Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.
Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.
Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.
Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.
Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.
Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.
Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.
BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.
Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.
Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.
Negdje na sredini kampa Lipa, umotan u deku, mirno je stajao. Reći će nam da se zove Murtaza, da ima 17 godina i da je sam krenuo iz Pakistana. Još ne zna gdje će. Samo zna s kim će. Vodi nas u svoj šator na čijem ulazu je montirana grijalica koju nazivaju topom. Unutra su njegovi prijatelji koje je upoznao na gejmu. Abid Ali je najobrazovaniji u kampu. Ima trideset i tri godine i pokazuje nam svoju fotografiju iz Pakistana.
„Ovo sam ja, uslikan prije tri godine“, govori nam dok na svom telefonu pokazuje svoju fotografiju.
Abid Ali prije tri godine u Pakistanu
A ovo je Abid Ali danas. Marketinški menadžer skoro i da ne liči na sebe. Loša hrana, policijska premlaćivanja, hiljade prepješačenih kilometara i stalna tenzija od njega su napravili deset godina starijeg čovjeka.
Abid Ali u kampu Lipa
Ali kaže da je krenuo u Italiju. Ni on ne zna gdje tačno ide, ali zna da zbog supruge i dvoje djece mora pronaći neki pristojan posao kako bi im život bio bolji.
„Krenuo sam na ovaj put zbog budućnosti“, objašnjava nam Ali i pokazuje na mladića pored sebe.
Zove Babar Ali. Iza sebe ima trideset i pet gejmova, a ispred sebe istu granicu. Trideset i pet puta su ga hrvatski policajci vraćali nakon premlaćivanja i ostavljali u šumama Plješevice. Njegov prijatelj traži na mobitelu Babar Alijevu fotografiju da bi nam pokazao kako je izgledao prije nego su ga potrošile migrantske godine.
Babar Ali u Pakistanu prije polaska i sada u kampu Lipa
„Go West“, ponavlja rečenicu dok sjedi na krevetu postavljenom u vojnom šatoru na obroncima Grmeča.
Usman Gondal spava na drugom krevetu. Pretražuje na Facebooku svoje fotografije iz Pakistana.
Usman Gondal u Pakistanu prije polaska u Evropu
„Ova je iz škole“, govori nam.
I na njegovom licu je putovanje u Evropu ostavilo traga. Umjesto u igri, godine je proveo na gejmu.
Usman Gondal u kampu Lipa
Jedan mladić u istom šatoru otvara konzervu na kojoj piše – narezak. Goveđi je, preveli smo mu, nakon što nas je upitao da li je halal. Umjesto kašike koristi poklopac od konzerve. Onda je uslijedio osmjeh zadovoljstva zbog koliko-toliko ukusne večere prethodno pogrijane na grijalici instaliranoj na ulazu u šator. I on nam pokazuje svoju fotografiju iz Pakistana. Ovu drugu smo mi načinili da svjedoči o tragovima migrantskog života na njegovom licu.
Prije polaska na put i u kampu Lipa
Kada je vidio da tražimo njihove stare fotografije, prilazi nam još jedan Pakistanac. Odjeven je u staru jaknu Nogomoetne reprezentacije BiH. Pokazuje nam svoju fotografiju nastali prije nego je krenuo na gejm.
U Pakistanu …
Danas ovaj mladić izgleda iscrpljeno. Da njegovi prijatelji nisu svjedočili o njegovom identitetu, sigurno ne bismo povjerovali da je to njegova fotografija.
u kampu Lipa
Vrijeme je za spavanje. Obezbjeđenje kampa nas je uočilo i negdje pred ponoć izbacuje nas vani. Dok se vozimo prema hotelu u Bihaću na displeju piše da je vani minus trinaest.
Nakon pet sati ustajemo ponovo i Laki je već bio spreman. Tridesetak minuta vožnje potrebno je da dođemo do Lipe. Negdje, tačno na prevoju kod crkve, vozili smo ugašenih svjetala kako nas obezbjeđenje i policija ne bi primijetili. No, s te strane smo predaleko od kampa da bismo išta mogli snimit. Onda opet vožnja do drugog ulaza u kamp. Minus je petnaest i još nije svanulo. Zvuk grijalica instaliranih na ulazu u šator više se ne čuje. Tek kada potuno svanulo, moglo se vidjeti da grijalice uopće ne rade. Šatori su bili zakopčani, ali svi su bili bez grijanja tokom noći.
zora nad Lipom
Policija USK nas pokušava odstraniti, ali uspjeli smo se probiti do kampa. Farid Gul nam prvi prilazi. Kaže da im isključe struju poslije ponoći i da ne mogu spavati od zime.
„Lipa je vrlo hladna“, žali nam se ovaj bivši vozač autobusa.
Na mobitelu pretražuje svoje fotografije iz Pakistana. Od tog čovjeka ostala je samo sjena.
Farid Gul, nekad i sada
Sunce se ukazuje iznad bosanskih planina. Jedan Pakistanac, ogrnut dekom i bosih nogu u papučama izašao je na brijeg da ga, barem malo, sunčeva svjetlost zagrije. Nije progovorio nijednu riječ. Kasnije nam se pridružio i Tarik Avan. Pokazuje nam fotografiju sa svojom kćerkom i sinom.
Tarik Avan u Pakistanu
Malo, zatim, okreće telefon i govori da je ovo on. Ta fotografija je nastala na Lipi. Tarik je na nozi imao gips nakon što su mu hrvatski policajci na gejmu slomili nogu.
Tarik Awan u kampu Lipa
„Dvadeset i dva puta sam pokušao i vratili su me natrag“, objašnjava nam dok pokazuje svoj iskrivljeni nos. Njega su slomili slovenački policajci. Oni koji migrante vrate u Hrvatsku legalno, a Hrvati ilegalno prebace u Bosnu. I sve to dok Evropa izražava zabrinutost.
Petočlano vijeće sudija Evropskog suda za ljudska prava prihvatilo je zahtjev bh. agentica i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te je predmet Slaven Kovačević protiv BiH proslijedilo Velikom vijeću na razmatranje, saznaje Istraga.ba. Malo vijeće koje je odlučilo da predmet Kovačević proslijedi na preispitivanje Velikom vijeću činile su sudije iz Irske, Slovenije, Andore, Španije i Moldavije. No, ova odluka još uvijek ne znači da je ranija presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poništena. Ona će biti na snazi sve dok Veliko vijeće ne donese drugačiju odluku.
“Predmet je 14. decembra proslijeđen Velikom vijeću na zahtjev Vlade Bosne i Hercegovine”, navedeno je na stranici Evropskog suda za ljudska prava.
Podsjetimo, Evropski sud za ljudska prava je presudio da je Slavenu Kovačeviču, kao biraču i građaninu Sarajeva, uskraćeno pravo da glasa za kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Sud je konstatirao da je Predsjedništvo BiH državna institucija i da bi svi građani morali imati pravo da biraju sve članove Predsjedništva BIH. Time je, faktički, Sud utvrdio da je, pored etničke diskriminacije, u BiH na snazi i teritorijalna diskriminacija. Da bi se ta diskriminacija otklonila, nužno je imati jednu izbornu jedinicu prilikom izbora članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Presuda je donesena 29. avgusta ove godine, a za nju je glasalo šestero sudija, dok je austrijska sutkinja Gabriele Kucsko-Stadlmayer izuzela mišljenje.
Upravo na izdvojenom mišljenju austrijske sutkinje kadrovi HDZ-a BiH (ali i SNSD-a i Trojke) u Vijeću ministara, predvođeni Borjanom Krišto i Monikom Mijić, temeljili su svoj zahtjev za preispitivanje presude Kovačević.
“Žalba” je upućena 19. septembra, odnosno posljednjeg radnog dana Jelene Cvijetić na poziciji agentice BiH pred Sudom u Strazburu. Dvanaest dana prije nego što je uputila žalbu, aktualni saziv Vijeća ministara BiH je Jelenu Cvijetić imenovao za pravobraniteljicu Bosne i Hercegovine. Ovo je prvi put da Bosna i Hercegovina zatražila preispitivanje bilo koje odluke Evropskog suda za ljudska prava koja se odnosi na izborno zakonodavstvo – odnosno ustavni uređenje.
Prema Poslovniku Evropskog suda za ljudska prava, o zahtjevu za preispitivanje odlučuje Veliko vijeće koje čini sedamnaest sudaca. Da bi zahtjev za preispitivanje uopće došao na Veliko vijeće od sedamnaest sudija, nužno je da njegovu utemeljenost prvobitno utvrdi Zbor od petero sudija.
U ovom Zboru po funkciji sjedi predsjednik Evropskog suda koji bira preostalih četvero sudija. Prilikom razmatranja zahtjeva za preispitivanje presude, u Zboru neće biti nijedan sudija koji je učestvovao u donošenju prvobitne odluke.
Predsjednica ESLJP-a Siofra O'Leary je iz Irske. Ona je izabrala da u petočlanom Zboru sjede sudije iz Moldavije, Andore, Španije i Slovenije. Odluka se donosi većinom glasova. Prije šest dana, portal NAP je objavio da su hrvatski zvaničnici u saradnji sa Christianom Schmidtom mjesecima lobirali kod predsjednice ESLJP kako bi se poništio barem jedan dio presude Kovačević.
U cijelu priču, prema pisanju NAP-a, bila je uključena generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić koja po Plenkovićevim instrukcijama lobirala kod sudija ECHR.
Pejčinović Burić po instrukcijama Plenkovića nudila funkcije u institucijama Evropske unije za najmanje dvoje sudija koje bi u Evropskom sudu za ljudska prava digle ruku za “hrvatsku stvar”. Jedan od sudija kojima je to obećano je i slovenački sudija Marko Bošnjak, koji je bio član petočlanog Zbora koje je odlučilo da presuda Kovačević bude preispitivana pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava. I sama predsjednica ESLJP je imala nekoliko kontakata sa hrvatskim zvaničnicima, među kojima je i hrvatski premijer Andrej Plenković.
Dok su hrvatski zvaničnici lobirali, zvaničnici iz BiH, osim ministra odbrane Zukana Heleza, ministra za ljudska prava za izbjeglice Sevlida Hurtića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića nisu činili skoro ništa. Helez i Komšić su poslali pisma predsjednici Evropskog suda za ljudska prava u kojima su naveli da Monika Mijić i njene kolegice nemaju “aktivnu legitimaciju”, dok je ministar Hurtić prije dva mjeseca tražio sastanak sa predsjednicom Evropskog suda za ljudska prava. Do sastanka, međutim, nikad nije došlo. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković nije poduzeo nijednu radnju glede lobiranja u samom Evropskom sudu za ljudska prava.
Ovaj tekst ne pretenduje da bude “analitički”. Sve nepreciznosti su ostavljene namjerno. Pisan je onako kako bih razgovarao ili razgovaram u privatnom okruženju i sa prijateljima. Sve preciznosti su, pak, vrlo namjerne.
Povratka na staro nema, to je jasno cijelom dunjaluku. Dosljednost u nastavku politike ili tačnije, politika iz prošlosti u ovom trenutku šteti samo Srbiji. Srbija bi bila uvjerljivo najprosperitetnije društvo u jugoistočnoj Evropi kada bi energiju koju ulaže u ponovno pisanje prošlosti uložila u pisanje budućnosti. Govorim ovo iz iskustva i života i smrti sa Srbima. I najbolja i najgora životna iskustva imam sa Srbima. Ne pišem iz pozicije slabosti, nego iz pozicije u kojoj stvari po moju državu, i po narod u kojem sam rođen, stvari nikad nisu stajale bolje. Definicija uspjeha za balkanske muslimane nakon povlačenja Osmanskog carstva je sposobnost odbrane fizičkog opstanka. Mi sada prvi put u jako dugo vremena možemo da se odbranimo. I to je ono što Srbi moraju da razumiju. Ovo je prva država u kojoj se i mi pitamo u jako dugo vremena. I pristali smo na državu u kojoj se ne pitamo samo mi i nakon trogodišnjeg klanja i u najboljem trenutku za Armiju BiH na terenu. I ne idemo nigdje odavde. I ne mijenjamo to što jesmo.
Koliko je ovo teško razumjeti? Šta hoćete vi? Hoćete da se koljemo? Srbija je danas bogalj od države koji ne zna ni gdje počinje ni gdje završava. Ima li neko u komšiluku s kim je Srbija dobra? Pritom, niko od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nema nikakvih pretenzija niti na Srbiju, niti da ureduje u srbiji. Sve što svi mi hoćemo je upravo obratno: da Srbija sama gleda svoja posla.
Da nam pišete istoriju, ne može. Da nam tutorišete, ne može. Vrijeme je da Srbija konačno napusti model ponašanja uspostavljen još u 19. vijeku.
Da pristanemo na to da šutimo dok kolektivno seirite nad našom najvećom traumom iz devedesetih? Mi ne tražimo ni da suosjećate. Tražimo samo da šutite, kad već niste spremni da se suočite. Nađite mi kada je bilo koji medij glavnog toka iz Sarajeva objavio revizionistički tekst o bilo kojoj srpskoj istorijskoj i kolektivnoj traumi. Izvolite, molim vas. Skoro kompletan medijski ekosistem u Srbiji i na srpskom jeziku je od negiranja genocida napravi prvorazredni medijski sadržaj. Doslovno preturanje po kostima je prime-time materijal. Da li neko u Srbiji uviđa koliko je to nenormalno? Ko još zove čovjeka kojem se sudi za genocid u jutarnji program? Koja je korist koju Srbija postiže u odnosima sa nama radeći takve stvari? Kažem Srbija, jer svi znamo kakve su veze između vlasti i medija o kojima ovdje govorimo.
Dvadeset i šest godina mi demonstriramo da nemamo namjeru da se svetimo. I sve to vrijeme trpimo uvrede da smo na neki način zaslužili da budemo poklani. Da je istorija stavila nož u ruke mojih komšija, bez njihove slobodne volje. To mora da prestane. Ne možemo pričati o bilo čemu ako je to na hastalu. Ima naših sunarodnika, kao i vaših, koji su izgubili svako samopoštovanje, ali svi znamo gdje dominantna većina stoji. Vrijeme je da priznate naše pravo da postojimo. Ostatak svijeta već jeste. I nismo sami kao u nekim ranijim istorijskim situacijama.
Umjesto toga, u ime Srba govore budaletine koje naš poziv na molitvu nazivaju arlaukanjem, a tabute u Potočarima praznim. To je poricanje našeg prava da postojimo. Niko ne može pristati na miroljubivu koegzistenciju sa politikom koja naše postojanje implicitno smatra smrtnom opasnošću.
Pitam ozbiljno: ima li neko u Srbiji blizu centara odlučivanja, ko želi da se bavi Srbijom iz 2050. umjesto Bosnom iz 1992.? I u kakvim je odnosima s Bosnom ta Srbija? Ne govorim u bilo čije ime, ali znam da imam mnogo istomišljenika kad kažem da mi želim da se bavimo Bosnom iz 2050., a ne Srbijom iz 1992. Kako biramo da sebi i svijetu pričamo o devedesetim je naša stvar, i naše suvereno pravo, ali niko odavde neće doći da granatira Valjevo. Naša zemlja prestaje na Drini. Vrijeme je i da i Srbi i Srbija to shvate.
Mi znamo šta hoćemo: mirnu Bosnu. I znamo koliko košta mirna Bosna. I nema toga ko je nije spreman platiti.
Zna li Srbija šta hoće?
Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.
Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.
Rosensaft:
“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju
Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.
Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”
Danas se sjećamo. Danas tugujemo.
Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.
Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.
Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.
Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.
Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.
Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.
Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.
Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.
Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.
U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.
Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.
Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.
Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.
Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.
Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.
I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.
Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.
Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.
I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.
Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)
Reis Kavazović:
Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu
mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih
procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.
Hrvatske sigurnosne snage tajnim operacijama i uz upotrebu sile protjeruju izbjeglice iz Evropske unije, da bi ih spriječili u podnošenju zahtjeva za azil. To potvrđuju višemjesečna zajednička istaživanja ARD studija iz Beča, Lighthouse Reportsa, Spiegela, SRF Rundschaua, ARD magazina „Monitor“, Libérationa, Novosti, RTL Hrvatska i Pointera.
Reporteri su po prvi put uspjeli filmski dokumentirati upotrebu sile prilikom „Pushbacka“ na granici Hrvatske i BiH. Na snimku se vide uniformisane, maskirane osobe koje ilegalno i uz fizičko nasilje vraćaju u BiH grupu izbjeglica iz Afganistana i Pakistana.
Priču kolega sa ARD-a i kompletan video možete pogledati klikom ovdje.
Istraživačima je uspjelo da snime jedanaest nasilnih akcija koje su rezultirale protjerivanjem 148 ljudi. To je u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim pravom i pravom Evropske unije.
Prilikom ovih akcija policajci najčešće skrivaju svoj identitet, tako što imaju fantomke i nose uniforme bez obilježja. Međutim, na osnovu izgleda uniformi i opreme jasno se može zaključiti da se radi o pripadnicima interventne policije koja spada u nadležnost Hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova.
Nakon uvida u snimljeni materijal, šest kompetentnih hrvatskih službenika potvrdilo je da se tu radi o interventnoj policiji. Još nekoliko službenika, među njima i jedan pripadnik interventne policije, anonimno su izjavili da se ovdje sprovodi „Pushback“. Po njihovom iskazu ova operacija nosi interni naziv „Koridor“. Istraživanja pokazuju da se ove ilegalne akcije dijelom finansiraju i novcem Evropske Unije.
Istraga.ba je, podsjećamo, u januaru ove godine objavila da je iz šengen zone EU, preko Hrvatske, tokom 2019. i 2020. godine, u BiH ubačeno preko 15 hiljada migranata.
Pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona, objavili smo tada, tokom 2020. godine registrirali su 7210 migranata koji su na teritoriju BiH ilegalno prebačeni iz pravca Republike Hrvatske. Godinu ranije, 2019., taj broj je bio nešto veći, tako da dolazimo do zvaničnog podatka da je najmanje 15 hiljada migranata sa teritorije Evropske unije ilegalno prebačeno u Bosnu i Hercegovinu.
Prema izvještaju Policije Slovenije, dostupnom na ovom linku, tokom 2020. godine na teritoriji te države, članice EU koja se nalazi u Šengen zoni, zatečeno je 14.492 ilegalna migranta. Najviše je bilo Pakistanaca, zatim Afganistanaca pa Marokanaca. Slovenačka policija je, prema istom Izvještaju, od 1. januara do 31. decembra prošle godine, po osnovu sporazuma o redamisiji od Italije preuzela 1116 migranata. Pojednostavljeno, italijanske vlasti su utvrdile i dokazale da je u tu državu, tokom 2020. godine, iz Slovenije ušlo 1116 migranata pa su slovenačke vlasti te osobe morale prihvatiti na osnovu međudržavnog sporazuma o readmisiji. Istovremeno, vlasti Slovenije su uspjele utvrditi i dokazati da je prošle godine na teritoriju te države iz Hrvatske ušlo 9950 migranata pa su se i oni pozvali na sporazum o readmisiji prema kojem svaka država mora prihvatiti osobe za koje je utvrđeno da su, prethodno, s njene teritorije ilegalno ušle na teritoriju druge države. Dakle, Italija je Sloveniji, po tom osnovu, vratila 1116 migranata, a Slovenija je te iste migrante, i još 8800 drugih koje je zatekla na svojoj teritoriji, uz zapisnik, predala policijskim agencijama Republike Hrvatske.
zvanični podaci o readmiciji između Italije, Slovenije i Hrvatske
Ovo znači da je Hrvatska od Slovenije, tokom 2020. godine, preuzela 9950 osoba. Svi su, rekosmo, predati uz potrebnu dokumentaciju, a prethodno im je izdato rješenje o protjerivanju ili zdržavanju . Upravo ta rješenja slovenačke policije pronađena su kod migranata koji su, recimo, u martu 2020. godine zatečeni na teritoriji BiH i koji su potvrdili pripadnicima MUP-a USK-a da su ih u BiH prebacili hrvatski policajci.
dokument slovenačke policije pronađen kod migranta u BiH
Ovo je jedan od dokumenata pronađenih kod Pakistanca koji je zatečen na teritoriji BiH. Prethodno je, vidljivo je, bio na teritoriji Slovenije čija ga je policija predala Policiji Republike Hrvatske. Zvanično, hrvatske vlasti Mukhtara Ahmada nikada nisu predale Bosni i Hercegovini na osnovu Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske kojeg je Predsjedništvo BiH ratifikovalo u martu 2002. godine.
“1. Ugovorne stranke prihvatit će bez posebnih formalnosti državljane trećih država, koji su na protuzakonit način prešli državnu granicu između ugovornih stranaka u roku od tri dana od dana kada je utvrđeno da je osoba protuzakonito prešla državnu granicu. 2. Ako se prihvat iz stavka 1. ovoga članka odbije zatražit će se najava prihvata u roku od 72 sata. 3. Najavu predaje uputit će sa strane Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a sa strane Bosne i Hercegovine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 4. Zamoljena ugovorna stranka mora ugovornoj stranci koja traži prihvat svoju odluku priopćiti pisanim putem i to u roku od 48 sati koji se eventualno može produžiti na najdulje do 7 dana”, piše u članu 5 ovog Sporazuma.
Sporazum o readmisiji između BiH i Hrvatske
Da bi, dakle, hrvatska policija na teritoriju BiH vratila migrante, nužno je da prethodno obavijesti o tome bosanskohercegovačke sigurnosne agencije. Proces readmisije u ime BiH provodi isključivo Služba za poslove sa strancima BiH.
“Prema odredbama Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske tokom 2020. godine prihvaćeno je ukupno 208 osoba”, kazali su za Istragu u Službi za poslove sa strancima BiH.
To znači da je Hrvatska tokom 2020. godine na teritoriju BiH legalno vratila svega 208 migranata za koje je utvrđeno da su nezakonito sa teritorije BiH ušli u tu državu. Podsjećamo, Slovenija je Hrvatskoj po istom osnovu vratila ukupno 9950 migranata. Hrvatska ih, barem formalno, nije dalje predala bh. vlastima. No, jasno je da se ti miganti ne nalaze ni na teritoriji Hrvatske, kao što je jasno da je veliki broj, od ukupno 7210 migranata koje je prošle godine registrirao MUP USK, posjedovao odluke o protjerivanju koje je, prethodno, izdala slovenačka policija. Postoji, dakle, samo jedna mogućnost – migrante koje je Italija vratila Sloveniji, a Slovenije Hrvatskoj, Hrvatska je ilegalno prebacila na teritoriju BiH. Prošle godine, rekosmo, MUP USK registrirao 7210 takvih slučajeva. Godinu ranije taj broj je bio oko 8000. Hrvatska je tokom 2019. godine prihvatila 11.039 migranata iz Slovenije. Hrvatska je u BiH , na osnovu Sporazuma o readmisiji, tokom 2019. godine “prebacila” svega 783 osobe. Svi drugi su ilegalno prebačeni na područje USK. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je protekle dvije godine u Srbiju, na osnovu Sporazuma o readmisiji, vratila ukupno 332 osobe.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
