Tužilaštvo BiH pokrenulo je istražne radnje protiv čelnika Centralne izborne komisije BiH, saznaje Istraga. Predmet je formiran na osnovu pritužbe Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS) a postupajuća tužiteljica je Vedrana Mijović.
U Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) potvrdili su nam da po nalogu Tužilaštva BiH već provode određene radnje. Potvrdu smo dobili i u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. gdje su nam kazali da istražitelji već saslušavaju službenike te institucije i traže određenu dokumentaciju koja se odnosi na odluke CIK-a u vezi sa glasanjem putem pošte. Istraga.ba saznaje da je trenutno u fokusu Teslić u kojem je HDZ BiH za 70 glasova izgubio mandat u lokalnoj Skupštini. Upravo taj HDZ-ov mandat je bio presudan da SNSD Milorada Dodika u Skupštini opštine Teslić izgubi većinu.
čelnik HNS-a Dragan Čović
“Pravosuđe i međunarodne institucije moraju reagirati na skandalozne odluke SIP-a i izbornu krađu. Službeno okončanje izbornog procesa vezanog za nedavno održane lokalne izbore u Bosni i Hercegovini, nažalost, u praksi je pokazalo sve ono na što kao krovna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini mjesecima već upozoravamo”, navedeno je u saopćenju Hrvatskog narodnog sabora BiH koje je 6. decembra prošle godine objavljeno i na službenoj web stranici Hrvatske demokratske zajednice BiH.
U tom je saopćenju navedeno da je HDZ smatra da je CIK, poništavajući dio glasova onih koji su se prijavili za glasanje putem pošte, počinio brojne manipulacije u općina Gornji Vakuf, Srebrenik, Kalesija i Teslić.
“Pozivamo nadležne pravosudne institucije da se uključe u ovaj krajnje netransparentan, nedemokratski i nezakonski izborni proces i pokažu pravnu državu na djelu, naveli su tada.
Pozivu HNS-a ubrzo se odazvalo Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić, prva rodica potpredsjednika HDZ-a BiH Mije Krešića. Predmetom je zadužena tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog kadra Slavka Jovičića Slavuja. I istražne radnje su započete.
postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović
Podsjetimo, u septembru prošle godine, SDS-ov načelnik i kandidat Milan Miličević upozorio je da vladajuće partije predvođene SNSD-om spremaju veliku izbornu krađu za lokalne koji su trebali biti održani dva mjeseca kasnije.
“Vladajuće stranke pripremaju veliku izbornu krađu zloupotrebom glasanja putem pošte, a samo u Tesliću je zabilježeno više stotina slučajeva krađe ličnih podataka i fiktivnog prijavljivanja”, ustvrdio je tada načelnik Teslića Milan Miličević.
Prvobitno je za glasanje putem pošte sa područja općine Teslić bilo prijavljeno 3298 birača, što je duplo više nego što je bilo prijavljeno za Opće izbore 2018. godine. U odnosu na Lokalne izbore 2016. godine, broj je učetvorostručen. Nakon provedene analize, Centralna izborna komisija BiH je neposredno pred izbore u novembru 2020. godine uklonila znatan dio glasača putem pošte, jer je utvrđeno da su prijavljeni na fiktivnim adresama i da je došlo do krađe identiteta brojnih stanovnika te općine. Na kraju je od 3298 prvobitno prijavljenih glasača putem pošte, u Tesliću priznato 1557 glasova. Najviše su ih imali SNSD (430) i HDZ BiH (342). Zahvaljujući glasovima iz dijaspore, HDZ je osvojio ukupno 621 glas, što je bilo nedovoljno za mandat u Skupštini opštine Teslić. Nedostajalo im je, već smo naveli, 70 glasova. Ukratko, da CIK nije poništio fiktivne glasove putem pošte, HDZ BiH bi danas bio skupštinske većine sa SNSD-om u tom gradu.
Otkako je u martu prošle godine izabran trenutni saziv CIK-a, HDZ i SNSD nastoje stušiti tu instituciju, tvrdeći da su članovi Komisije nezakonito izabrani. Kadrovi HDZ-a BiH pokrenuli su sudski postupak zbog izbora članova CIK-a, a istovremeno ne dopuštaju da predstavnici ove Komisije budu dio Interresorne radne grupe za izmjenu Izbornog zakona BiH. Na kraju je u sve uključeno Tužilaštvo BiH kojim rukovodi Gordana Tadić, glavna tužiteljica bliska SNSD-u i HDZ-u BiH.
“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.
Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.
“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.
On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.
Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.
“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.
Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji, Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.
“Sve ide svojim tokom”, kaže za Istraga.ba Berina Alihodžić, članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća koju smo u petak upitali zašto do početka ove sedmice Gordani Tadić na odgovor nije dostavljena disciplinska tužba koju je 2. aprila ove godine protiv glavne državne tužiteljice podnio Ured disciplinskog tužioca.
A pitali smo je zbog toga što je Alihodžićeva i članica Prvostepene disciplinske komisije u predmetu protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH.
“Ne mogu vam više detalja reći osim da sve ide svojim tokom”, ponovit će Berina Alihodžić nakon što je upitana kada će Disciplinska komisija razmatrati navode UDT-a.
Osim nje, u Komisiji su još Mirza Đozo, okružni tužilac iz Istočnog Sarajeva, te Sanela Butigan-Gorušanović, potpredsjednica VSTV-a BIH.
Upravo se Butigan-Gorušanović našla na udaru “anonimnih” podnositelja prijava nakon što je postalo izvjesno da će biti članica Disciplinske komisije koja će odlučivati u slučaju Gordana Tadić. Osim toga, državni tužilac Oleg Čavka, svega nekoliko dana nakon podizanja tužbe protiv glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, počeo je provjere protiv drugih pravosudnih institucija tražeći informacije da li one poštuju Zakon o zaštiti tajnih podataka. Tek da podsjetimo, UDT, pored ostalog, tereti Gordanu Tadić da je kršila odredbe Zakona o zaštiti tajnih podataka tako što stručne saradnike i ostalo osoblje Tužilaštva BiH nije slala na “sigurnosne provjere”. I, da bi proces bio zaokružen, u Tužilaštvo BiH i VSTV je pristigla prijava protiv Biljane Simeunović, druge potpredsjednice VSTV-a koju Gordana Tadić i Milan Tegeltija smatraju odgovornom za to što je bivši predsjednik VSTV-a izgubio većinu u Vijeću, nakon čega je morao odstupiti. Slijede detalji.
Disciplinska tužba protiv Gordane Tadić je, rekosmo, podnesena 2. aprila ove godine, a već sredinom aprila bilo je izvjesno da će Sanela Gorušanović-Butigan biti jedna od članica Prvostepene komisije koja će razmatrati tužbu. Odmah nakon sjednice VSTV-a, održane 14. i 15. aprila, anonimni prijavitelji dostavili su VSTV-u prijavu protiv nje i člana Vijeća Selima Karamehića.
prijava protiv Sanele Butigan-Gorušanović
U prijavi se navodi da je Sanela Butigan – Gorušanović pomogla kćerki svoje prijateljice prilikom ocjenjivanja na konkursu za izbor sudije Općinskog suda u Sarajevu. Osim članovima VSTV-a, anonimka je, tako barem piše, dostavljena i ambasadama Ruske Federacije i SAD-a. Sve se to, rekosmo, dešava petnaestak dana nakon što je UDT pritiv Gordane Tadić podnio tužbu protiv koju bi, pored ostalih, trebala razmatrati prijavljena Sanela Butigan-Gorušanović.
Tužba protiv Gordane Tadić sadrži četiri tačke, a drugom tačkom su obuhvaćeni prekršaji u vezi sa pristupom tajnim podacima. Mada po Zakonu o zaštiti tajnih podataka tužioci ne prolaze proces sigurnosnih provjera, to se ne odnosi na njihove saradnike i drugo osoblje zaposleno u tužilaštvima. Međutim, Gordana Tadić kao glavna državna tužiteljica nikada nije uposlenike Tužilaštva BiH slala na sigurnosne provjere. Štaviše, upozoravali su je na to iz Ministarstva sigurnosti BiH i iz VSTV-a, ali ona nije mijenjala svoju odluku. Naprotiv, naredila je provođenje istrage protiv članova Komisije za sigurnosne provjere. Predmetom je, za promjenu, zadužen državni tužilac Oleg Čavka. Tako tužilac Čavka, četiri dana nakon što je protiv Tadićeve podnesena disciplinska tužba, 6. aprila 2021. godine, dostavlja Ministarstvu sigurnosti BiH akt kojim traži informacije iz odjela zaduženog za sigurnosne provjere.
“Stoga je potrebno odmah da nam dostavite podatke o svim tužilaštvima u BiH, okružnim u Republici Srpskoj, kantonalnim u FBiH, Federalnom tužilaštvu FBIH, Republičkom tužilaštvu RS, a koji su donijeli odgovarajuće opšte akte o usaglašenosti vlastitih institucija sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, a na koje je mišljenje dao Državni sigurnosni organ. Tražene podatke trebate da upotpunite i podacila da li je VSTV donijelo provedbene akte i da li je na te akte prethodno dalo saglasnost vaše Ministarstvo, te da li pojedine organizacije VSTV-a, poput Direktorata, UDT-a donose vlastite provedbene akte na koje državni sigurnosni organ daje saglasnost”, naveo je državni tužilac Oleg Čavka.
Ovaj dokument je, rekosmo, Čavka uputio 6. aprila, odnosno četiri dana nakon što je UDT VSTV-u dostavio tužbu protiv Gordane Tadić kojom se glavna državna tužiteljica tereti i za kršenje Zakona o zaštiti tajnih podataka.
I, nakon svega, početkom posljednje aprilske sedmice Tužilaštvu BiH i VSTV-u je dostavljena prijava protiv potpredsjednice VSTV-a Biljane Simeunović.U prijavi je navedeno da je ona, navodno, počinila krivično djelo prilikom prodaje kuće u Bijeljini. Upravo o toj kući je 23. septembra prošle godine pisao portal Raport u trenucima kada su Milan Tegeltija njegov prijatelj Muhamed Ajanović i Gordana Tadić pokušavali spriječiti izbor Biljane Simenović u Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.
U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.
Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.
BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.
Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“, nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.
Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.
„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a izgubili smo drugog“.
Na prvoj fotografiji koju prilažemo ispod ovog pasusa nalazi se Curriculum Vitae Johanna Sattlera, šefa Delegacije EU u Bosni i Hercegovini. Upućujemo vas da posebnu pažnju obratite na period od 2008. do 2012. godine. Te četiri godine ovaj je austrijski diplomata proveo u Moskvi, baveći se izdavaštvom u ime grupacija WAZ Media i Axel Springer.
A sada da vidimo šta piše u biografiji Johanna Sattlera dostupnoj na službenoj stranici Delegacije Evropske unije u BiH. Rođen je 1969. godine u Austriji. Pored maternjeg njemačkog jezika, ambasador tečno govori engleski i ruski i poznaje bosanski/hrvatski/srpski i albanski. Godine provedene u Rusiji, ne možete pronaći u ovoj biografiji.
To što je ambasador Sattler zaboravio svoje četiri moskovske godine, u suštini, ne bi trebalo značiti ništa. Ali kada uzmete u obzir sve druge činjenice i izjave date posljednjih mjeseci, godine provedene u Rusiji dobijaju jednu drugu dimenziju.
““Ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, rekao je šef Delegacije EU i BiH Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju 27. marta ove godine.
U istom intervjuu šef Delegacije EU, govoreći o ruskom uticaju, istaknut će da je “potpuno legitimno da svaka zemlja radi na interesima svoje države”.
“Mnoge zemlje imaju interes u ovom strateški važnom regionu Zapadnog Balkana. Ali ja nisam primijetio veliki rast ruskog uticaja”, pojasnio je Sattler.
Mjesec dana nakon ovih izjava ambasadora Sattlera, “potpuno legitimno” Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu dovela je u pitanje teritorijalni integritet BiH. Za početak nisu željeli podržati izjavu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH koje “na najstrožiji mogući način osudilo trenutni politički diskurs u čijem centru se nalazi tzv. “mirna disolucija” Bosne i Hercegovine, a posebno konkretne korake koje čine predstavnici Republike Srpske i nosioci funkcija na državnom nivou u pravcu pregovora o razdruživanju, uključujući osnivanje pregovaračkih timova i zagovaranje raspada zemlje putem kampanje oglašavanja na internetu”. Istoga dana, samo koji sat kasnije, Ambasada Ruske Federacije “potpuno je legitimno”, povodom zajedničke izjave PIC-a, ukazala da Upravni odbor PIC-a mora strogo poštovati slovo Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Već po ko zna koji put primjećujemo pokušaje da svjesno izvrnu njegov tekst. Izrazit primjer je promocija teze o tome što “BiH uključuje dva entiteta”, iako tačka 3 člana 1 Ustava jasno kaže da se “BiH sastoji od dva entiteta”. Ovo nije samo semantička razlika. U aneksu 4 riječ „state“ u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je pomenuta samo tri puta. I ne postoji nijednog spominjanja „single state“”, navedeno je u saopćenju Ambasade Ruske Federacije.
“Potpuno legitimno”, ocijenio bi prošlog mjeseca ruske operacije u BiH šef Delegacije Evropske unije u BiH Johann Sattler koji nije našao za shodno da reagira ni onda kada je Ruska Federacija BiH sredinom marta poručila zvaničnicima u BiH “da dobro razmisle” i da “izvažu sve ‘za’ i ‘protiv’, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”.
“Rusija će u slučaju praktičnog približavanja BiH i NATO-a biti prisiljena reagirati na taj neprijateljski korak”, pisalo je izjavi Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu objavljenoj svega nekoliko dana prije nego će ambasador EU u BiH Johann Sattler reći da “nije primijetio veliki rast ruskoj uticaja”.
“Znamo da je Čović šampion evropskih integracija”, kazat će Johan Sattler u aprilu 2020. godine, odnosno svega dva mjeseca nakon što se lider HDZ-a BiH u Moskvi susreo sa zvaničnicima Ruske Federacije.
Sattler je još rekao da “predsjednika Čovića poznaje odavno” i da se “jako dobro sjeća da je on uručio aplikaciju za članstvo u EU”.
Predsjednik Dragan Čović od 2017. godine gaji dobre veze sa Ruskom Federacijom.
“Problem “hrvatskog pitanja” zaista postoji i ne može se prešutjeti”, rekao je u avgustu 2017. godine doskorašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov tokom intervjua za Večernji list.
Sedam mjeseci kasnije, Ivancov se susreo da liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem.
“Razgovaralo se i o neophodnoj promjeni Izbornog zakona. Ambasador Ivancov je ovom prilikom kazao kako će Ruska Federacija uvijek pružiti potporu BiH kao državi tri državotvorna i ravnopravna naroda te dva entiteta”, saopćeno u martu 2018. godine iz Predsjedništva BiH u kojem je tada sjedio Dragan Čović.
Nakon poraza na izborima 2018. godine, “šampion evropskih integracija” u decembru iste godine odlazi u Budimpeštu gdje se susreće sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom kojeg informiše da je “Hrvatima oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”.
Mađarska će kasnije podržati NON PAPER o BiH kojeg je čelnicima Evropske unije prezentirao hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Razlog za pisanje ovog neslužbenog diplomatskog dokumenta hrvatskim je vlastima bio – Izborni zakon u BiH, odnosno “rješavanje hrvatskog pitana”.
“Šef Delegacije EU u BiH pozdravio hrvatski NON PAPER”, objavljeno je 27. marta 2021. godine nakon što je Johann Sattler u intervjuu sarajevskom Oslobođenju kazao da je taj dokument “pozitivna stvar”.
Time se ambasador EU u BiH svrstao na stranu HDZ-a BiH i Dragana Čovića kao “lidera evropskih integracija”, koji, isto kao i Sattler smatra da u BiH nažalost, “nema ruskog uticaja”. I za kraj da podsjetimo na još neke činjenice. Johann Sattler je za šefa Delegacije EU u bih zvanično kandidiran početkom 2019. godine, a imenovan u avgustu iste godine. U trenutku kada je austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova kandidovalo Sattlera, na čelu Ministarstva je bila Karin Kneissl. To je ona ministrica na čiju je svadbu 2018. godine došao lično ruski predsjednik Vladimir Putin.
Ples sa Putinom: ministrica Kneissl i ruski predsjednik na svadbi
Nakon ministarskog mandata, Kneissl se otisnula u biznis da bi je početkom marta ove godine ruska Vlada imenovala za posebnu ekonomsku savjetnicu u Vijeću direktora najjače i najveće ruske državne naftne kompanije Rosnjeft.
I to nije sve. Govoreći o OHR-u, šef Delegacije EU u BiH u februaru ove godine rekao je u Banjoj Luci “da je takvo međunarodno prisustvo nekompatibilno s članstvom BiH u Uniji te da na tom planu svakako treba težiti postepenom smanjivanju tog prisustva”. Slične izjave, prilikom svoje posjete BiH, dao je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Sergej Lavrov i Dragan Čović
Šef ruske diplomatije susreo se tada sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem kojom prilikom je kazao da “hrvatski narod mora imati prava zajamčena Daytonskim sporazumom te kako se to odnosi i na osobe koje će taj narod predstavljati u Predsjedništvu BiH”
U Mostaru u subotu navečer nije bilo nikakvih navijačkih sukoba. Radilo se o direktnom napadu huliganske grupe Ultras, navijača Zrinjskog, na građane Mostara i njihovu imovinu.
I to je samo bio logičan slijed višegodišnjeg teroriziranja Mostara od strane Ultrasa.
Radi se o grupi koja je prije nekoliko godina na stadionu pod Bijelim brijegom izviždala himnu BiH tokom utakmice mlade fudbalske reprezentacije BiH. Tada su uz nacistički pozdrav priložili i zastavu na kojoj su amblemi nekadašnje ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te amblem ukrajinskog neofašističkog militantnog pokreta “Azov“. Fotografije su objavljene, reakcija nadležnih nije bilo.
Nedugo zatim Ultrasi su sa Starog mosta u Neretvu bacili kamen na kojem je pisalo „Don't forget ‘93“, te uz to demolirali bašte kafića i restorana u staroj gradskoj jezgri. Dva dana uoči ovog čina na Planinci iznad Mostara iscrtali su grb Herceg-Bosne.
Samo par mjeseci poslije, nakon niza napada, Ultrasi su počeli sa reketiranjem mostarskih ugostitelja u zapadnom dijelu grada. Sve je kulminiralo kada je napadnut vlasnik ugostiteljskog objekta “Golden” Igor Marić koji je u samoodbrani upotrijebio i vatreno oružje te ranio dvojicu napadača. Recept je bio jednostavan, Ultrasi su reketirali mostarske ugostitelje na način da su oni koji ne plate reket rizikovali da im se u ugostiteljskim objektima prave neredi.
Krajem jula 2018. godine policija je uhapsila deset osoba nakon što su upali u naselje Zalik i počeli razbijati imovinu. Policija je došla na mjesto događaja tek nakon što su mještani uspjeli odbraniti svoju privatnu imovinu. Radilo se o, pogađate, pripadnicima grupe Ultras.
No, reakcija nadležnih u svim slučajevima bila je blaga.
U međuvremenu, Ultrasi su na stadionima i drugim prilikama veličali UZP i ratne zločince poput Slobodana Praljka, u više navrata demolirali Partizansko groblje i napadali sve one koje im se nađu na putu.
Tako je u oktobru 2019. godine grupa mladića, za koje je naknadno utvrđeno da se radi o pripadnicima Ultrasa, na magistralnom putu M-17 napala A. Dž. (1994.) koji je radio na štandu za prodaju voća i povrća. Udarali su ga šakama i nogama, a na kraju i teglama. Zasmetala im je majica sa obilježjima Veleža, pa su zaustavili auto i nanijeli mladiću teže povrede.
Prošle godine Ultrasi su uoči gradskog derbija, u ranim jutarnjim satima demolirali ugostiteljske objekte u istočnom dijelu grada. Tom prilikom povrijedli su jednu žensku osobu.
Zadnji put Ultrasi su se u javnosti pojavili potkraj prošle godine korteom upriličenim u čast ubijenog ratnog zločinca i silovatelja Marka Make Radića.
Prošlosedmični napad na građane Donje mahale bio je samo logičan slijed svih dosadašnjih zlodjela ove takozvane navijačke grupe.
Mostarska policija godinama odbija javnosti dati odgovor na pitanje kako je moguće da se “huligani” nesmetano okupe na desnoj obali Neretve, bez problema se prošetaju kroz cijeli grad, dođu na lijevu obalu Neretve, maltretiraju građane, polupaju imovinu, a da se policija tek onda pojavi i nakon svega izda saopštenje o sukobu huligana.
Mogla bi se cijela knjiga napisati o fašističkom divljanju simpatizera Zrinjskog po mostarskim ulicama, a epilog tih divljanja je uvijek isti, do nekog sljedećeg puta.
Gradonačelnik Mostara imao je krajnje preciznu i reakciju za pohvalu kazavši, uz riječi osude, da je ovo bio napad na privatnu imovinu i građane Donje Mahale.
Rješavanje i ovog problema bit će jedan od ozbiljnijih testova za Kordića i Gradsko Vijeće.
Hasan nije gledao kuda ide Aida. Jer on je, zapravo, Aida iz filma Jasmile Žbanić. Zbog nesuglasica s režiserkom, umjesto UN-ovog prevodioca Hasana, u filmu možete vidjeti prevoditeljicu Aidu. Njena priča je priča Hasana Nuhanovića, ispričana u njegovoj knjizi Pod zastavom UN-a. U filmu Quo vadis, Aida? vrlo malo je fikcije. Likovi su stvarni, stvarni su događaji. Priča je istinita.
„Dijelom“, reći će nam Hasan Nuhanović koji je prvo preživio, a onda godinama kasnije radio na scenariju za film o prevodiocu u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice.
„Istina je još gora“, dodat će.
Hasan Nuhanović
Negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida, iza rata, dolazi ispred svoga stana u Srebrenici. Gospođa koju je zatekla pustila ju je unutra i predala porodične fotografije. U stvarnosti to i nije bilo tako. Bilo je gore.
„Čini mi se da sam 2000. godine otišao u Vlasenicu u svoj porodični stan. Otvorila mi je Vesna, supruga Milenka Stanića, koji nije bio tu. Milenko Stanić je u Vlasenici bio predsjednik SDS-a i jedan od ratnih gospodara. Vesna mi je otvorila vrata, vikala na mene i rekla mi što ti dolaziš. Otjerala me ispred moga stana“, opisuje Hasan scenu iz stvarnoga života.
Porodične fotografije će dobiti tek dvije godine kasnije. U Sarajevu ih mu je, zajedno sa diplomama, štednim knjižicama i značkama koje je sakupljao, predala jedna Srpkinja. Ona je prva živjela u stanu Nuhanovića koji su iz Vlasenice u Srebrenicu protjerani odmah na početku rata.
„Njena kćerka je bila djevojka mog druga Dejana Ostojića, Srbina koji je prije rata bio bubnjar u mom bendu. Oni su sačuvali moje fotografije“.
Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed Nuhanović
Fotografije su jedini dokaz da je Hasan Nuhanović imao porodicu. U filmu su uloge zamijenjene. Prevodilac je njegova majka (Aida) koja u bazi UN-a u Potočarima, u julu 1995. godine, pokušava da spasi svoja dva sina (Hamdiju i Esu) i supruga (Nihada). U stvarnom životu, prevodilac je sin Hasan koji moli holandske oficire pod zastavom UN-a da ostave njegovu majku Nasihu, oca Ibru i brata Muhameda u bazi u Potočarima. Ni u filmu, a ni u stvarnosti nije ih uspio uvjeriti.
„Ja sam dužan da do kraja svoga života pričam o hrabrosti moga Brace“, kaže Hasan.
Braco je bio nadimak Hasanovog brata Muhameda. U filmu Braco, dok ga UN-ovi vojnici izbacuju iz baze, baca cigaretu u stranu i govori Aidi da holandske vojnike više ne moli za njegov život. Ovako je to izgledalo u stvarnom životu. Prisjeća se Hasan Nuhanović.
Muhamed Nuhanović Braco
„Trebao je da napuni 21 godinu, 23. jula 1995. godine. Ja sam prvo molio da ostave sve troje. Kada sam morao da biram odredio sam da to bude barem brat. Mi smo se dogovorili još 1992. godine, na početku rata, kada bude stani-pani, da je prioritet u spašavanju najmlađi brat. Sve sam pokušao. I na kraju je Braco, vidim tu scenu i sada, ugasio cigaretu i rekao – „Ne moli ih više za mene, jebi im mater. Odoh“. I otišao je“.
Deceniju i po kasnije, forenzičari su u tuzlanskom Kliničkom centru istresli iz kutije ostatke ljudskog skeleta, jedne Leviske i vezane patike. Hasan je stajao iznad stola i na ostacima hlačama pročitao „Made in Portugal“.
Bracu Muhameda su pronašli u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika. Na istom području su, nekoliko godina ranije, u grobnici Čančari 5 pronašli i Hasanovog oca Ibru Nuhanovića.
U filmu „Quo vadis, Aida?“ to je Nihad Selmanagić, kojeg su UN-ovi vojnici izbacili iz baze u Potočarima, nakon što je njegova supruga, prevoditeljica, uzalud molila da ga spase. Njegov lik tumači Izudin Bajrović.
Vidjet ćete ga i u onoj sceni kada troje srebreničkih Bošnjaka u bratunačkom hotelu Fontana „pregovara“ sa Ratkom Mladićem. U fimu su to Nihad, Nesib i Ćamila
Scena iz filma: Nihad, Nesib i Ćamila ispred Fontane
U stvarnom životu su Ibro Nuhanović, Nesib Mandžić i Ćamila Omanović. Nesib Mandžić je jedini živ. Pronalazimo ga u Beču.
„Borim se za opstanak“, kaže nam u telefonskom razgovoru.
juli 1995.: Ibro Nuhanović, Ćamila Omanović i Nesim Mandžić ispred Fontane
Opstanak je riječ koja je obilježila njegov život. Ne zna ni sam kako je baš on određen da pred kamerama, u ime Srebreničana, pregovara sa Ratkom Mladićem.
„Nesibe, u tvojim je rukama sudbina tvog naroda. Il’ ćete opstati il’ ćete nestati“, izgovorit će mu Ratko Mladić dan prije nego će vojne i policijske snage Republike Srpske zpočeti masovne egzekucije srebreničkih Bošnjaka duž lijeve obale Drine.
Nesib Mandžić tokom svjedočenja u Hagu
Nesib Mandžić je preživio da svjedoči o genocidu. Film Jasmile Žbanić nije gledao.
„I ako je bilo malo odstupanja od stvarnih događaja, razumijem je. To je umjetnički pristup“, kaže nam Mandžić koji je trenutno na liječenju.
Problema sa zdravljem ima i Đermin Omanović. Četrnaest je godina imao kada su u julu 1995 godine odredili njegovu majku Ćamilu da sa Nesibom Mandžićem i Ibrom Nuhanovićem ide na pregovore u Fontanu gdje ih je čekao Ratko Mladić. Glumici Jeleni Kordić pripala je uloga njegove majke.
Jelena Kordić-Kuret kao Ćamila Omanović
„Nisam gledao film. Ne mogu“, kaže nam kratko Đermin Omanović koji danas živi u Mostaru.
„Imam dvoje djece i imam unuka“, govorila je u bratunačkoj Fontani Ćamila Omanović.
„Tako mlada, a već baka“, upitat će Ratko Mladić.
Ćamila Omanović na pregovorima s Mladićem
Koji sekund kasnije, vidi se i u filmu i na autentičnim snimcima, Ćamila navodi da je išla u razred sa nekim od oficira prisutnim na sastanku u Fontani.
„Kada se vratila, rekla nam je da još je neki školski kolega kazao da će biti djece na ražnju“, svjedoči njen sin.
Bila je toliko uplašena da je pokušala izvršiti samoubistvo. Spasili su je. Kasnije je od Đermina i njegove sestre tražila da se razdvoje.
„Mislila je da će nas dvoje okrenuti na ražnju ako nas vide s njom. Nismo htjeli“, sjeća se Đermin.
Đermin i Ćamila Omanović u Srebrenici 1994. godine
Kada su krenuli konvoji sa ženama i djecom prema Tuzli, Ćamila se sa sinom i kćerkom i unučetom uspjela ukrcati na jedan kamion.
„Čim je kamion krenuo, ona je iskočila. Nije htjela rizikovati da bude u našoj blizini pa da nas zbog nje ubiju. Sestra i ja smo otišli do Kladnja“, kaže Đermin.
Ćamila Omanović i Ibro Nuhanović na pregovorima u Fontani
Ćamila je, ipak, uspjela doći do Tuzle. Kasnije će postati svjedok pred Haškim tribunalom. Umrla je 2007. godine od posljedica srčanog udara. Neki drugi udar, pretpostavlja se u potiljak, u julu 1995. godine usmrtio je njenog kolegu s pregovora iz Fontane Ibru Nuhanovića. U grobnici Čančari 5, u selu Kamenica kod Zvornika koje je „skrivalo“ više od deset masovnih grobnica, pronašli su pola njegovih kostiju. Lobanja mu je, sa stražnje strane, bila smrskana. S Ibrinim kostima je pronađena i UN-ova kartica izdata na ime Hasan Nuhanović.
Kamenica – selo masovnih gobnica
„Bila je istekla. I dao sam je bratu Muhamedu kada je krenuo iz baze. Nekako sam mislio da će ga spasiti. To što je kod oca pronađena kartica dokaz je da su u bili zajedno“, misli Hasan.
Ibro i Muhamed Nuhanović vjerovatno su strijeljani u Domu kulture u selu Pilica kod Zvornika. U filmu, dok zatočene Bošnjake ubijaju u Domu kulture, okolni mještani, Srbi, na balkonu ispijaju kafu. Na tom je mjestu ubijeno oko 600 ljudi.
Dom kulture u Pilici, mjesto srijeljanja
Par kilometara dalje, na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji Branjevo, strijeljano je još 1.200. Dan kasnije, 17. jula nastali su i satelitski snimci na kojima se vide tijela ubijenih na Branjevu. Kasnije će ih tu zakopati, a potom i prebaciti u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u Kamenici. Tu su, rekosmo, pronašli Bracu i Ibru. Tu je pronađena i istekla kartica UN-a.
Branjevo: tijela 1200 strijeljanih Srebreničana
Emir Suljagić je imao jednu takvu. I on je bio UN-ov prevodilac u Srebrenici. U filmu se zove Tarik i glumi ga Alban Ukaj.
„Momci, moj život je za Oskara“, reći će nam netom nakon što je „Quo vadis, Aida?“ nominovana za nagradu Američke filmske akademije.
Scena koja će obilježiti njegov život je kada prevodilac Tarik (Emir Suljagić) na mašini kuca spisak lokalnog stanovništva angažovanog u bazi u Potočarima.
„Upisao sam na jednom spisku 18 imena. Osamnaesti je Braco, Hasanov brat Muhamed. Naveo sam da je odnedavno angažovan kao čistač u bazi“, sjeća se Suljagić, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.
Holandski su vojnici prekrižili Bracu i na kraju ga izbacili iz baze zajedno sa ostalim stanovništvom. Ubijen je kao i 239 drugih ljudi čija je imena Emir Suljagić stavio na drugi spisak koji je predao zamjeniku komandanta holandskog bataljona UN-a, majoru Robu Frankenu.
Emir Suljagić, (foto: Gracija.info)
„Na taj sam spisak stavio imena svih onih koji su bili u bazi i koji su mi htjeli dati podatke. Htio sam da postoji neki trag i da ih pokušamo spasiti. Bilo ih je 239 i među njima moj đedo Sadik Hasanović, imam, koji je imao nekih 75 godina. Kasnije sam dodao i Hasanove roditelje i brata. Sve su ih izbacili iz baze“, svjedoči Emir.
Na tom spisku je bila i majka Hasana Nuhanovića. Nasiha je bila u konvoju kojeg su vojne i policijske snage Republike Srpske ispratile prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Nedaleko od linije razgraničenja odvojena je od ostalih saputnica. Odvedena je, zajedno sa još šestero ljudi, u selo Jarovlje kod Vlasenice. Ubijeni su i zapaljeni.
„Pronašli smo njene ostatke u jesen 2009. godine na jednom smetljištu kod Vlasenice“, kaže nam Hasan.
Vlasenicom je, da se vratimo na početak teksta, upravljao Milenko Stanić. To bi, uz neka odstupanja od stvarnih činjenica, trebao biti Joka iz filma „Quo vadis, Aida?“. Njegova je uloga pripala Emiru Hadžihafizbegoviću. Njegova je porodica uselila u stan Nuhanovića. Njegova je supruga Vesna otjerala Hasana Nuhanovića ispred vrata stana. I nije mu predala porodične fotografije koje su pripadale Nasihi, Muhamedu i Ibri Nuhanoviću. Stvarnim likovima iz filma Quo vadis, Aida. Jer, stvarnost je uvijek gora.
Oskudno odjevena Jelena Majstorović posljednjih dana pozira u Dubaiju. Godinama ova šefica Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja Uprave za indirektno oporezivanje na društvenim mrežama pokazuje luksuz u kojem živi. No, podatke o stvarnoj imovini najbliže saradnice direktora UIO Mire Džakule ne možete pronaći. Više puta su istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) pokušali zadokumentovati njene sumnjive poslove. Međutim, policijske akcije bi svaki put, zbog dojave, propale. Jedna takva propala je 2018. godine kada je Tužilaštvo BiH istraživalo Jelenu Majstorović, a ona tokom istrage apartman kupljen na Jahorini prebacila na svoga svekra. To joj je bila ukupno šesta nekretnina, ako uključimo i stan sa pripadajućim zemljištem u Prnjavoru koji se vodi na njenom suprugu Zoranu Majstoroviću. Nekretninama ćemo se vratiti malo kasnije. Sada ćemo ukratko podsjetiti na njenu karijeru.
Jelena Majstorović
Prije nego je zaposlena u UIO, Jelena Majstorović je živjela u Prnjavoru i posjedovala “Ford Mondeo”. Nakon toga je krenuo njen vrtoglavi uspon. I finansijski i službeni.
“Jelena Majstorović postavlja se na radno mjesto šef Grupe za sprječavanje krijumčarenja i prekršaoa u Regionalnom centru Banja Luka, Odsjek za provedbu propisa, Uprava za indirektno oporezivanje, počev od 15. 6. 2020. godine”, piše u Službenom listu BiH.
To je bilo njeno posljednje unapređenje u UIO. Prije toga Jelena Majstorović bila je službenica za sprječavanje krijumčarenja. I bila je vrlo bliska rukovodstvu UIO. U međuvremenu je u Upravu za indirektno oporezivanje uspjela zaposliti i kćerku Janu Majstorović.
kćerka Jana Majstorović
Sada se vratimo imovini Jelene Majstorović. Prema dokumentima koji su u posjedu Istrage, ona u Prnjavoru posjeduje dva stana. Jedan je uknjižen na njenom surpugu i nalazi se na broju 10 na Trgu srpskih boraca. Površina stana je 74 kvadrata. Poreznoj upravi je prijavljeno da je plaćen 60 hiljada maraka, ali u imovinskom kartonu je navedeno da vrijedi 90 hiljada KM. Tri ulaza dalje, na broju 16, nalazi se drugi stan. Ovaj je u vlasništvu 1/2 i uknjižen je na Jelenu i njenog supruga Zorana Majstorovića. U Grčkoj ulici u Banja Luci šefica Grupe za krijumčarenje bi trebala imati stan od 95,5 kvadrata. Malo dalje, u banjalučkoj ulici Jevrejska, ona posjeduje stan od stotinu kvadrata. Tu su, u Banja Luci, kupljene i dvije garaže uknjižene na njeno ime. Osim toga, u Banja Luci, u ulici Jovana Dučića, posjeduje stan i garažu vrijednosti oko 238 hiljada maraka, stečen na osnovu Ugovora o poklonu.
Prema dokumentu koji je u posjedu istražnih agencija, Jelena Majstorović danas vozi Audi A6. Njena kćerka je vozila Golf VI, a danas vozi Mercedes. Na suprugu su bila prijavljena dva automobila, Ford i Golf.
Kako je Jelena Majstorović radila u UIO najbolje svjedoči događaj iz 2018. godine. Ona je, naime, u julu te godine kontrolisala zlatarsku radnju „SILVER SHOP ATLANTIS“ u Bihaću. Iako je u njenon rokovniku bilo navedeno da je zaplijenjeno 1733 grama zlata, u Potvrdi o privremeno oduzetom predmetu je navedeno da je u pitanju količina “cirka 1012,8 grama”. To znači da je 700 grama zlata isparilo do kontrole do zapisnika koji je sa svojim kolegom Radenkom Popovićem sačinila Jelena Majstorović.
Program reformi isto je što i ANP, odnosno Godišnji nacionalni program. Bosna i Hercegovina je pretendent za članstvo u NATO-u i nalazi se u MAP-u, odnosno aktivirala je Akacioni plan za članstvo u Savezu. To proizilazi iz dokumenata koje su sredinom aprila ove godine iz sjedišta NATO-a dostavljeni bh. vlastima. Istraga je u posjedu ove dokumentacije i objavljujemo ključne detalje.
“Kao pretendenti za članstvo u NATO-u, zemlje koje imaju godišnji nacionalni Program ili koje učestvuju u Akcionom planu za članstvo u NATO-u imaju drugačije politički odnos sa Savezom. Istovremeno, ova tri partnera (Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina) u velikoj mjeri koriste gore opisane partnerske alate, pa će tako imati značajnu korist od učešća u ITPP procesu. Prema ITPP-u, Gruzija i Ukrajina će i dalje podnositi svoje godišnje nacionalne programe, a Bosna i Hercegovina će i dalje podnositi svoj Program reformi”, navedeno je u prilogu dokumenta kojeg je predstavnici NATO-a 9. aprila ove godine uručili bh. ambasadoru u Savezu Mitru Kujunžiću.
Da su ANP (Godišnji nacionalni program) i Program reformi u istoj ravni, vidi se na nekoliko mjesta u ovom dokumentu NATO-a. Tako pod tačkom 2. ovog dokumenta piše da se “svake godine od tri partnera očekuje da saveznicima predstave svoje nacionalne dokumente o reformi (ANP za Ukrajinu i Gruziju i Program reformi za BiH).
“Krajem godine NATO daje konsolidovani dokument u vezi sa napretkom koji je partner ostvario u područjima koje pokriva ANP/Program reformi, uključujući reforme odbrane. Ova procjena koju će usaglasiti saveznici daje preporuke za dalje aktivnosti na strani partnera, a u vezi s političkim i ekonomskim pitanjima, odbranom i sigurnosti, resursima, sigurnosnim i pravnim pitanjima koji se odnose na njihove euroatlanske aspiracije”, piše u dokumentu koji je u posjedu Istrage.
ANP/Program reformi
Ovi dokumenti su dostavljeni bh. institucijama kako bi bile obaviještene da NATO uvodi i novi proces nazvan ITPP (Individually Tailored Partnership Programme), odnosno Individioalno prilagođeni program partnerstva. Taj proces (ITPP) će biti komplementaran i dodan ANP/MAP. Dok ANP pokriva puni spektar pitanja koja se odnose na partnerske aspiracije za članstvo u NATO-u i koncentrisan je na nacionalne obaveze država u tom pogledu, ITPP će NATO-u omogućiti da s partnerom dogovara o prioritetima saradnje i da procjenjuje njihov zajednički nastup u tom poduhvatu.
“O strateškim ciljevima ITPP-a će se dogovarati svake četiri godine i oni reflektiraju partnerove vlastite prioritete i napore koji su identifikovani u njihovim nacionalnim ANP dokumentima (Za Gruziju i Ukrajinu i Programu reformi za BiH.”, navedeno je u dokumentu.
Žurno šuti Tužilaštvo BiH. Secesionizam i rušenje ustavnog poretka nije u njihovoj nadležnosti. Nema saopćenja Borisa Grubešića u kojem navodi da je državno tužilaštvo, nakon najave Milorada Dodika o formiranju “platforme za mirno razdruživanje BiH”, “formiralo predmet”. Neće Gordana Tadić formirati predmet o “non paperu”. Prosto, ne stiže. Istražuje botove, respiratore ubice, raspisuje potjernice za karikaturistima, fotomontažerima i svim ostalim neistomišljenicima Fahrudina Radončića, Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Ni Avaz ne saznaje da će danas, sutra ili nekad u boljoj budućnosti biti održan hitni sastanak u Tužilaštvu BiH na kojem će glavna tužiteljica sa svojim saradnicima “razmotriti dalje korake” u vezi sa Dodikovom najavom podjele države. Nema Džermina Pašića na uviđaju u Banskom dvoru i na Mrakovici. Ne idu istražitelji SIPA-e u Narodnu skupštinu Republike Srpske da obave “žurni uviđaj” i izvijeste novinare da se odluke o “formiranju platoforme” ne nalaze u prostorijama u kojima bi trebale biti.
Nema više u Tužilaštvu BiH “omota spisa” da bi se “formirao predmet” o podjeli države. Nema papira, sve je potrošeno na formiranje predmeta o šest neuspjelih atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Ne stižu, okupirani su opsežnom istragom u predmetu “bot do bota”, fomiranog zbog vrijeđanja na društvenim mrežama Senada Hadžifejzovića i njegovih historijskih intervjua sa glavnom državnom tužiteljicom tokom kojih slučajno pronalazi fotografiju iz studentskih dana Gordane Tadić (o, kako to samo emotivno bilo). Ne stižu formirati predmet o podjeli države jer Ćazim Hasanspahić istražuje kako je SIPA “uhitila” Josipa Šimića zbog izmišljitine o prisluškivanju Gordane Tadić. Nemaju vremena državni tužitelji Oleg Čavka i Vedrana Mijović da se bave Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom, jer se bave anonimnim prijavama koje im dostavlja savjetnica Aljoše Čampare. Ne mogu naći slobodnog vremena sa ispitaju Milorada Dodika jer svoje vrijeme troše na saslušanje svjedoka Muhameda Ajanovića.
Ne izvještava nas Raport da su im u Tužilaštvu BiH potvrdili “formiranje predmeta” o “non paperu”. Ne, to nije bitno jer se time “skreće pažnja” sa “respiratora ubica” od kojih je na Face TV-u umrlo sedam, a na saslušanju u kantonalnom tužilaštvu “dvoje”, ali “zbog zaštite novinarskog izvora”, ne smiju odati imena umrlih.
Gdje je, zaboga, Gordana Tadić? Ne oglašava se, nema je. Nestala je kao ikona svetog Nikole koju je Dodik poklonio Sergeju Lavrovu pa mu je ovaj vratio zbog toga što je ukradena. Zna li neko gdje se uopće nalazi “formirani predmet” o nestanku te ikone?
Gdje je sada ono “žurno” saopćenje Borisa Grubešića kada Milorad Dodik najavljuje secesiju? Ima li sada elemenata krivičnog djela “raspirivanje rasne, etničke i međunacionalne mržnje”, ili je to krivično djelo rezervisano samo za procesuiranje “botova iz dijaspore” čije fotomontaže ni Facebook ne smatra uvredljivim?
U kojoj je fazi “formirani predmet” o neustavnom i zabranjenom referendumu o danu Republike Srpske? Šta bi sa onim predmetom “poljska bolnica” Republike Srpske? Ima li ikakvih uviđajnih radnji i izuzimanja dokumentacije iz turističke agencije koja je nabavljala medicinsku opremu za institucije Republike Srpske? Nema.
Nego, u kojoj je fazi “formirani predmet” u slučaju plinovod u Brodu? Ah, da, taj “predmet nije fomiran” jer Tužilaštvu BiH nije interesantno to što je Hrvatska, pod okriljem noći, ispod rijeke Save, nezakonito provukla plinovodne cijevi za rusku rafineriju u BiH.
Možemo tako “neriješene slučajeve” iz Banja Luke i Mostara nabrajati unedogled, ali nema potrebe. Kome do sada nije jasno, neće mu biti jasnije ni nakon ovog teksta.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
