Uporedite li nacrt optužnice koju je Istraga objavila u petak ujutro sa optužnicom koja je dostavljena Sudu BiH, uočit ćete tek dvije promjene. Tužilaštvo BiH dodalo je novu tačku optužnice 2.5. kojom Fadila Novalića, Fahrudina Solaka i Fikreta Hodžića tereti da su “namjeravali” od Srebrne maline kupiti zaštitnu medicinsku opremu za 2,9 miliona maraka.
“Pripadnici Udruženja su, po osnovu prethodno osmišljenog plana, nakon realizacije nabavke respiratora namjeravali realizovati i ovaj dio Plana, do čega nije došlo usljed nedostatka odobrenih sredstava Federalne uprave civilne zaštite u opisano vrijeme, a potom i istražnih aktivnosti nadležnih organa”, navedeno je u “novoj” tački optužnice čiji sadržaj Istraga.ba ekskluzivno objavljuje i možete je pročitati na ovom linku.
Osim ovog dijela, u odnosu na nacrt optužnice koji je sačinjen u četvrtak, Tužilaštvo je u petak popodne na spisak optuženih dodalo i ministricu finansija Jelku Milićević koja, iako je formalno bila šefica Kriznog štaba, nije označena kao član Udružene grupe za činjenje krivičnih djela, te je optužena samo za nesavjestan rad u službi.
Kako se može vidjeti u optužnici, Tužilaštvo BiH uopće ne navodi da je Jelka Milićević u spornom periodu bila šefica Kriznog štaba i, formalno, komandantica Federalnog štaba Civilne zaštite preko koje su išle nabavke sumnjive opreme. Državni tužioci tek ističu da je ona ministrica finansija koja je bila nesavjesna kada je, zajedno sa Fadilom Novalićem potpisala odluku kojom je Srebrnoj malini isplaćeno 10,5 miliona maraka za nabavku respiratora iz Kine. Stoga je ona izdvojena iz Udružene grupe koja je činila krivična djela, pa je optužena – sama. Na spisku svjedoka u ovom predmetu nalazi se 67 osoba, a među njima su Đenan Salčin, bivši direktor Agencije za javne nabavke, Sebija Izetbegović, Edita Kalajdžić, Hasan Ganibegović, Ana Bavrka, Mladen Čančarević, Emir Granov, Davor Pehar, Naser Orić, Asim Sarajlić, Aljoša Čampara…
spisak svjedoka – optužnica “Respiratori”
Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara dobio je status svjedoka, a saslušan je zbog svog učešća na sjednici Vlade Federacije BiH 17. marta kada se razmatrao proces nabavki medicinske opreme.
“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji sada Zakon o javnim nabavkama od života građana. Mi to jednostavno danas moramo presjeći“, kazao je tada Aljoša Čampara.
Unatoč pozivu na kršenja Zakona o javnim nabavkama, od Tužilaštva BiH je dobio samo status svjedoka.
Status svjedoka ima i Naser Orić. On je, prema informacijama Istrage, komunicirao sa Fikretom Hodžićem o ovom predmetu. Prema informacijama Istrage, Orić je, nakon jednog intervjua Fadila Novalića u kojem je kazao da će tražiti istragu o nabavci respiratora, napisao svom zemljaku Hodžiću da će ih “ovaj sve zavaliti”. Na to mu je Fikret Hodžić rekao da “ima papir kojim se štiti”.
Među svjedocima u predmetu Respiratori je i Asim Sarajlić. On je komunicirao sa Fikretom Hodžićem nakon njegovog intervjua na Face TV, a istražitelji sumnjaju, na osnovu prepiske, da je on dao Hodžićev broj sekretarki Vlade Editi Kalajdžić.
Oglasilo se Tužilaštvo BiH. Sada je problem što je Istraga.ba objavila optužnicu u predmetu “Respiratori” čije su podizanje oni najavili nekoliko puta, a o čijem su podizanju javnost izvijestili preko žurnog Borisa Grubešića. Optužuju “nn” osobe da ugrožavaju istragu koja je završena, te optužuju naš portal da smo pojedine dokumente “lažno prikazali” kao “nacrt optužnice”.
“Nakon ispitivanja osumnjičenih osoba u ovom predmetu u dana 30. 11. do 02.12.2020. godine kojom prilikom je osumnjičenima predat zapisnik o ispitivanju u kojem je naznačen osnov sumnje za koji se sumnjiče, u medijima je objavljen dio tog zapisnika, lažno prikazan kao „nacrt optužnice“, navode u Tužilaštvu BiH.
Za početak, i oni sami priznaju da je prvi dokument koji je objavila Istraga.ba – autentičan. Drugo, na trećoj stranici dokumenta (kojeg smo nazvali nacrt optužnice) pod tačkom 2. naslovljenoj kao : Fadil Novalić, Fikret Hodžić i F.H. “Srebrna malina” d.o.o. Srebrenica, na kraju prvog i početku drugog reda prvog pasusa piše: “u svojstvima opisanim tačkom 1 ove Optužnice“. Dakle, u dokumentu čiju autentičnost Tužilaštvo BiH ne poriče, a za kojeg tvrdi da smo ga “lažno prikazali” kao “nacrt optužnice” piše – optužnica.
nacrt optužnice
Identičan sadržaj se nalazi i u “originalnoj” optužnici koju je Tužilaštvo BiH poslalo Sudu BiH na potvrđivanje, što se može vidjeti i na stranici broj četiri, u poglavlju 2., identično nazvanim: Fadil Novalić, Fikret Hodžić i F.H. “Srebrna malina” d.o.o. Srebrenica.
Identičan činjenični opis i identične optužbe navedene su i u originalnoj optužnici koju je Tužilaštvo BiH proslijedilo Sudu BiH na potvrđivanje. Međutim, ova tačka optužnice je dobila oznaku 2.5.
Radi se, dakle, o identičnom sadržaju, kojo smo, tvrdi Tužilaštvo BiH, “lažno prikazali” kao “nacrt optužnice”. No, postupajući tužilac Džermin Pašić, očito, ne pazi na detalje (naročito u predmetima krijumčarenja kokaina) pa je pod pritiskom svog mentora Dubravka Čampare pisao ovo saopćenje za javnost. Stoga idemo dalje.
“Nakon što je Tužilaštvo BiH sačinilo i dostavilo na potvrđivanje Sudu BiH optužnicu broj: T20 0 KTO 0018837 20 od 4.12.2020. godine protiv osumnjičenih Fadila Novalića i dr., optužnica je objavljena u medijima, a sadržajem objave obuhvaćeni su i lični podaci osumnjičenih osoba i predloženih svjedoka”, saopćilo je Tužilaštvo BiH.
Ponovo materijalna greška. Istraga.ba nije objavila lične podatke predloženih svjedoka. To se može vidjeti i na ovom linku na kojem se nalazi objavljeni “sporni tekst” U okviru tog teksta jeste objavljen dio spiska svjedoka, ali bez njihovih ličnih podataka.
spisak svjedoka bez ličnih podataka
Možda je jedini problem što je objavljen identitet svjedoka Aljoše Čampare, koji je postao “prijatelj Tužilaštva BiH” i ima status lica zaštićenog od krivičnog gonjenja. Ali tako je, što bi u prisustvu brojnih svjedoka kazao Dubravko Čampara, “kad Gačani udaraju”, misleći, pritome, na sebe, Džermina Pašića i svog brata Aljošu Čamparu.
“Tužilaštvo BiH svako neovlašteno činjenje dostupnim dokumenata i sadržaja iz kaznenog spisa shvata kao još jedan u nizu pritisaka na rad u ovom predmetu. Obavještavamo javnost da će radnje činjenja dostupnim ili ustupanja dokumenata i podataka iz spisa, a za koje se saznalo ili došlo u okviru sudskog postupka, a koji se po zakonu ne smiju učiniti dostupnim, biti predmet hitne istrage, zbog osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo povrede tajnosti postupka iz članka 237. KZBiH”, saopćili su državni tužioci.
I, opet, greška. Ovo piše u članu 237 Krivičnog zakona BiH:
“(1) Ko neovlašteno drugom otkrije činjenicu ili sredstvo koje sadrži informaciju i u čiji je posjed došao iz istražnog, sudskog, prekršajnog ili upravnog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili od strane ovlašćenog lica označeno kao tajni podatak, kazniće se kaznom zatvora do tri godine. (2) Ko neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim ono što je saznao iz sudskog, prekršajnog, upravnog ili disciplinskog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili drugog nadležnog organa ili institucije Bosne i Hercegovine proglašeno tajnim, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”.
Da su malo više, u pauzama uređivanja Pressmedia, čitali Krivični zakon ministar i tužilac Čampara pojačani Džerminom Pašićem znali bi da optužnica koju su podigli ne nosi nikakvu oznaku povjerljivosti (za razliku od brojnih dokumetata koje je državni tužilac Dubravko Čampara prosljeđivao medijima dan prije policijskih akcija, o čemu postoje brojni dokazi).
Na kraju svog saopćenja, Tužilaštvo BiH navodi da je objavljivanjem ovih dokumenata “javnost dovedena u zabludu”. To, ukratko, znači da je javnost dovedena u zabludu dokumentima Tužilaštva BiH. Osim toga, samo Tužilaštvo BiH je 27. novembra izdalo saopćenje da uskoro podiže optužnicu u predmetu “Respiratori”, iako je, formalno, istraga okončana – u decembru. No, očito su tada željeli javnost “dovesti u zabludu” ili, barem, skrenuti pažnju sa slučaja “Potkivanje 2”.
Policija je jutros upala u kuću sarajevskog biznismena Zijada Blekića, saznaje Istraga.ba. U toku je pretres i očekuje se njegovo hapšenje. Nalog je izdalo Tužilaštvo Kantona Sarajevo. Na osnovu istog naloga policijske agencije od jutros pretresaju 30 lokacija lokacija na području Sarajeva, a pod istragom je ukupno 16 osoba.
Ova akcija ima veze sa slučajem poznatim kao NLB Vradis.
policija ispred kuće Zijada Blekića
Istraga u ovom predmetu traje od 2010 godine, a usmjerena je protiv nekoliko osoba i pravnih lica iz Slovenije te više bh državljana.
„Prijavljeni su stekli protivpravnu korist od 28,7 miliona maraka te istim sredstvima raspolagali držeći ih u sefovima, na bankovnim računima, transferisanjem na različite račune, podizanjem većih iznosa u gotovini, a sve sa namjerom prikrivanja njihovog izvora,“ navedeno je u izvještaju SIPE dostavljeno Tužilaštvu Kantona Sarajevo.
Ranije je, u okviru ovog predmeta, bilo nekoliko pretresa. U oktobru prošle godine službenici SIPA-e, u akciji kodnog naziva “Profit”, blokirali su skoro više od sedam miliona maraka koji su se nalazili na računima osumnjičenih i firmi koje se dovode u vezu s njima. Ukupmo se radilo o 24 računa otvorena kod devet banaka i jednog investicionog fonda. Mediji su ranije pisali da su u okviru ovog predmeta osumnjičei vlasnik brokerske kuće “Eurohaus” Zijad Blekić, njegov nekadašnji zamjenik Edin Dizdar, direktor “Vradis investicije” Ramiz Bibić, bivši direktor “Vranice” Naser Daca, direktor i suosnivač “Profin Investa” Daver Halilbegović, suosnivač i predsjednik Nadzornog odbora “Profin Investa” Armin Mulahusić, koji je također obnašao dužnost direktora “Eurohaus Investa” Zijada Blekića.
NLB grupacija Ljubljana je 2007. godine započela proces izgradnje stambeno-poslovnog centra na Marijin Dvoru u Sarajevu, a zemljište za njegovu izgradnju, površine oko 16.000 m2, je kao posrednik trebala kupiti kompanija “Profin Invest”.
Zemljište je kupljeno od kompanije “Unioninvest izgradnja objekata” Ibrahima Jusufranića, a prema nalazima iz istrage SIPA-e, Daver Halilbegović i Armin Mulahusić iz “Profin Investa” su navodno obećali da će bez naknade prenijeti dijelove svojih uloga u “Profin Investu” na kompaniju “Žerjav” Ljubljana (50 posto) i “Vranica” (25 posto). Ti iznosi udjela nisu upisani u Registar, ali su 2008. godine poslužili kao osnov za dobijanje kredita za kupovinu zemljišta u iznosu od 41 milion KM.
Zatim su Halilbegović i Mulahusić sa Jusufranićem kao direktorom firme “Unioninvest izgradnja objekata”, sudeći prema optužbama, zaključili ugovor o kupovini zemljišta na lokaciji Kvadrant C Marijin Dvor po cijeni od 31,6 miliona KM, iako je procijenjena vrijednost istog, navodno, iznosila 15 miliona KM.
“Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.
U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.
“Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?”
Iznenađenje, opravdanja, poricanje
Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.
Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.
Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.
Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.
Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”
Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.
Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.
Razlika između montaže i fabrikovanja
Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.
Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.
Tok analize
Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.
Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.
Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku
Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.
On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.
Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.
U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.
Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.
Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.
Da li se razgovor desio? – Da
Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:
– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.
– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).
– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.
– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.
– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.
– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.
Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost
– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.
– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.
– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.
Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost
Tegeltija: Kriv je “deep fake”
U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.
U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.
Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.
U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.
“Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.
Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.
Epilog
Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.
Milan Tegeltija, čovjek koji je uništio pravosuđe BiH, prije svog konačnog odlaska namjerava da zakuca i zadnji klin u kovčeg ovog stuba vlasti.
2.
Očekivalo se da Tegeltija, na pres konferenciji, održanoj 10.12.2020. godine, saopšti da podnosi ostavku. Međutim, on je samo najavio da će odstupiti sa čela VSTS-a, kao i iz članstva u ovom tijelu, nakon održavanja sjednice VSTS-a, koja treba da se održi 15. i 16.12.2020. godine.
3.
Pokvarenost, prljave igre i podmuklost djelovanja Tegeltije, ukazuju da u sedam dana, koje je sebi ostavio da provede na čelu VSTS, ima namjeru da završi neki od toksičnih poslova kojima se bavio i realizovao ih sve vrijeme mandata na čelu najznačjnijeg pravosudnog tijela i finišira ih na zadnjoj sjednici kojom će predsjedavati.
4.
Razlog za ovakvo, krajnje nelogično, Tegeltijino postupanje leži u činjenici da se na toj sjednici (dan za imenovanja je 16.12.) bira jedan sudija Višeg privrednog suda Banjaluka.
Radi se o izuzetno bitnom sudu, jer ovaj sud postupa kao drugostepeni u privrednim sporovima.
Vrlo često su to milionski sporovi, zbog čega je SNSD-u od velikog značaja da uspostavi kontrolu nad ovim sudom.
5.
Navedeni sud trenutno ima šest sudija, od kojih su troje u vrlo bliskim vezama sa strukturama SNSD-a.
6.
Izbor sedmog sudije je planiran za 16.12.2020. godine, a Tegeltija je to mjesto namijenio jednom od dva člana bračnog para Koričić – Asmiru ili Saneli.
7.
To su njegovi favoriti i izbor bilo kojeg od njih dvoje, značilo bi da Tegeltija/SNSD imaju kontrolu nad ovom institucijom i nakon što on konačno podnese ostavku i zauvijek ode iz pravosuđa, koje je potpuno zagadio.
8.
Asmir Koričić je aktuelni predsjednik Okružnog privrednog suda Banjaluka, a na tu poziciju je izabran isključivo zahvaljujući prijateljstvu sa Tegeltijom.
Riječ je o sudiji skromnog pravničkog znanja, ali vrlo vještog u “kombinacijama” i “potkivanju”.
9.
Nešto više pravničkog znanja ima njegova supruga Sanela Koričić, koja se trenutno nalazi na poziciji sudije Osnovnog suda u Banja Luci. Međutim, ona je sudija na izvršnom referatu.
Izvršni referat se u pravosuđu smatra najjednostavnijim referatom, zbog čega se takve sudije nikada ne biraju na drugostepeni sud. Razlog je jednostavan: sudija sa izvršnog referata nije osposobljen da odlučuje u složenim parničnim predmetima.
10.
Za poziciju sudije Višeg privrednog suda Banjaluka prijavilo se ukupno sedam kandidata.
11.
Koliko su (ne)znanja, pred komisijom za izbor VSTS-a, pokazali Asmir i Sanela Koričić najbolje oslikava činjenica da su od sedam kandidata zauzeli šesto i sedmo mjesto.
Međutim, Tegeltija od ranije planira progurati jedno od njih za sudiju Višeg privrednog suda Banja Luka.
12.
Iako je izgubio većinu u VSTS, Tegeltijin plan je da zaigra na kartu nacionalnog ključa; Insistiraće na tome da se radi o upražnjenoj poziciji, na koju treba da dođe sudija iz reda bošnjačkog naroda, zbog čega mora biti izabran ili Asmir Koričić ili njegova supruga Sanela Koričić.
Ukoliko navedeni plan Tegeltije bude realizovan, to će biti udaranje još jednog velikog klina u kovčeg zvan “Pravosuđe BiH”.
13.
Bez obzira na nacionalni ključ, čak ni za Pravosuđe BiH nije normalno da za sudiju bude izabran neko ko je “osvojio” svojim neznanjem posljednje, odnosno pretposljednje mjesto na rang listi.
14.
Ta lista je kreirana prema dosadašnjim rezultatima kandidata i prema procjeni njihove kredibilnosti prilikom usmenog intervjua.
U sličnim situacijama se do sada praktikovalo da se poništi konkurs, kako bi se dala prilika širem krugu kandidata iz reda naroda (iz kojeg treba biti izabran sudija) da se prijavi, a sve sa ciljem da se za sudiju imenuje koliko-toliko sposoban kandidat.
15.
Navedeni konkurs treba poništiti ne samo što su Koričići nekompetentni za tu poziciju, već što se u pravosudnim krugovima znalo da je to mjesto “potkovano” za Asmira ili Sanelu Koričić.
Upravo iz tog razloga se prijavio mali broj kandidata, od čega samo dva iz reda bošnjačkog naroda.
16.
Važno je naglasiti da u prvostepenim sudovima u Republici Srpskoj radi veliki broj sudija iz reda bošnjačkog naroda, ali se, očigledno, nisu prijavili na navedeni konkurs, jer su unaprijed znali da je namješten.
Tegeltija već šest i po godina, veoma uspješno, manipuliše ostalim članovima VSTS-a.
17.
To mu je namjera i prilikom zadnjeg predsjedavanja tom institucijom, ali ostali članovi VSTS nikako ne bi trebali dopustiti da ih Tegeltija namagarči još jednom; On definitivno odlazi i ne bi se smjelo nikako dogoditi da sebi i SNSD-u obezbijedi kontrolu nad Višim privrednim sudom Banjaluka, kojim će on upravljati i nakon ostavke.
18.
Tegeltija je prosječan harmonikaš, a VSTS, konačno oslobođen te individue, nikako mu ne bi smio dozvoliti da uspješno odigra svoj posljednji tango u toj instituciji. Bio bi to novi poraz VSTS-a sa ogromnim posljedicama.
Boriša Misirača, smijenjeni direktor Operatora za obnovljive izvore energije FBiH, ne želi predati dužnost svom nasljedniku niti članovima Upravnog odbora, novoimenovanom v.d. direktoru i radnicima dozvoljava ulazak u prostorije ove federalne firme. Misirača je razriješen početkom decembra, a za v.d. je Operatora Vlada FBiH imenovala Željka Dolečeka.
“Postupajući u skladu s gore navedenim aktima, Upravni odbor Operatora je dana 8.12.2020. godine uputio zaključak aktualnom direktoru da pripremi primopredaju dužnosti između direktora Operatora za obnovljive izvore energije Boriše Misirače i v.d. direktora Operatora Željka Dolečeka za dan 14.12. u 12 sati”, piše u izvještaju koji je u ponedjeljak dostavljen Vladi FBiH.
Primopredaji dužnosti u Mostaru trebali su prisustvovati svi radnici Operatora, članovi UO, v.d. direktor te predstavnik Vlade FBiH Halko Balavac. Međutim, niko od njih nije mogao ući u prostorije Operatora, jer je Boriša Misirača naredio da se ulazna vrata – zaključaju.
“Predstavnik sigurnosne agencije koja osigurava prostorije Operatora pročitao nam je saopćenje direktora kojim im je naređeno da u prostorije Operatora ne puštaju Upravni odbor, v.d. direktora kao i radnike Operatora”, navedeno je u dopisu upućenom Vladi FBiH.
Dopis nije protokolisan jer je direktor Misirača radnicima Operatora zabranio protokolisanje dokumenata Upravnog odbora i v.d. direktora. Primopredaja dužnsti nije uspjela. Boriša Misirača nastavlja upravljati Operatorom iako je formalno razriješen 3. decembra ove godine. No, on očito može nekažnjeno provoditi samovolju. Naime, Boriša Misirača je sin državne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača koja je do prošlog mjeseca obavljala i funkciju potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Jadranka Lokmić Misirača
Na poziciju direktora Operatora za obnovljive izvore energije Misirača je imenovan kao kadar Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Proteklih godina mediji su izvještavali o njegovom kriminalu, a sve je dokumentovala i Finansijska policija FBiH.
“Ovlaštena službena lica su nepodijeljenog mišljenja da uprava Operatora, odnosno direktor, ne posjeduje potrebni obim znanja i vještine temeljem kojih bi samostalno mogao izgraditi povjerenje i dobru komunikaciju s uposlenicima Operatora i okruženjem i odgovorno se suočiti sa svim poslovnim izazovima te samostalno i pravilno razumjeti i uspješno rješavati kompleksne i manje kompleksne probleme i situacije, pravilno identificirati i procijeniti prioritete te zakonito, etično i odgovorno voditi, usmjeravati i supervizirati poslovanje Operatora…“, navedeno je, između ostalog, Izvještaju Finansijske policiji.
Iako su dokumentovani brojni nezakoniti poslovi, nijedno tužilaštvo nije reagiralo. Protiv Boriše Misirače istraga nikad nije otvorena, a on je, koristeći pravosudni položaj svoje majke, nekoliko puta prijetio i čelnicima Vlade FBiH ukoliko ga smijene sa dužnosti. Stoga je nekoliko puta odgađano njegovo razriješenje, da bi, konačno, Vlada FBiH smogla snage da donese odluku o smjeni i to svega 20 dana nakon što je Jadranki Lokmić Misirača istekao mandat u VSTV-u.
“Na osnovu prikupljenih dokaza, postupajući tužilac utvrdio je da nema dovoljno elemenata za osnovanu sumnju da su osumnjičeni počinili krivično djelo organizirani kriminal”, napisala je u januaru prošle godine državna tužiteljica Vedrana Mijović donoseći konačnu odluku u predmetu Rok Snežič i drugi.
Tek nakon što je utvrdila da Snežičeva grupa “nije počinila organizirani kriminal”, državna tužiteljica Vedrana Mijović, inače kćerka Slavka Jovičića Slavuja, bivšeg državnog zastupnika Dodikovog SNSD-a, ovaj predmet je, uz prethodnu saglasnost glavne državne tužiteljice BiH Gordane Tadić, proslijedila Tužilaštvu Brčko distrikta. Tako je savjetnik slovenačkog premijera Janeza Janše izgubio status osumnjičenog vođe organizovane kriminalne grupe koja oprala više od 22 miliona eura.
Tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka Dodikovog saradnika
Prema dokumentaciji koja je u posjedu Istrage, Tužilaštvo BiH je 30. maja 2018. godine donijelo formalnu Naredbu o provođenju istrage protiv Mirana Vuka, Roka Snežiča, Dijane Đuđić, Jelene Sladojević, Bojana Savanovića, Zorana Stakića, Tanje Subotić Došen, Edina Vehabovića i Dejana Rešanovića zbog sumnje da su od aprila 2016. godine kao organizovana kriminalna skupina prali novac.
Milorad Dodik i Janez Janša
“Članovi grupe, pod kontrolom Mirana Vuka i Roka Snežiča, primali su značajne novčane iznose po fiktivnim fakturama ili drugim fitkvinim osnovama, nakon čega su članovi grupe podizali gotov novac sa svojih računa i predavali ga organizatorima grupe”, navedeno je u aktu Tužilaštva BiH koje je, na kraju, uprkos brojnim dokazima, konstatovalo da Snežič i drugi nisu “organizovana kriminalna grupa”.
Proteklih dana Istraga je objavljivala brojne dokaze o ovoj kriminalnoj skupini koja je, pored ostalog, dio opranog novca uplatila i na račun Janšine Slovenske demokratske stranke. U sumnjive višemilionske transkcije bilo je uključeno nekoliko firmi registrovanih u Brčkom Prijedoru, Sloveniji, Slovačkoj, Mađarskoj … Preko tih računa, piše u dokumentima Tužilaštva BiH uplaćeno je preko 22 miliona eura i to za “navodne podzemne radove izvedene u zemljama EU”.
Rok Snežič
“Postoje indicije da se radi o fiktivnom prometu u cilju legalizacije novca od drugih kompanija stečenih krivičnim djelom”, zaključilo je Tužilaštvo BiH, prije nego je konstatovalo da Snežič – nije osumnjičen.
U nastavku Istraga objavljuje detaljne informacije o pranju više od 22 miliona eura.
Računi Dijane Đuđić – fiktivne firme iz RS-a obrnule milione
Postupajući, naime, po uputama Janšinog prijatelja Mirana Vuka i Janšinog savjetnika Roka Snežiča, Dijana Đuđić je u Austriji, u UniCredit Banci otvorila račun na svoje ime. Nakon toga je ubijedila svoje prijatelje iz BiH Zorana Stakića i Dejana Rešanovića da i oni otvore račune u Austriji, ali da nju ovlaste za raspolaganje tim računima. Istovremeno, Dijana Đuđić sa prijateljima registruje tri firme u Prijedoru (Varkos, Varmont i Zavarivač) čija je osnovna djelatnost – podzemno ugrađivanje cijevi za tečnost i gasove”. Odmah nakon što su dobili rješenja o registraciji firmi (april i juli 2016. godine) osnivači Dijana Đuđić, Zoran Stakić i Dejan Rešanović podnose zahtjev za poništenje registracije navedih firmi. Rješenja o registraciji ovih firmi Dijana Đuđić je koristila za pravdanje transakcija preko njenih i računa njenih prijatelja otvorenih u Austriji.
Dijana Đuđić
“U toku 2016. godine na račun Dijane Đuđić u Austriji, od strane austrijskih firmi koje su djelovale po uputama Vuka Mirana i Roka Snežiča uplaćeno je ukupno milion eura”, navedeno je u dokumentima Tužilaštva BiH.
Dijana Đuđić je te uplate pravdala poslovanjem svoje firme Varkos u kojoj, suštinski, niko nije bio zaposlen niti je firma ikada poslovala. No, 1.058.312 eura koje je Dijana Đuđić pogila sa svog računa u Austriji, prema navodima istražitelja i Tužilaštva BiH, predala je Roku Snežiču i Miranu Vuku. Istodobno, Dijana Đuđić je Snežiču i Vuku predala i 156 hiljada eura koje je, prethodno, podigla sa austrijskog računa Zorana Stakića. Njemu je, pak, novac uplaćen sa računa firme Romis Slovačka, čiji je osnivač firma Chalom na koju je te godine svoju imovinu prebacio Miran Vuk, župan slovenačke općine Zavrč. Osim 156 hiljada sa računa Zorana Stakića, Dijana Đuđić je preuzela i 146 hiljada eura sa računa Dejana Rešanovića. I njemu je, prethodno, novac uplatila firma Romis Slovačka.
Janez Janša i Miran Vuk
U septembru 2016. godine, utvrđeno je međunarodnom istragom, Dijana Đuđić je u Austriji otvorila nerezitentni račun na ime firme Varkos iz Prijedora. Prvu uplatu, 70 hiljada eura, na taj račun otvoren u Austriji uplatila je firma Cjevovar Brčko koja je kasnije preimenovana u firmu Govinda d.o.o., a čiji je osnivač slovenački državljanin Jože Polčnik. Nekoliko dana kasnije, na isti račun kojim je raspolagala Dijana Đuđić uplaćeno je 150 hiljada eura sa računa firme Radiomed d.o.o. Hoče iz Mraibora.
“Ovaj novac je Dijana Đuđić podigla u gotovini i predala Vuku Miranu i Roku Snežiču”, zaključilo je Tužilaštbo BiH, koje je, rekosmo, nakon svega konstatovalo da u ovom slučaju nema organiziranog kriminala.
Donacija SDS-u Janeza Janše
Prema dokumentaciji koja je u posjedu Istrage, Dijaa Đuđić je u novembru 2016. godine u Sloveniji otvorila nerezidentni račun firme Varkos iz Prijedora. Na raj račun uplaćeno je 348 hiljada eura po osnovu fiktivne fakture. Novac je uplatiča firma Elektra A.S. Đuđićeva je, potom, podigla taj novac i, prema navodima Tužilaštva BiH, predala ga Vuku Miranu i Roku Snežiču. Nekoliko mjeseci kasnije Dijana Đuđić je posudila 450 hiljada eura Slovenskoj demokratskoj stranci Janeza Janše.
Računi Jelene Sladojević – promet tri miliona eura
U istom periodu i Banjalučanka Jelena Sladojević poslovala je u Austriji. Ona je krajem 2016. godine otvorila nerezidentni račun u toj državi na koji su novac uplaćivale firme iz Slovenije “Applet” d.o.o. Maribor, “Interinzenirin – Industrijska montaža” d.o.o. Maribor, “Montaža Skrban” d.o.o. Maribor, Zlatko Skrban sp Maribor, Sitay – švicarska fondacija, Eleka A.S. i “Imperij davcnega svetovanja” Maribor. Osim ovih slovenačkih firmi, novac je na račun Jelene Sladojević uplatila i brčanska firma Cjevovar (kasnije Govinda). Također, na nerezitentni račun Jelene Sladojević novac su lično uplatili Klavdija i Rok Snežič i Lidija Zrnić iz Banja Luke. Na taj račun ukupno je uplaćeno tri miliona eura koje je Jelena Sladojević, potom, transferisala na druge račune.
Računi Tanje Došen Subotić – uplate od 9,5 miliona eura
U novembru 2016. godine istim biznisom se počela baviti i Tanja Subotić-Došen iz Banja Luke. Na njene bankovne račune u Austriji uplaćeno je ukupno 9,5 miliona eura. Primala je uplate od firme Cjevovar (Govinda) Brčko, Kuča Dražen vl. Elektro – K.A. Ptuj, “Eleda mont” d.o.o. Ljubljana, Bereinzahlung Kredt”, Bereinzahlung gahlauszalung” i Pretios neprimicnine. Ona je dio novca podigla u gotovini i predala ga Miranu Vuku i Roku Snežiču, dok je ostatak putem prebacila na račune otvorene na fizička lica : Jernej Sotto, Darko Smid, Marko Jaklić, Andrija Tasić te firmama Excelsus d.o.o. Stobreč Split i “imperij davčnega svetovanja d.o.o. Maribor.
U istom periodu, na račun Edina Vehabovića otvoren u Austriji, uplaćeno je ukupno 1,2 miliona eura i to sa računa firmi Hidromont d.o.o. Maribor, Eleka A.S. te MDT BIO Slovenska Bistrica.
“On je novac podigao u gotovini i predao ga Miranu Vuku i Roku Snežiču”, piše u dokumentaciji koju su nam dostavili izvori iz Tužilaštva BiH.
Na ovaj i sličan način Rok Snežič i Miran Vuk su oprali oko preko 22 miliona eura. Istraga.ba će u narednim danima nastaviti objavljivati sve dokaze o pranju novca organizovane kriminalne grupe kojom su rukovodili saradnici slovenačkog premijera Janeza Janše. U sljedećem nastavku objavljujemo dokaze o poslovnim vezama Roka Snežiča sa banjalučkim kriminalcima koji su hapšeni zbog prostitucije.
Nepravomoćna presuda od deset godina zatvora koju je danas Sud Bosne i Hercegovine izrekao Sakibu Mahmuljinu, penzionisanom generalu Armije RBiH zbog zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima u naselju Vozuća, najveća je presuda koja je izrečena bilo kom oficiru Armije RBiH tog ranga. Podsjetimo, Mahmuljin je nakon rata u dva mandata bio i zamjenik ministra odbrane Federacije BiH i osoba od najvećeg povjerenja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha. Mahmuljina je Sud BiH proglasio odgovornim za zločine koje su u ljeto 1995. godine počinili pripadnici Odreda “El-Mudžahid”. Optužnica protiv Mahmuljina podignuta je 2016., suđenje je trajalo nepunih šest godina.
Ko je, zapravo, Sakib Mahmuljin, kakva je njegova uloga i doprinos u ratu, kako je i čime zaslužio nepodijeljeno povjerenje svojih nadređenih u politici i vojsci, kakve su bile njegove veze s islamističkim borcima i zašto je samo njemu dokazana neposredna komandna odgovornost za zvjerske pokolje mudžahedina nad Hrvatima i Srbima? Ovaj novinar pokušat će na ta, nimalo jednostavna pitanja odgovoriti u tekstu koji slijedi.
MAHMULJIN U SEFEROVOM ŠTABU
Sakiba Mahmuljina sam upoznao u prvim mjesecima rata u štabu Sefera Halilovića, tada prvog čovjeka Armije RBiH. Bavio se administrativnim poslovima, a koliko znam, u bivšoj JNA je bio stručnjak za saobraćaj. U onoj vojsci, u kojoj sam izdangubio cijelu godinu, nije bilo šefova kabineta nego ađutanata, a šefovi za ljudske resurse su se zvali “personalci”, pa se i Mahmuljinovo zanimanje vjerovatno zvalo evidentičar (četni, bataljonski…). Tih sam mjeseci često gostovao u Halilovićevom kabinetu-štabu, zadržavao se kod šefa kabineta Fahrudina Radončića i Sedike Omerhodžić, sekretarice, ali Mahmuljina sam vidio svega jednom-dva puta. Kao pripadnik Pres-centra Armije RBiH, javljao sam mu se oko rješavanja nekih činovničko-statusnih pitanja. Bio je tih, povučen, pomalo zatvoren, ali ugodan sugovornik i efikasan birokrata, bez “šalterskog” mentaliteta, izlišnih (pot)pitanja i traženja “još jednog papira”. U Halilovićevom štabu su ga cijenili kao pedantnog, radišnog i ćutljivog čovjeka koji se samo svojim poslom bavio. Neko je kasnije, u želji da ga degradira, kazao da je Mahmuljin “kuhao kafe kod Sefera Halilovića“, što mislim da je bilo pretjerivanje; nisam to nikada vidio, a uostalom, tada je u kabinet glavnokomandujućeg Armije RBiH bila “mobilisana” žena-gatara koja je osoblju pravila kafe i gledala u šolju proričući im bližu i dalju budućnost, prognozirajući sreću na vojnom i privatnom planu…
U razgovoru s njim sam saznao da je rodom iz Prijedora, odnosno mjesta Kozarac, za kojeg sam u to vrijeme, polovinom 1992. godine, znao tek da je teško stradalo, a većinsko muslimansko stanovništvo masovno odvedeno u srpske koncentracione logore.
Kada sam s kolegama iz Pres-centra došao u Zenicu, prvih dana 1993. godine, u Komandi Trećeg korpusa sam zatekao Sakiba Mahmuljina. Malo prije njega, ili u isto vrijeme, u Zenicu je iz sarajevskog Generalštaba stigaoEnver Hadžihasanović, koji je imenovan za komandanta Korpusa. Mahmuljin nije imao konkretan ratni raspored, sjedio je u Hadžihasanovićevoj kancelariji, nisam siguran da je imao svoju. Čekao je da negdje bude raspoređen, ali to se nikako nije dešavalo. Mislim da sam od generala Vehbije Karića, koji je, također, stigao u Zenicu nakon ljudskog i profesionalnog debakla na Igmanu, čuo da je Sefer Halilović poslao svog prvog činovnika Mahmuljina da pripremi njegov izlazak na “slobodnu teritoriju”. Prema tom planu, takozvano istureno komandno mjesto s kojeg bi Halilović i njegovi suradnici komandovali Armijom RBiH, bilo bi u Zenici te je za te potrebe “izuzet” jedan dio, polovina Narodnog pozorišta i pretvorena u štabno-kancelarijski enterijer. Sve te poslove, koliko sam informiran, nadgledao je Mahmuljin. U prvim mjesecima ‘93. u nekoliko navrata sam boravio u Travniku među borcima i komandantima krajiških jedinica i od njih sam čuo da je Mahmuljinova familija teško stradala u Kozarcu, nekoliko najbližih članova je ubijeno.
SAOBRAĆAJAC NA ČELU VOJSKE
Nekako mi se tada činilo da je prirodno mjesto Sakiba Mahmuljina među njegovim krajiškim zemljacima, u 17. krajiškoj brigadi, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, njegov komšija iz Kozarca, a ubrzo su se priključili bivši oficiri JNA Mehmed Alagić, Sead Čirkin. Kasnije je Sefer Halilović pričao da mu je Mahmuljin govorio da se osjeća beskorisnim kao činovnik, kancelarijski miš u njegovom sarajevskom štabu, i tražio suglasnost da ode u srednju Bosnu i priključi se svojim zemljacima u borbi na prvim borbenim linijama prema agresoru. No, prema nekim pouzdanim svjedočenjima, Mahmuljin se tokom boravka u Zenici približava ključnom punktu oružane borbe – Glavnom logističkom centru u Visokom i njegovom neprikosnovenom vladaru Halidu Hadžiji Čengiću, koji je sa sinom Hasanom bio gospodar logistike, novca, ali i suradnje s islamističkim borcima, instruktorima, misionirima koji su tih mjeseci premrežili srednju Bosnu. U to vrijeme glavni oficir pri GLOC-u bio je Rasim Delić, kojeg su otac i sin Čengić brižljivo pripremali (uz suglasnost Alije Izetbegovića) da zamijeni Sefera Halilovoća na čelu Glavnog štaba ARBiH. Tu se negdje, u vjetru u leđa kojeg je dobio u Visokom, nalazi moguće objašnjenje za kasniju vojničku karijeru Sakiba Mahmuljina, pogotovo angažman u projektu islamiziranja Armije RBiH u suradnji sa stranim dobrovoljcima, financijerima i propagandistima.
Tokom užasnog ratnog ljeta 1993. godine, često sam razgovarao s tadašnjim glavnim bezbjednjakom Trećeg korpusa ARBiH i pitao ga kakva je formalna funkcija Sakiba Mahmuljina, koji mu je ratni raspored, zona odgovornosti, kome zapovijeda, a ko je nadređen njemu. Odgovori koje sam dobijao su bili neodređeni, ne zato što se moj sugovornik trudio da ne bi “izlanuo” vojnu tajnu, nego zato što, sada sam još više siguran, ni sam nije pouzdano znao odgovor. Uglavnom, kako mi je rekao, Mahmuljinu je “Đedo” (nadimak generala Envera Hadžihasanovića) dao zadatak neformalnog koordinatora između krajiških jedinica u sastavu Armije RBiH i brojnih, samostalnih i odmetnutih muslimanskih postrojbi nad kojima u to vrijeme niko nije imao efektivnu kontrolu. Sve do augusta 1993. godine, kada je Odred “El-Mudžahid” odlukom Alije Izetbegovića i Rasima Delića službeno uveden u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH. Nedavno preminuli islamski teolog Mahmut efendija Karalić bio je prvi emir tzv. muslimanskih snaga, što nije bilo verificirano niti u jednom legalnom armijskom dokumentu niti civilnoj instituciji. U to vrijeme, tokom ljeta 1993. godine, na terenu su bili česti konflikti između pripadnika krajiških brigada s islamskim borcima zbog drugačije ideologije, filozofije života, načina i običaja ratovanja. Mahmuljin je imao objašnjiv autoritet kod svojih zemljaka iz Bosanske krajine, ali iz nekih nevidljivih razloga (utjecaj GLOC-a iz Visokog te neformalnih islamskih centara kojima se približio?), uživao je povjerenje kod komandanata mudžahedinsko-islamističkih (para)vojski. Sličan autoritet kod bjelosvjetskih islamističkih desperadosa je, iz još nejasnijih razloga, imao predratni oficir KOS-a Fikret Muslimović, jedan od kreatora islamiziranja Armije RBiH.
RAT ZA VJERU, A NE ZA DRŽAVU
Pred kraj 1993. godine, Sakib Mahmuljin je imenovan za načelnika Štaba Trećeg korpusa ARBiH, čime je njegova neformalna moć “na terenu” ozakonjena. No, bio je to samo prvi korak prema preuzimanju komandantske pozicije. Enver Hadžihasanović, koji već dulje vrijeme nije bio po volji bošnjačkim kadrovicima zbog nedovoljnog senzibiliteta prema vjerskom karakteru vojske kojoj je na čelu, sklonjen je na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, kako bi ostavio upražnjeno mjesto Mahmuljinu.
U januaru 1994. godine, u razgovoru do kojeg je došlo na njegovu izričitu inicijativu, Alija Izetbegović je od mene kao nekog ko je relativno dobro poznavao vojne prilike i odnose u centralnoj Bosni, tražio mišljenje o tome ko bi bio bolji Hadžihasanović nasljednik, Sakib Mahmuljin ili Mehmed Alagić. Rekao sam mu da je riječ o osobama potpuno različitih temperamenata i suprotnih vojničkih ambicija i doktrina.
“Mehmed Alagić je opsjednut ratovanjem, vojnim povratkom u Krajinu i svoj Sanski Most, njega je teško obuzdati, krajiški je svojeglav, ima napoleonske ambicije. Mahmuljin je drugačiji, mirniji, proračunatiji, više je uzoran knjigovođa nego vojskovođa. Pravo je pitanje šta vi kao civilni komandant želite od tog korpusa: ako želite da miruje, čuva rezultat, miri se s faktičkim stanjem, onda je Mahmuljin idealno rješenje, ukoliko je ambicija Armije da ratuje, oslobađa zemlju od agresora, to je posao za Alagića.”
To je bila suština onoga što sam tada rekao Izetbegoviću u njegovom kabinetu. Nije prošlo mnogo vremena, a predsjedavajući Predsjedništva BiH je odlučio da Mahmuljina imenuje za komandanta Trećeg korpusa, dok je od Operativne grupe sa sjedištem u Travniku formiran Sedmi korpus ARBiH, a za njegovog komandanta imenovan Mehmed Alagić. Nekoliko mjeseci kasnije, donekle su se potvrdile moje (pr)ocjene: Sedmi korpus je izveo niz ofanzivnih borbenih operacija od kojih je oslobađanje Vlašića, kao i suradnja s Hrvatskom vojskom, bila najveći uspjeh Armije RBiH u dotadašnjem toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Treći korpus pod Mahmuljinovim zapovjedništvom sve do akcije “Vozuća” u ljeto 1995. godine bio je u stanju hibernacije ili, kako se tada govorilo, konsolidiranja i pregrupisanja snaga.
Zbog zločina koje su pripadnici mudžahedinskih jedinica počinili nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima, Sakib Mahmuljin je danas nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora na Sudu BiH. Iako je u toj vojnoj akciji sudjelovalo nekoliko desetina hiljada pripadnika Armije RBiH iz dva korpusa (Zeničkog i Tuzlanskog), sva slava je, smišljenom medijskom i političkom kampanjom i manipulacijom pripisana stranim borcima iz jedinice “El-Mudžahid” kojih nije bilo više od hiljadu. Neki od njihovih lidera su nakon bitke za Vozuću dolazili u Sarajevo, primani su na najvišem nivou, a sa sobom su (do)nosili odsječene glave ubijenih Srba i hvalili se tim morbidnim “ratnim plijenom”.
Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.
Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.
Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.
KAKVO SU SJEME POSIJALI MUDŽAHEDINI
Za kraj ovog teksta, da bi se bolje razumjela uloga koju je Sakib Mahmuljin, kao i Rasim Delić, imao u ratu, treba citirati dnevnik jednog od vođa islamskih boraca u Bosni i Hercegovini, izvjesnog Šeika Šabana, koji je ubijen godinu dana nakon rata od strane HVO-a u Žepču. Sadržaj njegovog dnevnika objavio je Miroslav Tuđman, sin hrvatskog diktatora, u svoj knjizi “Druga strana Rubikona/Poltička strategija Alije Izetbegovića“, objavljenoj prije tri godine. Odmah nakon Dejtonskog sporazuma kojim je tražen odlazak islamskih (i drugih stranih dobrovoljaca) iz Bosne i Hercegovine, u Zenici je održan sastanak bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti s liderima stranih boraca koji traže da se na njih ne primjenjuje ova obaveza.
U dnevniku Šeika Šabana zapisano je kako je izvjesni komandant Armije RBiH Sakib“izrazio mišljenje da su četiri prethodne godine dale više za islam nego prethodnih 100 godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Izrazio je mišljenje da su ljudi tokom ovog perioda išli u džamiju više nego ikada ranije“.
Riječi komandanta Sakiba potvrdio je i njegov šef Rasim Delić, koji je na tom sastanku kazao: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.”
I tako, umjesto da vojni komandanti države nad kojom je izvršena jeziva dvostruka agresija, zahvaljuju ljudima koji su se dobrovoljno priključili odbrani zemlje, što su pomogli u njenoj odbrani njenog naroda, oni su puni hvale za njihovo islamiziranje vojske. Zbog njihovog posijanog sjemena, ne islama nego krvavih ratnih zločina, “komandant Sakib” je danas presuđen na deset godina robije.
Srđan Forca novi je član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, saznaje Istraga.ba Njega su u utorak, tajnim glasanjem, izabrale sudije osnovnih i okružnih sudova Republike Srpske pa će ovaj sudija Okružnog suda u Banja Luci naslijediti Milana Tegeltiju u VSTV-u. Sudija Forca nadmoćno je pobijedio svog protukandidata Velimira Ninkovića, što se i očekivalo jer je njegovu kandidaturu, prema informacijama Istrage, podržao odbjegli ratni zločinac i kum Željka Ražnatovića Arkana – Ljuban Ećim. Forca i Ećim su, inače, porodično povezani jer je Aleksandar Forca, sin sudije Srđana, oženio Jelenu Ećim, kćerku Ljubana Ećima. Pored toga, sudija Srđan Forca član je sudskog vijeća Okružnog suda u Banja Luci koje sudi optuženima za ubistvo banjalučkog biznismena Slaviše Krunića. Uporavo je Ljuban Ećim prijetio Slaviši Kruniću prije nego je likvidiran u aprilu 2019. godine.
Godina je 2017. i Glas Srpske je objavio spisak vjenčanih u Banja Luci. Na tom spisku osoba koje su stupile u brak su diplomirani pravnik Aleksandar Forca i studentica Jelena Ećim. Kasnije će Aleksandar Forca postati stručni saradnik u Okružnom tužilaštvu u Banja Luci. I u tom trenutku njegov otac Srđan bio je sudija Okružnog suda u Banja Luci. Upravo je sudija Forca dvije godine kasnije postao član sudskog vijeća koje sudi Benediju Đukanoviću, Emiliu Baldu i Rodoljubu Gajiću, optuženima za teško ubistvo Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića 22. aprila 2019. godine u Glamočanima kod Banjaluke. Odbrana optuženih u ovom predmetu u martu je prošle godine tražila izuzeće sudije Srđana Force jer je “učestvovao na ranijim ročištima za produženje pritvora optuženima i upoznat je sa dokazima Tužilaštva.
“Sudija Forca je kontaminiran dokazima koji se tek trebaju izvesti na glavnom pretresu i tražimo njegovo izuzeće”, kazao je tada u sudnici advokat Marinko Brkić.
Izuzeće nije prihvaćeno i Srđan Forca je mogao ostati član sudskog vijeća u ovom predmetu u okviru kojeg se sudi izvršiocima ubistva. Do naručilaca Okružno tužilaštvo Banja Luka nikad nije došlo. No, tri mjeseca prije ubistva, Kruniću je prijetio Ljuban Ećim, prijatelj sudije i novog člana VSTV-a Srđana Force. Ećim je, prema informacijama Istrage, pozivao Krunića u Beograd “da raščiste neke stvari”. Osim toga, Ećimovi prijatelji, poput Arkanovog pratioca Saše Milakovića otvoreno su, na društvenim mrežama, prijetili Slaviši Kruniću.
“Tajkunski zelenaš – pi….a cinkaroš Slaviša Krunić preko par svojih policijskih zvaničnika u Banja Luci i Prijedoru pokušava da vrši pritisak na nekorumpirane policajce koji nisu na njegovom platnom spisku da vrše kontrole pripadnika VIP Security i da ih pozivaju na informativne razgovore. Krunić preko svog prijatelja u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH vrši kontrolu mog Facebook profila, mojih objava na njemu u privatne svrhe zelenaša i p…… Slaviše Krunića”, napisao u ljeto 2018. godine Saša Milaković.
Objava Saše Milakovića
Saša Milaković je, rekosmo, bio pratilac Željka Ražnatovića Arkana i pripadnik jedinice Tigrovi. U BiH su, odlukom državnog tužioca Olega Čavke, protiv njega obustavljene sve istrage zbog organiziranog kriminala u slučaju Šervud, kada su pripadnici NATO-a prekinuli lanac međunarodne prostitucije u Prijedoru.
U tom periodu, jedan od najbližih saradnika Željka Ražnatovića bio je Ljuban Ećim, optuženik za ratne zločine u Kotor Varoši koji, unatoč Interpolovoj potjernici, mirno živi u Beogradu. Ećim je povezan i sa Zemunskim klanom a hapšen je zbog krijumčarenja kokaina. Često je viđan u društvu Arkanove udovice Cece Ražnatović.
Ećim i Ceca
Kako su roditelji u dobrim odnosima, red je bio da budu i djeca. Proslavi punoljetstva Cecine i Arkanove kćerke Anastasije Ražnatović 2016. godine prisustvovala je i Jelena Ećim.
Jelena Ećim nerijetko se družila sa porodicom Ražnatović, a dobri odnosi su nastavljeni i nakon što je na društvenim mrežama počela nastupati kao Jelena Forca, odnosno snaha novoizabranog člana VSTV-a Srđana Force. Upravo su dobre veze porodica Forca i Ećim presudile da sudija Forca bude izabran za Tegeltijinog nasljednika.
Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara ponovo je optužio Istragu da je “izmislila priču” o zapošljavanju četiri državna službenika u tu instituciju. Ali kada se zbroji i oduzme sve što je ministar rekao, njegova izjava bi zvučala ovako – “niko nije zaposlen”, osim što je “jedno je zaposleno”, “za neke su konkursi završeni” i “bit će primljeni samo najbolji”. Ko ne vjeruje, neka pažljivo čita.
“Pa, vidite, dakle. To su, onako, kao prvo, lažni su tekstovi da su još zaposlena dva čovjeka i jedna ženska osoba i muško. Dakle, uopće nisu zaposleni niti rade”, kazao je gender senzitivni ministar Čampara gostujući u programu N1.
Šezdeset sekundi kasnije, neko je, ipak, zaposlen.
“Zaposlena je jedna osoba. Za dvije osobe uopće nisu zaposlene i treća je moja savjetnica koja uopće ne radi kao državni službenik. već kao savjetnik koja je , by the way, deset godina državni službenik. Tako da mislim”, priznat će, ne baš rječito, kao pravnik ministar Čampara.
Ili, možda nije samo jedna osoba? Zvonko Komšić je pitao: “A ovo četvero ljudi, jesu li prošli natječaj?”.
“Neki su prošli natječaji, neki su još u toku. Ti natječaji traju po godinu dana. Dakle, ja želim samo ovo da kažem, da svako onaj ko bude prvi na listi, ko bude imao najviše bodova, ko bude imao kompentencije taj će biti primljen u ministarstvo”, odgovorio je dosljedni ministar.
Onda je, opet, rekao da će “biti zaposlen samo onaj ko bude najbolji na konkursnoj proceduri koju provodi Agencija za državnu službu i koji bude prvi na listi i koji bude ispunjavao sve kriterije”.
Pa, da vidimo sta kažu u Agenciji za državnu službu FBiH. Idemo redom. Javni konkurs za popunu radnog mjesta državog službenika u federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova – Kabinet ministra, Odsjek za studijsko-analitičke poslove i poslove izrade programa i projekata za potrebe policije iz oblasti evropskih integracija – šef Odsjeka – jedan izvršilac.
“Najuspješniji kandidat je Mirela Bubalo”, kazali su nam u Agenciji za državnu službu FBiH.
“Ona je savjetnik, Ona radi na poziciji savjetnika. Nije tačno da je državni službenik”, tvrdi ministar.
I ovo je istina. Mirela Bubalo je bila savjetnik ministra Čampare, direktno vezana za njegov mandat. Onda je u julu raspisan konkurs za nju.
Konkurs za prijateljice koje nisu najbolje
U novembru 2020. godine je izabrana kao nauspješniji kandidat za državnog službenika u FMUP-u. Dobila je rješenje za državnog službenika i onda je zamrznula svoje radno mjesto nakon čega se vratila za savjetnicu s obzirom na to da je savjetnička plaća – veća. Dakle, Mirela Bubalo je izabrana za državnu službenicu u FMUP-u. Dobila je rješenje za državog službenika, ali će, do daljnjeg, obavljati savjetničke i druge poslove za ministra Čamparu. Njeno radno mjesto u državnoj službi je do daljnjeg – zamrzuto.
Idemo dalje. Javni konkurs za popunu radnog mjesta državog službenika u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova – Odsjek za opće poslove – stručni savjetnik za kulturno-umjetničke aktivnosti i edukaciju – jedan izvršilac.
“Obavještavamo Vas da je javni konkurs, objavljen u Službenim novinama Federacije BiH od 10. jula 2020. godine, za radno mjesto Stručni savjetnik za kulturno-umjetničke aktivnosti i edukaciju – okončan”, piše u Obavještenju koje je Agencija za državnu službu FBiH 12. januara ove godina uputila Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova.
“Na ovom konkursu najuspješniji kandidat bila je Amina Alihodžić”, rečeno nam je u Agenciji za državnu službu FBIH.
“Ona nije najbolja prijateljica Mirele Bubalo”, kazat će ministar Čampara.
Možda nije najbolja, ali Amina Ćato Alihodžić jeste prijateljica Mirele Bubalo i saradnica u Federalnom ministarstu unutrašnjih poslova koja je, sada, postala – državna službenica zadužena za “kulturno-umjetničke aktivnosti”.
Nastavljamo konkursne procedure. Među “dva čovjeka, jednom ženskom osobom i muškarcem” nalazi se i ime Ervina Mušinovića, bivšeg novinara-urednika portala Klix, povremenog saradnika u FMUP-u i budućeg državnog službenika u FMUP-u raspoređenog na poziciju – vaspitača. Evo konkursa.
Kokurs za “dva čovjeka, jednu žensku osobu i muškarca”
A evo i odgovora Agencije za državnu službu.
“Najuspješniji kandidat na ovom konkursu je Ervin Mušinović”, naveli su nam iz Agencije za državnu službu FBiH i pojasnili da je njegovo Rješenje “došlo” 15. januara.
Ervin Mušinović, vaspitač i džentlmen
Dakle, minister Čampara je zaposlio već tri državna službenika. A gdje je četvrti?
“Milica Vučetić je izabrana na konkursu za državnog službenika u FMUP-u i rješenje je dostavljeno 23.12. 2020. godine”, kazali su nam u Agenciji za državnu službu FBiH.
Pitale su kolege sa N1 da li će biti zaposlena i njihova kolegica Vučetić. Čampara je kazao da ne zna. A ne zna, jer nadležne agencije trenutno vrše sigurnosne provjere za najuspješniju kandidatkinju na konkursu za državnu službenicu – Milicu Vučetić.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
