Istaknuto

Istaknute objave

Janusz Bugajski’s Washington View: Biden’s Russian Roulette

The long-standing debate on whether the US can fight two simultaneous major wars continues to rage. But a much more immediate question is whether Washington and Brussels can handle several concurrent crises incited by Russia any of which could trigger armed conflict and necessitate a NATO military response. And such crises would include the Western Balkans.

Moscow is well-versed in tactical deception and disguising its near-term goals, and can prepare several concurrent conflictswhether directly, through proxies, or with willing accomplices. Russia’s mounting military threat against Ukraine has focused NATO’s attention on the eastern pilar of European security, as Moscow’s assemblage of army, naval, and air power has surrounded Ukraine, but other potential battlefields are also being prepared.

To bolster his threat against Ukraine, Putin has issued demands on NATO that he knows will be rejected, but he is testing to see whether they will divide Western governments and neutralize European societies. And indeed, several US and European policy analysts have fallen into the trap of believing that if NATO stops including new members and Ukraine is sacrificed to Russia’s imperialism then the West will be able to coexist peacefully with Moscow. Short-sighted appeasement has never worked with expansionist dictators, let alone with Tsarist imitators like Putin who view neighboring countries as part of their divine-given heritage.

If the Kremlin decides on another military assault against Ukraine to cower the government in Kyiv into submission, it will also engineer distractions elsewhere. And the Western Balkans are a primary target for diversionary crises. Russian officials and their internationally active security services have been preparing the ground for conflict for several years and have reliable allies in Belgrade and Banja Luka to launch new offensives and undermine the NATO presence.

Two simultaneous crises are coming to a head in the region – inside Bosnia-Herzegovina and inside Montenegro, and they can coincide with another Russian invasion of Ukraine. The government of Republika Srpska is Moscow’s primary instrument, whose calls for separation from Bosnia-Herzegovina will light the fuse for armed conflict. Bosnian Serb leaders have blocked decision-making in national institutions and launched a process to withdraw from the armed forces, tax system, and judiciary. They have also voted to establish separate state bodies for the Serb entity in preparation for a referendum on secession. As new laws are drafted and the RS constitution is amended the entity looks set to abandon all Bosnian state institutions, in which case the administrative structure will collapse.

This push toward partition will be resisted by the Bosniak population whose lands were seized by Serbian nationalist forces during a campaign of genocide in the 1990s. Bosnian Serb leader Milorad Dodik has been encouraged in his moves toward secession by a weak Western response through limited sanctions and verbal warnings by US and EU officials. The US sanctions,applied as punishment for corruption and endangering Bosnia's stability and territorial integrity, are well intentioned but ultimately weak. Dodik can simply turn to Putin to replenish any embezzled assets in return for the pursuit of secession.

Moscow has also been preparing the ground to regionally buttress the new Serbian state once it declares independence. It has constructed a Moscow axis in the region encompassing the corrupted political leadership in Hungary and Slovenia who will be encouraged to oppose Bosnia’s integrity. The uncertain role of the Bosnian Croat leadership and of Zagreb itself is also a cause for concern and whether they will side with Sarajevo to maintain the state or conspire with Banja Luka, Belgrade, and Moscow to carve it up.

And above all, Moscow has cultivated the Vučić government in Belgrade. It is both openly and covertly supporting its mini-imperialist project in the Western Balkans through weapons supplies, security assistance, propaganda, disinformation, and other tools of influence to subvert and weaken Serbia’s neighbors. Indeed, a second Western Balkan front has already opened for Moscow in Montenegro. The government crisis in Podgorica is escalating, in which pro-Western forces inside and outside the current coalition are pitted against the Serb nationalist parties backed by Belgrade and Moscow.

Prime Minister Zdravko Krivokapić, widely viewed as a tool of the pro-Muscovite Serbian Orthodox Church, has fueled the crisis by trying to prevent the formation of a more representative government, preparing a coup to dismiss elected officials, and seekingunconstitutional control over the police. If the pro-Western parties, representing the majority of Montenegro’s citizens, are blocked from holding new elections while the Serbianization process intensifies then Montenegro faces the violent conflict that it managed to avoid during the collapse of Yugoslavia.

Political violence and state fragmentation in Bosnia and Montenegro will be welcomed in the Kremlin. It would demonstrate that even NATO intervention or Alliance membership cannot hold a country together and that both the US and EU are powerless in stopping pro-Russian forces from advancing in the region. Russian intelligence services can also capitalize on other Balkan disputes. The creation of an autonomous Serbian municipal association in Kosova would provide Moscow with an additional inroad of subversion.

Moscow has spent the first year of the Biden administration probing and testing potential US weaknesses and it now sees a period of strategic opportunity. Washington must be prepared to confront several international crises that will not only require intensive diplomacy but the prospect of dispatching military forces to prevent or terminate local wars. At the same time, Germany and France are proving to be unreliable allies, fearful of “provoking” Putin and hesitant in using military force. Once again, the United States will be required to avert a wider war. The EU security project so loudly trumpeted in Paris and Berlin should then be added to the collection of Hans Christian Anderson’s Fairy Tales.

 

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published this Spring.

Narodno pozorište i pravda: Sarajevska parada homofobije

Prije tačno dvije godine, dok još nisam bio zabranjen u centralnom komitetu saveza kolumnista Senada Hadžifejzovića, upozorio sam da je pojava Naroda i Pravde i sličnih otpadnih voda iz SDA-ove kanalizacije, velika opasnost za bh. društvo u cjelini. Jer kada vam alternativa nacionalnoj stranci postane još desnija frakcija te nacionalne stranke, dobijete političko nadmetanje između Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića, ili Faruka Kapidžića Dia-e i Adnana Delića sa istom ideološkom osnovom.

Prije pojave Naroda i Pravde, u Kantonu Sarajevo je, recimo, SDA, u najboljem slučaju, osvajala 59 hiljada glasova. U jesen 2020. godine, SDA i njen recidiv NiP osvojili su u zbiru 90 hiljada glasova. Što, ako pogledamo iz ove perspektive, opet znači da je podrška šovinističkim politikama Harisa Zahiragića i Elmedina Konakovića porasla skoro za 50 posto.

Gdje su, recimo, jučer bili sarajevski liberali i ljevičari? SDA-ovce i NiP-ovce smo vidjeli jasno. Šovinističko nadmetanje Zahiragića i Konakovića, Die i Delića obilježilo je dan u kojem su obespravljeni pripadnici LGBT populacije pokušavali skrenuti pažnju na sebe. Ne, da ne bude zabune, nije sporan skup Sanjina Muse i njegovog putujućeg (para)džemata. Ima i Musa pravo da na miran i dostojanstven način iskaže svoje stavove glede porodice. Ali Konaković i Zahiragić nemaju pravo na širenje homofobije. Ova dvojica „nus proizvoda“ dvora Izetbegovića iza sebe imaju 90 hiljada ljudi koji ih prate i koji im vjeruju. To što su uspjeli veći dio javnosti ubijediti da su različiti, te da su jedan drugom alternativa, i jeste problem ove države. Što pokazuju konkretni podaci iz posljednja dva izborna ciklusa. SDA je, recimo, 2018. godine u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Dvije godine kasnije, SDA je osvojila 48 hiljada. To znači da je ta stranka Konakovićevom ekspanzijom izgubila svega šest hiljada glasova u KS. Narod i Pravda je na izborima 2018. godine osvojila 29800 glasova, dok je dvije godine kasnije dobila 13 hiljada novih glasača. Što znači da je NiP oštetio druge stranke više nego SDA. Naša stranka je prije „buma“ Elmedina Konakovića (2018.godine) osvojila 28300 glasova u Kantonu Sarajevo. Na izborima 2020. Naša stranka je dobila svega 17 hiljada glasova. SDP je od 22 hiljade glasova iz 2018. došao do 16 hiljada 2020. DF je sa 13480 glasova  2018. godine pao na 7500 glasova 2020. godine.

NiP je, dakle, zarobio ljevicu i liberale. Koristeći termine „promjena“, „korupcija“ i „alternativa“, NiP je uspio ubijediti i lidere SDP-a i Naše stranke da je Elmedin Konaković, zapravo, rođeni vođa koji će srušiti SDA. Pa onda dobijemo talačku krizu tokom koje predsjednik liberalne Naše stranke i kantonalni premijer koji je i sam bio učesnik Povorke, mora zabiti glavu u pijesak kada njegov ministar Adnan Delić (NiP) zloupotrijebi službenu stranicu Ministarstva za promovisanje homofobnih stavova. Ili dobijemo to da se lično kabinet premijera liberala Edina Forte tri puta u dva pasusa mora izvinjavati građanima zbog golih ljudi ispred Narodnog pozorišta čiji je performans prekinuo Sebijin poluproizvod Haris Zahiragić. Došli smo do toga i da direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić, koji ima stavove o svemu što ga se ne tiče, šuti o onome što bi trebalo da ga se tiče.

Svi liberali, pa čak i sami organizatori sada se, pod navalom šovinizma Harisa Zahiragića, ograđuju od sopstvenih stavova i performansa. A ograđuju se zato što znaju da njihov koalicijski partner Elmedin Konaković o svemu navedenom misli isto što i Haris Zahirahić.

I, šta, zaboga, ima sporno u tome što je neko uz sve potrebne dozvole (ako ih je imao), izveo svoju umjetničku tačku ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu?

Ne znam da li ste primijetili, ali poruke Sanjina Muse i obespravljenih pripadnika LGBT zajednice nisu bile i neće ostati u fokusu. U fokusu su bili i bit će narednih dana homofobni stavovi Harisa Zahiragića, Adnana Delića, Elmedina Konakovića i Faruka Kapidžića.  A za to vrijeme ljevica će šutjeti. Kandidat ljevice za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović sigurno neće napisati otvoreno pismo u kojem će oštro osuditi stavove NiP-a i SDA o sarajevskoj Povorci. Jer kandidat ljevice cilja u isto biračko tijelo u koje ciljaju Zahiragić i Konaković. I to i jeste poraz bh. društva. Evo, samo kratki presjek.

U Sarajevu se nadmeću i najveću podršku imaju SDA i NiP. U Zenici je bitka između SDA i bivšeg kadra SDA Fuada Kasumovića. U Krajini je bitka između Kambera (SDA) i Hozana (A-SDA). U Tuzli se za prevlast bore SDA i Kukićev PDA. Kada se sve sabere i oduzme, ideološka razlika ne postoji. Ni među njihovim biračima niti među stranačkim rukovodstvom. Ali nisu sporni oni. Sporno je to što su stranke ljevice i liberalne stranke  za mrvice vlasti  prepustile svoju „upravljačku“ politiku strankama nastalim iz SDA. Pa se sada, recimo, u širenju homofobije nadmeću i sarajevska vlast i sarajevska opozicija. Dok sarajevski liberali i ljevičari nemaju hrabrosti da stanu iza vlastitih performansa i Povorke. Samo sarajevski ljevičari, liberali i antifašisti mogu dati pozorišni plato za performans golih ljudi, a onda se, dva sata kasnije, ograđivati od toga što su dopustili. I nije problem što su dopustili. Problem je što se ograđuju.

Umjetnički performans neću komentarisati, jer o umjetnosti ne znam ništa. To bi trebao, iz umjetničkog ugla, komentarisati Dino Mustafić, ako ima vremena od komentarisanja Izbornog zakona o kojem, uvjerio sam se, ne zna ništa. Ali on šuti. Šute svi liberali, prepadnuti selfie performansom Harisa Zahiragića i Facebook statusima Elmedina Konakovića. Šute, jer osjećaju da performans nije naišao na odobravanje javnosti. A oni, ti silni sarajevski liberali i antifašisti, više vode računa o svom ugledu nego o ljudskim pravima. Prepoznat ćete ih po tome što uvijek jasno i glasno podržavaju ono što je popularno, a šute ono o onome što nije.

Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika je to što je svojm olim tijelom ogolio i ljevicu i desnicu. I pokazao ko ima muda, a ko ne.

Analiza Seada Numanovića o stavovima međunarodnih zvaničnika u BiH: “Nemojte nas više braniti”

U čuvenom vicu “odvažni” Suljo odlučio je “braniti” Muju od siledžija.

Nakon što su nasilnici opalili još jedan šamar Muji, Suljo je prijetećim tonom rekao:

“E hajd ako smiješ, opali mu još jedan”…

Da ne dužimo, svi znate taj vic, Mujo je na kraju zavapio:

“Nemoj me Suljo više braniti…”.

E, tako je u javnosti Bosne i Hercegovine doživljeno još jedno saopćenje, preciznije “Zajednička izjava Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira” u Bosni i Hercegovini emitirano iz Ureda visokog predstavnika (OHR), piše politicki.ba.

“Visoki predstavnik i SBA (ova skraćenica znači da je Upravni odbor PIC-a zasijedao na nivou ambasadora op.a.) neće dozvoliti da bilo koji akter podriva Dejtonski mirovni sporazum.

SBA će poduzeti potrebne odgovore u koordinaciji sa visokim predstavnikom, uzimajući u obzir njegove nadležnosti i instrumente kako bi osigurao puno poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i suvereniteta i integriteta BiH”.

Javnost se na ovo počela s jedne strane sprdati, a s druge čak i tražiti da se OHR i sam nedavno postavljeni visoki predstavnik Christian Schmidt pokupe i odu iz BiH. Jer nije ništa uradio.

Preciznije, nije posegnuo za svojim Bonskim ovlastima, poništio usvojene zakone, smijenio Milorada Dodika, raspustio Skupštinu entiteta Rs… Iz onog vica na početku teksta “Mujo” je Bosna i Hercegovina. “Suljo” je Christian Schmidt.

Siledžije su – zna se ko. Neki od njih pobrojani su. Iz Ambasade SAD stigla je trodjelna izjava na Twitteru gdje se – nevjerovatno! – građani pozivaju na “javnu raspravu” i da se nagovore se vlastima.

EU je saopćila da će se BiH – opet – naći na dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove…Još jedno, po ko zna koje u nizu razočarenje u javnosti izostankom odlučne akcije međunarodne zajednice opet otkriva duboko nerazimijevanje.

Mi nikako da shvatimo da stranci neće rješavati naše probleme. Stranci nikako da razumiju da će – na kraju – ipak to morati uraditi. Što više odlažu, cijena koju ćemo skupa platiti bit će ogromna! Saopćenje SBA PIC je sasvim tipično i bitno se ne razlikuje od ranijih.

Ono pokazuje ono što znamo, ali nećemo da prihvatimo – svijet, odnosno Zapad, nema jedinstvenog stava o tome šta uraditi.

Schmidt sve bolje razumije gdje je došao.

I sve mu je jasnije da, čak i kada bi htio, nema podršku svojih šefova da iskoristi Bonske ovlasti.

One su jeres. Jeste da su tu, “u ladici”. Jeste da Schmidt ima i ključ od te ladice, može je otključati kad god hoće i uraditi sa ovlastima šta mu je volja.

Ali, dok mu iz Berlina, Vašingtona, pa i Brisela ne kažu da to učini, on ladicu neće ni pogledati. I to je surova realnost koje bi smo već jednom morali postati svjesni.

Surova je realnost i to da Bosna i Hercegovina, skrojena i sputana u luđačku košulju koja se zove Dejtonski sporazum, naprosto ne može funkcionirati bez intervencije iz vana!

Da je to tako, svjedoči i činjenica da je OHR sastavni dio Dejtona.

Visoki je predstavnik mogao smjenjivati i po stotinu izabranih zvaničnika u Bosni i Hercegovini kada je iza njega, makar kao blef, stojalo par desetina hiljada zapadnih vojnika.

Sada kada je tu šačica od 700-tinjak naoružanih stranaca (EUFOR+Štab NATO), Schmidt ne može biti ni “Suljo” iz poznatog vica. Jer, visoki predstavnik ne može siledžijama ni prići i “čikati” ih da pucaju šamare.

Oni ga ne priznaju!

U netom emitiranom saopćenju PIC-a sugerira se da se BiH treba posvetiti ispunjavanju 14 prioriteta EU. Oni su dobri. Upućuju na poboljšanje funkcioniranja institucija BiH, kako bi ona bila kadra dobiti kandidatski status za ulazak u EU. Iako je to iluzija, dobri su jer traže funkcioniranje bh. institucija, što nam je više nego neophodno.

A iluzija su i zato što je EU bjelodano dokazala da, čak i kada bi se ovh 14 prioriteta ispunilo, opet bi se našao neki razlog da BiH ne dobije kandidatski status jer se Unija istinski dalje ne želi širiti. I ovo što imaju previše im je!

Ko ne vjeruje, neka pogleda Kosovo i vizni režim s EU, te Sjevernu Makedoniju… Pa onda neka pogleda Mađarsku i Bugarsku. I neka dobro raširenih očiju i uključenim mozgom pažljivo gleda Ukrajinu! I sve ovo pod uslovom da Dodik, suočen s razotkrivanjem da je tek kokošar koji je pokrao sve što se pokrasti moglo, neće pokrenuti rat kako bi se zaštitio od zatvora.

On je neprikosnoveni gospodar rata u BiH i regionu i – znajući ga – neće prezati ni od toga da ga potpali. Prethodni mu je rat više nego koristio. U teškoj smo situaciji. I ona će biti sve gora.

Sve sve više liči na kultni film “Don't look up”.

Ampak (reformski) zamah lijevom rukom: Kako su Konaković, Nikšić, Forto i Murphy ojačali Milorada Dodika opozicionim SDS-om

Prije nego što su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, uz pomoć američkog ambasadora Michaela Murphya, započeli proces relaksacije odnosa, Milorad Dodik je separatističke akcije provodio isključivo sa svojim koalicijskim partnerima. Otkako je relaksacija stupila na scenu – Dodiku se pridružila i opozicija. Pa sada nema razlike u javnim istupima između vladajućeg SNSD-a i opozicionog SDS-a.

Opoziciju iz Republike Srpske više ništa ne veže za državni nivo vlasti. SDP BiH, odnosno Nermin Nikšić i Vojin Mijatović su, ponavljajući SDA-ovu grešku iz 2018. godine, predali Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. I sada više ne postoji nikakva šansa za smjenu aktualnog saziva Vijeća ministara BiH, jer bez Dodika nema entitetske većine u Domu naroda koji ne imenuje, ali razrješava Vijeće ministara BiH. Dakle, Vijeće ministara će i ubuduće funkcionisati onako kako Milorad Dodik želi.

Sve do ove godine SDS je na nivou Bosne i Hercegovine upravljao Službom za poslove sa strancima BiH. Dodik je kontrolisao Vijeće ministara BiH i tokom mandata 2018.-2022., ali nije uspio preuzeti ovu Službu zaduženu za migracije. Elmedin Konaković je, u samo jednom reformskom zamahu predao Dodiku Službu za strance. I Agenciju za lijekove. I operacije OSA-e. I sve krim istrage u SIPA-i. Šta je dobio zauzvrat? Stranke Trojke su pristale da ovaj novi, “reformisani” saziv Vijeća ministara BiH, postavi sve srpske i hrvatske kadrove u sigurnosne agencije BiH. Istovremeno, osim Almira Džuve, nijedan Bošnjak nije postavljen nigdje. U Službi za strance je postavljen direktor SNSD-ov direktor Žarko Laketa. Zamjenik Bošnjak – nije postavljen. U Direkciji za koordinaciju policijskih tijela je postavljen zamjenik direktora Đuro Knežević. Direktor DKPT Bošnjak nije postavljen. U Graničnoj policiji je postavljen direktor Mirko Kuprešaković. Zamjenik direktora Bošnjak nije postavljen. I postavljenja bošnjačkih kadrova neće biti moguća bez SNSD-a, jer za sve konačne i izvršne odluke mora glasati najmanje jedan Srbin iz Vijeća ministara. A svi Srbi u Vijeću ministara su Dodikovi.

Sjetimo se novembra 2019. godine. Tada je, naime, Predsjedništvo BiH imenovalo Zorana Tegeltiju iz SNSD-a za mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH. Nakon izbora 2018. godine Vijeće ministara BiH nije formirano u rekordnom roku. Ali je, zato, uslovljavanjem Željka Komšića i Šefika Džaferovića usvojen historijski Program reformi koji je i NATO preveo kao Godišnji nacionalni program ili skraćeno ANP. Milorad Dodik je glasao za to, jer je želio, po svaku cijenu, u vlast na nivou BiH. I platio je cijenu ulaska u Vijeće ministara BiH. NATO je ubrzo počeo vježbati sa pripadnicima Oružanih snaga BiH na Manjači.

Onda se pojavila Trojka sa svojom politikom “ustupaka”. Dobili su izravnu podršku američkog ambasadora Michaela Murphya. Dobili su fotelje u Vijeću ministara, ali su izgubili Ministarstvo sigurnosti  BiH. Izgubili su kakvu-takvu podršku opozicije iz RS-a koju su, zajedničkim snagama, izdali i lideri Trojke i Ambasada SAD-a. Izgubili su šansu da vježbaju sa NATO jedinicama.

Dali su Dodiku četvrtog delegata. I sada oni Milorada Dodika ne mogu izbaciti iz Vijeća ministara BiH, a Milorad Dodik može izbaciti njih.

U situaciji kada Milorad Dodik najavljuje izvođenje policije na entitetsku liniju, situacija u sigurnosnom sektoru je ovakva:

  1. Federalna uprava policije koja je u nadležnosti federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare – nema direktora. Trojka je na poziciju federalnog ministra unutrašnjih poslova namjeravala postaviti Bošnjaka. Što znači da bi pozicija direktora FUP-a trebala pripasti Hrvatima – odnosno “relaksiranom HDZ-u”.
  2. Upravom policije Kantona Sarajevo upravlja v.d. komesar, jer je Vlada KS kojom upravlja Trojka do posljednjeg trenutka čuvala Čamparinog komesara Nusreta Selimovića.
  3. Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela upravlja Mirsad Vilić kojem je davno istekao mandat i koji bi uskoro trebao biti penzionisan. Ako Dodik ne pristane da imenuje novog direktora, Direkcijom će upravljati zamjenik Đuro Knežević
  4. Kriminalističko-istražnim odjelom SIPA-e upravlja Žarko Kalem, nakon što je pod pritiskom dijela NiP-a i Ambasade SAD-a Vahidin Šahinpašić uklonjen s te pozicije
  5. Zamjenik direktora Granične policije BiH Fahrudin Halač je van mandata, tako da Bošnjaci, suštinski, nemaju nikoga u rukovodstvu Granične policije BiH.
  6. Nakon deset godina BiH je napokon popustila i riješila problem kontakt tačke s EUROPOL-om. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH, iako je stav Direkcije bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).

Milorad Dodik je ponovo pokrenuo priču o secesiji. To što su njegovi motivi zaduženja Republike Srpske, ne umanjuje posljedice. A posljedice bi mogle biti nesagledive. Jer prvi put od 2015. godine SDS kao najveća opoziciona stranka počela je pratiti  politiku SNSD-a.

 

 

 

Najveće bošnjačke strateške greške: Od Farza do suneta

Čak i kada bih na raspolaganje dobio kompletan broj Oslobođenja, a ne samo ovu kolumnu, ne bih mogao nabrojati i, barem površno, analizirati sve greške bošnjačke i takozvane probosanske politike u poslijeratnom periodu. Zato sam prinuđen izdvojiti one ključne greške zbog kojih se Bosna i Hercegovina sada klacka između istoka i zapada i zbog kojih su oni koji je nagrizaju iznutra gradili svoj sistem.

Priča je sigurno počela ranije, ali događaji iz 1993. godine tri decenije kasnije su došli na naplatu. Mediji iz Republike Srpske prošle su sedmice objavili da “postoji osnovana sumnja” da je osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin pobjegao u Tursku. Istina je da je Mahmuljin, nakon što je u aprilu ove godine osuđen na osam godina robije, umjesto u zatvor, otišao u Tursku, pravdajući se da je na liječenju. Sedmicu već traje saga o Mahmuljinu, čijim se “liječenjem”, zapravo, poništava prošlogodišnje očigledno bjekstvo optuženika za genocid Milomira Savčića. I nije greška sa bivšim komandantom Trećeg korpusa Armije RBiH stara sedam dana. Strateška greška je učinjena prije tridesetak godina, kada je bošnjački politički vrh naredio armijskom da potčini odred El Mudžahid. Kasnije će doći akcija Farz i zločini ovih, uglavnom, odbjeglih kriminalaca iz arapskih zemalja. Onda će Haag presuditi Amiru Kuburi i Enveru Hadžihasanoviću, osudivši ih po komandnoj odgovornosti za ratne zločine. Najveća je kazna ipak stigla generala Sakiba Mahmuljina i tako su danas trojica visokih oficira Armije RBiH, koja je, prije svega, vodila oslobodilački rat, pravosnažno osuđena zbog zločina koje su počinila “braća sa istoka”.

Političkih grešaka bilo je mnogo. No, jedna od ključnih je ona iz 2001. godine, kada je međunarodna zajednica na Mrakovici organizirala pregovore o provedbi presude Ustavnog suda BiH kojom je naloženo da su svi narodi u BiH konstitutivni u cijeloj zemlji. Zlatko Lagumdžija je tada bio glavni pregovarač. Lideri su se usaglasili, ali je provedba dogovorenog prepuštena OHR-u. Wolfgang Petritsch je nametnuo izmjene entitetskih ustava. Republika Srpska je dobila Vijeće naroda, a Federacija BiH – proširen Dom naroda FBiH. Šta je to u praksi značilo dobro smo naučili proteklih dvadeset godina. Asimetričnim su rješenjima Federaciji stavljeni okovi, a Republika Srpska je, uz sve svoje druge mane, postala funkcionalniji entitet, gdje su se odluke donosile prostom većinom i gdje niko nije mogao blokirati odluku većina.

Mislim da je bio kraj 2005. godine i tada sam, kao novinar Oslobođenja, pratio sjednicu Glavnog odbora SDA u Tuzli. Iza zatvorenih vrata, dobro se sjećam, vodila se rasprava hoće li stranka podržati smjenu SDS-ove Vlade Republike Srpske sa Perom Bukejlovićem na čelu. Većina je bila da se ruši i da se za premijera imenuje Milorad Dodik. No, jedan čovjek je bio protiv. “Pravimo historijsku grešku. SDS je opterećen prošlošću, crnim listama. Mislim da nam je pametnije ostati s njima u koaliciji”, rekao je tada Hasan Čengić. SDA ga nije poslušala. Oborili su Vladu Pere Bukejlovića i doveli na vlast Milorada Dodika. Do danas nije svrgnut.

U martu 2006. godine pod pokroviteljstvom SAD-a usaglašen je paket ustavnih promjena u BiH. Svi koji išta znaju o pravu i političkim sistemima znaju da je to bio paket koji je jačao državu Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bili za. No, ključnu ulogu u rušenju imao je Haris Silajdžić sa par otpadnika iz SDA. Aprilski paket nije dobio dvotrećinsku podršku u Predstavničkom domu. Silajdžić je te jeseni dobio izbore, ali država Bosna i Hercegovina je krenula ka provaliji.

U oktobru 2010. godine SBiH i SDA su doživjeli debakl. Trijumfovao je SDP. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je izračunao da je pet trećina od 17, Lijanovićeve paštete (mine) su podmetane pod vozila HDZ-ovih zeničkih zastupnika i SDP je dobio historijsku šansu. Dragana Čovića nije bilo u vlasti. Hrvatske su pozicije na federalnom nivou popunili kadrovi HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, Zlatko Lagumdžija se predomislio. Vratio je HDZ u igru, a Miloradu Dodiku je, za poziciju Denisa Bećirovića, isporučio Zakon o prebivalištvu, Zakon o sukobu interesa i Zakon o javnim nabavkama. Prvi zakon je koštao povratnike, druga dva su danas prepreka evropskom putu BiH.

Lagumdžija je cijenu platio 2014. godine. Već naredne će SDA formirati Vladu Federacije BiH sa HDZ-om i DF-om, a u Vijeću ministara su za partnere izabrali SDS i PDP. Dragan Čović je, ponovo, bio manjina u Vladi Federacije, ali animoziteti na relaciji DF-SDA su rezultirali izbacivanjem stranke Željka Komšića iz vlasti. Onda je umro Salko Bukvarević, a SDA-ova ministrica Elvira Dilberović je svoju federalnu fotelju odlučila zamijeniti onom ambasadorskom. Ove dvije pozicije nikada nisu popunjene, pa sad bez HDZ-a ne može funkcionisati Vlada Federacije BiH u svom osmogodišnjem mandatu.

Kada su u oktobru 2018. godine prebrojani listići, bilo je jasno da je SNSD pobjednik i da bez njih neće moći biti formirano Vijeće ministara BiH. No, tada SDA pravi dvije kardinalne greške. Prvo je, zarad ubrzo izgubljene “tajnice i vozača” Senada Bratića, Bakir Izetbegović dao Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba, a onda je, tako oslabljeni Izetbegović odlučio formirati Vijeće ministara BiH sa SNSD-om, ne uslovljavajući time izbor Vlade Federacije. Dodikova i Čovićeva mašina je počela da vrti, Fadil Novalić je upao u žrvanj, a malo zatim i cijela država. I danas bošnjačkim liderima, i onima u vlasti i onima u opoziciji, ne preostaje ništa drugo nego da glade bradu, koja je, eto, sunet.

Požar u Rudniku Banovići još bukti: Jama Omazići bit će potopljena

“Kako bismo ugasili požar, jama Omazići Rudnika mrkog uglja Banovići bit će potopljena”, kazao je za Istraga.ba generalni direktor tog Rudnika Fadil Kudumović.

To bi moglo izazvati višmilionsku štetu u Rudniku, u kojem je prošlog vikenda buknuo požar koji sedam dana nije ugašen.

“Za sada imamo miminalne štete. Uglavnom je to transportni sistem, trake i to. U ovom  prostorijama u kojima je požar nema druge opreme. Sada još ne znamo pravo stanje u jami”, rekao je Kudumović.

On priznaje, pak, da se u Jami Omazići nalazi široko mehanizovano čelo koje je se koristi za otkopavanje uglja. Ta mašina nabavljena je 2013. godine i njena vrijednost je bila oko 20 miliona maraka.

“Čelo se nalazi u drugoj prostoriji koja nije zahvaćena požarom. Prostorija je zatvorena. Ne bi trebalo biti ugroženo ukoliko ne dođe do eksplozije”, pojasnio je direktor RMU Banovići.

Podsjećamo, požar u Jami Omazići buknuo je u noći između 27. i 28 marta, u trenucima kada su se mijenjale treća i prva smjena, odnosno kada je jama bila prazna. Zbog sumnje da je požar podmetnut, uprava RMU Banovići je podnijela krivičnu prijavu protiv NN osobe.

“Ono što je sporno i što želimo istaći je da je do zapaljenja došlo u prostoriji u kojoj je zapaljenje skoro nije moguće, u izuzetno hladnoj prostoriji, koja prema tehničkim parametrima predstavlja jednu od najsigurnijih prostorija”, navedeno je u prijavi.

Kao dokaz su priloženi i snimci s video nadzoraö na kojima se vidi kako jedan od rudara iz jame izlazi pola sata kasnije u odnosu na kolege iz svoje smjene. Deset minuta poslije njegovog izlaska, uređaji su registrovali požar u Jami Omazići.

Inače, prije ovog požara u RMU Banovići tinja sukob između dva sindikata. Jednim sindikatom rukovodi bivši direktor Rudnika i aktualni državni zastupnik i predjednik političke PDA Mirsad Kukić, dok iza drugog sindikata stoji aktualni načelnik Općine Banovići i SDA-ov kada Bego Gutić. Aktualnu upravu RMU Banovići je imenovala SDA i ona je bliska načelniku Gutiću. Tim činom Mirsad Kukić je izgubio kontrolu nad Rudnikom kojim je upravljao proteklih godina. Inače, Kukićeva stranačka kolegica Elzina Pirić bila je prva osoba koja je, govoreći na sjednici federalnog Predstavničkog doma, izvijestila javnost da u RMU Banovići bukti požar koji uprava Rudnika skriva jer je ugroženo 650 radnih mjesta. Na to je obraćanje reagirala Uprava Rudnika koja je saopćila da ne skrivaju informacije o požaru. U Banovićima su proteklih dana organizirani skupovi podršle Upravi bliskoj Begi Gutiću i Sindikatu bliskom Mirsadu Kukiću.

Kolumna Vildane Selimbegović: Društvo (ne)uglednih građana: Gordan Memija, Foto Art, narkokartel ‘Tito i Dino‘, Avdo Avdić… i Oslobođenje

Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.

Zašto da se lažemo?

Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.

Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike

Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.

Sedam dana nakon “otvaranja”: Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo potpisalo “dodatne radove” na stajalištu Otoka

Znate l’ priču o tramvajskom stajalištu Otoka? To je ono stajalište zbog čije su izgradenje mjesecima bile gužbe u saobraćaju u Sarajevu, i koje je, nakon nekoliko probijenih rokova, “nepredviđenih okolnosti izazvanih pandemijom koronavirusa”, više od godinu radova i korištenja improviziranog i neuvjetnog stajališta, zvanično otvoreno 27. jula ove godine. Otvoren, ali nije završen. Slijede dodatni radovi. Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo donijelo je 3. avgusta odluku da se na tramvajskim stajalištima “Otoka” i “Nedžarići” izvode dodatni radovi. A izvodit će ih firma Euro-asfalt, posljednjih dana firma poznata po tunelu Hranjen, i firma BS Telecom, iza koje stoji bivši SDP-ov direktor Elektroprivrede BiH – Elvedin Grabovica.

“Prihvata se Preporuka Komisije za nabavku u postupku javne nabavke : Dodatni radovi na izgradnji tramvajskog stajališta Otoka i Nedžarići za Sistem elektronske naplate i upravljanja JPG te ugovor dodjeljuje ponuđaču Konzorcij BS Telecom Solutions d.o.o. Sarajevo i Eoro-asfalt d.o.o. Sarajevo prema dostavljenoj ponudi od 29. jula 2021. godine u ukupnoj vrijednosti od 116.537 KM”, piše u Odluci o izboru najpovoljnijeg ponuđača koju je potpisao kantonalni ministar Adnan Šteta.

ministar Adnan Šteta

Postupak javne nabavke “dodatnih radova” pokrenut je 8. juna ove godine. Nadležni ministar Šteta odlučio se za “pregovarački postupak bez objave obavještenja o nabavci”. Ministarstvo je vrijednost ovog posla procijenilo na 69.167 KM. Potom je upućen poziv Konzorciju BS Telecom i Euro-asfalt koji je, logično, jedini dostavio ponudu.

“U skladu sa kriterijumom za dodjelu ugovora “najniža cijena” ugovor se dodjeljuje ponuđaču Konzorcij BS Telecom Solutions d.o.o. Sarajevo i Euro-asfalt d.o.o. Sarajevo u ukupnoj vrijednosti nabavke 116.537 KM (sa PDV-om). Za predmetnu nabavku će se zakljuiti ugovor”, navedeno je u obrazloženju Odluke ministra Štete.

Prije nego su se pojavili “dodatni radovi”, Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo je tvrdilo da gradnja tramvajskog stajališta na Otoci košta – 230.000 maraka. Radovi su započeli tokom prvog mandata ministra Adnana Štete.

“Stajalište na Otoci je jedna tužna priča. Ono je sramota Kantona Sarajevo prema svim građanima. Zbog sitnih problema koje su u hodu trebali rješavati izvođač radova i nadzor, desio se zastoj. To se više ne smije dešavati. Svaki ugovor koji potpišem kao ministar prekinut ću istog trena ako se ne ispoštuju radovi u predviđenom roku”, govorio je u januaru ove godine ministar Šteta nakon što je već postalo izvjesno da radovi neće biti završeni u zadatom roku.

Pola godine kasnije, stajalište na Otoci postaje još tužnija priča. Sedam dana nakon što je i formalno otvoreno tramvajsko stajalište na Otoci, ministar Šteta je potpisao Odluku o “dodatnim radovima na stajalištima “Otoka” i “Nedžarići”.

(Audio) Član Predsjedništva BiH unaprijed znao ishod: Ko je Miloradu Dodiku dojavio kakva će biti odluka Ustavnog suda BiH?

Plenarna sjednica Ustavnog suda BiH  još bila je u toku kada je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, tom sastanka sa britanskom ministricom vanjskih poslova BiH Liz Truss, saopćio kakva će odluka biti donesena u vezi sa “slučajem prenos nadležnosti”.

Danas je Ustavni sud, opet pod pritiskom vaših ljudi, zajedno sa nekima iz Amerike i Evrope donijeti još jednu neustavnu odluku da će stavove, odnosno deklaraciju, kako RS gleda na ove stvari, kao navodno poništiti. Ja samo obavještavam da ćemo mi danas pokrenuti inicijativu i umjesto deklaracije, donijet ćemo rezoluciju, pa kad nam ukinete i rezoluciju, onda ćemo donijeti zaključke, pa kad nam ukinete i to, donijet ćemo stavove. Nećete uspjeti da me srušite”, rekao je Dodik u zgradi Predsjedništva BiH, u četvrtak, negdje oko 12 sati.

U tom trenutku, Ustavni sud BiH je “iza zatvorenih vrata” raspravljao o zahtjevu 15 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za rješavanje spora između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, utvrdio da postoji spor u vezi s donošenjem osporenih odredbi Deklaracije i Zaključaka od strane Narodne skupštine Republike Srpske o vraćanju prenesenih nadležnosti sa države Bosne i Hercegovine na entitet Republika Srpska u oblasti pravosuđa, odbrane i sigurnosti, indirektnog oporezivanja i drugih pitanja. Kada je Dodik govorio, odluka Ustavnog suda BiH nije bila poznata. Naprotiv, saopćena je skoro pet sati nakon Dodikovog izlaganja u zgradi Predsjedništva BiH. I bila je baš onakva kako je Milorad Dodik i rekao.

Prema Pravilima Ustavnog suda BiH, član 14, “javnost postupka pred Ustavnim sudom isključena je na sjednicama Suda“. To znači da u velikoj sali Ustavnog suda BiH nije bilo nikoga osim službenika i sudija Ustavnog suda BiH. No, to nije sve.

Nacrti i prijedlozi odluka, rješenja i drugih akata, koji su pripremljeni za odlučivanje, kao i akti koji su određeni kao tajna u smislu ovih Pravila, ne mogu se davati na uvid”, navedeno je u članu 26, stav 2 Pravila Ustavnog suda BiH.

Dakle, prije nego što je prijedlog odluke formalno usvojen – morao je biti – “tajni prijedlog”. Pa, kako je, onda, Milorad Dodik mogao znati kakav je prijedlog dostavljen sudijama Ustavnog suda BiH na usvajanje? Evo, šta piše u Krivičnom zakonu BiH.

“Ko neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim ono što je saznao iz sudskog, prekršajnog, upravnog ili disciplinskog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili drugog nadležnog organa ili institucije Bosne i Hercegovine proglašeno tajnim, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u članu 237 Krivičnog zakona BiH.

Već u narednom članu piše da će se “sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje funkcije, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Svjedoci između “Kapitala” i “Profita”: Bačena bomba na kuću Amela Bogučanina koji je saslušan kao svjedok zbog pokušaja ubistva Mateja Živkovića, krunskog svjedoka u slučaju protiv Zijada Blekića!

Dva dana nakon što je, u svojstvu svjedoka, saslušan u SIPA-i zbog slučaja pokušaja ubistva člana Komisije za vrijednosne papire FBIH Mateja Živkovića, na kuću sarajevskog kriminalca Amela Bogučanina bačena je bomba, saznaje Istraga.ba.

Bogučanin je, sumnjaju policijske agencije koje vode istragu u vezi sa slučajem Kapital, bio posrednik između naručioca ubistva i osoba koje su pokušale ubiti člana Komisije za vrijednosne papire Mateja Živkovića koji je jedan od ključnih svjedoka protiv Zijada Blekića i drugih optuženih u slučaju “Profit”. Da bi se cijela priča bolje razumjela, činjenice ćemo posložiti hronološki.

Bio je 9. decembar 2020. godine kada je po naredbi Tužilaštva Santona Sarajevo uhapšen biznizmen Zijad Blekić, jedan od prvih ljudi u BiH koji je trgovao dionicama. Istraga u ovom predmetu, kodnog naziva “Profit” započeta je još 2010. godine, a usmjerena je protiv nekoliko osoba i pravnih lica. Među glavnim osumnjičenim su bili biznismeni Zijad Blekić, bivši predsjednik Komisije za vrijednosne papire FBiH Hasan Ćelam, te Blekićev  saradnik Edin Dizdar.

U junu 2021. godine, Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio je optužnicu Tužilaštva Kantona Sarajevo protiv 19 osoba u predmetu „Profit“ i to protiv Zijada Blekića, Edina Dizdara, Armina Mulahusića, Davera Halilbegovića, Hasana Ćelama, Muharema Bajrića, Ramiza Bibića, Nasera Dace, Jasmina Jusufranića, Smiljke Jusufranić, Branislava Petrovića, Mirsada Imamovića, Edina Muftića, Alena Murguza, Elme Mulahusić, Edine Halilbegović, Azre Blekić Aydogan, Hamdije Zvrko, Huseina Zvrke.

Tereti ih se za krivična djela organizirani kriminal, zloupotrebu položaja, pranje novca, prevaru u privrednom poslovanju i dr.

Optuženi su da su od 2006. do 2014. godine organizirali grupu koja je na nezakonit način stekla imovinsku korist od oko 30 miliona maraka i to fiktivnom kupovinom dionica, manipulacijom na tržištu kapitala, te izvlačenjem novca kroz fiktivne pravne poslove.

Jedan od ključnih svjedoka u predmetu protiv Zijada Blekića i drugih optuženih u ovom predmetu je Matej Živković, još uvijek aktualni član Komisije za vrijednosne papire FBiH. Devet mjeseci nakon potvrđivanja optužnice protiv Blekića i drugih, na ključnog svjedoka u ovom predmetu pokušan je atentat.
Naime, 16. marta 2022. godine u sarajevskom naselju Dobrinja teško je, ispred ulaza u svoju zgradu, ranjen Matej Živković. Pucnjava je policiji prijavljena u 16:35 sati. Iako se sve desilo tokom dana, napadače na Živkovića niko nije vidio.
pelicijski uviđaj na mjestu ranjavanja Mateja Živkovića

Godinu i po pripadnici SIPA-e su pod nadzorom Tužilaštva KS vodili istragu o slučaju ranjavanja Mateja Živkovića. No, na kraju je presudio DNK koji je istražitelje odveo direktno u zatvor, gdje kaznu, za drugo krivično djelo izdržava Jasmin Hasić iz Sarajeva. Hasićev DNK je, naime, pronađen na mjestu napada na Živkovića. Istražitelji su, prateći dalje tragove, pronašli da je Hasić imao pomagače koji su ga dovezli na mjestu gdje je pucao u Živkovića. Kako saznaje Istraga, policija je uspjela pronaći i automobil koji su napadači koristili u martu 2021. godine. Nakon što je prikupljen veći di dokaza, SIPA je 29. novembra ove godine započela akciju “Kapital”.

“Operativna akcija “Kapital” se provodi u cilju rasvjetljavanje krivičnog djela ubistvo iz člana 166. u vezi sa krivičnim djelom pokušaj iz člana 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, koje se desilo dana 15.2.2022. godine i 16.3.2022. godine u Sarajevu, na štetu Mateja Živkovića, zamjenika predsjednika Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, kojom prilikom je imenovani ranjen sa više metaka. Pretresi se vrše na jedanaest 11 lokacija, a u toku dana će od policijskih službenika SIPA biti ispitan osumnjičeni Jasmin Hasić. Također, planira se i saslušanje više lica u svojstvu svjedoka. Pretresi se vrše u saradnji sa Federalnom upravom policije. U toku rada po navedenom predmetu policijski službenici SIPA-e ostvarili su saradnju sa Obavještajno-sigurnosnom agencijom Bosne i Hercegovine, Centrom za forenzička ispitivanja, vještačenja i istraživanja Federalne uprave policije, JZU Zavod za sudsku medicinu i Kriminalističko tehničkim centrom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Ministarstvima unutrašnjih poslova Republike Srpske – PU Istočno Sarajevo i Kantona Sarajevo”, saopćeno je iz SIPA-e.

Jedan od svjedoka koji je saslušan dan kasnije, odnosno 30. novembra, bio je Amel Bogučanin. Ovaj kriminalac je, naime, već ranije zajedno sa Jasminom Hasićem bio saučesnik u nekoliko kriminalnih operacija mešu kojima je i priprema ubistva osobe sa nadimkom Jevrej. Bogučanin i Hasić su planirali da pod automobil Jevreja podmetnu bombu. No, taj plan je razbijen u jednoj od ranijih akcija SIPA-e. Hasić je hapšen zbog razbojništava, a Bogučanin zbog pranja novca i trgovine narkoticima.

Upravo je, kako saznaje Istraga, ovaj dvojac angažiran da likvidira Mateja Živkovića. Bogučanin je bio posrednik između naručioca ubistva i Jasmina Hasića koji je pucao u Živkovića. Nijedan od njih, međutim, nije želio svjedočiti o ovom slučaju. Međutim, svega 48 sati nakon što je pozvan u SIPA-u da svjedoči o pripremi ubistva Mateja Živkovića, na kuću Amela Bogučanina bačena je bomba.

“Stanovnike ulice Tandareva u starom dijelu Sarajeva uznemirila je snažna detonacija, nakon što su nepoznate osobe aktivirale eksplozivnu napravu. Kako je potvrđeno iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS), eksplozija se dogodila u subotu, 2. decembra u 1.14 sati. U saopćenju MUP-a KS precizira se da je naprava aktivirana ispred kuće i garaže, vlasništvo B. A.”, objavljeno je 4. decembra.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...