Facebook Twitter Youtube
    Popularni članci

    Kolumne

    Kolumna Vildane Selimbegović: Žalosna nam Njemačka

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Borislavu Borenoviću treba vjerovati: najnovija kriza u Bosni i Hercegovini će potrajati. Lider PDP-a ima svoje stavove o uzrocima i načinima njezina rješavanja, no nije jedini i zato je – o cijelom slučaju – svrsishodnije citirati Žarka Koraća, starog vuka, na čijim smo se analizama i ranije uvjerili da dobro (pre)poznaje razne vučiće i njihove ambicije. Korać je, upravo u Oslobođenju, upozorio – da ne kažem podsjetio – na sličnu situaciju iz vremena Miloševića (za one koji se ne sjećaju, u to je doba Milorad Dodik bio zakleti slobista, što mu je omogućavalo angažman s obje strane Drine i apstinenciju od rata), potencirajući odnos prema Zapadu. Koji – kao nekad Milošević – danas testira Dodik, koristeći obilato preopterećenost Evrope vlastitim problemima i stoga i nespremnost da donese neke (neminovne) odluke. No, Korać uopće nema dilemu da je Dodik postao (pre)vrući krompir na trpezi Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika, od koga će u konačnici i Zapad i Balkan očekivati da zauzda retoriku člana Predsjedništva BiH pa od prijetnji ratom pređe u sferu izgradnje funkcionalnije BiH. U protivnom, kaže Korać, Zapad mora reagirati, podsjećajući da je cijeli prostor u NATO okruženju, pa pita: “Kako on to zamišlja da jednog dana jednostavno kaže – odoh ja u Srbiju sa ovom teritorijom?”

    Do konačnog oslobođenja

    A da lider SNSD-a ne samo tako zamišlja već i ima razrađen plan, potvrdio je osobno istoga dana kada je Vučić ugostio predstavnike svih političkih partija u Republici Srpskoj i to na beogradskoj Prvoj TV. Gostujući u jutarnjem programu, Dodik je svima poručio da to neće biti dnevna, već noćna aktivnost: “Narodna skupština će, kada odlučimo, u toku noći završiti posao”, kazao je odgovarajući na pitanje novinarke kada će biti referendum o otcjepljenju RS-a. Noćni zadatak NSRS-a je – precizirao je – ukidanje indirektnih poreza (“Entitet je fiskalno suveren”), te Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, Suda i Tužiteljstva BiH, OSABiH i SIPA, “novih i vaninstitucionalnih” agencija i institucija kojima “nekakvi stranci vježbaju pravljenje države od BiH”. Da nije u pitanju omaška, argumentira polučasovni nastup koji je, zapravo, sublimacija njegovih intervjua, konferencija za štampu i zbirke ranijih izjava posvećenih ukidanju Bosne i Hercegovine i borbi koja će trajati – obećao je to jutro – “do konačnog oslobođenja”, a to oslobođenje je imao potrebu posebno objasniti Njemačkoj i smiješnom strancu koji se lažno predstavlja, samozvanom namjesniku Christianu Schmidtu koji ga je – bez sumnje – baš naljutio izjavom kako promjena granica na Balkanu neće biti. “Izvinite, biće ih!”, poručio je Dodik i objasnio: “To što Nijemci to neće, nema nikakvog značaja”, dodajući da svi, pa i Nijemci, moraju shvatiti kako “mira nema, odnosno nema stabilnosti dok se ne raziđemo”. Bosnu i Hercegovinu bi Dodik dijelio na tri zemlje (“BiH je još na Berlinskom kongresu trebala pripasti Srbiji”) i uopće ne dvoji da za taj svoj naum ima potporu Rusije i Kine, te “brojnih prijatelja na Zapadu kojima ne bi licitirao”.

    Da Njemačka nije dio tog nelicitiranog Zapada, Dodik nema dilemu, jer ne vidi razliku između današnje i Hitlerove Njemačke, pa odluci visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranilo negiranje genocida daje i novi obol: uradio je to kao sin gestapovca da bi napravio disperziju odgovornosti Njemačke za genocide koje su oni činili?! Pozvao se i na nekadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je 1993. godine objasnio tadašnje ratove na Balkanu “iskonskom mržnjom Nijemaca prema Srbima”, a Dodik ju je još začinio potrebom da prave Bosnu i Hercegovinu koju Srbi neće: “Oni se nama hvale ujedinjenom Njemačkom, a bune se što Srbi hoće da se ujedine!” Ne, naravno, nije propustio priliku da kaže kako genocida u Srebrenici nije bilo (Haag nije spominjao, zanima ga očito koliko i Sud BiH), ali je u svom bijesu prema Sjedinjenim Američkim Državama uspio otići korak dalje i optužio je State Department da je preko američkih kompanija pomogao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Ni najčvršći zagrljaj s Draganom Čovićem, ni suprotstavljanje hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana nametanju zakona u BiH, nisu ga spriječili da se obruši na današnju Hrvatsku, no po količini uvreda opet su najgore prošli Bošnjaci. Izvrijeđani, ispljuvani, poniženi i potcijenjeni krivi su i zato što slave dolazak stranog namjesnika protiv koga su Srbi RS-a ujedinjeno ustali: “On će biti podržan pa taman da je, što narod kaže, crni Cigan”, objasnio je Dodik uoči odlaska u Beograd.

    Asocijacija mladih Roma je reagirala, podsjećajući da je rasizam Dodikova konstanta: Rome je uvrijedio i kada je kao predsjednik RS-a dijelio lekcije u NSRS-u o nepoštenom, nemoralnom i primitivnom ponašanju pa poentirao: “S gospodom gospodski, s Ciganima ciganski”. S obzirom na to da nije bilo adekvatne reakcije na tadašnji ispad, Asocijacija mladih Roma smatra da je Dodik dobio zeleno svjetlo da nastavi. I to i jeste rezon koji najbolje objašnjava ponašanje člana Predsjedništva BiH: s obzirom na to da već godinama nema reakcija na njegove prijetnje miru, odnosno stabilnosti, kako bi se sam ispravio, Dodik to vidi kao zeleno svjetlo da nastavi. Bilo da je riječ o degutantnim uvredama Bošnjaka ili pak nasrtajima na žrtve, predstavnike manjina, sve one koji su drugi i drugačiji. I on to i ne krije. Upitan u intervjuu na Prvoj za reakcije građana, običnih ljudi, lider SNSD-a je na tren zastao: “Kakvih običnih ljudi?” da bi se brže-bolje dosjetio: U RS-u nema običnih ljudi, tamo žive Srbi koji nisu spremni da nasjednu na floskulu da je važan čovjek – to je podvala Zapada kojom se želi izbrisati identitet Srba!

    Civilizacijski ispit

    Nije da uživam u sitničavosti, ali zaista je teško povjerovati da bi Mladen Ivanić, Mirko Šarović ili Nenad Nešić pristali na prethodnu definiciju (a da ne pominjem Srđana Puhala!). Hoću zapravo reći da već sada postaje jasno koliko će ujedinjenje pod Dodikovim skutima skupo koštati opoziciju u RS-u kojom se lider SNSD-a jednako kiti i kad ustaje protiv visokog predstavnika i kad vrijeđa Bošnjake i kad u svom ratnohuškačkom pohodu isijava mržnju prema svemu i svima. I sve to kako bi se obračunao sa državom u kojoj je izabran u Predsjedništvo. Namjerno ne citiram reakcije koje su neminovno uslijedile i koje i dalje pristižu, kako od političkih partija tako i od mislećeg svijeta ne samo u BiH već i u regionu. Ne zato što su manje vrijedne i ne zato što su dosadile, kako ih prezentira Dodik, već zato što je ovo njegovo divljanje civilizacijski ispit za Evropu i zapadni svijet. Ako su propustili da prepoznaju Miloševićeve ambicije, imaju priliku za popravni. Taj Dodiku omrznuti Haag je u međuvremenu objavio i kompletnu presudu ratnim zločincima Simatoviću i Stanišiću, precizirajući ko je sve bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u ratovima devedesetih čije su posljedice genocid u Srebrenici, smrt, razaranje, progon i izbjeglištvo na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a posljedično i Srbije. Slobodan Milošević je na prvom mjestu. Od toga ko će i kako obuzdati njegovu reinkarnaciju, uistinu zavise mir i stabilnost na Balkanu. A Evropa je – kaže visoki predstavnik Christian Schmidt – svjesna da je ključ njezinog razvoja i napretka upravo miran i stabilan Balkan. Pa da vidimo.

    Kolumna Vildane Selimbegović: 27. juli, dan poslije

    Piše:
    Redakcija
    -

    Od Meokrnja preko Tuzle, Maglaja, Bugojna, Smetova, Ivan-sedla, diljem Krajine sve do Dervente, Drvara i Sarajeva, antifašisti su ove godine dali poseban pečat 27. julu, Danu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Razumljivo – okrugla je godišnjica, osam decenija je veliki jubilej i zaista vrijedi podsjetiti na sve ono što taj datum označava u našoj zemlji.

    Tekovine partizanske borbe

    Nekada se slavio i u Hrvatskoj, zbog istog razloga, no susjedi iz Evropske unije još 1991. odlučili su se odreći ovog praznika, a kako godine prolaze, sve ga se neradije sjećaju (zašto, objasnio je nedavno u Oslobođenju profesor povijesti sa zagrebačkog Sveučilišta, dr. Hrvoje Klasić) i proglasili su Dan antifašističke borbe koji slave 22. juna, kada su sisački komunisti osnovali svoj partizanski odred. Iako u Hrvatskoj ima različitih opravdanja zašto je to tako, barem onoliko koliko u susjednoj Srbiji i na teritoriji Republike Srpske ima optužbi – ne samo za Hrvatsku već i za BiH – kako ustanak protiv fašizma nisu digli ni svi narodi ni komunisti, već zapravo i samo Srbi, tužna je istina da do tekovina Narodnooslobodilačke borbe i dizanja ustanka protiv Hitlerove sile u Drugom svjetskom ratu danas drže i uspomenu na te događaje čuvaju jedino antifašisti okupljeni u svoja udruženja na prostoru cijele bivše Jugoslavije, ideološki i svakako daleko svakoj od aktuelnih vlasti. Vidjelo se to uostalom i na proslavama 27. jula, čulo se, a i opjevalo svugdje gdje su antifašisti podsjetili na slavne tekovine partizanske borbe koje se danas jednakim intenzitetom gnušaju (su)vlasnici država nastalih od Vardara pa do Triglava (oni oko Vardara možda još i najmanje).

    Šta, uostalom, kažu povjesničari za naš, ovaj bosanskohercegovački Dan ustanka? Osim što mu – u skladu sa vlastitom nacionalnom pripadnošću – daju i atribute, listom mu osporavaju komunističko obilježje, radije se opredjeljujući za karakter seljačkih pobuna. Jasno je već odavno da je to dio nasrtaja onih koji bi da zasluge za antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu nasilu pripišu četničkim odredima i svom đeneralu Draži, pa bi da nekako gumicom izbrišu savezništvo četnika s nacistima jednakim intenzitetom sa kojim njihove kolege iz suprotnih tabora plaču za Nezavisnom državom Hrvatskom i njezinim zločin(c)ima. Protiv NDH – tada Hitlerove produžene ruke u BiH – i ustali su partizani koji su poveli narod Krajine u oslobađanje Drvara i Bosanskog Grahova prije nešto više od 80 godina. Titovi partizani, koliko god bili mrski današnjim vladarima naših života, nisu svi bili komunisti, ali ih jeste Komunistička partija Jugoslavije povela i dovela do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Sam je Tito – kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i lider KPJ – vodio i dobijao odlučujuće bitke protiv fašista – njemačkih, italijanskih, nerijetko i bugarskih i njihovih pratećih jedinica koje su činile ustaške i četničke snage. I to one najveće upravo na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kao što su i najvažnije odluke Titovih partizana o formiranju bivše Jugoslavije donesene na prostoru Bosne i Hercegovine – riječ je naravno o Prvom i Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanim u Bihaću i Jajcu, ali i Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a koji su i omeđili današnju BiH.

    Ideologije i matrice

    Istina je, nacionalisti su prvo udarili na Jugoslaviju, no sljedeći korak je bio očekivan – združena ambicija čerupanja Bosne i Hercegovine jeste zaustavljena u Daytonu, ali nisu snovi o njoj. Da je tako, ne pokazuje samo odnos aktuelnih vlastodržaca prema BiH, kojoj prijete ratovima i raspadom, i njihov odnos prema antifašizmu već i odnos prema zločinima, kako onim počinjenim u Drugom svjetskom ratu tako i ovom posljednjem. Ilustracija svježa koliko i obilježavanje Dana ustanka BiH jeste Zakon o negiranju genocida, odnosno izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko. Sva ona kuka i motika koja se digla Banjom Lukom jednako neće ni da čuje da se zakon kojim se konačno zabranjuje vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici odnosi na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, što će reći i na Jasenovac, no sad je bar bjelodano jasno da je do Jasenovca vlasti i opoziciji RS-a stalo jednako koliko i do Dana ustanka BiH. Za razliku od – recimo – Drvara, gdje su općinske vlasti podržale SABNORBiH u obilježavanju 27. jula, kao što su to učinile i vlasti Travnika koje su s antifašistima izašle na Meokrnje, kao što je, uostalom, to tradicija Tuzle. Znamo mi već odavno – zar nije i sam Inzko to puno puta rekao? – koliko se život diljem Bosne i Hercegovine razlikuje od političarenja u stranačkim centralama. Da se to ne odnosi samo na vlast već i na opoziciju, nije primjer samo Mirko Šarović i njegovo takmičenje s Dodikom posljednjih dana. Salonski ljevičari i salonski desničari stanuju u centrima, zato Dragan Čović i hoće – ako treba i po cijenu Hrvata iz ostatka BiH – da od Mostara napravi svoj stoni grad. One ideologije i matrice kojoj svjedoče Mile Budak i Jure Francetić na tablama gradskih ulica.

    Kada Face postane Fake: Dnevnik zvani zadruga

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.

    Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.

    “Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.

    “Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica.  (1.08.20)

    “OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.

    Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima  i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.

    “Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.

    Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.

    Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ‘92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.

    Naknadna pamet sarajevske i banjalučke opozicije: Inzkov zakon za podizanje svijesti

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    SDP-ovom federalnom zastupniku Damiru Mašiću  nadošla je genijalna ideja pa na društvenim mrežama, a gdje bi drugo, predlaže da Željko Komšić “odmah sutra sazove sjednicu Predsjedništva BiH i stavi sve “sporne” tačke na dnevni red”.

    “Pa neka Baja bojkotuje”, zaključuje euforični Mašić nazivajući, pritome, Milorada Dodika – Bajom.

    Ima od tada, možda, godina i po kada su hercegovački portali, oni koji veličaju Dragana Čovića, slavodobitno prenijeli izjave Damira Mašića koji je, govoreći o “kantonalnoj sarajevskoj vladi”, zaključio da je “Željko Komšić podvala”. Godinu prije toga SDP će na sve načine pokušati spriječiti “podvaljenog Komšića” da postane član Predsjedništva, ali, za razliku od Mašića i njegovih partijskih drugova, nekih 225 hiljada Bosanaca i Hercegovaca vidjelo je malo širu sliku. Komšić je postao član Predsjedništva BiH.

    “Sjednicu Predsjedništva nije moguće održati ako fizički nisu prisutna najmanje dva člana Predsjedništva”, piše u Poslovniku o radu Predsjedništva BiH, u poglavlju zvanom – “kvorum za sjednicu”.

    Kada se u ljeto 2018. godine govorilo o tome, Mašić i ekipa su bili fokusarani na dizalice iz Širokog Brijega koje su im “podizale” svijest u kampanji protiv Željka Komšića i svih onih koji su govorili o bitnosti njegovog izbora. No, dobro, bitno je da je bilo kada Mašić shvatio da jedan član Predsjedništva BiH, koliko god bio vičan pisanju otvorenih pisama, ne može ništa ako dvojica drugih odluče urušiti instituciju.

    Milorad Dodik je rekao da više neće učestvovati u radu Predsjedništva BiH nakon što je Valentin Inzko, koristeći bonske ovlasti u sudijskoj nadoknadi svoga mandata, odlučio nametnuti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH prema kojima je kažnjivo negirati genocid i sve druge presude izrečene protiv ratnih zločinaca. Dragan Čović se nije izjašnjavao o Inzkovom zakonu, ali ako je suditi na osnovu izjava Borjane Krišto, nije baš da je HDZ “suglasan” sa odlazećim Visokim predstavnikom. Što će reći da bi Čović, da je u Predsjedništvu BiH, pratio stavove svog druga iz Banja Luke. I u tom bi slučaju, vjerujem da je sada jasno i Damiru Mašiću, Predsjedništvo BiH “nestalo” na potezu između izmjena i dopuna dva zakona, Krivičnog i Izbornog.

    Inzkov zakon je, ako ništa, na površinu izbacio sve. Damir Mašić je (valjda) uvidio svoju pogrešnu procjenu iz ljeta 2018. godine, a njegov šef Nermin Nikšić je primijetio “da nema razlike između opozicije i pozicije u Republici Srpskoj”. Ja, ipak, mislim da ima razlike ali moje mišljenje o tome uopće nije bitno. Opozicija iz Republike Srpske jeste napravila kardinalnu grešku kada je podržala zaključke koje im je nametnuo Milorad Dodik. Prvo, ne tjera Inzkov zakon Srbe da priznaju presuđeni genocid u Srebrenici. Zakon im samo zabranjuje da ga negiraju, odnosno da likuju i veličaju svirepe zločine koje su dva međunarodna suda nazvala – genocidom. Drugo, opozicija iz Republike Srpske ponaša se, otprilike, kao SDP 2018. godine u Federaciji, ne gledajući širu sliku i kontekst. Podržavajući Dodikove zaključke, Mirko Šarović i Brano Borenović smanjuju sebi koalicijski kapacitet na državnom nivou 2022. godine. Jer sve i da osvoje 5-6 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zbog svog će ponašanja u vezi sa Inzkovim zakonom postati “isti kao Dodik” i bit će svejedno s kim ćete koalirati. I treće, ako pratite Milorada Dodika u rušenju institucija BiH kako, onda, uopće možete tražiti i dobiti podršku 50-ak hiljada Bošnjaka-povratnika u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS-a.

    Koliko god u javnosti izgledalo da su svi isti – ipak, nisu. Milorad Dodik i Dragan Čović su posljednjih desetak godina ključne figure u procesu razbijanja BiH. Zato nekada treba imati hrabrosti, i na uštrb par hiljada glasova, povući državničke poteze. SDP je rušeći Komšića 2018. godine napravio grešku koja je danas mogla skupo stajati Bosnu i Hercegovinu. I ljevicu i desnicu. SDS i PDP, zarad dvadesetak hiljada glasova koje bi mogli izgubiti među “srpskom” populacijom, rizikuju gubitak 50-ak hiljada onih koji su živjeli u uvjerenju da nisu isti Mirko Šarović i Milorad Dodik. I valjda će im za konačno shvatanje greške trebati manje vremena nego Damiru Mašiću.

    (oslobodjenje.ba)

    Komparacija jada i politike: Od lošeg ka gorem

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.

    Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić,  Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.

    Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.

    Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.

    Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.

    Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.

    Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.

    Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.

    Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.

    Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.

    (oslobodjenje.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Društvo (ne)uglednih građana: Gordan Memija, Foto Art, narkokartel ‘Tito i Dino‘, Avdo Avdić… i Oslobođenje

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.

    Zašto da se lažemo?

    Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.

    Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
    Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
    Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.

    Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike

    Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Srebrenica, sjećanje i (zlo)upotrebe

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici

    Dobrota i vjera u budućnost

    Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.

    Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.

    “Ukopavanje praznih lijesova”

    Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.

    O izmjenama izbornog zakonodavstva, asimetriji i konstitutivnosti: Od Mrakovice do potpunog mraka

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Bio je juli 2000. godine kada je Ustavni sud BiH, po apelaciji Alije Izetbegovića, donio historijsku odluku u slučaju poznatom kao “konstitutivnost”. Ukratko, to je značilo da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države Bosne i Hercegovine. I bilo je vrijeme da se mijenjaju entitetski ustavi, da se konstituiše klub Srba u Domu naroda Federacije, da Federacija dobije potpredsjednika iz reda srpskog naroda, da Republika Srpska dobije potpredsjednike iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na predsjednika, te da se u RS-u uspostavi nešto slično Domu naroda u Federaciji BiH.
    Bilo je to vrijeme čuvene Alijanse za promjene okupljene oko SDP-a BiH i Zlatka Lagumdžije i uslijedili su mukotrpni pregovori oko provedbe presude Ustavnog suda BiH.

    “Slična rješenja”

    Dvije godine kasnije, na izborima 2002. godine, dogovor političkih aktera iz Federacije i RS-a je proveden. Čuveni sporazum je poznat kao “dogovor sa Mrakovice”. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda, dobila je Klub Srba u Domu naroda, a Republika Srpska Vijeće naroda i entitetske potpredsjednike.
    Ako danas pogledate ovlaštenja entitetskih rukovodstava, vidjet ćete potpunu asimetriju.
    Recimo, potpredsjednici Federacije BiH, zajedno sa predsjednikom moraju potpisati prethodnu saglasnost za izbor mandatara za saziv Vlade Federacije. Potpredsjednici, zajedno sa predsjednikom FBiH, potpisuju prijedloge o izboru sudija Ustavnog suda Federacije BiH.

    Istovremeno, predsjednici Republike Srpske ne odlučuju o mandataru za saziv Vlade RS-a, ne odlučuju o sudijama Ustavnog suda RS-a. Ukratko, ne odlučuju o bilo čemu bitnom.
    Poređenja radi, potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda može blokirati izbor Vlade Federacije BiH, dok, recimo, bošnjački potpredsjednik RS-a to ne može kada je u pitanju izbor Vlade RS-a.
    Najjače stranke u Federaciji BiH, predvođene Zlatkom Lagumdžijom i njegovim SDP-om, pristale su na “slična rješenja” kada je u pitanju konstituisanje Kluba Srba u Domu naroda FBiH, odnosno Vijeća naroda Republike Srpske. Dovoljno je samo pogledati i uporediti nadležnosti Doma naroda Federacije i Vijeća naroda RS-a i vidjet ćete čistu asimetriju.
    Dom naroda Federacije BiH izjašnjava se o svim zakonima koji se izglasavaju u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u RS-u može samo “potegnuti” pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada su u pitanju određene odluke izglasane u Narodnoj skupštini RS-a. I to, uglavnom, bude kratkoga daha jer o tome, na koncu, odlučuje Ustavni sud RS-a čije sudije ne bira Vijeće naroda niti ikakvog uticaja na njihov izbor imaju potpredsjednici tog entiteta.
    Tako, dakle, u praksi izgledaju asimetrična rješenja kada su u pitanju entitetska rukovodstva. No, takva i slična asimetrična rješenja nisu bila primjenjivana kada su u pitanju institucije BiH. Istina, postoji izuzetak iz 2001. i 2002. godine kada je Predsjedništvo BiH bilo popunjeno na isti način koji u ovom trenutku priželjkuju HDZ i političke partije iz Republike Srpske. Za one koji ne znaju ili se ne sjećaju, dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH bila su izabrana kroz državni Parlament, dok je član Predsjedništva iz RS-a bila osoba izabrana na izborima. Ali to su, ipak, bile izuzetne okolnosti. Prvo je u oktobru 2000. godine, dvije godine ranije direktno izabrani Alija Izetbegović podnio ostavku na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pa je na njegovo mjesto Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na privremenoj osnovi, izabrala Halida Genjca za bošnjačkog člana Predsjedništva.

    Smjena Jelavića

    Nekoliko mjeseci kasnije, odlukom OHR-a je s funkcije hrvatskog člana Predsjedništva smijenjen Ante Jelavić koji je, također, direktno izabran na općim izborima 1998. godine. Umjesto smijenjenog Jelavića Parlament će u martu 2001. godine izabrati SDP-ovog Jozu Križanovića za hrvatskog člana Predsjedništva, a “privremenog” Halida Genjca zamijenit će Beriz Belkić. U tom trenutku, članovi Predsjedništva BiH iz Federacije bili su izabrani u Parlamentu. Član Predsjedništva iz RS-a Živko Radišić bio je izabran na izborima 1998. i on je dočekao kraj mandata 2002. godine.
    Juli je mjesec i navršila se tačno 21 godina otkako je Ustavni sud BiH donio istorijsku presudu u vezi sa konstitutivnošću naroda u BiH. Pod pokroviteljstvom međunarodnih zvaničnika bh. političari pokušavaju pronaći rješenje kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. Asimetrična rješenja ponovo su na stolu. Baš kao i prije dvije decenije dok se na Mrakovici pregovaralo o presudi koja garantuje konstitutivnost. Na stolu je i “konstitutivnost”, ali u malo drugačijem obliku u odnosu na onu iz presude Ustavnog suda BiH zavedene pod brojem U-5/98. Devet presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavnog suda BiH koje reguliraju izbornu problematiku su “ispod stola”. A njihovo potiskivanje prilikom pregovora o Izbornom zakonu može donijeti samo gora rješenja od onih usaglašenih na Mrakovici. Njihovo potiskivanje može donijeti – mrak.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Gordan, Tito i Dino na kvadrat

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Postoje događaji koji nas godinama tjeraju da im se iznova vraćamo, neki zato što su snažno utjecali na nas, a neki naprosto što uvijek i iznova traže odgovore. Moju je generaciju obilježio rat, no moram priznati da se češće nego boravaka na prvim linijama fronte sjetim sulude novembarske noći – prije skoro 30 godina – u kojoj su stanari Bistrika razotkrili JNA i onaj famozni konvoj koji je tobože prevozio banane, a zapravo silu ubojitih raketa namijenjenih opsadi Sarajeva. Banana-rakete ostale su sinonim maestralnih podvala i možda zato i nisam bila iznenađena kada se ispostavilo da je jedna od najvećih zaplijenjenih pošiljki kokaina, više od 5.800 kilograma, u nizozemsku luku stigla skrivena u bananama. Priču je objavio Žurnal, prije dvije godine, iz pera Avde Avdića, koji se bavio, kako je pisalo, jednim od najmoćnijih narkokartela na svijetu, i taj banana-kokain je zapravo činio manji dio – Balkanskom kartelu nizozemski policajci i američka DEA uspjeli su zaplijeniti 14,5 tona kokaina dospjelog do Evrope, a kupljenog od kolumbijske i peruanske mafije.

    Poslovne veze i poznanstva vođe kartela

    Interes Žurnala i kolege Avdića članovi kartela izazvali su zbog svog balkanskog porijekla, a napose zato što se vođom smatra Sarajlija Edin Gačanin, kojeg južnoamerički kokainski partneri zovu Titom, a evropski poslovni i ostali suradnici Dinom, pa policija kartel zove Tito i Dino. Žurnal i Avdić se pozivaju na izvještaj američke DEA iz 2018. godine, koja je zatražila u istrazi pomoć ne samo nizozemske već i belgijske i italijanske i policija širom svijeta, pa i svih ovdašnjih, balkanskih, s obzirom na to da taj Tito i Dino okuplja mahom suradnike iz ovih krajeva, iako navodno vrh krim-organizacije živi u Dubaiju, ali preko svoje razgranate mreže kartel pere novac gdje god stigne, a nerijetko i na našim prostorima. Serijal Žurnala bavio se istraživanjem mogućih poslovnih veza i poznanstava vođe kartela koji je, kao i navodno najuži njegov krug, narkokarijeru gradio po Evropi, zapravo u Nizozemskoj, u čijim lukama su najčešće i zaplijenjene pošiljke banana-kokaina.

    Pola godine kasnije, s kraja zime 2020, Žurnal i Avdić su nam otkrili da je 2016. Tito bio u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nekoliko dana u Sarajevu, gdje su ga čuvali specijalci Federalne policije, a čast organizacije njegova boravka pripala je domaćem biznismenu Gordanu Memiji: FUP je proveo internu istragu i potvrdio svojim izvještajima ove navode o čuvanju, pa su neki od specijalaca čak dali i ostavke i posao potražili u kartelu. Gordana Memiju i još neke likove Žurnal je doveo u vezu sa međunarodnim istragama, no on je to rezolutno odbio tvrdeći da ništa od pomenutog u serijalu tekstova nije istina: njegovo reagiranje prenijeli su gotovo svi mediji, skupa s najavom o tužbi protiv Žurnala. Memija je u svom istupu objašnjavao kako posluje u skladu sa zakonom i zaista energično odbio svaku vezu svoje firme ne samo s pranjem novca već i sa finansiranjem političke partije Narod i pravda, odnosno bilo kakvim budžetskim poslovima. Do sada bismo svi zaboravili i na Tita i na Memiju, s obzirom na to da nam se u međuvremenu dogodila i pandemija i još koješta, a i Avdić je osnovao svoj portal, da prije neki mjesec ovdašnji sud nije odbio tužbu Gordana Memije za klevetu pa je ona ugledala svjetlo dana kako na Avdićevoj Istrazi, tako i na Žurnalu. Pred sudom je, naime, Memija potvrdio da je dočekao u Sarajevu Edina Gačanina, da mu je on izdao automobile i rezervirao sobe u hotelu. Svoj je angažman oko šefa narkokartela pravdao poslovičnom ovdašnjom gostoljubivošću i obećanjem Tito/Dininoj mami da će se naći pri ruci njezinom sinu, opet oštro demantirajući bilo kakve poslovne veze sa gostom kojem se našao pri ruci rezerviranjem soba i unajmljivanjem automobila.
    No, kada je prošle sedmice nepoznat neko bacio eksplozivnu napravu na poslovni prostor Gordana Memije, on je – ekspresnom istragom u vlastitom aranžmanu – za taj događaj okrivio Avdu Avdića. Kriv je – objasnio je u više intervjua – zato što je neko povjerovao da on ima veze s narkokartelom. Nije ponudio niti jedan argument za svoju tvrdnju, a ostalo je nejasno i zašto bi baš sad – godinu i kusur kasnije – NN bombaš reagirao? Nije valjda zbog sudske presude? No, ako bi se Memijine optužbe i mogle razumjeti kao emotivna reakcija na strah od bombe i novinara, jedan drugi Dino, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, opravdanja nema. On je, naime, toliko zdušno podržao svoga prijatelja Memiju, da je i pojačao njegove optužbe protiv Avdića tezom da i on za napad na Memijin poslovni prostor smatra odgovornim Avdu i direktora OSABiH Osmana Mehmedagića!
    Reakcije su bile neminovne: Upravni odbor Udruženja BH novinari upozorio je Konakovića da njegove optužbe predstavljaju direktan pritisak na novinara i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. “Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno proziva i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom”, stoji u saopćenju u kome se Konakoviću jasno poručuje da se njegov angažman iščitava kao ušutkavanje kritičkog i istraživačkog izvještavanja medija i predlaže mu se da obustavi svoje privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama uz podsjećanje da su političari odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u BiH.

    Crtanje meta po Avdićevom čelu

    I Udruga BH novinari i Konaković nadaju se ozbiljnoj istrazi i zaista je neophodna. I to ne samo zato što Konaković prijeti Avdiću prišivajući mu još “nalogodavce”, koje on tobože zna, a koje eto ne pominje, kao što ne pominje ni koje je to presude Avdić izgubio od Memije, a još manje onu koju je izgubio njegov prijatelj. Dino ima pravo braniti prijatelje, ali su lideru Naroda i pravde ta prava znatno ograničena upravo zbog političke uloge. Lider NiP-a, koji punih usta brani svoju partiju od Avdića, nema pravo potpuno ignorisati Tita i Dinu. Ako već vjeruje prijatelju da je šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu dočekao i našao mu se pri ruci zbog mame, zbog djece – one koja i u BiH i u svijetu stradavaju od droge – obavezan je iznijeti i vlastiti stav o pošasti protiv koje su združeno ustale policije diljem svijeta. A uz sve to, dok brani svog prijatelja Memiju nasrtajima na novinare i crtanjem meta po Avdićevom čelu, zato što je uvjeren da je Avdić razotkrivajući Memiju navukao nečiji gnjev na njega, lider NiP-a otvara bolno, ali ključno pitanje: jesu li to prijatelji političkih lidera, zato što su prijatelji, privilegirana kasta unaprijed zaštićena i od vlastitih grijeha u kakve nalaženje pri ruci Titu nedvojbeno spada? Ako je tako, onda Konakovićeva priča ima vrlo jednostavno ime: banana-politika.

    (oslobodjenje.ba)

    Jedinstvo Aide, Raze, Mirze, Mare i Smilje: Bosanska “bomba koja otkucava” pod francuskim obručom

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada sa zapadne strane uđete u Tuzlu i prođete one dimnjake Termoelektrane, doći ćete u Ulicu Osamnaeste hrvatske brigade. Vozit ćete se, tako, par stotina metara dok ne dođete do broja 2. Tu je, na tom broju, decenijama pisalo Fabrika obuće Aida Tuzla. Nema je više. Aidu su ugušile tranzicijske godine, pretvorbe duštvenog u privatno, lohn poslovi, aktivni i pasivni bilansi i svi oni termini koje smo slušali u centralnim dnevnicima dok su se radnice na ulici borile za uvezivanje staža i ono što im je pripadalo. U međuvremenu je Aidinu obuću zamijenila ona uvezena iz Kine i tuzlansko je Jedinstvo krenulo u provaliju. Kilometar-dva dalje od Aide, na lijevoj obali rijeke Jale nalazi se dvorana Mejdan. U njoj su svoje utakmice, dok dvorana nije skoro utihnula, igrale Smilja Rađenović, Mara Lakić i Raza Mujanović. Na dresovima im je pisalo – Jedinstvo Aida Tuzla. To je onaj klub što je, na leđima Razije Mujanović, ‘89 godine pokorio Evropu.

    Googlao sam prije dva dana Smilju Rađenović i saznao za njenu tužnu sudbinu. Ima u crnoj hronici, ko želi da čita. Meni je nekako lakše da je pamtim kao prvakinju Evrope.

    Maru Lakić sam godinama kasnije viđao u Tuzli. Svom je prezimenu dodala ono Brčaninović, dobila je kćerku Melisu i postala je ozbiljan skaut i košarkaški trener.

    Raza Mujanović postala je najveća bosanska sportašica svih vremena kada su je uvrstili u Kuću slavnih one godine kada je u istu kuću ušao i američki “Dream Team” sa Olimpijade iz Barcelone.

    Ne znam tačno kojom je magistralom u Tuzlu ušao šesnaestogodišnji jablanički dječak kada ga je otac dovezao da se okuša u Sloboda Diti. Nije ni bitno. Bitno je da će taj dječak deceniju kasnije postati najbolji strijelac Eurolige a malo zatim i prvi Bosanac koji je zaigrao u NBA.

    Par sati prije nego sam počeo pisati ovaj tekst, pričao sam s tim dječakom, čije dresove, onaj iz Milovokija i onaj iz reprezentacije, čuvam revnosnije nego sve tajne dokumente koje sam skupljao proteklih dvadesetak godina.

    Mirza Teletović je sada predsjednik Košarkaškog saveza BiH. Ne razumije se, reći će mi, u procedure i dokumente, numerisanja stranica i projekte. Umjesto njega, njegova velika karijera govori u šta se razumije. Otkako je Mirza Teletović postao predsjednik Košarkaškog saveza BiH, ima smisla gledati evropska košarkaška prvenstva. I ono za žene, i ono za muškarce. Kada smo pričali, bio je, ako sam ga dobro čuo, negdje u Dalmaciji. Nije bio u Strazburu sa igračicama. Jer on nije postao predsjednik Saveza da bude turistički putnik u kvalifikacijskim mečevima. Postao je predsjednik Saveza da bi i od sebe veću Raziju Mujanović poslao u Strazbur da, onako, sa klupe, svojim autoritetom i likom iz Kuće slavnih „plaši“ protivnice i službenike FIBA-e.

    Mirza Teletović je predsjednik Saveza, Razija Mujanović je u stručnom štabu ženske košarkaške reprezentacije, Mara Lakić je uz reprezentaciju, a na terenu su one koje znaju igrati košarku. Svejedno je da li se zovu Milica, Nikolina ili Melisa. I nije ovdje stvar multietničnosti. Ovdje je stvar – profesionalizma.

    Danas, kada bh. košarkašice igraju četvrtfinale protiv Francuske svi su postali eksperti za taj sport. Do danas su ti isti, iz oblasti ženske košarke, znali samo viceve na račun Razije Mujanović.

    Kada je odredila u kojem će gradu igrati ženska košarkaška reprezentacija BiH,  FIBA nije pogriješila. Strazbur je mjesto u kojem se traži konačna ovozemaljska pravda. I baš u Strazburu pravda je zadovoljena. Pobjedom protiv Hrvatske i svih onih u BiH koji negiraju postojanje države. A za kraj, red je citirati i Emanuela Macrona. Danas, u Valensiji, BiH će za Francusku biti „bomba koja otkucava“.

    (oslobodjenje.ba)

    1...131415...19Stranica 14 of 19

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj