U posljednje vrijeme češće se susrećem s terminom “radikalizacija Bošnjaka”.
Pitaju me to i strani prijatelji i poznanici. A ima i onih koji baš ne mogu razumjeti haman pa ništa u Bosni i Hercegovini.Šta je to “radikalizacija Bošnjaka”?I kako se ona uopće manifestira.
Zadnji razgovor na ovu temu imao sam baš nedavno. Sagovornik baš nije umio da objasni šta podrazumijeva pod “radikalizacijom Bošnjaka”.
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom navijaju za reprezentaciju Hrvatske, a “vatreni” im uzvrate veličanjem “Herceg Bosne”?
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom pune hale i sale neke tamo Cece?
Je li “radikalizacija Bošnjaka” to što je narodu koji je preživio genocid “prirodno” da ratni zločinci koji su ih progonili, palili, silovali, klali… slobodno šetkaju Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, dok i najniži pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine treba dobrano razmisliti da li mu je pametno preći granicu, posebno onu na istoku. Jer bi ga tamo mogla dočekati izmišljena optužnica.
Bošnjaci su već decenijama izloženi dehumanizaciji. Njima se sistemski uskraćuju najosnovnija prava, negiraju se i nepobitno i najboljim pravnim mehanizmima utvrđena istina o genocidu i agresiji…
Uporno ih se gura u torove, nastoji od malih nogu zatrijeti identitet, tjera ih se da pjevaju Svetom Savi i ne smiju zaobići nikakvu manifestaciju “Herceg Bosne”.
“Radikalizirani Bošnjaci” nisu ni pljunuli negatora genocida. Nekmoli da su bacili kamen na njega.
“Dostojanstveni prezir” je vrhunac “radikalizma” Bošnjaka.
S druge strane svako malo nam se postrojavaju raznorazne četničke formacije, Rusija je s obje noge u barem polovini Bosne i Hercegovine, Bošnjacima se onemogućava korištenje i najosnovnijih ljudskih prava…
Narod kojeg ima možda i dvije trećine po trenutnom sastavu stanovništva, u najboljem slučaju se svodi na jednu trećinu. Stranci kojima se obrate za pomoć, čak i ako su voljni to uraditi, ubrzo upadnu u utabanu stazu u kojoj se samo od Bošnjaka mogu dobiti ustupci, jer je jedino njima stalo do Bosne i Hercegovine.
Na drugoj strani jača radikalizam, ratni zločinci su na pozicijama a osobe s crne liste naturaju se na čelo državnih institucija i budu izabrani presudnim bošnjačkim glasovima.
I onda se Bošnjacima spočitava “radikalizam”.
Narodu koji je preživio genocid. Narodu koji se odupr'o agresijama. Narodu kome je osveta – pravda. Narodu koji hoće da se poštuju zakoni. Narodu koji pita zašto – kao demografska većina mora biti i vječno ostati politička manjina?Narodu koji upre prstom i kaže – a šta je ovo? Ovo što ovi drugi rade je – ok?
Priča o “bošnjačkom radikalizmu” je odraz duboko ukorjenjene predrasude da je “radikalizam prirodno stanje muslimana”. I, pošto su Bošnjaci uglavnom muslimani, “normalno” je da su samom tom činjenicom i radikalni.
Istinski radikalizam susjeda, a pogotovo komšija je – “prirodno stanje”, “datost koja se ne može promijeniti”, čak i “kolektivna sramota” istih, ali se priznaje i njeni su predstavnici “normalni” sagovornici.
Bošnjaci nisu “baždareni” za radikalizam. A pogotovo ne terorizam. Iako su bili suočeni s nestankom, tokom agresija nije zabilježen niti jedan jedini akt bilo kakvog nasilja, odmazde…
Nije se desilo da se kamion pun eksploziva detonira na nekom od beogradskih mostova (kao što se detonirao na mostu koji povezuje Rusiju s okupiranim ukrajnskim Krimom, na primjer)…
Jeste bilo imbecilnih i za svaku osudu pokušaja i zlodjela poslije rata koje su činili uglavnom “mudžahedini”. Za većinu njih pokazalo se da su bili strani špijuni.
Bošnjaci su se s takvima obračunali u skladu s zakonom. Možda će neko reći da upravo ovaj tekst odražava sve ono što je “bošnjački radikalizam”.
Ako je to tako, onda oni stvarno nemaju pojma šta je radikalizam.
Prve ‘blagodati’ činjenice da je Nenad Nešić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine već vidimo na djelu! Grubo se prekršio Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u BiH.
Slanje misija za spašavanje u Tursku bez odluka države BiH je ponižavanje državnosti Bosne i Hercegovine i to direktno od strane Milorada Dodika, dok nam danas njegov koalicijski partner Nermin Nikšić (SDP) priča o novim imenovanjima, igrama oko pozicije prvog čovjeka UIO, direktora OSA-e itd…
Specijalistički timovi Civilne zaštite republike srpske za spašavanje iz ruševina sa 21 pripadnikom operativnog tima već su otputovali u u Tursku, spremni su i pripadnici Federalne specijalizirane jedinice za spašavanje iz ruševina – jedinica za urbano traganje i spašavanje – USAR tim, njih 42, s medicinarima, potražnim psima i potrebnom opremom. Oni će se također uputiti u Tursku kako bi pomogli stanovništvu nakon razornog zemljotresa koji je pogodio ovu zemlju.
Gdje je onda problem?
Odgovor je vrlo jednostavan. Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u BiH precizira jasno šta je dužnost Vijeća ministara BiH u ovakvim prilikama, ali ništa od toga nije ispoštovano.
Još jučer je Vlada FBiH uputila zaključak donesen na telefonskoj sjednici Vlade FBiH koji je upućen prema Vijeću ministara koje je bilo dužno reagirati na isti, te također održati sjednicu i u skladu sa zakonom ‘formirati od specijaliziranih jedinica i službi civilne zaštite entiteta, Brčko Distrikta BiH i drugih institucija, organa i pravnih lica na nivou Bosne i Hercegovine, mješovitu specijaliziranu jedinicu za zaštitu i spašavanje za djelovanje u slučaju prirodne ili druge nesreće za učešće u međunarodnim vježbama, operacijama pomoći i drugim aktivnostima…’
No, Nenad Nešić je nakon poziva Dodika, prema saznanjima Patrije, usporio procedure, te do danas nije urađeno ništa što je bilo neophodno kako bi se ista jedinica mogla u skladu sa zakonom poslati u Tursku. Dodik je insistirao da nikakve koordinacije ne treba biti niti da je neopohdona ikakva odluka Vijeća ministara BiH, što je apsolutno netačno.
Također, kako saznajemo Vijeće ministara priprema neku odluku o finansijskoj pomoći Turskoj, no Dodik je sukladno svojoj politici preskočio sve procedure i poslao tim u Tursku!
I FUCZ nema drugih rješenja, nego da, samo po osnovu zaključaka Vlade FBiH krene u pomoć i spašavanje u Tursku.
Ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić nije propustio priliku da ‘fantomski’ pojasni kako Civilna zaštita Republike Srpske ide samostalno!?
– Oni su stupili u kontakt sa Vladom Turske i dobili su saglasnot, a i od nas će dobiti ostale potrebne dozvole u skladu sa zakonom – naveo je on.
– Ovi su iskoordinirali, ovi idu, ovi čekaju i tako… Uglavnom, bit će pomoći. Ja upravo potpisujem akt ka Vijeću ministara, odluka o pružanju međunarodne pomoći za zaštitu i spašavanje.
Očekujem da Vijeće ministara usvoji što prije ovu odluku i da time budu otvorena vrata za pomoć i slanje civilnih zaštita i FBiH i RS-a – dodao je on.
No Vijeće ministara u skladu sa zakonom koordinira provođenje standardnih operativnih procedura prilikom pružanja međunarodne pomoći, a to su propustili uraditi.
Čini se da ipak nova vlast na nivou Vijeća ministara BiH radi pod palicom Dodika, kojem je krajnji cilj predstavljanje BiH nemogućom državom, iako je npr. Vlada FBiH postupila pravovremeno i još jučer dostavila Vijeću ministara potrebnu saglasnost u vezi upućivanja pomoći republici Turskoj.
Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
Nakon prijevremenih izbora zaključak je jedan – iste stranke upravljat će istim gradovima u Federaciji BiH. PoMAK je imao gradonačenika Bihaća Šuhreta Fazlića. Na prijevremenim izborima pobijedio je PoMAK-ov Elvedin Sedić. Tuzlom je upravljao SDP-ov gradonačelnik Jasmin Imamović. I nakon prijevremenih izbora Tuzlom će upravljati SDP-ov Zijad Lugavić. Srebrenikom je upravljao NiP-ov Nihad Omerović. Ubuduće će upravljati NiP-ov Adnan Bijelić. Načelnik Vogošće je bio SDA-ov Edin Smajić. Nakon prijevremenih izbora Vogošćom će upravljati SDA-ov Migdad Hasanović. Međutim, evidentno je da je euforija oko stranaka Trojke (SDP, Naša stranka i NiP) u padu. Evo detalja.
Bihać
Gradonačelnik Bihaća bit će Elvedin Sedić iz PoMAK-a. On je uspio iskoristiti infrastrukturu koju je izgradio bivši gradonačelnik Šuhret Fazlić koji je, nakon Općih izbora, prihvatio funkciju zastupnika u Skupštini USK. Drugoplasirani kandidat je Hamdija Abdić Tigar koji je za Sedićem zaostao skoro 2000 glasova. SDA je, tako, platila cijenu zbog kandidovanja ratnog komandanta opterećenom krivičnim procesom za ubistvo (slučaj generala Šantića) i brojnim presudama za nasilničko ponašanje. Trećeplasirani kandidat je SDP-ov Adnan Habibija koji je osvojio skoro duplo manje glasova od PoMAK-ovog Sedića. Četvrti je nezavisni kandidat Amarildo Mulić. Ono što treba naglasiti, stranke Trojke (SDP, NS i NiP) nisu nastupali jedinstveno u Bihaću. SDP je imao svog kandidata koji je doživio debakl, Naša stranka je podržala Amarilda Mulića koji nije mogao osvojiti ni 10 posto glasova, a NiP se naslonio na talas PoMAK-ovog kandidata Sedića. Poređenja radi, Šuhret Fazlić je 2020. godine osvojio skoro 10 hiljada glasova, dok je SDA bila tek treća. SDP je, u odnosu na 2020. doživio rast, dok NiP sada nije ni imao kandidata.
Tuzla
Pobjeda SDP-ovog kandidata Zijada Lugavića nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. No, izbori za gradonačelnika Tuzle ne mogu biti nikakav pokazatelj. Prvo, SDP nikad nije izgubio izbore u Tuzli. Drugo, SDA nije imala svog kandidata za gradonačelnika niti su se uključivali u kampanju. Treće, kandidat Naše stranke Omer Berbić koja je dio Trojke bio je tek trećeplasirani i osvojio je skoro duplo manje glasova od Mirnesa Ajanovića (BOSS) koji je sa oko 7000 glasova postigao iznenađujuće dobar rezultat. Lugavić je osvojio oko 10 hiljada glasova. Dakle, u Tuzli su se nadmetale stranke Trojke međusobno i izborni rezultati u tom gradu ne mogu biti pokazatelj bilo čega.
Srebrenik
Do Općih izbora, gradonačelnik Srebrenika je bio Nihad Omerović iz NiP-a. U pitanju je bivši SDA-ov kadar koji je, u međuvremenu, prešao u NiP. On je, recimo, na lokalnim izborima 2020. godine kao nezavisni kandidat kojeg je podržao NiP, osvojio 10.335 glasova. SDA-ov kandidat je tada osvojio 6630, PDA-ov kandidat 1600, a SDP-ova kandidatkinja 1010 glasova. Nakon što je Omerović podnio ostavku, raspisanu su prijevremeni izbori. Stranke Trojke (NiP, SDP, NS) i PDA su podržali Adnana Bijelića. SDA je kandidovala Nermina Tursića. Treba napomenuti da je, gledajući 2022. godinu, kapacitet stranaka Trojke bio skoro 13 hiljada glasova. Međutim, prema nepotpunim rezultatima, glasovi stranaka Trojke su prepolovljeni (6400), dok je SDA pala za oko 400 glasova. Ipak, treba uzeti u obzir manju izlaznost, odnosno tradicionalnu nezainteresiranost birača za prijevremene izbore.
Vogošća
Načelnik Općine Vogošća bit će Migdad Hasanović. On je osvojio oko 5300. Kandidat Trojke (SDP, NS i NiP) Adnan Šerak je osvojio 2900 glasova. Ono što je primjetno, razlika između SDA-ovog i NiP-ovog kandidata je znatno veća u odnosu na 2020. godinu, iako je izlaznost znatno manja. Na lokalnim izborima 2020. godine kandidat stranaka Trojke je osvojio 4673 glasova, dok je kandidat SDA osvojio 6159. Sada su, faktički, ista dva bloka imala svoje kandidate i SDA je napravila veću razliku.
Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.
„Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar“: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…
Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.
UTORAK, 24. JANUAR
Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.
Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.
Iako je ime, lik i djelo Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.
Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!
SRIJEDA, 25. JANUAR
U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.
No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.
Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.
I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.
Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.
Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.
Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.
ČETVRTAK, 26. JANAUR
Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.
Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.
Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur'an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.
Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji, platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.
Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.
Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard, iz njega ne govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!
PETAK, 27. JANUAR
Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.
Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.
Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!
U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je, piše britanski povjesničar, „da se holokaust nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.
Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.
SUBOTA, 28. JANUAR
Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.
U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.
Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.
Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.
Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.
Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!
NEDJELJA, 29. JANUAR
Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.
Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.
Jelena Dokić i Novak Đoković
A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.
Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.
O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.
Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo javno ponašanje Srđana Đokovića nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova da ga ostave bez posla.
Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.
Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.
Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…
Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.
Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.
Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.
„Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“
OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.
Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.
Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.
Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.
Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija, Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.
Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u Bosni i Hercegovini.
Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.
U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.
Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.
Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.
Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.
Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.
U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine. „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.
Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.
Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.
Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.
Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.
Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.
Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.
OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.
The collapse of the Russian Federation will improve the security and stability of several nearby regions, including the Western Balkans. A rump Muscovite state military defeated in Ukraine, under intense international sanctions, with falling energy revenues, a depleted budget, and shorn of its resource base in Siberia will have severely reduced capabilities to attack its neighbors or foment unrest outside its borders.
As Moscow turns inward to deal with multiplying crises its capacity for foreign aggression will diminish. Its ability to entangle Europe in energy dependence, engage in political corruption, and spread disinformation will be curtailed. NATO’s eastern flank from the Arctic to the Black Sea will become more secure and enhance economic development and regional cooperation. Ukraine and Moldova will be able to regain their occupied territories and petition for EU and NATO integration without fear of Russia’s reaction. Belarus can secure its independence, build a democracy, and develop productive relations with its neighbors.
In the Western Balkans, without Russian support Serbia’s ability to destabilize the region will be reduced and the threat of armed conflict in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro will recede. The EU project can gather momentum again and NATO will no longer have an internal flank that it must protect from Moscow’s ambitions. However, Washington and Brussels must also beware of lighting fuses for future conflicts through any compromises with Belgrade’s mini-imperialism. The creation of a Serbian entity in Kosova, as envisaged by US and EU negotiators, will embolden the separatist government in Banja Luka and can also lead to calls for dividing Montenegro.
With a weakened Russia in the South Caucasus, Georgia will be able to negotiate the return of Abkhazia and South Ossetia as autonomous republics within a Georgian federation. Armenia and Azerbaijan will finally be able to sign a peace treaty without Moscow’s interference. This will also undercut negative Iranian influences in the region and help Turkey to develop relations with Turkic-speaking states in Central Asia and Turkic nations trapped in the Russian Federation. Georgia and Azerbaijan will be able to forge relations with the emerging independent republics of the North Caucasus and help them to become new partners with Western institutions.
Central Asian states will feel increasingly liberated from Russia and can turn to the West for deeper energy, economic, and security connections. New pro-Western states will emerge from across the Russian federation that can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. China will be in a weaker position to expand its influence by collaborating with a failing Russia, but it will also try to benefit from Russia’s rupture. Beijing will aim to expand its influence among emerging state entities in Siberia and the Far East, allowing for direct exploitation of local resources without Moscow’s interference, and affording easier access to the Arctic and northern trade routes. Russia’s regime will no longer possess the military presence to counter Chinese pressure as it exhausts its resources on preventing a catastrophic defeat in Ukraine.
The US and EU must extend their influence in Russia’s Pacific and Siberian territories and work in tandem with Japan, South Korea, Taiwan, and Canada to open up avenues for diplomatic contacts and economic cooperation with embryonic states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek recognition and investment from abroad and similarly to the Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire. Russia’s rupture will provide America with potential new allies in the Pacific region, but it will also create new points of confrontation with China’s ambitions. It is time to start planning on how to manage Chinese potential territorial claims and economic entrapment among the post-Russia states.
Western policy makers have been warning that we help Putin by talking about Russia’s collapse, because this allegedly enables the Kremlin to mobilize the public in support of the regime. In reality, it is silence, denials, and lack of a future-oriented policy that helps Moscow. The Kremlin claims that the West wants to destroy Russia regardless of actual US and EU policy. Denials from Washington and Brussels simply fuel Kremlin conspiracies, similarly to its narrative about the alleged NATO threat. Officials have tried to convince Russian officials that NATO is not a threat to Russia for over two decades and failed to realize that the Kremlin invents Western threats regardless of actual policy.
A much more effective approach would be to clearly specify what the West supports in Russia. Open backing for pluralism, democracy, federalism, civil rights, and the autonomy of republics and regions can help embolden Russia’s citizens by demonstrating that they are not globally isolated. They will improve their quest for stability and economic development by rejecting Moscow and forming new states that cultivate peaceful relations with neighbors.
Most Western leaders still believe they can return to the post-Cold War status quo and fail to see the benefits of Russia’s disintegration. Instead of planning contingencies for capitalizing on Russia’s de-imperialization, most Western officials are stuck in a bygone era. Even after the horrors of Russia’s attack on Ukraine, too many Western officials still exhibit wishful thinking that beneficial relations can be established with a post-Putin Kremlin or that Russian liberals can democratize the empire.
Western officials made a grave mistake when they assumed that the collapse of Soviet communism ensured the end of Russian imperialism. They must now avoid a second strategic mistake by presuming that the current empire is permanent. Imperial states invariably collapse when they overreach, as Moscow has in Ukraine, and where centrifugal pressures are fueled by economic decline, regional resentments, and national revivals. Washington and Brussels must reach out to Russia’s republics and regions and demonstrate that citizens of the failed federation do have a future beyond the destructive imperial fantasies of the Kremlin elite.
Sredinom decembra prošle godine u Zagrebu je održan REKOM-ov 15. forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim državama. O suočavanju s prošlošću, odnosu prema žrtvama, (ne)uspjelim političkim praksama govorili su aktivisti, novinari, pokoji političar i predstavnici akademske zajednice.
Irski/naš/evropski akademik
Nije samo moj dojam: ubjedljivo najzapaženiji istup imao je naše gore list, rođeni Banjalučanin, redovni profesor Univerziteta u Dublinu, viši naučni suradnik CNAM-a u Parizu, angažirani sociolog čije su knjige, recenzirani članci i gostovanja zapaženi širom svijeta. Siniša Malešević, pazi sad, 2010. primljen je u Kraljevsku irsku akademiju, dvije godine kasnije postao je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a 2014. postao je član Academia Europaea.
Po čemu se irski/naš/evropski akademik Malešević razlikuje od akademika koje možemo čuti i nerijetko slušamo na Balkanu? Akademik Malešević – u najkraćem – ne bježi od jasnih rečenica, (bolne) analize stanja u našim društvima i, zamislite, stvari zove imenima koja im pripadaju. I pritom ne samo da ga svi razumiju već je njegov pristup potpuno rasterećen svih strahova koje iščitavamo u domaćim opcijama.
Zašto se, dakle, naši akademici, a nije da ih nemamo, boje reći popu pop, a bobu bob? Zašto naša akademska zajednica ne daje očekivani doprinos razvoju društva, već, štaviše, nerijetko saučestvuje u njegovom raspadu? Zašto su naši akademici, čast izuzecima, sluge politike? Posegnuću za vjerovatno najtačnijim odgovorom, definicijom čovjeka koji nije akademik, već vrhunski poznavatelj ljudi na ovim prostorima: Mustafa Spahić, koji je kao imam prehodao Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko više puta, ima običaj reći da mi živimo u zapušćanom društvu, vrlo svjesno insistirajući na ovom nepravopisnom epitetu. I nije nevažno napomenuti da je riječ o čovjeku koji nije samo čitao Hegela već i (nedostajuće) knjige prepisivao u zloglasnom zatvoru u Foči, u kome je služio kao politički zatvorenik. Opširni Mujki bi mogao stranice (šta stranice, tomove knjiga) potrošiti argumentirajući svoju tezu, no svaki početak i kraj bi morao završiti u domaćem odnosu prema znanju, obrazovanju, nauci i njezinoj primjeni. Odmah iza rata, ovdašnje su se politike bacile na spuštanje obrazovanja u nadležnosti općina i kantona, na nivou države OSCE je svojevremeno jedva progurao Okvirni zakon o visokom obrazovanju, a paralelno s tim naši su političari – insistirajući na podijeljenim društvima – pravili i akademije za vlastite potrebe. Akademija nauka i umjetnosti RS-a začeta je (još) u ratu, no osnovana godinu iza njega, oktobra 1996. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH nastala je dosta kasnije, juna 2014, tri godine nakon što je u Novom Pazaru – na inicijativu Fatmira Alispahića – tadašnji glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić odlučio ustanoviti Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti. Zukorlićev put od muftije do akademika bio je strelovit, neuporediv čak i sa akademskom karijerom Dragana Čovića, kako u BiH tako i u Hrvatskoj. No, ilustrativniji i od Zukorlića primjer je akademika Suada Kurčehajića, koji je u BANU primljen 2017. pa valjda nezadovoljan brojem titula, 2021. osnovao ovdašnju akademiju Kulin ban koja ga je izabrala za predsjednika.
Gdje je tu ANUBiH? Najviša naučna i umjetnička državna institucija Bosne i Hercegovine, utemeljena 1951. godine, koja kao Akademija djeluje od 1966, i u ratu je čuvala obraz BiH. Od Daytona naovamo imala je sigurno i propusta i podlijeganja aktualnim politikama, no bila je i ostala hram nauke i umjetnosti, ono najbolje što imamo. Mnogo više o ANUBiH – nego svi godišnjaci, konferencije i prijemi u članstvo – govori odnos službenog Sarajeva i države BiH prema njenom opstanku, čuvanju i razvoju. Banja Luka i Mostar je jedva trpe, a u prioritetima osmorke je rame uz rame s BANU! To se vrlo slikovito pokazalo na izglasavanju najnovijeg budžeta Federacije, amandmanom u Predstavničkom domu FBiH po kojem i BANU i ANUBiH zaslužuju podjednakih 300.000 KM. S obzirom na to da je paket od 50 amandmana zajednički uradak stranaka osmorke i HDZ-a BiH, ne treba uopće sumnjati da je i HAZU dobio identičnu sumu. Irfan Čengić, jedan od rijetkih esdepeovaca koji i javno vjeruje u zajedništvo osmorke, pokušao je u Domu naroda (možda i zbog ANUBiH?) objasniti kako amandmani na budžet nisu rezultat stranačkih opredjeljenja, već samostalnih angažmana zastupnika, no čak i to je u ovom slučaju manje bitno od političkog stava osmorke spram ANUBiH. Koja im je, dakle, jednaka udruga građana kao i sva ona političko/nacionalna uzgajališta neostvarenih akademika.
Teški iskoraci
Danas je najavljen koalicijski sastanak osmorke. Nakon što su u javnosti pale teške riječi i još teže Viber poruke, nema sumnje da će na dnevnom redu biti mnogo važniji problemi od pojedinačnih budžetskih stavki. Pitanje opstanka koalicije. Sve su oči uprte u SDP, koji spin-majstori SDA uvjeravaju da je malo mačku teleća glava. Osmorka je – makar kao šestorka – uspjela formirati Vijeće ministara i sada je pred njom naredni korak od sedam milja. Federacija. Ako opstane, ima šansu uraditi upravo ono zbog čega se i okupila, napraviti važne iskorake za BiH na njenom euroatlantskom putu i pokrenuti reforme od kojih ćemo svi vidjeti korist. Za razliku od dosadašnjeg trojnog jedinstva u nečinjenju. No, kako god da odluče, stranke koje su napravile Vijeće ministara sa SNSD-om i HDZ-om moraju biti svjesne da će se njihov odnos prema državi BiH mjeriti na principijelnom stavu kakav je odnos prema ANUBiH i spremnosti da (i) Islamska zajednica dobije svoj ugovor s državom. I naravno, prema reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, s kojim naprosto nije primjereno dopisivati se na već viđeni način. Pred BiH je historijska šansa, kandidatski status koji moramo zgrabiti, zarad onih principa za koje se ova zemlja i njena Armija borila devedesetih. Zemlju ravnopravnih naroda i građana, koji se ne moraju voljeti, ali se mogu dogovarati, i zemlju u kojoj će ekonomija, investicije i razvoj biti privilegija svih, a ne samo nekih. Na dosezanju tih ciljeva moraju biti angažirani naučnici i akademici, ne titulaši, već oni koje i danas oko sebe okuplja ANUBiH.
Nermin Nikšić je sam od sebe napravio taoca. Federalni premijer ne može biti bez saglasnosti SDA. U Vijeću ministara BiH ne može ništa bez Dodika i Čovića. Nema nijednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nema nikog u rukovodstvu oba doma državnog Parlamenta. U rukovodstvu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije nema nikoga. Izbor njegovog potpredsjednika Federacije ovisi o HDZ-ovoj dobroj volji. Opozicija je u Tuzlanskom kantonu gdje je SDP BiH osvojio četvrtinu svojih glasova. U Goraždu nema premijera ni rukovodstvo skupštine. U Zenici sve procese, i u gradu i u kantonu, vodi Fuad Kasumović. U USK o svemu odlučuju NES i SDA. U Kantonu 10 ne smije u vlast bez HDZ-a koji nema većinu. U HNK ulazak u vlast ovisi mu o HDZ-u. A po glasovima, druga je stranka u Federaciji. I najjača politička partija, sa najvećim brojem zastupnika, od svih vladajućih političkih partija iz Federacije, uključujući i HDZ BiH.
Sada, kada je izgubio sve, partnerima iz osmorke prijeti da će otići sa SDA na nivou Federacije BiH. Ali šta Nikšić može ponuditi SDA-u i DF-u? Sebe kao premijera? Predsjednik SDA Bakir Izetbegović već saopćio da budući potpredsjednik FBiH Refik Lendo sigurno neće potpisati imenovanje Vlade Federacije BiH u kojoj bi Nermin Nikšić bio premijer. Istina, ne bi bilo prvi put da Izetbegović zaboravi obećano.
Ali da vidimo koji je stvarni „miraz“ predsjednika SDP-a.
Čak i ako prođe Igor Stojanović za potpredsjednika Federacije BiH iz reda srpskog naroda, Nermin Nikšić ne može biti premijer sve dok SDA-ov Lendo to ne potpiše. Ako, pak, odbaci NES i SBiH, kako je najavio, dolazi u situaciju da, čak i sa podrškom HDZ-a, NiP-a i Naše stranke, ostane bez većine u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. U tom slučaju može birati – da li će Stojanović potpisati novu Vladu Federacije koju bi činili SDA, NES, SBiH, DF i HDZ, ili da ostavi Vladu Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu. U oba slučaja – Nermin Nikšić neće biti ništa.
Opcija broj dva: ostanak Nermina Nikšića u koaliciji sa NES-om i SBiH-om na nivu Federacije mu ne garantuje ništa. Bez potpisa Refika Lende ne može biti premijer Federacije. Dakle, opet ovisi o SDA-u. No, koji je motiv SDA da Nikšiću da poziciju premijera, a da, pritome, nakon Vijeća ministara BiH izgubi i Vladu Federacije. SDA-ov uslov za isporučivanje Vlade Federacije BiH Nerminu Nikšiću bi mogao biti – proces rekonstrukcije Vijeća ministara BiH. Da, recimo, umjesto Elmedina Konakovića i Edina Forte pozicije dobiju SDA i DF. Međutim, Nikšić to više ne može isporučiti SDA-u, jer proces rekonstrukcije Vijeća ministara ovisi o HDZ-u i SNSD-u. A baš on je Dodiku dao kontrolni paket od četiri delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Nikšić, dakle, Izetbegoviću ne može ponuditi rekonstrukciju Vijeća ministara BiH, kako bi zauzvrat dobio ulazak u Vladu Federacije BiH koja kontrolira javna preduzeća.
Gdje su ključne greške predsjednika SDP?
Krenut ćemo od kantonalnih skupština.
U Tuzlanskom kantonu SDP je osvojio 37 hiljada glasova, od ukupno 131 hiljade osvojene na nivou Federacije BiH. Dakle, skoro trećinu glasova SDP je osvojio u TK. Sa osam zastupnika oni su druga politička partija. Pod pritiskom sarajevske centrale, tuzlanski SDP je odlučio ući u koalicijske pregovore sa PDA-om Mirsada Kukića i NiP-om Elmedina Konakovića, odbacujući SDA i Demokratsku frontu, koji su sami bili na rubu većine. Kako su SDP-ovci pregovarali, najbolje pokazuje činjenica da su sa osam zastupnika u Skupštini TK uspjeli dobiti dva delegata u Domu naroda FBiH, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koje bi imali, s kim god da su koalirali. Istovremeno, SDP je svojim „viškom glasova“, pogurao NiP-ovog jedinog Bošnjaka Izena Hajdarevića da uđe u Dom naroda FBiH. Osim toga, žrtvovali su svoju Hrvaticu, Vedranu Petrović, dajući podršku NiP-ovoj Hrvatici Silvi Banović. I to nije sve. Prilikom izbora rukovodstva Doma naroda FBiH, NiP-ov Bošnjak iz TK (Izen Hajdarević) koji je osvojio ukupno 1578 glasova u utrci za zastupnika u Skupštini TK, dobio je prednost u odnosu na SDP-ovog Bošnjaka iz TK (Dževada Hadžića) koji je osvojio devet hiljada preferencija, što samo malo manje od ukupnog broja glasova koje je u TK osvojila Konakovićeva stranka Narod i Pravda. Dalje, SDP BiH je iz izborne jedinice 5 za Predstavnički dom PS BiH osvojio 44 hiljade glasova, što je za samo pet hiljada glasova manje nego što je Naša stranka osvojila na nivou cijele Federacije BiH. SDP TK je osvojio dva direktna državna mandata, što je identično broju mandata koje ima Naša stranka, s tim da je NS dobila jedan direktni i jedan kompenzacijski. Pa, ipak, sa kapacitetom od skoro trećine ukupnih glasova SDP-a BiH, SDP TK nije dobio nijednog ministra u Vijeću ministara BiH (ne računamo zamjenike). U rukovodstvu oba doma Državnog Parlamenta, ni sam SDP nema nikoga. Jedina pozicija koja je pripala SDP-u TK je pozicija potpredsjednika Doma naroda Parlamenta Federacije (Slađan Ilić). Sve drugo, Nermin Nikšić je isporučio NiP-u i Našoj stranci.
U Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, SDP je osvojio pet zastupničkih pozicija, koliko u zbiru imaju NiP (3) i NES (2). No, SDP je pristao da njihovi zastupnici izaberu Alminu Sivić iz NES-a i Amru Babić iz NIP-a za delegatkinje u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. SDP se zadovoljio delegatima iz reda srpskog naroda koje bi dobio u svakom slučaju. Iako u ZDK imaju isto zastupnika kao BHI Fuada Kasumovića, SDP BiH je pristao da mjesto premijera tog kantona pripadne Kasumovićevoj stranci. Za predsjedavajućeg Skupštine ZDK, izabran je Dejan Kovačević iz NiP-a, koji, rekosmo, ima tri zastupnika, za razliku od SDP-a koji ima pet.
Izbori delegata u TK i ZDK kasnije će direktno uticati na činjenicu da SDP nije dobio nijednog delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Recimo, da je umjesto Izena Hajdarevića iz TK izabran SDP-ov Bošnjak. A umjesto NES-ove ili NiP-ove Bošnjakinje, SDP-ov delegat, ta stranka bi imala sigurno četiri delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH, što bi im omogućilo sigura izbor jednog bošnjačkog delegata u Dom naroda PS BiH. Ali zahvaljujući odluci Nermina Nikšića da Bošnjake u ZDK preda NiP-u i NES-u, SDP-ovac iz ZDK Elvir Karajbić nije izabran za delegata u Domu naroda PS BiH. Tako će bivši sekretar SDP-a BiH ostati samo federalni zastupnik, dok će, recimo, domom u kojem sjedi, Predstavničkim domom FBiH predsjedavati Mirjana Marinković Lepić iz Naše stranke koja je osvojila „kompenzacijski mandat“, jer je na preferencijama dobila svega 1419 glasova, ili tri puta manje od Karajbića koji je osvojio skoro pet hiljada preferencija i direktni mandat.
Slične greške, SDP BiH je napravio i u USK. Sa devet hiljada glasova, SDP je duplo jača politička partija u tom kantonu od Naroda i Pravde. Prilikom izbora delegata, NES i SDA su jedini mogli, svojim kapacitetom, izabrati svoje bošnjačke delegate. SDA je višak svojih glasova dao DF-u, a NES je dao kandidatu NiP-a, jer je SDP BiH je odlučio da nemaju svog kandidata za bošnjačkog delegata, pružajući podršku NiP-ovom Azharu Sejariću. NiP-ov delegat Sejarić će kasnije podržati NiP-ovog kandidata za Dom naroda BiH Kemala Ademovića, dok je SDP-ov kandidat Elvir Karajbić ostao bez nedovoljne podrške.
Slušajući, prije svega, Elmedina Konakovića, Nermin Nikšić je četiri kantona (TK, ZDK, USK i BPK- Goražde), glasao za NiP-ove kandidate za delegate u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. NiP je jedinog sigurnog delegata, bez podrške SDP-a, mogao osvojiti u Kantonu Sarajevo. No, umjesto jednog, NiP je, zahvaljući glasovima SDP-a, osvojio pet delegata Bošnjaka u Domu naroda FBiH. SDP je ostao na dva bošnjačka delegata. Sa pet delegata NiP je dobio delegata u Domu naroda PS BiH. Sa dva delegata – SDP BiH nije dobio ništa. Sa tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH, NiP je dobio poziciju predsjedavajućeg tog doma. Sa pet zastupnika u istom, Predstavničkom domu, SDP BiH nije dobio ništa.
Sa 15 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, SDP nije dobio nikoga u rukovodstvu tog doma. Sa šest zastupnika u istom domu, Naša stranka je dobila predsjedavajućeg. Pritome, SDP BiH je sve hrvatske pozicije i pozicije koje pripadaju ostalima, predala HDZ-u BiH, odnosno Našoj stranci.
“Ne možemo ni potvrditi ni negirati”, identičan je odgovor iz Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije kada je Politicki.ba upitao da li je jučer došlo do kontakata između Bakira Izetbegovića i Nermina Nikšića.
Dakle, bilo je.
Nakon što je SDP ostao bez (bošnjačkog) delegata u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, u SDP-u je kap prelila čašu!
Ova stranka, s druge strane, osigurala je kontrolu formiranja vlasti na nivou entiteta F BiH, kada je njen kandidat za (pot)predsjednika dobio 13 ruku u Klubu Srba Federalnog doma naroda.
“Tri stranke mogu federalnu vladu napraviti”, stoji u jednoj od poruka koje smo iz vrha SDP-a dobili jučer.
Igor Stojanović, Refik Lendo i Lidija Bradara činit će vrh F BiH. SDP, SDA i HDZ BiH preko njih utiču ne samo ko će činiti vladu većeg bh. entiteta, već i na sastav kantonalnih vlasti.
Trojka – SDP – NiP – NS – “ljulja se kao babin zub”. Ona je i ranije bila nestabilna. S kadrovskim rješenjima ne samo da je svaka od stranaka “gutala najmanje jednu žabu”, već je raslo nezadovoljstvo članstva.
Jučerašnji ishod glasanja za Dom naroda BiH bio je kap u već prepunoj čaši. Liderima otapajuće većine Nikšić je, objavila je Slobodna Bosna, poslao poruke/pismo.
U njemu je već za početak naredne sedmice najavio da će zakazati “sjednicu Glavnog odbora SDP-a i predložiti da li da se donese odluka i da li da se otvore razgovori o drugim mogućim partnerima za formiranje vlasti. Ili da mi ostanemo opozicija, a vi kao Sedmorka da odete sa SDA”.
Istovremeno, “zamrzava status SDP-a u Osmorki”. Prije ili nakon što je nakucao poruke čelnicima Osmorke, Nikšić je razgovarao s Izetbegovićem.
I iz SDA i iz SDP najavljeno je za Politicki.ba da će se razgovori nastaviti. Ranije su nam iz vrha SDP-a rekli, a jučer potvrdili, da su u komunikacijama čelnika dvije partije definirani neki od principa.
Uz ostalo, Nermin Nikšić će biti federalni premijer. SDP bi trebao dobiti i četiri ministra u Vladi entiteta F BiH. Nju bi činili SDA – DF, te blok stranaka oko HDZ BiH.
Ni to nam nisu željeli potvrditi, ali ni demantirati u SDA. No, ono što je bila konstanta i jučerašnje naše komunikacije s čelnicima iz SDP je interes da se formira stabilna vlast.
Za njih, idealno bi bilo da se uz ove četiri, nađe i barem još jedna stranka, (NiP) čime bi se stvorila dvotrećinska većina u Federalnom parlamentu za promjene Ustava.
U SDA kažu da razgovori (stalno koriste taj termin, a ne “pregovori”) traju, ali se stiće dojam da je dosta toga već dogovoreno i da se ide sve utabaniom stazom prema koaliciji SDA – SDP gdje god se to može.
Politicki.ba prije par dana objavio je da je došlo do žestoke svađe između SDP i BHI Kasumović Fuad u Zeničko-dobojskom kantonu.
“Što se tiče SDP, mi se ovdje zaustavljamo”, napisao je čelnik kantonalne organizacije te partije Mirsad Mahmutagić.
Razlog svađe su imenovanja na pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. BHI FK insistirao je da se na mjestu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranka ZDK ne može zadržati Omer Škaljo.
“Gospodine Mirsade, vi meni sve više ličite na one koji štite kriminalce”, stoji u još jednoj od poruka koje je Politicki.ba vidio. Napisao ju je Kasumović.
Izgleda da su razlike između dva stuba sedmočlane koalicije u ZDK “premoštene”, ali je ostao rastući gorak ukus.
Mahmutović je i prije, ali i nakon tog verbalnog duela, optuživao Kasumovića da želi formirati vlast u ZDK s SDA.
To nije daleko od istine. Ali je isto tako dosta jasno da i SDP u ovom kantonu želi formirati vlast sa SDA. Vri i u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde. SDP postaje sve nervozniji suočen s rastućim ucjenama malih stranaka.
Tako je početkom ovog mjeseca Vlada BPK na jednu poziciju u javnoj ustanovi morala imenovati osobu koja je ranije smijenjena s ministarske pozicije jer je dokazano da je falsificirala fakultetsku diplomu. SDP je bio protiv.
U drugim kantonima unutar trojke/osmorke vri kao u košnici. Zbog sve češćih svađa, iznevjerenih obećanja, zakulisnih dilova… koalicioni kapacitet SDA-DF raste.
Ukoliko se u SDP-u predstojeće sedmice “prelomi” te se krene u pregovore sa SDA, vlade bi se mogle promijeniti ili formirati i za ZDK, BPK, USK, Kanton Sarajevo… sa (bitno) manje stranaka nego li je to trenutno slučaj. A to znači više pozicija za partije koje su u vlasti.
“SDA je uvijek široke ruke u pravljenju koalicija”, slavodobitno će za Politicki.ba reći jedan visoki funkcioner SDP-a s kojim smo ovih dana intenzivnije komunicirali.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
