Tripartitna agenda (sudbina BiH) u kojoj Hrvatima pripada Izborni zakon, Srbima imovina, Bošnjacima zabrana negiranja genocida još uvijek je živa, doduše napola. Hrvati (čitaj HDZ BiH) uživaju svoj dio kolača u punom kapacitetu, Republika srpska knjiži državnu imovinu bez ikakvih konsekvenci, a jadni Bošnjak nije još uvijek zadovoljio minimum pravde – da žrtvama negatori genocida ne otvaraju rane. Genocid negira ko stigne bez ikakvih posljedica.
Danas je Milorad Dodik opet negirao genocid u Srebrenici, nasmijao se bh. pravosuđu, a formirane predmete ismijava (nije baš da nisu zaslužili ismijavanje), a Schmidt još čeka donošenje zakona o državnoj imovini u Parlamentu BiH, a svaku tome suprotnu radnju prepoznao kao ništavnu. Baš onako motivirajuće za Dodika i ekipu, koja s velikom lakoćom i dalje knjiži državnu imovinu na Rs.
Christian Schmidt čin ništavnosti još nikada nije, a morao je i trebao formalizirati.
No, on im prečeg posla. HDZ čeka Bajram i konačnu odluku Christiana Schmida, koji direktno po nalogu Hrvatske treba još jednom da djeluje, jer eto spriječila su ga ‘kinder jaja’ i taj ‘nesretni’ Dom naroda da zauvijek zaživi demokratija na Schmidtov način u kojoj će HDZ dok postoji biti u vlasti!
Jer, nametnute Izmjene i dopune Izbornog zakona BiH suštinski su zadovoljile zahtjeve HDZ-a u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH, a konačno rješenje utemeljeno je na varijacijama zahtjeva HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Za ove dodatne oko Predsjedništva BiH Čović će dogovoriti s Trojkom, čiji lideri svakako ističu da ‘nije fer da drugi biraju Hrvatima predstavnika’!
Ustavni sud, tačnije sudije koje su odbacile apelaciju Željka Komšića, s dvostrukim glasom Valerije Galić to su učinile manipulacijama. Ko ne vjeruje neka pročita izdvojena mišljenja sudija u Ustavnom sudu BiH.
Sva priča kako je Karađorđevo prevaziđeno, svakog dana kroz agresivnu i pojačanu aktivnost specijalnog rata vidimo da hrvatska paradržava tzv. Herceg-Bosna oživljava!
Etno-nacionalni princip je preživio, čekamo još rasplet oko državne imovine, pa da Bošnjacima bude jasno da se moraju zadovoljiti zabranom negiranja genocida, a koji će se opet nastaviti negirati, samo što tada ni države neće biti, jer čiji je grunt njegova je i zemlja!
Visoki predstavnik je 27.04.2023.godine donio 3 odluke, kojima je nametnuo izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (novi član 219b), Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (novi član 382b) i Krivičnog zakonika Republike Srpske (novi član 321a). Sve izmjene su u principu iste i kriminaliziraju lobiranje, ali i potencijalno, na nivou spekulacije, slobodu uvjerenja.
Visoki predstavnik je, smještajući ove odredbe u krivične zakone u BIH, iste tematski vezao za dijelove krivičnih zakona koji se odnose na davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (na nivou BIH i FBIH), odnosno trgovinu uticajem (na nivou RS).
Kada se čita sam tekst odredbe koja je nametnuta, teško se možete oteti dojmu da je nemoguće da bilo koji predsjednik stranke ili član organa stranke ne odgovara svakodnevno shodno ovoj odredbi. Naime, predsjednici stranaka svojim članovima koji su članovi npr zakonodavnih tijela obećavaju mjesta na izbornim listama npr. (koji za većinu članova zakonodavnih tijela u BIH znače osiguranje egzistencije) ili mjesta u izvršnoj vlasti, a za koje obećanje bi član zakonodavnog organa bio dužan glasati kako ga “pobuđuje” njegov predsjednik.
Suštinski, navodni cilj nametanja ovih odredaba krivičnih zakona u BIH je dodatno sprečavanje korupcije. Međutim, način na koji su iste formulisane upućuje suštinski na zabranu bilo kakve forme lobiranja (što je naravno u drugim zemljama uređeno zakonima), ali i na potencijalne brojne mogućnosti zloupotreba predmetnih odredaba. Jer, čini se da je za krivičnu odgovornost dovoljno da osoba u upravnom organu uradi nešto što bi i inače morala uraditi, a da joj je neko ponudio poticaj ili nekom bliskom toj osobi. Naime, uraditi nešto što je i inače dužan uraditi ili ne uraditi ono što neko ne bi smio uraditi je upravo samo vršiti svoju dužnost u zakonodavnom, izvršnom ili pravosudnom organu vlasti ili upravnom ili drugom organu. Postojanje krivične odgovornosti u situacijama kada upravo za to neko posredno nekome ponudi neku prednost za neku drugu osobu obesmišljava krivičnu odgovornost kako ista postoji u BIH pravnoj tradiciji-znanje, umišljaj, odgovornost za sopstvene radnje i u granicama svog umišljaja.
Naravno, ključno pitanje koje se nužno postavlja je ono da uradi nešto što ne bi smjela ili da ne uradi ono što bi morala, odnosno, ono što bi svejedno morala ili da propusti ono što ne bi smjela uraditi-šta je konkretno to, u slučaju npr. člana zakonodavnog tijela, što bi isti morao ili ne bi smio uraditi?! Suštinski, svodi se na glasanje. Svaki član zakonodavnog tijela naravno glasa prema svojoj savjesti, želji, volji. Propisivanje kako bi “morao” glasati ili “ne bi smio” glasati se dovodi u pitanje svrha postojanja zakonodavnih organa u BIH.
No, da prevedemo: stavom 1. novih odredbi je inkriminisano traženje ili uzimanje novca (ili bilo čega drugog, uključujući obećanje), za sebe ili za drugog, da se učini nešto što se ne smije učiniti ili ne učini nešto što se mora učiniti, uključujući posredovanje kod tog traženja ili uzimanja novca (ili obećanja). Stavom 2. je u principu propisano isto, samo za nešto što se svejedno mora učiniti ili da se propusti nešto što ionako ne bi smio učiniti, dok su stavovi 3. i 4. suštinski isti, samo se odnose na aktivno podmićivanje.
Stav 5. je zanimljiv sa više aspekata, jer se u istom navodi:”Ko u vršenju službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou Federacije, učini nešto što inače ne bi smio učiniti ili propusti da učini nešto što bi inače bio dužan učiniti, kad ne bi bilo novca ili finansijskog instrumenta ili druge vrijednosti ili druge materijalne ili nematerijalne koristi ili prednosti ili usluge ili bilo kakve vrste poticaja za sebe ili za drugoga, uključujući i pravnu osobu, bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina i novčanom kaznom.”. Dakle, neko ko propusti nešto što mora da uradi ili učini nešto što ne smije, a postojala je određena korist, prema odredbama nametnutih izmjena će biti kažnjen. Međutim, ono što je zanimljivo su riječi:”bez obzira kada je takav neprikladan poticaj zaprimljen ili obećan”. Suštinski, ovo se može, mada ne bi smjelo, shodno zabrani retroaktivnosti, odnositi i na situacije u kojima je novac ili neka druga korist obećana ili zaprimljena i prije stupanja na snagu ovog zakona. Ono što bi bilo bitno je da osoba učini nešto što ne bi smjela odnosno propusti da učini nešto što bi morala. Međutim, jasno je da bi ovakvo postupanje bilo zabranjeno. S druge strane, BIH već ima iskustva u situacijama u kojima OHR nametne izmjene krivičnih zakona, BIH ih primjenjuje i onda BIH bude ona koja od strane ESLJP bude proglašena zemljom koja krši ljudska prava. Ovdje se naravno aludira na izmjene KZ BIH koje se odnose na vremensko važenje KZ BIH, koje je nametnuo OHR, BIH primjenjivala kako je OHR “rekao”, pa onda ESLJP zaključio da BIH krši ljudska prava, odnosno, zabranu retroaktivnosti (odluka ESLJP u predmetu Damjanović-Maktouf). Same odredbe izmjena su toliko široko postavljene da pokrivaju sve oblike (i dozvoljenog) lobiranja, uključujući čak i propisano kažnjavanje za nepodoban pokušaj. U stavu 6. je suštinski propisano da krivična djela postoje čak i ako osoba koju je učinilac nastojao pobuditi nije ispunjavala uslove da djeluje, iz razloga što nije preuzela dužnost ili nije nadležna ili iz bilo kog drugog razloga. Ovo suštinski, prevedeno na običan jezik, znači propisano kažnjavanje za pokušaj ubistva pištoljem na vodu. Svi, uključujući osobu koja “puca” znamo da ne može doći do ubistva iz više razloga, ali nema veze, to je kažnjavanje za nepodoban pokušaj.
Stavom 10. nametnutih izmjena su propisane pravne posljedice osude, koje uključuju i “zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava na nivou XX, u trajanju od pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.” Suštinski, ova odredba znači da se zabranjuje kandidovanje na izborima, između ostalog. Ovdje se radi o novoj formi sigurnosnih mjera, koje donekle liče na one propisane u krivičnim zakonima u BIH koji se odnose na zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija. Međutim, zabrana kandidovanja na izborima, oduzimanje odlikovanja, više podsjeća na tzv.gubitak građanskih prava, koji je barem do sada viđen kao sankcija koja ugrožava ljudska prava. U Republici Hrvatskoj je Zakonom o lokalnim izborima zabranjeno kada je izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, za bilo koje krivično djelo. U BIH, sada, je zabrana kandidovanja na izborima nametnuta za bilo koga osuđenog za ovo krivično djelo, čak i kada bi bio osuđen na novčanu ili uslovnu kaznu zatvora (što je moguće, imajući u vidu predviđene sankcije), pa čak i kad bi bio oglašen krivim i oslobođen od kazne (što je također moguće u pravnom sistemu BIH i što se dešavalo u sudskoj praksi). Ovdje će se naravno postaviti pitanje usklađenosti ove odredbe sa članom 3. Protokola broj 1. uz EKLJP.
Vrijedi napomenuti, a to je vjerovatno i bio cilj veoma strogih propisanih kazni u nametnutim odredbama, da je za ova krivična djela dozvoljeno sprovođenje posebnih istražnih radnji.
Zemlje regiona naravno nemaju ovako propisanu zabranu lobiranja, nego zabranjuju, inkriminišu stvarna krivična djela koja izabrani zvaničnici mogu počiniti. Tako je članom 339. Kaznenog zakona Republike Hrvatske propisana kazna za osobe koje kao zastupnici u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili u svojstvu vijećnika u predstavničkom tijelu jedinice lokalne ili regionalne samouprave zahtjeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasao na određeni način (kao i osoba koja zastupniku u predstavničkom tijelu ponudi mito kako bi glasao na određeni način). Republika Srbija je propisala u svom Krivičnom zakoniku krivično djelo trgovine uticajem, ali isključivo to. Crna Gora također propisuje trgovinu uticajem.
Kao što je spomenuto na početku, svi krivični zakoni u BIH su imali (i dalje imaju) propisano krivično djelo trgovine uticajem, ali i druga krivična djela koja se tiču izbora, ali i sprečavanja korupcije. Nametnute odredbe su specifične i po tome što sadrže i iscrpljujući spisak mogućih vidova učešća u izvršenju krivičnih djela.
“U cilju poboljšanja integriteta izbora izmijenio sam krivični zakon kako bih uključio novo krivično djelo podmićivanje izbora. Na osnovu ovoga omogućava se svako sankcionisanje podmićivanja zvaničnika. To treba poslužiti kao upozorenje svima onima koji namjeravaju pribjeći podmićivanju i zastrašivanju kako bi dobili izbore, a istovremeno da ohrabri one koji žele fer igru i sigurnost da njihovi glasovi neće biti zloupotrebljeni”, kazao je Christian Schmidt prilikom nametanja odredaba krivičnih zakona.
Poenta izbora, barem izbornog sistema kakav je postojao u BIH prije intervencija Visokog predstavnika, je između ostalog i mogućnost glasanja za pojedinca, a ne za stranku jer neka osoba ima na taj način sigurnost da njen glas neće biti zloupotrebljen na način da član zakonodavnog tijela kao dresirani pas glasa isključivo kako cijela stranka glasa, a ne kako mu uvjerenja nalažu.
Čini se da bi puno logičniji korak, kao i korisniji za BIH, ako je u pitanju već interes BIH, da se uredi oblast lobiranja. Zakonom se može predvidjeti obavezan registar lobista kako bi javnosti bile dostupne informacije o identitetu osoba koje s mjerodavnim javnim dužnosnicima ili osobama na visokim položajima komuniciraju o određenim pitanjima politika ili zakonodavnim pitanjima ili o budućim odlukama. Njime se također može predvidjeti okvir uspostave odgovornosti osoba koje se bave lobiranjem i način na koji izvršavaju tu aktivnost. Naravno, zakonom o lobiranju se propisuju i ograničenja i uslovi koji se na određeno vrijeme primjenjuju na imenovane dužnosnike i osobe na određenim položajima u slučaju pojave mogućeg sukoba interesa.
Za kraj, zanimljivo je naglasiti stupanje na snagu odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik-odredbe na nivou FBIH stupaju na snagu prvog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BIH” odnosno osmog dana od objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”, dok je na nivou BIH Visoki predstavnik pomalo neodlučan, pa navodi :”Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave na službenoj stranici Ureda visokog predstavnika ili dan nakon objave u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, štogod nastupi ranije.” S druge strane, u samoj odluci navodi:”2. Ova Odluka stupa na snagu odmah i odmah se objavljuje na službenoj internetskoj stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (ovaj stav se navodi i u odlukama koje se odnose na FBIH i RS).”
Dakle, danas još niti jedna od odredbi koje je nametnuo Visoki predstavnik nije na snazi. Ili možda jeste. Milorad Dodik je jasno izjavio da nametnute izmjene neće biti objavljene u Službenom glasniku Republike Srpske, niti će biti primjenjivane u RS.
(Ovu analizu sačinio je pravni saradnik Istrage sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnom pravu)
Verbalni rat Milorada Dodika i Elmedina Konakovića rezultirao je blokadom Vijeća ministara BiH. Prva sjednica je otkazana 27. aprila, a neće je biti ni ove sedmice. Prepiska preko društvenih medija Dodika i Konakovića o interkonekcijama i energetskim projektima zaustavila je i donošenje zakona koji su obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i 14 prioriteta.
Džaba je Konaković na zalasku 2. maja pozvao Dodika „da usvajamo zakone, da gradimo sve moguće interkonekcije, energetske projekte, da privlačimo investicije u BiH, oba njena entiteta i Brčko distrikt BiH, poštujući ustavne nadležnosti i zakone Bosne i Hercegovine.“ Dodik neće pa neće. I tako dobismo prvu blokadu „najbržeg Vijeća ministara BiH“, a ne prođe ni 100 dana od imenovanja i silnih obećanja o radu, kompromisima, novom Dodiku…
I danas je Dodik imao poruku za Konakovića te ga je pozvao da pojasni kako im je visoki predstavnik Christian Schmidt pomogao da formiraju Vladu FBiH. A činjenice kažu da je Schmidt 27. aprila donio odluku kojom je zaobišao Ustav FBiH, suspendovao ga na 24 sata, naredio održavanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a uz pomoć nekoliko „prijateljskih“ ambasadora osigurao većinu za potvrđivanje Vlade FBiH.
Ovo je već druga intervencija Schmidta nakon Općih izbora kojom je obećao deblokadu procesa u FBiH. No, šta ćemo s blokadama Vijeća ministara BiH. Da li će Schmidt i tu reagirati ili mu je područje rada od Mostara do Sarajeva sa skokovima do Beograda i Zagreba?
Schmidt ovih dana završava i šestomjesečni izvještaj o napretku BiH. To mu neće biti teško sročiti, dovoljno je samo da pobroji svoje intervencije u Izborni zakon i Ustav. Može navesti da je prvo pod krinkom deblokade on lično blokirao uspostavu vlasti u FBiH, a onda novom intervencijom u Ustav FBiH omogućio HDZ-u neprikosnovenu moć za koju su mu posebno zahvalni iz Zagreba.
Može dodati i da su pod njegovim prozorima apelanti pred Evropskim sudom za ljudska prava tražili da se konačno implementiraju presude tog suda, a koji bi omogućili svim građanima pravo kandidiranja na izborima za određene pozicije, a ne samo konstitutivnim narodima.
Može također navesti i da su se pod njegovim prozorima okupili građani koji su siti daljnih etničkih podjela na štetu Bošnjaka, i koji se protive jačanju pozicije samo jedne političke stranke u odnosu na sve druge.
Također, može navesti i da se građani BiH pribojavaju nezavršenih paklenih planova 90-ih koji i danas imaju svoje sljedbenike i u Beogradu i u Zagrebu i sve su glasniji.
Schmidt na blokade državne vlasti šuti. Ne vidi ih iako nema ni zakazanih sjednica Parlamenta BiH jer nemaju šta ni usvajati. Na prošloj sjednici parlamentarci iz Rs-a napustili su sjednicu Predstavničkog doma zbog zajedničke izjave o državnoj imovini političkih lidera probosanskih stranaka.
Iako ovog trenutka može smijeniti one koji blokiraju i vuku ovu zemlju unazad on jednostavno ne reaguje. A onda se buni i teško mu pada kada ga zovu visokim predstavnikom za Bošnjake. Ako nije tako, dokažite da griješimo!
“Borjana javlja da je na Parlamentu prijedlog o smjeni ljudi u CIK-u i imenovanje. Molim te, prenesi Zvizdiću da se to ne radi. Ako bi SDA to podržao bez dogovora s nama, bojim se da je to kraj. Pozdrav. Dragan”, pisalo je u poruci koju je Bakir Izetbegović proslijedio svom tadašnjem prvom saradniku Denisu Zvizdiću.
Bio je to 11. mart 2020. godine i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je odlučivao hoće li Centralnu izbornu komisiju BiH oteti iz ruku SNSD-a i HDZ-a. Borjana Krišto je sa svojim stranačkim kolegama iz HDZ-a napustila sjednicu. Isto su učinili i zastupnici SNSD-a. U sali Parlamenta su, iz vladajuće koalicije, ostali samo zastupnici SDA i DF-a. Izetbegović je prelomio i odigrao sa opozicionim SDP-om, SDS-m i PDP-om. Milorad Dodik i Dragan Čović su ostali bez utjecaja u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.
Od Čovićeve poruke kojom je označen kraj ljubavi sa SDA do pravosudnog napada na kadrove SDA prošla su dva i po mjeseca. U maju iste godine Tužilaštvo BiH (glavna tužiteljica državljanka Hrvatske Gordana Tadić) je uhapsilo bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Uslijedit će akcije pravosudne akcije protiv bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića da bi na kraju sve završilo devastiranjem naučne karijere Izetbegovićeve supruge Sebije. Iz SDA su, od marta 2020. godine, izašli Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Bakir Izetbegović je izgubio u utrci za člana Predsjedništva, a HDZ je za koalicijske partnere izabrao – sarajevsku Trojku predvođenu Elmedinom Konakovićem. Bakir Izetbegović i SDA su, prvi put od 2000. godine i vremena Alijanse za promjene, ostali u opoziciji na entitetskom i državnom nivou.
“Detronizirali smo Izetbegovića”, saopćit će Dragan Čović u aprilu ove godine na jednoj od sjednica Hrvatskog narodnog sabora.
Ali šta detroniziranje Izetbegovića znači za budućnost države BiH i SDA kao najveće bošnjačke političke partije?
Sve dok je SDA pravila ustupke HDZ-u i SNSD-u u toj političkoj partiji nije bilo korupcije. Sve diplome Sebije Izetbegović su bile legalne, a inspekcije u Republici Srpskoj nisu istraživale “studijske dane” Osmana Mehmedagića. Ali kada je Dragan Čović u popodnevnim satima 11. marta 2020. godine odsvirao kraj dobrih odnosa sa SDA, korupcija se nastanila u najvećoj bošnjačkoj stranci. I svi oni prljavi stranački poslovi su došli na naplatu.
Jednostavnije rečeno – SDA-ova izdaja je amnestirala korupciju u SDA. Onog trenutka kada se SDA okrenula interesima države, tužilaštva su proradila. Ali samo u dijelovima Federacije gdje su kadrovi SDA.
No, nije korupcija najveći teret Stranke demokratske akcije. Najveći teret te stranke je Sebija Izetbegović. Njena bahatost bila je idealno sredstvo za obračun sa SDA. Dragan Čović je to maestralno iskoristio. Konaković i Čampare su bili samo Čovićeva pješadija.
Sebija Izetbegović je stvorila Elmedina Konakovića. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je Aljoši Čampari poklonila tablete kao naknadu za muštuluk da je izabrana za direktoricu KCUS-a. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je izabrala Biseru Turković za ministricu vanjskih poslova. I to je bio kadrovski promašaj.
U ovom priči uopće nije bitno da li je, koristeći svoje prezime, Sebija Izetbegović magistrirala ili ne. U ovoj priči je bitno da Sebija Izetbegović nije smjela biti politički aktivna. I nije smjela postati direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Prvo, to je nepotizam. Drugo, Sebija Izetbegović ima problem u odnosu prema drugim ljudima.
I samo stavljanje Sebije Izetbegović na listu za Skupštinu Kantona Sarajevo je oslabilo SDA. Prvo, Sebija Izetbegović je kompletnu stranačku strukturu koristila da bi, kroz preferencije, pokazala koliko je popularna. I, drugo, sam njen ulazak u Skupštinu Kantona Sarajevo je umanjio koalicijski kapacitet Stranke demokratske akcije, jer niko, pa čak i najveći protivnici Trojke, ne žele biti koalicijski partneri Sebije Izetbegović.
Stranke Trojke su, uvjeravaju nas svaki dan svojim potezima, toliko servilne prema HDZ-u i SNSD-u da su spremni dati najbitnije državne poluge za komadić vlasti u Sarajevu. Koliko je tačna ona Konakovićeva teza da je Izetbegović mnogo toga dao da Sebija Izetbegović postane direktorica KCUS-a, toliko je tačna i teza da je Konaković spreman dati sve da Sebija Izetbegović ne bude direktorica KCUS-a. U oba slučaja – centralna figura je Sebija Izetbegović.
Njen politički angažman je bio najjače Čovićevo oružje. I od maja 2020. godine tim oružjem Čović devastira državu BiH. I bukvalno se poigrava sa političarima u Sarajevu.
Da li se Bakir Izetbegović mogao nagoditi sa Draganom Čovićem u martu 2020. godine kada je Parlament birao članove CIK-a? Apsolutno jeste. I sigurno danas ne bi bio u nemilosti predsjednika HDZ-a koji je uz pomoć Zapada, postao apsolutni vladar BiH. No, Bakir Izetbegović je, svjedoči poruka s početka ovog teksta, u ovom slučaju odigrao državnički. Da li je ostvario neku ličnu korist od ovog saziva CIK-a? Ne. Pretrpio je štetu, ali je korist ostvarila država.
Da li je Bakir Izetbegović mogao trgovati sa Draganom Čovićem oko izmjena Izbornog zakona? Itekako. Ali nije trgovao. Zbog toga je izgubio naklonost Zapada i u potpunosti spalio mostove koji ga spajaju sa HDZ-om. Da li je odbijanjem izmjena Izbornog zakona Izetbegović ostvario ličnu ili stranačku korist? Djelimično. Da je Izetbegović dao Izborni zakon Čoviću, SDA bi sigurno ostvarila slabiji rezultat od onog koji je imala 2022. godine. Ali i sa tim slabijim rezultatom SDA bi bila u vlasti, jer bi Trojka kao Čovićevo sredstvo prinude, postala nebitna. I ovom je slučaju Izetbegović odigrao u korist (građanske) države.
Koliko god to u ovom trenutku bilo nepopularno reći i napisati – za državu BiH i SDA je najbolje da Bakir Izetbegović ostane na čelu SDA. Zamislite recimo da najveću bošnjačku stranku preuzmu kadrovi poput Mirsada Zaimovića i Safeta Softića koji su spremni uraditi isto ono što u ovom trenutku radi Elmedin Konaković. Ali nivo izdaje sa kapacitetom NiP-a nije i ne može biti ni blizu nivoa izdaje sa kapacitetom SDA.
Stranka demokratske akcije može preživjeti četiri godine opozicije. No, SDA mora provesti internu reformu. Predsjednik SDA mora ostati. Njegova supruga mora otići. Ako Bakir Izetbegović bude u stanju ukloniti suprugu iz javnog života i političkog odlučivanja, pokazat će da državnički potezi oko CIK-a i Izbornog zakona nisu slučajnost već kontinuitet.
Nismo morali dugo čekati da Dragan Čović, šef HDZ-a izda nova naređenja koalicionim partnerima i to za narednu sedmicu. Nezadovoljan je nosilac evropskih vrijednosti i šampion EU integracija kako se odvijaju procesi. Tako je danas na svom stranačkom tijelu utvrdio agendu državne vlasti.
“Želimo pokušati imati šest ili sedam zakona u proceduri. Iduće sedmice će biti jako puno sastanaka sa međunarodnim predstavnicima i između stranaka koje predstavljaju vlast na državnom i entitetskom nivou. Evidentno je da neko još uvijek pokušava destabilizirati procese u BiH. Moj stav je da se ne smijemo baviti sami sobom već moramo biti proaktivni i napraviti iskorak ka EU”, rekao je Čović.
Kaže da je trenutni tempo prespor. Nakon državne vlasti, a zatim i nametnute Vlade FBiH, Čović sada iščekuje rasplet u Vladi HNK jednoj od najvažnijih utvrda HDZ BiH. Za vlast se bore SDA, i SDP sa partnerima a koji nemaju dovoljno ruku. Nije pomoglo ni to što je Čović sastančio sa Nikšićem na Jahorini. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić ne može obezbijediti šest ruku. Barem ne Bošnjaka.
Izdao je Čović komandu. Hitan sastanak u centrali SDP-a 22. juna. Ali tog dana dolazi i mađarski premijer Viktor Orban pa će sastanci biti prilagođeni susretima s Orbanom. Javnosti nisu predočeni termini sastanaka sa Orbanom niti ko će se u Sarajevu s njim sastati. Orban će nakon Sarajeva u Banja Luku. Nije isključeno da Čović bude Orbanov sagovornik, svakako dijele iste vrijednosti – izmjene Izbornog zakona na kršćanskoj osnovi, kako je to kazao šef mađarske diplomatije Petar Sijarto. Čović ne odustaje od svoje agende. Dobrim dijelom ga prati Dodik, ali “bošnjačka strana” još nije u potpunosti zagrizla mamac. Kako obezbijediti legitimno predstavljanje i promijeniti Izborni zakon bez promjene Ustava BiH i implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Čović diktira tempo i međunarodnoj zajednici kada će se i s kim sastati. Jer ipak međunarodna zajednica treba prva “baciti oko” na Izborni zakon. Doduše, koji poen aktuelna vlast je izgubila na izmjenama Zakona o VSTV-u, ali dobila zbog “jedinstva oko ukidanja PDV-a na doniranu hranu”.
Mostarski soko izdao je još jednu naredbu kapetanu Nikšiću – imenovanje Vukoje u Ustavni sud BiH mora biti naredne sedmice jer ipak dogovor je dogovor.
“Što se tiče Ustavnog suda, slučajno sam bio na njihovoj konferenciji o izvršenju odluka. Mislim da prva stvar koju trebamo uraditi jeste imenovati suca koji nedostaje i insistirat ćemo da u skladu s dogovorom završimo proces imenovanja naredne sedmice. Tada ćemo imati sedam sudaca u Ustavnom sudu. Naravno da otežava proces ako nemate predstavnika jednog naroda. Tu temu ćemo razmatrati naredne sedmice kada se sastane Trojka, HDZ i SNSD”, poručio je Čović odgovarajući na pitanje kako komentariše povlačenje suca iz RS-a iz ovog suda.
Puno je posla pred Nikšićem i ostalima naredne sedmice. Čović ima plan od kojeg neće odstupiti. Dodik ima plan koji svakim danom sigurno provodi u djelo.
Nikšić, Konaković i Forto svojim ministrima i zastupnicima dat će listu zadataka. U tom trenutku zaboravit će crvene linije o zaštiti države. Jer važnije je da ne dobiju crveni karton mostarskog sokola i ostanu bez vlasti, nego da ih historija pamti da su rekli ‘NE’. Za to im služi Denis Bećirović sa svojim saopćenjima. Samo je pitanje do kada će to biti dovoljno.
Visoki predstavnik Christian Schmidt može povući tri poteza u vezi sa odlukama Narodne skupštine Republike Srpske koje se odnose na suspenziju Ustavnog suda BiH na području tog entiteta. No, nisu svi potezi podjednako realni.
Smjena Milorada Dodika
Koliko god javnost u Sarajevu priželjkivala odluku Christiana Schmidta kojom bi predsjednik Republike Srpske bio smijenjen, to je najmanje realna opcija kada je u pitanju provedba same odluke. Visoki predstavnik ima ovlasti da smjenjuje zvaničnike u BiH. No, treba imati na umu da Republika Srpska nije onaj dio Federacije BiH u kojem većinski žive Bošnjaci. Ukoliko, recimo, Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti i smijeni Milorada Dodika, dolazimo do jednog novog pitanja – ko će i kako provesti ovu odluku? U Republici Srpskoj u ovom trenutku ne postoji politički subjekt po uzoru na sarajevsku Trojku koji bi, čak i u slučaju suspenzije Ustava Republike Srpske, preuzeo vlast. Pritom, SNSD je nametnuo takav narativ u javnosti da bi svako prihvatanje Schmidtove odluke značilo – izdaja srpskih nacionalnih interesa. Milorad Dodik još uvijek kontrolira MUP Republike Srpske, kao i Skupštinu, Vladu i pravosudne institucije u tom entitetu. Čak i ako bi bila donesena odluka o Dodikovoj smjeni, na koji bi način OHR proveo tu odluku? Državnom agencijom za istrage i zaštite upravlja Dodikov kadar Darko Ćulum, dok Direkcija za koordinaciju policijskih tijela nema takve kapacitete. Ostaje još mogućnost angažiranja snaga EUFOR-a ili NATO snaga koje bi, faktički, morale zauzeti banjalučki Banski dvor. U tom slučaju realno bi bilo očekivati da se svi srpski zvaničnici povuku iz svih institucija i BiH bi ušla u mnogo ozbiljniju krizu od trenutne. Upravo zbog toga je teško očekivati da Schmidt smijeni Dodika. No, i ako se usudi da to učini, to bi, prije svega, bio kraj OHR-a.
Poništavanja odluka NSRS
Drugi mogući, a ujedno i najrealniji potez, bila bi odluka kojom bi OHR stavio van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske. U tom bi slučaju Zakon, formalno, bio stavljen van snage, ali suštinski ne bi promijenio stavove zvaničnika RS-a koji bi se držali stava Narodne skupštine. Bez reakcije Tužilaštva BiH u ovom slučaju ne bi došlo do suštinske promjene stanja na terenu, bez obzira na odluku OHR-a. Podsjetimo, Narodna skupština RS je nedavno izmijenila odredbe Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Tim izmjenama je, faktički, OHR onemogućen da svoje odluke objavi u Službenom glasniku Republike Srpske. Ovo praktično znači da odluka OHR-a o poništavanju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske ne bi bila objavljena u Službenom glasniku RS, a da bi, istovremeno, sporni Zakon bio objavljen. Postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a na objavu dokumenata? I postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a da poštuju njegovu odluku? Bez primjene sile – ne.
Suspenzija Zakona do odluke Ustavnog suda BiH
Suspenzija Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom bi bila najblaža moguća mjera. Nešto slično je Schmidt uradio sa Zakonom o imovini RS-a. Podsjetimo, OHR je suspendirao taj Zakon sve dok ga Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim i stavio van snage. Međutim, u ovoj situaciji suspenzija ne bi mogla biti učinkovito rješenje, jer je i sam predsjednik RS-a Milorad Dodik kazao – “Ustavni sud BiH može donijeti bilo kakvu odluku, ali mi imamo Zakon da tu odluku ne primjenjujemo na području RS”.
Dakle, druga opcija koja podrazumijeva da Christian Schmidt stavi van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH je najrealnija. Eventualna smjena Milorada Dodika bila avantura sa nepoznatim ishodom. Naravno, u slučaju da NATO snage ne zauzmu institucije Republike Srpske. A da li je to realno očekivati?
Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.
Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.
Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.
On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.
No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.
Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.
Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.
Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.
Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.
Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.
Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.
“Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.
Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:
“Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”
Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu
Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton
“Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.
Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.
“Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.
Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.
Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.
Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.
Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.
Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.
Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.
Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.
Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.
“Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.
Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.
Opoziv načelnika općine Centar Srđana Mandića nije problem devet vijećnika Naroda i pravde kako se to pokušava prikazati, već sve tri stranke koje čine trojku i NIP-a i SDP-a i Naše stranke čiji je kadar Mandić.
Da nije bilo jedinstvene podrške ovih stranaka Mandić zasigurno ne bi odnio pobjedu na izborima 2020. godine. No, to nikako ne znači da Mandićev nerad i neispunjena obećanja trebaju se fakturisati samo Našoj stranci, ili SDP-u ili NIP-u, već trojci koja je obećala promjene.
U narednim danima trebala bi biti održana sjednica Općinskog vijeća Centar na kojoj će biti razmatran zahtjev Mandića o preispitivanju opoziva. Devet vijećnika NIP-a nema namjeru povući se i promijeniti stav. Njih će pratiti i neki od nezavisnih vijećnika jer je ukupno 16 vijećnika potpisalo inicijativu za opoziv.
Iako je najveća pažnja usmjerena na Narod i pravdu čije vijećnike Mandić optužuje za pokretanje opoziva, jedina istina je da je Srđan Mandić postao uteg oko vrata cijele trojke.
Bez obzira na deklarativnu podršku koju je istog časa nakon što je izglasan opoziv dobio od Naše stranke i predsjednika Edina Forte i predsjednika SDP-a Nermina Nikšić, suština je da među građanima ove općine i brojnim glasačima trojke vlada veliko nezadovoljstvo.
Ovaj opoziv bio je posljednji (očajnički) potez kojim se željelo ukazati na Mandićev bahat odnos i prema vijećnicima, i prema poslu koji ne obavlja ali i prema građanima.
Iako je Mandić vješto pokušao na svoju stranu privući predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića koji nije znao šta spremaju vijećnici, suludo je očekivati da Konaković brani Mandića, a da se u potpunosti okreće protiv stava Općinske organizacije NIP Centar.
Ono što je Konakoviću preostalo je da ‘konačnu odluku’ organa NIP-a prebaci na Kantonalni odbor NIP Sarajevo. Sjednica Kantonalnog odbora još nije zakazana, a njeno održavanje zavisit će od ponašanja lidera trojke i njihovog zajedničkog stava o slučaju Srđan Mandić.
Nije ovo prvi put da se iskazuje nezadovoljstvo Mandićevim radom, ali je obaveza lidera trojke da realno sagledaju situaciju. Pošteno je da trojka prizna grešku, jer ako zatvori oči i nastavi s lošom praksom onda to pokazuje da oni nisu donijeli nikakav novi koncept koji su obećavali. To isto važi i za nivo Kantona Sarajevo gdje su evidentni problemi u određenim preduzećima koje vode kadrovi trojke.
Procesi koji su započeti oko rekonstrukcije Vlade KS nakon ovog potresa u općini Centar nisu zaustavljeni i zapravo drže trojku u stalnom fokusu. Suštinski gledano, ukoliko trojka napravi još poneki loš potez, a što se već dijelom otkriva u dogovorima sa Damirom Marjanovićem, Redžom Lemezanom i Admelom Hodžić i spremnosti da im se naprave veliki ustupci u raspodjeli vlasti to će samo ići na njihovu štetu.
Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani antinacionalisti u samoj Srbiji.
Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.
U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.
Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.
Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:
„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“
Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“
(tekst je objavljen 9. oktobra 2020. godine na portal istraga.ba. Odlučili smo se na ponovno objavljivanje povodom odluke čelnika SFF-a da u okviru programa ovogodišnjeg SFF-a promovišu film – Heroji Halijarda).
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
