Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.
Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa
čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,
te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.
U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.
Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina. Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?
Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.
Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”
(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine)
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
“Izmjene Izbornog zakona – slalom oko devet vrata”, glasio je naslov teksta kojeg je u martu prošle godine napisao i na portalu Istraga.ba objavio aktualni predsjednik CIK-a Suad Arnautović.
Šesnaest mjeseci kasnije, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. I umjesto provedbe pet presuda Evrospskog suda za ljudska prava, Schmidt želi svojim nametanjem provesti samo presudu Ustavnog suda BiH izrečenu po apelaciji Bože Ljubića. U nastavku, kroz dijelove teksta Suada Arnautovića, podsjećamo koje sve presude i preporuke ignoriše OHR.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Sve gore navedeno OHR ignoriše. No, reagirat će u slučaju presude Ustavnog suda BiH po zahtjevu HNS-ovog Bože Ljubića.
Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić pohvalio je kinesku borbu protiv terorizma koja je, uglavnom, usmjerena protiv muslimana nastanjenih u regiji Xinjiang Uygur. Osim Cerića, Kineze je u borbi protiv navodnog terorizma među Ujgurima podržao i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud ef. Dudić.
Cerić i Dudić su, prema pisanju kineskih medija, bili dio tridesetočlane delegacije “islamskih učenjaka” iz 14 država koji su 8. januara posjetili glavni grad sjeverozapadne kineske autonomne regije Xinjiang Uygur. Oni su posjetili Kinu na poziv lokalnih vlasti kako bi im bila prezentirana kineska priča o borbi protiv terorizma.
Ta navodna borba protiv terorizma, objavljivali su ranije zapadni mediji, rezultirala je zatvaranjem preko milion muslimana u kineske logore.
Bivši reis Cerić i muftija Dudić, pišu kineski mediji, posjetili su više mjesta koja pokrivaju povijesni, kulturni i vjerski rad u regiji, gdje su pohvalno govorili o kineskim antiterorističkim naporima.
“U Međunarodnom kongresnom i izložbenom centru Xinjiang pogledali su izložbu o borbi protiv terorizma i deradikalizaciji u Xinjiangu te se upoznali s trenutnom situacijom u regiji. Mnogi su izrazili podršku naporima i postignućima Xinjianga u borbi protiv terorizma”, objavila je kineska državna televizija.
Mustafa Cerić, navedeno je u tekstu,pohvalio je kinesku politiku borbe protiv terorizma i deradikalizacije za postizanje mira i sklada u regiji.
“Kina je velika zemlja s globalnim utjecajem i ona posljednjih godina doprinosi ekonomskom oporavku svijeta. Nadam se da će Kina u budućnosti nastaviti širiti razvojne projekte u svijetu”, kazao je Mustafa efendija Cerić za kineske medije, dok je, kako pišu, sa oduševljenjem pratio prezentacije svojih domaćina.
Srbijanski muftija Mevlud Dudić rekao je da Kinu inače poznaje sa televizije i novina, ali da vjeruje u izreku poslanika Muhameda: “Znanje moramo tražiti, pa makar bilo i daleko u Kini”, dodavši da je sretan što je vidio da “muslimani u Xinjiangu žive u miru i sreći”.
Prije skoro tri godine, njemački mediji objavili su jedan interni kineski dokument koji je pokazao pokazuje da su mislimani iz ove regije godinama odvođeni i zatvarani u logore. Bilo je, recimo, dovoljno da nose bradu ili maramu, te da odu na hodošaćče u inostranstvo kako bi bili pritvoreni. Čak je posjedovanje vjerskih knjiga navođeno kao razlog za pritvor.
Tajni dokumenti koje su objabvili njemački, razotkrili su sistematsko nasilje kineskog režima nad manjinom Ujgura koji žive na sjeverozapadu te zemlje, u autonomnoj pokrajini Xinjiangu.
Upravo tu regiju posjetili su bivši reis Cerić i muftija Dudić. Inače, i Cerić i Dudić godinama su gradili dobre odnose i sa islamskom zajednicom u Ruskoj Federaciji, a bivši reisu-l-ulema IZ BiH je prije dvije godine blisko sarađivao sa grupom Čečena povezanih sa Ramzanom Kadirovim. U pitanju je navodno udruženje Evropski muslimanski forum koji je pokušavao svoje ljude povezati i sa aktualnim fukovodstvom Islamske zajednice u BiH. No, te veze, unatoč molbama bivšeg reisa Mustafe Cerića nikad nisu uspostavljene.
Smiješno vam je, zar ne, kada vam pošalju neku fotomontažu Dušanke Majkić. I još kada je, pritome, nazovu Dušanom, odgovorit ćete velikim „smajlijem“. Nezavisne direktorice nezavisnih istraživačkih centara sigurno neće napisati nijednu jedinu riječ o tome. Neće reagovati nijedna ambasada. Nekako je „cool“ vrijeđati Dušanku Majkić. Em dolazi iz „mrskog SNSD-a“, em „nema lijep osmijeh“, poput nekih drugih koje svojim pogledom izmame “žurnu reakciju“.
Duhoviti su, je l’ tako, oni što prave stickere sa likom Željke Cvijanović. Ona nije ženstvena, nema „lijep osmijeh“ i ne zaslužuje, kao i Dušanka Majkić, da je se brani od najprizemnijih seksističkih napada.
Ako je suditi po društvenim mrežama i reakcijama „aktivistica“, Sanja Vulić nije žena. Ona je tek „SNSD-ovka“ koja zaslužuje svaki vid prezira i seksističke uvrede.
S podsmijehom se među feministicama gleda na stajling Bibije Kerle. Ne zaslužuje ona, vidimo svi, nikakvu podršku ni kada je prave raznorazne fotomontaže s njenim likom, kada je prikazuju kao muškarca, kada vrijeđaju njenu ženstvenost.
Pokušajte zamisliti uznemirene feministice, društvenu kremu, režisere i skupljače lajkova, da je, recimo, umjesto Nidžare Ahmetašević policija brutalno privela članicu ili aktivisticu neke „eliti prihvatljive“ organizacije. Kakav bi to lom bio. Ali ovako, Nidžara Ahmetašević je „sama tražila“ da je privedu. Baš onako kako su žene „same izazivale svoje silovatelje“.
Možemo redom nabrajati žene koje su se našle na udaru „botova“ i „fotomontažera“ seksitičkih fotografija, ali u odbranu većine njih nije stala nijedna „aktivistica“ ni „aktivista“, poput, recimo, eksperta za sve – Dine Mustafića.
Kako bi, možete li zamisliti uopće, izgledalo to kada bi neka NVO, neka aktivistiva ili nezavisna direktorica nezavisne istraživačke mreže stala, recimo, u odbranu omražene Sebije Izetbegović kada se na društvenim mrežama pojave seksističke fotomontaže usmjerene protiv nje. Budimo iskreni, to je čak i nezamislivo.
Ali kada napadnu Sabinu, ne Sebiju, Ćudić, „elita“ bude zgrožena. Pišu se pisma, perticije podrške, twittaju ambasadori, nezavisni analitičari… Jer Sabina Ćudić „ima lijep osmijeh“. Za razliku od svih gore navedenih žena.
Posljednji u nizu slučajeva je Ivana Marić. „Nezavisna“ analitičarka našla se na udaru društvenih mreža zbog svojih, budimo iskreni, više nespretnih nego zlonamjernih izjava. No, ona je „pod napadom“ zbog toga što je „žena“, reci će aktivistice. Kada se na tim istim društvenim mrežama pojavila neprimjerena fotomontaža Ivane Marić i sarajevske Vijećnice, uslijedile su osude sa svih strana. I neka su. I trebaju. Ali isto tako trebaju biti osude kada se na isti način vrijeđaju Dušanka Majkić, Željka Cvijanović, Bibija Kerla, Sebija Izetbegović, Nidžara Ahmetašević …Samo,„elita“ tada šuti. Jer te dame ne pripadaju zatvorenoj skupini ljudi koja sebe smatra najotvorenijom na svijetu.
Zato, kada kritikujete Irmu Baraliju zbog katastrofalne odluke u Mostaru, imajte na umu da je „napadate zbog toga što je žena“. A kada napadate Dušanku Majkić znajte da možete preći granicu jer, zaboga, „ona nema lijep osmijeh“, kako bi rekli ušminkani aktivisti iz „zatvorenih skupina navodno otvorenih ljudi“.
„Sretan Osmi mart svim ženama osim Dušanki Majkić“, glasila jedna od poruka najviše dijeljenih prošloga ponedjeljka.
Duhovito, a?
Naravno da nije. I naravno da je to jadno. I od toga je samo jednije što nijedna aktivistica nije sjela i napisala „otvoreno pismo“ na društvenim mrežama kako bi upozorila javnost na primitivne napade na Dušanku Majkić. I brojne druge majkićke koje “nisu super”.
Uhapšena novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević u subotu popodne puštena je na slobodu. Inače, ranije tokom dana službenici MUP-a Kantona Sarajevo obmanuli su javnost da su o svemu obavijestili dežurnog tužioca. Osim toga, javnosti su lažno saopćili da je novinarka Ahmetašević privedena zbog “krivičnih djela.
“Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije obaviješteno o ovom slučaju. I mi smo pročitali u medijima da je MUP saopćio da je obaviješten dežurni tužilac. To, međutim, nije tačno”, kazala je za Istraga.ba glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija.
Radio Slobona Evropa danas je objavila da je Nidžara Ahmetašević uhapšena u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu.
“Iz Operativnog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) za Radio Slobodna Evropa (RSE) naveli su da je Ahmetašević uhapšena zbog “narušavanja javnog reda i mira” i “činjenja krivičnog djela”. Istaknutno je i da Ahmetašević počinila i “nepoštovanje naredbi službenog lica”, nakon čega je privedena, a o svemu je “obaviješten i sudija za prekršaje””, objavila je Slobodna Evropa.
Međutim, tvrdnja da je novinarka uhapšena zbog “činjenja krivičnih djela”, nije tačna, jer bi u tom slučaju morao biti obaviješten dežurni tužilac. Dežurni tužilac, kako rekosmo, nije obaviješten.
I portal Avaz.ba objavio je popodne da im je “potvrđeno” u MUP-u Kantona Sarajevo da je o ovom slučaju obaviješten dežurni tužilac, što negiraju u Kantonalnom Tužilaštvu Sarajevo.
Istina je da je o svemu obaviješten sudija za prekršaje Općinskog suda u Sarajevu koji bi trebao donijeti konačnu odluku o ovom događaju koji se tretira kao prekršaj, a ne krivično djelo, kako je to, prvobitno, tvrdio MUP Kantona Sarajevo.
Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko istraživanje ARD Studija Beč, Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe, kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.
U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i i njihov zahtjev za za azilom.
“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu.
Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil.
Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.
“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.
“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića
“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.
Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.
“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.
Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović, inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića
Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.
“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.
Najmanje četiri državljana BiH, uglavnom sa područja Tuzlanskog kantona, trenutno se nalazi u Afganistanu. Oni su, prema informacijama Istrage, radili za jednu britansku firmu koja je opsluživala zapadne vojne baze u toj državi. Trenutno se nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula i imaju obećanje svojih poslodavaca da bi do kraja naredne sedmice mogli biti evakuisani.
Bh. vlasti, za sada, nemaju informacije o ovim državljanima jer se oni nisu javili nijednoj od naših ambasada. Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozvalo je u subotu sve bh. državljane kojima je potrebna pomoć prilikom evakuacije iz Afganistana da se jave na brojeve telefona Ambasade BiH u Pakistanu.
“Pozivamo sve one koji su u takvoj situaciji ili imaju informacije koje su od pomoći da se jave ambasadi BiH u Pakistanu ili MVP BiH. Uz to uspostavit ćemo kontakte sa državama saveznicama kako bi ostvarili saradnju u rješavanju situacije te eventualnim evakuacijama. Svi mogu kontaktirati Ambasadu BiH u Pakistanu na sljedeće brojeve telefona +9251 265 40 20 ili na +9251 265 40 18“, sapćeno je iz Ministarstva vanjskih poslova.
Ambasador BiH u Pakistanu Sakib Forić kazao je u nedjelju ujutro za Istragu da nijedan bh. državljanin nije zatražio pomoć za evakuaciju iz Afganistana.
“Do ovog trenutka niko se nije javio. Znam iz ranijeg perioda da je u Aftganistanu bilo bh. državljana. Obraćali su se Ambasadi u Pakistanu zbog pandemije korona virusa. Međutim, zbog posljednjih zbivanja do sada se niko nije javio”, kazao nam je ambasador Forić.
Dok se bh. državljani nalaze u jednoj od vojnih baza u blizini Kabula, Talibani ulaze u glavni grad Afganistana, ne nailazeći na veći otpor.
The Taliban enter Afghan capital Kabul “from all sides”, meeting little resistance, reports say https://t.co/QjKBk0k8zN
Prema izvještajima televizije televizije Al Arabia, Talibani od jutros drže sve granične prijelaze u toj državi. Ostao je još samo aerodrom koji kontrolišu američke snage. Iz Ambasade SAD-a u Kabulu počela je evakuacija. Nešto ranije, britanski ambasador u Afganistanu je evaukisan. Bh. državljani koji su radili za britansku firmu prebačeni su u jednu od baza u blizini aerodroma. Posljednje informacije govore da im je obećana do kraja radne sedmice.
Grupa bh. državljana u utorak je u Bihaću pretukla i fizički zlostavljala migrante. Sve su to snimali i u srijedu ujutro objavili na Facebooku. Snimak je ubrzo uklonjen. U MUP-u USK-a su nam potvrdili da su identifikovali napadače.
“Bravoo Bihać. Osveta je pala za našeg Alvira Gverića kojeg je prekjučer ova grupa migranata pretukla”, navedeno je u opisu snimka koji je u srijedu ujutro objavljen na Facebooku.
Prema informacijama Istrage, migrante je napala grupa koju je predvodio Mirhad Gverić, ranije osuđivan i procesuiran zbog više krivičih djela. Gverić je priveden u MUP USK-a gdje je priznao krivično djelo. Na snimku se vidi najmanje pet osoba kako šakama, nogama i palicama tuku dvojicu migranata koji mole za pomoć.
“Vi ćete tući našu djecu”, govori muškarac dok mibitelom snima kako za kosu drži migranta koji leži na zemlji i moli za pomoć.
Na snimku se vidi kako isti muškarac udara nogom u lice migranta koji leži na zemlji, dok na drugoj strani dvojica muškaraca palicom i nogama udaraju drugog migranta.
Ovaj napad, prema informacijama Istrage, uslijedio je nakon što se grupa migranata u nedjelju sukobila sa nekoliko bh. državljana među kojima je bio Alvir Gverić, brat Mirhada Gverića koji je, pored ostalog, hapšen zbog nasilničkog ponašanja, ali i pokušaja krijumčarenja migranata. Mirhad Gverić je, nakon napada, organizirao grupu koja je krenula da “provodi pravdu” u Bihaću uz poruku da ovo vide “oni koji u javnosti brane migrante”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
