Najmanje 135 migranata smještenih u kampu Miral kod Velike Kladuše zaraženo je virusom korona, potvrđeno je za Istragu iz više izvora.
“Tačno je da imamo preko stotinu zaraženih u Miralu. Oni su razdvojeni od ostalih migranata. Smješteni su u dvije prostorije i jednom šatoru. Za sada nema nikoga sa težim simptomima. No, imao problem sa nedscipliniranošću zaražeih osoba i to predstavlja opasnost od širenja zaraze”, kazao nam je direktor Službe za poslove sa strancima Slobodan Ujić.
U MUP-u Unsko-sanskog kantona su nam rekli da su poznati sa trenutnim stanjem te da pokušavaju iznaći rješenje. Vjerovatno će u narednim danima kamp Miral biti blokiran.
Inače, prema informacijama Istrage, najmanje 200 mgiranata koji se nalaze na području USK-a je zaraženo virusom korona. Većina ih je, kako smo naveli, u kampu Miral u kojem je, ovisno od dana, ukupno smješteno između 600 i 800 migranata.
Već dugo međunarodni humanitarni aktivisti upozoravali na loše uslove u kampu Miral koji se nalazi nadomak Velike Kladuše i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti i proširiti zarazna bolest. U junu 2019. godine u ovom kampu je, zbog korištenja rešoa, izbio požar u kojem je povrijeđeno najmanje 30 migranata, a izgorjele su prostorije s 247 kreveta namijenjenih ovoj populaciji.
Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.
‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.
Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.
Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.
“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.
Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.
Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je.
U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.
Visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je zakonske odredbe koje se odnose na zabranu negiranja genocida, saopćeno je iz OHR-a.
Inzko je promijenio odredbe Krivičnog zakona BiH.
“Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke stupa na snagu, kako je predviđeno u članu 2., privremeno, sve dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji ovaj zakon u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna. bez pridržanih uvjeta. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena na službenoj web stranici Ureda visokog predstavnika i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” bez odgađanja”, saopćeno je iz OHR-a.
Ovo su izmjene Krivičnog zakona BiH.
„Tko javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini osoba ili članu takve skupine definiranom pozivanjem na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalno ili etničko podrijetlo, kada to ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavka (1) ovog članka,kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Tko god javno odobrava, poriče, grubo banalizira ili pokušava opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom prema Povelji Međunarodnog vojnog suda priloženoj Londonskom sporazumu od 8. kolovoza 1945. ili od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjeren protiv skupine osoba ili člana takve skupine definirane u odnosu na rasu, boju kože, vjeru, porijeklo ili nacionalnost ili etničko porijeklo, kada se ponašanje provodi na način koji vjerojatno potiče na nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Tko kazneno djelo iz stavaka 1. do 3. ovog članka počini javnim širenjem ili distribucijom traktata, slika ili drugog materijala,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje godinu dana.
Ako se kazneno djelo iz stavaka (1) do (3) ovog članka provodi na način koji bi mogao poremetiti javni mir i red ili koje prijeti, vrijeđa ili vrijeđa, počinitelj kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Tko dodijeli priznanje, nagradu, spomen, bilo kakvu uspomenu ili bilo koju privilegiju ili slično osobi koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin ili imenuje javni objekt kao što je ulica , trg, park, most, institucija, zgrada, općina ili grad ili slično ili registrira marku, nakon ili pod imenom osobe koja je pravomoćno osuđena za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili tko god veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin na bilo koji način, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”
Stavak (2) koji postaje stavak (7) mijenja se i glasi:
„(7) Počinitelj kaznenog djela iz stavaka (1) do (4) ovog članka koji je službena ili odgovorna osoba ili je zaposlen u instituciji vlasti ili bilo kojem tijelu financiranom iz javnog proračuna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. ”
Ovaj tekst ne pretenduje da bude “analitički”. Sve nepreciznosti su ostavljene namjerno. Pisan je onako kako bih razgovarao ili razgovaram u privatnom okruženju i sa prijateljima. Sve preciznosti su, pak, vrlo namjerne.
Povratka na staro nema, to je jasno cijelom dunjaluku. Dosljednost u nastavku politike ili tačnije, politika iz prošlosti u ovom trenutku šteti samo Srbiji. Srbija bi bila uvjerljivo najprosperitetnije društvo u jugoistočnoj Evropi kada bi energiju koju ulaže u ponovno pisanje prošlosti uložila u pisanje budućnosti. Govorim ovo iz iskustva i života i smrti sa Srbima. I najbolja i najgora životna iskustva imam sa Srbima. Ne pišem iz pozicije slabosti, nego iz pozicije u kojoj stvari po moju državu, i po narod u kojem sam rođen, stvari nikad nisu stajale bolje. Definicija uspjeha za balkanske muslimane nakon povlačenja Osmanskog carstva je sposobnost odbrane fizičkog opstanka. Mi sada prvi put u jako dugo vremena možemo da se odbranimo. I to je ono što Srbi moraju da razumiju. Ovo je prva država u kojoj se i mi pitamo u jako dugo vremena. I pristali smo na državu u kojoj se ne pitamo samo mi i nakon trogodišnjeg klanja i u najboljem trenutku za Armiju BiH na terenu. I ne idemo nigdje odavde. I ne mijenjamo to što jesmo.
Koliko je ovo teško razumjeti? Šta hoćete vi? Hoćete da se koljemo? Srbija je danas bogalj od države koji ne zna ni gdje počinje ni gdje završava. Ima li neko u komšiluku s kim je Srbija dobra? Pritom, niko od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nema nikakvih pretenzija niti na Srbiju, niti da ureduje u srbiji. Sve što svi mi hoćemo je upravo obratno: da Srbija sama gleda svoja posla.
Da nam pišete istoriju, ne može. Da nam tutorišete, ne može. Vrijeme je da Srbija konačno napusti model ponašanja uspostavljen još u 19. vijeku.
Da pristanemo na to da šutimo dok kolektivno seirite nad našom najvećom traumom iz devedesetih? Mi ne tražimo ni da suosjećate. Tražimo samo da šutite, kad već niste spremni da se suočite. Nađite mi kada je bilo koji medij glavnog toka iz Sarajeva objavio revizionistički tekst o bilo kojoj srpskoj istorijskoj i kolektivnoj traumi. Izvolite, molim vas. Skoro kompletan medijski ekosistem u Srbiji i na srpskom jeziku je od negiranja genocida napravi prvorazredni medijski sadržaj. Doslovno preturanje po kostima je prime-time materijal. Da li neko u Srbiji uviđa koliko je to nenormalno? Ko još zove čovjeka kojem se sudi za genocid u jutarnji program? Koja je korist koju Srbija postiže u odnosima sa nama radeći takve stvari? Kažem Srbija, jer svi znamo kakve su veze između vlasti i medija o kojima ovdje govorimo.
Dvadeset i šest godina mi demonstriramo da nemamo namjeru da se svetimo. I sve to vrijeme trpimo uvrede da smo na neki način zaslužili da budemo poklani. Da je istorija stavila nož u ruke mojih komšija, bez njihove slobodne volje. To mora da prestane. Ne možemo pričati o bilo čemu ako je to na hastalu. Ima naših sunarodnika, kao i vaših, koji su izgubili svako samopoštovanje, ali svi znamo gdje dominantna većina stoji. Vrijeme je da priznate naše pravo da postojimo. Ostatak svijeta već jeste. I nismo sami kao u nekim ranijim istorijskim situacijama.
Umjesto toga, u ime Srba govore budaletine koje naš poziv na molitvu nazivaju arlaukanjem, a tabute u Potočarima praznim. To je poricanje našeg prava da postojimo. Niko ne može pristati na miroljubivu koegzistenciju sa politikom koja naše postojanje implicitno smatra smrtnom opasnošću.
Pitam ozbiljno: ima li neko u Srbiji blizu centara odlučivanja, ko želi da se bavi Srbijom iz 2050. umjesto Bosnom iz 1992.? I u kakvim je odnosima s Bosnom ta Srbija? Ne govorim u bilo čije ime, ali znam da imam mnogo istomišljenika kad kažem da mi želim da se bavimo Bosnom iz 2050., a ne Srbijom iz 1992. Kako biramo da sebi i svijetu pričamo o devedesetim je naša stvar, i naše suvereno pravo, ali niko odavde neće doći da granatira Valjevo. Naša zemlja prestaje na Drini. Vrijeme je i da i Srbi i Srbija to shvate.
Mi znamo šta hoćemo: mirnu Bosnu. I znamo koliko košta mirna Bosna. I nema toga ko je nije spreman platiti.
Zna li Srbija šta hoće?
Lukavčanin O.M. jedan je od četvorice bh. državljana koji se trenutno nalaze u Kabulu. Nakon što su Talibani počeli ulaziti u glavni grad Afganistana, on i ostali zaposlenici britanske firme koja je opsluživala zapadne vojne formacije, prebačeni su u vojnu bazu HKIA (Hamid Karzai International Airport) na aerodromu u Kabulu.
“Ovo je trenutno najsigurnije mjesto u Afganistanu”, kazao je O.M. u razgovoru za Istraga.ba.
Sve do nedjelje ujutro, četvorica bh. državljana bila su u takozvanoj “Zelenoj zoni” u Kabulu.
“Bili smo u gradu u zelenoj zoni. Trentuno smo u vojnoj bazi HKIA. Ovdje u kampu trenucno nema gužve. Vidim da avioni, za sada, lete”, kaže naš sagovornik.
Od četvorice bh. državljana koji su trenutno u toj bazi, trojica su iz Lukavca.
“Rečeno nam je da bismo sutra (ponedjeljak) trebali biti evakuisani. Jedan od nas četvorice ostaje ovdje”, nada se ovaj bh. državljanin.
Iz baze u kojoj su smješteni, kaže, ne vide se i ne čuju nikakve borbe.
“Ne znam puno detalja, al vjerujem da je panika okolo. Ljudi pokušavaju pobjeći na sve moguće načine”, kaže O.M..
Prema izvještajima iz Afganistana, na ulicama Kabula su velike gužve.
Talibani su u nedjelju ujutro ušli u rubne dijelove Kabula nakon što su, prethodnih dana, zauzeli sve veće gradove i izašli na sve granične prijelaze. Panika u glavnom gradu je velika. Hrvatski državljani koji se nalaze u Afganistanu u nedjelju su o zbivanjima u zemlji svjedočili za Nova TV.
“U gradu vlada gužva. Posvuda su zastoji u prometu, u gradu su navodno i demonstracije, samo ne znamo jesu li protiv talibana ili obratno, vjerojatno protiv talibana. Mi koji smo ovdje još ne znamo kako ćemo, vjerojatno ćemo na vojni aerodrom čekati let”, rekao je jedan od sagovornika NOVA TV.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH u subotu je pozvalo sve bh. državljane da se, za pomoć, jave ambasadi BiH u Pakistanu.
“Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Sakib Forić.
Jedan od bh. državljana koji se nalaze u Kabulu kazao nam je da imaju obećanje da će sutra biti evakuisani.
Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist. Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.
Konačno, gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je Vladi Rusije “da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa”, saoppćeno je iz Suda.
Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da “što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo poštivanje Konvencije u potpunosti”
Sud je o privremenim mjerama obavijestio Komitet ministara Vijeća Evrope te naveo da je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije.
Sud, dalje, navodi da je od početka ruske vojne akcije u Ukrajini, “došlo do stvarnog i kontinuiranog rizika od ozbiljne kršenja prava civilnog stanovništva iz Konvencije, posebno prema članovima 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.
“U cilju sprečavanja takvih kršenja iu skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda (vidi Gruzija protiv Rusije (II) (br. 38263/08), privremena mjera, 12. avgusta 2008., Ukrajina protiv Rusije (br. 20958/14) , privremena mera, 13. marta 2014., Jermenija protiv Azerbejdžana (br. 42521/20), privremena mera, 29. septembra 2020. i Armenija protiv Turske (br. 43517/20), privremena mera, 6. oktobra 2020. godine), Sud je odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred njom, da ukaže Vladi Rusije da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa. Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo da se Konvencija u potpunosti poštuje. Sud je također odmah obavijestio o gore navedenim privremenim mjerama Komitet ministara Vijeća Evrope u skladu sa pravilom 39. stav 2. Poslovnika Suda Sud je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije”, saopćeno je iz Suda.
Osim toga, Sud odlučuje da ukaže Vladi Ruske Federacije, da civilnom stanovništvu osiguraju nesmetan pristup sigurnim putevima evakuacije, zdravstvenoj zaštiti, hrani i drugim osnovnim potrepštinama, brz i neometan prolaz humanitarne pomoći i kretanje humanitarnih radnika.
Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft obratio se danas na komemoraciji povodom 28. godišnjice genocida u Srebrenici, ukopa i dženaze još 30 žrtava srebreničkog genocida.
“Predsjednici Komšić, Bećirović, predsjedavajući Zvizdić, gospodine Schmidte…vaše ekselencije, dame i gospodo, izvan svega majke Srebrenice, preživjele porodice i potomci žrtava srebreničkog genocida, za vas je ova srebrenička elegija.
Sijalo je sunce na svom nebu. Daleko od egzekucija sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a ono što nikada nećemo znati a samo možemo zamisliti je njihov strah, što nikada nećemo osjetiti a samo možemo zamisliti su njihove suze. Što nikada nećemo čuti a samo možemo zamisliti su hici onih koji ubiše čovjeka ili dječaka koji stajaše pored njih. Ono što nikada nećemo znati, a samo možemo zamisliti je tišina, praznina koja nastupi, tišina, praznina koja ostaje, sve nade nikada ostvarene, sve molitve neodgovorene. Oni su znali od trenutka kada su odvedeni da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz hladnoće u očima njihovih ubica, znali su to iz smijeha njihovih egzekutora, znali su to jer mržnja oslobođena, svaka supremacija oslobođena vodi do Pilice, vodi do Jasenovca, vodi do Kigalija.
Njihove majke, supruge, sestre, kćeri, znale su od trenutka kada su njihovi sinovi, muževi, braća, očevi oteti iz njihovih ruku da im neće biti dopušteno da žive. Znali su to iz zlobe, psovki republičko srpskih ološa bosanskih četnika dok su odvodili muškarce, dječake pod prijetnjom oružja. Znali su to iz požude u očima bosanskih četnika dok su zurili u majke, supruge, sestre, kćeri. Likvidirani bošnjački muškarci, dječaci nisu prvi, neće biti ni posljednji. Ali, oni dozivaju iz svojih kabura, da ih se pamti zbog onog što su bili, zbog suza koje su prolile, zbog hitaca koje su čuli, zbog tišine koja nastupi, zbog praznine koja nastupi, zbog tame koja nastupi, zbog svega onoga što im nije bilo dopušteno da postanu.
Dječak Bošnjak u Pilici, židovsko dijete u Ponaru, srpska beba u Jasenovcu, Tuci djevojčica u Kingaliju, na našoj su savjesti. Oni jesu naša savijest, naš kompas. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen. Naše oči nikada više neće proliti suze.
Moja studentica Adisa Ada je prva od koje sam naučio o Srebrenici. Moja domovina je uništena, naučila me. Hiljade bošnjačkih žena i djevojčica su silovane i uništene, naučila me. Hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka su ubijeni, naučila me je o neprijatelju da liši života svakog bošnjačkog muslimana, kao što je toliko mnogo Židova pobijeno od neprijatelja s namjerom da života liši svakog Židova, jednako kao što je toliko Tucija stradalo od neprijateljske ruke.
10. jula 1995. godine mladi radioamater Nihad Nino Ćatić upozorava: “Srebrenica postaje masovna klaonica”. 14. marta 1943. Mordechai Anielewicz iz Varšavskog geta: “Ukoliko značajna pomoć ne stigne odmah, mi ćemo to smatrati ravnodušnošću prema sudbini Židova u Varšavi. 10. jula 1995. Nino Ćatić u svom posljednjem obraćanju: “Hoće li iko na svijetu doći i svjedočiti tragediji koja se dešava u Srebrenici, ljudi ovog grada nestaju”. 11. jula 1995. godine Nino Ćatić kreće ka Tuzli i nestaje. U Srebrenici, Pilici, Potočarima, svi smo mi pobijeni Bošnjaci. U Birkenau, Treblinki, Belsenu svi smo mi pobijeni Židovi. U Butareu, Kigaliju, Rimokatoličkoj crkvi svi smo ubijeni Tuciji. U Jasenovcu svi smo mi ubijeni Srbi, Jevreji, Romi. U Adani, Hadžimu, svi smo ubijeni Armeni: Mrtvi ne smiju postati statistika. Osam hiljada je apstraktno kao i šest miliona.
Sjećamo se svih muževa, očeva, braće, sinova odvedenih na klanje. Sjećamo se svih žena poniženih, obeščašćenih, okrutno silovanih od strane republičko srpskih ološa, bosanskih četnika. Sjećamo se silovatelja, egzekutora, koji su iznevjerili Hrista svaki put kada su prerezali vrat Bošnjaka, dječaka, svaki put kada su obeščastili Bošnjakinje, svaki put kada su šutnuli dijete.
Baš kao što ne može biti oprosta, ne može biti iskupljenja NIKADA za SS-ovce u Birkenau, ustaše u Jasenovcu, za Interahamve u Butareu, nema oprosta, nema iskupljenja za egzekutore u Srebrenici, u Pilici, za silovatelje u Foči. Nema izgovora. Niti jednoga, nikada. Za ubistva muškaraca i dječaka, za silovanje žena, za premlaćivanje nevinih.
Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti vama koji i danas branite ubice, pokušavate da racionalizirate klanje, pokušavate pronaći izgovore za silovanje. Za vas koji odbijate priznati, okajavate ubistva, silovanje…Vama koji veličate Mladića muralima u Banjaluci, Bosanskoj Gradišci, Kalinoviku i Beogradu. Vama čije riječi i danas ubijaju mrtve, opet i iznova. Vama, koji svojim lažima, negiranjem genocida postajete pomagači počiniocima nakon ubistava, silovanja, ratnih zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, genocida.
Njih pamtim, njih ću zapamtiti. Njih se sjećamo, njih moramo zapamtiti. Pamtimo ih, pamtit ćemo ih, moramo ih zapamtiti. Da niko ne može, da niko ne smije NIKADA da su bili, da negira da su ubijeni, zaklani samo zbog toga ko su bili, samo zbog toga jer je njihov poslanik bio Muhammed, a ne Hrist. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze.
Sjećamo se Nure Mustafić, njenog muža Hasana, njenih sinova Mirsada, Alije i Fuada. Nura je vjerovala holandskom bataljonu, vjerovala da će Ujedinjene nacije poslati avione da ih zaštitite, ali su ih UN izdale. Bosanski srbočetnici zarobili su Aliju i Fuada, ubili Aliju i Mirsada. Nura je sahranila Hasana, Mirsada i Fuada, nikada nije izgubila nadu da bi se Alija neće vratiti.
Sjećamo se Vahide Ahmetović koja je gledala svog iznemoglog ovca, koji nije bio prijetnja nikome, kako ga odvode. Oboje su znali da se više neće vidjeti.
Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida, kaže Mevludinu Oriću da nije ostavljen da leži među mrtvima u Srebrenici. Govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina, da nije ostala udovica koja svaku noć liježe u suzama.
Kada Peter Handke kaže Bošnjacima da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su iste žrtve sa Bošnjacima, on izjednačava ubice sa ubijenim, on poriče Salihinu istinu da su njen sin i muž ubijeni jer su bili Bošnjaci. On poriče istinu Hasana Nuhanovića da su njegovi roditelji i brat ubijeni od strane republičkosrpskog ološa u genocidu. Oslobađa Mladića, Karadžića, oslobađa krivice bosanske četnike, republičkosrpske ološe krivice.
Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima, ona opravdava ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Sujića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, opravdava ubistvo djece.
Svi su vidjeli oružje upereno u njih, svi su lili suze, svi su osjetili posljednju bol. Moramo sada zatvoriti oči, utopiti se u njihovim suzama, pokušati osjetiti šta su vidjeli, njihov strah, bol, njihovu čežnju za samo jednim zagrljajem…
Sijalo je sunce na svom nebu iznad ubistava, sunce i dalje sija na svom nebu iznad potočarskih nišana, a mi ako ih zaboravimo, ako zaboravimo ijednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze”, naveo je Rosensaft.
Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.
Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.
Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.
Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.
Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.
Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.
Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.
BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.
Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.
Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.
Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.
Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.
Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.
Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.
Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
