Kada je 17. januara 2017. godine Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) Ministarstva trezora Sjedinjenih Američkih Država stavio Milorada Dodika na “crnu listu”, buknuo je optimizam u Bosni i Hercegovini.
Dodik je tada kažnjen zbog “opstrukcija Dejtonskog sporazuma” te označen kao osoba koja “predstavlja veliku prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine”.
Danas isti taj Dodik nikad nije bio jači.
Njegove “prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu” isto – nikad jače. Sada su i sasvim konkretne. Dodik nikada nije pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, a kamoli da je optužen. Nema, dakle, ni “otvorenog predmeta”.
Umeđuvremenu, američki su se zvaničnici sastajali s njim, pokušavali se umiljavati. Jednog je od njih i javno odj…ao! Nikom ništa!
Onda je 11. septembra 2018. njegov Nikola Špirić stavljen na “crnu listu” State Departmenta.
Optužen je za “ozbiljnu korupciju”.
Detalji koje je američko ministarstvo vanjskih poslova tada objavili za ovog visokog funkcionera SNSD-a odgovarali su u dobroj mjeri “javnoj percepciji” koja se veže za njega.
Špirić je danas delegat SNSD-a u Klubu Srba Doma naroda Parlamenta BiH. On je i četvrta ruka Dodika, ona koja je dovoljna da se sve blokira u državi i da se ne donese nikakva odluka.
State Department mu je zabranio ulazak u SAD. Kao i punoljetnim članovima njegove porodice. Tresla se gora, desio se abortus!
I sada možemo produžiti ovaj tekst s još nizom primjera gdje sankcije SAD nisu dale nikakav efekat. Amerikanci su iznijeli cijeli niz optužbi za osobe iz BiH koje su sankcionirali.
Većina njih napredovala je u političkoj karijeri.
“Crna lista” SAD za kadrove srpskog, ali i hrvatskog političkog bloka preporuka su za uspješnu političku karijeru. SAD jesu uradile svoj dio posla. U svijetu.
U BiH – nisu!
Ako je neko optužen za “ozbiljnu korupciju”, teške zloupotrebe, veze s organiziranim kriminalom, a da ne pominjemo antiustavno djelovanje, u svakoj državi na svijetu bio bi iza rešetaka. A ključ njegove ili njene ćelije bio bi – izgubljen.
Zašto se to ne dešava u BiH?
Zašto u BiH stranci, na čelu s Amerikancima, mogu praviti vlade, a ne mogu osigurati pošteno suđenje osobama koje su i sami prozvali?!
Kako je moguće da osobe s “crne liste” rukama poslanika Trojke/Osmorke, budu izabrane na čelne pozicije državne vlasti i da oni te odluke pravdaju “saglasnošću” i “instrukcijom” iz (američke) ambasade?
Ambasada jeste demantirala takve tvrdnje i osudila takve odluke. Ali su oni koji su glasali ne jednom tvrdili da su od njih dobili “zeleno svjetlo” i da im takve aktivnosti nisu (bile) drage, ali da su morali i uradili iz ovih ili onih razloga.
Jučer su na “crnu listu” Ministarstva trezora stavljene tri osobe – državljani BiH.
Jedna od njih je Osman Mehmedagić, bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije SAD. OFAC je iznio teške optužbe na njegov, račun SDA i BH Telecoma.
Sa sve tri adrese stigao je zahtjev da se sva saznanja predaju Tužilaštvu BiH i da institucije ove države rade svoj posao.
Istina, ambasador SAD u Bosni i Hercegovini Michael Murphy je u drugoj polovini prošle godine ove, ali i gore i oštrije optužbe iznosio na sastancima s pojedinim zvaničnicima u našoj zemlji. Pominjala se droga, mafija, svašta nešto…
Bio je i jedan više nego buran sastanak na tu temu između ambasadora i (čelnika) SDA.
I tada je od njega zatraženo da podastre dokaze, a SDA će, kao i u nekoliko ranijih slučajeva, kako mu je rečeno, odraditi svoj posao i riješiti se ljudi. Zatraženo je i da iste te dokaze preda Tužilaštvu BiH. A (neki) dokazi se već nalaze tamo.
Iz tog doba, da vas napomenemo, bila je jako aktuelna priča o Sky i Anom aplikacijama. I, kažu, tamo ima svašta.
Druga osoba koju su SAD jučer stavile na “crnu listu” je još jedan “pulen” Milorada Dodika.
“U svojstvu vršioca dužnosti direktora, potom i u svojstvu direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (RUGIP), bh. državljanin Dragan Stanković bio je na čelu agencije odgovorne za Zakon o nepokretnoj imovini iz aprila 2022. kojim je direktno osporen ustavni poredak u BiH, što predstavlja podrivanje Daytonskog mirovnog sporazuma”, stoji u objavi OFAC-a.
Stanković je, dakle, optužen za “osporavanje ustavnog poretka”. Ergo, državni udar! A on je “samo” radio ono što mu “šef” – Dodik naredi.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine već je u barem tri navrata osporio aktivnosti manjeg bh. entiteta u vezi državne imovine.
Sada Dodik najavljuje da će se otcijepiti ako mu se ne da ono što mu ne pripada. A s čime već duže vrijeme mešetari.
Ne znam da li Sky i Anom imaju išta na tu temu. No, već se dugo spekulira u javnosti da je on državnu imovinu već založio na stranim berzama. Čak se “šuška” sa se zbog toga vode i neke međunarodne istrage… Ako je to tačno, onda se donekle može “razumjeti” Dodikova nervoza.
(Ima ovdje i važan detalj da se već duže vrijeme, iza zatvorenih vrata, razmatraju opcije stranaca o “dogovoru” s Dodikom. Ali to je tema za drugi tekst…)
U zadnjoj odluci Ustavnog suda BiH o državnoj imovini “opomenuto” je i Tužilaštvo BiH da treba raditi svoj posao.
No, do sada nisu!
…SAD su jučer objavile novi set sankcija protiv pojedinaca u BiH.
One su, nakon intervencije Joea Bidena predsjedničkim ukazom prošle godine, drugačije nego li su ranije bile.
A desila se i sveopća ruska agresija na Ukrajinu koja je svijet žestoko promijenila. Ukoliko SAD (i Zapad općenito) ne pokažu “mišiće”, neće se ništa nabolje promijeniti.
A “mišići” znače da se osigura da institucije Bosne i Hercegovine konačno počnu raditi svoj posao u cjelosti, a ne selektivno!
(Politicki.ba)
Nije Ustavni sud BiH javno preduzeće pa da se “pospremi” demokratskim “promjenama”, niti je sudija Ustavnog suda državni službenik ili sekretar Državnog parlamenta pa da bude smjeniv nakon izbornog ciklusa ili promjene “parlamentarne većine”. To što Elmedin Konaković izbor sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svodi na nivo izbora državnog službenika ili direktora nekog komunalnog javnog preduzeća, pokazuje da predsjednik Naroda i Pravde ili nije svjestan mogućih posljedica, ili po nečijim uputama radi da baš izazove te posljedice. Ali, šta god da je od ovog dvoje, Konaković je pokazao da se na njega prilikom odlučivanja o ozbiljnim državničkim pitanjima ne može računati. I zato niko i ne računa na njegovih sedam ruku, uključujući i onu brzu ruku Halila Bajramovića, prilikom glasanja o izboru sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Na SDP BiH, čak i ovakav kakav je, mora se računati. Jer oni znaju suštinu politike. Ne može se reći da Aner Žuljević, mostarski kadar ove stranke, ne zna i ne razumije šta to znači kada poluge predaš Draganu Čoviču i HDZ-u BiH. A on, Mostarac Aner Žuljević, odlučuje direktno o tome da li će Dragan Čović dobiti ustavnog sudiju za narednih dvadeset godina. Aner Žuljević, Mostarac, neće imati izgovor pred svojim sugrađanima ako odluči podržati Marina Vukoju. Jer nije Vukojina protukandidatkinja Sanela Butigan-Gorušanović kadar “mrske SDA”. Ona je kćerka sarajevskog SDP-ovca Pere Butigana. I ona je, za razliku od “državnog službenika” Vukoje (pišem pod navodnicima, jer on to nije, iako Konaković tvrdi da jeste), sutkinja. Dugogodišnja sutkinja. Za tri i po godine Aner Žuljević će ići na provjeru kod svojih Mostaraca. Ali Marin Vukoja, bude li izabran, ostat će sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine do 2043. Da, da. Do 2043. godine.
Niko ne može Draganu Miokoviću iz Naše stranke osporiti patriotizam s početka devedesetih. Jer on je, kao Srbin, odlučio ostati na pravoj strani istorije, kada, budimo realni, nije bilo jednostavno biti Srbin na pravoj strani istorije. Jer za Srbe s druge strane si izdajnik, a oni s kojima si ostao ti u potpunosti ne vjeruju. Danas je Dragan Mioković opet na teškom ispitu. Hoće li proteklih trideset godina nesporne privrženosti Bosni i Hercegovini Dragan Mioković žrtvovati dižući ruku za sljedbenike onih koji su bili na pogrešnoj strani istoriji. Ne, Mioković nema alibi. On ne bira između HDZ-a ili SDA. On bira između dvoje Hrvata. Jedan je Čovićev, bez dana iskustva u pravosuđu. A druga je, po ocu SDP-ova Hrvatica, sa velikim pravosudnim iskustvom. Ako će se voditi patriotizmom, Mioković će izabrati Sanelu Butigan-Gorušanović. Ako mu je presudna stručnost i pravosudno iskustvo, Mioković će glasati za Sanelu Butigan-Gorušanović. A ako će umjesto sebe slušati Elmedina Konakovića, onda će izabrati Marina Vukoju. I time će poništiti dobar dio onog što mu je i donijelo federalni zastupnički mandat.
Izbor sudije Ustavnog suda BiH nije izbor federalnog ili državnog ministra. Izbor ustavnog sudije je izbor čovjeka koji će do 2043. godine cijeniti kome pripada državna imovina, ko je diskriminisan. Taj ustavni sudija će nekad sutra cijeniti i diskriminaciju u “dvije škole pod jednim krovom”. SDP-ov Damir Mašić želi biti federalni ministar obrazovanja koji obećava ukidanje dvije škole pod jednim krovom. Hoće li to moći uraditi sa ustavnim sudijom Marinom Vukojom ili ustavnom sutkinjom Sanelom Butigan-Gorušanović? Glasanjem o sudiji Ustavnog suda BiH Mašić, zapravo, odlučuje o svom obećanju. Glasa li za Vukoju, Mašić će pokazati dvije stvari. Prva, da je za poziciju spreman prepustiti državu HDZ-u na 20 godina. I druga, da je obmanjivao svoje birače kada je pričao o tome kako će se boriti protiv diskriminacije.
Damir Arnaut, pročitali smo već na njegovom Facebooku, iz prve je, za razliku od Franklina Roosvelta i Johna Kennedya Jr. , položio pravosudni ispit savezne države New York. Dakle, radi se o čovjeku koji poznaje pravo i ne može reći da mu nisu poznate posljedice izbora Marina Vukoje. On odlučuje hoće li Vukoja biti izabran ili ne. U oktobru 2026. godine će proći ovaj mandat, zastupnički ili ambasadorski, sasvim je svejedno. A Vukoja će ostati do 2043. godine, kada Bosna i Hercegovina bude obilježavala stotu godišnjitu ZAVNOBiH-a. Ako uopće opstane sa ovakvom politikom.
I još jednom – na Elmedina Konakovića i njegov NiP se ne može računati prilikom odlučivanja o bitnim državnim pitanjima. Na SDP BiH mora. Izbor ustavnog sudije nije izbor državnog službenika ili nekog ministra. Bosna i Hercegovina može preživjeti četiri godine Konakovićevog mandata na poziciji ministra vanjskih poslova BiH. Ali dvadeset godina mandata Marina Vukoje u Ustavnom sudu BiH dovodi u pitanje sve. Jer može Denis Bećirović slati zahtjeve za ocjenu ustavnosti undedogled, ako o tim zahtjevima budu odlučivale Čovićeve i Dodikove ustavne sudije. I samo jednom je dovoljno da jedan strani sudija zažmiri i država Bosna Hercegovina ode “na bubanj”. Onda će biti svejedno ko je ministar, a ko sekretar. Općinski.
Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.
Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.
Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.
Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.
Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.
Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“
Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.
Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.
Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.
Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.
Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“
Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.
Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.
Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.
Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.
Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.
U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.
Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.
Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.
Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.
Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.
Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).
Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.
U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“
Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.
Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.
Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.
(članak je izvorno objavljen na crnogorskom portali cdm.me)
Sarajevsko naselje Ciglane, 16. marta 1999. godine, potresla je snažna eksplozija: pod službeni automobil Joze Leutara, doministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, podmetnuta je bomba. Teško su povrijeđeni Leutar i njegov vozač, a 12 dana kasnije, u Kliničkom centru, Leutar je podlegao. Istraga atentata na Leutara traje gotovo 24 godine. Bez rezultata.
Opet atentat!
Istoga dana prošle godine, na drugom kraju grada, na Dobrinji, opet atentat: ovaj put meta je bio prof. Matej Živković, dopredsjednik Komisije za vrijednosne papire FBiH. Teške povrede prof. Živković je srećom preživio, ali je učinkovitost istrage identična: ona traje bez rezultata.
Da priča o našoj policiji i pravosuđu bude kompletna, valja joj dodati i podatak da je na prof. Živkovića, na istom mjestu, nadomak stana u kojem živi, mjesec prije također pokušan atentat. MUP Kantona Sarajevo, naime, u svom je izvještaju zabilježio kako je “nepoznata osoba 15. februara u Ulici Miroslava Krleže do broja 12 iz vatrenog oružja pokušala ubiti Živkovića”.
Ako je, u vrijeme atentata na Leutara, u federalnoj javnosti postojao politički konsenzus o imperativu pronalaženja ubica (ostala je upamćena izjava Alije Izetbegovića, tada člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kako su ubice “ili njihovi ekstremisti ili naše budale”), (dvostruki) atentat na Živkovića pratila je upadljiva nezainteresiranost. Jedini političar koji je pokušao reagirati zahtjevima za intenziviranjem istrage bio je tadašnji predsjednik FBiH Marinko Čavara. Federalna Vlada izdala je šturo saopćenje, a Komisija za vrijednosne papire se, najblaže rečeno, nije ni interesirala. Što je višestruko sumnjivo: em je prof. Živković jedini član prethodnog KVP-a, što je zakonska obaveza zarad kontinuiteta rada, em je u vrijeme oba pokušaja ubistva bio svjedok/suradnik Tužiteljstva BiH na slučajevima istrage kriminala usko povezanog s angažmanom Hasana Ćelama i klike koja je dirigirala finansijskim tokovima Federacije (ne)zakonitim odlukama zbog kojih je, uostalom, KVP djelovao i tako što je Ćelam potpisivao odluke o plaćama iz zatvorske ćelije?!
KVP je za privredu Federacije ono što je MUP za bezbjednost, što bolno razotkriva ne samo stepen moći i razloge zbog kojih su Ćelam i prethodna družina srasli sa institucijom rušeći je iznutra, već upućuje i na značaj (zlo)upotrebe položaja u slučajevima kakav je Bosnalijek. Prof. Živković bio je jedan od rijetkih u KVP-u koji se protivio različitim aršinima KVP-a, koji se zalagao za zakonitost u radu institucije i koji je – iznenađenje? – u vrijeme vlastite golgote pomagao istrage Tužiteljstva BiH u slučajevima koji su razotkrivali hobotnicu čije su krakove činili razni blekići, uzunovići i jahići. Slučajevi Profit (Hasan Ćelam, Zijad Blekić i dr.) i Bosnalijek (Nedim Uzunović i ostala bulumenta) bili su ne vrući, nego vreli prije godinu, a valjda je i vrapcima na grani jasno u kojim su fazama sada, najprije i najviše zato što je prof. Živković eliminiran iz istrage. Prof. Živković je, naime, neko ko razumije materiju, umije pokazati i dokumentirati zloupotrebe KVP-a, pa je automatski i nepoželjan svjedok za svoje kolege, pomagače iz samog KVP-a. Valjda niko nije toliko naivan da povjeruje kako je Ćelam bio sam svoj majstor!
Protiv kriminala i kriminalaca
Šta se danas dešava s optužnicom za Bosnalijek, povremeno čujemo od samog glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Milanka Kajganića. Koji nas obavještava šta se čeka, koliko je slučaj kompliciran i kako je tražena međunarodna pravna pomoć. Direktor Bosnalijeka je u dva navrata hapšen pa puštan, pojavila se i polujavna, skrivana informacija o navodnim pripremama za nagodbu (čim se pojavi optužnica), ali i iste takve informacije o nesebičnoj pomoći aktuelnog saziva KVP-a u odbrani Uzunovića i Ćelamovih (podrazumijeva se i Blekićevih) malverzacija. Adnan Zukić, Ćelam novog saziva, i njegova desna ruka Romeo Zelenika, za koga Tužiteljstvo Kantona Sarajevo nikako da utvrdi je li se lažno predstavljao, odnosno da li zbog toga uopće može biti član KVP-a, umjesto da Komisiji vrate vjerodostojnost, zakonitost u radu i u konačnici povjerenje privrede i privrednika, nastavljaju utabanim stazama svojih prethodnika i (njihovih) suradnika iz KVP-a. Nije nikad bila tajna – i Ćelam i Uzunović i Blekić svojim (ne)djelima nisu samo izdašno finansijski profitirali, za njih su imali i nedvosmislenu političku podršku koja se na razne načine isplatila. Upravo zato Zukić i Zelenika, uz pravnu podršku sekretara KVP-a Dejana Davidovića, nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Usuđujem se reći, još i žešće, potaknuti uvjerenjem o nekažnjivosti i nedodirljivosti onih koji su KVP i doveli u ovakve faze.
Stoga je bjelodano jasno zašto je eliminacija prof. Živkovića iz KVP-a jednako trebala osumnjičenicima vezanim za rad prethodne Komisije, kao i aktualnim gospodarima federalnih finansijskih tokova. Matej Živković je svojim principijelnim angažmanom ustao protiv kriminala i kriminalaca. Zato je u dva navrata bio izložen pokušajima ubistva. Zato istrage o atentatu na njega nemaju rezultata. Zato je umalo prošao kao Leutar. A za sve one nevjerne tome, da ne kažem istražitelje koji istim intenzitetom guraju pod tepih razloge atentata na Leutara nekad i prof. Živkovića danas, jedno podsjećanje: upravo je na Ciglanama, davne 2002. godine, izvršen prvi napad na jednog člana KVP-a. Dvadeset godina kasnije, napadi su prerasli u atentat. Hoće li policija i pravosuđe čekati da neki naredni atentat uspije, pa da se pozabave KVP-om?
Ured visokog predstavnika implicitno je priznao da je Christian Schmidt jučer tokom govora u Budimpešti relativizirao ili – makar – umanjio razmjere genocida u Srebrenici.
U šturoj objavi na društvenim mrežama OHR-a treba gledati šta je napisano, ali i šta nije napisano. A nigje ne stoji izjava da Schmidt jučer nije govorio o “genocide style situation”.
Niti može biti napisano, jer je visoki predstavnik to rekao. Za Politicki.ba to su jučer potvrdile četiri osobe. Svi oni svojim su ušima čuli, nisu mogli vjerovati šta govori visoki predstavnik i reagirali su. Na društvenim režama rastući je niz onih koji su bili u sali i koji i danas pišu da su čuli da je Schmidt govorio o “genocide style situation”.
Sada se radi na tome da se osigura ili video snimak ili kompletan transkript govora održanih na panelu na kome je govorio i Schmidt. Ide presporo i prekomplicirano iz mnoštva razloga.
No, bilo ili ne bilo videa, bilo ili ne bilo transkripta, Schmidt je rekao to što su prisutni na panelu čuli. I šteta je ostala.
Način na koji se ona sada nastoji sanirati odraz je i stanja u OHR-u. Ko je bilo ko tamo taj koji će reći da je “šef pogriješio”, ako sam šef to neće priznati!?
S jedne strane, Schmidt je po vokaciji pravnik. I samim tim morao bi znati šta priča. Pogotovo kada su teme iz njegove struke u pitanju. S druge, i Schmidt je čovjek. Pogriješi.
Ali neće svaki čovjek priznati grešku.
Nura Begović, jedna od Majki Srebrenice, jučer je za Politicki.ba izjavila da ovo nije prvi put da Schmidt daje neoprezne, neodmjerene, neutemeljene izjave o genocidu u Srebrenici.
Prema njenim tvrdnjama, stvar je u jednom momentu otišla predaleko pa ga je pitala da nije bolestan.
OHR je danas na sve odgovorio istupom visokog predstavnika u Potočarima tokom 27. godišnjice genocida u Srebrenici.
Time su htjeli poručiti da je to jedini zvanični stav ove institucije o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine.
Sve ostalo su “zlurade interpretacije”. I baš ta kovanica kaže, a da ne piše, da jeste Schmidt rekao ono što su jučer čuli mnogi.
I znači da u OHR-u nisu sretni zbog toga, da ih ljuti što su neki “poletjeli da ‘slave’ šefov lapsus”, te da nisu sretni što ni sam šef neće da shvati/prizna, ne želi ili ne razumije da se nije dobro izrazio.
Ima još jedan detalj iz cijele situacije koji je indikativan.
Schmidt je vjerovatno prvi istaknuti zvaničnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji je rekao da se trebao desiti jedan takav zločin da bi se rat u Bosni i Hercegovini okončao.
Tek ta izjava otvara cijeli niz neugodnih pitanja koja su prisutna od jula 1995. godine. Neka od njih upiru prstom u ulogu međunarodne zajednice u ratovima koje je Srbija vodila protiv većine ostalih država bivše Jugoslavije. Ti se ratovi i sada vode. Ne čuju se pucnji i eksplozije (još), ali su mete i ciljevi isti.
I jedna od ratnih operacija jeste poništavanje istine o genocidu u Srebrenici.
Taj zločin otvorena je rana na bošnjačkoj duši i mi imamo pravo i ljudsku obavezu boriti se protiv negiranja genocida, bez obzira ko to činio i na koji način.
Međunarodna zajednica, pak, ima obavezu boriti se protiv negiranja genocida i zato što je on nepobitno utvrđen na najvišim institucijama međunarodne pravde.
Sve ostalo je opasno igranje. Ono možda danas nekome odgovara, jer se igra igra u nekom tamo dvorištu. No, sutra će “isto kolo” doći i njima u avliju.
Stajao je mirno iznad rova u kojem su ga zarobili. Povukao je posljednji dim, okrenuo se u kameru naoružanog ruskog vojnika i rekao: “Slava Ukrajini”. Uslijedio je rafal i nakon dvadeset metaka ukrajinski heroj je pao. Dijeleći ovaj video, Ukrajinka sa bh. adresom Uliana Bakh je napisala – “Došlo je vrijeme obračuna. Heroju Slava. Osvetit ćemo se”.
I to je jedini rječnik (rječnik Uliane Bakh) koji se može i mora koristiti kada neko napadne vašu zemlju s ciljem da je razori i uništi. Sa ubicama se ne pregovara. Protiv njih se borite.
Onog koji nije spreman braniti svoju državu, svuda na svijetu nazivaju – dezerterom. I svaka država na svijetu se brani u institucijama sve dok neprijatelj ne zauzme institucije. A kada izgubite institucije, borbu opet morate nastaviti. Amerika troši stotine milijardi dolara na razvoj naoružanja, koje će upotrijebiti štiteći državu ili njene interese. Britanija, Njemačka, Ukrajina, Finska …. Sve ove države upotrijebit će oružje da zaštite svoju državu. I to je potpuno legalno. I to je potpuno legitimno.
Kada su Trampove ekstremističke horde napale Kongres, američka policija je pucala. I ubijala. Jer institucije se brane po svaku cijenu.
Pa, šta je, onda, sporno u izjavi reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je kazao da se država mora braniti u institucijama, a ako se te institucije ne odbrane, onda se mora braniti i oružjem?
Hajmo, iskreno, sporno je samo to što je to kazao musliman. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka, traži se da šute kada Christian Schmidt na njihovu štetu, a “zbog nemira na jugu” ojačava segregaciju. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da, pazite sada, “asistiraju kolegama iz MUP-a Republike Srpske prilikom obezbjeđivanja neustavnog dana Republike Srpske. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da se “okrenu budućnosti”, iako im iza svakog budućeg ćoška viri prošlost.
Šta bi, recimo, po standardima Christiana Schmidta i Johanna Sattlera trebali raditi Bosanci i Hercegovci kada neko započne rušenje Bosne i Hercegovine? Trebali bi rušioca dočekivati koncertima za mir kao početkom devedesetih? Pjevajući im pjesmu Cece Ražnatović i Radeta Šerbedžije – “Neću protiv druga svog”. To što vi nećete protiv “druga” ne znači da “drug” neće protiv vas. Srebrenica, Foča, Višegrad, Prijedor, Biljeljina, Zvornik… Tamo gdje se Bošnjaci nisu branili oružjem, danas skoro da i nema Bosne.
Šta kaže, ono, kaže Christian Schmidt? Kaže da u BiH “nema ničega što bi situaciju u 2023. moglo povezati sa užasnim okolnostima 1992.”
Pa, evo, da li predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas, 2023. godine, govori da će se BiH raspasti i da će RS biti samostalna država?
Govori. A govorio je to i 1992. godine Radovan Karadžić.
Da li je 2023. godine u Republici Srpskoj počeo progon imama zbog njihovih govora na džumama?
Da. Kao što su proganjani 1992. godine.
Da li čelnici Republike Srpske 2023. godine danas negiraju Bosnu i Hercegovinu i referendum o nezavisnosti?
Da, kao što su negirali i 1992. godine.
Ciljevi su, dakle, isti. Okolnosti se mijenjaju. Nekad su manje, a nekad više užasne. Tako je jedna od tih užasnih okolnosti iz 1992. godine bio i embargo na uvoz oružja međunarodno priznatoj, a napadnutoj državi. A znate li koja je, ipak, najužasnija okolnost iz 1992.? Življenje u zabludi da vas neće napasti. A hoće. Čim mognu. Jer, učili su nas u Jugoslaviji, neprijatelj nikad ne spava.
I, zato – slava ukrajinskom vojniku koju je herojski poginuo braneći svoju državu prvo djelima, pa onda riječima. I slava još veća slava bh. vojnicima koji su goloruki spasili i državu. I obraz.
Ambasador Njemačke na Kosovu poručio je da zajednica srpskih općina neće biti “nikakva RS na Kosovu”. Kratko prije njega, nekadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Wolfgang Petritsch reče isto.
“Svi su, naravno, za to da postoji udruženje koje nema ni izvršnu, ni zakonodavnu vlast, koja nije vrsta RS-a. Mi to ne želimo. Imamo veoma loše iskustvo. Bio sam visoki predstavnik u BiH i znam kako je teško nositi se sa RS-om”, rekao je tokom intervjua za kosovski dnevnik Gazeta Express.
Petritsch, koji je od 1999. do 2002. bio visoki predstavnik u BiH dodao da je “međunarodna zajednica apsolutno protiv takvog modela”.
Prije njih, davno prije, ambasador Sjednjenih Američkih Država na Kosovu Jeffrey Hovenier istakao je da se zvanični Vašington “striktno protivi stvaranju bilo kakvog entiteta koji bi ličio na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini”.
Ipak, pogotovo američki se zvaničnici zalažu za stvaranje zajednice srpskih općina.
Predvođeni Derekom Cholletom, specijalnim savjetnikom državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena, oni horski poručuju da je “vrijeme za Zajednicu – SADA!”.
Kosovska se javnost oštro protivi stvaranju ZSO.
Ona nije u skladu s odredbama Ustava Kosova.
Ustav Kosova zabranjuje stvaranje nacionalno utemeljenih asocijacija. Odredba je donesena prvenstveno na insistiranje tadašnje postavke međunarodne zajednice kako bi se time preveniralo stvaranje “velike Albanije”.
A sada smo pred situacijom da se, zarad udovoljavanja predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, otvara mogućnost ne samo stvaranja “velike Albanije”, već i “velike Srbije”, pa i “velike Hrvatske”.
Sa svakom izjavom u kojoj se ZSO poredi sa entitetom Rs, Bosni i Hercegovini se gura ruka u ranu!
Zapad, dakle, (prešutno) priznaje da je stvaranje manjeg bh. entiteta bila greška.
I tu se staje!
Ako bi ih iko pitao – “dobro, hoćete li onda ukinuti RS”, teško da bi dobio iskren odgovor. Ako bi ga i bilo, on bi sigurno značio odbijenicu!
RS je produkt međunarodnog sporazuma. Mirovne konferencije na kojoj je učestvovala i Rusija. Samo u istom tom formatu ona se može ukinuti. Ili da se iskoristi dejtonski mehanizam pa da se “strane u BiH tako dogovore”. I ne zna se šta je od ove dvije nemogućija opcija.
Politika Zapada na Balkanu u najmanju ruku je čudna.
Na primjer, izjave američkih ambasadora u Beogradu i Prištini nekad su čak i – blago kazano – zbunjujuće.
Evropska unija nema svoju strategiju za balkansko bure baruta. Nju, bukvalno, za ruku vodi SAD.
Amerikanci iniciraju, Evropljani izvršavaju. Nekad se malo bune, nekad opiru. U konačnici – izvrše. Ovako ili onako.
Na terenu, u šest država regiona, vri kao u košnici. I svakodnevno vidimo da ne postoji jedinstvena strategija za region.
Umjesto toga gledamo svakodnevnu improvizaciju ili – hajmo graditi iluziju – nemušto provođenje taktike koja za krajnji cilj valjda ima da se najmnogoljudnija država zapadnog Balkana otme iz kandži Putina.
A to je mnogo manje vjerovatno nego čak i ukidanje Rs!
Postoji jednostavno rješenje – provedite svoje principe, one na kojima se temelje vaše države – na region!
“Uskoro uraditi nešto u vezi s državnom imovinom, što će se odnositi na RS”, rekao je 9. oktobra prošle godine visoki predstavnik Christian Schmidt gostujući na u Centralnom dnevniku Face TV.
Mediji će, pozivajući se na tu izjavu, konstatirati da je Schmidt, faktički, najavio novu intervenciju koja će se odnositi na Republiku Srpsku.
Ali od te bombastične izjave pa sve do danas, Schmidt nije učinio ništa što se odnosilo na Republiku Srpsku, izuzememo li suspenziju Zakona o nepokretnoj imovini RS koji je usvojen nakon izjave visokog predstavnika. Dakle, ono što je najavio – visoki predstavnik nije ispunio.
“Jasno ću reći da ja apsolutno nikad nikome u Sarajevu nisam rekao da ću ja mijenjati Izborni zakon“, izjavio je Christian Schmidt 17. avgusta 2022. godine prilikom posjete Goraždu.
Odlukom od 2. oktobra 2022. godine, Christian Schmidt je izmijenio odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na popunjavanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.
“Federacija BiH nema Vlade već četiri godine, ja to namjeravam deblokirati i neće svi biti sretni s tim. Neće biti ni predsjednik Federacije BiH sretan zbog toga, ali ja, koliko god strpljiv čovjek bio, jednostavno ne mogu to više tolerisati”, izjavio Schmidt 17. avgusta u Goraždu.
Schmidt je 2. oktobra 2022. godine izmijenio odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH. Nijedna izmjena se nije odnosila na proces formiranja Vlade Federacije. Zato i danas, pet mjeseci nakon izbora, nije moguće formirati Vladu FBiH bez konsenzusa rukovodstva Federacije. Što znači – situacija je identična onoj od prije Schmidtovog nametanja.
“Tu sam odluku pisao uz pomoć pravnika koji imaju jako mnogo iskustva i zbog toga je ta odluka moja, nosim je na grbači. I dalje smatram da imamo pozitivne efekte te odluke. Više nemamo blokade HDZ-a“, kazao je Christian Schmidt u emisiji Pressing na N1 TV.
Blokade HDZ-a BiH nema, jer je Schmidt udovoljio zahtjevima HDZ-a BiH. Ali problem formiranja Vlade Federacije nije riješen.
“Da ja nisam donio odluku mi moždasada ne bismo ni imali diskusiju o Vladi FBiH, nego bi i dalje imali Vladu u tehničkom mandatu. Napravio sam prvi korak”, izjavio je Schmidt 25. januara.
Činjenica – da Schmidt nije donio odluku, aktualna parlamentarna većina u Federaciji bi mogla imenovati Vladu FBiH bez novih intervencija na Ustav FBiH.
“Nema govora o tome da bih ukinuo ostale”, kazao je Christian Schmidt mjesec i po prije odluke kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH.
I nakon nametanja izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, klub ostalih nema pravo na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH, što je suprotno odluci Ustavnog suda BiH donesenoj u presudi broj U14/12.
“Najveći problem trenutno formiranje vlasti u FBiH. Izazovno je formiranje vlasti na nivou FBiH, ali nedavno je usvojen budžet”, kazao je Christian Schmidt 30. januara ove godine, odnosno pet mjeseci nakon što je saopoćio da je riješio problem formiranja Vlade Federacije.
“Ustavni sud je odlučio da se odluke Evropskog suda moraju prvo provesti na nivou države, a onda na entitetima”, kazao je Christian Schmidt u Britanskom parlamentu.
Nijedna odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH ne odnosi se na entitetske ustave. Osim toga, Schmidt je na nivou etniteta Federacija BiH “proveo” presudu Ustavnog suda BiH donesenu po zahtjevu Bože Ljubića (HNS), ali nije proveo presudu donesenu po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
“Ne možete očekivati da visoki predstavnik riješi sve probleme. Disfunkcionalnost u FBiH dovela je do toga da se nije formirala nova vlada, novo predsjedništvo entiteta. Fokusirao sam se na vraćanje funkcionalnosti i to se dogodilo. Uradio sam jednu stvar, smanjio sam mogućnost upotrebe vitalnog nacionalnog interesa”, kazao je Schmidt 30. januara.
Činjenice – disfunkcionalnost Federacije Schmidt nije riješio. Vladu Federacije BiH je nemoguće formirati bez njegovih novih interevencija. Katalog zaštite vitalnog nacionalnog interesa jeste smanjen, ali su ovlasti Doma naroda FBiH identične ovlastima koje je Dom imao prije Schmidtovog nametanja.
“HDZ je ostao dominantan među Hrvatima, SNSD među Srbima, a SDA je izgubila učešće u Predsjedništvu BiH. Ne vidim da sam favorizirao bilo koga jer je sve ostalo isto, u istim proporcijama kao ranije”, kazao je Schmidt krajem januarau govoreći u Britaniji.
Činjenica: HDZ je, poput SDA, izgubio učešće u Predsjedništvu BiH, ali ih Schmidt naziva – “dominantnim”, dok SDA – “gubitničkom strankom”. I nije sve ostalo u istom proporcijama, jer su kantoni u kojima dominira HDZ dobili kontrolni paket u Domu naroda FBiH.
One year after Russia’s full-scale invasion of Ukraine, European unity in supporting Ukraine’s victory and Russia’s defeat will be increasingly tested. In the coming months the war will reach a decisive phase with large-scale offensives by both protagonists. While Russian forces will try to seize the entire Donbas region, Ukraine’s military is planning to expel the invaders and set the stage for the recapture of Crimea. Major ground battles loom on the horizon.
Despite displays of support for Ukraine and the provision of military aid, Europe remains divided in its longer-term strategy toward Russia. Without determined US leadership, an unprepared EU and a weakened NATO would have already succumbed to Moscow’s pressure. Europe alone would have been unable to supply Ukraine with critical weaponry while pushing Kyiv toward a peace deal and the surrender of some of its territory.
During the first year of war, three contrasting approaches have emerged among European states – offensive, defensive, and submissive. All three positions impact on the military assistance given to Ukraine, the extent of economic sanctions imposed on Russia, the posture toward negotiations between Kyiv and Moscow, and perceptions about Europe’s future relations with Russia.
Countries that have directly experienced Russian imperialism and war crimes in their recent history have urged a more offensive policy from the outset of the war. Poland, Estonia, Latvia, Lithuania, Czechia, Slovakia, Finland, and Romania have supplied large stocks of military equipment to Ukraine, pushed for more effective weapons from their western allies, urged tough financial and economic sanctions on Moscow, and campaigned to exclude Russia from international institutions. They are often supported by the United Kingdom, most Scandinavian countries, and by several NATO members in the Western Balkans.
The position of these front-line states is based on hard realism about Kremlin ambitions and the conviction that only a complete defeat of Russia’s military and its expulsion from all Ukrainian territory can ensure durable security for the country. They also seek to uphold comprehensive sanctions on Moscow until reparations are paid for Ukraine’s destruction and a war crimes tribunal is established for Russia’s political and military leaders. They believe that any compromise with the Kremlin would violate the principles of state sovereignty and embolden other countries such as China to launch attacks on weaker neighbors.
In stark contrast, a second group of European states are largely defensive and seek to restore most of the pre-war arrangements with Russia. They are led by Germany, France, Italy, and several smaller western and southern European countries who have grudgingly supplied military equipment to Ukraine. They argue that a complete military victory over Putin’s Russia is impossible and that a negotiated settlement is the only solution even if it means that Ukraine has to surrender some of its territory or defer their return pending talks with Moscow. In this vein, French President Macron has warned that Russia should not be “humiliated” in the war, indicating that he favors Moscow retaining some of its conquests.
The defenders of a revived status quo with Russia, such as Berlin, Paris, and Rome, also seek to restore business and trade relations with Russia. Some officials believe that by easing sanctions Moscow will be encouraged to freeze the war and back a peace agreement. However, any offers of security guarantees for Ukraine by German and French leaders if Kyiv starts peace talks with Russia lack credibility, as both states are powerless without the US and NATO.
A third group of European states can be defined as submissive and often act as advocates for the Kremlin’s position. They are led by Serbia and Hungary, but sometimes include Austria and Bulgaria. For Serbia, Russia is viewed as its main advocate in opposing the independence of Kosova and supporting the expansion of Serbian dominance in the Western Balkans. In his messaging to the West, President Aleksandar Vučić claims that Belgrade is trying to free itself from Russia’s influence, while in reality he depends on Moscow to promote his politically expansionist agenda.
For Budapest, Moscow is perceived as an ally in its struggle with Brussels over Hungary’s democratic reversals. Prime Minister Victor Orban persistently reduces EU sanctions packages by excluding Russian oligarchs linked with Hungary and Russia’s nuclear industry with which the government has pledged to build new nuclear reactors despite EU opposition.
Austria and Bulgaria have key politicians tied to Moscow whether through financial or political networks. In particular, Bulgarian President Rumen Radev refuses to accept that Russia is the aggressor in Ukraine and has opposed military assistance to Kyiv. Frequent Bulgarian elections and the replacement of weak governments has favored Radev and other Russophile politicians. The remainder of the European states are either neutral, defer to their larger neighbors, or remain flexible in their responses to the war in Ukraine.
As during the 20th century, Washington has taken the key role in confronting an imperial power that challenges the independence of European states. It has forged sufficient consensus to ensure Ukraine’s defense and protect Europe’s security. Without America’s political leadership, military provisions, and economic capabilities, the fractures in Europe’s responses to Russia’s aggression would deepen. In particular, if there is no clear resolution in the war by the summer, Berlin and Paris will amplify their calls for peace deals and Ukrainian concessions. And without US support for Ukraine’s full territorial restoration as the primary condition for any peace deal, NATO’s front-line states would find themselves increasingly isolated and exposed to Kremlin pressures.
Russia’s attack on Ukraine has underscored three constant certainties: that the US remains the anchor of trans-Atlantic security, that NATO unity is essential in defending the continent, and that the concept of Europe’s “strategic autonomy” is a Franco-German delusion that emboldens Russia to expand its empire. As the war enters a decisive phase, 2023 will be the most important test for European unity since the end of the Cold War.
Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.
U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.
Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.
Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.
Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.
Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.
Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.
Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.
Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.
„Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.
Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.
Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.
Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.
Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.
Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.
Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.
Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.
Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.
Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.
U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).
Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.
Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).
U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.
Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.
Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).
Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.
Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.
Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.
Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.
Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.
Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.
Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Evropska unija nema svoju strategiju za balkansko bure baruta. Nju, bukvalno, za ruku vodi SAD.
