Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Analize

    Kolumna Vildane Selimbegović: Inflacija akademika u zapušćanom društvu

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sredinom decembra prošle godine u Zagrebu je održan REKOM-ov 15. forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim državama. O suočavanju s prošlošću, odnosu prema žrtvama, (ne)uspjelim političkim praksama govorili su aktivisti, novinari, pokoji političar i predstavnici akademske zajednice.

    Irski/naš/evropski akademik

    Nije samo moj dojam: ubjedljivo najzapaženiji istup imao je naše gore list, rođeni Banjalučanin, redovni profesor Univerziteta u Dublinu, viši naučni suradnik CNAM-a u Parizu, angažirani sociolog čije su knjige, recenzirani članci i gostovanja zapaženi širom svijeta. Siniša Malešević, pazi sad, 2010. primljen je u Kraljevsku irsku akademiju, dvije godine kasnije postao je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a 2014. postao je član Academia Europaea.

    Po čemu se irski/naš/evropski akademik Malešević razlikuje od akademika koje možemo čuti i nerijetko slušamo na Balkanu? Akademik Malešević – u najkraćem – ne bježi od jasnih rečenica, (bolne) analize stanja u našim društvima i, zamislite, stvari zove imenima koja im pripadaju. I pritom ne samo da ga svi razumiju već je njegov pristup potpuno rasterećen svih strahova koje iščitavamo u domaćim opcijama.

    Zašto se, dakle, naši akademici, a nije da ih nemamo, boje reći popu pop, a bobu bob? Zašto naša akademska zajednica ne daje očekivani doprinos razvoju društva, već, štaviše, nerijetko saučestvuje u njegovom raspadu? Zašto su naši akademici, čast izuzecima, sluge politike? Posegnuću za vjerovatno najtačnijim odgovorom, definicijom čovjeka koji nije akademik, već vrhunski poznavatelj ljudi na ovim prostorima: Mustafa Spahić, koji je kao imam prehodao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko više puta, ima običaj reći da mi živimo u zapušćanom društvu, vrlo svjesno insistirajući na ovom nepravopisnom epitetu. I nije nevažno napomenuti da je riječ o čovjeku koji nije samo čitao Hegela već i (nedostajuće) knjige prepisivao u zloglasnom zatvoru u Foči, u kome je služio kao politički zatvorenik. Opširni Mujki bi mogao stranice (šta stranice, tomove knjiga) potrošiti argumentirajući svoju tezu, no svaki početak i kraj bi morao završiti u domaćem odnosu prema znanju, obrazovanju, nauci i njezinoj primjeni. Odmah iza rata, ovdašnje su se politike bacile na spuštanje obrazovanja u nadležnosti općina i kantona, na nivou države OSCE je svojevremeno jedva progurao Okvirni zakon o visokom obrazovanju, a paralelno s tim naši su političari – insistirajući na podijeljenim društvima – pravili i akademije za vlastite potrebe. Akademija nauka i umjetnosti RS-a začeta je (još) u ratu, no osnovana godinu iza njega, oktobra 1996. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH nastala je dosta kasnije, juna 2014, tri godine nakon što je u Novom Pazaru – na inicijativu Fatmira Alispahića – tadašnji glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić odlučio ustanoviti Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti. Zukorlićev put od muftije do akademika bio je strelovit, neuporediv čak i sa akademskom karijerom Dragana Čovića, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. No, ilustrativniji i od Zukorlića primjer je akademika Suada Kurčehajića, koji je u BANU primljen 2017. pa valjda nezadovoljan brojem titula, 2021. osnovao ovdašnju akademiju Kulin ban koja ga je izabrala za predsjednika.

    Gdje je tu ANUBiH? Najviša naučna i umjetnička državna institucija Bosne i Hercegovine, utemeljena 1951. godine, koja kao Akademija djeluje od 1966, i u ratu je čuvala obraz BiH. Od Daytona naovamo imala je sigurno i propusta i podlijeganja aktualnim politikama, no bila je i ostala hram nauke i umjetnosti, ono najbolje što imamo. Mnogo više o ANUBiH – nego svi godišnjaci, konferencije i prijemi u članstvo – govori odnos službenog Sarajeva i države BiH prema njenom opstanku, čuvanju i razvoju. Banja Luka i Mostar je jedva trpe, a u prioritetima osmorke je rame uz rame s BANU! To se vrlo slikovito pokazalo na izglasavanju najnovijeg budžeta Federacije, amandmanom u Predstavničkom domu FBiH po kojem i BANU i ANUBiH zaslužuju podjednakih 300.000 KM. S obzirom na to da je paket od 50 amandmana zajednički uradak stranaka osmorke i HDZ-a BiH, ne treba uopće sumnjati da je i HAZU dobio identičnu sumu. Irfan Čengić, jedan od rijetkih esdepeovaca koji i javno vjeruje u zajedništvo osmorke, pokušao je u Domu naroda (možda i zbog ANUBiH?) objasniti kako amandmani na budžet nisu rezultat stranačkih opredjeljenja, već samostalnih angažmana zastupnika, no čak i to je u ovom slučaju manje bitno od političkog stava osmorke spram ANUBiH. Koja im je, dakle, jednaka udruga građana kao i sva ona političko/nacionalna uzgajališta neostvarenih akademika.

    Teški iskoraci

    Danas je najavljen koalicijski sastanak osmorke. Nakon što su u javnosti pale teške riječi i još teže Viber poruke, nema sumnje da će na dnevnom redu biti mnogo važniji problemi od pojedinačnih budžetskih stavki. Pitanje opstanka koalicije. Sve su oči uprte u SDP, koji spin-majstori SDA uvjeravaju da je malo mačku teleća glava. Osmorka je – makar kao šestorka – uspjela formirati Vijeće ministara i sada je pred njom naredni korak od sedam milja. Federacija. Ako opstane, ima šansu uraditi upravo ono zbog čega se i okupila, napraviti važne iskorake za BiH na njenom euroatlantskom putu i pokrenuti reforme od kojih ćemo svi vidjeti korist. Za razliku od dosadašnjeg trojnog jedinstva u nečinjenju. No, kako god da odluče, stranke koje su napravile Vijeće ministara sa SNSD-om i HDZ-om moraju biti svjesne da će se njihov odnos prema državi BiH mjeriti na principijelnom stavu kakav je odnos prema ANUBiH i spremnosti da (i) Islamska zajednica dobije svoj ugovor s državom. I naravno, prema reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, s kojim naprosto nije primjereno dopisivati se na već viđeni način. Pred BiH je historijska šansa, kandidatski status koji moramo zgrabiti, zarad onih principa za koje se ova zemlja i njena Armija borila devedesetih. Zemlju ravnopravnih naroda i građana, koji se ne moraju voljeti, ali se mogu dogovarati, i zemlju u kojoj će ekonomija, investicije i razvoj biti privilegija svih, a ne samo nekih. Na dosezanju tih ciljeva moraju biti angažirani naučnici i akademici, ne titulaši, već oni koje i danas oko sebe okuplja ANUBiH.

    Otkrivamo N.N. lice koje je ubilo SDP: Nermin Nikšić je za svoju imaginarnu premijersku fotelju sve pozicije svoje stranke predao Konakoviću!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.

     

    Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.

    Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.

    Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.

    Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.

    Gdje su ključne greške predsjednika SDP?

    Krenut ćemo od kantonalnih skupština.

    U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske  pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović.  I to nije sve.  Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.

     

    U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.

    Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.

     

    Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.

     

    Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.

    Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.

    Nakon glasanja u Domu naroda FBiH: Da li će Nikšić odsvirati kraj Trojke?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    “Ne možemo ni potvrditi ni negirati”, identičan je odgovor iz Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije kada je Politicki.ba upitao da li je jučer došlo do kontakata između Bakira Izetbegovića i Nermina Nikšića.

    Dakle, bilo je.

    Nakon što je SDP ostao bez (bošnjačkog) delegata u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, u SDP-u je kap prelila čašu!

    Ova stranka, s druge strane, osigurala je kontrolu formiranja vlasti na nivou entiteta F BiH, kada je njen kandidat za (pot)predsjednika dobio 13 ruku u Klubu Srba Federalnog doma naroda.

    “Tri stranke mogu federalnu vladu napraviti”, stoji u jednoj od poruka koje smo iz vrha SDP-a dobili jučer.
    Igor Stojanović, Refik Lendo i Lidija Bradara činit će vrh F BiH. SDP, SDA i HDZ BiH preko njih utiču ne samo ko će činiti vladu većeg bh. entiteta, već i na sastav kantonalnih vlasti.

    Trojka – SDP – NiP – NS – “ljulja se kao babin zub”. Ona je i ranije bila nestabilna. S kadrovskim rješenjima ne samo da je svaka od stranaka “gutala najmanje jednu žabu”, već je raslo nezadovoljstvo članstva.

    Jučerašnji ishod glasanja za Dom naroda BiH bio je kap u već prepunoj čaši.  Liderima otapajuće većine Nikšić je, objavila je Slobodna Bosna, poslao poruke/pismo.

    U njemu je već za početak naredne sedmice najavio da će zakazati “sjednicu Glavnog odbora SDP-a i predložiti da li da se donese odluka i da li da se otvore razgovori o drugim mogućim partnerima za formiranje vlasti. Ili da mi ostanemo opozicija, a vi kao Sedmorka da odete sa SDA”.

    Istovremeno, “zamrzava status SDP-a u Osmorki”. Prije ili nakon što je nakucao poruke čelnicima Osmorke, Nikšić je razgovarao s Izetbegovićem.

    I iz SDA i iz SDP najavljeno je za Politicki.ba da će se razgovori nastaviti. Ranije su nam iz vrha SDP-a rekli, a jučer potvrdili, da su u komunikacijama čelnika dvije partije definirani neki od principa.

    Uz ostalo, Nermin Nikšić će biti federalni premijer. SDP bi trebao dobiti i četiri ministra u Vladi entiteta F BiH. Nju bi činili SDA – DF, te blok stranaka oko HDZ BiH.

    Ni to nam nisu željeli potvrditi, ali ni demantirati u SDA. No, ono što je bila konstanta i jučerašnje naše komunikacije s čelnicima iz SDP je interes da se formira stabilna vlast.

    Za njih, idealno bi bilo da se uz ove četiri, nađe i barem još jedna stranka, (NiP) čime bi se stvorila dvotrećinska većina u Federalnom parlamentu za promjene Ustava.

    U SDA kažu da razgovori (stalno koriste taj termin, a ne “pregovori”) traju, ali se stiće dojam da je dosta toga već dogovoreno i da se ide sve utabaniom stazom prema koaliciji SDA – SDP gdje god se to može.

    Politicki.ba prije par dana objavio je da je došlo do žestoke svađe između SDP i BHI Kasumović Fuad u Zeničko-dobojskom kantonu.

    “Što se tiče SDP, mi se ovdje zaustavljamo”, napisao je čelnik kantonalne organizacije te partije Mirsad Mahmutagić.

    Razlog svađe su imenovanja na pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. BHI FK insistirao je da se na mjestu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranka ZDK ne može zadržati Omer Škaljo.

    “Gospodine Mirsade, vi meni sve više ličite na one koji štite kriminalce”, stoji u još jednoj od poruka koje je Politicki.ba vidio. Napisao ju je Kasumović.

    Izgleda da su razlike između dva stuba sedmočlane koalicije u ZDK “premoštene”, ali je ostao rastući gorak ukus.

    Mahmutović je i prije, ali i nakon tog verbalnog duela, optuživao Kasumovića da želi formirati vlast u ZDK s SDA.

    To nije daleko od istine. Ali je isto tako dosta jasno da i SDP u ovom kantonu želi formirati vlast sa SDA.  Vri i u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde. SDP postaje sve nervozniji suočen s rastućim ucjenama malih stranaka.

    Tako je početkom ovog mjeseca Vlada BPK na jednu poziciju u javnoj ustanovi morala imenovati osobu koja je ranije smijenjena s ministarske pozicije jer je dokazano da je falsificirala fakultetsku diplomu. SDP je bio protiv.

    U drugim kantonima unutar trojke/osmorke vri kao u košnici. Zbog sve češćih svađa, iznevjerenih obećanja, zakulisnih dilova… koalicioni kapacitet SDA-DF raste.

    Ukoliko se u SDP-u predstojeće sedmice “prelomi” te se krene u pregovore sa SDA, vlade bi se mogle promijeniti ili formirati i za ZDK, BPK, USK, Kanton Sarajevo… sa (bitno) manje stranaka nego li je to trenutno slučaj. A to znači više pozicija za partije koje su u vlasti.

    “SDA je uvijek široke ruke u pravljenju koalicija”, slavodobitno će za Politicki.ba reći jedan visoki funkcioner SDP-a s kojim smo ovih dana intenzivnije komunicirali.

    Kolumna Senada Avdića: Kako je Konaković sa jedinom nesumnjivom diplomom elektro-mehaničara zagospodario obrazovnom i naučnom scenom?!

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Lider Naroda i pravde Elmedin Konaković je, eto, i to uspio: ugurao je Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti(BANU) u Federalni budžet! Ta fantomska, paranaučna i kvaziumjetnička, pseudoakademija, izmišljotina preminulog sandžačkog vjerskog poglavice i poslanika u Parlamentu Srbije Muamera Zukorlića, federalne poreske obveznike koštati će 300 hiljada KM. Taman koliko i privatna, ništa manje kvazi-para-pseudo akademija hercegovačkih lumpen intelektualaca predvođenih doktorom Draganom Čovićem! I Akademiji nauka i umjetnosti BiH, čisto da se ne prepozna destruktivni paralelizam buduće federalne vlasti, odobrena je ista količina novca.

    Konaković je Zukorlićevu “Kakademiju”  pripazio prije četiri godine kada je Zukorliću bez ikakvih konsultacija sa bilo kim, od čibuka, dodijelio 60-ak hiljada KM, iz privatno diskrecionog fonda na kojeg je, valjda, imao pravo kao predsjedavajući sarajevske Kantonalne Skupštine. Iz iste javne sehare prema kojoj se odnosio kao da ju je naslijedio od bogatih ženinih predaka, Konaković je “pogurao” i nekog sarajevskog hodžu, adekvatno stambeno nezbrinutog, sa 100 hiljada KM.

    SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA I VIŠA “ŽIVOTNA ŠKOLA”

    Sa ohološću svojih ahbaba uličarskih “akademika”, Konaković je tada “objasnio” da on financijski podržava i ANUBIH, koja treba da se bavi “bosanskohercegovačkim pitanjima”, dok bi se Zukorlićeva naučno-umjetnička prčvarnica trebala posvetiti “pitanjima važnim za identitet i tradiciju Bošnjaka”.

    Muamer Zukorlić je umro 2021. Godinu dana ranije osobno je klanjao dženazu svom jedinom koliko-toliko relevantnom akademiku Muhamedu Filipoviću. Iz BANU je istupio i samoljubivi profesor Suad Kurtćehajić, da bi osnovao vlastitu, kućnu akademiju Kulin Ban, ništa manje opskurnu i ništa više vidljivu od one Zukorlićeve. Pokazalo se da ni Zukorlić, ni Filipović nisu bili onoliko “besmrtni” koliko im je to akademska titula davala garantni rok. Koliko se može vidjeti iz događaja nakon smrti Muamera Zukorlića, BANU je postala dio impozantne “imovinske mase” oko koje se otimaju njegove mnogobrojne žene i nešto manje brojna djeca. Kome će od njih pripasti 300 hiljada KM koliko im je Elmedin Konaković osigurao iz federalnog budžeta!?

    Prije četiri-pet godina, uoči izlaska iz Stranke demokratske akcije i osnivanja Naroda i pravde, Konaković je u jednom intervjuu (portal “Školegium”) otkrio da je “obrazovanje moje životno opredjeljenje”. Lijepo, a zašto baš obrazovanje? “Jer je ono temelj društva i nijedna druga tema ne smije dominirati, jer su ekonomija i zdravstvo posljedjice(!?) obrazovanja”. Zbog toga će “obrazovanje biti tema broj jedan za Narod i pravdu, od predškolskog obrazovanja do nauke”, pa i šire, proteže se zanimanje NIP-a i njegovog lidera sve do Akademije nauka…

    U jednom nedavnom intervju, nakon što je postalo izvjesno da će biti izabran za ministra vanjskih poslova, Elmedin Konaković je priznao da on, zlosretnim sticajem okolnosti, baš i nema neko formalno obrazovanje kojim bi se mogao podičiti, ali da je tu falinku nadomjestio intenzivnim društvenim angažmanom, kontaktima sa ljudima. To jest nadaleko poznatom i priznatom “životnom školom” u kojoj je učio od sve samih autoriteta, poput akademika Denisa Stojnića i Amira Pašića Faće, Hilmije Garibovića… dok je neke specijalističke predmete iz “životne škole” polagao kod nenadmašnih emeritusa Kemala Ademovića, Sulejmana Bugarija, Muamera Zukorlića, Rifata Škrijelja…

    I svoju verziranost u umjetničku sferu Konaković je sticao autodidaktičkim metodama, druženjima, eventima, tako reći na ulici: ima u nogama najmanje tri šetnje crvenim tepihom SFF-a, a dobar je i sa Enisom Bešlagićem.

    A kako praktično izgleda to, po vlastitom priznanju, oskudno formalno obrazovanje ministra vanjskih poslova Konakovića, moguće je nazrijeti iz njegove biografije koja je prije nekoliko dana dostavljena zastupnicima u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Iz njegovog CV-a saznajemo da je do svoje tridesete godine života lider Naroda i pravde imao srednju stručnu spremu, stečenu u “Elektrotehničkom školskom centru Jaroslav Černi” u Sarajevu. Rat je, dakle, Konaković dočekao kao ELEKTROTEHNIČAR-MEHANIČAR.

    I to je jedino što je nesporno u njegovom obrazovnom procesu, sve ostalo je zamršeno i dosta komplicirano.

    Konaković se odlučio na daljnje školovanje tek 2004. godine (nakon okončanja rijetko neuspješne košarkaške karijere) kada je na prestižnom, akademskom slavom ovjenčanom “Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja” završio dvogodišnji studij za sportskog menadžera. Bilo je tih godina posla za sportske menadžere, pogotovo košarkaške i naročito u KK “Bosni” koja je poput pijanog milionera rasipala javni, budžetski novac na kupovinu istrošenih košarkaša, zaboravljenih asova, širom regiona. Na čelu KK “Bosne” je bio Elmedin Konaković. On je na suđenju svom najbližem suradniku Harunu Mahmutoviću hladno priznao (i time ga spasio ćuze) da je i on kao i Mahmutović za sebe uzimao izdašan procenat od sponzorskih ugovora koji su uglavnom sklapani sa javnim  preduzećima, državnim institucijama i politički “podstaknutim” biznismenima.

    Kada je ponestalo love u “Bosni”, a političke ambicije (uključujući i “interes za obrazovanje”) mu vrtoglavo rasle on odlučuje da nastavi svoje maratonsko školovanje, pa u dvije godine polaže preostale ispite na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i stiče visoku stručnu spremu.

    Nakon toga se u “punom kapacitetu” mogao posvetiti obrazovanju drugih, kada je svoje tako traljavo obavio. Da mu je u mladosti bio današnji obrazovni entuzijazam, ko zna kakva bi mu izgledala naučna karijera.

    AKADEMICI ČOVIĆ, NIKŠIĆ I KONAKOVIĆ

    Podrška Socijaldemokratske partije BiH amandmanima na budžet Vlade Federacije BiH koji je sa skoro milion maraka opterećen neplaniranim rashodima za tri akademije pod istim proračunom, može se objasniti samo na jedan način: čuvanjem trenutnog rezultata lidera te stranke Nermina Nikšića. Ovaj, također, vrlo dubiozno obrazovani provincijski pehlivan nipošto ne želi u “nadoknadnom vremenu” utakmice formiranja vlasti napraviti krivi potez koji bi ga mogao koštati teškog poraza u trci za premijersku funkciju u Federaciji BiH.

    Prije nepunih godinu dana SDP BiH, odnosno njen Odbor za obrazovanje, nauku i mlade, žestoko se obrušio na Odluku Vlade Federacije da se izjednači status Akademije nauka i umjetnosti BiH i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Takve planove Vlade Federacije u SDP-u BiH su nazvali “udarom na državu Bosnu i Hercegovinu”.

    Da, u pravu su (bili) SDP-ovci prije godinu dana: amandmani na budžet koji su jučer usvojeni i od njihovih zastupnika jesu udar na državu. Na samo u dijelu koji se odnosi na izjednačavanje i financiranje triju akademija…

    Skoro dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata trajala je žučna i teška društvena, akademska i politička polemika da li je Bosni i Hercegovini uopće potrebna sopstvena akademija nauka i umjetnosti, budući da već postoji Jugoslovenska akademija (JAZU) Miroslava Krleže i akademije u Srbiji i Hrvatskoj sa stoljetnim tradicijama. Tek kada su sredinom 60-ih godina prošlog vijeka federalističlke političke strukture potisnule stare unitarističke kadrove, osnovana je 1966. godine Akademija  nauka i umjetnosti BiH kao, pored ostalog, važan faktor i kreator njene posebnosti i samopoštovanja. Šest decenija kasnije loši učenici i još gori studenti na vlasti su joj, mic po mic, došli glave!

    (Slobodna Bosna)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Euroatlantski put Zukana Heleza

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Zastupnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine na svojoj narednoj sjednici, u srijedu, imat će – kako se očekuje – izbor novog Vijeća ministara. Već danas se sastaje Komisija za izbor i imenovanje, a s obzirom na to da je više puta potvrđeno da su baš svi kandidati prošli neophodne provjere, ukoliko ne bude nekih uistinu velikih iznenađenja, naša zemlja bi trebala dobiti državnu vladu za manje od četiri mjeseca nakon izbora, što bi bio nesumnjivi rekord.

    NAJVEĆI TERET

    Na čelu Vijeća ministara, već je potvrđeno, Borjana Krišto je, koja je i u Davos putovala kao mandatarka, uprkos činjenici da je do izbora novog saziva praktično predsjedatelj aktualni Zoran Tegeltija, koji će voljom SNSD-a ostati i do narednih izbora, kao ministar.

    Iako je posljednjih dana, upravo povodom Davosa, bilo debate o dupliranju funkcija, valjda niko ozbiljan nema dileme da je Tegeltija (srećom) prošlost: čak i u kakofoniji rasprava oko slaganja nove vlasti rezultati Tegeltijinog Vijeća ministara su nedvojbeno najlošiji dokle god pamćenje seže. Uostalom, dovoljan je podatak da su Tegeltija&comp ispunili manje od 10 posto zadataka iz Ekonomske reformske agende II, dokumenta fokusiranog na najvažnija pitanja razvoja, što automatski za sobom povlači one posljedice koje običan građanin osjeti na džepu, u kupovnoj moći i vidi u autobusima odlazećeg mladog svijeta trbuhom za kruhom. Bez obzira na stalna podsjećanja kako su poluge ekonomske moći u nadležnosti entiteta, ovdje je riječ o neophodnim zajedničkim iskoracima, saradnji sa Evropskom unijom i Evropskom komisijom, MMF-u i Svjetskoj banci. Uporedbe radi, za mandata Vijeća ministara sa dr. Denisom Zvizdićem na čelu​, Ekonomska reformska agenda I realizirana je na državnom nivou u poštovanja vrijednih 85 procenata, a zajedno sa entitetima na razini iznad 65 posto.

    Što će reći da smo Tegeltijin mandat prespavali, da ne kažem proveli u jalovim svađama, koje se i oko novog Vijeća ministara nastavljaju mnogo više zbog imena, nego očekivanja od ekipe čiji je način funkcioniranja krajnje precizan i baš zato umnogome i zavisi od čelnog čovjeka. Borjani Krišto se spočitava partijsko članstvo kome je beskrajno odana, nekim bošnjačkim kadrovima, poput lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića spočitava se što je napustio SDA. U domaćoj javnosti zapravo najviše se debate vodi upravo oko bošnjačke kvote u kojoj su osim Konakovića još Sevlid Hurtić i Zukan Helez (Edin Forto je iz reda Ostalih). Hurtić je preko noći opečaćen pripadnošću Miloradu Dodiku, iako recimo u Pokretu za državu, koji ga je iznjedrio, nije baš slovio za odlučujući faktor, što je malo koga spriječilo da uđe u debatu koliki je tačno Bošnjak. Helez, koji je SDP-ov kandidat za ministra odbrane, prolazi još i gore. Naravno, niko ga ne može amnestirati od grijeha koje je činio i za koje je dobio presude, što zbog tuče u kojoj je sam učestvovao, što zbog druge o kojoj je, ispostavilo se, lažno svjedočio, no njegova sklonost kafanama (i tučama) je uvjetno kažnjena, pa je SIPA procijenila da nema zakonskih smetnji da bude izabran. Na Heleza je pao najveći teret i prije imenovanja, prvo zbog debata ignorira li današnja šastorka NATO put BiH, a potom i zbog opetovanih zamjerki zbog nedostatka visokih vojnih škola. Pri čemu se, recimo, zanemaruje obično korištena preporuka, koja onda treba da važi i za njega – pripadnost Armiji BiH. I to na frontu.

    DOVOLJNO JE DA SE FOKUSIRAJU

    A zapravo je riječ o ministarstvu čiji je najvažniji i najveći posao podrška Oružanim snagama BiH, čiji su oficiri dokazano obrazovani, spremni i obučeni, da se nastavi razvijati upravo u skladu sa onim atlantskim dijelom integracija i jasnim ciljem približavanja NATO-u. O čemu postoje dokumenti, strategije, planovi i što je najvažnije – zakoni koji to preciziraju. Helez nema razloga da to opstruira, naprotiv. I bit će uspješan onoliko koliko bude i cijelo Vijeće ministara. Opet kažem, kada (i ako) bude potvrđeno u srijedu, nema razloga da očekujemo spektakularno izmišljanje tople vode. Dovoljno je da se fokusiraju na već zacrtane, ali neispunjene zadatke, poput realizacije one Ekonomske reformske agende II i zakona od kojih zavisi kandidatski status BiH. Svi ih znamo, to je zakon o sukobu interesa, zakon o Sudu i o integritetu sudija i tužitelja, kao preduvjeti, te izmjene Zakona o ombudsmenima kojim bi se konačno napravio iskorak u borbi sa nasiljem nad ženama. Ovaj posljednji je i jedan od onih 14 prioriteta Evropske komisije određenih za našu zemlju. Ako bi se pritom angažirali da BiH dobije i budžet i sve to uspjeli uraditi u relativno kratkom roku od mjesec, dva, onih famoznih 100 dana, to bi onda na proljeće već značilo veći učinak od cijelog prethodnog mandata. A BiH upravo to treba. Ubrzani euroatlantski put. Bio on u sporazumu ili u zakonima.

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju? Pa da ‘obuzda bošnjački demografski oportunizam…'”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.

    A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:

    „Ko je drugi,
    ja sam prvi,
    da pijemo turske krvi“.

    Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.

    Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen.Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?

    U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.

    Bilo je, kažem, takvo vrijeme.

    A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.

    Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.

    Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.

     

     

    Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

    Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.

    Ako me to ne čini zapadnjakom…

    Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
    Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.

    U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.

    Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.

    A neki, eto, i mjesečna primanja.

    Šta sam vam hotio reći…

    Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.

    Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?

     

     

    Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?

    Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.

    U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.

    Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.

    Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.

    Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.

    Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…

    Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?

    Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.

    Južna Afrika, naime.

    (Slobodna Bosna)

    Kako je Konaković nadmudrio Nikšića: Sa duplo manje glasova, NiP na nivou BiH ima triput više pozicija od SDP-a, u Domu naroda BiH SDP neće imati nijednog delegata!

    Piše:
    Redakcija
    -

    SDP BiH je na nivou Bosne i Hercegovine osvojo više glasova nego NiP i Naša stranka zajedno. Pa, ipak, NiP će u Vijeću ministara BiH imati najbitniju poziciju – poziciju zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. S te pozicije Elmedin Konaković će moći kontrolisati dnevni red, ali i sva imenovanja u državnim agencijama, uključujući i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH SDP ima pet zastupnika. NiP ima tri. Međutim, u rukovodstvo Predstavničkog doma PS BiH izabran je NiP-ov kadar Denis Zvizdić. Istovremeno, SDP BiH neće imati nijednog delegata u Domu naroda PS BiH. Hrvata će, izvjesno je, prepustiti HDZ-u BiH, dok će u ime stranaka Trojke, u Klub Bošnjaka Doma naroda PS BiH biti izabran Kemal Ademović iz Naroda i pravde, koji će, vjerovatno, postati član Kolegija tog Doma. Dakle, sa 79 hiljada glasova na nivou BiH, NiP je na istom nivou dobio tri ključne  bošnjačke pozicije na koje su postavljeni – Elmedin Konaković, predsjednik NiP-a, Kemal Ademović, prvi potpredsjednik NiP-a, i Denis Zvizdić, drugi potpredsjednik NiP-a. Sa 129 hiljada glasova i pet zastupnika na novu BiH, SDP-u će na nivou BiH pripasti samo jedna ministarska pozicija u Vijeću ministara BiH. Baš koliko i Našoj stranci koja je osvojila 49 hiljada glasova i koja ima dvoje državnih zastupnika.

    I na nivou Federacije BiH situacija je slična. SDP BiH je osvojio 131 hiljadu glasova, što je za 17 hiljada više nego što su osvojili NiP i Naša stranka zajedno. SDP u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH ima petnaest zastupnika, dok NiP i Naša stranka imaju zajedno – trinaest. Međutim, u rokovodstvu Zastupničkog doma FBiH SDP nema nikoga. Poziciju predsjedavajuće Zastupničkog doma dobila je Mirjana Lepić-Marinković iz Naše strake (kompenzacijski mandat). Zamjeničke pozicije su pripale Edini Gabeli iz Stranke za BiH i Mladenu Boškoviću iz HDZ-a BiH. Dakle, iako je SDP-ov klub najbrojniji u vladajućoj koaliciji na nivou FBiH, ta stranka nije dobila nijednu poziciju. Kada je u pitanju zakonodavna vlast na nivou FBiH, SDP je dobio potpredsjednika Doma naroda FBiH i reda srpskog naroda. Funkcija predsjedavajućeg je pripala HDZ-u BiH, dok je funkcija potpredsjednika iz reda bošnjačkog naroda pripala Izenu Hajdareviću iz Naroda i pravde. Istina, SDP-u BiH bi trebala pripasti pozicija premijera Federacije BiH, ali s obzirom na procedure, teško je očekivati da će tu funkciju dobiti predsjednik SDP-a Nermin Nikšić.

    Tuzlanski kanton je najveća baza SDP-a BiH, gdje je ta stranka osvojila 37 hiljada glasova. NiP je u TK osvojio 10 hiljada glasova. SDP BiH u Skupštini TK ima osam zastupnika, NiP ima dvoje. Među zastupnicima u Skupštini TK, SDP ima jednu Hrvaticu. Ipak, ta stranka je odlučila da prilikom izbora hrvatskog delegata iz TK prepusti Narodu i pravdi. Šest zastupnika SDP-a u Skupštini TK se izjasnilo – Bošnjacima. No, prilikom izbora bošnjačkih delegata, SDP BiH je dobio jedno od ukupno pet B mjesta, dok su drugu poziciju prepustili – Narodu i pravdi. Tako je, u konačnici, oboje NiP-ovih zastupnika prošlo u Dom naroda FBiH (Bošnjak – Izen Hajdarević i Hrvatica Silva Banović), dok je SDP BiH sa osam zastupnika dobio dva delegata (jednog Bošnjaka – Dževad Hadžić i jednog Srbina – Slađan Ilić). Dakle, sa četiri puta manje glasova i zastupnika, NiP je iz Tuzlanskog kantona dobio isti broj delegata kao i SDP BiH. Iako je TK, kako rekosmo, baza SDP-a, u ovom kantonu ta stranka će biti u opoziciji.

    U Unsko-sanskom kantonu SDP je treća stranka. Osvojili su devet hiljada glasova, odnosno – duplo više od Naroda i pravde. Međutim, prilikom izbora bošnjačkih delegata iz USK-a, SDP je glasao za kandidata Naroda i pravde. Tako u Domu naroda FBiH Bošnjake iz USK zastupa NiP-ovac Azhar Sejarić. SDP-u je pripao srpski delegat koji bi im, inače, pripao i bez glasanja, jer je Mladen Lonić jedini Srbin izabran u Skupštinu USK.

    U Zeničko-dobojskom kantonu SDP BiH je osvojio 20 hiljada glasova, skoro duplo više od NiP-a koji je osvojio 11 hiljada glasova. Međutim, prilikom izbora bošnjačkog delegata SDP BiH je podržao NiP-ovu kandidatkinju Amru Babić. SDP-u je pripalo mjesto delegata iz reda hrvatskog naroda koji je dobio podršku BHI Fuada Kasumovića, dok je NiP-ov zastupnik podržao listu HDZ-a BiH.

    U Bosansko-podrinjskom kantonu NiP je osvojio 1444 glasa, dok je SDP osvojio 1136 glasova. Prilikom raspodjele pozicija, NiP je dobio bošnjačkog delegata iz tog kantona. U Vladi BPK SDP je dobio samo jednu poziciju (MUP). Prilikom raspodjele javnih preduzeća i ministarstava u BPK – NiP je dobio devet pozicija, Novi početak sedam, SBiH (sa manje osvojenih glasova od SDP-a) šest, koliko je dobila i Nova politička inicijativa (manje glasova od SDP-a). SDP BiH je u raspodjeli dobio – pet pozicija.

    U Kantonu Sarajevu SDP BiH je treća politička partija. I u tom su kantonu, uspjeli dobiti jednog bošnjačkog delegata (Irfan Čengić) i troje Srba (sve S bi pozicije im pripale i bez glasanja). Prema trenutnom rasporedu funkcija, SDP će i u KS ostati bez premijerske pozicije koja bi trebala pripasti Našoj stranci koja je osvojila manje glasova od SDP-a BiH.

    Zahvaljujući ovakvom glasanju u skupštinama kantona, SDP BiH u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH ima samo dva delegata. Iako je u svim kantonima (osim u KS i BPK) Narod i pravda slabiji politički subjekt od SDP-a BiH, ta stranka će u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH imati čak pet delegata, što im garantuje izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda BiH (Kemal Ademović). Kada je u pitanju izbor delegata iz reda hrvatskog naroda u Domu naroda FBiH, SDP BiH je uspio dobiti samo jednu poziciju (Marina Mujkanović iz ZDK), baš koliko je dobila stranka Narod i pravda (Silva Banović iz TK). Te dvije ruke im nisu dovoljne za izbor državnog delegata iz reda hrvatskog naroda. Dakle, zahvaljujući tome što stu pružali podršku kadrovima NiP-a, SDP BiH u Domu naroda PS BiH neće imati nijednog delegata. Da podsjetimo, u mandatnom periodu 2018.-2022., SDP je u Domu naroda imao Bošnjaka Denisa Bećirovića. U periodu od 2014. do 2018. godine, SDP, također, nije imao nijednog dlegata u Domu naroda PS BiH. No, to se desilo nakon propasti SDP-a na izborima 2014. godine. U mandatnom periodu 2010.-2014., SDP BiH je u Domu naroda PS BiH imao čak dva Bošnjaka (Hasan Bećirović i Mehmed Bradarić), i jednog Hrvata (Krunoslava Vrdoljaka). Tokom mandata 2006.-2010. SDP je u Domu naroda PS BiH imao jednog Bošnjaka (Adem Ibrahimpašić), dok je u periodu od 2002.-do 2006., SDP imao delegata u Klubu Hrvata (Tomislav Limov).

    OHR izvršio pritisak na Ustavni sud BiH: Nacrtom odluke predloženo odbijanje Komšićevog zahtjeva za ocjene ustavnosti Schmidtovih amandmana na Ustav FBiH i Izborni zakon BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Pritisci Christiana Schmidta na sudije Ustavnog suda BiH su urodili plodom. Stručne službe i sudija izvjestilac pripremili su novi draft odluke i sada predlažu da Ustavni sud BiH na plenarnoj sjednici (19. i 20.) odbije zahtjeve Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojima je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, a koje 2. oktobra nametnuo OHR. No, da bi Schmidtove “odredbe” bile proglašene “usklađenim sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima” i Ustavom BiH, za ovaj prijedlog odluke mora glasati petero sudija Ustavnog suda BiH. Izvjestiteljica u ovom slučaju je švicarska sutkinja Helen Keller i, ona je, nakon pritisaka iz OHR-a, sada stava da se Komšićev i Džaferovićev zahtjev treba odbaciti ili odbiti. Izvjesno je da će sutkinju Keller pratiti Valerija Galić, sutkinja Ustavnog suda BiH koja je funkciju dobila na prijedlog HDZ-a BiH.  Preostalih petero sudija, među kojima je troje domaćih i dvoje stranaca, još uvijek nije zauzelo stav. Ukoliko od njih petero, troje bude protiv ovakvog prijedloga, to će značiti da Ustavni sud BiH opet neće moći donijeti odlulku i da će predmet ponovo biti razmatran na nekoj od narednih plenarnih sjednica.

    Ustavni sud BiH je u ovom trenutku nepopunjen, jer nakon penzionisanja Mate Tadića i Miodraga Simovića nedostaje dvoje sudija, po jedan iz oba entiteta. Tako u Ustavnom sudu BiH trenutno sjede Valerija Galić, Helen Keller, Mirsad Ćeman, Zlatko Knežević, Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku. Švicarska sutkinja Helen Keller je, rekosmo, izvjestilac i ona je, sa stručnom službom i registrarom Ustavnog suda Sevimom Sali-Terzić pripremala draft odluke kojom se odbija Komšićev i Džaferovićev zahtjev. Inače, registrar Ustavnog suda Sevima Sali-Terzić je već na svom Twitter nalogu dijelila objave u kojima se, faktički podržava odluka OHR-a o nametanju izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH.

    “Retvitovanje raznih stavova o nekom pitanju nije ni podržavanje, niti opstruiranje bilo čega, već praćenje i dijeljenje raznih mišljenja. Ja sam ranije prenijela i drugačija mišljenja. Međutim, ništa od ovoga neće i ne može utjecati na odlučivanje Ustavnog sudal, koji u svakom predmetu odluke donosi na osnovu Ustava BiH, a ne na osnovu različitih razmišljanja i javnosti i na društvenim mrežama”, izjavila je za Istraga.ba registrar Ustavnog suda Bih Sevima Sali-Terzić.

    Međutim, prema informacijama Istrage, stavovi određenih diplomata bili su ključni prilikom pripreme nacrta odluke Ustavnog suda BiH. Christian Schmidt je lično imao sastanke sa pojedinim ustavnim sudijama koju su, nakon toga, promijenili mišljenje glede Komšićevog i Džaferovićevog zahtjeva.

    Podsjećamo, član Predsjedništva BiH Željko Komšić zatražio je od Ustavnog suda BiH izjašnjenje da li su amandmani na Ustav FBiH i Izborni zakon koje je 2. oktobra ove godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt usklađeni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama.

    Jedna od odredaba čiju je ocjenu zatraži Željko Komšić i Šefik Džaferović odnosi se na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

    “Bilo koja grupa od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto potpredsjednika
    Federacije”, glasi prvi član Amandmana CXX kojeg je nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.

    Visoki predstavnik je, tako, nametnuo iste odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu U14/12 već utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, uz promjene koje se odnose samo na potrebni broj glasova u okviru klubova konstituentnih naroda uz isključivanje Ostalih kao mogućih kandidata za te funkcije čime su dovedeni u identičnu situaciju kao i prije usvajanja ovih odluka Visokog predstavnika.

    Podsjećamo, u izreci Odluke Ustavnog suda BiH, broj U14/12 navedeno je: “Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.

    Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. stav 1. i 2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava.

    “U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom.

    Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da su odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojima se Ostalima ne omogućava kandidiranje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Osporene odredbe, Visoki predstavnik je promijenio, ali je suština ostala ista, što se može jasno vidjeti iz sljedećeg: “Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih narodau Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim članom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, kako glasi odredba Ustava FBiH koju je navedenim amandmanima nametnuo Visoki predstavnik.

    Visoki predstavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz reda konstituentnih naroda. Građane Bosne i Hercegovine iz grupacije „Ostali“ zbog kojih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Visoki predstavnik ponovno ne pominje niti im daje mogućnost da kandidiraju svog kandidata bilo za predsjednika ili potpredsjednika FBiH niti imaju bilo kakvu ulogu u predlaganju kandidata, što se obavlja isključivo u okviru klubova konstituentnih naroda. Tako je, dakle, Visoki predstavnik nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Odlukom U14/12 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pa samim time i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

    Dakle, Ustavni sud BiH je već jednom utvrdio da je način izbora rukovodstva Federacije BiH neustavan. No, nakon pritiska OHR-a sada se razmatra drugačija mogućnost.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

    Jurišne patriote

    Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

    Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

    Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

    Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

    Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

    Zna se gdje je dobar Bošnjak

    I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

    (oslobodjenje.ba)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za Slobodnu Bosnu: “Ne pojesti g.vno – to se čini kao razumna odluka…”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Dritan Abazović je veliki reformator velikosrpskog nacionalizma. To je i Aca Vučić – no o tome ćemo drugi put.

    Dritan je sve ciljeve velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori ostvario koristeći „progresivnu“ retoriku. Dakle: ništa gusle, zbogom epika. On je Crnu Goru ukopao u “srpski svet” sve govoreći o zelenoj energiji, biciklima, regionalnoj saradnji i slobodnom tržištu. Jedna od omiljenih riječi bila mu je „inkluzivno“.

    Mene to podsjetilo na Franka Furedija. On je tvrdio da komplikovana, isprazna retorika koju su usvojile političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije…

    U slučaju Dritana Abazovića, prazna retorika evropskih elita koju je iskopirao nije krila odsustvo ideje, nego krvavu, devetnaestovjekovnu ideju čiji je on vojnik.

    Al’ kad pomenuh inkluzivnost…

    Sve je nama danas „inkluzivno“ – osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Zoran i Goran.

    Ide ovako…

    Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Zoran i Goran. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja.

    Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni,  iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Zoran ugleda balegu. Pomisli: „Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam sto eura – ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav“. Zato je rekao: „Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura“.

    Goran je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: „Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati“. Pa prihvati ponudu.

    Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Goran je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: „Zorane, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura“.

    Zoran je ovako mislio: “Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac”. Stoga pojede ponuđeno.

    Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a da pritom niko ništa nije zaradio.

    Prijatelj mu tada sa spokojem dostojnim kung fu učitelja objasni: “Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše, da se para vrti”.

    Isto važi i za demokratiju: glasam za ovoga i pojedem ono što se ne jede. Potom, da bih smijenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za onoga, pa opet pojedem ono što se ne jede. Jedini način da smijenim vlast koju sam birao da bih smijenio prethodnu je da opet pojedem govno: da glasam za drugu, treću, četvrtu skupinu podkapacitiranih lažova, podlaca, izdajnika, lopova… skupinu koja se eufemistički naziva političkom strankom. Ali to nipošto ne znači da sam glup, još manje da sistem ne valja. Važno je da je princip smjenjivosti vlasti ostvaren, važno je da demokratija funkcioniše.

    Doduše, ako bismo tjerali mak na konac, i nedemokratske vlasti su smjenjive. Istorija je puna revolucija, atentata, vojnih udara koji su uklonili neku vlast. No šta poslije? Izađeš na ulicu i oslobodiš se jednog gada, samo da bi ti na glavu sjeo drugi.

    Objektivno, u tome je velika prednost demokratije: jer omogućava rotaciju uhljupa na vlasti bez prolijevanja krvi. Ali i to treba uzeti sa zrnom soli. Jer, s vremena na vrijeme, ono što izgleda kao rutinska promjena zapravo vodi u uništenje države i društva.

    Zeleni Abazović je, tako, na vlast doveo četničkog vojvodu Andriju Mandića. Državu je dao u ruke čovjeka koji je (prije nego će njegovi poslanici počupati nekoliko mikrofona u sali Skupštine, flašom u glavu pogoditi poslanika Ranka Krivokapića, pokušati aktivirati limenku suzavca, pritom biti nedovoljno inteligentni da limenku otvore) posredstvom društvenih mreža svoje naoružane pristalice pozvao u sveti rat: iskopajte oružje, „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, citiram.

    Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropska bi se politička elita utrkivala u osudi poziva na džihad. Ovako, aplaudirali su novoj, demokratskoj, nekorumpiranoj vlasti u Crnoj Gori, kojom vedri i oblači baš Mandić, „Hristov vojnik“. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…

    Nakon gotovo tri godine od Mandićevog poziva na hrišćanski sveti rat, Gabrijel je Eskobar saopštio da vojvoda i njegova stranka nisu „poželjan partner SAD“. U međuvremenu su Mandić i Abazović sahranili Crnu Goru: njihovi su ljudi preuzimali instituciju po instituciju i stavili ih pod punu kontrolu Srbije, dakle Moskve.

    Sad treba da imamo izbore. Ali čemu? Vučić kontroliše sve. Ti će izbori biti festival demokratije u logoru. A kako je neko lucidno primijetio: na izborima u logoru uprava je siguran pobjednik.

    Što nas dovodi do poente ovog teksta. Mi živimo – jer tako kaže dominantna ideologija ovog vremena – u uvjerenju da je pred nama beskrajna mogućnost izbora. Prisustvo ideje nužnosti je znak primitivizma. Sve se može izabrati.Uvjereni smo, još, da gotovo svaka posljedica pogrešnog izbora može biti ispravljena – uvjereni smo, dakle, da naš izbor nije doista bitan, u svakom slučaju ne sudbonosan. Na koncu, doduše, umremo, ali stava smo da ni to nije bilo nužno – da smo odabrali da živimo zdravije, još bismo bili živi.

    Elem. Bili naši izbori bitni ili ne… Ne pojesti govno – to se čini kao razumna odluka.

    (Slobodna Bosna)

    1...181920...57Stranica 19 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj