Istaknuto

Istaknute objave

Objavljena kompletna presuda u predmetu Stanišić i Simatović: Slobodan Milošević na čelu udruženog zločinačkog poduhvata u BiH i Hrvatskoj

Bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević bio je dio udruženog zločinačkog poduhvata u BiH i Hrvatskoj. Ovo je suština presude   Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Hagu protiv bivših čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Kompletna presuda Pretresnog vijeća objavljena je u petak na web stranici Mehanizma. Podsjećamo, 30. juna ove godine Stanišić i Simatović su osuđeni na po 12 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosanskom Šamcu. Za druge zločine su oslobođeni. Kako je saopćeno tada, Raspravno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s određenih područja u BiH i Hrvatskoj. Vijeće je, prema tada objavljenom sažetku presude, utvrdilo kako su oni znali za udruženi zločinački poduhvat ali je rečeno da tužitelji nisu dokazali da su njih dvojica, s ostalim učesnicima, dijelili tu zločinačku namjeru. Prilikom objave presude, Pretresno vijeće je potvrdilo kako je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj nasilno i trajno uklonjanje nesrpskog stanovništva za koji su Stanišić i Simatović znali, ali nije pronađeno dovoljno dokaza ga su ga i pomagali. Ko su bili članovi tog UZP-a, tada nije saoopćeno. Međutim, u presudi koju je Mehanizam u petak objavio, a koja sadrži 296 stranica, precizirano je ko su bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata.

dio presude Stanišiću i Simatoviću

“Pretresno vijeće zaključuje da je zajednički zločinački cilj, kako je gore definisano, dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Republici Srpskoj, sa ključnim članovima, između ostalih i koji su varirali ovisno o o području i vremenu izvršenja zločina, a to su Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić  Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan“, navedeno je u presudi pod tačkom 380.

Time je i zvanično utvrđeno da je Srbija odgovorna za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine i Hrvatske te da je Slobodan Milošević bio član udruženog zločinačkog poduhvata.

Pretresno vijeće stoga nalazi van razumne sumnje dokazano da je, barem od avgusta 1991. godine, i sve vrijeme relevantno za zločine za koje se tereti u optužnici, postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno uklone, činjenjem zločina progon, ubistva, deportacije i nehumana djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvati, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, sa velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, navedeno je presudi Mehanizma.

Iako je 29. juna 2001. godine prebačen u Haag, bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije nikada nije osuđen za ratne zločine za koje je bio optužen. Prva optužnica protiv njega podignuta je u maju 1999. godine zbog zločina na Kosovu.  U oktobru 2001. godine optužen je za zločine u Hrvatskoj, dok prva optužnica za zločine u BiH podignuta 22. novembra 2001. godine. Godinu kasnije ta optužnica je izmijenjena.

“U optužnici se navodi da je Slobodan Milošević je učestvovao u UZP koji je nastao pre 1. avugusta 1991, a trajao je najmanje do 31. decembra 1995. Među pojedincima koji su uzeli učešća u UZP bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović (zvani “Frenki”), Vojislav Šešelj, Radovan Stojičić (zvani “Badža”), Željko Ražnatović “Arkan” i drugi poznati i nepoznati učesnici. Svrha tog UZP bila je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prije svega bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih dijelova teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Prema navodima optužnice, tokom relevantnog perioda Slobodan Milošević je bio predsednik Republike Srbije i u tom svojstvu vršio je efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na učesnike u UZP te je, sam ili u dogovoru s drugim poznatim i nepoznatim licima, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, MUP, JNA i kasnije VJ, armije bosanskih Srba (VRS), kao i srpske paravojne jedinice. Navodi se da je od 1. marta 1992. ili približno od tog datuma pa do 31. decembra 1995, Slobodan Milošević, djelujući sam ili u dogovoru sa drugim učesnicima UZP, planirao, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje široko rasprostranjenog ubijanja hiljada bosanskih Muslimana tokom i nakon preuzimanja vlasti nad teritorijama u Bosni i Hercegovini; zatočenja hiljada bosanskih Muslimana u zatočeničkim objektima u Bosni i Hercegovini u životnim uslovima sračunatim da dovedu do djelimičnog fizičkog uništenja ovih grupa, naročito gladovanjem, zagađenom vodom, prisilnim radom, neadekvatnom ljekarskom njegom i konstantnim fizičkim i psihičkim nasiljem. Kao saizvršilac UZP, Milošević se takođe teretio za istrebljenje ili ubistvo i prisilno premiještanje i deportaciju hiljada bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti. Optužbe takođe uključuju brojna djela hotimičnog i bezobzirnog uništavanja kuća, druge javne i privatne imovine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, njihovih kulturnih i vjerskih ustanova, historijskih spomenika i drugih svetih mjesta i oduzimanje i pljačku imovine bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih civila nesrpske nacionalnosti”, piše na stranici ICTY-a.

Suđenje, međutim, nikada nije okončano, jer je Milošević umro 11. marta 2006. godine, amo nekoliko sedmica prije predviđenog završetka glavnog pretresa.

“Nakon završetka izvođenja dokaza Tužilaštva, Pretresno vijeće je preispitalo sve dokaze i donijelo Odluku da bi razuman sudija našao dovoljno osnova da potkrijepi svaku osporavanu tačku u optužnici protiv Slobodana Miloševića, sa izuzetkom nekih mjesta zločina pomenutih u nekim od tačaka Optužnice. Ova Odluka nije značila da su sudije trebale da ga osude ili da bi ga osudile”, navedeno je na stranici ICTY-a.

Međutim, u presudi protiv Stanišića i Simatovića Pretresno vijeće je utvrdilo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata čiji je član bio – Slobodan Milošević.

Pretresi u Insititutu za javno zdravstvo RS kasne više od godinu: Zbog propusta državnog tužioca Ćazima Hasanspahića sa računa “Travel4fun” i uhapšenog Markovića nestalo 260 hiljada maraka

Po nalogu Republičkog javnog tužilaštva, specijalnog odjela za korupciju, organizovani i teže oblike privrednog kriminala MUP Republike Srpske pretresao je u srijedu Institutu za javno zdravstvo RS, kao i na više drugih lokacija koje su u vlasništvu privatnih privrednih subjekata.

“Pretresi se vrše u okviru istrage u vezi sa spornim javnim nabavkama medicinske opreme i to je sve što možemo za sada reći. Više informacija biće poznato nakon što pretresi budu završeni” kazala je za Oslobođenje Dragica Tojagić, portparolka Republičkog javnog tužilaštva RS.

No, ova akcija dolazi sa velikim zakašnjenjem. I za to nije krivo Republičko javno tužilaštvo iz Banja Luke, već Tužilaštvo BiH. Naime, zbog propusta Tužilaštva BiH, odnosno postupajućeg državnog tužioca Ćazima Hasanspahića, najmanje 260 hiljada budžetskih maraka iz Republike Srpske, namijenjenih za nabavku zaštitnih maski od turističke agencije “Travel4fun” nestalo je bestraga. Sve ovo proizilazi iz dokumentacije koja je u posjedu Oslobođenja i portala Istraga.ba, a koja dokazuje da Tužilaštvo BiH, za razliku od slučaja “Srebrena malina”, u Republici Srpskoj nije bilo tako ažurno u svojim istragama. Evo dokaza i hronologije.

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske  10. aprila 2020. godine, po pregovaračkom postupku bez objave obavještenja potpisao je ugovor sa turističkom agencijom “Travel4fun” iz Banja Luke kojom je ugovorena nabavka medicinskih zaštitnih odijela i maski, te profesionalnih nekonaktnih digitalnih termometara. Vrijednost ugovora kojeg je potpisao direktor Instituta Branislav Zeljković iznosila je 2,6 miliona maraka. Zbog brojnih kršenja zakona prilikom zaključivanja ugovora, Tranparency International BiH dostavio je Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci prijavu protiv odgovornih osoba u Institutu za javno zdravstvo Republike Srpske. Nešto ranije, i Udruženje RESTART iz Banja Luke dostavilo je SIPA-i informacije o ovoj sumnjivoj nabavci i “predmet je formiran”. Odmah po prijemu prijave, SIPA je započela prikupljanje dokaznog materijala, a o svemu je obaviješteno i Tužilalaštvo BiH, odnosno postupajući tužilac Ćazim Hasanspahić. Tako je utvrđeno da je sa računa Instituta za javno zdravstvo RS-a novac sukcesivno prebacivan na račun turističke agencije “Travel4fun”. Istovremeno, turistička agencija je novac prebacivala na privatni račun vlasnika i direktora agencije – Saše Markovića. Prema dokumentaciji Oslobođenja i portala Istraga.ba, sa računa agencije “Travel4fun” na privatni račun Saše Markovića, otvoren u NLB Banci u Banja Luci, od 29. aprila do 16. juna je prebačeno ukupno 376 hiljada maraka. Dakle, novac kojeg je Insititut uplatio turističkoj agenciji, odmah je, po osnovu fiktivnih ugovora o pozajmicama, prebacivan na privatni račun Saše Markovića. Državna agencija za istrage i zaštitu – SIPA, utvrdila je, potom, da je Marković sa svog računa podigao 250 hiljada maraka gotovine. Tom novcu se danas gubi svaki trag. S obzirom na to da su uočili sumnjive transakcije, službenici Finansijsko-obavještajnog odjela SIPA-e su odlučili  blokirati račune Travel4funa i Saše Markovića. Po Zakonu o sprječavanju pranja novca, pripadnici FOO-a SIPA-e mogu sve sumnjive račune blokirati na period od pet dana. U tom periodu, obično, postupajući tužilac traži od nadležnog suda izdavanje naredbe o blokadi računa koja može trajati sve do okončanja krivičnog postupka. Finansijsko obavještajni odjel  SIPA-e račune Travel4funa i Saše Markovića je blokirao 17. juna 2020. godine u 8 sati i 45 minuta. Blokada računa je isticala pet dana kasnije, odnosno 23. juna 2020. godine. Iako je bio obaviješten o sumnjivim transakcijama i privremenoj blokadi računa, postupajući državni tužilac Ćazim Hasanspahić, inače desna ruka Gordane Tadić, ne reagira odmah, pa tek 24. juna u popodnevnim satima, pred kraj radnog vremena, upućuje Sudu BiH prijedlog za blokadu računa “Travel4fun” i Saše Markovića.

U međuvremenu, 23. juna u 8 sati i 45 minuta je istekla blokada računa koju je uspostavio FOO SIPA-e, tako da su Saša Marković i Travel4fun imalo na raspolaganju najmanje 48 sati da podignu i preostali novac sa računa. Upravo tu mogućnost Saša Marković i koristi, te 24. juna, sa svog računa, podiže oko 10 hiljada maraka u kešu, pa se i tom novcu gubi svaki trag. Treba napomenuti da je zbog objektivnih rokova, Sud BiH najkasnije u četvrtak popodne ili u petak ujutro mogao donijeti rješenje o blokadi računa, što znači da je Ćazim Hasanspahić ostavio banjalučkom biznismenu dovoljno vremena da sa računa povuče sav novac koji mu je uplaćen sa računa Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Ono što je posebno indikativno, je dopis NLB banke AD Banja Luka dostavljen SIPA-i 26. maja 2020. godine. Naime, već na osnovu tog dokumenta bilo je jasno da Travel4fun prebacuje novac na privatni račun Saše Markovića, Dakle, Tužilaštvu BiH je nakon toga trebalo tačno 29 dana da od Suda BiH zatraži blokadu Markovićevih računa i njegove firme Travel4fun. Upravo u tom perodu, Marković je podigao preko 260 hiljada maraka keša i tom novcu se gubi svaki trag.

Na kraju, Tužilaštvo BiH je odlučilo da ne provodi istragu u ovom predmetu. Spis je završio u Republičkom javnom tužilaštvu.

 

 

Evropski sud za ljudska prava presudio: Bh. radnici su bili robovi u Azerbejdžanu!

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio je četvrtak u korist 33 bh. državljanina koji su podnijeli tužbu protiv Azerbejdžana, navodeći da su žrtve trgovine ljudima i da ova država nije poduzela ništa da istraži krivična djela koja su prema njima počinjena.

U pitanju su radnici koji su, preko firme bh. firme “SerbAz”, od 2006. do 2009. godine radili u Azerbejdžanu na velikim građevinskim projektima. Ovi radnici su, zapravo, imali status robova. Jedan od njih je Seudin Zoletić, radnik iz Živinica koji je i podnosilac ove tužbe Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

“Bili smo u jako teškoj situaciji. Bez novca. Bez hrane, Bez ičega“,  govorio je Zoletić u svojoj ispovijesti novinarima.

Mnogi radnici, kako je Zoletić ispričao novinarima u dokumentarnom filmu “Izgradnja Bakua: Ropstvo u srcu Azerbejdžana”, živjeli su u lošim uslovima, radeći po 12 sati dnevno. Neki su i pretučeni, a jedan je radnik preminuo na njegovim rukama.

Na ovim projektima je bilo angažovano oko 700 radnika iz BiH, Srbije i Makedonije. Bh. državljani, njih 33 sa Zoletićem na čelu, tužili su Azerbejdžan. Sud u Strazburu je u četvrtak presudio u njihovu korist i naložio da im da se isplati po 5000 eura nematerijalne štete, dok je odštetni zahtjev za materijalnu štetu – odbijen.

“Sud je uzeo u obzir opći opis radnih i životnih uvjeta navedenih u parničnom zahtjevu podnositelja zahtjeva, kao i dodatni materijal na koji su se oslanjali pred domaćim sudovima i Sudom. Tačnije, pozvali su se na izvještaj (“ASTRA” izvješće) od 27. studenog 2009. koji su pripremile tri nevladine organizacije iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske u suradnji s Azerbajdžanskim migracijskim centrom (“AMC”). Ovaj izvještaj pruža detaljniji prikaz navoda koji se odnose na postupanje prema radnicima od strane Serbaza i sadrži dodatne informacije o potencijalnoj situaciji prisilnog ili obveznog rada i trgovine ljudima”, navedeno je u odluci Evropskog suda za ljudska prava.

Nadalje, navodi Sud, bila su prisutna i tri sastavna elementa trgovine ljudima.

“Činjenica da su podnositelji zahtjeva bili regrutirani u Bosni i Hercegovini, da ih je grupa dovela u Azerbajdžan od strane privatne tvrtke i da su se zajedno nastanili u za to predviđenom smještaju, koji navodno nisu mogli napustiti bez dopuštenja poslodavca”, navedeno je u presudi.

Tužilaštvo BiH je, podsjećamo, u julu 2014. godine podiglo optužnicu protiv bh- državljanina Bože Vučenovića, vlasnika firme “SerbAz”, i njegovih saradnika.

“Sud Bosne i Hercegovine je dana, 07. jula 2014. potvrdio optužnicu kojom se optuženi Božo Vučenović tereti za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom trgovina ljudima i krivičnim djelom pranje novca, a optuženi: Rade Ljubičić, Saša Lipovac, Safet Turanović, Rasim Turanović, Nenad Tatić, Slaviša Kojić, Zoran Dmitrović, Zoran Kalajdžić, Novak Ćirić, Nedeljko Vučenović i Miroslav Vučenović za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom trgovina ljudima, a optuženi Milan Vučenović za krivično djelo organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom pranje novca”, navedeno je na stranici Suda BiH.

Glevni optuženi su, pravosnažnom presudom iz aprila ove godine, oslobođeni odgovornosti.

Isti sud, Sud BiH, pravosnažno je osudio Božinog brata Srpka Vučenovića na godinu dana zatvora zbog pranja oko dva miliona maraka nastalih trgovinom ljudima u Azerbejdžanu.

Proglašen je krivim što je od septembra 2008. do maja 2013. na svoje račune, otvorene u nekoliko banaka u Republici Srpskoj, primio novac u iznosima od oko 730.000 američkih dolara i 512.000 eura, pribavljen izvršenjem krivičnog djela.

Novac mu je, prema presudi, uplaćivan od off-shore kompanija s Novog Zelanda, Paname i Velike Britanije, njegove braće Bože i Milana Vučenovića, kao i njima poznatih osoba iz Azerbejdžana. Srpko Vučenović je po nalogu brata Bože kupovao nekretnine i opremu u BiH iako je mogao znati da novac potiče od krivičnog djela, navodi se u obrazloženju presude.

Za razliku od bh. vlasti koje su uradile kakvu-takvu istragu u ovom slučaju, pravosuđe u Azerbejdžanu nije poduzelo ništa. Upravo to je bio razlog da Evropski sud za ljudska prava presudi u korist 33 bh. državljanina koji su, preko Vučenovićevih kompanija, bili angažirani u Azerbejdžanu.

Kako su propali rudnici: U Kreki zaposleno devet žurnalista, sindikalacima najveće plaće, mašine otpisivane deset dana nakon isteka garantnog roka, a bivši direktor Breze, koji je napravio milionske gubitke, pred Vladom “traži pravdu” za rudare

Zagrljaj s komoratima i fotografisanje za društvene mreže. Muškarac sa brkovima i bradom, što pozira krajnje desno na fotografiji ispod ovog pasusa, zove se Suad Ćosić. Došao je iz Breze, gdje je zaposlen u tamošnjem rudniku. Pred zgradom Vlade FBiH, sa drugim je rudarima, tražio poboljšanje rudarskog standarda.

Suad Ćosić na protestima pred Vladom FBiH

Sada malo googlamo njegovo ime. Suad Ćosić je bio direktor Rudnika Breza od 2011. do druge polovine 2015. godine. U ovoj posljednjoj godini njegovog mandata Rudnik Breza je poslovao sa gubitkom od 22 miliona maraka. Kada je odlazio s pozicije direktora, ovaj današnji borac za rudarska prava, iza sebe je ostavio službeni akumulirani gubitak u iznosu od 89 miliona maraka, dok su obaveze iznosile 110 miliona maraka.

“Bez daljnjeg izražavanja mišljenja s rezervom, skrećemo pažnju da tekuće obaveze premašuju tekuću imovinu društva za 69.437.000 KM. Te okolnosti, uz ostala pitanja ukazuju na postojanje značajne neizvjesnosti koja stvara značajnu sumnju u sposobnost društva na nastavi s vremenski neograničenim poslovanjem”, navodi se u revizorskom izvještaju o poslovanju Rudnika Breza,  koji je 2015. godine objavila Novinska agencija Patria.

Te godine, pokazuju službeni podaci, u Rudnik Breza je investirano 5 miliona maraka. Ali proizvodnja nije unaprijeđena. Naprotiv.

Suad Ćosić, tadašnji direktor Rudnika Breza, tokom čijeg su mandata nastali najveći gubici, u utorak je pred zgradom Vlade Federacije, zajedno sa još nekoliko stotina rudara iz rudnika koji posluju pod okriljem Elektroprivrede BiH, tražio poboljšanje rudarskog standarda. Najveći broj prosvjednika stigao je iz tuzlanskih rudnika koji posluju pod imenom “Kreka”. Zaključno sa 2020. godinom, ovo zavisno društvo ima obaveze u iznosu od 340 miliona maraka. U decembru 2019. godine, obaveze Kreke iznosile su 183 miliona maraka. Dakle, obaveze su povećane za skoro 160 miliona maraka, iako je od 2015. godine do kraja 2020. u to zavisno društvo investirano 73 miliona maraka. Prihodi Kreke tokom 2020. godine bili su 80 miliona. Tokom 2009. godine, prihodi su iznosili 144 miliona maraka. Procijenjeno je da Kreka ima viška 500 zaposlenih. A kako se zapošljavalo u Kreki, dokazuje podatak da je u tom rudniku, na puno radno vrijeme, zaposleno devet diplomiranih žurnalista. Više nego u većini redakcija bh. portala. U tom Rudniku je zaposlen i Sinan Husić. To je onaj sindikalista što je predvodio proteste ispred zgrade Vlade FBiH. Predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić prima najveću plaću u Rudniku Kreka Tuzla. Štaviše, ovaj sindikalac znatno je plaćeniji i od generalnog direktora najvećeg rudnika u Federaciji BiH. Husićev kolega, Zuhdija Tokić, inače predsjednik Sindikata Rudnika Kreka, na trećem je mjestu rang liste najplaćenijih radnika u ovom rudniku koji zapošljava 2063 osobe i koji grca u dugovima. Nakon što mu bude odbijeno 227 KM poreza, na račun Sinana Husića biva isplaćeno – 2.499,75 KM. Što je ubjedljivo najveća plaća u Rudniku Kreka Tuzla. Ali nisu plaće najveći problem rudnika. Dokumenti iz Rudnika Kreka Tuzla, koji su u posjedu Istrage, otkrivaju da su, recimo, deset nakon isteka garantnog roka u otpisivani buldožeri nabavljani kroz investiticijski program Elektroprivrede BiH, te da su za milionske iznose slične mašine iznajmljivane od privatnika.

U postupku dokapitaliazacije, Elektroprivreda BiH je 2014. godine obezbijedila novac za nabavku šest buldožera za potrebe površinsklih kopova “Šikulje” i “Dubrave”, koji posluju pod okriljem Rudnika Kreka Tuzla. Na osnovu ugovora od 23. aprila 2014. godine, firma NGH d.o.o. Tuzla isporučila je šest buldožera proizvođača “Lieberherr PR”. Kada je u novembru 2020. godine Komisija Elektroprivrede BiH izašla na teren kako bi provjerila stanje mašina koje nabavila, zatečeno je katastrofalno stanje.

“Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 1- neispravan, procjena ulaganja 300 hiljada KM. Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 2, predložen za rashod, Rudnik Dubrave, buldožer Liebherr, interni broj 3, neispravan, procjena ulaganja za osposobljavanje 290 hiljada KM. Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 8, ispravan, procjena ulaganja, 200 hiljada KM. Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 9, predložen za rashod, Rudnik Šikulje, buldožer Liebherr, interni broj 10, predložen za rashod”, navedeno je u internom aktu Elektroprivrede BiH.

Dakle, od šest nabavljenih buldožera, tri su bila namijenjena za “rezervne dijelove” i staro željezo. Prema istom dokumentu, buldožeri su stavljeni van upotrebe odmah po isteku garantnog roka.

Da bi se osposobila tri buldožera, potrebno je bilo, kako se vidi u dokumentu, investirati ukupno 790 hiljada maraka.

“Bez uvida u postupak otklanjanja kvarova, na radnim mašinama, koje su po posljednjoj Analizi predložene za rashod, može se zaključiti da se problemu obezbjeđivanja rezervnih dijelova kao i održavanju nije pristupilo adekvatno i blagovremeno”, zaključuje Komisija.

Kao primjer ovakvog poslovanja, Komisija navodi podatke o buldožeru broj 2, angažovanom na Rudniku Dubrave. Taj buldožer  je, naime, bio najefikasniji u periodu do isteka garantnog roka, 1. jula 2016. godine.

“Nakon deset dana (11.7.2016. godine) evidentirano je sljedeće: “Mašina obustavljena zbog donjeg postroja (vodeći točkovi, viseće i gazeće rolke, segmenti greda, popucale čahure na glidovima). Skinut alnaser i postavljen na Liebherr int broj 2″. Zaista je malo vjerovatno da su se detektovani kvarovi desili u periodu od 10 dana”, primjećuju članovi Komisije.

Od trenutka kada je istekao garantni rok, svi nabavljeni buldožeri su se počeli kvariti, a Rudnik Kreka Tuzla je počela angažirati mašine privatnih kompanija koje godinama posluju sa Rudnikom. Prema podacima Transparency Internationala, samo tokom 2018. godine, Rudnik Kreka je potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije.

“Tokom 2018. godine godine tuzlanski Rudnici Kreka dodijelili su firmama Junuzović-Kopex, MHI KOMPANI i Cayenne company bez tendera poslove vrijedne oko 950.000 KM”, navedeno je u Izvještaju Transparency Internationala.

No, i ovdje nije kraj apsurdima. Dvojica bivših generalnih direktora Rudnika Kreka Tuzla su, recimo, tužila rudnik zbog neuplaćivanja doprinosa tokom njihovih mandata. I nakon toga su računi rudnika – blokirani.

Jedan od njih, Osman Bleković 4. je maja 2017. godine i zvanično imenovan za direktora Rudnika. Na toj je funkciji ostao sve do februara prošle godine kada je razriješen s funkcije. Nako toga Bleković podnosi tužbu protiv Rudnika Kreka Tuzla.

“Temeljem ugovora o radu od 4.4.2014. godine imenovan je (Bleković) za rukovodioca rudnika Šikulje. Nakon toga, dana 5.11. 2015. godine imenovan je za vršioca dužnosti direktora, a odlukom od 3.5.2017. godine imenovan je za direktora Društva”, navedeno je u Blekovićevoj tužbi kojom je tražio i isplatu razlike u plaćama i neuplaćene doprinose za penzijsko osiguranje.

Presudom Općinskog suda u Tuzli, na koju se novo rukovodstvo Kreke nije žalilo, naloženo je da se tužitelju Osmanu Blekoviću isplate 72 hiljade maraka.

“Obavezuje se tuženi Rudnik uglja “Kreka” Tuzla da Federalnom zavodu za PIO osiguranje u ime tužitelja Bleković Osmana, na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za periodu od 1.10. 2012. godine do 31.7.2017. godine uplati iznos od 72 hiljade KM”,  navedeno je u presudi Općinskog suda u Tuzli od 1. februara ove godine.

Nakon što se rukovodstvo Kreke nije žalilo, presuda je postala pravosnažna, a Bleković je odmah pokrenuo proces naplate potraživanja blokadom računa Rudnika Kreka Tuzla. Upravo je ta tužba bila jedan od razloga zbog kojih su blokirani računi. Ali nije jedina. Brojni bivši rukovodioci Rudnika Kreka Tuzla tužili su Rudnik zbog neusplaćenih doprinosa tokom njihovog mandata.

Istraga.ba je pripremila detaljnu analizu i posljednjih pravilnika koji se odnosi plaće u rudnicima u Federaciji i sve detalje ćemo objaviti u narednim danima. No, ukratko, prema tim dokumentima, Sindikat je obmanuo rudare informacijom da će plaća kopača u jami biti 570 KM. Naprotiv, plaće kopača će biti veće nego što su trenutno, dok bi administracija i srednji menadžment u rudnicima plaću primao u odnosu na učinak.

Nakon višesatne potrage za njim, gradonačelnik Zenice se predao: Uhapšen Fuad Kasumović

Gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović je uhapšen, saznaje Istraga.ba.

Nakon višesatne potrage za njim, Kasumović se u Sarajevu predao pripadnicima SIPA-e, nakon čega su ga lišili slobode po naredbi Kantonalnog tužilaštva iz Zenice. U okrivu istrage u slučaju Zenicatrans, SIPA je u srijedu ujutro pretresla 11 objekata na području Ze-Do kantona. Među pretresenim objektima je i kuća gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića.

“Policijski službenici SIPA-e danas su započeli pretrese na 11 lokacija na području Zenice, zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela organizovanog kriminala, zloupotrebe položaja ili ovlasti, oštećenja povjerilaca, prouzrokovanja stečaja i nesavjesnog rada u službi”, saopćeno je ranije iz Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA.

Nekoliko medija je objavilo da je uhapšen Fuad Kasumović, ali je Tužilaštvo Ze-Do kantona saopćilo da je gradonačelnik Zenice u bjekstvu.

“Ovog trenutka nalazim se u pratnji policijskih službenika koji samo ispunjavaju zadatke koje su pred njih postavili kriminalna SDA i kriminalni dijelovi Tužilaštva Moje spektakularno i filmsko privođenje, režirali su bolesni umovi među kojima ima kvarnih političara, tužilaca i novinara na čije sam Vas djelovanje u ovih pet godina bezbroj puta upozoravao”, napisao je na Facebooku Fuad Kasumović.

No, gradonačelnik Zenice je uhapšen tek nešto kasnije. Prethodno je nekoliko puta obećao pripadnicima SIPA-e da će se “uskoro predati”.

Nova ideja američkog diplomate: Palmer želi elektorski način izbora članova Predsjedništva i uvođenje “varijabilne” izborne jedinice u Federaciji

“Varijabilne izborne jedinice” nova je sintagma koju je pregovaračima o izmjenama izbornog zakona ponudio Matthew Palmer, specijalni američki izaslanik zadužen za izbornu reformu.

A te bi jedinice, objasnio je Palmer, bile regulirane na principu elektora. Konačan model nije ponudio, ali po stavovima iznesenim na sastanku u srijedu, ovaj američki diplomata smatra da nejednaka vrijednost glasa ne bi trebala bila problem. Što, opet, znači da bi se išlo u korist HDZ-ovog prijedloga da u Federaciji budu dvije izborne jedinice.

“Zbog ovih stavova gospodina Palmera, reagirao je potpredsjednik Federacije Milan Dunović koji je, govoreći u ime DF-a, kazao da bi u tom slučaju bile dvije izborne jedinice sa jasno izraženim etničkim granicama”, kaže sagovornik Istrage koji je prisustvovao današnjem sastanku.

Na Dunovićeve konstatacije, ističe dalje naš sagovornik, Palmer je  uzvratio tvrdnjom da i u SAD-u nije ista vrijednost glasa kada se bira predsjednik.

Ispravio ga je Predrag Kojović, državni zastupnik iz Naše stranke, koji je reagirao na tu Palmerovu tvrdnju govoreći da se ne može smatrati napretkom kada “iz robovlasništva prelazite u segregaciju”.

Matthew Palmer je rekao da se ne slaže sa Dunovićem i nastavio je dalje insistirati na “elektorskom načinu” izbora članova Predsjedništva BiH, navodeći da bi “varijabilna izborna jedinica” bila samo jedan dan.

A šta je “varijabilna izborna jedinica”, ovaj je američki diplomata pojasnio na jednom od sastanaka prilikom prošle posjete Sarajevu.

“Predlažem da više ne koristimo termin plutajuća izborna jedinica,  već da upotrebljavamo varijabilna izborna jedinica”, insistirao je Palmer na sastanku.

Detaljni model načina izbora članova Predsjedništva BiH u srijedu nije prezentiran. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, insistirao je na nacionalnom prefiksu prilikom izbora članova Predsjedništva. A članovi Predsjedništva BiH bi se birali po principu da bi Federacija “na jedan dan” bila podijeljena na “varijabilne izborne jedinice” u okviru kojih bi bili birani elektori koji bi, kasnije, glasali za članove Predsjedništva BiH.

Podsjećamo, “elektorski način” izbora članova Predsjedništva razmatran je i 2013. godine, ali je i tada veći dio stručne javnosti tvrdio da se na taj način produžava diskriminacija i uvodi. Naime, prema tadašnjem prijedlogu, iza kojeg je stajala EU, svaki kanton, od ukupno deset u Federaciji, dao bi po jednog elektora sa jednim elektorskim glasom. To bi donijelo potpunu nejednakost glasa jer bi, recimo, i Kanton Sarajevo i Posavski kanton davali po jednog elektora sa istim pravom glasa.

No, rekosmo, elektorski model po Palmeru još nije razrađen. A ovaj američki diplomata, pojačan zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistira prevashodno na rješavanju pitanja izbora članova Predsjedništva.

SDP-ov predsjednik Nermin Nikšić je, prije nego je, zbog drugih obaveza, napustio sastanak u Sarajevu, kazao da ne pristaju na bilo kakva asimetrična rješenja. Delegacija SDA, koju je predvodio Bakir Izetbegović, govorila je o blokadama u Federaciji, dok se Denis Zvizdić, koji je, tokom sastanka, “zamijenio” svog predsjednika  Elmedina Konakovića (NiP), nije uključivao u raspravu, koja je trebala biti posvećena blokadama u Federaciji BiH.

“Palmer je potpuno nezainteresiran za pitanje Federacije, odnosno Doma naroda FBiH, koji je uzročnik blokada”, kaže sagovornik Istrage koji je prisustvovao pregovorima na kojima su bili predstavnici svih parlamentarnih stranaka.

Američki diplomata je, kako saznajemo, na sastanku u srijedu kazao da će o blokadama u Federaciji razgovarati u četvrtak i da bi svi učesnici trebali doći sa konkretnim prijedlozima.

Govoreći o blokadama u Federaciji, pomenuto je i pitanje blokade izbora sudija Ustavnog suda FBiH, što direktno ovisi o predsjedniku FBiH Marinku Čavari. Lider HDZ-a je, pak, rekao da bošnjačka strana blokira Federaciju, jer ne dopušta imenovanje direktora Federalne uprave policije i Radio televizije Federacije BiH. Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ-a 1990, rekao je da sarajevske stranke žele ukinuti Dom naroda FBiH i tako ugroziti opstojnost Hrvata. Ponovio je tezu HDZ-a BiH da je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva BiH. Nakon što su ga ostali učesnici podsjetili da je Martin Raguž 2014. godine pobijedio u sarajevskoj općini Centar, nastala je kratka polemika koju je prekinula Angelina Eichhorst.

Inače, zvaničnica EU, tvrde izbori Istrage, nerijetko se tokom pregovora ponaša blagonaklono prema zvaničnicima HDZ-a BiH.

Pucnjava u Sarajevu: Ubijen jedan od vođa navijačke skupine Manijaci

Mehmed Ramić, jedan od vođa navijačke skupine Manijaci, ubijen je u nedjelju navečer u sarajevskom naselju Pofalići, saznaje Istraga.ba.

Policija sumnja da ga je ubio Amel Jašarević Šaja koji je zatečen na mjestu ubistva. Prilikom pretresa kod njega je pronađen pištolj.

“U večernjim satima 12.12.2021.godine, tačnije u 21.15 sati,Operativni centar Uprave policije MUP-a KS je zaprimio dojavu da je na raskrsnici ulica Hamdije Ćemerlića-Zmaja od Bosne, područje općine Novo Sarajevo, došlo do upotrebe vatrenog oružja i da je tom prilikom jedna osoba povrijeđena. Odmah su na mjesto događaja izašle patrole policije, kao i ekipa Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo, čiji ljekar je konstatovao smrt jedne osobe”, saopćeno je iz MUP-a Kantona Sarajevo.

Mehmed Ramić

Prema informacijama Istrage, istražitelji sumnjaju da je povod za pucnjavu trgovina drogom. Osumnjičeni Amel Jašarević Šaja odranije je poznat policijskim agencijama. Pored ostalog, hapšen je i zbog paljevine automobila.

“On je već priznao policiji da je pucao. Tek sada trebaju da se poduzmu druge istražne radnje kako bi se potvrdili njegovi navodi”, kazao je sagovornik Istrage koji je bio na uviđaju.

Prema informacijama Istrage, svjedoci pucnjave su rekli da je postojala i treća osoba koja je u bjekstvu. No, i ti navodi se tek provjeravaju.

 

U okviru istrage o rušenju ustavnog poretka BiH: Goran Selak na saslušanju u Tužilaštvu BiH

Predsjednik Socijalističke partije Srpske Goran Selak došao je jutros u Tužilaštvo BiH radi davanja iskaza u okviru istrage koja se odnosi na rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Selak se pred Tužilaštvom BiH pojavio oko 9 sati. On će biti saslušan u svojstvu svjedoka, kao i predsjednici drugih opozicijskih stranaka iz Republike Srpske koje 10. decembra ove godine nisu podržale zaključke Narodne skupštine RS o prenosu nadležnosti sa nivoa BiH na nivo entiteta i to u oblasti odbrane i sigurnosti, pravosuđa i indirektnih poreza.
Nakon Selaka svoje iskaze u svojstvu svjedoka bi trebali dati Mirko Šarović, Branislav Borenović i Nenad Nešić.
Postupajući državni tužilac u ovom predmetu je Oleg Čavka. On, kako saznajemo, još uvijek nije uputio pozive za saslušanje bilo kojeg zvaničnika vlasti u RS-u, okupljene oko SNSD-a Milorada Dodika.
Prema informacijama Istrage, proteklih sedmica se u Tužilaštvu BiH razmatrala čak i opcija hapšenja Denisa Šulića, potpredsjednika NSRS, koji je, u odsustvu Nedeljka Čubrilovića, predsjedavao spornom sjednicom. No, postupajući tužilac je odbio prijedlog za hapšenje Šulića.

Bh. vanjska politika: Biserino životinjsko carstvo u Rusiji i “Slučajni p(r)olaznik” na putu svile

Lav koji riče bio je zaštitni znak “Metro Goldvin Majera”, jednog od najvećih studija u istoriji filmske industrije. Prije nekoliko godina, svjetski mediji su objavili da je “lav prestao da riče”. No, da li je?

U petak navečer, sat i po prije polnoćke, lav je ponovo zarikao. Ne u Holivudu, već na službenom Twitter nalogu ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković. Provjerio sam, profil nije hakovan. Nažalost.

Zaljubljeni pogledi u ruskog ministra vanjskih poslova učinili su svoje. Sergej Lavrov se pretvorio u lava. I to lava koji riče.

To što je Bisera Turković boravila u službenoj posjeti Rusiji, to što se srela sa jednim od najmoćnijih ljudi te države i svjetske politike uopće, pohvalno je. I njena fascinacija Lav(rov)om donekle je razumljiva, jer nakon što se godinu i po, uglavnom, susrećete sa zamjenicima pomoćnika, onda je veliki uspjeh kada vas ugosti ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. Ali zašto, zaboga, lav? Šta on simbolizira? Ministrica vanjskih poslova BiH hoće da kaže da je Lavrov, zapravo, “lav”, a ona samo “plijen”? Ili nam želi reći da “ne diramo lava dok spava”? I da se Lav(rov)u može otići samo sa dobrim vijestima.

U Rusiju sam došla s dobrim vijestima koje se tiču dogovora da se u Banjoj Luci otvori ured Ruske Federacije u BiH. To smo čekali neko vrijeme zbog nemogućnosti državnih institucija da rade, ali to je sad riješeno”, kazala je Turković i dodala kako se “očekuje i donošenje odluke o otvaranju ruskih kulturnih i humanitarnih centara u BiH”.

Tako je. Treba proširiti ruski uticaj u BiH. Malo ga je. A Ruska Federacija je, još od onih dobrovoljaca koji su pucali po Sarajevu, i direktne podrške separatizmu Milorada Dodika, “vekovni prijatelj” Bosne i Hercegovine.

Sa Biserom Turković, Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, očito se slaže i bivši ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija. On će još, uz Rusiju, na listu “bh. prijateljskih” zemalja dodati i Kinu, državu u kojoj je, dok je slučajno prolazio, u julu 2019. godine, primio nagradu za izuzetna akademska postignuća na Sveučilištu u Pekingu. 

“Ono što je zvanična ruska politika i kineska politika. Neposredni povod je bio kad sam zvao američkog ambasadora, kada je Dodik izjavio da iza njega stoji Putin i Xi Jinping koji su mu rekli – samo nastavi, majstore, dalje. Ja sam zvao da pitam, tako vam Boga, je li moguće da neko izlazi sa takvim stavom jer to je u direktnoj suprotnosti sa spoljnom politikom Kine, ja to odlično znam. Sa principima na kojima počiva njihova spoljna politika. Podržavati secesiju bilo koga na planeti, Kina je zadnja zemlja koja bi tako nešto uradila. Prirodno, radi se o tome da Dodik priča stvari koje jednostavno nisu tačne. I ovdje stvara dalje atmosferu da iza njega stoji neko. Ja ne vjerujem. Potpuno sam uvjeren u to. I u razgovoru koji ste mogli vidjeti u intervjuu Lavrova koji je danas dao našim medijima u kome je savršeno jasno da Rusija ima neslaganja oko visokog predstavnika, to nije sporno, ali Rusija ne podržava narušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Rusija ne da ne podržava secesijske činove. Rusija ne podržava ono što je antiustavno djelovanje i Rusija ne podržava razbijanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH”, kazao je Zlatko Lagumdžija, gostujći u petak na N1 televiziji.

Da su kineske diplome i dodatna sredstva uvjeravanja uticala na Lagumdžijine promjene stavova, dalo se naslutiti još 2017. godine, kada je bivši ministar vanjskih poslova BiH učestvovao na konferenciji “Pojas i put” koju je organizirala kineska ambasada u Sarajevu.

Govoreći tada, Lagumdžija je istaknuo da će inicijativa Jedan pojas – jedan put imati direktne refleksije na Bosnu i Hercegovinu, uključujući i inicijativu 16+1 kojom Kina na velika vrata ulazi u ovaj dio svijeta, angažirajući sredstva u visini od 900 milijardi dolara za oživotvorenje novih razvojnih platformi.

Dodao je da BiH ima sreću da Kina želi da je vidi na dijelu svog puta ka kreiranju nove konstelacije u kojoj ova zemlja ne želi biti lider u klasičnom smislu riječi, nego želi da bude partner i da kreira mrežu partnera.

“Dobra vijest je da Kina to želi, a loša je da mi to ne vidimo, ali vjerujem da smo na putu da Kinu približimo Bosni i Hercegovini”, poručio je tada Zlatko Lagumdžija.

Nakon što je postao promotor kineske politike, Lagumdžija je sada počeo da promovira i politiku Ruske Federacije BiH, tvrdeći da ni oni ne podržavaju secesiju u BiH. U nastavku ćemo samo podsjetiti na ključne detalje iz ne tako daleke povijesti.

Ruski „mirotvorci“: Zločin na Markalama počinili muslimani

„Naši mirotvorci na Balkanu“ naslov je zbornika objavljenog 2007. godine u Moskvi.

„To je“, piše bivši ambasador BiH u Rusiji Enver Halilović, „ u suštini zbornik proizvoljnosti, neistina, konstrukcija i laži o ratu u Bosni i Hercegovini“.

Među osobama čije je svjedočenje objavljeno u zborniku su Jelena Guskova i Andrej Demurenko. Guskova je, kao akademik Ruske akademije nauka bila svjedok-ekspert u procesu protiv Stanislava Galića pred Haškim tribunalom, dok je Demurenko, kao bivši komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a u BiH, svjedočio u korist Radovana Karadžića i nekoliko oficira Vojske Republike Srpske, tvrdeći da je granata koja je na sarajevskoj pijaci Markale ubila 43 osobe ispaljena sa „muslimanskih položaja“.

U Rusiji su, nakon rata, utočište pronašla najmanje dvojica haških optuženika,  Sredoja Lukića i Dragana Zelenovića.

Kada je 2008. godine, nakon više od decenije skrivanja, u Srbiji uhapšen Radovan Karadžić, zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u „nepristrasnost“ Haškog tribunala.

Ruski naučnici negiraju identitet Bošnjaka i bosanski jezik

U udžbenicima historije i lingvistike, primijetio je bivši ambasador BiH u Moksvi Enver Halilović, u slavističkim naučnim krugovima Akademije nauka Ruske Federaciji, na univerzitetima i institutima u Rusiji, negira se ime i identitet bosanskog jezika i nacionalno ime Bošnjak. Tako šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog univerziteta Lomonosov, V.P. Gudkov, u svojoj knjizi: Slavenski svijet, problemi historije i savremenosti (2007. godina), negira postojanje bosanskog jezika.

„Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih hrišćana, koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača“, napisao je profesor Gudkov.

Dalje u knjizi profesor sa državnog ruskog univerziteta u Moskvi navodi da su muslimani sami sebe nazvali Bošnjacima.

Profesor Enver Halilović u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji uputio je otvoreno pismo profesoru Gudkovu u kojem ga upozorava ga na nelogičnosti i grube propuste prilikom „istraživanja“ BiH i Bošnjaka.

No, nije ovo jedini slučaj negiranja identiteta Bošnjaka u ruskim naučnim krugovima. Tako u dvotomnoj knjizi „Historija južnih i zapadnih Slavena“ koju je izdao Univerzitet u Moskvi (izdanja 1998. i 2005.) i koja se, prema preporuci Ministarstva obrazovanja Ruske Federacije, koristi kao udžbenik na univerzitetima, piše da su Bošnjaci, zapravo, „takozvani bosanski muslimani“.

Skoro identične stavove ima i Srpska akademija nauka i umetnosti koja je, u Memorandumu II, koji je 2012. godine objavila Slobodna Bosna, jedan dio posvetila identitetu Bošnjaka.

„Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i privatili islam“, navedeno je u Memorandumu II SANU-a.

„Zašto Dodik Bošnjake zove muslimanima“, upitali su se novinari Slobodne Evropeu tekstu od 7. novembra 2021. godine.

To je, zapravo, bila tema emisije Most u kojoj su problematizirane izjave Milorada Dodika,  člana Predsjedništva iz Republike Srpske koji sve češće u svojim javnim istupima koristi termin – „muslimani“.

“Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik”, kazao je Milorad Dodik 3. avgusta 2021. godine, gostujući na Radio televiziji Republike Srpske.

Valentina Matvijenko – Rat u BiH građanski, pravosuđe BiH nije u Dejtonu

U aprilu 2018. godine, u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je predsjednica Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, političarka koju smatraju jednom pet najmoćnijih osoba u Ruske Federacije.

„U BiH je bio građanski rat“, kazala je Matvijenko u obraćanju delegatima Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Ona je u Parlamentu Bosne i Hercegovine kazala da „Ruska Federacija smatra da treba prestruktuirati Ustavni sud BiH i da se Sud BiH i Tužilaštvo ne pominju u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Ove teze ruske zvaničnice danas koristi Milorad Dodik koji je započeo proces „vraćanja nadležnosti“ na Republiku Srpsku, tvrdeći da pravosudne institucije BiH nisu definirane Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ruska ambasada podržava Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić

 Nakon što je u junu prošle godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo na nužne reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, reagirala je Ambasada Ruske Federacije koja je „izuzela svoje mišljenje“, a podom pružila otvorenu podršku VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim su, u tom trenutku, rukovodili Milan Tegeltija i Gordana Tadić.

“Upravni odbor PIC-a primio je k znanju potrebu da se izvrši reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u”, glasilo je saopćenje PIC-a.

Nekoliko sati kasnije, 3. juna 2020. godine, Ambasada Ruske Federacije je izdala saopćenje kojim je podržala VSTV i pravosuđe.

“Ambasada Rusije sa zabrinutošću prati razvijanje situacije u oblasti pravosuđa, posebno u kontekstu nedavnih dešavanja u Federaciji BiH. Istovremeno smatra neprihvatljivim pokušaje vršenja političkog pritiska na organe suda i tužilaštva, kojima mora biti obezbjeđena mogućnost nezavisne, nepristrane i profesionalne djelatnosti u skladu sa zakonom. Slučajevi prijetnje sudskim i tužiteljskim radnicima moraju biti ozbiljno shvaćeni i hitno procesuirani”, saopćeno je iz Ambasade Ruske Federacije, čiji se bivši šef, Petr Ivancov, službeno susretao sa tadašnjom glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH Gordanom Tadić.

Prijetnje Bosni i Hercegovini zbog NATO-a i podrška Miloradu Dodiku

Dan nakon što je konstitusana Komisija Bosne i Hercegovine za saradnju s NATO-om, Ambasada Ruske federacije u BiH je poslala upozrenje bh. vlastima da će “u slučaju praktičnog približavanja BiH NATO-u, Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”.

“Pozivamo prijatelje u BiH da dobro razmisle, da izvažu sve “za” i “protiv”, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”, upozorila je ambasada Ruske Federacije u martu ove godine.

Igor Kalabuhov, aktualni ruski ambasador u BiH, gostujući nedavno na BHRT-u, kazao je da ne vidi ništa sporno u potezima čelnika Republike Srpske koji nastoje da brojna pitanja koja su u nadležnosti BiH vrate na taj entitet.

“To je stvar političara, stvar demokratskih odluka i ako do realizacije te ideje dođe u dijalogu, onda će je Ruska Federacija to podržati”, kazao je Kalabuhov, stavljajući se, tako, na stranu čelnika Republike Srpske.

 

Analiza Senada Avdića: Da li je Narod i pravda samo “Omikron soj” Stranke demokratske akcije?

Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.

Forte i fazoni

Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.

I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.

Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.

Guardian i zaštitnici privatizacije

Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .

Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.

Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.

A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.

U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.

Kada SDA osporava zakonitost

Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.

Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”.  Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.

Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…

Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”

To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…

(Slobodna Bosna)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...