Nakon presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, visokim funkcionerima Srbije, Tribunal u Hagu osudio je i Srbiju i Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Utvrđen je udruženi zločinački poduhvat iza kojeg je stojao zvanični Beograd, pod vlašću Slobodana Miloševića.
“24. Iz razloga navedenih u presudi, Pretresno vijeće je uvjereno da je od barem od augusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat. Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih djela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu djelili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku”, stoji u presudi Stanišiću i Simatoviću.
Tribunal u Hagu je dva puta osudio Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Prvi put u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, od 17. decembra 2004. godine.
“Žalbeno vijeće konstatira da je razuman zaključak Pretresnog vijeća da je sukob između HVO-a i ABiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se stoga mogle smatrati stranama u sukobu u smislu člana 4(2) Ženevske konvencije IV. Samim time one, dakle, nisu bile ratne strane-saveznice u smislu člana 4(2) kada su u pitanju krivična djela proistekla iz sukoba u Srednjoj Bosni”, navedeno je u toj presudi.
U presudi Prliću i drugima, od 29. novembra 2017. godine, Tribunal u Hagu je ne samo potvrdio, već i detaljno elaborirao udruženi zločinački poduhvat Hrvatske i bosanskih Hrvata protiv Bosne i Hercegovine.
U presudi je navedeno da je niz gradova u BiH bilo pod okupacijom Hrvatske, te da je ona provođena i kroz HVO, nad kojim je tadašnja vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, imala potpunu kontrolu.
1. Sastavni dio političke kulture je da se novoj vlasti da određeno vrijeme kako bi pokazala šta zna. Uobičajeno je da se prva ocjena kvaliteta rada nosilaca javnih funkcija daje po proteku prvih 100 dana mandata.
Ja sam u konkretnom slučaju bio nešto fleksibilniji, pa sam za davanje prve ocjene rada Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banjaluke, sačekao da prođe osam mjeseci. Moram priznati da je tih osam mjeseci za mene bilo poprilično mučno.
2. Već petnaest godina u kontinuitetu kritikujem Crvenu Sektu. Nemam namjeru stati sa tim, jer su Milorad Dodik i njegovi Sektaši srpski narod u Republici Srpskoj doveli na ivicu biološkog nestanka.
Međutim, ta činjenica ne znači da Opozicija ima moju blanko podršku. Upravo suprotno, onoga momenta kada Opozicija postane Vlast, kao što je to slučaj u Banjaluci, njen rad postaje predmet preispitivanja, kako od drugih, tako i od mene.
3. Crvena Sekta je vladala Banjalukom 22 godine. Upotrijebio sam izraz „vladala“, iako bi primjerenije bilo upotrebiti sintagmu „harala u maniru najgorih drumskih razbojnika“. U kojoj mjeri su građani Banjaluke bili ogorčeni Sektašima, najbolje govori činjenica da su za gradonačelnika izabrali Draška Stanivukovića.
4. Radilo se o klasičnom glasanju „protiv“ Crvene Sekte, u kojem je najteže stradao Igor Radojičić. Doduše, on nije bolje ni zaslužio, jer je njegov četvorogodišnji mandat ostao upamćen po beskičmenjaštvu i proganjanju članova grupe „Pravda za Davida“.
5. Radojičić je pretrpio težak poraz, jer je Sekta pretjerala u svim segmetima vladanja/pljačkanja i pojavio se Stanivuković koji je djelovao drugačijim i obećavao da će se zaista posvetiti borbi protiv kriminala, protiv brojnih Sektaških tajkuna i njihovih meža. Ništa od toga se nije desilo, osim manipulacije: Nije ispunjeno čak ni obećanje o rušenju dijela noćnog kluba “Kajak”, banjalučke Sodome i Gomore, čiji se jedan dio nalazi na gradskom građevinskom zemljištu, koje je uzurpirao Mile Radišić Klen.
Činjenica je da Stanivuković ima protiv sebe skupštinsku većinu koja ga opstruiše, ali bez obzira na to očekivalo se da on ne uzmiče pred njima i da ono što pokrene dovede do kraja. Kao što je to slučaj sa “Kajakom”.
Pokrivanje neuspjeha sa ljubavi prema konjima je tek još jedna poza; Uz to, Stanivukovićev konj je smješten na Čokorskim poljima, a o njemju svakodnevnu brigu vodi banjalučki tajkun Milutin Jović. Taj isti Jović je dugo godina bio Crveni tajkun, da bi pred lokalne izbore postao vrlo blizak Stanivukoviću.
6. Vratimo se na ocjenjivanje dosadašnjeg rada Stanivukovića. Iako sam bio vrlo strpljiv i sačekao punih osam mjeseci, moram priznati da sam već u prvih mjesec dana njegovog mandata bio svjestan o kakvoj ocjeni će se raditi. Naravno, radi se o čistoj nuli.
7. Svojevremeno sam žestoko kritikovao narcisoidnog Radojičića zbog zapošljavanja ličnog fotografa u Gradsku upravu. Umjesto da istom da otkaz, Stanivuković je odmah po preuzimanju vlasti prigrlio tog istog fotografa, te time pokazao ne samo da je podjednako samozaljubljen poput Radojičića, nego i da ima namjeru četvorogodišnji mandat protraćiti “hvatajući najbolje foto kadrove”.
Nažalost, to se ubrzo i potvrdilo, jer Stanivuković ne propušta da „uhvati dobar kadar“ čak ni na grobljima, što zaista djeluje morbidno.
8. Idemo dalje. Nakon što je aminovao Radojičićevog fotografa, Stanivuković je prešao na sastavljanje svog „briljantnog“ kabineta. Koliko god se to činilo nemogućim, on je uspio da skroji još beskorisniji kabinet od onog Radojičićevog.
Radojičić je svoj kabinet popunio teškim kompleksašima, koji su prvu polovinu radnog vremena trošili na ulizivanje Šefu, a preostalu polovinu pljačkajući javni novac.
Što se tiče Stanivukovića, on je svoj kabinet sastavio od nekakve dječurlije, bez ikakvih referenci. Jedan od tih Stanivukovićevih „wunderkind balavaca“ je Bojan Kresojević, poznat po propalom projektu „Keno“.
Ovdje treba postaviti i pitanje: Zašto je Stanivuković za najbližeg saradnika izabrao lice koje je poznato kao vrlo blisko SNSD-u?
O smijenjenom Saši Čekrliji i slučaju „roštiljnica Obeliks“ bolje i da ne pišem.
9. Pitanje kabineta je vrlo važno pitanje, jer od kvaliteta najbližih saradnika po pravilu zavisi i kvalitet rada gradonačelnika. U Stanivukovićevom slučaju je to pitanje presudno, jer je samo sa kvalitetnim i ozbiljnim saradnicima, stručnim osobama, mogao da pokrene stvari naprijed.
10.Stanivuković je kroz osam mjeseci uspio da od sebe otjera sve čestite opozicionare. Najbolji primjer je Jelena Trivić, koja je u kampanji maksimalno podržavala Stanivukovića.
Očigledno je da Stanivuković u svojoj blizini ne trpi ljude koji su kompetentniji od njega.
Trivićeva se do sada nije oglašavala po pitanju Stanivukovićevog rada, iako bi po tom pitanju, duboko vjerujem, mogla mnogo toga da kaže.
11. Nešto lošijih živaca od Trivićeve bio je Nebojša Vukanović. On se suzdržavao nekoliko mjeseci, a onda je „pukao“. On je javnosti objelodanio da je Stanivuković narcisoidni makijavelista koji je “izdao sve svoje saborce” i zloupotrijebio ih, te da njegova, Stanivukovićeva, riječ ne vrijedi ni pišljivog boba.
Za razliku od Stanivukovića, za Vukanovića se može reći da je čovjek sa čvrstim karakterom. Upravo od njega građani očekuju da će nakon opštih izbora imati najmanje milosti prema kriminalizovanim kadrovima Crvene Sekte.
12. Stanivuković je za samo osam mjeseci pokazao da neće birati sredstva da se dočepa apsolutne vlasti. Pri tom, on se ne libi da prigrli sav politički otpad koji otpadne od Crvene Sekte.
Stanivuković i Goran Selak
Javno grljenje sa tipovima poput Gorana Selaka Osnovca i sličnih donedavnih ulizica Sektaša, samo potvrđuje da Stanivuković nije ništa bolji od svrgnutog Radojičića.
Dodik i njegov donedavni ulizica Goran Selak
Nije ni čudo što Stanivuković već mjesecima ćuti o slučaju otimanja zemljišta u vlasništvu Grada Banjaluka, kriminalnom aktu koji je počinila porodica Selak. Riječ je o zemljištu koje se nalazi u naselju Ada, a o tome ću tek pisati.
13. Pređimo na najinteresantnije. Više izvora mi je potvrdilo da je Stanivuković svojim najbližim saradnicima obznanio da ima namjeru da se kandiduje za funkciju predsjednik Republike Srpske.
Na stranu to što njega ne interesuje mišljenje ostatka opozicije, uključujući i njegovu matičnu stranku, on je time pokazao da ima namjeru funkciju gradonačelnika Banjaluke podrediti svojim bolesnim ambicijama.
Zaista nevjerovatno zvuči, ali taj nedorasli dečko nije u stanju da dovrši do kraja niti jedan posao koji je započeo.
14. O kakvom diletantu se radi dosta govori i podatak da je Stanivuković jednom od svojih saradnika rekao da će u slučaju da postane predsjednik Republike Srpske, kao naredni cilj postaviti „napadanje“ funkcije predsjednika Srbije.
To praktično znači da Stanivuković ima namjeru da se na nekom od narednih predsjedničkih izbora u Srbiji pojavi kao protivkandidat Aleksandru Vučiću, što svjedoči o velikom višku ambicije bez ikakvog utemeljenja.
Umjesto da zasuče rukave i počne zaista rješavati ogromne probleme (koje je napravila Sektaška vlast u 22 godine nemilosrdnog satiranja Banjaluke i Banjalučana), okupljajući oko sebe istinske opozicionare i kvalitetne kadrove, Stanivuković se ponaša kao da mu je funkcija gradonačelnika tek usputna stanica ka njegovim, kako on smatra, predsjedničkim funkcijama kojim nije dorastao.
Na Stanivukovićevu žalost, on postaje „pročitana priča“ sve širem krugu ljudi.
15. Na kraju, moram istaći poentu ovog teksta. Milorad Dodik i Crvena Sekta su trenutno teško uzdrmani. Ukoliko Opozicija ima namjeru da zadrži šanse da porazi Režim na predstojećim izborima, ista mora već sada, u korijenu, sasjeći bolesne ambicije pojedinaca poput Stanivukovića.
16. Objektivno gledajući, Stanivuković nije dorastao ni funkciji gradonačelnika Banjaluke, a kamoli funkciji predsjednika Republike Srpske. Opozicija mora kao kandidata za tu funkciju da istakne ozbiljnu ličnost, koja intelektualno i moralno odudara od kandidata Režima. Već sada je evidentno da će Milorad Dodik biti kandidat Režima za poziciju predsjednik Republike Srpske, zbog čega i Opozicija mora da za tu poziciju istakne svog najsnažnijeg kandidata
Šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler promijenio je mišljenje. Ove sedmice ne misli da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”.
To je, podsjećamo, kazao tokom prošlosedmičnog sastanka sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Nakon što je priča dospjela u javnost, ambasador Sattler se – predomislio.
“Medijski izvještaji da je ambasador Johann Sattler iznio mišljenje da se Opći izbori 2022. ne mogu održati prema postojećem Izbornom zakonu, netačno predstavljaju njegov stav o izbornoj i ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini”, rečeno je Faktoru iz Delegacije Evropske unije u BiH.
Pa da malo vidimo Sattlerovu dosljednost u izjavama.
U tekstu je navedeno da je šef Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler “pozdravio je non-paper koji je Hrvatska podnijela tijelima EU kao osnovu za novu raspravu o stanju u BiH opisavši taj dokument kao dodatni poticaj za provedbu nužnih reformi”
“Pozitivna je stvar inicijativa Hrvatske, ali i pojačan angažman ostalih zemalja EU”, kazao je Sattler u intervjuu za sarajevsko “Oslobođenje”, a prenio je je Jutarnji list.
Dvadesetak dana kasnije, šef Delegacije EU u Sarajevu se, zajedno sa američkim ambasadorom Ericom Nelsonom, susreo sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom.
Na svom Twitter nalogu je objavio kako mu je “bilo zadovoljstvo razgovarati s ministrom Grlićem Radmanom o naporima EU i SAD-a da podrže transparentan i uključiv proces izborne/ustavne reforme, provodeći presude Evropskog suda za ljudska prava”.
“Uz Mišljenje EU, kao putokaz, BiH ima priliku krenuti naprijed i održati slobodnije i poštenije izbore 2022. godine”, napisao je Sattler.
Pleasure to discuss w/ @MVEP_hr Minister Grlić Radman 🇪🇺🇺🇲 efforts to support a transparent & inclusive electoral/constitutional reform process, implementing #ECtHR rulings.
With the 🇪🇺 Opinion as a roadmap, BiH has a chance to move fwd & hold freer & fairer elections in 2022. pic.twitter.com/Y9Gda2AY7l
U “non paperu” kojeg je Grlić-Radman prezentirao, a Sattler javno podržao, pored ostalog piše: “Odmah krenuti u reformu Izbornog zakona kako bi se izbjegle moguće buduće manipulacije u izbornom procesu”.
Vjerujući u podršku šefa Delegacije EU u BiH, hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova je postajao sve konkretniji. Tako, pored ostalog, u pismu od 25. maja ove godine upućenom čelnicima Evropske unije, Grlić-Radman u kontekstu izmjena Izbornog zakona BiH piše: “Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“.
Pismo hrvatskog ministra: Legitimno predstavljanje
U istom pismu Grlić-Radman upozorava na pritiske šefa Delegacije EU Johanna Sattlera,
“Nedavno je veleposlanik Sattler bio pod velikim pritiskom onih koji žele opstruirati izbornu reformu i ne bježe od klevetničkog jezika. To je neprihvatljivo i trebali bismo poslati snažnu i jedinstvenu poruku svoje podrške veleposlaniku Sattleru”, naveo je hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova.
Nakon ovog pisma šef Delegacije EU je posjetio Predsjedništvo BIH gdje je hrvatskog člana Predsjedništva BIH upozorio da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”. Četiri dana kasnije, Sattler se predomislio.
“Na horizontu nema neizbježne političke paralize i očekujemo da će svi politički akteri sarađivati u dobroj namjeri kako bi osigurali dobro funkcioniranje javnih institucija. Također, pozivamo političke aktere da ne propuste priliku koju 2021. godina predstavlja za provođenje prijeko potrebnih reformi“, pojasnili su Faktoru iz Delegacije EU-a u BiH.
Sada ćemo se vratiti na pismo hrvatskog ministra Grlića-Radmana koji je kazao da je nužno da Izborni zakon bude promijenjen tokom 2021. godine.
“Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“, naveo je Grlić Radman, čiji je “non paper” o izmjenama Izbornog zakona u BiH podržao šef Delegacije EU – Johann Sattler.
Zavjesa je spuštena na jednu od najmračnijih epizoda balkanskih ratova. Apelacioni sud u Hagu potvrdio je u srijedu osuđujuću presudu za Ratka Mladića za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i druge teške ratne zločine. Pravda je ovaj put bila vrlo spora. Majke Srebrenice čekale su je 26 godina, a još duže i ostale žrtve ovog sadiste, koji je otvoreno uživao u životu i smrti u BiH i na okupiranim teritorijama Hrvatske u periodu od 1991. do 1995 godine.
Danas Mladić ima 79 godina. Sa skrušenim držanjem, umjetnim zubima i drhtavim rukama, postoji samo sjena napuhanog luđaka u uniformi iz 1990-ih. Ali njegovo (čak) kasno osudjivanje važna je pobjeda međunarodnog prava. U vrijeme kada je moguće sistematski progoniti čitave nacije i narode pred očima cijelog svijeta, bilo da su to Ujguri u Kini, Tigrovi u Etiopiji, Rohinje u Mjanmaru ili Jezidi u Siriji i Iraku, imamo barem djelimično zadovoljstvo da zločini ne mogu proći nekažnjeno. Stoga je u Evropi, SAD-u i UN-u jednoglasno pozdravljena Mladićeva osuda.
Ali u paleti jedinstvenih odgovora Zapada jedan je nedostajao. Onaj iz Ljubljane.
Slovenačka vlada odgovorila je na Mladićevu konačnu osuđujuću presudu samo jednom, vrlo oskudnom porukom na web stranici Ministarstva vanjskih poslova. Janez Janša to je podijelio na Twitteru, zajedno s mnogim drugim objavama, ali je ostao nijem, iako će Slovenija predsjedati EU za nešto više od dvije sedmice i predviđa se da će se baviti Balkanom. Mladićeva osuda bila je dobra prilika za odlučan javni odgovor, jer je Slovenija uvijek službeno podržavala nedjeljivost BiH i pozdravljala kažnjavanje ratnih zločinaca. Pogotovo zato što se kao prva bivša jugoslovenska republika opirala ideologiji u ime koje je Mladić ubijao “Turke”, dijelio porodice, rušio gradove i osuđivao vlastiti narod na život.
Pa u čemu je problem? Imamo premijera koji je u to vrijeme bio na čelu Nezavisnih, a danas voli komentirati sve uživo. Tokom sukoba u Gazi, istaknuo je izraelske zastave na pročelju Vlade, glasno upozorio na progon opozicije u Bjelorusiji i javno pohvalio odluku mađarskih nogometaša da prije utakmica ne kleknu u znak protesta protiv rasizma. Pa zašto onda šuti kad je srpski general u neposrednom susjedstvu Slovenije osuđen za genocid? Jer ne želi da naljuti nove političke prijatelje iz reda Mladićevih ideoloških naslednika. Glavni “heroji” jugoslovenskih ratova danas su ili mrtvi ili u zatvorima. Ali ideologija koja ih je izbacila na površinu raspadom Jugoslavije i dalje je tu. Duh velikosrpskog nacionalizma nikada nije nestao – nakon svih vojnih poraza, gubitka teritorija, sankcija, osuda za ratne zločine, izručenja zemlje kriminalnim strukturama, korupcionaških skandala i izgubljenih generacija koje su bolju budućnost odlučile potražiti negdje drugdje.
Suprotno tome, njegovi ideološki nasljednici danas su na spletu u Beogradu i Banjaluci zbog spleta različitih razloga i okolnosti. Aleksandar Vučić, koji je posjećivao rovove iznad opkoljenog Sarajeva, a potom postao Miloševićev ministar informisanja, predsednik je i apsolutni vladar Srbije. Tabloidi koje on kontrolira ovih su dana Mladića pozvali kao “srpskog heroja”. Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i dalje negira genocid u Srebrenici i otvoreno govori o otcjepljenju Republike Srpske.
Vučić i Dodik su pokriveni u Moskvi i Budimpešti, gdje se koriste kao alati za slabljenje uloge najvećih evropskih zemalja i EU na Balkanu. Rusija to čini iz povijesno-strateških razloga, a Mađarska želi poniziti Uniju i prikazati je nesposobnom da regulira situaciju duž svojih granica. Utjecaj Turske i Kine također se širi u regiji već dugi niz godina, nudeći zajmove zemljama za građevinske projekte, a sada i vakcine. Sve to dobro znaju i Amerikanci koji su se nakon jedne decenije vratili na balkansku geopolitičku šahovsku ploču. Ovo nije dobra vijest za šefa slovenačke vlade. Bajdenova izvršna naredba o proširenju sankcija onima koji prijete stabilnosti zapadnog Balkana direktan je odgovor na “slovenački” neslužbeni diplomatski dokument (“non-paper”) o novom crtanju granica u bivšoj Jugoslaviji, koji smo u aprilu otkrili na necenzurirano.si. Prema našim diplomatskim izvorima, oni u Washingtonu imaju čvrste dokaze da je Janšin kabinet bio uključen u njegovo slanje na razne adrese. Između ostalog i kabinetu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, gdje su potvrdili da dokument imaju, ali ga ne žele objaviti jer bi to “ugrozilo međunarodne odnose”.
To je problem za Sloveniju, mnogo veći od Janšinih tweetova, i sramota što SDS neće moći isprati lažima i manipulacijama, nedavno o Milanu Kučanu. Bijela kuća je vrlo odlučnom mjerom, objavljenom neposredno nakon objave Mladićeve osude, objavila da su za nju nepovredive sadašnje granice BiH, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije. Izvršnom naredbom Biden je stupio u odbranu upravo onog što autori “non-paper” -a iz Beograda, Budimpešte ili Moskve pokušavaju uništiti tajnim diplomatskim radnjama – uz pomoć kurira iz Slovenije, članice NATO-a.
Već je neko vrijeme jasno gdje je Janša u ovoj priči. Prije tačno godinu dana, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, napisao je da se “ovaj masakr ne bi dogodio da su Ujedinjene nacije osudile komunistički genocid na isti način kao i holokaust”. Najveći problem ovog zapisa nije u potpuno pogrešnoj logici da su poratni masakri 1945. godine na bilo koji način utjecali na rat u Bosni i Hercegovini. Suština je u činjenici da Janša nije govorio o genocidu u blizini Srebrenice, već o masakru. Teško je povjerovati da bi Janša pogriješio. Snimak je objavio u trenutku kada je već počeo da se približava Vučiću. Nekoliko dana ranije, zajedno su nastupili na video konferenciji “boraca za slobodu” koju je organizovao Viktor Orban. Tada su krajem avgusta Vučić i Orban došli kod Janše na Bled.
U SAD-u je tada skoro na vrhuncu bila predizborna kampanja, u kojoj su sva trojica – Orban i Vučić tiho, a Janša glasno na Twitteru – navijali za Donalda Trumpa. Orban jer je s pravom ocijenio da je Trump, sa svom infrastrukturom za financiranje europskih populista, njegovo daleko najmoćnije oružje u slabljenju EU. Međutim, Vučič je znao da samo pod Trampom može računati na moguće pripajanje sjevernog dijela Kosova Srbiji. To bi otvorilo Pandorinu kutiju s promjenama granica i u BiH, što bi, sada kada je Mladić osuđen, zapravo značilo legalizaciju genocida. I Vučić to dobro zna. Janša je, kako bi odgovarao Vučiću, svom novom političkom prijatelju, prošle godine govorio o masakru, a ne o genocidu u Srebrenici. Iz istog razloga, Mladićeva osuđujuća presuda danas se šuti, a u međuvremenu je, prema nalazima Amerikanaca, pomogao poslati referat o rješenju “srpskog nacionalnog pitanja”. Šutnja Slovenije ne samo da je sramotna zbog nepoštovanja žrtava i BiH kao države. Šutnja je ono što pomaže pristalicama velikosrpske ideologije da revidiraju istoriju. Za novu evropsku desnicu, koja se konsolidira u Evropi, Srebrenica je prva bitka dobijena protiv “muslimanske prijetnje”. Konačnom presudom Mladića, zavesa je pala – takođe na reputaciju Slovenije u međunarodnoj zajednici.
(kolumnu prenosimo sa portala necenzurirano.si uz saglasnost autora)
Zavjese na njegovim prozorima su se zatresle i znao sam da nas posmatra dok montiramo stativ i kameru na makadamskom putu koji prolazi pored njegove kuće. Bio je to mart 2009. godine i kolega Refik Vejsilagić i ja dali smo se u potragu za pripadnicima Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Noć ranije smo bili ispred kuće Zijada Žigića u Bijeljini. Živio je pod lažnim imenom – Živko Mičić. Bio je pripadnik Desetog diverzantskog odreda i kao uzoran vojnik dobio je pištolj od generala Ratka Mladića. Upravo je Mladić formirao taj Odred sačinjen od hladnokrvnih ubica. Jedan Slovenac bio je niži oficir u toj jedinici. Ime mu je Franc Kos, a u Novom Selu kod Bijeljine skrivao se pod imenom Brano Manojlović. Žiga nam je otkrio gdje živi “limar Brano” i kolega Refik i ja otišli smo da ga potražimo.
Zavjese su se, rekoh, zatresle, ali iz kuće niko nije izlazio dok sam iz sveg glasa dozivao Franca. Tu je živio čovjek koji je svoj 29. rođendan, 16. jula 1995. godine, proslavio na Vojnoj ekonomiji kod Branjeva, pucajući cijelog dana na zarobljene Srebreničane. Oko 1200 ljudi ubijeno je tada na Branjevu. Sateliti su dan kasnije zabilježili fotografije na kojima se vide tijela strijeljanih Bošnjaka. Sve su ih pobili pripadnici Desetog diverzantskog odreda koji je bio pod direktnom komandom Ratka Mladića.
Zavjese su se, nakon što smo Kiko i ja otišli, ubrzo smirile. Franc Kos je shvatio da je lociran i dao se u bjekstvo. Kasnije će ga na Bajakovu uhapsiti hrvatski graničari dok je pokušavao preći u Srbiju. Osuđen je na 35 godina robije. Njegov šef Ratko Mladić dobio je doživotnu.
Zavjesa u haškom sudu, kada su u pitanju zločini u BiH, polako se spušta. Ostalo je još da čujemo presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću koji su pozvani na “bis”. Kakve god presude bile – pravda neće biti zadovoljena. A evo i zašto.
Ratko Mladić bio je komandant Vojske Republike Srpske. Osuđen je za genocid, četiri udružena zločinačka poduhvata i brojne zločine protiv čovječnosti. To što će biti u zatvoru do smrti, ne znači da će s njim umrijeti njegov “poduhvat” i njegove “genocidne namjere”. U Banja Luci su mu izrazili podršku velikim transparentom. U Podrinju se skupljaju njegove pristalice da veličaju Generala, u Beogradu se organizuju TV emisije u kojima ih “sve ljubi deda Ratko”. U institucijama Republike Srpske negiraju i presude i počinjene zločine, a u Bosni i Hercegovini postoji entitet zvani Republika Srpska. Entitet nastao na četiri presuđena udružena zločinačka poduhvata kojim je rukovodio vojni i politički vrh Republike Srpske, jednom genocidu počinjenom nad Bošnjacima Srebrenice, istrebljenjenjima nesrpskog stanovništva i zločinima protiv čovječnosti. Objektivnim historičarima i naučnicima ove presude će značiti mnogo kada budu provodili svoja istraživanja. Ali na terenu, u BiH, ostat će sve isto. Ratko Mladić je kriv za genocid u Srebrenici. Taj genocid negira velika većina naroda kojem je pripadao. Ratko Mladić je osuđen za istrebljenja i zločine protiv čovječnosti. Taj Ratko Mladić je heroj za većinu srpskog naroda na Balkanu. Kompletan ratni vojni i politički vrh Republike Srpske je presuđen za UZP. Taj UZP i danas postoji. Ugraviran je u Ustav BiH.
Adolf Hitler, formalno-pravno, nikad nije osuđen. Ali sve što je radio nazvano je zločinačkim i sve što je imalo veze s njim je ili ugušeno ili prigušeno. Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera ostalo je vječno kajanje njemačkog naroda.
Ratko Mladić je, formalno-pravno, pred UN-ovim sudom osuđen za genocid i udružene zločinačke poduhvate. Ali sve što je svojim djelovanjem Ratko Mladić stvorio i danas živi. Iza osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ostalo je veličanje njegovih zločina. Bez imalo kajanja.
Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera nije ostala nacistička Njemačka. Iza pravosnažno osuđenih Ratka Mladića i Radovana Karadžića je ostala Republika Srpska. Sedam decenija nakon holokausta, nijedan zvaničnik bilo gdje na svijetu nema hrabrosti da negira te strašne zločine. Dvadeset godina nakon rata u BiH vlasti Republike Srpske ne priznaju zločine koje su počinili oni koje i danas smatraju herojima.
Jednom kada sve haške zavjese budu spuštene, naučnici i historičari će u miru listati presude i konstatirati u svojim knjigama ko je počeo rat i ko je počinio genocid.
Ali iza brojnih bosanskih zavjesa uvijek će vrebati neki Franc Kos. I duh Ratka Mladića.
The vision of pan-Albania lurks on the horizon as grievances among Albanians in the Western Balkans continue to intensify. Widespread disappointment with national governments, mainstream parties, economic conditions, and international agencies can be exploited and exacerbated by ambitious politicians to promise national unification. Five key developments will fuel the pan-Albania project: domestic frustration, stifled EU aspirations, Belgrade’s Greater Serbia agenda, American missteps, and positive visions of unification as salvation.
In Albania and Kosova there is widespread frustration and anger with corrupt politicians and institutions, economic stagnation, rising unemployment, and poor governance in the wake of the COVID pandemic. Elections change little as the state is dominated by interest groups who use their period in office to enrich themselves and remain in power. Limited job opportunities force young, educated, and ambitious people to emigrate. The new Vetëvendosje government in Kosova has committed itself to stamping out corruption and stimulating the economy, but the public will only be impressed by results.
Lack of any realistic prospects for EU accession for Albania, North Macedonia, Kosova, and Montenegro also contribute to public resentments. The EU’s reputation has taken a severe blow and will further deteriorate if it fails to start membership talks with Albania and North Macedonia. EU members agreed in 2019 to launch talks with the two countries but the process has been postponed, mainly because Bulgaria has blocked North Macedonia’s path. The government in Sofia is playing the nationalist card by insisting that its dispute with Skopje over history and language must be resolved before the talks can begin.
Numerous other EU failures have contributed to the malaise. Frustration with Brussels has been compounded by painfully slow progress in providing coronavirus vaccines to the Balkans, convincing some to turn to China and Russia for doses. The denial of visa liberalization for Kosova makes Albanians the only ethnic outcasts on the continent. Inadequate EU economic investments in the poorer Balkan states contribute to out-migration and can also fuel poverty and radicalization.
Albanian grievances are compounded by what is widely viewed as EU tolerance of Belgrade’s Greater Serbia project. Under President Aleksandr Vučić the pan-Serbian agenda has been revived to incorporate neighboring territories with large Serbian populations and to dominate nearby states. Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro stand on the front lines in defending their sovereignty but receive insufficient political and security assistance from the EU. Meanwhile, Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally against NATO enlargement.
For Albanians, the inconclusiveness of the Prishtina-Belgrade talks, the non-recognition of Kosova’s statehood by five EU members, and Kosova’s inability to enter major multi-national institutions such as the United Nations, drives perceptions that pan-Serbianism is condoned in the major EU capitals. And this despite the fact that both Albania and Kosova, unlike Serbia, have largely followed foreign policies congruent with that of Brussels.
Another danger is U.S. distraction with more pressing global problems and its missteps in dealing with the region. There are already signs of this, with Washington’s failure to confront the coalition government in Montenegro that is heavily influence by Belgrade to whittle down Montenegro’s identity and independence. Selective bans on Albanian leaders from entry to the U.S. because of corruption charges, as is the case with ex-Prime Minister Sali Berisha, may be viewed as discrimination against Albanians if other high-profile Balkan politicians under corruption allegations are excluded from sanctions.
In these depressing conditions, the idea of Albanian national unification in one state structure can become a message of hope for ordinary people. Kosova’s unification with Albania would evidently consolidate its separation from Serbia, ensure its protection under the NATO umbrella, provide Prishtina with greater global access, and enable Kosovars to gain Albanian passports. If support for unification mushrooms then a broader array of politicians will start competing on the pan-national agenda. Some major political figures are already toying with the notion, both to send a signal to international actors and to gauge public reactions.
Albanian unification is reportedly gaining traction, with opinion polls indicating that in the event of a referendum a majority of citizens in both Albania and Kosova would vote in favor. Former Kosova Prime Minister Ramush Haradinaj has asserted that he will push for a referendum on unification if he returns to high office. Before his election Prime Minister Albin Kurti claimed that if a referendum was held on Kosova joining Albania he would vote “yes.” This would need to entail constitutional changes, as under the current document Kosova cannot join another country. Logically, if Kosova is fully independent then there can be no restrictions on its international allegiances and state mergers following referenda in both Kosova and Albania.
Albania’s Prime Minister Edi Rama has asserted that a common state is inevitable, although in Tirana this is usually couched in terms of an internally borderless EU. Albania and Kosova have already signed various integration agreements, including plans for a customs union, a common foreign policy, and shared embassies. Until now, Albania has been focused on EU accession so it has not openly promoted unification with Kosova. But the longer membership is postponed the more appealing will state merger become.
Belgrade manipulates the specter of a Greater Albania in asserting that Kosova must remain part of Serbia in order to prevent destabilizing the entire Balkan peninsula. North Macedonia and Montenegro are also concerned by potential pan-Albanianism, while Bosnia-Herzegovina and Montenegro are subject to Greater Serbia pressures and fear that the two major “pan” movements will strengthen each other. In the optimistic scenario, all state enlargement projects will be successfully neutralized through pan-European unification. In the pessimistic scenario, the grievances that drive them will become a ticking time bomb in an already volatile region.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
Pompezno najavljena SDP-ova inicijativa za “zajednički nastup” probosanskih stranaka u Republici Srpskoj na prvi pogled čini se vrlo prihvatljivom ili, bolje rečeno, poželjnom. Ali, kada detaljno sagledate ovu inicijativu vidjet ćete, zapravo, da se ovim “ujedinjenjem” umjesto “probosanskog bloka” samo Milorad Dodik i Dragan Čović učvršćuju na vlasti. A evo i kako.
Kao projekciju ćemo uzeti rezultate Općih izbora 2018. godine. Kada je u pitanju Paralamentarna skupština BiH, SDA je na nivou Republike Srpske osvojila ukupno 29.683 glasa, SDP je osvojio 9.672, SBB 1.394 i A-SDA 756 glasova. Kada se sve sabere, te 2018. godine u Republici Srpskoj bilo je oko 42 hiljade “probosanskih glasova”.
Oduzmi od opozicije i baci
Prezentirajući svoju inicijativu, potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović kazao je da je uslov “zajedničkog nastupa probosanskih stranaka u Republici Srpskoj” to da te stranke imaju i svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Taj kandidat, prema informacijama iz SDP-a, trebao bi biti upravo Vojin Mijatović kojeg bi, prema SDP-ovoj inicijativi, podržali bošnjački povratnici u Republici Srpskoj. Jasno je svima da 42 hiljade glasova nisu dovoljne za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH, ali mogu biti presudne prilikom izbora. Evo računice. Milorad Dodik je 2018. godine osvojio 368 hiljada glasova i nakon Lokalnih izbora 2020. godine jasno je da je njegova popularnost u padu. No, teško je očekivati da će on ili neki drugi kandidat njegove stranke ići ispod 300 hiljada glasova. Opozicijski kandidat Mladen Ivanić je 2018. godine osvojio 292 hiljade glasova. Pogledamo li detaljno povratnička mjesta u Republici Srpskoj, vidjet ćemo da su Bošnjaci svoje glasove uglavnom dali Mladenu Ivaniću. U Prijedoru, recimo, na biračkom mjestu Kozarac 4, gdje uglavnom glasaju povratnici, opozicijski kandidat Mladen Ivanić osvojio je 80 posto glasova. Slično je i na drugim biračkim mjestima, što znači da bi, ukoliko Vojin Mijatović dobije podršku “probosanskih stranaka u RS-u” ti birači glasali za njega (kao kandidata koji nema nikakve šanse), a to bi, zapravo, značilo 40-ak hiljada glasova manje za opozicijskog kandidata koji bi izašao na megdan Miloradu Dodiku ili nekom od njegovih kadrova. I to bi, pojednostavljeno, značilo skoro pa siguran izbor Milorada Dodika ili njegovog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
To je, dakle, SDP-ova inicijativa u Republici Srpskoj pretvorena u brojke i slova u utrci za člana Predsjedništva BiH.
“Ne pada im napamet” eliminisati Čovića
“Ne pada nam napamet da to radimo”, kazat će na konferenciji za medije Nermin Nikšić nakon što je upitan da li bi ista inicijativa mogla biti pokrenuta i na teritoriji Federacije kako bi se umanjile šanse Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Nekoliko dana kasnije, Vojin Mijatović izlazi s idejom da Nermin Nikšić bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH iz Federacije, što bi, opet, umnogome moglo ugroziti izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao jedinog objektivnog kandidata čija je popularnost, zbog odluka u Kantonu Sarajevo i loše kadrovske politike, u velikom padu. Ukoliko DF ne prebrodi ovu krizu i ne ujedini se s preostalim strankama “ljevice”, izbor Željka Komšića bi mogao doći u pitanje, jer je teško očekivati da on može osvojiti više od 150 hiljada glasova. Ono što je interesantno, SDP BiH i Vojin Mijatović na sastanak u vezi sa svojom inicijativom ne pozivaju političke partije koje su spremne koalirati s DF-om (poput SD-a Envera Bijedića). Manje šanse Željka Komšića znače veće šanse Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali to, sudimo li na osnovu izjave Nermina Nikšića, ne interesuje SDP. Oni su opredijeljeni na “jedinstvo u RS-u”, gdje će kandidaturom Vojina Mijatovića, zapravo, olakšati put Miloradu Dodiku u utrci za Predsjedništvo BiH. Pojednostavljeno, logika SDP-a je ovakva – Čovićev izbor u Predsjedništvo ih ne interesuje, ali besmislena kandidatura Vojina Mijatovića, koja doprinosi Dodikovoj pobjedi im je itekako bitna. Provedu li Nermin Nikšić i Vojin Mijatović svoj plan u djelo, u Predsjedništvu BiH će sjediti Milorad Dodik i Dragan Čović i u toj je situaciji potpuno svejedno ko će biti bošnjački član Predsjedništva BiH jer će mandatar za novi saziv Vijeća ministara sigurno biti HDZ-ov kadar.
Probosanska koalicija u Federaciji BiH, kako reče Nermin Nikšić, “ne pada mu napamet”. A, evo šta to znači. Nakon odluke prošlog saziva CIK-a, drugi Hrvat iz Skupštine Ze-Do Kantona prebačen je u Zapadnohercegovački kanton. Čak i pod uslovom da SDP dobije po jednog Hrvata u skupštinama Tuzlanskog, Unsko-sanskog, Goraždanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona, to neće značiti ništa. HDZ BiH bi i u tom slučaju imao svojih 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH i bio bi nezaobilazan faktor prilikom formiranja buduće Vlade FBiH. No, ukoliko bi se u ključnim kantonima, poput SBK i Livanjskog, napravila “probosanska koalicija”, postojala bi mogućnost da HDZ ostane bez dvanaestog delegata u Domu naroda FBiH, a time i bez četvrtog (od ukupno pet) delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tog jedinstva, HDZ BiH će biti nezaobilazan faktor i na državnom i na federalnom nivou. A, ako je Dragan Čović vlast na nivou BiH, onda je i Milorad Dodik neupitan. Zato ćemo u nastavku vidjeti šta donosi inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a kada je u pitanju izbor državnih zastupnika iz RS-a.
U proteklom periodu, Bošnjaci iz RS-a su uspijevali, uglavnom, izabrati jednog državnog zastupnika. Nakon izbora 2018. godine pripao im je kompenzacijski mandat osvojen na osnovu glasova koalicije okupljene oko SDA (oko 30 hiljada glasova). SDP-ovih deset hiljada glasova je – propalo. Gledajući po izbornim jedinicama za državni Parlament, SDA je bila najbliža direktnom mandatu u izbornoj jedinici 3, a to je izborna jedinica koja obuhvata općine na istoku RS-a (od Trebinja do Zvornika). U toj je izbornoj jedinici “falilo” 15 hiljada glasova. Uz veliki angažman dijaspore, taj broj bi se mogao dostići, ali bi u tom slučaju SDA ili probosanske stranke, vjerovatno, izgubile kompenzacijski mandat (ukupno pet kompenzacijskih mandata iz RS-a). Naravno, postoji mogućnost da bi, povećenjem glasova putem pošte probosanske stranke mogle osvojiti dva mandata iz RS-a u Parlamentu BiH, ali sudeći na osnovu izbornih rezultata 2018. godine to je teško očekivati. Čak i da izaberu dva zastupnika iz RS-a, to ne bi mnogo pomoglo jer entitetska većina RS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH podrazumijeva pet glasova. Koalicija oko Milorada Dodika čak i s ogromnim padom, izvjesno je, imat će najmanje šest mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Bude li Dodik izabran za člana Predsjedništva, ulazak SNSD-a u vlast na nivou BiH bit će samo formalnost. Glasovi dva (probosanska) državna zastupnika iz RS-a bit će, faktički, nebitna. No, ukoliko Dodik ne bude izabran za člana Predsjedništva BiH, SNSD bi mogao biti opozicija. Pod uslovom, naravno, da i Dragan Čović ne bude u Predsjedništvu BiH. Ali, preduslov za to je da Vojin Mijatović odustane od kandidature za srpskog člana Predsjedništva BiH kojeg bi podržale “probosanske stranke”.
“Mogli bismo izabrati i svog delegata u Domu naroda BiH”, kazat će ambiciozni Vojin Mijatović u kontekstu izbora zastupnika u Narodnu skupštinu Republike Srpske koja, potom, imenuje pet delegata u Klubu Srba Doma naroda BiH.
Najjača stranka iz Doboja nije pozvana
Iz izborne jedinice 5 (Doboj) u Narodnu skupštinu RS-a 2018. godine nije izabran nijedan zastupnik. Koalicija okupljena oko SDA je imala oko 5.000 glasova, dok je SDP-ov Proevropski blok u toj izbornoj jedinici osvojio 2.730 glasova. To je, u zbiru s manjim probosanskim strankama, oko 8.000 glasova. Da su bili ujedinjeni, iz te bi izborne jedinice sigurno bio izabran “probosanski” zastupnik u NSRS, a SNSD bi ostao bez drugog mandata iz te izborne jedinice. Iz ove izborne jedinice, dakle, moguće je i s postojećim glasovima izabrati jednog zastupnika u NSRS. No, Vojin Mijatović i SDP na sastanak o “zajedničkom” nastupu ne pozivaju Sevlida Hurtića, predsjednika Nezavisne liste za Doboj koji je samo u tom gradu, na lokalnim izborima, osvojio 2.835 glasova, što je više od SDP-a (1.585) i SDA (1.025) u zbiru. Ukoliko se u toj izbornoj jedinici koja, osim Doboja, uključuje Teslić, Stanare i Petrovo, izbaci Hurtićev NLD, mandat “probosanskih” stranaka u NSRS bio bi ugrožen. Bez obzira na to, Mijatović je odlučio ne pozvati na sastanak čovjeka koji je osvojio više glasova od SDP-a i SDA zajedno i koji bi mogao donijeti jedan direktni mandat probosanskim strankama u NSRS.
Stranke presudne za mandat u NSRS-u nisu pozvane
Idemo sada na izbornu jedinicu 4 za NSRS koja uključuje Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Da bi se iz te izborne jedinice izabrao zastupnik u NSRS nužno je, ako poredimo s rezulutatima iz 2018. godine, osvojiti oko 3.900 glasova. Na izborima 2018. godine koalicija SDA osvojila je 1.600 glasova, a Proevropski blok okupljen oko SDP-a osvojio je 1.455 glasova. U zbiru je to oko 3.100 glasova što je nedovoljno za direktni mandat. Međutim, na Lokalnim izborima 2020. godine, u četiri općine te izborne jedinice pojavile su se dvije stranke koje okupljaju hrvatske povratnike. U pitanju su Hrvatski Blok i Posavska stranka koje su, u zbiru, u ove četiri općine osvojile 758 glasova. Dodaju li se njima glasovi koje okupljaju “probosanske stranke” okupljene oko SDP-a i SDA, dolazimo do cifre od oko 3.850 glasova. To znači da bi iz izborne jedinice 4 probosanske stranke i sada mogle osvojiti jedan direktni mandat u Narodnoj skupštini RS-a. Ali Vojin Mijatović i SDP BiH odlučili su na sastanak ne pozvati predstavnike Hrvatskog Bloka i Posavske stranke koje bi mogle odigrati presudnu ulogu u dobijanju jednog mandata u NSRS-u, odnosno “otimanju” mandata SNSD-u iz te izborne jedinice. Za razliku od njih, Mijatović i SDP su na sastanak pozvali Božu Skopljakovića, predsjednika Hrvatske stranke BiH koja skoro da i nema glasača na teritoriji RS-a.
To je, dakle, prevedena u brojke, inicijativa Vojina Mijatovića i SDP-a BiH koja se odnosi na “zajednički nastup” probosanskih stranaka u RS-u.
Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god, princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.
Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.
No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.
Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.
Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine. »
Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva :
cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.
Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.
Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.
Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.
(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)
Otkako su zvaničnici SAD-a saopćili da je “ograničena izmjena Ustava BiH” nužna kako bi se reformisao izborni sistem, i više je nego jasno da promjena Izbornog zakona BiH – neće biti. Prvo, američki ambasador u BiH Eric Nelson i njegov kolega iz Delegacije EU Johann Sattler u pregovore su uključili samo lidere SNSD-a, HDZ-a i SDA. Te stranke u zbiru imaju 21 mandat u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH. Za izmjene Ustava BiH potrebna je dvotrećinska većina (28 zastupnika) što znači da je bez uključivanja drugih političkih partija ovo, zapravo, nemoguća misija. No, vratimo se suštini ovog problema. Ambadada SAD-a i Delegacija EU smatraju da se “ograničenom izmjenom Ustava” mogu provesti i presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Evo šta bi to značilo u praksi.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Željka Komšića
Mada je donesena u proljeće 2015. godine ova presuda nikada nije provedena. Ukratko, Ustavni sud BiH utvrdio je da članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.13 Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Ove odredbe odnose se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Republike Srpske, što znači da je izbor rukovodstva oba entiteta – neustavan. Suština je u tome da je neustavim odredbama propisano da predsjednici i potpredsjednici entiteta mogu postati samo kandidati iz reda konstitutivnih naroda. Presuda je objavljena 12. maja 2015. godine, nikad nije provedena, a Ustavni sud BiH nije naložio brisanje neustavnih odredaba.
Presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića
Ova presuda je donesena 1. decembra 2016. godine i njom je Ustavni sud BiH utvrdio da dio stava 2 člana 10.12 Izbornog zakona BiH nije u skladu sa Ustavom BiH. Konkretno, neustavnom je proglašena rečenica koja glasi: “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu”. Sve se naravno odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH i raspored delegata koje delegiraju kantonalne skupštine. Ustavni sud je istom odlukom naložio Parlamentalnoj skupštini BiH da izmijeni ovu odredbu. Kako to nije učinjeno, Ustavni sud BiH 6. jula 2017. godine donosi Rješenje kojim briše spornu odredbu Izbornog zakona BiH. To znači da je presuda u predmetu Ljubić provedena te da se Dom naroda FBIH ne konstituiše na osnovu neustavne odredbe. Štaviše, Ustavni sud Bih dao je za pravo Centralnoj izbornoj komisiji BiH da određuje koliko će koja kantonalna skupština dati delegata u Dom naroda FBiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci
U decembru 2009. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata (Dervo Sejdić i Jakob Finci) da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Presuda nikad nije provedena. No, za njenu provedbu nužno je izmijeniti Ustav BiH, odnosno odredbe koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bi, kao i odredbe koje se odnose na izbor članova Predsjedništva BiH. Suštinski, nužno bi bilo formirati punopravni Klub Ostalih Doma naroda BiH, ali i omogućiti bh. državljanima koji ne pripadaju od konstitutivnih naroda kandidaturu za člana Predsjedništva BiH.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava, 17.05.2016. godine, presudio je da je prekršena ljudska prava zbog toga što apelant, kao Bošnjak, ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH sa teritorije Republike Srpske. Ova presuda nikad nije provedena. No, to znači, ukoliko bude “ograničena izmjena Ustava”, Bošnjaci i Hrvati sa teirtorije Republike Srspke također bi mogli biti kandidati za člana Predsjedništva BiH.
Presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić
Ovom presudom Evropski sud je, slično kao u slučaju Pilav, utvrdio da i pripadnici srpskog naroda sa teritorije Federacije BiH mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Ni ova presuda donesena po apelaciji Svetozara Pudarića nikad nije provedena
Presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Ukoliko se uzmu u obzir sve navedene presude, teško je, skoro nerealno, očekivati da će Bakir Izetbetović, Dragan Čović i Milorad Dodik postići dogovor koji bi značio provedbu svih presuda. Natočito ako se zna na čemu insistira HDZ BiH.
However much Western leaders may claim that they are not at war with Russia, President Vladimir Putin has made it crystal clear that Russia is at war with the West. A series of aggressive actions in recent weeks leave no doubt that the Kremlin is battling Western interests and aims to expand the Russian state at the expense of its neighbors.
Russia has reinforced its military deployments along Ukraine’s borders and threatening a deeper invasion. It has increased its maritime presence in the Arctic and persistently provokes its Western adversaries through overflights of U.S. and NATO ships in the Baltic and Black Seas. Such actions have at least four main objectives: to demonstrate that Russia is a global power, to apply pressure on targeted countries, to probe for soft spots in Western defenses and policy options, and to distract attention from growing internal turmoil in the Russian Federation. The danger is that Putin’s strategists and generals will sooner or later miscalculate and precipitate an armed conflict that will rebound against Russia.
Despite claims by some observers, we are not witnessing a second Cold War between Washington and Moscow, which was essentially a stalemate until the Soviet empire crumbled. Instead, the Kremlin conducts an international offensive to regain world stature, reconstruct a Muscovite empire, and divide the Western alliance. Putin presides over a revisionist regime in which the consequences of conflict between Russia and the West are less predictable than during the Cold War. Moscow does not recognize the independence or integrity of neighboring states that were liberated from its previous empire. The situation is reminiscent of the struggles one hundred years ago when dozens of nations sought independence from the collapsing Tsarist empire while the Bolshevik regime launched wars to reverse Russia’s imperial disintegration.
In rebuilding its dominion Moscow propagates the notion that Russia was “humiliated” when the Soviet empire collapsed. In reality, the liberation of independent nations ended their humiliation at the hands of the Kremlin and sealed their determination to avoid future subservience. Although the Cold War division of Europe into spheres of influence is obsolete, Putin’s officials are applying immense pressure on all former Soviet republics to abandon their Western aspirations and rejoin the “Russian world.”
Western officials claim there is no zero-sum competition with Russia over the allegiance of any European country. In reality, the fundamental conflict persists between the freedom to choose one’s international alliances and Moscow’s insistence on subordination. Putin's Russia denounces Western integration as conflicting with its own historical, cultural, and geostrategic claims that the post-Soviet countries must remain outside all Western alliances. This would not only extinguish national sovereignty but threaten the democratic freedoms of ordinary citizens.
A credible trans-Atlanticism that marshals the strength of NATO and the EU must be geared toward ensuring the freedom of states throughout the Wider Europe, starting with Ukraine, Georgia, and Russia’s other immediate neighbors. If they fall under the control of the Kremlin kleptocracy then the vulnerability of countries to the west will also increase. It is imperative for Washington to grasp the leadership role just as it did during the Cold War, because EU policy remains divided and is perceived as weak and indecisive by Putin’s regime.
In response to Moscow’s cyber and disinformation attacks on the U.S, the Biden administration has imposed limited sanctions by blocking U.S. financial institutions from purchasing bonds or lending funds to Russia’s Central Bank or National Wealth Fund.The problem is that Russian authorities have learned to live with limited financial penalties because they do not threaten the survival of the Kremlin regime. If Washington is to effectively deter Kremlin aggression then Putin either needs to lose a war or to lose credibility.
To avoid military conflict Washington must bolster its preparations to prevent it. Moscow will hesitate in engaging in military probing if it sees Allied determination to defend its borders from the Arctic to the Black Sea. Washington has to strengthen NATO’s eastern flank and demonstrate that it can rapidly deploy a substantial military force to stem any Russian incursion into NATO territory.
Putin is less likely to launch a direct invasion of Ukraine if he believes that the U.S. and its NATO allies will provide equipment, intelligence, logistics, and other assistance to Ukraine’s military that will prove costly for Russian forces. At the same time, Putin will lose credibility if he cannot squeeze any political concessions from Kyiv or Washington despite incessant and costly military pressure. This will deflate his international reputation and even dampen domestic support for his policies.
A tough Washington strategy is essential in pressing Putin to desist from his foreign adventures and confront his growing internal challenges. At a minimum, the U.S. needs a “sanctions deterrent” to accompany NATO’s military deterrent. An extensive list of measures that would undermine the Russian economy and its elites can be issued. It would be triggered if Moscow engages in any other major international violations, including another attack on Ukraine. This can include unplugging Russia from the SWIFT financial payments network, sanctioning all Kremlin-linked corporations, and freezing the foreign assets of Putin’s entire inner circle and associated oligarchs.
Western politicians have long argued that they do not want to hurt Russian citizens but only to punish the elite. The problem is that in Russia’s system of power, the elite always passes the pain on to ordinary citizens and largely escapes the impact of relatively tepid sanctions. By imposing more comprehensive financial penalties, Western governments will give the Russian public an opportunity to influence the Kremlin. At some point the only solution to a deepening economic crisis will be to oust the regime. If Ukrainians can overthrow a corrupt and autocratic regime, then why not the Russians?
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
