Analize

Janusz Bugajski’s Washington View: Ukraine Test Europe’s Unity

One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.

Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.

During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.

Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.

The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.

In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.

The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.

A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.

For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.

Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.

As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.

Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture.

Kolumna Vildane Selimbegović: Partizansko groblje i(li) fašizam naš, domaći

Od srijede do subote, dana kada se, dakle, Mostar probudio suočen sa sistematskim uništavanjem baš svake od 700 ploča na Partizanskom groblju, do okupljanja antifašista u Dolini heroja na Tjentištu, Bosna i Hercegovina se više no ikada ranije suočavala sa nasljeđem svoje antifašističke tradicije i različitim odnosima spram nje. Sutjesku je pohodilo više hiljada antifašista iz cijele regije, pa iako mostarski vandalizam nije spomenut u zvaničnim obraćanjima, iz SABNOR-a BiH kažu da je bio posebna tema rukovodstava i da se već planiraju zajedničke akcije. Kako god, ne mogu se oteti dojmu da je obilježavanje 79. godišnjice Bitke na Sutjesci i slavnog partizanskog opstanka, uprkos žestokim napadima fašista u Drugom svjetskom ratu, moralo imati makar u tragovima i osvrt na ofanzivu – više niko i ne zna koju po redu – poduzetu protiv Partizanskog groblja, ako ne zbog činjenice da je upravo u subotu bila i godišnjica smrti velikog Bogdana Bogdanovića, ono bar zbog historije koja nas obično uči da je zbivanjima na Tjentištu prethodila Bitka na Neretvi. Bogdanovićevo arhitektonsko remek-djelo u Mostaru zrcali ne samo grad već i njegovu prelijepu rijeku.

Sead Đulić, predsjednik bosanskohercegovačkog SABNOR-a, živi i radi u Mostaru i nije štedio riječi ni emocije nakon posljednjeg – kako ga je nazvao – terorističkog čina, organiziranog i sistemskog obračuna sa nacionalnim spomenikom BiH. U prvim reakcijama Đulić je podsjećao na užas Kristalne noći, događaj iz novembra 1938. godine, kada su nacisti započeli pogrom Jevreja. Iako su osude vandalizma na Partizanskom stigle sa gotovo svih političkih adresa u našoj zemlji, antifašisti bi zapravo morali i skrnavljenje Partizanskog i poplavu reakcija konačno doživjeti kao svoj dan, kristalno čist kada je u pitanju vlastiti angažman. Đulić je, čini se, i to razumio, u više je navrata insistirao na obećanju da će antifašisti progovoriti i krenuti u akciju, što je važno iz nekoliko razloga.

Jedan od njih – izborna godina – bode i oči i uši. I s razlogom budi strah, jer ako je sredinom juna napadnuto Partizansko groblje, čemu se možemo nadati sredinom jula, augusta ili septembra? Tim prije što se važeće politike u ovoj zemlji poprilično slažu kada je riječ o nasljeđima Titove Jugoslavije i antifašizmu, što su za njih sinonimi koje združenim snagama osuđuju i još se takmiče ko će se više udaljiti od svih onih vrijednosti koje antifašizam predstavlja. Nije riječ samo o slavljenju vlastitih zločina(ca) iz ratova devedesetih već i o sistemskom obračunu sa zajedničkom državom koju podjednakim snagama nastoje prikazati kao tamnicu naroda, a oni su im tobožnji spasitelji. I ne treba se zavaravati, i one partije koje nemilice uživaju u tom nasljeđu, poput SDP-a BiH koji je i nominalni vlasnik imovine bivšeg Saveza komunista BiH, za antifašizmom posežu samo u vlastite partijsko-propagandne svrhe: da je drugačije, u Mostaru bi se prošlog četvrtka, kada je organiziran prosvjed zbog brutalnog napada na Partizansko groblje, pojavio makar netko od predstavnika partijskih visina osvojenih zahvaljujući i dobrom dijelu birača, antifašista, koji žele da vjeruju kako je SDPBiH izraz njihove tradicije. A da zaista jeste, makar bi u Sarajevu, gdje stoluju partijske uzdanice, bio primijenjen slavni antifašistički princip pogleda u vlastito ogledalo, u narodu poznat kao aksiom da svako čišćenje kreće iz vlastite avlije, što znamo da se ne dešava. Primjera je dovoljno – od puno puta pominjanog nasilja nad žrtvama Kazana, koje su voljom gradonačelnice i potpredsjednice partije brutalno oštećene spomenikom, do različitih aršina spram drugih i drugačijih, što jasno piše i na spomen-ploči postavljenoj na Vijećnici na kojoj – za razliku od Kazana – znamo ko je bio agresor i zapalio knjige. Onaj koji je naređivao ubijanje ljudi i uništavanje njihovih posmrtnih ostataka na Kazanima, ostao je zaštićen.

Antifašisti nemaju pravo pristajati na kompromise bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu ili našim ratovima devedesetih. I ma kako dobro zvučala spika Nermina Nikšića i njegovih pobočnika o kukavičkom činu “pod okriljem noći, baš onako kako su ustaški preci počinitelja kukavički ubijali građane Mostara i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu”, ovo je krajnje neodgovoran, da ne kažem kukavički čin upiranja prstom u NN počinitelje (koje MUP HNK-a mora otkriti, a pravosuđe i procesuirati) za koje SDP zna i čiji su potomci?! Strašno! Zar je to ta civilizacijska vrednota koju nam ima ponuditi navodno građanska opcija? Ili je ipak riječ samo o floskulama onih čiji su preci bili slavni osloboditelji, a eto oni – koji su dio vlasti u ovom Kantonu – nisu imali ni toliko volje da prononsiranog ustašu protjeraju sa ulične table usred općine Centar Sarajevo, nego povrh toga nam djeca i dalje idu u školu koja također nosi ime Mustafe Busuladžića?

Ne, ne branim ja politiku HDZ-a i Dragana Čovića, samo zagovaram isti odnos prema svima i odluke na bazi djela, a ne političkih pamfleta. HDZBiH jeste najveći krivac što se mostarske ulice zovu po Mili Budaku i Juri Francetiću, kao što je uostalom i SNSD najveći krivac za veličanje Ratka Mladića i Radovana Karadžića (zahvaljujući Valentinu Inzku, bivšem visokom predstavniku, Milorad Dodik je morao polizati svoje kumstvo studentskog doma na Palama, nazvanog po osuđenom ratnom zločincu i jednom od kreatora genocida u Srebrenici), ali ako je SDA u ovu fašističku utrku ušla s Busuladžićem da pokaže kako i ona ima svog konja, onda je vlast koja se diči izjavama kako od antifašizma odustati neće morala to pokazati na djelu. I ukinuti prononsiranog ustašu i mrzitelja Jevreja te pokazati poštovanje spram naših sugrađana koji su vjerovali u multietničnost ove zemlje, u danima opsade Sarajeva ostali u glavnom gradu BiH i to platili životima.

Antifašizam je civilizacijska tekovina i evropska vrijednost koje su se politički lideri Balkana odrekli još na početku ratova devedesetih. Evropa se u to doba s figom u džepu deklarativno izjašnjavala o zločinima počinjenim naročito na teritoriji Bosne i Hercegovine, ni sama dovoljno imuna na prononsirane fašiste. No, ruska agresija na Ukrajinu Evropu je dozvala svijesti, ali i potvrdila lekciju da fašizam ne samo da nije pobijeđen već da se i oni koji su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu zarad vlastitih interesa preko noći umiju pretvoriti u fašiste (i to smo osjetili u našim ratovima). Zato se Ukrajina danas bori za sve nas, za cijeli kontinent, računajući i Balkan, ali i Bruxelles i Pariz. Baš zato i domaći i antifašisti cijelog regiona moraju biti glasniji, ali se i pokazati na djelu: Partizansko groblje vapi za obnovom. Eto nam prilike. Ako je gradonačelnik Mostara Mario Kordić u svojoj osudi vandalizma prvi puta spomenuo i velikog Bogdana Bogdanovića, ali i najavio (sa)učešće u revitalizaciji spomenika, ako već postoje i parlamentarne ideje – poput Zvizdićeve – da Vijeće ministara plati obnovu Partizanskog groblja, ako je premijer Vlade FBiH Fadil Novalić obećao pomoć, pa čak i ako svi oni zajedno i ispune obećanja, za antifašiste ima posla. Partizansko groblje u Mostaru je veleljepni spomenik mladosti koja je znala odabrati pravu stranu historije, ono nije, ne smije i ne može biti bilo čije partijsko vlasništvo, ono je naša civilizacijska tekovina i obavezuje nas da damo vlastite doprinose njegovom vraćanju u prvobitno stanje i čuvanju. Zato akcija mora početi odmah i zato SABNOR – koliko je danas – treba napraviti svoj odbor i svoj (pod)račun za Partizansko groblje. Pa da vidimo ko zaista drži do antifašizma. I kome je stalo.

 

Kolumna Vildane Selimbegović: Oproštaj s kraljicom

Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.

Kunisanje i Titova posjeta

Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.

I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.

Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.

Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.

Kočničar EU puta

Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.

Kolumna Vildane Selimbegović: 79 godina Oslobođenja

Dična naša omladino, pokazala si junačko srce u borbama, pokaži sada i razbor pri stvaranju prave narodne vlasti. Omladino, na izbore! Pomozi da se u narodnooslobodilačke odbore izaberu ljudi zaista najbolji, najpošteniji, prekaljeni u borbi, koji će biti izraz narodne volje, čuvari tekovina stečenih u ovoj teškoj borbi i garancija naše potpune pobjede!

Deklaracija o pravima građana

Ovako je u drugom broju Oslobođenja, septembra 1943. godine, pisao tadašnji glavni i odgovorni urednik našeg lista Rodoljub Čolaković, da bi u broju osam, iz jula 1944, u tekstu pod naslovom “Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine”, obrazlažući odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, objasnio Deklaraciju o pravima građana BiH: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživat će podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Ona će biti uskraćena samo onima koji propovijedaju rasnu i nacionalnu mržnju, koji šire vjersku netrpeljivost, fašističkim i profašističkim gadovima, tojest ljudima onog kova od kojih su narodi Bosne i Hercegovine najviše propatili.” Nije naodmet podsjetiti da je ova Deklaracija, donesena 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, bila ovdašnja, naša domaća preteča Povelji o ljudskim pravima donesenoj četiri i po godine kasnije u Ujedinjenim nacijama, definirajući praktično sve one elemente koji su i danas živi i aktuelni, prijeko potrebni i još nedostignuti (ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina i građanke koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; pravo žalbe na rješenje organa vlasti, pravo molbe i pritužbe te obavezu da nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka). Iz današnje perspektive, Deklaraciji bi valjalo dodati nekonstitutivne Ostale, presude Suda iz Strasbourga, ali i naglasiti riješenost (ondašnjih) vlasti da imaju viziju, o čemu zorno svjedoči i Povelja oko koje će se i UN (kasnije) složiti.

A Čolakovićevo obraćanje mladima danas bi moglo poslužiti kao vapaj generacijama koje o svojoj budućnosti razmišljaju što dalje odavde da pokažu junačko srce i dovoljno hrabrosti da izađu na izbore i ponesu odgovornost za ovu zemlju. Masovnim odlaskom na birališta neće samo utjecati na ishod već će i obavezati izabrane da im sanjanu evropsku destinaciju konačno počnu stvarati ovdje: ova zemlja ima dovoljno potencijala, a odavno je izabrala i svoj euroatlantski put. Vrijeme je da nas politika s vizijom povede zacrtanim pravcima, tim prije što je valjda baš svima jasno da je agresija na Ukrajinu pokrenula tektonske poremećaje na cijeloj planeti. I još jednom dokazala da – koliko god zavidjeli autokratama – demokracija ostaje jedini oblik vlasti koji nudi ravnopravnost i ljudska prava. I dovoljno mogućnosti da se čovjek osjeća humanim bićem.

Oslobođenju je sutra 79 godina i svijetla obraza imamo pravo reći da je ovaj list iz dva rata – onog svjetskog u kome je odštampan prvi broj i ovog iz devedesetih u kojem je list bukvalno nastajao nadomak prve linije fronta i uprkos svemu uspijevao svakog dana stići do svojih čitatelja u opsjednutom Sarajevu – izašao uzdignuta čela, odan postulatima profesije i posvećen ljudima. Početkom aprila ove godine našim smo specijalom “30 godina” podsjetili na ratne strahote – da se ne ponove – i ulogu Oslobođenja u tome vremenu u kome je proglašeno i novinom godine u svijetu 1992. Tadašnja redakcija s Kemalom Kurspahićem na čelu donijela je u Sarajevo čitav niz međunarodnih priznanja, koja su Oslobođenju omogućila da svijetu podastre svjedočanstva o ratnim strahotama i stradanjima u našoj zemlji. Kurspahić je karijeru, nakon 33 godine sa Oslobođenjem, nastavio u Washingtonu, gdje je i umro prošlog septembra. Sjećajući ga se u našem specijalu i na skupu u Kamernom teatru, u tekstovima suvremenika, kolega i onih koji su ga samo poznavali, zajednički je zaključak: bio je i novinar i urednik velikog formata, koga treba pamtiti i iz čijeg djela vrijedi učiti. Najavili smo tada novinarsku nagradu koja će nositi njegovo ime i još jednu, domaću, za novinare naše kuće koja će ponijeti također veliko novinarsko ime Hamze Bakšića. Obje će nagrade biti prvi put dodijeljene na 80. rođendan Oslobođenja, a konkurs će biti sutra objavljen u našem listu. Ukupan nagradni fond, kako je i najavio naš izdavač Mujo Selimović, iznosi 20.000 KM. Gospodin Selimović će biti i na čelu žirija koji će odlučivati o radovima prispjelim na konkurs.

Nagrada “Kemal Kurspahić” je međunarodnog karaktera i za nju mogu konkurirati novinari čiji su radovi objavljeni u medijima, na jezicima naših prostora koji se međusobno – kad hoće – dobro razumiju i koji su svojim novinarskim angažmanom doprinijeli borbi za istinu, demokraciju i ljudska prava. Želja nam je da nagradom i njezinim imenom motiviramo novinare da istraju u nastojanjima da cijeli region postane bolje mjesto za život jer je naša profesija – koliko god posebno u ovdašnjim uvjetima bila teška rabota – jedan od najvažnijih čuvara i boraca za demokraciju. Žiri će zapravo odlučivati o tri najbolja prijavljena rada koji će, shodno rangiranju, biti nagrađeni sa 7.000 KM, odnosno 5.000 i 3.000 KM. Nagrada “Hamza Bakšić” je samo jedna i uvjet za konkurs je rad u našoj kući, u listovima Oslobođenje, Dani, na O kanalu ili jednom od portala – Oslobođenje, O kanal, MojaBiH, Sport 1 i Dani.

Nagrada Hamza Bakšić

Već smo isticali da je naša medijska grupacija, zahvaljujući podršci USAID-a i Internewsa, u procesu stvaranja integrirane redakcije, prva u ovom dijelu svijeta. Naš Superdesk okuplja urednički kolegij koji zajednički kreira informativni program za sve naše platforme, dajući novinarima priliku da iskažu svoje potencijale kako u printu tako i na televiziji i digitali. Uz podršku i stručnu pomoć naših partnera digitaliziramo sve procese pod krovom našeg Oslobođenje servisa. Ovaj zahtjevni pothvat je neophodan iskorak u današnjem tehnološkom svijetu, ali i jednako izazovan. Upravo zato Nagrada “Hamza Bakšić” – koja nosi ime doajena ovdašnjeg novinarstva, koga Bosanci i Hercegovci pamte po visprenim tekstovima ali i angažmanu na televiziji, kao i generacije novinara po spremnosti da prihvati svaki izazov i posebno se posveti onima koji tek žele postati novinari – pripast će onom radu koji se pokaže najboljim u osvajanju svih naših platformi. Kao kruna novinarskog angažmana u integriranoj redakciji. I kao priznanje za nesumnjivu spremnost da se u ovako teškim vremenima prihvati izazov profesije i napravi korak više.

Naša medijska grupacija ovako obilježava 79 godina svog najstarijeg člana. Uz obećanje našim čitateljima da ćemo ostati vjerni profesiji i poziv kolegama da se prijave na konkurs koji ostaje otvoren 11 mjeseci za obje nagrade, ove izborne 2022. podsjećam dičnu omladinu na riječi Rodoljuba Čolakovića: Omladino, na izbore! Da se izaberu najbolji i najpošteniji. Da mijenjamo ovaj naš mikrosvijet. Oslobođenje od tog zadatka ne odustaje, punih 79 godina. Jer vjerujemo da su ciljevi ostvarivi.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...