Gotovo bez bilo kakve javne najave, u zaleđu brčanske Vijećnice ubrzano su započeli građevinski radovi, tako da većina stanovnika Brčko Distrikta ne zna šta se to gradi u centru Brčkog. Tek pogled znatiželjnih na javnu tablu postavljenu pored glavne ulice nudi šturo obavještenje da se radi o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.
Izgradnja tako važnog spomenika u Brčkom odvija se bez bilo kakvog javnog obavještenja, izjave čelnih ljudi Distrikta, saopštenja političkih stranaka ili udruženja civilnih žrtava rata. Sve se odvija po logici, niko nas ništa nije pitao, bar ne javno, stoga ništa o tome ne znamo.
Ono što se u vezi sa spomenikom, ne tako davno, moglo čuti je izjava već bivšeg supervizora Scanlana da treba planirati budžetska sredstva za izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, shodno Nalogu supervizora Raffija Gregoriana iz 2009. godine. Nakon toga šutnja. Samo na stranici Kancelarije za upravljanje javnom imovinom, koja je nosilac projekta, kratka informacija o izgradnji spomenika.
Podsjećamo da je 2009. godine supervizor Raffi Gregorian donio Nalog o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata. Od izgradnje se odustalo jer se nacionalna udruženja civilnim žrtvama rata Brčkog nisu složila sa ponuđenim konceptom spomenika. Respektirajući stavove ovih udruženja, supervizor je odustao od izgradnje ovog spomenika. Ostaje nejasno koji su razlozi motivirali supervizora Scanlana da 2022.godine, dakle 13 godina nakon donesenog Naloga, insistira na realizaciji ovog spornog projekta. Može se samo pretpostaviti da je na ovaj način gurnuo u drugi plan neučinkovitost svoga mandata, koji se sveo na velike riječi i obećanja, a gotovo nikakav učinak. No, supervizor Scanlan je otišao. Došao je novi supervizor Jonathan Mennuti, a radovi na izgradnji spomenika se nastavljaju.
Ostavimo za sada po strani motivaciju inicijatora ovoga spornog projekta, te pokušajmo semiološkom analizom otkriti estetsku vrijednost i političko (ideološko) značenje ovoga spomenika koje će u bitnome uticati na kulturu sjećanja i javni život Brčko Distrikta BiH. Šture informacije koje imamo o idejnom rješenju za ovaj spomenik mogu se svesti na sljedeće.
Spomenik se podiže u spomen na civilne žrtve rata u periodu 1939-1945. godina i 1992-1995. godina u centru grada, iza Vijećnice, u neposrednoj blizini tri vojna spomenika, spomenika HVO, Armije BiH i Vojske Republike Srpske.
Simbolika spomenika treba da apstrahira od konkretnih određenja civilnih žrtava tako da bude „politički, nacionalno, etnički i vjerski neutralan, zasnovan na jednakosti svih konstitutivnih naroda i ostalih”.
Spomenik tako apstrahira i od svakog ideološkog i političkog konteksta u kojem se zločin nad civilima desio, od razloga zločina, načina izvršenja zločina, kao i konkretizacije egzekutora i naredbodavaca zločina.
Semiotički sukus spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se predstavi stiliziranim simbolom kapi suza.
Semiotika spomenika
Spomenici su objektivizacije određenih značenja kojima se prenose određene poruke. Ta poruka se komemoracijama prenosi na nove generacije. Za modeliranje poruke selektivno se određuju događaji i ličnosti (historijski narativ) koje simbolizira spomenik, dok se istiskuju oni sadržaja koji se smatraju nepoželjnim. Kao takvi, spomenici, postavljeni na određenom javnom prostoru, postaju esencijalna mjesta artikulacije određene politike (kulture) kolektivnog sjećanja kroz koju se provlači određena ideološka (politička) agenda.
Kao takvi, spomenici imaju određenu estetsku vrijednost, ali i ideologijsko (političko) značenje. Estetska dimenzija spomenika izražava se kroz materijalni aspekt spomenika, veličinu, boju, konstrukciju… u okviru koje dominira simbolički element koji, pored estetskog, ima i posebno intrinzično značenje koje prenosi bazične stavove autora o onom što spomenik predstavlja. Ta simbolička konceptualizacija spomenika sadržava ideologijsku (političku) poruku, koja se spomenički objektivizira kao interpretativni okvir (kognitivni, vrijednosni, emotivni i praktični) razumijevanja onoga što spomenik treba da prenese suvremenicima i budućim generacijama Pokušajmo ukratko analizirati ove semiotičke elemente spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.
Glavni spomenički simbol spomenika civilnim žrtvama rata u Brčko su kapi suza koje istovremeno predstavljaju i kapi krvi objedinjeni nitima koje simboliziraju povezanost svih nevino stradalih. Simbol suze treba da izrazi žal i empatiju spram civilnih žrtava rata u Brčkom, bez obzira na etnička, religijska, nacionalna i politička određenja stradalih i ideologiju od koje su stradali.
Suze su masovno korišten simbol koji ne izražava isključivo neki oblik ljudske tuge i žalovanja nego i osjećaje sreće i radosti, tako da nužno ne asocira na krv i ljudsko stradanje. Zbog česte i neselektivne upotrebe ovaj simbol postaje višeznačan kliše, producirajući neautentična osjećanja i sentimentalizam, te kao takav često završava na licima male dražesne uplakane djece na omotima lijepo upakovanih bombonjera.
Kapi suza, kao centralni simboli spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, ne mogu izraziti metafiziku užasa i bezglasni krik žene koja je masovno silovana, a nakon toga mučena strujnim udarima, te bešćutno ubijena; strahote civila koji su odvođeni do šahta nad kojim su im stavljane glave a onda u njih pucano iz škorpiona, kako bi krv oticala u šaht; strah i drhtaj majke koja ispušta svoje dijete pred zločincima, kao i mnoge druge, znane i neznane strahote, koje je doživljavalo nesrpsko civilno stanovništvo u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine.
Suze ne mogu izraziti ni užase koji su se dešavali 07. decembra ili 16. ili 17 decembra 1941. godine u Brčkom kada je izvedeno 150 civila Židova, kojima je ustaška kama rezala vratove, vratove tek rođene djece, klala majke očeve, bake i djedove iza koji je ostao samo nijemi krik. Dok su jedni klani, drugi su udarani čekićima i maljevima po glavi. Suze ne mogu izraziti ni strahote civila Srba u Brčkom za vrijeme NDH nad kojima se provodio teror progonom, nasilnom promjenom vjere, ubijanjem na Savskom mostu i bacanjem tijela u Savu. Pred ovim prizorima se suze lede i pretvaraju u nebeski krik izobličenog lica pred kojim se ledi krv u žilama.
Simbolika stiliziranih suza ne može predstaviti strahote ovih zločina. Stoga će spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom predstavljati interpretativni okvir za neautentične estetske, kognitivne, vrijednosne i emotivne, predstave koja vode sentimentalizmu i lažnim, patetičnim i patvorenim osjećanjima.
Kada je u pitanju ideologijska (politička) poruka ovog estetski neautentičnog spomenika, ona se svodi na lažni univerzalizam kojim se želi izraziti univerzalna ljudska patnja koja apstrahira od svih konkretnih, etničkih, vjerskih, nacionalnih, političkih i ideologijskih, određenja, kako žrtava, tako i njihovih dželata. A univerzalna ljudskost, univerzalna ljudska patnja je uvijek sadržana u svojoj konkretnosti. Bez imena i prezimena i lične i socijalne biografije žrtava ljudskost je prazna apstrakcija ili Ništa.
No, da li mi uopšte znamo koje civilne žrtve će predstavljati ovaj spomenik. Da li se ovaj spomenik zaista odnosi na civile Bošnjake i Hrvate ubijane u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine? Da li se on odnosi na Židove i Srbe ubijane 1941. godine za vrijeme NDH u Brčkom? Da li se on odnosi i na ustaše i četnike koji su ubijani od strane komunističke vlasti, kao i na fiktivne zločine koji su u funkciji izjednačavanja krivice?
Ustvari, ovaj spomenik želi da bude spomen svim civilnim žrtvama rata, bez obzira na njihova konkretna određenja. Spomenik apstrahira od svih konkretizacija žrtava i njihovih dželata, kao i od ideološkog konteksta u kojim su se zločini dešavali. Neodređenost postaje njegova suština. On će biti spomenik bez kvaliteta, neodređen i prazan. O njemu se ništa neće moći misliti. On postaje prazno simboličko mjesto, neodređenost, koja predstavlja Ništa, pod koje se sve može podvesti.
Da bi nešto postojalo, da bi se moglo opažati i misliti mora biti određeno. Ovaj spomenik će biti bez određenja, idealan za manipuliranje i zloupotrebe, odnosno falsificiranja historije. Pred njime će moći komemorirati i zločinci i potomci žrtava.
Mada u svojoj simboličkoj i ideologijskoj osnovi spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom insistira na apstraktnoj univerzalnosti, on u svojoj temporalnoj dimenziji ne slijedi ovaj svoj temeljni princip jer selektira (izdvaja) civilne žrtve iz ratnog perioda 1939.-1945. godine i 1992.-1995. godine. Zašto? Zašto spomenik sa univerzalnim pretenzijama ne simbolizira i stradanja civila u Brčkog iz nekog drugog perioda, kojih je na pretek.
Ciljano ili ne, ovaj način spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom se ideologijski (politički) uklapa u velikodržavne nacionalne ideologijske matrice koje nastupaju sa devizom: nećemo dozvoliti da se našem narodu ponovo desi ono što mu se desilo 1939-1945. godine. Takvim parolama legitimirali su se i opravdavali novi zločini.
Selektiranjem vremenskog perioda 1939-1945. godina kao da želi istaći stradanje Srba od strane Hrvata i Muslimana (ustaša), i dovesti u vezu sa periodom 1992-1995. godina, kada su stradali Muslimani (Bošnjaci) i Hrvata od strane Srba, ne ulazeći u ideologijski kontekst i konkretizaciju žrtava i zločinaca.
Selektirajući (konkretizirajući) isključivo žrtve dva vremenska (ratna) perioda stradanja civila, apstrahirajući pri tome od svih drugih određenja, spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom će simbolički i ideologijski proizvoditi kognitivne, vrijednosne i emocionalne predstave koje će izjednačavati žrtve i zločince i žrtvi, a jedan zločin opravdavati drugim, što je strašno i nedopustivo.
Ako je svrha spomenika da izrazi pijetet spram žrtava zločina i da osudi zločin i zločince onda on mora konkretizirati i žrtve i zločince, kao i ideološki i politički kontekst u kojem su se zločini desili. To znači da spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se podiže onim Židovima i Srbima koje su ubile ustaše, Hrvati i Muslimani, 1941. godine, u ime stvaranja NDH u Brčkom. To znači da se spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom diže Bošnjacima i Hrvatima koje su paravojne srpske formacije, kao i mnogi stanovnici Brčkog srpske nacionalnosti 1992. godine zvjerski ubijali u ime ideologije Velike Srbije, provodeći etničko čišćenje Brčkog. Ova dva historijska perioda stradanja civila u Brčkom ne mogu se simbolički podvesti pod jedan spomenik. Bez konkretizacije žrtava i zločinaca, kao i ideološkog konteksta u kojem su se zločini desili, vrijeđaju se žrtve zločina a zločini amnestiraju, prizivajući tako nove zločine.
Očigledno da se ovakvim apstraktnim i neautentičnim estetskim i ideologijskim konceptom spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom pokušava „apologijom zaborava“ i historijskim falsifikatima potisnuti ratne resentimane u ime navodnog mira i pomirenja i jednakosti konstitutivnih naroda u zločinu i žrtvi u Brčkom. No, institucionalno brisanje iz kolektivnog javnog sjećanja traumatskog iskustva prošlosti ne vodi nestanku traume. Ona se samo može potisnuti u nesvjesno, ali to ne znači da je u potpunosti nestala iz pojedinačnog i kolektivnog duha. Šta više, ove traume se prenose u „kolektivno nesvjesno“ sa generacije na generaciju i samo je pitanje u kojem momentu će se ova traumatična iskustva vratiti u kolektivnu svijest sa velikom destruktivnom snagom.
Priznavanjem (konkretiziranjem) zločina i osudom zločinaca dolazi do ispaštanja i pokajanja. A tek ispaštanje i pokajanje vodi oprostu. Oprost vodi zaboravu zločina. To treba da bude smisao i svrha izgradnje spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, a ne žal za zvjerski stradalim civilima koji su apstrahiranjem od njihovih konkretnih identiteta svedeni na Ništa.
Ovakav spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom umiruje savjest zločincima izjednačavajući u vremenskoj dimenziji žrtve i zločince jer su, navodno, vojske sva tri konstitutivna naroda u svim ratovima na ovim prostorima činile ratne zločine zvjerski ubijajući, mučeći i protjerujući civile. A to je historijski falsifikat. Stoga nam takav spomenik nije potreban.
Ko je autor spomenika?
Ostaje dilema ko je i iz kojih razloga 2022. godine ponovo pokrenuo proceduru izgradnje spomenika, oko kojeg 2009. godine nije bilo saglasnosti udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom. Odluku o njegovoj izgradnji nije donijela Skupština, odnosno skupštinska Komisija za spomenike.
Formalno, osnov može biti ranije donesen Nalog Supervizora iz 2009. godine koji je najvećim dijelom realiziran, a sporni spomenik civilnim žrtvama rata, zbog pomenutih razloga, izuzet iz realizacije. Supervizija u Brčkom je trenutno suspendirana, tako da novi nalog za izgradnju oficijelno nije mogao doći iz OHR-a.
Ko je onda i po kom osnovu na volšeban način započeo izgradnju spomenika? Izgleda da ćemo dobiti spomenik, a da nećemo znati ko je njegov autor. Za sada glas protesta upućujemo novom supervizoru za Brčko, gospodinu Mennutiju.
Poštovani gospodine Mennuti,
Pozivamo vas da zaustavite izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, iz već navedenih razloga. Spomenik sa takvim idejnim i estetskim rješenjima, ne može biti spomenik civilnim žrtvama u Brčkom. Ako je izgradnja već poodmakla i ne može se zaustaviti, treba ga preimenovati i nazvati spomenikom mira. S tim u vezi, tražimo od Vas da otvorite dijalog o ovoj temi sa relevantnim učesnicima.
Ukoliko se supervizor ne odazove na ovaj naš zahtjev, pozivamo udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom, kao i njihove članove, da podrže peticiju kojom ćemo tražiti da se zaustavi izgradnja ovoga spomenika. Paralelno s tim, treba obavijesti bh. i međunarodnu javnost o falsificiranju historije izgradnjom ovakvog spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom kojim se vrijeđaju civilne žrtve rata i njihove porodice. I ne samo njih.
(autor je sociolog i profesor iz Brčkog Enes Pašalić)
