as the EU, and all states are free to pursue their own security policies rather than pooling production and military resources. The big test will come when a NATO member is attacked by Russia, even if the attack is initially small scale. A weak and divided response will simply encourage Moscow to escalate. Western consensus may prove difficult to attain especially without a US presence. Instead, we are likely to witness the emergence of a mini “NATO of the willing.” This would involve states committed to expanding their military capabilities and willing to fight because they view Russia as an existential threat that must be defeated regardless of US policy. 

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His new book published in the fall is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Test Europe’s Unity

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.

    Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.

    During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.

    Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.

    The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.

    In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.

    The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.

    A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.

    For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.

    Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.

    As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.

    Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

    1...596061Stranica 60 of 61

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj