Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je iste odredbe Ustava Federacije BiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
“Djelimično se usvaja zahtjev Željka Komšića, u vrijeme podnošenja zahtjeva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 80. stav 2. tačka 4. (tačka 1. stav 2. Amandmana LXXXIII) i član 83. stav 4. (tačka 5 Amandmana XL dopunjen tačkom 4 Amandmana LXXXIII) Ustava Republike Srpske, član IV.B.1. član 1. stav 2. (dopunjen Amandmanom XLI) i član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. (izmijenjen Amandmanom XLII) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te čl. 9.13, 9.14, 9.16. i 12.3. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 23/01, 7/02,9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32 /10, 18/13 i 7/14) nisu u skladu s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, navedeno je u Odluci Ustavnog suda BiH objavljenoj 12. maja 2015. godine.
Presuda Ustavnog suda BiH
Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da član IV.B. 1. član 2. st. 1. i 2. nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Evo šta piše u ovim odredbama.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda”, glase odredbe Ustava FBiH za koje je Ustavni sud BiH utvrdio da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
Obrazlažući svoju Odluku, Ustavni sud BiH navodi da “iz navoda podnositelja proizilazi kako je osporenim odredbama ustava entiteta u odnosnu na Ostale u odnosu na pravo da budu kandidirani te eventualni izabrani uspostavljena diskriminacija”. Dakle, Ustavni sud BiH je utvrdio da su odredbe Ustava FBiH kojima se Ostalima ne omogućava kandidovanje za predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH suprotne Konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Osporene odredbe visoki predstavnik Christian Schmidt je promijenio, ali je suština ostala ista.
“Bilo koja skupina od jedanaest delegata iz svakog od klubova konstitutivnih naroda u Domu naroda može predložiti kandidata iz reda odgovarajućeg konstitutivnog naroda, pod uvjetom da svaki delegat može podržati isključivo jednog kandidata. Svi kandidati mogu biti izabrani u skladu s ovim člankom ili na mjesto predsjednika ili na mjesto dopredsjednika Federacije”, glasi odredba Ustava FBiH koju je prošle nedjelje nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt.
Visoki predstsavnik je, tako, samo izmijenio broj delegata koji moraju podržati kandidate za predsjednika ili potpredsjednike Federacije BiH, ističući da se mogu kandidirati samo kandidati iz freda konstitutivnih naroda. Ostale, zbog kojih je Ustavni sud BiH utvrdio kršenje Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, Schmidt ne pominje. Tako je, dakle, Schmidt nametnuo odredbe koje su u direktnoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom.
Vrijeme sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja. Moram priznati da sam već bio umoran od tih sjećanja kojima smo izloženi. Komemoracije, obilježavanja, obljetnice. Svatko obilježava svoja mjesta sjećanja. Narativi su više-manje isti. Sudbine vrlo slične. Međutim, postoje mjesta i sjećanja koja su ipak posebna. I to što su posebna nije nešto dobro, nego loše. Srebrenica je jedno takvo mjesto. Ali bez obzira na tu „posebnost“, Srebrenica je za mene i dalje bila samo jedno mjesto komemoracije. Onda sam pročitao pismo Čoletu mog dragog kolege i prijatelja Hariza Halilovića. Odmjeren, bez puno nostalgije i patetike, a opet tako emotivno bolan i direktan. Iskren i realan. Samokritičan. Takva sjećanja volim. Takvih sjećanja toliko nedostaje u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Sjećanja na život. A onda sam shvatio da svatko ima svog Čoleta. Iako je Hariz pisao o sasvim nekom drugom prostoru, ljudima, sudbinama, iako ja nemam nikakvih poveznica s tim pričama, osim Hariza, njegovo pismo probudilo je i u meni toliko toga poznatog i prizvalo čitav niz sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja na rat, ali pismo Čoletu prizvalo je sjećanja na život prije rata. Sjećanja kojih se više želim sjećati. Za razliku od Harizovih, moja su nostalgična, patetična i utopijska. Moja su sjećanja vjerojatno sjećanja na nešto što se nikada nije dogodilo, barem ne na taj način. Ona su sačinjena od niza nepovezanih slika i scena kojima moja mašta daje život. Nekoliko sačuvanih fotografija, jedan video snimak, par mutnih dijaloga, situacije sreće i zabave, te svađe i ljutnje. Moj Čole je moj brat Bato (1971.-1992.). Igrom slučaja rođen iste godine kao i Čole. U kratkom razdoblju u kojem smo dijelili životnu svakodnevicu ostavio je dubok trag. Tko zna, možda samo u mojoj mašti. U mojim sjećanjima (mašti?) pričao mi je priče, čuvao me nakon škole iako mu se to nije dalo, vodio prvi put u kino, plesao i pjevao samnom po stanu na, u ono vrijeme, popularnu pjesmu Tko mi tebe uze Tamara, prenio ljubav prema Michael Jacksonu, nosio bijele potkošulje kao on, imao dugu kosu, bio je tip koji sam želio biti kad odrastem. Tip u stilu kojim piše Hariz. Bez puno patetike i nostalgije. Realan. Posljednje riječi koje nam je rekao u posljednjem telefonskom pozivu iz Slavonskog Broda nakon što je Odžak „pao“ bile su: „Neće više Bato živjeti na Balkanu!“. Za razliku od mojih roditelja, odmah je shvatio što život na Balkanu znači. Nije to onaj Balkan iz orijentalističkih dekonstrukcija. Nije Bato bio pretjerano načitan, visoko obrazovan, intelektualac koji je promišljao o prošlosti, budućnosti i konceptu Balkana. On je bio dečko iz čaršije. Raja. On je Balkan živio. Stižu mi „sjećanja iz video snimke“ oproštajke za njegov odlazak u vojsku. Još uvijek je JNA značila čast i privilegij. Prvi puta je moja obitelj organizirala veliko šatorsko slavlje kod naše vikendice na kojoj smo, nekoliko godina kasnije, naivno radili lamperiju dok je vjetar nosio zvukove detonacija iz obližnjega grada, a izbjeglica iz Vukovara spavao u prizemlju došavši u Odžak samo s vrećicom. Tad smo zbunjeni razmišljali i pitali se: „šta mu bi da dođe s jednom vrećicom!“ Par mjeseci kasnije mi smo otišli iz Odžaka s jednom vrećicom. Ali tu večer oproštajke Balkan se živio. Cijela šira obitelj i prijatelji su se okupili. To je bilo naše prvo i posljednje veliko obiteljsko slavlje u Odžaku. I to baš za Batu. U pozadini loš lokani bend svira hit Tome Zdravkovića : „Kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, za trenutak zaboravi…“, Bato u društvu tate i mame ide od osobe do osobe, nazdravlja, smiju se. Kako u mislima pratim Batu i obilazim šator, razmišljam o sudbinama tih ljudi. Većine više nema. Svatko je završio na svoj način. Na svojoj strani. Većinom tragično. Svega je tu bilo, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, komunista, bilo je i ljudi. Bato s dugom kosom i tužnim pogledom, iako s osmjehom. Gledam taj ambijent i pitam se, kada je on shvatio što je Balkan? Na odsluženju vojnog roka u Travniku? Ili kad je dobio prekomandu iz Travnika u Niš jer nije želio izdati drugove koji su pobjegli iz vojarne u grad na zabavu dok je on bio na straži? Drugo „sjećanje iz video snimke“. Obiteljsko druženje u našem stanu u jednoj od zgrada Hanke. Najnovije i najmodernije zgrade u Odžaku izgrađene krajem osamdesetih. Navodno su ih zvali Hanke po poznatoj pjevačici narodne glazbe i sevdalinki Hanki Paldum. Našoj obitelji je tek bilo krenulo. Dobili stan, kupili stojadina, stari otišao u penziju, drugi brat počeo raditi. Ujak, ujna, tetke, stari, pjeva se uz harmoniku. Kad na vrata dolazi Bato iz vojske. Kratka kosa, osmjeh i dalje, ali i tužan pogled. Je li već tada znao što se sprema? Ubrzo nakon toga saznali smo i mi. Te godine je taj dečko iz raje sa svojom rajom pisao grafite po zgradama Odžaka: „Bosna Bosancima!“ Još uvijek na jednoj od zgrada stoji taj natpis kao mjesto sjećanja na ideje, vrijeme i ljude kojih više nema. Ali nije mjesto komemoracije. Komemoracija je niže niz ulicu, u centru grada, kod parka u kojem je nekada s rajom svirao gitare na klupama. Sada je tamo spomenik poginulim pripadnicima 102. Odžačke brigade. Momcima koji su svirali gitare u parku pored spomenika Muse Ćazima Ćatića. Još jednog bosanskog mladića tragične sudbine. Bato se nije htio kriti po skloništima, nije htio bježati preko granice, jer on je bio vojni obveznik, kako je isticao više puta u svađi s mamom i tatom. Uvijek je bio kontra, pa čak očito i onda kada nije vjerovao u ono u što ide. Svađao se i kad je trošio pare, kojih nismo imali, za izlaske, uz riječi koje su nam kasnije svima odzvanjale u ušima: „para će bit, Bate neće!“ Svađao se i kad je „pobjegao“ s ekipom vlakom u Beograd kupiti jakne koje su u to vrijeme bile popularne, a nije ih bilo u Odžaku. Crne jakne, s bijelim rukavima i nekim brojem na leđima. Svađao se kada je govorio da bježimo preko Save u Hrvatsku, a mi smo naivno planirali ići baki za Uskrs u Usoru. I otišli smo. Kroz Doboj 1992. Da nije bilo naivno, bilo bi hrabro. Ali bilo je samo naivno. Nije se svađao u posljednjem telefonskom razgovoru. On je sve to puno ranije shvatio. Samo ne znam kad? Na „banderi“, jednoj od bojišnica u Usori, ili kad se vratio s bratom u Odžak da bude sa starim pa vidio u što se pretvorio Odžak? Ili pak kad je završio preko Save zbog „Balkana“? Previše povijesti u tako kratkom životu. Zar netko to isto nije napisao za Balkan?
Zapravo je svejedno. Nije mu ta spoznaja puno pomogla. Živio je u takvom okruženju koje nije pružalo puno mogućnosti za promjenu. Koliko god se on trudio činiti neku razliku. Sitnicama. „Ubacujući“ meni različite ideje i stavove. Štiteći drugove dok je čuvao stražu. Želeći Bosnu i Hercegovinu za sve. Ispunjavajući svoju vojničku dužnost. Čini se da je na kraju Balkan i njega, kao i svu njegovu generaciju nade i „vjetra promjena“, izdao. Čole se u Srebrenici igrao sa svojom djecom i nadao nekoj boljoj budućnosti, kad je moj brat u srpnju 1992. otišao s Balkana. Kao što smo mi „pravili lamperiju“ dok je Vukovar padao. Kad je Čole u srpnju 1995. „upoznao“ Balkan, mi smo Batu uspjeli iz zajedničke grobnice u kojoj je bio zajedno s rajom iz Odžaka, svih vjera i nacija, prebaciti u obiteljsku grobnicu. Ne znam kako bi Bato reagirao na to. Vjerojatno bi se svađao s nama. Srpanj je vrijeme sjećanja. Životne su sudbine pojedinaca i obitelji u pitanju. A Balkan komemorira i stvara mjesta sjećanja boreći se za naš identitet. U Harizu vidim dio Bate. Kao uostalom u cijeloj toj generaciji koja je odrastala i stasala u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je najljepše godine života protratila u ratu. Svaki njegov tekst me podsjeća i stvara sjećanja na moje djetinjstvo i susrete s Batom. Iako uživam čitati Harizove tekstove, ne volim kad ih pročitam. Postanem previše nostalgičan i patetičan, a želim biti kao Bato. Realan. Kako je život u Srebrenici mogao biti tako sličan našim života u Odžaku, a rat tako različit? To je pitanje koje me prati godinama. Svakim novim terenskim istraživanjem, počinjem shvaćati koliko je bilo različitih ratova u Bosni i Hercegovini. Zato teško prihvaćam priču „o ratu u BiH“, kao i „komemoracijama u BiH“. Priče o životu su nešto drugo. One su tako slične. Upravo zato je priča o životu Čoleta u Srebrenici tako poznata i slična priči o životu Bate u Odžaku. Sjećajmo se stoga njihovih života.
(autor teksta Mario Katić, obiteljski podrijeklom iz Usore, rodio se u Odžaku gdje je živio do 1992. godine. Tijekom rata s obitelji dolazi u Zagreb gdje završava studij etnologije i kulturne antropologije te povijesti, potom doktorira etnologiju. Trenutno je izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački je fokusiran na antropolgiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju)
„Ne, ne. Ne mogu se prisjećati toga“, kaže nam Hamdija B., Podrinjac koji od kraja rata živi u blizini Tuzle.
A zbog čega smo ga zvali? Zbog jedne fotografije nastale nekad tokom rata, negdje u okolini Srebrenice. Na njoj je Hamdija, na njoj je nekoliko desetina srebreničkih dječaka, poneka žena i jedan kamion. Bijeli kamion koji je živote činio crnjim. Ako je to uopće bilo moguće u opkoljenoj Srebrenici.
Za volanom kamiona bio je Fadil Đelić. Kada je počeo rat, Fadil je bio mehaničar u Vihoru. Tada je zadužio i jedan stari kamion iz komunalnog preduzeća u Srebrenici.
„Nije bio u voznom stanju, pa sam ga noću uspio odvesti do Potočara, u jednu radionicu i popraviti ga“ prisjeća se Fadil.
U tom je bijelom kamionu počeo prevoziti drva za najugroženije. Onda ga je angažovao UNPROFOR. Boja kamiona uklapala se u njihove standarde.
„Počeo sam voziti smeće za njih“, govori nam Fadil.
Uglavnom ga je vozio iznad Vidikovca, u šumu. Onda su mu rekli da ide dalje, prema Zalazju. Svaki put kada bi iz baze UNPROFOR-a povezao smeće, ispred bi išlo jedno vozilo holandskog bataljona.
„Kada bismo stigli na odredište, oni bi izašli iz svog vozila, spremili kamere i fotoaparate i počeli da snimaju ono što slijedi“, nastavlja svoju priču ovaj Srebreničanin koji danas živi u Ilijašu kod Sarajeva.
A slijedile su scene iz pakla. I prije nego bi Hamdija podigao kipu, oko kamiona bi se okupilo desetine dječaka i žena, čekajući da se i fizički bore za komadiće hrane koji su se nalazi u otpadu,
„Kada su vidjeli da se narod otima za komadiće hrane u smeću, UNPROFOR-ci su, namjerno, u kontejnere počeli u ubacivati komade hrane. Recimo, od jednog ćurana uzmu samo filete, a ostatke bi bacali u smeće. Onda bi snimali dok se naš narod bori za te komade“, govori vozač kamiona sa naslovne fotografije.
Srebreničani su se, kaže Fadil, borili za svaki otpadak koji je bio jestiv.
„Bilo je onih paklića šećera, sokova, nekih, u prahu. Sve što holandski vojnici nisu mogli pojesti bacali su u smeće. Ja sam to, onda, odvozio na divlja smetljišta, narod je kupio, a Holanđani su snimali. To je bila takva katastrofa. Tako žalosno“, ispričao nam je Fadil.
Srebrenica tokom rata (foto:arhiv BIRN-a)
Srebrenički efendija Ahmed Hrustanović je 1993. godine izašao iz tog grada i otišao prema Tuzli. Bio je suviše mali da bi se sjećao nekih detalja do tada. No, on danas prikuplja tuđa sjećanja. Ustupa nam priču Besima Pitarevića, čiji je otac poginuo u potrazi za hranom.
“Selam moj efendija”, prosljeđuje nam Ahmed Besimove riječi, “da ti napišem vezano za mog babu ono sto ja znam”.
Besimov otac zvao se Džemal. Prenosimo njegovu priču bez većih intervencija.
“Mi smo živjeli u kući babinog dajdže Mehmeda. Kad‘ je bila akcija na Fakoviće, i on je bio u akciji. Padom Fakovića našao je nešto pšenice, ali tad nije mogao donijeti jer se vratio sa vojskom. Oružja, u to vrijeme, nije bilo pa su puške ostavljali u štabu, nakon akcija koje su obavljali. Pošto je babo ostavio pšenicu u nekom hambaru pitao je dajdžu da mu da kobilu da ode po nju i da to donese. Naša vojska nije imala dovoljno ljudi da drži položaj. Nakon što su oduzeli Fakoviće, morali su se ponovo povući na Biljeg. Četnici su se vratili i vjerovatno shvatili da je to premješteno i postavili minu. Moj babo je sa Kiramom, sinom Ibrahimovim, inače svojim dajdžiće otišao po tu pšenicu. Nekad u noći babo je nagazio na minu, a Kiram je, vjerovatno uplašen, pobjegao. On nikad neće da prica o tome. Ujutro, kad je Kiram došao moja mama ga pitala gdje je Džemal, a on je onako zbunjeno rekao : “pa je l’ se nije vratio. Išli smo i nešto je sjevnulo i puklo i od tada ne znam gdje je”. Kad je Mehmedova kobila došla nakon dva dana na samaru je bilo krvi, tragovi ruku, jer se Babo vjerovatno pokusao popeti da bi ga donijela. Tada smo shvatili da je poginuo, a Kiram je to možda i znao. Otišao je sa mojim amidžom Suljom po Babu. S njima su još otišli Ahmo i Halil iz Miholjevina, jer niko više nije smio. Kiram je znao tačno mjesto gdje se to desilo pa su ga brzo i našli, ali bez glave, samo tijelo koje su čuvali četnici, vjerovatno u nadi da će neko doći da ga izbavi pa da ubiju još nekoga. Kad su se odmakli da jedu, neko od njih četvorice je prisao i vezao konopac babi ispod pazuha, jer su mislili da su minirali tjelo, pa ako ga podignu da će poginuti jos neko. Kad su povukli tjelo, vidjeli su da nije minirano pa su ga brzo odnijel. Izvukli su babu i kad su ga donijeli u Mehmedovu kuću, bilo vise vojnika, a moja mama je plakala i pitala šta je ono onako malo. Ja sam bio mali i nisam se mogao suzdrzati iako mi je djedo rekao da ne govorim. Dok sam čuvao kravu prije nego su izbavili babu došao mi je plačući i rekao: sine, kažu da su Džemalu četnici odsjekli glavu, ali nemoj snahi govoriti”: Kako ja nisam mogao izdržati, plakao sam i govorio da hoću da vidim babu i da su mu odsjekli glavu. Sreća, mama je tad bila u nesvijesti i nije to čula. Umrla je 2008. godine, ne znajući da smo babu ukopali bez glave. Govorili su mi da ne gledam i da je bolje da ga pamtim kakav je bio ali kako sam ja bio uporan, Šemsudin, sin Mehmedov, uveo me u kuću da mi pokaze babu. Danas ne znam kako su me zbunili da mi ne pokazu sve. Samo su ga otkrili od nogu pa malo više iznad pojasa.Vidio sam da je noga šira, vjerovatno je mina rasturila ali nije bila otkinuta.
Jedan dio stopala je bio probijen i na lijevoj šaci je falio dio. Nogu je vezao nekakvim djelom odjeće, vjerovatno pokusavajući da zaustavi krvarenje. Bilo je krvi i na vojnim gaćama koje su virile ispod pantalona. Dobro se sjećam. Lijeva noga je bila savijena u koljenu, a desna šaka stisnuta u pesnicu. Možda se branio jer nije imao oružje. Samo je nož odnio sa sobom. Ostali su noga i ruka tako ukočeni dok hodža nije valjda proučio nešto. nemam pojma. Ukopali smo ga bez glave u Miholjevinama. Brzo iza toga smo odselili u Ljeskovik odakle je moja mama i bili do pada Kragljivode. Glavu su našli 2018. u Žanjevu”.
Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.
Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.
Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.
Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.
Emir Suljagić tokom rata u Srebrenici (krajnje desno)
Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.
Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica. Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.
I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.
(autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
Dvije bh. državljanke nalaze se u Gazi i pokušavaju da, u grupi stranih državljana, napuste ovo ratno područje. Sestre Laila i Alia Shaheen rođene su u Palestini, ali posjeduju bh. državljanstvo i upisane su u knjigu bh. državljana. Njihov otac doktor Ahmed Shaheen također je posjedovao bh. državljanstvo, ali mu je ono oduzeto prije nekoliko godina tokom postupka revizije državljanstava. Ahmed Shaheen je godinama živo u Bosni i Hercegovini. Početkom devedesetih studirao je medicinu u Banjoj Luci i Tuzli. Doktor Shaheen se, nakon studija vratio u Palestinu gdje danas, kao pedijatar, radi u jednoj od bolnica u Gazi.
Doktor Ahmed Shaheen u Gazi
Istraga.ba uspjela je stupiti u kontakt sa doktorom Shaheenom.
“Moje kćerke nemaju pasoše BiH, ali imaju uvjerenja o državljanstvu. Ako bh. vlasti mogu išta poduzeti da ih evakuišu preko Egipta”, rekao je nam je Ahmed Shaheen.
Alia Shaheen rođena je 1999. godine u Gazi i prijavljena je u Tuzli, gdje je u matičnom uredu upisana u knjigu bh. državljana. Posljednje uvjerenje o državljanstvu izdato joj je u novembru prošle godine, ali ona nema bh. dokumente.
Njena sestra Laila Shaheen rođena je u Palestini 2002. godine.I ona je u knjigu bh. državljana upisana u Tuzli.
“To je moja slika sa kćerkom Aliiom. Tog dana je ona diplomirala sociologiju”, kazao nam je u glasovnoj poruci doktor Shaheen.
Druga kćerka, Laila, ove je godine trebala završiti IT.
Doktor Shaheen je imao i sina Aliia. Ubijen je u izraelskom raketiranju Gaze 2014. godine. I Ali je bio bh. državljanin.
Sve do danas doktor Shaheen zbog straha od izraelskih raketiranja nije želio da objavljujemo njegov identitet.
“Ako me vide negdje na televiziji odmah će raketirati moju kuću. Tako raketiraju novinare koji se javljaju iz Gaze”, kazao nam je početkom ove sedmice.
Iako nismo objavljivali njegov identitet, kuća doktora Shaheena je raketirana. Desetero članova njegove porodice (braća, snahe i njihova djeca) je ubijeno ove sedmice. Shaheen, njegove kćerke i supruga su preživjeli.
“Ovo izgleda kao naučna fantastika. Apokalipsa. Neprestani zemljotres. Bombarduju iz aviona, sa mora i sa kopna. Nijedan trenutak ne prestaje”, govorio je u jednoj od glasovnih poruka dok su se u pozadini čule eksplozije.
Još uvijek nije napustio Gazu. Nada se da će barem njegove kćerke to uspjeti. Jer postoji mogućnost da stranim državljanima bude omogućen prelazak u Egipat. Ukoliko bh. vlasti obavijeste egipatske vlasti da su Laila i Alii Shaheen bh. državljanke, postoji mogućnost da iz Pojasa Gaze pređu u Egipat.
“Izmjene Izbornog zakona – slalom oko devet vrata”, glasio je naslov teksta kojeg je u martu prošle godine napisao i na portalu Istraga.ba objavio aktualni predsjednik CIK-a Suad Arnautović.
Šesnaest mjeseci kasnije, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. I umjesto provedbe pet presuda Evrospskog suda za ljudska prava, Schmidt želi svojim nametanjem provesti samo presudu Ustavnog suda BiH izrečenu po apelaciji Bože Ljubića. U nastavku, kroz dijelove teksta Suada Arnautovića, podsjećamo koje sve presude i preporuke ignoriše OHR.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Implementacija 14. prioritenih preporuka iz Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Europskoj uniji
Država Bosna i Hercegovina je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 15. februara 2016. godine. Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je Europsku Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu.
U Strategiji za zapadni Balkan iz februara 2018. godine, Komisija je navela da bi „uz stalni napor i angažman Bosna i Hercegovina mogla postati kandidat za članstvo“. Na samitu EU i zapadnog Balkana, koji je održan u Sofiji u maju 2018. godine, lideri EU potvrdili su svoju nedvosmislenu podršku europskoj perspektivi zapadnog Balkana, a partneri zapadnog Balkana su ponovili da su opredijeljni za ovu perspektivu koja predstavlja njihov strateški izbor. Lideri EU su usaglasili Deklaraciju iz Sofije i Agendu prioriteta iz Sofije, u kojima su navedene nove mjere za pojačanu saradnju s regionom u ključnim oblastima kao što su sigurnost, vladavina prava i migracije.
U Zaključcima i preporukama Komisija konstatira: “Bosna i Hercegovina i dalje ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri kriterije koje se odnose na stabilnost institucija koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i poštivanje i zaštitu manjina, a koje je Europsko vijeće postavilo u Kopenhagenu 1993. godine.”
Komisija, također, naglašava da će Bosna i Hercegovina morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje 14 ključnih prioriteta, među kojima su:
1. Osigurati da se izbori provode u skladu s europskim standardima tako što će provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja političkih stranaka i održati lokalne izbore u Mostaru.
(…)
4. Temeljno unaprijediti institucionalni okvir, uključujući i na ustavnom nivou, kako bi se:
(…)
f) osigurala jednakost i nediskriminacija građana, posebno postupanje prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci;
(…)
9. Jačati zaštitu prava svih građana, posebno osiguravanjem provedbe zakona o nediskriminaciji i o rodnoj ravnopravnosti.
Ove preporuke se ne mogu implementirati, a da se ne promijeni Ustav BiH i Izborni zakon BiH.
Sve gore navedeno OHR ignoriše. No, reagirat će u slučaju presude Ustavnog suda BiH po zahtjevu HNS-ovog Bože Ljubića.
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.
Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa
čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,
te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.
U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.
Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina. Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?
Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.
Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”
(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine)
Bošnjaci u Republici Srpskoj više neće moći, bez saglasnosti Milorada Dodika, pokretati pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Vijeću naroda RS. Od osam izabranih Bošnjaka u Narodnoj skupštini RS, troje dolazi iz SNSD-a. Tih troje SNSD-ovih zastupnika će izabrati tri od ukupno osam delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda Republike Srpske. Bez tih troje u Klubu Bošnjaka neće postojati dvotrećinska većina za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog bošnjačkog interesa.
Iz izborne jedinice 3 sa SNSD-ove liste u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi Bošnjak Denis Šulić. Iz izborne jedinice 4 u Narodnu skupštinu RS ulazi SNSD-ov Bošnjak Alen Šeranić. Iz izborne jedinice 5 u Narodnu skupštinu RS ulazi Nina Bukejlović, također Bošnjakinja sa liste SNSD-a. Pored ovo troje Bošnjaka sa lista Dodikovog SNSD-a, u Narodnu skupštinu Republike Srpske ulazi i pet Bošnjaka sa liste Pokret za državu koji okuplja skoro sve političke partije sa sjedištem u Sarajevu.
Prema Ustavu Republike Srpske, svaki konstitutivni narod u Narodnoj skupštini RS mora imati najmanje četiri poslanika. Nakon što se konstituiše Skupština, formiraju se klubovi naroda koji imenuju po osam bošnjačkih, srpskih i hrvatskih delegata i četiri delegata iz reda ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske. Ukoliko je broj poslanika jednog od konstitutivnih naroda manji od osam, a veći od četiri, delegate koji nedostaju biraju odbornici u skupštinama opština u Republici Srpskog. Recimo, ako u NSRS-u ima šest poslanika Bošnjaka, oni biraju šest delegata u Klubu Bošnjaka Vijeća naroda RS, dok preostala dva delegata biraju odbornici u gradskim i opštinskim skupštinama.
Nakon prošlosedmičnih izbora, a na osnovu nepotpunih rezultata, može se zaključiti da će u Narodnoj skupštini RS na konstituirajućoj sjednici sjediti osam poslanika koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Od njih osam, troje će pripadati Klubu SDNS-a, dok pet dolazi iz Pokreta za državu.
“U slučaju da 2/3 jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda odluči da se zakon, akt ili propis odnosi na vitalni interes, zakon će razmatrati Vijeće naroda“, piše u Ustavu Republike Srpske.
Pet delegata nee predstavlja dvije trećine. Dakle, pet delegata koje su izabrali poslanici iz Pokreta za državu neće biti dovoljno za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa. O vitalnom nacionalni bošnjačkom interesu će, tako, odlučivati delegati koje bude imenovao SNSD Milorada Dodika.
Za razliku od Federacije, visoki predstavnik Christian Schmidt se nije bavio promjenama Ustava Republike Srpske, iako je, recimo, Ustavni sud BiH, odlučujući po zahtjevu Željka Komšića, utvrdio da izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske nije u skladu za Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Osim toga, Schmidt se nije bavio ni Ustavnim sudom Republike Srpske koji ima potpuno drugačiju praksu prilikom odlučivanja o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa. Evo konkretnih dokaza.
Ustavni sud FBiH se sastoji od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada delegati iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrenu pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.
“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.
I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.
“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.
Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.
I nije ovo jedina asimetrija kada su u pitanju rješenja u Republici Srpskoj i Federaciji koja se odnose na zaštitu konstitutivnih naroda i ostalih. Evo šta je Christian Schmidt nametnuo u vezi sa podjelom funkcija u Federaciji.
“Od niže narečenih funkcija najviše jedna se može popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda Ostalih:
Premijer/predsjednik Vlade;
Predsjedatelj Zastupničkog doma;
Predsjedatelj Doma naroda.
(2) Predsjednik Federacije i premijer/predsjednik Vlade ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda”, piše u izmjenama Ustava koje je nametnuo Schmidt.
U Republici Srpskoj nema ovog ograničenja. Predsjednik RS, predsjednik Narodne skupštine RS i predsjednik Vlade Republike Srpske mogu biti (a bili su i tokom proteklog mandata) isključivo Srbi.
Pozivajući se na nepostojeći akt, stavljen van snage prije jedanaest godina, Ministarstvo vanjskih poslova BiH raspisalo je konkurs za imenovanje bh. sudije pri Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Krajnji cilj je, naime, da što prije iz Strazbura bude povučen sudija Faris Vehabović, te da Bosnu i Hercegovinu, tokom odlučivanja o Schmidtovim amandmanima na Ustav FBiH, predstavlja drugi sudija – blizak HDZ-u BiH.
“Na osnovu zaključka Predsjedništva BiH od 21. februara 2024. godine, i u skladu sa Odlukom o postupku kandidovanja i imenovanja međunarodnih predstavnika BiH u međunarodnim organizacijama i institucijama (Službeni glasnik BiH, broj 66/08), Ministarstvo vanjskih poslova BiH objavljuje: javni poziv za prijavu kandidata iz BiH na poziciju u Vijeću Evrope i OSCE-u”, navedeno je konkursu kojeg je krajem marta ove godine objavilo Ministarstvo vanjskih poslova BIH sa Elmedinom Konakovićem na čelu.
Javni poziv raspisan na osnovu Odluke iz 2008.
Ovaj javni poziv odnosi se na šest pozicija u međunarodnim institucijama, a najbitnije su, svakako, pozicija sudije u ime BiH u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu i pozicija člana Venecijanske komisije.
Na prvi pogled, ovaj javni poziv uopće nije sporan. Međutim, ako obratite pažnju na boldirani dio, odnosno broj Službenog glasnika BiH u kojem je objavljena Odluka o postupku kandidovanja i imenovanja međunarodnih predstavnika BiH u međunarodnim organizacijama i institucijama na osnovu koje je raspisan konkurs, dolazite do zaključka da se Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozvalo na nepostojeći dokument. Naime, sporna Odluka iz 2008. godine, objavljena u Službenom glasniku broj 66/08 nije na snazi od od 2013. godine.
“Danom stupanja na snagu ove odluke stavljaju se van snage Odluka o uslovima i načinu prijema i imenovanja počasnih konzularnih dužnosnika (Službeni glasnik BiH, broj: 15/02 od 02. jula 2002. godine), Odluka o postupku kandidovanja i imenovanja ambasadora, šefova diplomatskih misija BiH u inostranstvu i generalnih konzula (Službeni glasnik BiH, broj: 62/07 od 20. augusta 2007. godine i broj: 10/08 od 05. februara 2002. godine) i Odluka o postupku kandidovanja i imenovanja međunarodnih predstavnika BiH u međunarodnim organizacijama i institucijama (Službeni glasnik BiH, broj: 66/08 od 18. augusta 2008. godine)”, navedeno je u Službenom glasniku broj 30/13, iz aprila 2013. godine.
Službeni glasnik iz 2013. – Odluka iz 2008. stavljena van snage
Dakle, Odluka na osnovu koje je Ministarstvo vanjskih poslova raspisalo konkurs za imenovanje bh. sudije u ESLJP ne postoji već jedanaest godina. Osim toga, Ministarstvo vanjskih poslova BiH je raspisalo novi konkurs za sudiju u Strazburu, iako nije poništilo prethodni konkurs za istu poziciju, raspisan prije nekoliko godina.
A sada da vidimo šta je u pozadini svega.
HDZ BiH godinama pokušava diskreditovati i srušiti bh. sudiju u ESLJP Farisa Vehabovića, optužujući ga da stoji iza donošenja odluke u slučaju Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine. Čelnici ove stranke uspjeli su, koristeći lobističke potencijale Hrvatske, isposlovati da odluka u slučaju Kovačević, faktički, ide na reviziju. Naime, petočlano vijeće sudija Evropskog suda za ljudska prava prihvatilo je krajem prošle godine zahtjev bh. agentica i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te je predmet Slaven Kovačević protiv BiH proslijedilo Velikom vijeću na razmatranje, odnosno “reviziju”. Nakon toga agentica BiH Monika Mijić zatražila je od ESLJP izuzeće sudije Farisa Vehabovića u ovom slučaju. Međutim, 19. marta ove godine sudije Evropskog sud za ljudska prava su odbile zahtjev Monike Mijić za izuzeće sudije Vehabovića, što znači da će on nastaviti dalje učestvovati u radu kada je u pitanju ovaj predmet. Nekoliko dana nakon toga, Ministarstvo vanjskih poslova BiH sa Elmedinom Konakovićem na čelu raspisuje javni poziv za imenovanje novog sudije koji bi trebao naslijediti Farisa Vehabovića.
Ono što je potrebno naglasiti, osim slučaja Kovačević (po “reviziji”) pred Evropskim sudom za ljudska prava vodi se i slučaj DF, odnosno aplikacija za ocjenu usklađenosti sa Evropskom konvencijom amandmana na Ustav Federacije BiH koje je u oktobru 2022. godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Ovim amandmanima, podsjećamo, Schmidt je favorizirao hercegovačke Hrvate, dajući im, faktički, u ruke cjelokupan proces formiranja vlasti na nivou FBiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
