Russian officials have publicly welcomed the Taliban takeover of Afghanistan as a major defeat for the United States. But behind the scenes the Kremlin will struggle to prevent the spread of Talibanism to Central Asia and into Russia itself. It has staged rapid military exercises in Central Asia and along Russia’s borders as a show of strength. And one major way for Moscow to deflect the looming threat is to aim the new Kabul regime against Western interests in the wider Middle East and even globally.
State media and Russian officials have reveled in the sudden and bloody American withdrawal from Afghanistan. The rapid collapse of the Afghan government allegedly demonstrated that the U.S. is a declining global power that cannot be trusted to defend its allies and partners and that NATO is a spent force. Both Russia and China may also test other U.S. commitments in Europe and Asia at a time of acute global uncertainty and the pressure will mount on targeted states such Ukraine, Georgia, and Taiwan.
Moscow’s intense propaganda campaign will also be accompanied by moves to steer the Taliban into new anti-Western offensives. The objective is to subvert other Muslim-majority states, spread an authoritarian religious ideology, scale down the American presence, and undermine President Joe Biden’s agenda of democracy-promotion and women’s emancipation.
The more immediate threat to the West and to moderate Islam is a revival of global terrorism. Afghanistan can again be effectively used as a base to recruit, train, and deploy jihadists from different states against Western facilities, allies, and civilians throughout the Muslim world. New attacks on the U.S. homeland and in Europe cannot be discounted and the younger Taliban generation may prove more sophisticated in disinformation campaigns and more capable in cyber war and in deploying bioweapons and other mass casualty devices.
The Biden administration may endeavor to develop ties with the Taliban regime to limit its assaults on the West. There is some hope in Washington that the new leaders in Kabul would be willing to engage in diplomacy in return for a measure of international legitimacy. An alternative option would be to exploit Afghanistan’s ethnic, tribal, and regional divisions to weaken the Caliphate by supporting anti-Taliban forces, particularly those gathered by Ahmad Massoud, son of the legendary anti-Sovietmujahideen commander. Massoud has pledged to resist the Taliban from his stronghold in the Panjshir valley and to recruit experienced combatants.
Moscow has not evacuated its embassy in Kabul after cultivating cordial ties with Taliban leaders over the years and receiving pledges that they will not aim their Islamic revolution against the secular Central Asian states. But the Kremlin’s trust in the Taliban may be misplaced. Moscow’s primary goals in Central Asia are to maintain the region in its sphere of influence, keep the West at a distance, and prevent the infiltration of radical Islamist groups into Russia. It will undoubtedly expand its military presence in the region, including border guards and special forces but this could mean a drawdown of troops in other regions where Russia is already engaged in wars or outright occupation, including Ukraine and Georgia.
Despite the reinforced military presence by Central Asian states along Afghanistan’s northern borders, the regime in Kabul can facilitate the infiltration of various ultra-Islamist groups into neighboring Uzbekistan, Tajikistan, and Turkmenistan and promote radicalization among disaffected locals. A sizeable number of jihadists will also be returning from the war fronts in Afghanistan and the robust heroin trade will help fund insurgency and terrorism.
In trying to block the rise of regional jihadism Beijing is also seeking commitments from the Taliban that it will not assist terrorist groups inside China and will not lend support to the Xinjiang independence movement among Muslim Uyghurs. Beijing will also pursue its economic agenda across Central Asia and will want to entice Afghanistan into its commercial routes across the continent while pushing out American influence throughout the region.
In Russia itself fears are rising about a new upsurge in jihadist militancy and anti-state terrorism, as anger at Moscow’s policies has accelerated during the pandemic and amidst economic decline. The Taliban’s takeover of Afghanistan will inspire Islamist rebel groups in the North Caucasus, the Middle Volga, and other Muslim-majority regions, with many experienced fighters returning home from Afghanistan.
A new round of terrorist attacks in Russian cities can be expected over the coming months, especially if they are supported and funded by the Taliban regime. Afghans have a long memory of the mass murders perpetrated by Moscow during the period of Soviet occupation in the 1980s. The head of the Chechen republic Ramzan Kadyrov has warned of the imminent danger to Russia after the fall of Kabul. He is evidently fearful that his loyalty to President Vladimir Putin may be undermined by a new generation of anti-Moscow Islamists.
A sizeable jihadist movement can reemerge in the North Caucasus and other Muslim areas, aimed at the creation of an Islamist caliphate similar to Afghanistan. In recent days, the arrest of dozens of alleged members of the radical Islamist group Katibat Tawhid wal-Jihad in police raids across Russia indicates growing anxiety in government circles. The special operation was conducted jointly by the FSB, the Interior Ministry, and the National Guard (Rosgvardia) in several far-flung cities including Moscow, Novosibirsk, Yakutsk, and Krasnoyarsk. Those arrested were suspected of promoting terrorist ideology, financing and recruiting activists, and transporting them to war zones.
The ensuing challenges to Russia’s state integrity can also unleash a plethora of ethnic, national, and regional demands throughout the fragile Russian federation. Paradoxically, while Moscow may now view the Taliban victory as a defeat for the West, the U.S. retreat from Afghanistan may have the most destabilizing consequences inside Russia itself.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
Sudbina je tako htjela da avion turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, nakon što je ove subote poletio iz Sarajeva, sleti u Golubovce kod Podgorice. Baš tu, nedaleko od aerodroma, svoj su životni put započele dvije sestre koje su ove godine obilježile “ljeto u zlatnoj dolini”. Sebija i Izeta. Prva je samo direktorica, a druga kreativna direktorica. Sebija nosi prvo bošnjačko prezime, dok je Izeta zadržala svoje djevojačko. Prva je vladar zdravstva i najveće bošnjačke partije, dok je druga zadužena za “evente” i “sedmu umjetnost”. Sebija je idol “desno” orjentirane bošnjačke (kvazi) elite, dok je Izeta, zajedno sa mužem Mirom Purivatrom, heroina wannabe “građanskog Sarajeva”, kojem su šetnja crvenim tepihom i partiji sa “stranim turistima/diplomatama” postali svrha života.
Izeta Građević
Ako ćemo realno, dvije najbitnije ličnosti koje su ove godine posjetile Sarajevo su turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan i frontmen irskog benda U2 Bono Vox. Erdogan je bio gost u režiji Sebije Izetbegović, dok je Bono u Sarajevo stigao u skladu sa scenarijem Izete Građević. I zato su sestre Građević najzaslužnije za organizaciju dva najbitnija događaja u životima Bošnjaka – svadbe decenije Jasmine Izetbegović i Sarajevo film festivala. A oba “eventa”, da govorim jezikom “modernih sarajevskih ljevičara” koji po svaku cijenu žele biti drugačiji, uglavnom su stjecište (kvazi) elite, koja šetnjom kaldrmom ispred Begove džamije ili crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta želi sebe napraviti većom nego što objektivno jeste. Brojna su sarajevska kina propala čekajući “ljubitelje” sedme umjetnosti, čija se ljubav prema filmu pojavi samo onda kada postane stvar prestiža sjediti ispred velikih ekrana i kinima sa “engleskim” opisom. Kao što je stvar prestiža SDA-ove desno orjentirane mladeži bilo napraviti selfie iz Evrope i Begove džamije sa “najvećom kćerkom” našeg naroda i narodnosti.
Hu iz ju? Maca Diskrecija
Dok je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, leđima okrenut mihrabu, a licem usmjerenim prema mladencima, učio Kur'an, lijevo od njega, odmah iza leđa budućeg punca Bakira Izetbegovića, sjedio je Muhamed Šabanović, u narodu poznatiji kao “Hu iz ju”. Ima jedan snimak koji se već odavno vrti na youtube. Ukratko, Muhamed Šabanović prekida jednog turskog državljanina dok daje kritičku izjavu o Erdoganovom režimu, govoreći mu – “Hu iz ju”. E, baš tu sintagmu možete pročitati na njegovom FB profilu koja bi, eto, trebala poslužiti za lakšu identifikaciju Muhameda Šabanovića. Taj i takav “Hu iz ju” bio je, ne računajući mladence i Erdogana, prva zvijezda svadbe decenije koja se, da budemo realni, pretvorila u SDA-ov Kongres pojačan direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem. Dovoljno je bilo pratiti “storije” Konakovića u nastanku, koji se odaziva na ime Haris Zahiragić, da bi se vidjelo poltronstvo mlađih naraštaja SDA prema “najbitnijoj” bošnjačkoj familiji ovog milenija.
Muhamed Šabanović zvani “Hu iz ju”
Nije svadba Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića sporna zbog same ceremonije vjenčanja. Nije sporno ni to što ih je vjenčao reisu-l-ulema Husein Kavazović, što je Erdogan učio “ašere”, niti je sporno što je vjenčanje bilo u Begovoj džamiji. Sporno je to što je događaj poslužio za demonstraciju sile familije Izetbegović koji su, pozivajući, Zahiragiće i njemu slične “hu iz ju” osobe, pokazali da im ne trebaju ravnopravni gosti i prijetelji, već – podanici. Koji su, za mrvicu pažnje i selfie sa nekim iz obitelji, spremni učiniti sve za Izetbegoviće.
Ni Sarajevo film festival nije sporan kao događaj. Naprotiv, potreban je. Ali, ne računajući ljude iz filmske industrije i one kojima je film i ljubav i posao, SFF je postao događaj na kojem se više medijskog prostora posvećuje haljinama Dalije Konaković i Bože Vreće, nego filmovima koji se prikazuju. Crvenim tepihom je u živom TV prenosu šetala Maca Diskrecija (znate već ko je i nema potrebe da opisujem njena dostignuća). I nije ni to toliko sporno, koliko je sporno to što je Sarajevo Film Festival postao događaj za demonstraciju sile takozvanog građanskog Sarajeva koje ismijava goste i haljine na svadbi Jasmine Izetbegović samo zato da bi njihovi gosti i njihove haljine djelovale ekstravagantnije nego što uistinu jesu.
Maca Diskrecija na crvenom tepihu
Nema puno razlike između kvazi elite okupljene oko SFF-u i one oko svadbe Izetbegovića. Razlika je tek u tome što ovi prvi misle da su više vrijedni jer slušaju muziku drugačiju od prosječnih Bosanaca, oblače se “cool” i idu na “evente”, a ovi drugi su ubijeđeni da su vrjedniji od svih drugih jer su u Begovoj džamiji, zajedno sa “sultanom Erdoganom” svjedočili vjenčanju prve kćerke bošnjačkog naroda. Ova prva, SFF mladež, za sebe će uvijek reći da je “otvorenog uma”, a zapravo je riječ o zatvorenoj grupi navodno otvorenih ljudi. A ova druga, SDA-ova mladež, svoju će životnu filozofiju graditi na veličanju familije Izetbegović, nazivajući Sebiju kraljicom, prezirući, pritome, sve ono što je drugačije od njih. “Evente” za prvu grupu, koja prezire ovu drugu, godinama organizira i režira Izeta Građević. A događaje za ovu drugu grupu, koja prezire ovu prvu, organizira Sebija Građević.
Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES
Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je prošlog petka njemačku kancelarku Angelu Merkel s buketom ruža i mada se cijeli svijet zabavljao zvonjavom Merkelinog mobitela usred susreta u koji su bile uprte oči cijele planete, za Bosnu i Hercegovinu je ostala vijest svih vijesti da uopće nije bila na meniju kancelarkine oproštajne posjete Moskvi. Putin je slab na njemačku kancelarku, jedino nju i poštuje, tvrde analitičari, ne dvojeći da je bilo disonantnih tonova jer Njemačka i Rusija nemaju baš puno toga zajedničkog (izuzme li se Sjeverni tok 2), a što se naše zemlje tiče – izostanak s dnevnog reda protumačen je kao nastavak neslaganja.
(Ne)opravdan strah
Evo zašto: aktuelni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je Merkelin izbor, pa koliko god su bile šture vijesti iz Berlina nakon što je kancelarka oproštajno ugostila Schmidtovog prethodnika Valentina Inzka, jasno je k’o dan da Njemačka nagovještava svoj pojačani angažman na rješavanju problema u BiH, a Putin je – s obzirom na to da Rusija ne priznaje Schmidta – mogao samo ponoviti argumente koje, kako se tvrdi, već pola godine razmjenjuje s Merkelovom slažući se jedino da se o ovom pitanju složiti ne mogu. Dobra je vijest da se čini kako je zaista sazrela svijest na drugoj strani, onoj zapadnoj, o neophodnosti dogovora između Bruxellesa i Washingtona, a loša je naravno da se i dalje čeka, što ostavlja prostor za (ne)opravdani strah od pogađanja na svjetskoj političkoj pijaci.
No, i slučaj Crne Gore pokazuje da Balkan i prelako postaje bure baruta: iako se patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Podgorici očekuje tek 4. septembra, a da bi prisustvovao 5. ujutro ustoličenju Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, nasljednika Amfilohija, temperature na Cetinju već su na razini toplotnih valova. I prijete usijanjem. Hiljade ljudi, među kojima je bio i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, protestirale su jučer poručujući vlasti da “Lovćen neće pasti”. Crnogorci, naime, Joanikijevo ustoličenje u Cetinjskom manastiru smatraju provokacijom i doživljavaju kao simbolično ukidanje nezavisne Crne Gore, “ekser u kovčeg čija je izrada počela s litijama, a kopanje rake 30. avgusta”. Grupa građana Cetinja, koja je pozvala na okupljanje, kaže da im je cilj da vlasti odustanu od anticrnogorske politike i obećavaju kako “svetogrđe neće dozvoliti, ma koju cijenu platili”. U ime mira, najavili su kako je jučerašnjim skupom počelo 15 gandijevskih dana odbrane Cetinja, a protiv diskriminacije i propagandnog rata čiji su centri u Srbiji i Moskvi. Na istim adresama sa kojih su dirigirani ratovi devedesetih, poručuju Crnogorci – suverenisti, kako protivnike Joanikijevog ustoličenja već zovu mediji: na drugoj strani je aktuelna vlast Crne Gore, izabrana početkom decembra 2020. godine, u kojoj su većina ministara bliski SPC-u, na čiji je prijedlog Zdravko Krivokapić izabran za premijera.
Da ni u Bosni i Hercegovini nimalo nije mirno, znamo svi: dok vlasti Republike Srpske, uz punu podršku opozicije, istrajavaju na blokadi zbog dopuna Krivičnog zakona BiH kojima je zabranjeno i kažnjivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca (od 1945. do danas), Tužiteljstvo BiH skuplja prijave po istom osnovu. Od njih 29 ne zna se koliko nosi ime prijavljenog Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva, koji je posljednjih dana najpoznatiji po zabrani korištenja helikoptera OSBiH u gašenju požara diljem Hercegovine (protiv čega su ustali gotovo svi, izuzev vrha HDZ-a BiH?!). Sam se Dodik javno pohvalio kako će baš po tom osnovu biti saslušan u Tužiteljstvu BiH, no ispostavilo se – zapravo – da je notorni Oleg Čavka pozvao Dodika da se izjada Tužiteljstvu BiH na prijetnje koje dobija putem društvenih mreža?! Da je samo Tužiteljstvo – koje je u političkoj blokadi druge vrste – saučesnik partija na vlasti, također znamo svi, da se državna tužiteljica Gordana Tadić bori da tako i ostane skupa s njom, i to je bjelodano jasno, pa je Dodik s razlogom još jednu svoju manipulaciju proslavio pjevajući po Kozari iz sveg glasa. Njegov najbolji politički prijatelj Dragan Čović polako se vraća s odmora, a SDA i njezin lider Bakir Izetbegović jednako slave odluke međunarodne zajednice kao vlastite zasluge. Sarajevo zapravo ne pokazuje ambiciju da političkim, probosanskim snagama doprinese rješavanju problema, već i dalje istrajava u raspravama ko je veći patriota i čeka međunarodnu zajednicu da uradi domaći zadatak.
Za to vrijeme najpoznatija ovdašnja opozicijska partija nastavlja blokadu cijele privrede u Federaciji BiH. Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, skinuo je rukavice prošle sedmice i prvi put javno priznao zasluge za štete koje se po federalnu privredu mjere stotinama miliona maraka zbog činjenice da upravo SDP istrajno blokira imenovanje Komisije za vrijednosne papire FBiH. U pismu u kome tobože nastoji objasniti kako federalna Vlada “vješto spinuje informacije” poseže za poznatim floskulama “da se SDPBiH zalaže za vladavinu prava i da će podržati imenovanje Komisije za vrijednosne papire kada prijedlog bude u skladu sa Zakonom”, pa onda nadugačko i naširoko elaborira vlastite zamjerke na konkursnu proceduru koja – po njemu – nije dovoljno transparentna. Ove, najnovije sezone, NN prigovara vrhu Federacije, predsjedniku prije svih, što odbija dostaviti konkursnu dokumentaciju Parlamentu FBiH iako je to tražio SDPBiH. To što je Zastupnički dom Parlamenta FBiH 7. jula konačno usvojio odluku o imenovanju novih članova i razriješio Hasana Ćelama (koji je u međuvremenu i do zatvora dospio) predsjedničke pozicije u Komisiji, njega ne zanima. Kao ni podatak da je Zastupnički dom Federacije sa 54 glasa za, bez glasova protiv i 18 suzdržanih, donio odluku o imenovanju Adnana Zukića za predsjednika KVP-a, te Mateja Živkovića, Predraga Mlađena, Esada Dželilovića i Romea Zelenike za članove. Dom naroda FBiH nije potvrdio ovu odluku, na prošloj je sjednici skinuta s dnevnog reda, a kako sada stvari stoje, i neće – zbog viših interesa lidera SDP-a BiH.
Zbirka tužbi i problema
SDPBiH je i prošli konkurs za izbor KVP-a oborio na Domu naroda FBiH. Tada se i međunarodna zajednica umiješala, konkurs je ponovljen i po tom osnovu je Zastupnički dom i glasao. NN je svoje lice krio iza Kluba SDP-a u Domu naroda, ne propuštajući niti jednu sjednicu da listom napomene svakog delegata na obavezu da KVP slučajno ne bude izglasan. I nije nimalo slučajno svoje pismo o KVP-u uputio tek nakon što je Valentin Inzko napustio BiH: Komisija za vrijednosne papire ostala je bez mandata još 2009. godine, a kada je SDP došao na vlast 2010. – na čelu Vlade Federacije bio je Nikšić – čitavu zbirku tužbi i probleme funkcioniranja privrede riješio je upravo Inzko, autentičnim tumačenjem kojim je legalizirao nastavak Ćelamove i Blekićeve upravljačke strukture do izbora novog KVP-a. Tadašnji vrh SDP-a BiH, bivši i sadašnji lider, obećali su izbor novog KVP-a u roku od pola godine. Nije to niti prvo niti jedino obećanje koje NN nije ispunio, no nema sumnje da će po cijenu SDP-a ispuniti ono koje je dao o blokadi KVP-a. Vrlo transparentno. A baš niko ne može reći da NN nema razloge koji nisu povezani s Moskvom. Za koje je zaslužio mnogo veći buket od onih ruža koje je dobila Angela Merkel.
Slučaj, odnosno farsa, sa hapšenjem i privođenjem u Sud Bosne i Hercegovine ratnog zločinca Vinka Martinovića Štele, kao i njegovo lako predvidivo puštanje na slobodu još je jedan od insceniranih, racionalno gotovo neobjašnjivih događaja kojim su posljednjih desetak dana odvijali na relaciji pravosuđa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Krenulo je sve krajem prošle nedjelje sa neočekivanim i nepotrebno politiziranim slučajem “Zamolnica” Tužiteljstva BiH upućena Ministarstvu pravde Hrvatske u vezi sa zločinima počinjenim tokom vojne operacije “Bljesak” sa kojim je u zapovjedno-krivičnu vezu doveden kompletan ratni vrh Hrvatske vojske. Ova je “provokacija” nakon početnih ogorčenja i osuda, već nakon nekoliko dana stavljena na svoje pravo, pripadajuće mjesto, što se moglo vidjeti iz izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i nekolicine generala nakon njihovog zajedničkog sastanka.
“Nije riječ o optužnici”, kazao je Plenković, koji je najavio da će depešu iz Tužiteljstva BiH proslijediti Državnom odvjetništvu na provjeravanje i očitovanje. Sa time se se složili i inkriminirani generali, svjesni kako bi da je Plenković uradio drugačije, ignorirao “zamolnicu” koje je stigla iz BiH oni do kraja života bili u strahu od hapšenja po međunarodnim tjeralicama čim bi napustili Hrvatsku. Suština je u tome da je Tužiteljstvo BiH, odnosno Glavna tužiteljica Gordana Tadić nakon 15-ak godina vlastitog intenzivnog nerada i sistematičnog nepostupanja, proslijedilo predmet pravosuđu Hrvatske da se ono sa tim škakljivim slučajem “batrga”. Umjesto da Informaciju policije Republike Srpske staru 15-ak godina o zločinima počinjenim nad stanovništvom tog entiteta tokom operacije “Bljesak” proslijedi nekom od vlastitih (postupajućih) tužitelja, Tadićka je taj predmet transferirala u Hrvatsku.
Nakon što zagrebački DORH prouči Tadićkinu “pošiljku” i izjasni se o njoj (negativno, nema nikakve sumnje) na slučaj “Bljesak” će zauvijek biti stavljena tačka/točka i u Sarajevu i u Zagreb, to, glavna tužiteljica, sasvim sigurno, nije učinila na svoju ruku, jer je poznato da ona samostalno ne obavlja ni mnogo manje složene radnje, već ih sugaglašava sa vrhom HDZ-a BiH. Istovremeno je samo Dragan Čović u takvim poslovima manje samostalan od Tadićke, budući da je on izvršilac volje “političkog Zagreba”. Pri tom on ne vidi ništa spornoga, ili barem nelogičnog u tom što “politički Zagreb” posljednjih godina neprekidno diktira tempo, teme i procese pravosuđu Bosne i Hercegovine, on je osjetljiv tek onda kada se u pravosuđe njegove zemlje katkad pokuša umiješati “političko Sarajevo”!?
Kad Tadićka bljesne
“Cijeli taj slučaj se bespotrebno politizirao, riječ je o isključivo pravnoj stvari”, komentirao je slučaj “Zamolnica” iskusni hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. On je depešu upućenu u Zagreb iz Tužiteljstva BiH nazvao “prijateljskim potezom” i doveo je u kontekst rasprave u BiH o budućnosti glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić koju očekuje drugostepena disciplinska presuda nakon što je prvostepenom uklonjena sa te funkcije. O tome su novinari na konferenciji za štampu pokušali dobiti odgovor od Andreja Plenkovića koji je na pitanje da li je o ovom slučaju razgovarao sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. “Jesam, ali nemam namjeru to sa vama podijeliti”, odgovorio je odsječno premijer Hrvatske.
Ostala je javnost i u Hrvatskoj i i BiH uskraćena za odgovor kako je Čović potkrijepio svoje tvrdnje, upakirane u saopćenja Hrvatskog narodnog Sabora da iza “zamolnice” koju je Gordana Tadić, preko Ministarstva pravde (ministar je HDZ-ov Josip Grubiša) Vladi Hrvatske stoji “političko Sarajevo i bošnjačka duboka država”?
“Političko Sarajevo”, “duboku bošnjačku državu”, Stranku demokratske akcije kao generatore svih nevolja u pravosuđu u svojim brojnim objavam markirao je i Milan Tegeltija, nekadašnji prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, sada beskompromisni i sveprisutni savjetnik Milorada Dodika. Istog dana kada je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor generalu Vojske RS Milomiru Savčiću, optuženom za genocid u Srebrenici, zbog kršenja mjera zabrane oglasio se Tegeltija jednim u nizu svojih narogušenih twitova: “Ja kad pričam o pravosuđu i njegovom preuzimanju od SDA, to nisu neke populističke priče, to nije nešto usput, ni za dnevnu političku upotrebu. Ja ozbiljno UPOZORAVAM, to ima posljedice u stvarnom životu”. Na kraju je Dodikov savjetnik, da li upozorio, ili zaprijetio da je “ovo uvertira u ono što će se s vremenom tek događati”. “Ovo” je, da podsjetimo, određivanje pritvora čovjeku optuženom za genocid.
Bijeg Milomira Savčića iz Bosne i Hercegovine, u Srbiju, treba li to uopće napominjati, uslijedio je istog momenta kada mu je Sud BiH odredio pritvor, nakon što mu je istovremeno Tegeltijin šef Milorad Dodik obećao “svaku vrstu pomoći”.
Nekoliko dana ranije, nakon što je Disciplinska komisija VSTV-a nepravomoćno smijenjenila sa dužnosti Gordanu Tadić, Tegeltija je oštro reagirao i predvidjeo da će “posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjeti svi protivnici SDA”, ali da će ipak “ona posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj”.
Sa Milanom Tegeltijom i Draganom Čovićem, koji je slučajem Gordane Tadić opterećivao i novog Visokog predstavnika Christiana Schmidta, suglasio se i značajan dio medija lojalnih Fahrudinu Radončiću i Konakovićevoj avlijanerskoj Narodu i pravdi. Svi su oni (“Dnevni Avaz”, kao stožerni propagandni medij destrukcije pravosuđa, njegova izlučevina“Raport”, te analfabetski Latićev paranoično- šizofreni “The Bosnia Times“, koji jedni od drugih preuzimaju tekstove kao štafetnu palicu) u posljednjim turbulencijama unutar pravosudnog, preispoljno tužiteljskog sustava vidjeli posljedicu unutarnji trvenja, motiviranih smjenom Glavne Tužiteljice Tadić. Svi oni, kao i njihovi politički utemeljitelji potpuno su, kao po komandi, previdjeli da su one (turbulencije) posljedica sinhroniziranog pritiska izvana i orkestriranog spoljnjeg ljuljanja i pritiska na pravosuđe. Čak su i novinari u Hrvatskoj (Vlado Vurušić u “Jutarnjem listu”, Sanja Modrić u “Telegramu”) kao i pravni eksperti poput odvjetnika Nobila, u događajima vezanim za famoznu “Zamolnicu” ispoljili više profesionalnog truda i dobre volje i prepoznali zasljepljujući reflex unutarnjih pravosudnih odnosa u BiH, kojima pogoduje hinjena neinformiranost i loše odglumljena neutralnost hrvatskih dužnosnika iz Zagreba i Hercegovine.
S druge strane, bijeg (u Srbiju, dakako) generala Savčića neposredno nakon što mu je napokon izrečen pritvor, ovi su medijski i politički papagaji iskoristili da horski zatraže odgovornost Suda Bosne i Hercegovine i njegovog predsjednika Ranka Debeveca i potpuno bagatelišu krivicu Tužiteljstva BiH i njegove šefice Tadićke.
Vidi šta nam je uradio od Suda Mamić
Ništa ih u višemjesečnom demoniziranju Debeveca i sakraliziranju Tadićke nisu pokolebali presretnuti razgovori između optuženog Savčića i njegovog advokata sa Miloradom Kojićem, predsjednikom Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a…koje je objavio portal “Istraga”. Kojić u tim razgovorima u kojima pužuruje Savčića da samoinicijativno ode u Tužiteljstvo BiH i dadne izjavu u prisustvu advokata, pokazuje zapanjujuću informiranost u vezi sa podizanjem optužnice za genocid protiv Savčića i poziva se na insajdera/krticu iz Sarajeva koji mu daje informacije za kojeg veli da je “glavni iz VSTV-a”. Razgovor je vođen krajem 2019.godine kada je na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija. Ovi su stenogrami plastično pokazali kako je “Slučaj Savčić” od početka bio pod kontrolom “glavnog iz VSTV-a” i “glavne iz Tužiteljstva BiH”, tužiteljice Gordane Tadić, te da je samo bilo pitanje dana i tehnike kada će se još jedna optuženik za ratne zločine iz BiH “ispaliti” u Srbiju. Zanimljivo je da Savčić, kao ni desetine optuženika sličnih njemu nije povjerovao obećanju Milorada Dodika da će ga on “zaštititi od progona institucija BiH”; što je sigurno, sigurno je.
Prošle nedjelje je u Sudu BiH održano i ročište Zdravku Mamiću, gazdi NK “Dinamo” koji je pobjegao iz Hrvatske u BiH prije tri godine neposredno uoči izricanja zatvorske kazne od 6,5 godina. Nakon što je Sud BiH već jednom odbacio zahtjev iz Hrvatske, budući da je Zdravko kao i njegov brat Zoran koji se također nakon pravomoćne presude sklonio u Hercegovinu, državljanin BiH, pravosuđe susjedne zemlje gazdu gazdu “Dinama” sada potražuje zbog davanja mita i korumpiranja tamošnjih sudaca. Sudeći prema odgovoru tužitelja Tužiteljstva BiH Olega Čavke, neće biti udovoljeno zahtjevima Hrvatske, ni u ovom, ni u slučaju mlađeg brata Mamića. Novi broj zagrebačkog tjednika “Nacional” objavljuje paprenu priču o pozadini ovog procesa: kako Dragan Čović uz pomoć pojedinih hercegovačkih tajkuna i sebi lojalnih kadrova u pravosuđu u Sarajevu pomaže braći Mamić u borbi protiv pravosuđa Hrvatske. “Nacional” pominje tajkuna Ljiljanka Palca, Mamićevog bliskog prijatelja, biznismena bliskog HDZ-u BiH i njegovom predsjedniku. Za Palca, koji je svojedobno, kao “Nacional” platio višemilionsku jamčevinu za izlazak iz zatvora Milana Bandića, bivšeg gradonačelnika Zagreba, tvrdi se da je u ime Mamića “obrađivao” državnog tužitelja Olega Čavku koji je prošle nedjelje tražio odbacivanje zahtjeva za Mamičevo izručenje Hrvatskoj. Ni Palcu, a ni Čavki nije ovo prvi put da ih se proziva za slične radnje. Iz pravosudnih krugova u Sarajevu posljednjih nedjelja procurila je još jedna potencijalno golema afera: riječ je o bankovnom računu Zdravka Mamića koji je navodno odlukom Suda BiH najprije bili blokiran zbog sumnje na pranje novca, pa ponovo odblokiran čime mu je omogućeno podizanje enormne količine novca. Ozbiljnijih potvrda, niti detalja ovog slučaja još uvijek nema za javnost.
Slučajem braće Mamić, bjegunaca od pravosuđa Hrvatske, pravosuđe Bosne i Hercegovine bavilo se više, češće, potrošilo više ljudskih i materijalno-financijskih resursa nego što je posvetilo kriminalu u bosanskohercegvačkom nogometu, ili sprezi kriminala i pravosuđa u nas. A i jednog i drugog ima, i to u izbilju, barem koliko u Hravatskoj. Dodamo li ovim novim slučajevima, čitav niz sličnih koji su se odvijali u prošlosti kada su se bjegunci iz Hrvatske prebacivali u BiH čije su dokumente posjedovali (Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Ognjen Šimić, Jozo Ćurković…) lako bi se moglo zaključiti da je u posljednjih 10-15 godina država Hrvatska svojim zahtjevima za izručenje, apelacijama, instrumentarijem međunarodne pravne pomoći u ogromnoj mjeri i obimu diktirala teme i dnevni red pravosudnih institucija u našoj zemlji. Naravno da je “pravosudni suverenitet” u globaliziranom, i regionaliziranom sigurnosno-pravnom polju nemoguć i nepoželjan, vodio bi u autarkistični samoizolacionizam, ali ukoliko se međunarodna pravna pomoć primjenjuje jednostrano, manipulativno, ako ne postoji reciprocitet, međusobno uvažavanje dva državna pravosduna sustava, tada imamo ozbiljan problem u kojem Bosna i Hercegovina tretira kao objekt, a ne subjekt međudržavne pravne suradnje.
Pravosuđe Bosne i Hercegovine pretvorilo se u svojevrsni “Exoprt-import”d.o.o u kojem se pravosudni slučajevi uvoze (iz Hrvatske) i izvoze, ilegalno, ali ne i nevidljivo i neočekivano u Srbiju. I jedna i druga država, činjenjem, ili nečinjenjem, otvoreno, ili prikriveno demonstriraju uvredljivi i po ustavni-pravni poredak BiH ponižavajući cinizam (nad)moći.
Vjerovatno je najeklatantniji slučaj mrcvarenja i iscrprljivanja ovdašnjeg pravosudnog aparata (mislim da bi najprimjerenija riječ bila: zajebavanja) od strane Hrvatske onaj sa kojim smo počeli ovaj tekst: njihovim zahtjevom za hapšenje i izručenje Vinka Martinovića-Štele, notornog mostarskog ratnog zločinca osuđenog u odsutnosti na deset godina robije zbog ubistva Mostarke Jasmine Đogić. Ničega tu nema princpijelnog sa stajališta prava, politike, a pogotovo elementarnog državničkog morala!
Štelovanje potjernica
Martinović je prije više od 20 godina u poslednjim danima vladavine Franje Tuđmana, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom izručen u Haag. Iz stenograma Tuđmanovih razgovora sa bliskim ljudima vidjelo se kako je hrvatski predsjednik osobno podupirao njihovo hapšenje i izručenje vjerujući da će se sa Tutom i Štelom zatvoriti lanac odgovornosti Hrvatske za ratne zločine u BiH koji je otvoren slanjem u Haag tzv. “Viteške grupe” predvođene Dariom Kardićem i Tihomirom Blaškićem. Nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina robije koliko je “fasovao” u Haagu, Martinović je pred Sudom u Zagrebu suđen za ubistvo Jasminke Đogić koje je neposredno nakon rata počinio sa pajdašom Draganom Raspudićem. Nakon što mu je 2016.godine izrečena nepravomoćna kazna od 7 godina zatvora, Štela Martinović je neometano iz Zagreba odšetao u Bosnu i Hercegovinu. U Mostaru godinama živi kao slobodan čovjek, na visokoj nozi, uživa blagodeti “ratnog heroja”. Pokrenuo je nekoliko biznisa i to uz pomoć hrvatskih generala iz BiH i Hrvatske, poput pokojnog Dragana Ćurčića i Mladen Markača. Posjeduje stan i vikendicu, luksuzan džip, vlasnik je najmodernije auto-praonice u Mostaru, pokrenuo je uz pomoć prijatelja iz Hrvatske firme koje se bave solarnom energijom i koje posluju sa federalnim Operatorom za obnovljive izvore energije. Dugo vremena nakon bijega iz Hrvatske imao je poslovne prostorije u krugu “Aluminija”, bile su to zlatne godine Šteline suradnje sa tajkunom Marijom Primorcem- Prndeljom, glavnim snabdjevačem “Aluminija” koji se naročito “razmahao” u vrijeme Vlade Federacije Nermina Nikšića. Utjecajni SDP-ovci su tih godina u internoj komunikaciji Prndelja nazivali “SDP-ovim bankomatom”, jer ih je on i šakom i kapom “kitio” gomilama novca.
Dakle, tog i takvog Vinka Martinovića Štelu, kojeg je velikodušno pustila da pobjegne u BiH, kojem je uz pomoć svojih generala, potpora i fondova pomogla da stane na noge nakon izlaska i zatvora, kojem je, konačno, sudila za zločin počinjen u susjednoj državi, hrvatsko pravosuđe “potražuje” od Bosne i Hercegovine!? Država na čijoj se teritoriji nalazi barem tuce likova optuženih za ratne zločine u BiH (ili presuđenih poput bjegunca Dominika Ilijaševića Come, ili Zdenka Grbavca, inače zeta Bože Ljubića) od pravosudnih vlasti u našoj zemlji traži da im isporuči čovjeka kojeg su osudili samo za to da ne bi bio gonjen u BiH, pa ga uljudno, domaćinski ispratili u Mostar.
Prema informacijama iz sarajevske Centrale SIPA-a, čiji su pripadnici prošle nedjelje u Mostaru uhapsili Martinovića, u dopisu koji im je iz Hrvatske stigao preko INTERRPOL-a stajala je sugestija krovne međunarodne policijske institucije da ga državna agencija uopće ne mora hapsiti, jer ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje Hrvatskoj. No, to nije odvratilo čelnike SIPA-e, uhapsili su Vinka Martinovića, priveli ga u Sarajevo, da bi narednog dana Sud BiH odlučio onako kako je jedino bilo moguće: Martinović kao državljanin BiH ne može biti izručen Hrvatskoj, a, drugi osnov, za njegovo neizručenje je što je zločin za koji je osuđen počinjen 1996.godine, dvadeset godina prije potpisivanja međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju osumnjičenih kriminalaca. Na dan oslobađanja Štele Martinovića Glavna tužiteljica Tadić se u prostorijama SIPA-e srela sa direktorm te agencije Darkom Ćulumom, tvrdokuhanim Dodikovim policajcem, i vrhom MUP-a Republike Srpske. Razgovaralo se, kako je u šturom saopćenju napisano “…o nastavku suradnje u svim predmetima u nadležnosti Tužiteljstva BiH”. Zašto za stolom za kojim se razgovora o “svim predmetima” nije bilo mjesta za predstavnike MUP-a Federacije BiH, nije saopćeno.
Kada bi pastojalo nešto što Dragan Čović i Milorad Dodik usuglašeno nazivaju “političko Sarajevo” tada bi se ovoj neprihvatljivoj, agresivnoj, ponižavajućoj, pokroviteljskoj praski susjeda posvetila ozbiljna pažnja i pokrenule ozbiljne aktivnosti da se ona prekine, ili dovede u okvire koji su prihvatljivi. Ali, budući da od toga nema ni traga, u atmosferi u kojoj se od smjene jedne ambicozne provincijalke potpuno zalutale u pravosuđe pravi prvorazredni (među) državni problem nastavit će bosanskohercegovački pravosudni “Exort-import d..o” još dugo da radi punom parom na sladostrasno zadovoljstvo naših susjeda i njihovih ponoznih pomagača u BiH.
Dok se u Hrvatskoj u posljednja dva dana obilježavala godišnjica trijmfualne akcije “Oluja”, vojne pobjede nad pobunjenim Srbima u blagopočivšoj Republici srpskoj Krajini, a u Srbiji skrušeno uz prkosne poruke “nikad više” komemoriralo nad žrtvama te operacije, u Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira.
Ako se misli na košmarne, jezovite dane iz ljeta 1993. godine kada je zaustavljeno napredovanje Vojske Republike Srpske na Igmanu, onda je riječ o ozbljnom sukobu s činjenicama, krivotvorenju istine i pretvaranju poraza u pobjedu, što je svojstveno svakom naknadnom mitomanskom retuširanju i modeliranju povijesti. Ništa u toj trodnevnoj fešti pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH nije tačno i vjerodostojno, sve je ili pogrešno, a što nije pogrešno, promašeno je. Podsjeća na to naknadno sjećanje srpskog državnog i medijskog vrha i slavljenje “bitke za Košare”, karaule na srpsko-albanskoj granici, koju je srpska vojska nakon višenedjeljne herojske odbrane morala napustiti uz stravične žrtve. U tu čast se snimaju filmovi, emituju pobjedonosna sjećanja vojnika i oficira, a jedan od njih je nedavno tim povodom poručio da je “NATO valjda izvukao pouke iz bombardovanja Srbije”. Naravno da jeste, za razliku od poražene i bombardovanjem opustošene Srbije.
SA IGMANA POBJEĆI JE LIJEPO
“Odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu se nije odvijala niti završila u prvim danima augusta 1993. godine nego mjesec dana ranije. U nekoj slobodnijoj interpretaciji, “odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu” nije se uopće odvijala na Igmanu! Ako se već odlučilo za 4. august kao markantan i sjećanja vrijedan datum iz ratnog perioda, onda se on ne može vezati za izmaštanu herojsku odbranu Igmana nego mnogo prije na stvarno veličanstven i nedvosmisleno prekretnički događaj iz prošlog rata presudan za “odbranu Bosne i Hercegovine”, deblokadu Bihaća i Cazinske krajine i izbijanje Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na njenu državnu granicu. To se treba obilježavati, to je vrijedno pamćenja i poštovanja.
No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!), paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovićapa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti.
Uostalom, u ljeto 2013., dvadeset godina nakon dramatičnih ratnih događaja na Igmanu, kada se prvi put ambiciozno počeo obilježavati taj okršaj, Bakir Izetbegović je objasnio ko je zaslužan za to “čudo bosanskog otpora: njegov otac Alija koji je, “diplomatskim natezanjem u Ženevi uspio da diplomatskim sredstvima zaustavi napad Mladićevih jedinica”, potom on (sin Bakir) osobno kao idejni tvorac izgradnje tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma kojim su “sarajevske jedinice pomogle jedinicama Fikreta Prevljaka”. (Budući da je i Prevljak, tada komandant hrasničke brigade Armije RBiH, rođak Izetbegovića, komotno se može zaključiti na osnovu Izetbegovićevog evociranja kako je vojna odbrana Igmana u ljeto 1993. bio u osnovi jedan “udruženi porodični herojski poduhvat odbrane BiH”. Rekao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva i užasnu, ignorantsku laž – da Armija RBiH “u 1995. godini nije doživjela nijedan poraz”. To je, inače, da podsjetimo, bila godina u kojoj se desila Srebrenica.
Deset godina kasnije, 4. augusta ove godine, Izetbegovićev nasljednik ili, bolje rečeno, grijač njegove fotelje u četvorogodišnjem periodu Šefik Džaferović, na svečanoj Akademiji održanoj na sarajevskom mezarju Kovači, u neposrednoj blizini posljednjeg prebivališta Alije Izetbegovića, a ne na Igmanu, prisjetio se tih dana ponosa i slave. “Ovih dana obilježavano 28. godišnjicu te slavne bitke. Pobjeda Armije RBiH je spriječila potpunu blokadu glavnog grada BiH. Da se dogodilo drugačije, Sarajevo bi bilo potpuno opkoljeno i pitanje je što bi dalje bilo sa Sarajevom i BiH.”
Nije Džaferovićeva “kultura ratnog sjećanja” baš najpouzdanija i vjerodostojnija, jer ako se nije mogao sjetiti šta se u ljeto 1993. godine dešavalo sa srpskim ratnim zarobljenicima u Vozući, koju je kao ministar regionalne policije obilazio, kako se tek možemo pouzdati u njegovo “viđenje” događaja na Igmanu dvije godine ranije s kojima nije imao nikakve veze.
OČEKIVANA KAZNA ZA ANARHIJU, KRIMINAL…
Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.
Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…
Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija.
Igman, kojeg su građani Sarajeva u prvih nekoliko mjeseci rata čeznutljivo gledali kao svjetionik buduće slobode, ne samo što nije to postao nego je sam po sebi predstavljao nerješiv problem za nesposobnu i nedoraslu centralnu vlast u Sarajevu. Tunel ispod sarajevske piste iskopan je bio da bi se Sarajevu pomoglo izvan agresorskog obruča, oružjem, municijom, hranom, a ne obrnuto – da bi se iz opkoljenog, izmučenog grada spašavao Igman.
GUBITNICI U RATU, SLAVLJENICI U MIRU
Vojni vrh Republike Srpske imao je pouzdan i precizan uvid u borbenu gotovost, snagu i moral Armije RBiH na igmansko-trnovskom ratištu. Oni su od početka rata, svjesni da neće moći odmah vojnički zaposjesti to područje, razgranali široku mrežu svojih “krtica” koje su izvele i spomenuti atentat na Đozu i Ćatića.Već u januaru 1993. godine nakon napuštanja Igmana i odlaska u Mostar, gdje se priključio postrojbama HVO-a, Juka Prazina, kojeg je Izetbegović izmjestio iz Sarajeva na Igman da ne bi pravio probleme u gradu, poručuje svojim kompanjonima s druge strane linije fronta (uz čiju je pomoć izvukao džipove i druga motorna vozila iz Sarajeva) da je on svoj dio posla “završio”, a da njima (Vojsci RS) ostaje samo da se “ušetaju na Igman”. Nekako u isto vrijeme “ispario” je i dotadašnji komandant Taktičke grupe na Igmanu Zejnil Delalić, koji se vratio svojoj predratnoj djelatnosti, ugostiteljstvu u Beču. Oficiri poslani iz Sarajeva sa zadatkom da zavedu red i “uvojniče” jedinice na Igmanu, bivaju ignorirani ili, u gorim slučajevima, premlaćivani i ponižavani.
Vojska RS predvođena Ratkom Mladićem u prvom je naletu skoro bez ikakvog (organiziranog) otpora prodefilirala nekadašnjom slobodnom teritorijom i tek je ubacivanjem svježih snaga iz Sarajeva te dijelova krajiških jedinica iz Travnika (koje su godinu dana ranije bile predvodnice oslobodilačkih operacija na ovom području) pripadnika policijske jedinice “Laste”, predvođene Jozom Anđićem, usporeno njihovo napredovanje.
“Ko je u stanju zaustaviti Mladićevu vojsku”, retoričko-defetistički je pitao Alija Izetbegović delegate Bošnjačkog Sabora (27. – 28. septembra 1993.) godine priznavši tako vojničku nemoć oružanih snaga čiji je bio civilni zapovjednik u slučaju daljnjeg nastavka rata, koji se u to vrijeme odvijao na dva fronta. Vojnička inferiornost i neizvjesna perspektiva nastavka ratovanja bio je argument kojim je Izetbegović nastojao “slomiti” delegate da podrže njegov sporazum sa Momčilom Krajišnikom, sklopljen i potpisan nekoliko nedjelja ranije u Ženevi, koji je podrazumijevao teritorijalnoi razgraničenje “srpske” i “bošnjačke” republike i predviđao izlazak Republike Srpske iz BiH nakon provedenog referenduma o samostalnosti. Tokom pregovora u Ženevi, kako je to kazao i njegov sin Bakir, Alija Izetbegović je dramatičnim apelima uspio ubijediti/izmoliti članove Vijeća sigurnosti UN-a da upute ultimatum vlastima Republike Srpske i vojsci Ratka Mladića da obustave daljnje ofanzivne akcije na Igmanu uz prijetnju zračnim udarima. Prijetnja je ozbiljno shvaćena pa se Vojska RS ne samo primirila nego i povukla s dostignutih linija oslobađajući uzak prometni koridor.
Za života Alije Izetbegovića (umro je u oktobru 2003.) nije se, pogotovo ne bučno i trijumfalistički, slavila nepostojeća i za stranačke potrebe “našteljena” “Pobjeda na Igmanu”, jer je on najbolje znao, kakva je to (Pirova!) pobjeda bila i koja je cijena za nju plaćena. Zapravo, jedini otac koji je od okončanja bitke na Igmanu kontinuirano i usamljeno podsjećao u svim prilika na te tragične događaje bio je Miroslav Petrović, otac Saše Petrovića, pripadnika policijske jedinice “Laste” koji je poginuo u odbrani Igmana. Za “Sašu, zlatnu lastu”, kako ga je otac do vlastite smrti zvao, nije bilo mjesta na komemoracijama na šehidskom groblju “Kovači” niti na vjerskim manifestacijama u džamiji na Igmanu (Hrasničkom stanu), koja predstavlja možda i najveći ratni uspjeh jedinica Armije RBiH pod komandom “proslavljenog komandanta” Fikreta Prevljaka, generala koji, kako reče njegov stranački šef Izetbegović, “nije završio Sorbonu”. A nije, po svemu sudeći, čak ni magistrirao u Zagrebu kao njegova stranačka pokroviteljica.
Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne struukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…
Under the rule of President Aleksandar Vučić, Serbia is desperately trying to imitate Russia. It seeks to be the dominant power in the Western Balkans and is mimicking Putin’s “Russian World” ideology with a smaller “Serbian world” variant. But the problem for Belgrade is twofold: its expansionist agenda will be resisted by all neighbors and international agencies, while its pursuit of “greatness” will ensure that Serbia becomes ever more dependent on Russia’s geopolitical calculations.
In its Russian World (Russki mir) agenda, the Kremlin declares an obligation to defend all Russian speakers or people born in the Soviet Union and their descendants. This includes the right to intervene in the affairs of neighboring states and even the necessity of conquest and partition to allegedly protect Russians-speakers, as already witnessed in Georgia, Moldova, and Ukraine.
In the Serbian “younger brother” version of Srpski Svet, as recently declared by Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united and live together in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile foreign powers are conspiring to assimilate or eliminate. Belgrade therefore claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to political intervention on their behalf, this means expanding an army capable of ensuring Serbian interests through possible military conquest.
As the former propaganda minister for Slobodan Milošević, Vučić, is well versed in the tactics developed by the Soviet political police, intelligence outfits, and state media to distort reality and mobilize citizens against the imaginary enemy. And just in case too much Westernism has rubbed off on Vučić, Putin’s henchmen and operatives are ready to stiffen his spine and provide the propaganda and agitation needed to stir the Serbian populace.
Vučić’s Serbia acts like a deferential sibling toward Russia, viewing its “elder brother” as a tough and wise leader that can help junior achieve his regional ambitions. But under this fraternal surface, the Kremlin is manipulating Belgrade to serve its geopolitical goals through an unequal relationship based on four dependencies: diplomatic, economic, military, and political.
Serbia is diplomatically beholden to Russia and Belgrade has pledged its loyalty to Moscow. Among other acts of submission, the government has vowed never to impose economic sanctions on Russia, despite calls from the European Union that Serbia must align its foreign policy with that of the bloc if it is serious about membership. Unlike Montenegro, North Macedonia, and Albania, Serbia did not join the Western embargo on Russia following its annexation of Crimea from Ukraine or the arrest of Russian opposition leader Alexei Navalny. Belgrade evidently does not view Ukraine as a brotherly Slavic state and welcomes theelimination of political dissidents.
For the Kremlin, the small “Serbian world” is becoming part of a much larger “Russian world” and it expects the Vučić’ administration to demonstrate its gratitude. Vučić seems to be permanently indebted to Putin for blocking Kosova’s entry into the United Nations and refusing to recognize its independence. Thespeaker of parliament Ivica Dačić has praised Russia as Serbia’s best ally that protects its “territorial integrity” and defends it in international fora. In stark contrast to the submissive current government in Belgrade, Tito the communist stood up to Moscow’s arrogance and successfully resisted Stalin. Even Miloševićmaintained his independence from Russia and exploited Yeltsin to his advantage against Western powers.
Serbia’s economic dependence on Russia continues to expand, particularly in the energy field. In January 2021, Belgrade defied U.S. calls to reduce its addiction to Russian energy and diversify its supplies. Instead, it officially launched a new gas link via Bulgaria and Turkey with a 400 kilometer section of the Turkish Stream pipeline for Russian gas that will cross Serbia toward Hungary and Bosnia-Herzegovina. Serbia has so far received Russian gas via Hungary and Ukraine, but Moscow intends to circumvent Ukraine in order to deplete its budget, strangle its economy, and reduce its role as an energy transit state to Europe.Serbia depends almost entirely on Russian energy supplies and this bolsters Russia’s controls over the Balkan state.
On the military front, Serbia appears to be following Kremlin commands. Above all, Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO membership will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić. Serbia is being groomed as a military outpost of Russian power and has been armed with warplanes, tanks, and anti-aircraft systems. Vučić recently visited an air defense unit near Belgrade that has been equipped with Russia’s Pantsir-S1 system, designed to defend targets on the ground from cruise missiles, drones, and low-flying aircraft. And of course the Russo-Serbian “humanitarian center” in Niš serves as an intelligence and special operations facility for Moscow.
Serbia’s military build-up is viewed with concern by all neighboring states. For Putin, Serbia provides a valuable option of stirring conflicts and even triggering armed clashes in the West Balkans to distract attention from conflict zones that Moscow engineers in Ukraine, Georgia, and Belarus, and to disguise mounting unrest in the Russian Federation itself. At some point, Vučić could be pushed or provoked into a military confrontation on the pretext of defending the little “Serbian world” and may even appeal to the larger “Russian world” for assistance.
The dependence of the Vučić government on Moscow’s political approval is also escalating. Kremlin support for assorted nationalist groups, its extensive influence in Serbia’s information space, and its espionage penetration of key institutions is intended to keep Vučić in check. The coup in Montenegro in October 2016 was both an attempt to dislodge the pro-NATO government in Podgorica and a signal to Vučić that the Kremlin can replace him if he steers away from the Russian orbit. By surrendering to Putin in every major domain, Serbia has in effect become a willing victim of Moscow’s policies.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitledFailed State: Planning for Russia’s Rupture
„Republika Srpska, odnosno njeno vođstvo ima institucionalne instrumente da se suprostavi bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika. Baš kao što to imaju Bošnjaci i Hrvati u Domu naroda”, ispalio je u utorak za Deutsche welle “analitičar” Enver Kazaz.
Ovime je “ugledni analitičar” i profesor Kazaz pokazao da o procesima i uređenju BiH ne zna ama baš ništa. Prvo, domovi naroda u Federaciji i na nivou BiH, kao i institucije Republike Srpske, uopće ne mogu osporiti odluke Ureda visokog predstavnika.
Da je profesor Kazaz ozbiljan “politički analitičar”, znao bi, recimo, za dvije presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu kojima je, faktički, potvrđeno pravo visokom predstavniku u BiH da koristi bonske ovlasti. Prva presuda donesena je 16. oktobra 2007. godine u predmetu “Dušan Berić, Pantelija Ćurguz i drugi protiv Bosne i Hercegovine”, a druga 13. maja 2008. godine u predmetu “Dragan Kalinić protiv BiH”.
“U predmetnom slučaju, Poglavlje VII dozvoljava Vijeću sigurnosti da usvoji mjere prisile kao odgovor konfliktu koji je označen kao prijetnja miru”, konstatovao je Evropski sud za ljudska prava u svojoj odluci u predmetu “Berić protiv BiH”.
Dušan Berić i Dragan Kalinić su se žalili na odluke visokog predstavnika BiH kojima su smijenjeni sa svojih pozicija i, faktički, eliminisani iz političkog života.
Kako se može vidjeti, institucije Republike Srpske nisu imale “instrumente da se suprostave bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika” koje je u razgovoru za Deutsche Welle pominjao “analitičar Kazaz”.
Ali nije ovo bila jedina sporna rečenica profesora Kazaza.
“Taj način rada, to nametanje, može izazvati samo nove sukobe i dalje podjele. Kompromis može izazvati kulturu mira, prijeko potrebnu BiH”, kaže Kazaz za DW, upozoravajući da je ovo najveća politička kriza od Dejtona.
Pojednostavljeno, za profesora Kazaza bi “kultura mira” bilo ignorisanje negiranja presuđenih ratnih zločina koje su međunarodni sudovi okarakterisali kao “genocid”.
Novi visoki predstavnik Kristijan Šmit, smatra “analitičar” Kazaz, morao bi, zajedno sa domaćim političarima, da traga “za kompromisom” koji vozi BiH naprijed, a “nikako za nametanjem vlastite volje BiH“.
I još jednom da pojednostavimo, profesor Kazaz smatra da treba postići “kompromis” oko negiranja genocida. A ako se ne postigne kompromis, stava je da OHR “ne treba nametati zakon” kojim bi bilo zabranjeno negiranje genocida.
“Ovo najveća politička kriza od Dejtona”, upozorava profesor Kazaz.
Ponovo je “analitičar” Kazaz pokazao da o procesima u BiH ne zna ništa. Recimo, “hrvatska samouprava” iz 2001. godine za Kazaza je manja politička kriza od odluke političkih parija iz RS-a da ne učestvuju u donošenju odluka na nivou BiH. Referendum o anu RS-a je, također, “manja kriza” za profesora/analitičara Kazaza od aktualne političke krize. I moglo bi se navesti još barem tri slična primjera mnogo ozbiljnijih i većih kriza od trenutne političke krize koju profesor Kazaz naziva “najvećom od Dejtona”. Sve te krize profesor Kazaz je “minimizirao”.
U istom razgovoru za srbijansku novinsku agenciju Kazaz je govorio i o negiranju zločina.
Dodao je kako nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine.
“Nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine. To je i karakteristika Dodikovih kritičara iz bošnjačkih političkih elita”, objasnio je tada analitičar Kazaz.
U intervjuu za Dnevni avaz, pak, “analitičar Kazaz” je u maju ove godine govorio i o posjeti pisca Petera Handkea institucijama Republike Srpske. Handke je poznati negator genocida koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
“Handke ne zaslužuje ništa drugo do prezir i, naravno, onaj čin koji su Norvežani svojedobno izveli prema piscu Knutu Hamsunu vrativši mu knjige i spalivši ih u njegovom dvorištu kao na nekoj vrsti lomače. Francuzi su svoje pisce koji su podržavali ideologiju zločina Adolfa Hitlera u svim enciklopedijama označili zločincima. Handke nije zaslužio da ostane u pamćenju nikako drugačije nego kao Hamsun, dakle kao veliki pisac na strani ideologije zločina”, naglasio je Kazaz za Avaz.
Dva mjeseca nakon ove izjave, “analitičar Kazaz” kritikuje OHR zbog odluke da se nametne zakon kojim je zabranjeno negiranje genocida i drugih presuđenih zločina. Jer on je opredijeljen za “kulturu mira”, a presuđeni zločini su “stvar kompromisa”.
Iako čak i advokat glavne tužiteljice Gordane TadićVlado Adamović u izjavi medijima kaže da će se “žaliti na smjenu svoje klijentice”, “Dnevni avaz” se teško miri s činjenicom da je njihova favoritkinja unutar urušenog bosanskohercegovačkog pravosuđa smijenjena. Radije se priklanja službenoj verziji VSTV-a da je Tadićka, eto, malo za promjenu, “premještena”. Kao što se u čvornatom pravosudnom jeziku ljudi “lišavaju slobode”, a ne “hapse”, tako se za one koji su prdnuli u šišu kaže da su “premješteni”, a radi zaštite njihovog dostojanstva i časti, izbjegava termin “smijenjena”. Barem dok presuda Disciplinske komisije ne bude pravomoćna, nakon čega će Tadićka biti vraćena na početni položaj, obične tužiteljice.
Kad se Tegeltija i Radončić slože
Od tri kraka Bermudskog trougla u kojem je potopljeno bosanskohercegovačko pravosuđe, jučer su se promptno oglasila dva: Fahrudin Radončić i njegov stranački bilitenčić te Milan Tegeltija, savjetnik Milorada Dodika, dugogodišnji predsjednik VSTV-a. Treći (krak) Dragan Čović i HDZ BiH, koji je glavnu državnu tužiteljicu podržavao i štitio i u dobru i u zlu, još se nije očitovao, što ne znači da neće niti da je ravnodušan prema njenom smjenjujućem “premještanju”.
Dodikov savjetnik Tegeltija i “Avazov” savjetnik Radončić godinama se slažu u svemu, poglavito u jednom: da će se Tadićkinim “premještanjem” najviše okoristiti Stranka demokratske akcije.
Tegeltija kaže: “…Posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjet će svi protivnici SDA, ona će posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj , jer SDA dobiva u ruke oružje koje im je jedino falilo za uvođenje potpune diktature.”
Radončić/”Avaz” piše: “Još jednom, bitka za izbor Gordane Tadić je bitka svih bitaka za SDA. Mjesecima je vodi i najavljuje osobno lider SDA Bakir Izetbegović.”
Godinama su Milan Tegeltija i Fahrudin Radončić, svako u granicama svojih mogućnosti, a one nisu nijednom od njih bile skromne, osobito kada udruže snage i interese, kadrovirali u pravosuđu. Posljedice takvog njihovog upliva, selekcije katastrofalnih, kompromitiranih, klijentelistički i interesno povezanih kadrova su zastrašujuće i to je precizno dijagnosticirano u (bez)brojnim izvještajima, monitorinzima o stanju u bh. pravosuđu međunarodnih institucija i neovisnih eksperata (OSCE, Reinhart Priebe, britanska sutkinja Joanna Korner).
Odlaskom Milana Tegeltije s čelne funkcije u VSTV-u nakon skandala s jednom članicom tog tijela, a potom i kasnija rekonstrukcija ovog najvišeg pravosudnog regulatornog tijela, stvorili su se izvjesni preduvjeti za kvalitativne promjene unutar okoštale i toksične pravosudne strukture. Signal da su promjene moguće i na vidiku su i dsiciplinski postupci protiv osoba koje su potpuno privatizirale svoje položaje, ne poštujući nikakve norme i zakonske forme, kakav je glavna tužiteljica Tadić. Koliko se moglo vidjeti iz procesa pred Disciplinskom komisijom VSTV-a, Gordana Tadić je praktično ispunjavala želje pojedinih formalnih i neformalnih krugova i preko klike lojalnih i podobnih tužitelja, koje je odabirala bez valjane procedure, pokretala procese koji su se najčešće raspadali u sudnici.
Kako je Fahrudin Radončić utjecao na pravosuđe? Upravo zahvaljujući političkoj poziciji, moći i utjecaju kojeg ona osigurava, a tu mu je poziciju osigurala upravo pogubna politika Stranke demokratske akcije i njenog samoživog, beskorisnog lidera Bakira Izetbegovića. Izetbegović je Radončiću, šefu jedne privatne, marginalne, nesamoodržive stranke, omogućio ulazak u vlast i stavio na raspolaganje izdašne kadrovske i materijalne resurse. Na sudskom procesu koji je protiv njega vođen u Sudu BiH, jasno se pokazalo kako Radončić vrši utjecaj na pravosuđe. Otkrilo se da je preko Bakira Izetbegovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, osigurao ambasadorsku poziciju suprugi jednog uposlenika Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, koji je bio zadužen za kontakte sa pravosuđem BiH. Taj ga je uposlenik, zauzvrat, nagrađivao povjerljivim informacijama iz tužiteljskih i pravosudnih krugova i spisa. Zaposlio je Fahrudin Radončić, zahvaljujući Izetbegoviću i SDA, koji su ga koalicijski prigrlili, uglavnom na čelna i izvrsno plaćena mjesta u javnim preduzećima i administraciji, članove porodice osoba visokorangiranih u pravosuđu (bračnog druga državne tužiteljice, sina članice VSTV-a, brata sutkinje Suda BiH) i na taj manje-više mafijaški način ostvarivao utjecaj na pravosuđe.
(Zlo)upotreba Memića
Fahrudin Radončić i “Dnevni avaz” posljednjih mjeseci koriste, bezdušno i manipulativno, tragediju porodice Memić i smrt mladića Dženana Memića za obračune sa svojim političkim, medijskim i pravosudnim protivnicima. Tvrdnja, makar ona dolazila i od oca ubijenog mladića, koju koristi “Avaz”, da je “uklanjanje Gordane Tadić pritisak na nju zbog rada na predmetima ‘Memić’ i ‘Dragičević’ te da su pravosudna mafija i njeni politički pokrovitelji i dalje jaki”, besmislena je, opasna i glupa! “Uklanjanje” Gordane Tadić ne može ni na koji način utjecati na predstojeći sudski proces protiv osoba koje se sumnjiče da su prikrivale dokaze o smrti mladića Dženana Memića. Optužnica u ovom predmetu je napisana i potvrđena od Suda BiH i njena sudbina ovisi isključivo o kvalitetu dokaza i sposobnosti tužitelja da ih odbrani u sudnici. To podjednako važi i za druge procese koji se vode, poput “Respiratora”, diplome/a Osmana Mehmedagića...
Ono što “Avaz” godinama izbjegava uočiti i komentirati jeste činjenica da su se oba slučaja koja uznemiravaju bosanskohercegovačku javnost, smrt dvojice mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića, dešavala u pravosudnom prostoru kojeg je kreiralo i reguliralo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH, predvođeno Milanom Tegeltijom. Odlukom Tegeltije VSTV je u oba slučaja zauzeo “principijelnu” poziciju nemiješanja i prepustio oba predmeta na milosti i nemilost lokalnim pravosudnim i policijskim strukturama, njihovom znanju, interesima. Voljom Tegeltije i VSTV-a Dalida Burzić, glavna kantonalna tužiteljica koja je vodila i usmjeravala istragu o smrti Dženana Memića, nagrađena je sudačkom funkcijom u Sudu BiH. Prije tri godina, na mitinzima grupe “Pravda za Dženana” tužiteljica Burzić je označavana kao glavni krivac za pogrešno, tendenciozno vođenje istrage, što su mediji, uključujući i Radončićev, koliko god su mogli prešutkivali. U međuvremenu su mete pomjerene, Burzićku više niko ne spominje, a na udaru “Avaza” i njihovih svakodnevnih sugovornika su se našli novinari i mediji koji ne uzimaju bez zrna soli sve što rade tužitelji i što poduzima porodica Memić.
Uklanjanjem, smjenom, premještajem ili kako god se nazvala sankcija koja je izrečena Gordani Tadić, nastavljen je važan proces ozdravljenja bosanskohercegovačkog pravosuđa i njegovog izvlačenja iz klijentelističko-poltikantskog živog blata. Taj proces, otpočet odlaskom Milana Tegeltije, kojeg je “Avaz” prešutno podržavao sve dok to nije bilo nemoguće dalje činiti a da ne bude ašićare neukusno i pristrasno, nastavljen je promjenama u VSTV-u. Problemi su ogromni, pravosuđe je zapušteno, profesionalno i moralno deklasirano, politički ovisno. Njegovo ozdravljenje bit će teško i neizvjesno, ali s Tegeltijom na čelu VSTV-a, Tadićkom na čelu Tužiteljstva BiH, Radončićem i njegovom klijentelističkom hobotnicom, to bi bila nemoguća misija.
Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.
Šta je sporno
Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.
Inzko skinuo Schmidtu teško breme
Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.
“Neprihvatljivo je, šta god ko rekao u BiH, za Republiku Srpsku da nam sude sudije muslimani”, kazao je krajem 2008. godine tada premiijer Republike Srpske Milorad Dodik.
Deceniju kasnije, sa banjalučkih minareta je, po Dodiku, “hodža arlaukao”. U julu 2011. godine isti je zvaničnik kazao da se “ne smije vjerovati u dobre namjere muslimana”.
Tužilaštvo BiH je sve prešutjelo. U Krivičnom zakonu BiH i tada je postojalo krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”
“Ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, pisalo, a piše i danas u članu 145a Krivičnog zakona BiH.
Protiv Milorada Dodika su podnesene najmanje dvije prijave na osnovu ovog člana Krivičnog zakona BiH. Nikada nijedna prijava nije procesuirana. Od kompletnog krivičnog postupka državni tužioci su jedino uspjeli “formirati predmet”.
“Tužilaštvo BiH će formirati predmet protiv svih onih koji budu negirali genocid”, saopćeno je iz te institucije sat vremena nakon što je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko dopunio Krivični zakon BiH odredbama koje se, pored ostalog, odnose na negiranje genocida i drugih ratnih zločina presuđenih na međunarodnim i domaćim sudovima.
“Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u odredbi koja će odlukom OHR-a biti inkorporirana u Krivični zakon BiH.
Slična odredba, pisali smo već, postoji u Krivičnom zakonu Federacije BiH.
“Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.
“Nije bio genocid, eto”, reći će Milorad Dodik 21. 11. 2020. godine gostujući na sarajevskoj Face TV.
Iako je ova izjava izrečena na teritoriji Federacije BiH i izvan institucija BiH, Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije našlo za shodno da ni da “formira predmet” protiv Milorada Dodika zbog kršenja Krivičnog zakona FBiH, odnosno člana 163 kojim je predviđeno sankcionisanje osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”. Mada u određenim predmetima Tužilaštvo BiH otvara istrage i na osnovu Krivičnog zakona Federacije BiH, u ovom slučaju se ni to nije desilo.
Pravosuđe BiH je i do sada moglo procesuirati Milorada Dodika zbog negiranja genocida, ali to nikada nije učinilo. No, nakon što je Inzko nametnuo nove odredbe Krivičnog zakona BiH, Tužilaštvo BiH i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić su saopćili da će “formirati predmete protiv svih onih koji budu negirali genocid”. Ali “formiranje predmeta” nije isto što i procesuiranja. I u to smo se uvjerili stotinu puta kada je u pitanju Tužilaštvo BiH. Recimo, zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda BiH koja se odnosila na zabranu negiranja referenduma o danu RS-a, Tužilaštvo BiH je “formiralo predmet”. Nikada nijedan osumnjičeni zbog toga nije izveden pred Sud BiH. Istraga.ba je, podsjećamo, nedavno objavila i kako je aktualna Gordana Tadić spriječila hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića, komandanta 65. motorizovanog zaštitnog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske. I zato sada treba tražiti odgovor na pitanje – može li glavna državna tužiteljica koja je spriječila hapšenje optuženika za genocid biti osoba koja će procesuirati negatore genocida.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
