Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.
Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa
čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,
te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.
U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.
Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina. Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?
Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.
Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”
(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine)
Uhapšena novinarka i aktivistica Nidžara Ahmetašević u subotu popodne puštena je na slobodu. Inače, ranije tokom dana službenici MUP-a Kantona Sarajevo obmanuli su javnost da su o svemu obavijestili dežurnog tužioca. Osim toga, javnosti su lažno saopćili da je novinarka Ahmetašević privedena zbog “krivičnih djela.
“Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije obaviješteno o ovom slučaju. I mi smo pročitali u medijima da je MUP saopćio da je obaviješten dežurni tužilac. To, međutim, nije tačno”, kazala je za Istraga.ba glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija.
Radio Slobona Evropa danas je objavila da je Nidžara Ahmetašević uhapšena u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu.
“Iz Operativnog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) za Radio Slobodna Evropa (RSE) naveli su da je Ahmetašević uhapšena zbog “narušavanja javnog reda i mira” i “činjenja krivičnog djela”. Istaknutno je i da Ahmetašević počinila i “nepoštovanje naredbi službenog lica”, nakon čega je privedena, a o svemu je “obaviješten i sudija za prekršaje””, objavila je Slobodna Evropa.
Međutim, tvrdnja da je novinarka uhapšena zbog “činjenja krivičnih djela”, nije tačna, jer bi u tom slučaju morao biti obaviješten dežurni tužilac. Dežurni tužilac, kako rekosmo, nije obaviješten.
I portal Avaz.ba objavio je popodne da im je “potvrđeno” u MUP-u Kantona Sarajevo da je o ovom slučaju obaviješten dežurni tužilac, što negiraju u Kantonalnom Tužilaštvu Sarajevo.
Istina je da je o svemu obaviješten sudija za prekršaje Općinskog suda u Sarajevu koji bi trebao donijeti konačnu odluku o ovom događaju koji se tretira kao prekršaj, a ne krivično djelo, kako je to, prvobitno, tvrdio MUP Kantona Sarajevo.
Postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva Bihać naredilo je da se organizator napada i zlostavljanja migranata odmah pusti na slobodu, saznaje Istraga.ba.
Pripadnici MUP-a USK-a su idenfikovali jednog od ukupno devet osoba koje su, u znak “odmazde”, teško pretukli trojicu migranata u Bihaću, a svoju akciju su snimali i objavili na Facebooku.
“Sve radimo u saradnji sa MUP-om USK-a. Jedna osoba je bila privedena i dežurni tužilac nije naredio zadržavanje. Ta osoba je priznala napad i svi dokazi su obezbijeđeni tako da nije bilo osnova za pritvor. Trenutno se vrši vještačenje tjelesnih povreda koje su zadobili migranti”, kazala nam je glavna kantonalna tužiteljica u Bihaću Fadila Amidžić.
Istraga.ba je objavila da je organizator ovog napada bio Mirhad Gverić, poznati nasilnik iz Bihaća koji je više puta procesuiran zbog raznih krivičnih djela, ali i povezanosti sa krijumčarenjem migranata.
Mirhad Gverić
“Bravoo Bihać. Osveta je pala za našeg Alvira Gverića kojeg je prekjučer ova grupa migranata pretukla”, navedeno je u opisu snimka koji je u srijedu ujutro objavljen na Facebooku.
Alvir Gverić je brat Mirhada Gverića. On je prijavio da ga je ista grupa migranata pretukla noć ranije, oko 2 sata ujutro. Svjedočio je da poznaje te migrante i da mu se, baš te noći, u blizini njihovog smještaja “pokvario automobil”. Nakon toga su ga, svjedočio je dalje, napali migranti i oteli mu telefon. U nastavku svog svjedočenja, Alvir Gverić je, pak, rekao da je u bolnici imao telefon. Prema informacijama Istrage, Gverićima je nekoliko puta oduziman automobil zbog toga što su pokušali krijumčariti migrante. Sumnja se da je, upravo, zbog neraščićenih poslova oko krijumčarenja došlo do prvobitnog sukoba između Gverića i grupe migranata koja je živjela u napuštenom objektu u blizini njihove kuće. Ono što je interesantno, Alvir Gverić je, u noći kada je povrijeđen, samoinicijativno napustio bolnicu prije nego je pristigla policijska patrola.
Njegov brat Mirhad Gverić priznao je u policiji da je zajedno sa rođacima organizirao napad na migrante u znak odmazde na svog brata.
“Bilo je što je bilo. Mi smo se njima potukli. Oko 20 mještana je bilo okolo. I svi su bili okolo i tukli su se”, svjedočio je Mirhad Gverić.
Izvori Istrage,pak, tvrde da su Mirhad Gverić i njegovi prijatelji, nakon što su pretukli i zlostavljali migrante, jednog od njih strpali u automobil i odvezli ga do Gverićeve kuće kako bi Alvir Gverić procijenio da li je pretučen “pravi migrant”.
Šuti Sarajevo. Šuti Bosna i Hercegovina. Za razliku Bosanaca i Hercegovaca, Irci imaju potrebu da pred ruskom ambasadom u Dablinu iskažu protest protiv ruske agresije na Ukrajinu. Poljaci nose zastave, Nijemci uzvikuju Slava Ukrajini, a u Sankt Petersburgu je 2000 Rusa izašlo na ulice da protestuje protiv agresije svoje države na Ukrajinu. Izašli su, iako ne znaju hoće li dočekati jutro na slobodi.
Beograđani su se okupili ispred Ambasade Ruske Federacije. Ali Sarajevo šuti. I ljevica, i desnica, i aktivisti za ljudska prava i intelektualci.
Ruska agresija na Ukrajinu kao da se ne tiče Bosanaca i Hercegovaca koji su prije tačno trideset godina strahovali od ruskih snajperista sa okolnih brda.
Nije daleko od centra Sarajeva groblje ruskih dobrovoljaca koji su svoj život utkali u zločinački poduhvat Karadžića i Mladića. Nije tako davno bila ni godišnjica masakra na Markalama za koji su ruski državni eksperti pred Haagom pokušali optužiti Armiju Republike Bosne i Hercegovine.
Igor Kalabuhov u miru sjedi u svojoj Ambasadi u centru Sarajeva i piše protestna pisma novinarima, napada zvaničnike i podriva državnost BiH. Jer Sarajevo šuti. Ima preča posla. Ne tiče ga se Ukrajina. Ne tiče ga rušenje međunarodnog prava.
Protestirali su danas ljudi širom svijeta ispred ruskih ambasada. Samo u Sarajevu nema protesta.
Stavit će Sarajlije ukrajinsku zastavu umjesto profilne slike na Facebooku, napisati, po mogućosti anonimno, dva-tri komentara ispod članaka na portalima i otići na šišu. Jer smo navikli da pušimo. U svakom segmentu.
Gradonačelnica Benjamina Karić donekle je spasila obraz grada, bojeći Vijećnicu bojama ukrajinske zastave. Ali Sarajevo šuti. Evo, kratki test. Znate li uopće gdje je Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu? Znate li kako izgleda ambasador Igor Kalabuhov koji je već davno sa diplomatskih nota prešao na one agresorske. Ne baš onakve, ali slične onima koje je sa Trebevića devedeset i neke godine svirao ruski pisac Limonov.
BiH jeste mala država. Potpuno nebitna u međunarodnim političkim vodama. Ali ako neko nema pravo da se večeras ne suosjeća sa stanovnicima Harkova i Kijeva to su Sarajlije.
Još stotinu razloga bih mogao mogao navesti zbog kojih bi barem 5-6 hiljada Bosanaca i Hercegovaca večeras moralo biti pod prozorima Igora Kalabuhova. Ne da provode silu, već da pokažu dostojanstvo i suosjećanje sa ukrajinskim narodom koji od jutros čeka da mu u prozor udari projektil koji ispaljuje neki novi limonov.
Šuti, dakle, Sarajevo. Šuti, a Beograd protestuje. Za to vrijeme Putin ispaljuje rakete na Ukrajinu, a Igor Kalabuhov saopćenja na Bosnu i Hercegovinu. Mislite li, možda, da i mi nismo na meniju Vladimira Vladimiroviča Putina? Za one koji misle da nismo, šiša bar i jeste pravo mjesto za dugotrajni boravak.
Gospodine Palmer, želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu. Obični građani su se obratili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu zbog diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona. Tako da, po mom skromnom mišljenju, treba razgovarati sa građanima koji su dobili svoje presude. Ali Vi umjesto toga nastavljate pregovarati i sklapati prljave poslove sa etnonacionalističkim liderima koji vladaju ovom zemljom u posljednjih 25 godina bez ikakvog napretka. Naprotiv, stvorili su segregaciju, polarizaciju, mržnju, strah, bijedu, siromaštvo…… sve sa samo jednim ciljem – da ostanu na vlasti. Građani BiH su upravo podvrgnuti emotivnom terorizmu i retraumatizaciji od strane gospodina Dodika; izgleda da namjeravate da ga nagradite za njegova nedjela. Da vas podsjetim u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona. Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije. Napominjem da ni prema Ustavu ni prema mojoj presudi nije moguće dati bilo kakav legitimitet pripadnicima konstitutivnih naroda kako to želi gospodin Dragan Čović. U demokratskom društvu svaki građanin treba da ima pravo da glasa za koga hoće, a ni Čović ni bilo ko drugi ne može odrediti da li je njegov glas legitiman ili ne. Pravi nosioci konstitutivnosti su svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Svi smo mi građani ove zemlje; zašto davati ekskluzivna prava bilo kome u ovoj zemlji? Isticanje etničkih prefiksa i inženjering kako bi se osiguralo da političari dobiju birače koje žele NIJE demokratija. Nije li već cijelom svijetu jasno da ova trojica nacionalista to rade samo da bi ostali na vlasti i nastavili da pljačkaju i uzimaju kredite u ime ove države a za svoju ličnu korist. Ako vjerujete da će kredibilitet SAD i EU među građanima BiH izdržati ovu vrstu izdaje našeg dostojanstva, zaboravite. Ništa što možete ponuditi, nikakve floskule nas ne mogu zaslijepiti do te mjera da prihvatimo vaš krajnje nekorektan čin saradnje sa političkom klasom koja je nanijela toliko štete našoj zemlji i našoj budućnosti.
Konačno, gospodine Palmer, da ako ste već delegirani da pomažete Bosni i Hercegovini onda to učinite na pravi način tako što ćete razgovarati sa običnim građanima koji su dobili svoje presude i u skladu sa njima pomoći im da prvo promijene Ustav pa onda Izborni zakon. Svjesna sam da je to teži način da ispunite svoju misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Svjesna sam da bi to otežalo vašu misiju, ali vjerujte mi da je to jedini pravi put. Nemojte citirati naše odluke, kojima smo imali za cilj da otvorimo procese pozitivnih promjena u BH društvu, a koje vi želite da tumačite na način da zadovoljite Čovića, Dodika, Izetbegovića, ili bilo koje druge bh. političare koji žele da zacementirjau etničke podjele. Presude Evropskog suda za ljudska prava se ne tumače i o njima se ne može raspravljati. Presude se implementiraju odnosno provode onako kako je to u izreci presude rečeno.
“Talibani su nam pomogli da se prebacimo do baze u blizini aerodrome”, kazao je ponedjeljak popodne za Istraga.ba bh. državljanin S. koji se godinama bi angažiran u Ambasadi Njemačke u Kabulu na poslovima osiguranja.
On je jedan od četvorice državljana BiH koji su bili angažovani njemačkoj ambasadi u Afganistanu. Diplomate su, njih trojica, Ambasadu napustili ranije. No, ostalo osoblje je sa evakuacijom započelo tek u nedjelju kada je postalo jasno da će talibani preuzeti glavni grad Kabula.
“Svi uposlenici ambasade, osim diplomata, krenuli su zajedno prema aerodromu. Uspjeli smo se probiti. Sada smo na sigurnom. Njemačka ambasada nam je obećala evakuaciju”, kazao nam je naš sagovornik, potvrdivši da su s njim još trojica bh. državljana.
Prema informacijama Istrage, ovi bh. državljani radili su za zaštitarske kompanije Dyncorp i Hart i i bili su zaduženi za čuvanje Ambasade Njemačke u Kabulu.
Računajući ovu četvoricu bh. državljana te još petoricu koji su se ranije uspjeli prebaciti u bazu na arodromu kod Kabula, u Afganistanu se trenutno nalazi najmanje devet državljana BiH koji čekaju evakuaciju.
Istraga.ba je u nedjelju ujutro objavila izjavu jednoj od trojice Lukavčana koji se nalaze u Afganistanu i koji su bili angažovani u jednoj od britanskih kompanija. I njima je obećana evakuacija u ponedjeljak (danas), ali prema informacijama Istrage, nije realizirana.
Centralna svečanost Rijaseta Islamske zajednice (IZ) povodom Ramazanskog bajrama održana je jutros u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, gdje je bajramsku hutbu kazivao reisul-ulema Husein-ef. Kavazović.
– Domovina je zavičaj, rodna gruda, ona koja se voli kao život, to je ono što nam je milo i sveto. Mi volimo ovu našu zemlju srcem i dušom, i onda kada od nje živimo daleko u tuđini. Nosimo je sa sobom, i u snu i na javi.
Svaka njena praška je kap naše krvi, svaki njen kamen je kula u kojoj stražari gazija. I zato neka nam niko ne dira u našu domovinu i neka ne iskušavaju našu odlučnost – kazao je u hutbi reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema Kavazović je podsjetio da živimo u zemlji koju volimo i za koju smo mnogo puta dali velike žrtve.
– Šehidi vječno stoje kao svjetionik na našem putu slobode. Mnogo puta stradali su naši najmiliji, bez ikakve krivice, u zločinima i u genocidu. Sjećanja na njih ne mogu izblijediti, niti se njihovi dželati mogu zaboraviti. Sada smo svjesniji Tvojih riječi Gospodaru u kojima si rekao: Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, Allah ne voli nasilnike – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Reisul-ulema je ukazao na to da smo jedni drugima emanet, naglašavajući da nas je Poslanik Muhammed, a.s., učio da je “Musliman muslimanu brat, ne čini mu nasilje niti ga izdaje.”
– Lakše je čovjeka osumnjičiti, optužiti i osuditi nego ga upoznati i razumjeti. Razgovarati argumentima je teže, ali ispravnije. Imajmo povjerenja jedni u druge, sve dok ne vidimo da se naš brat ne drži datog obećanja. Ne činimo jedni drugima ono zbog čega ćemo zažaliti i što ne bismo voljeli da nam se učini. Kome se ne može vjerovati, ni riječ mu nije skupa. Molimo Allaha da popravi naše međusobne odnose u onome što je dobro za nas – naglasio je reisul-ulema.
U bajramskoj hutbi reisul-ulema je pozvao vjernike da budu zajedno, ističući da je Božija pomoć uz zajednicu.
– Zajednica uvijek nepogrešivo slijedi javni interes. Naučimo poštovati javni interes i voditi dijalog, čak i onda kada mislimo drugačije od većine u našoj zajednici.
Podredimo svoje ambicije zajednici u kojoj živimo. Poštujmo njene propise, jer tako čuvamo red.
Uzvišeni je u Svojoj knjizi rekao: I nastoj time što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine – naveo je reisul-ulema.
Dodao je da je svakoj zajednici potrebno vođstvo koje će se brinuti o njenom interesu.
– Onaj koji dopušta da mu drugi kuću uređuje ostat će dugo pod stegom toga drugog.
Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima, da nam stranci kuću uređuju.
“Onaj ko dopušta da mu drugi kuću uređuju, ostat će dugo pod stegom tog drugog. Trebamo nadvladati tu jetimsku logiku u našim javnim poslovima da nam stranci kuću uređuju. Trebamo kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi”, kazao je tokom bajramske hutbe resu-l-ulema Islamske… pic.twitter.com/DnLFWP2kQU
Trebamo se kao odrasli ljudi početi brinuti o sebi. Dragi Bog nas savjetuje: O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu … (Ma'ida, 105). Molimo Boga da zbliži naša srca i pomogne nam da povratimo dijalog i povjerenje u zajednici – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Naglasio je da su mubarek dani Bajrama – dani naše radosti i našeg zajedništva, i vrijeme u kojem treba da priđemo jedni drugima, bez ikakvih ograda i interesa.
– Nemojmo jedni druge odbijati. Naše ruke neka budu raširene, a srca otvorena. Pomozimo jedni drugima iskreno, saslušajmo jedni druge, razgovarajmo; to će nam dati tako potrebno samopouzdanje. Molimo Uzvišenog da nas uputi putem dobra i zajedništva. Da naše dane učini danima u kojima ćemo s radošću susretati jedni druge – kazao je reisul-ulema Kavazović.
Poručio je da u našim srcima uvijek treba biti mjesta za iskrenu vjeru i spremnosti da služimo ljudima i zajednici.
– Ojačajmo svoju nadu molitvom i razgovorom s najmilijima. Allah je uvijek na pomoći vjerniku sve dok je vjernik na pomoći svom bratu. Pomozimo ljudima koji pate, djeci koja trebaju našu zaštitu, bolesnima kojima je potrebna naša njega, muhadžirima kojima je potrebno sklonište i zaštita. Neka vam je sretan ovaj Bajram. Podijelite njegovu radost sa svojim najmilijim, rodbinom, prijateljima i komšijama. Sutra je Dan šehida. Prisjetimo se da njima dugujemo neizmjernu zahvalnost i skrušenu dovu.
U njihovom šehadetu je naš život, ne smijemo to nikada zaboraviti – poručio je, između ostalog, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović, javlja Mina.
Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.
Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.
Rosensaft:
“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju
Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.
Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.
“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”
Danas se sjećamo. Danas tugujemo.
Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.
Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.
Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.
Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.
Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.
Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.
Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.
Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.
Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.
Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.
Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.
U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.
Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.
Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.
Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.
A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.
Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.
Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.
I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.
Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.
Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.
I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.
Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)
Reis Kavazović:
Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu
mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih
procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.
Negdje na sredini kampa Lipa, umotan u deku, mirno je stajao. Reći će nam da se zove Murtaza, da ima 17 godina i da je sam krenuo iz Pakistana. Još ne zna gdje će. Samo zna s kim će. Vodi nas u svoj šator na čijem ulazu je montirana grijalica koju nazivaju topom. Unutra su njegovi prijatelji koje je upoznao na gejmu. Abid Ali je najobrazovaniji u kampu. Ima trideset i tri godine i pokazuje nam svoju fotografiju iz Pakistana.
„Ovo sam ja, uslikan prije tri godine“, govori nam dok na svom telefonu pokazuje svoju fotografiju.
Abid Ali prije tri godine u Pakistanu
A ovo je Abid Ali danas. Marketinški menadžer skoro i da ne liči na sebe. Loša hrana, policijska premlaćivanja, hiljade prepješačenih kilometara i stalna tenzija od njega su napravili deset godina starijeg čovjeka.
Abid Ali u kampu Lipa
Ali kaže da je krenuo u Italiju. Ni on ne zna gdje tačno ide, ali zna da zbog supruge i dvoje djece mora pronaći neki pristojan posao kako bi im život bio bolji.
„Krenuo sam na ovaj put zbog budućnosti“, objašnjava nam Ali i pokazuje na mladića pored sebe.
Zove Babar Ali. Iza sebe ima trideset i pet gejmova, a ispred sebe istu granicu. Trideset i pet puta su ga hrvatski policajci vraćali nakon premlaćivanja i ostavljali u šumama Plješevice. Njegov prijatelj traži na mobitelu Babar Alijevu fotografiju da bi nam pokazao kako je izgledao prije nego su ga potrošile migrantske godine.
Babar Ali u Pakistanu prije polaska i sada u kampu Lipa
„Go West“, ponavlja rečenicu dok sjedi na krevetu postavljenom u vojnom šatoru na obroncima Grmeča.
Usman Gondal spava na drugom krevetu. Pretražuje na Facebooku svoje fotografije iz Pakistana.
Usman Gondal u Pakistanu prije polaska u Evropu
„Ova je iz škole“, govori nam.
I na njegovom licu je putovanje u Evropu ostavilo traga. Umjesto u igri, godine je proveo na gejmu.
Usman Gondal u kampu Lipa
Jedan mladić u istom šatoru otvara konzervu na kojoj piše – narezak. Goveđi je, preveli smo mu, nakon što nas je upitao da li je halal. Umjesto kašike koristi poklopac od konzerve. Onda je uslijedio osmjeh zadovoljstva zbog koliko-toliko ukusne večere prethodno pogrijane na grijalici instaliranoj na ulazu u šator. I on nam pokazuje svoju fotografiju iz Pakistana. Ovu drugu smo mi načinili da svjedoči o tragovima migrantskog života na njegovom licu.
Prije polaska na put i u kampu Lipa
Kada je vidio da tražimo njihove stare fotografije, prilazi nam još jedan Pakistanac. Odjeven je u staru jaknu Nogomoetne reprezentacije BiH. Pokazuje nam svoju fotografiju nastali prije nego je krenuo na gejm.
U Pakistanu …
Danas ovaj mladić izgleda iscrpljeno. Da njegovi prijatelji nisu svjedočili o njegovom identitetu, sigurno ne bismo povjerovali da je to njegova fotografija.
u kampu Lipa
Vrijeme je za spavanje. Obezbjeđenje kampa nas je uočilo i negdje pred ponoć izbacuje nas vani. Dok se vozimo prema hotelu u Bihaću na displeju piše da je vani minus trinaest.
Nakon pet sati ustajemo ponovo i Laki je već bio spreman. Tridesetak minuta vožnje potrebno je da dođemo do Lipe. Negdje, tačno na prevoju kod crkve, vozili smo ugašenih svjetala kako nas obezbjeđenje i policija ne bi primijetili. No, s te strane smo predaleko od kampa da bismo išta mogli snimit. Onda opet vožnja do drugog ulaza u kamp. Minus je petnaest i još nije svanulo. Zvuk grijalica instaliranih na ulazu u šator više se ne čuje. Tek kada potuno svanulo, moglo se vidjeti da grijalice uopće ne rade. Šatori su bili zakopčani, ali svi su bili bez grijanja tokom noći.
zora nad Lipom
Policija USK nas pokušava odstraniti, ali uspjeli smo se probiti do kampa. Farid Gul nam prvi prilazi. Kaže da im isključe struju poslije ponoći i da ne mogu spavati od zime.
„Lipa je vrlo hladna“, žali nam se ovaj bivši vozač autobusa.
Na mobitelu pretražuje svoje fotografije iz Pakistana. Od tog čovjeka ostala je samo sjena.
Farid Gul, nekad i sada
Sunce se ukazuje iznad bosanskih planina. Jedan Pakistanac, ogrnut dekom i bosih nogu u papučama izašao je na brijeg da ga, barem malo, sunčeva svjetlost zagrije. Nije progovorio nijednu riječ. Kasnije nam se pridružio i Tarik Avan. Pokazuje nam fotografiju sa svojom kćerkom i sinom.
Tarik Avan u Pakistanu
Malo, zatim, okreće telefon i govori da je ovo on. Ta fotografija je nastala na Lipi. Tarik je na nozi imao gips nakon što su mu hrvatski policajci na gejmu slomili nogu.
Tarik Awan u kampu Lipa
„Dvadeset i dva puta sam pokušao i vratili su me natrag“, objašnjava nam dok pokazuje svoj iskrivljeni nos. Njega su slomili slovenački policajci. Oni koji migrante vrate u Hrvatsku legalno, a Hrvati ilegalno prebace u Bosnu. I sve to dok Evropa izražava zabrinutost.
Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko istraživanje ARD Studija Beč, Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe, kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.
U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i i njihov zahtjev za za azilom.
“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu.
Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil.
Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
