Analize

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Evropske integracije Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode!

Takozvane evropske integracije su ono što filmska teorija poznaje pod imenom MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po “naški”, mekgafin.

To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.

U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:

„Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.

Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?

Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.

Prvi pita: „Šta ti je to“?

Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“.

Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“.

Drugi slegne ramenima: ‘A, pa onda to nije mekgafin’.“

Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.

Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš-kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi.

U Bosni i Hercegovini, ovo vam ne govorim kao euroskeptik, nego kao neko ko duboko žali što Bosna i Hercegovina praktično nema šanse da postane dijelom Evropske unije, ne radi se o evropskim integracijama. Radi se o partijskom zapošljavanju, namještanju poslova, krađi na javnim nabavkama, krađi na javnim radovima; radi se o beskrajnoj mreži kolonijalnih uticaja Kvinte, Rusije, Srbije i Hrvatske, o kontroli nad BH Telekomom, o južnoj interkonekciji, o kriminalnim/zavjereničkim grupama koje formalno funkcionišu kao političke stranke… O svačemu se tu radi – samo ne o evropskim integracijama.

Dakako, evropske se integracije svako malo u javnosti ukazuju kao narativ. Samo što je taj narativ, rekoh, mekgafin: priča koja treba da prikrije drugu, istinsku priču.

Isto je i u Crnoj Gori. Koja je, kako to podgorički političari rado ističu, „regionalni lider“ u famoznim EU integracijama.

Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.

Kao što, za četrnaest godina od sticanja kandidature za članstvo, pa ni 20 godina od početka pregovora, nigdje neće stići ni Bosna i Hercegovina.

Znam, znam… Sarajevski političari su puni EU optimizma, a ima i optimističkih analitičara. Ja, eto, nisam. Jer ja neću ni vaše pare ni vaše glasove. Nemam niti jedan razlog da vas lažem i da vam šupljiram. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. Praksa, pak, uči – a recite mi da griješim: ko se kod nas kladio na katastrofu, pare nije izgubio.

Ruku na srce, evropske integracije su savršen mekgafin. Sa jedne strane, one Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode. Hoćete u EU? Morate nas slušati dok ne postignete ono što se za ulazak u taj “prestižni klub” traži. Sa druge strane, lokalnim političkim elitama obezbjeđuje “progresivnu priču”, koja neprekidno proizvodi horozont nade. Sad, što je taj horizont sve dalji i dalji…

Budući da je Crna Gora, u kojoj živim, najdalje u regionu odmakla u EU integracijama, a iz Brisela ponavljaju kako je baš Montenegro “prva sljedeća članica EU”, dozvolite da vam opišem kako to izgleda.

Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda se, poslije deset-petnest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”.

Ne da unić Orban, te ne da unić Makron. Tu i tamo pobijede naki desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.

U međuvremenu, sve ide po k.rcu, isto kao i prije.

Onda umreš.

Da rezimiram. Ako ste odlučili prodati svoju zemlju, nemojte to uraditi u ime evropskih integracija. Bolje uzet 5 eura i popit dvije pive.

(Slobodna Bosna)

Ni EU ne traži ono što daju Čoviću i Dodiku: Pristaje li Trojka na ‘kiparski model’!?

Situacija u Bosni i Hercegovini ni nakon posjete predsjednice Evropske komisije Ursula von der Leyen, te premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i Nizozemske Marka Ruttea nije bolja, niti je došlo do relaksacije odnosa u političkom kontekstu, a čini se, i da poruka bh. vlastima, da vrijeme curi nije urodila plodom.

Još su svi na početnim pozicijama.

Osim diplomatskog skandala u kojem Plenković nije želio doći u Predsjedništvo BiH, jer je tamo bio i Željko Komšić (gdje bi drugo bio legalno izabrani član Predsjedništva BiH), ostao je gorak okus šutnje Leyen i Ruttea na ovo neviđeno ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine!

Također, znakovita je i druga šutnja, tačnije ignoriranje nesuvislih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a u vezi sa Izbornim zakonom i Ustavnim sudom BiH, a što se nikako ne može vezati za put BiH ka Evropskoj uniji.

Upravo je to, danas potencirao Komšić, koji je za Radio Sarajevo kazao da je važno da građani ali i svi oni koji su politički angažovani znaju sljedeće – ni Von Der Leyen ni Rutte nisu naveli Ustavni sud i način izbora članova Predsjedništva kao uslov za napredak na evropskom putu!

„Dakle, uopće nije uzeto u obzir ono što traže HDZ i SNSD u pogledu izbora u ove dvije institucije. Dakle, sve ono što je dogovarano na posljednjem sastanku kod Dodika niko nije naveo kao nešto što je potrebno za odluku o otvaranju pregovora“, poručio je Komšić.

Trojka, pak, očito pristaje na uslove koje Dragan Čović i Milorad Dodik stavljaju na sto kao dio paketa reformi koje bi BiH otvorile put pregovora za ulazak u Evropsku uniju.
Stoga bi umjesto hvalisanja o rezultatima rada Elmedin Konaković mogao biti konstruktivan, pa partnerima Čoviću i Dodiku pojasniti, ako nisu shvatili, šta to EU traži od nas, a ne pristajati na ucjene i isporučivanje Izbornog zakona i Ustavnog suda njima, kada to ni Evropska unija ne traži!

Zato će ‘trojka’ morati artikulisati svoje djelovanje i kazati je li rade na reformama koje traži EU, ili na odobrovoljavanje Čovića i Dodika na te reforme, a što bi značilo dodatno urušavanje BiH, jaču etničku podjelu i krajnje neizvjesnu sigurnosnu situaciju.

„Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, državna služba, Frontex, Zakon o sukobu interesa, sa ili bez Zakona o sudovima on je najkontroverzniji unutar nas. Ovi zakoni nemaju nikakvu entičko-političku pozadinu. I ako ne bude povezivanja tema mi smo tu nadomak historijskog pomaka”, kazao je danas Konaković.

I ako je tako šta se onda čeka! Zna to Konaković, zato bi morao biti iskren i prema javnosti, pa kazati da Čović i Dodik ove reforme uslovaljavaju svojim neevropskim zahtjevima. Pitanje je samo zašto trojka to jasno ne razgraniči, posebno sada kada zvanični Brisel šuti o tome! Onda bismo mogli zaključiti da i njima tako odgovara da se kriju iza tobožnjih evropskih reformi, i da na tim krilima dobijemo plutajuću treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet, do kojeg su se UZP-ovci pokušali domoći u agresiji, i jaču i ‘nezavisniju’ Republiku sprsku.

Kao takvi bismo Konakoviću ušli u EU po kiparskom modelu, a građani takvo što ne žele. Uportište u ovome valja naći i u riječima Elmedina Konakovića, koji je nakon jednog povratka iz Brisela kazao da EU razmatra kako pomoći samo Federaciji BiH.

Nije tada, a ni sada jasno kazao da taj ‘kiparski model’ Bosni i Hercegovini ne odgovara. Očito neće ni reći, jer želja da pokaže kako je bolji od SDA i kako je za cijelu situaciju u BiH isključivo kriva SDA je veća od uspostavljanje jake suverene države BiH!

Jer, da je drugačije ‘trojka’ ne bi zakazivala sastanak sa svim parlamentarnim strankama u PS BiH kako bi se razgovaralo o izmjenama Ustava BiH i implementacijama presuda iz Strazbura (naravno da je i ovo umiveno nazvano, a iza se krije Čovićeva želja za ‘legitimnim’), već bi još danas usvajali FRONTEX i slične zakonske regulative koje nas vode u EU. Jer, mart je blizu, a vrijeme ističe.

I to što nas rasterećuju pričom da samo “ono što predsjednici potpišu” je dogovoreno posebno plaši, jer smo svjedoci zadnjih godinu dana kako funkcionira koalicija na državnom nivou. Kako god se obrne i okrene HDZ i SNSD pobijede!

(NAP)

Za sada ništa nametanja: Schmidt privremeno odustaje od “izbornog integriteta”

Visoki predstavnik Christian Schmidt se pokolebao. A izgleda i da je sasvim odustao. Iako je sve spremno za njegov izlazak u javnosti i ispunjenje obećana datog još 19. decembra prošle godine da će nametnuti izmjene Izbornog zakona, u dijelu koji se tiče integriteta izbornog procesa, od toga (za) sada nema ništa. Gotova finalna verzija teksta nametanja i danas se, već više od 10 dana, “krčka” u njegovoj ladici. Zajedno s Bonskim ovlastima. Ključ od ladice je kod nekoga. A taj nije Schmidt.

Visoki predstavnik, kako je rečeno Politicki.ba neće do kraja mjeseca intervenirati.

Osim ako ga nešto baš, baš,baš ne iznervira i opet se predomisli. Otkad je Schmidt u svom obraćanju javnosti u drugoj polovini prošlog mjeseca najavio svoje novo korištenje Bonskih ovlasti, upozoravali smo da je njegova jedina konstanta – nepredvidivost.

Iako je tog 19. decembra zaprijetio da će intervenirati, rekao da “ima jedan čovjek u ovom gradu” koji može sve… djelima je Christian Schmidt samog sebe “pomnožio s nulom”.

“Zato danas posljednji put govorim, ovo je moj posljednji poziv da urade svoj posao. Ako ne, doći ću do rokova i osigurat ću da se poštuje volja birača. To je njihovo pravo koje se mora ispoštovati”, rekao je prije nekih 35 dana visoki predstavnik.

Danas je, međutim, iz njegovog ureda emitirana (sasvim) drugačija poruka.

“Vlasti BiH imaju priliku da učvrste temelje za ključne reforme u pravcu jačanja vladavine prava i integriteta izbora, te otvore historijski proces u kojem će BiH započeti zvanične pregovore ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji”, rekao je Schmidt tokom susreta s Ursulom von der Leyen, Markom Rutteom i Andrejem Plenkovićem.

Kako god da je iz OHR-a i zapadne međunarodne zajednice interpretirali, jasno je da Schmidt nije održao riječ.

“Stoga ću insistirati da se poštuje integritet izbornog procesa. Volio bih da se sada ispoštuje volja birača. Ne u narednom mjesecu, godini… razmislio bih u naredne dvije sedmice – svi bi smo voljeli vidjeti rezultat. Ako ne – nećemo moći ovisiti o obećanjima, ne naredne ili one tamo. Ove sedmice. Ako se to ne uradi, svi znaju da ima jedna osoba u gradu koja ima ovlasti da donese odluku”, rekao je Schmidt 19. decembra.

Otad je proteklo puno mutne vode i – ništa se nije desilo.

Možda visoki predstavnik narednog mjeseca povuče potez i nametne obećane tehničke izmjene.

Ali, kredibilitet mu je već dodatno i dobrano urušen. I neće u njegovom popravljanju značiti ništa ni to što je ove sedmice razgovarao sa kancelarom Njemačke Olafom Scholzom.

Jer je bio vrlo eksplicitan i obećao da će građanima ispuniti (novogodišnju) želju. Za koga sad kaklulira? Za građane sigurno ne. Schmidt je sam postavio metu, podesio nišanske sprave i – upucao sam sebe.

(politicki.ba)

Obmane iz Kabineta Denisa Bećirovića: Ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava!

Navikla je bosanskohercegovačka javnost da Denis Bećirović jako često plasira duga pisma, otvorena ili zatvorena, u kojima redovno mnogo piše, a malo kaže, kao što je to radio u neprimjerenom broju prethodnih mandata na različitim pozicijama, kao što to radi i sada sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Nije domaća javnost zaboravila ni ‘šlamperaj’ Bećirovića, koji je samo da bi bio prvi koji je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti jednog zakona iz bh. entiteta Republika srpska (i to naravno objavio na društvenim mrežama), a da taj zakon nije bio stupio na snagu da bi se uopće o tome mogao poslati zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Nešto je slično uradio i sa nekim prijedlogom Zakona o imovini Bosne i Hercegovine, odnosno dobili smo video klip na društvenim mrežama i “jako važne poruke“ ali se zakon nije pomakao s mjesta.

Ista je priča oko navodnog izbora novog sudije u Evropski sud za ljudska prava, gdje u svome objašnjenju očigledne namjere da plasira svoga kandidata govori cijeli niz neistina. Da bi samom Bećiroviću bilo jasno koliko nije u pravu, onda je potrebno govoriti na njemu jasnom birokratskom jeziku.

Prvo, ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, odnosno mandat svih sudija traje 9 (devet) godina. Nakon toga sudija nastavlja obavljati svoju punu (ne tehničku) funkciju sve dok zemlja, kao ugovorna strana ne dostavi imena novih kandidata.

Drugo, u svome navodnom objašnjenju Bećirović kaže „Zbog toga, Bosna i Hercegovina u Evropskom sudu za ljudska prava već duže od dvije godine nema sudiju u skladu s propisima Vijeća Evrope“ što je jedna notorna laž. Postoje najmanje dva primjera, kao što su to sudije iz Litvanije i Poljske, kojima je, također, istekao mandat, ali su i dalje punopravne sudije Evropskog suda za ljudska prava, dok njihove zemlje ne dostave nove kandidate.

To znači, kako je potpuna laž da Bosna i Hercegovina već više od dvije godine nema sudiju u skladu sa propisima Vijeća Evrope. Da je to upravo laž iz pera Bećirovića, dovoljno je pogledati član 23. 2 Evropske konvencije, koji kaže: „Sudije ostaju na dužnosti dok ne budu zamijenjeni. Međutim oni nastavljaju da rade na predmetima koje su već uzeli na razmatranje.“ A šta to u praksi znači utvrđeno je članom 2 § 3

Pravila suda koji nedvojbeno kaže:

„U skladu sa članom 23. stav 2. Konvencije, izabrani sudija obavlja dužnost sve dok njegov nasljednik ne položi zakletvu ili ne da izjavu predviđenu pravilom 3.“ To sve znači, da je sudija kojem je istekao mandat od 9 (devet) godina u punom mandatu dok država, kao ugovorna strana ne dostavi novu listu kandidata, sudija se izabere, položi zakletvu i za tako nešto nema utvrđen rok.

Treće, nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu. A istina je toliko očita i nalazi se u aktima Vijeća Evrope kojima je Bosna i Hercegovina pristupila 2002. godine, što bi Denis Bećirović morao znati, pa ako zna onda on svjesno ide u zamjenu sudije Vehabovića u jednom jako delikatnom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, direktno se stavljajući u funkciju onih snaga koji bi da zadrže etnički utemeljen politički sistem u našoj zemlji. Možda takav etnički utemeljen politički sistem u Bosni i Hercegovini, odgovara Bećiroviću jer od njega smo premalo čuli o građanskoj državi, odnosno državi jednakopravnih građana.

U drugom slučaju, ako ovo Bećirović i njegova ekipa znalaca ne znaju, onda se trebamo sa pravom pitati je li mu tamo mjesto ili mu možda funkcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine služi za slike i video klipove na društvenim mrežama od kojih građani ove zemlje nemaju apsolutno ništa. Podsjetićemo Bećirovića, kako ove kalendarske 2024. godine ističe mandat za 11 (jedanaest) drugih sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, pa možda on misli kako će svih 11 zemalja odmah zamijeniti sve svoje sudije.
Naravno da neće, jer praksa govori drugačije.

Četvrto, ne biraju se kandidati za sudije u Evropskom sudu za ljudska prava putem konkursa kako to tvrdi Bećirović, jer konkurs kao postupak pretpostavlja mogućnost dvostepenog odlučivanja, odnosno pokretanja redovnog pravnog lijeka ili žalbe onih kandidata koji smatraju da su oštećeni. Ovdje se, ipak, radi o javnom pozivu koji služi da ona lica koja misle da imaju znanja i sposobnosti da budu sudije Evropskog suda za ljudska prava iskazuju svoju namjeru, vodeći računa da ispunjavaju kriterije koje postavlja Vijeće Evrope za izbor sudija u Evropskom sudu za ljudska prava. Da li Bećirović zna razliku između procedura konkursa i javnog poziva, ostaje nepoznato.

I kao peto, javnosti je postalo veoma očito da Bećirović u svome poslu radi jedno polovinu stvari koja uopšte nisu nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što je na primjer postojanje nekog savjeta za ekonomska pitanja, a da ekonomija nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osim ako sva ekonomija ove zemlje nije strpana u predlaganje godišnjeg Budžeta Bosne i Hercegovine. Odnosno, dali smo ovu zemlju u ruke osobi koja radi puno toga što nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u šta spadaju i duga, beskorisna pisma.

Ili je Bećirović na liniji Trojke, koja bi u Ustavni sud Bosne i Hercegovine plasirala osobu bez dana radnog iskustva u pravosuđu, jer su to obećali podršku HDZ-u i njihovom preferiranom kandidatu, vršeći neviđeno pravno nasilje u prethodnom periodu, pa bi tako i u Evropski sud za ljudska prava poslali nekog od vječito redovitih kandidata za sve različite pozicije u tijelima Vijeća Evrope, opet vršeći neki vid pravnog nasilja.

(NAP)

Kolumna Seada Numanovića: Elmedin Trivijalni Konaković

Ono što je dogovoreno je da se od Evropske unije zatraži tačan datum pregovora i da će otvaranje pregovora, ukoliko se desi, biti najveći iskorak u historiji Bosne i Hercegovine na evropskom putu, smatra Elmedin Konaković.

Trivijalno!, što bi sam lider Naroda i Pravde i šef bosanskohercegovačke diplomatije rekao.

Mnogo je analiza još jednog sijela Trojke, Dodika i Čovića. Većina ih procjenjuje da od najnovijeg “dogovora” neće biti ništa.
To “trivijalno” poručuje i sam Konaković ističući da na dokumentima u različitim verzijama, koje su nahrupile u medije, nema ništa.

“Trivijalan”!

Konaković dodaje da na dokumentima nema ničijeg potpisa. I nema! Ako ćemo pošteno i do kraja – nema ni pečata!

“Trivijalno”.

Prvi u Narodu i Pravdi sve je nade položio – čini se – u početak pregovora o ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Da je, kao nekada, nastavio čitati makar Wikipediu, znao bi šta to znači. Iako, ni čitanje te stranice ne znači ništa. Trivijalno je, ako se ništa ne radi.

A ništa se ne radi! Nije nemoguće da Evropska unija u martu odobri početak pregovora Bosni i Hercegovini.

U teoriji, to bi značilo da državni aparat Bosne i Hercegovine krene u sveobuhvatni i dugi put usklađivanja svojeg uređenja sa nekim okvirnim sistemom Evropske unije. Opet, u teoriji to znači da sve institucije Bosne i Hercegovine moraju funkcionirati. Mora postojati vladavina zakona u kojoj su krivci iza rešetaka, korupcija se kažnjava, nepotizam također, zdravstvena zaštita je dobra i zabranjeno je “zaprtiti” se s kovertama, suhim mesom, telećom plećkom, paketima alkohola… do najbližeg ili odabranog doktora, rijeke se ne truju… a političari su sluge naroda koji su u funkcionalnom i poštenom izbornom sistemu smjenjivi…

Praksa jeste dobrano drugačija. Ko sumnja, neka pogleda u najbliže evropsko susjedstvo.Ali, da vidimo kako izgleda evropski put onih koji još nisu tamo.Turska je eklatantan primjer! I da odmah kažemo – ima gori! Ali o tome malo kasnije. Davnog 14. aprila 1987. godine Turska je izrazila želju postati dijelom Evropske unije.

Njeni pregovori o ulasku u ovaj prestižni blok počeli su 3. decembra 2005. godine, šest godina nakon što je dobila kandidatski status. Danas je njen evropski put zamrznut.
A evo ko je gori.

Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata za članstvo. Čak 15 godina kasnije, formalno joj je odobren početak pregovora o ulasku u EU. Desilo se to marta 2020. godine. Umeđuvremenu, Makedonija je morala promijeniti svoje ime, zbog blokade Grčke.

Zauzvrat, ušla je u NATO. A u NATO-u je i Turska.

Kako to – po proceduri slijedi – održana je i prva Međuvladina konferencija. Čelnici EU susreli su se s makedonskim zvaničnicima, pali su zagrljaji, poljupci, po neka kita cvijeća, a malo se jelo i malo više pilo. U novembru iste godine Bugarska je blokirala formalni početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom pozivajući se na historijske i još neke odista TRIVIJALNE razloge. I Makedonija već četiri godine stoji u mjestu.

Izvještaj o napretku Sjeverne Makedonije u EU za ovu godinu je nemoguće opisati u jednoj riječi. Radi se o presjeku dugogodišnjih nepravdi, neprincipijelnosti, neiskrenosti… Zapada.

Ali, Sjeverna Makedonija je članica NATO-a. Makar to!

Bosna i Hercegovina bi možda čak i mogla dobiti u martu početak pregovora o ulasku u EU. I onda će prestići Sjevernu Makedoniju na listi najgorih, najponiženijih, najnekoretnije tretiranih koji žele u EU. A o NATO-u više niko ni ne priča. Da se razumijemo, to je najmanje loša, od svih alternativa koje se i našoj zemlji i cijelom regionu nude.

U teoriji, Bosna i Hercegovina može zatražiti da bude dio Sjedinjenih Američkih Država. Odista, nema nikakve prepreke da se bilo koji zvaničnik pojavi u Vašingtonu i kaže – “evo nas, mi bi kod vas”.

Neće se desiti! Isto kao što se (u dogledno vrijeme) neće desiti ni pristupanje BiH EU. Niti bilo koje druge zapadnobalkanske države.

Ukrajina (i Moldavija) idu k EU i iz objektivnih razloga. U dogledno vrijeme teško da će postati članice.

Po trenutnim pravilima Unije – to će se desiti – nikad!

Ali se može desiti političkim sredstvima, uz masovno “lomljenje ruku” unutar EU. Jer, Ukrajina je žitnica. U svijetu koji se dijeli na blokove, gdje se vraća Hladni rat, hrana je strateški politički instrument. Pa bi Ukrajina tu imala priliku, prije bez Krima i Donbasa nego sa njim, da uđe u EU. U takvom kontekstu, Balkan bi se mogao “prošvercovati” i biti trećerazredni član EU. Nekad. Nakon što bi mu budućnost bila neizvjesna pa i opet krvava.

U međuvremenu bi se sistem odlučivanja promijenio i Unijom vladali i faktički oni koji imaju najviše para.Pregovori o ulasku u EU, detaljno analiziranje poglavlja vladavine prava, ljudskih sloboda, državne službe, obrazovanja, ekologije, bla, bla, bla, suštinski su TRIVIJALNE.

Stvari se mjere po kvalitetu života građana. A on je ispit uspješnosti vlast. Konaković je na primjeru višegodišnje vlasti u Sarajevu pokazao kako to izgleda.

Kanton Sarajevo je pred bankrotom dok prevareni mladi ljudi demonstriraju “počašćeni” uvredama iz NiP-a.

(politicki.ba)

Analiza Almira Bečarevića: Zašto Čović želi puštati plin Bošnjacima?

Slušajući izjave predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o izgradnji Južne interkonekcije i argumente koji ga opredjeljuju da ovaj projekat realizuje “novonastala” firma Južna plinska interkonekcija, čovjek samo može da se uhvati za glavu u nevjerici na izgovoreno. Dajući primjer za zatvaranje ventila u Posušju iz političkih razloga i to imputirati kompaniji BH-Gas je sunovrat svake logike, politike, ekonomije, razuma i svega drugoga što može pasti na pamet bilo kome.

Bjelodano je jasno da su ovdje u igri potpuno drugi interesi, a oni se ogledaju u želju potpune kontrole života na ovoj zemlji zvanoj Palestina. To nam je namijenjeno i kroz ovu argumentaciju, jer kako drugačije razumjeti primjer Posušja, a ne sjetiti se Eleka i ucjene zavrtanjem ventila u Zvorniku. Davati primjer dvije Elektroprivrede ili Pošte i to uporediti sa gasnim sistemom je najveći stepen neznanja i usporedbe neuporedivog.

Dva ulaza gasa iz dva pravca su upravo rješenje kojim se omogućava balansiranje na sistemu i osigurava sigurnost snabdijevanja gasom svih u BIH. Svoditi to na zatvaranje ventila za Posušje je PREVEDENO NA RJEČNIK OVE NAŠE PALESTINSKE TERITORIJE, TREBA MI VENTIL DA ZATVARAM GAS SARAJEVU, KAO I DODIK, KAD MI ZATREBA ZA POLITIČKE ILI DRUGE STVARI. Treba mi da ucjenjujem kao Elek Sarajevo, jer prolazi kod njih pa što ne bi i kod Čovića.
Trebaju mi novci da mi Bošnjaci plaćaju tarifu da razvijam “svoje”, jer ono tamo je tuđe, ali ga volim kad mi plaćaju. Logika ista, povećaj tarifu od Zvornika, platit će Bošnjaci.

Porediti Elektroprivrede i gas je besmisao, jer samo je jedno zaboravio Čović, ELEKTROPRIJENOS BIH. To je državna kompanija na usluzi svih građanima, jer je to javna usluga prijenosa električne energije, a transportna gasna cijev je isto javna usluga za prenos gasa, a ne za ucjene tipa Eleka. Svoditi ventil za bilo koji grad u BiH na nivo terorizma/zavrtanje ventila zbog novca ili politike je dokaz kako neke politike razmišljaju. DA LI JE TO DOKAZ DA JE JUŽNA INTERKONEKCIJA IZ TOG RAZLOGA HRVATSKI NACIONALNI INTERES.

Ovdje je samo jedan interes, a to je novac koji se želi ostvariti na kopanju 160 km gasovoda i vlasništvo nad ventilom kao sredstvo za ucjene, ne Posušja, već Sarajeva.
Na kraju, Zakon o Južnoj interkonekciji treba uputiti ponovno u parlamentarnu proceduru i svi trebaju glasati za verziju sa operaterom BH-Gasom, a Čović neka onda razmišlja sa kim će praviti bilo kakvu vlast u FBiH.
Ovo što se danas čulo je sunovrat svake politike u BiH.

Na kraju krajeva, pričati o nekih 7-8 godina izgradnje gasovoda je začuđujuće, jer da hoće gdin Čović može u Hrvatskoj provjeriti za koliko se brzo grade plinovodi, pa ove date godine samo mogu biti predmet sprdnje u Hrvatskoj. Brzo bi mi to Dragane, brzo sa Plinacrom.

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

  • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
  • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

  1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
  2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
  3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
  4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
  7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

Morfij za široke mase: Schmidtov glasnik Ivo Komšić!

Christian Schmidt, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini već dugo provodi oprobane metode koje vješto koristi prije nametanja zakonskih rješenja. Nerijetko kao što je to učinio 2. oktobra 2022. kada je nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH svojim rješenjima Bosnu i Hercegovinu vodi u dalje rastakanje i komplikacije.

Na tom putu Schmidt prvo neutralizira civilni sektor, obiđe nevladine organizacije, obeća im koju laž, i onda uživa u njihovoj zaštiti kada djeluje po već viđenom scenariju. Jer, tada u javnost izađu ‘plaćeni’ glasnogovornici Schmidta, koji imaju za cilj daljnje anesteziranje bh. javnosti.

Jedan od istaknutih glasnogovornika Schmidta i OHR-a jeste i Ivo Komšić. On je osoba koja se uoči svake Schmidtove odluke pojavljuje u javnosti i nastoji izmanipulirati javno mnijenje. Takav primjer vidjeli smo prije nekoliko dana na Face TV gdje je skoro sat vremena vrlo otvoreno zbunjivao i manipulisao bh. javnost.

U prvim minutama intervjua Milorada Dodika Komšić poredi sa Kim Jong Unom nazivajući ga smiješnim, a nešto kasnije, vrlo opravdano, slučaj Dodik poredi s Antom Jelavićem, kojeg su u BiH skoro svi zaboravili.

Podsjećamo, Jelavić je prije 20 i više godina krenuo u rušenje ustavnog poretka BiH, baš onako kako to danas radi Milorad Dodik. Jelavić je pokušao uvesti hrvatsku samoupravu, ali odlučnom reakcijom međunarodne zajednice i ekspresnim djelovanjem tadašnjeg SFOR-a Jelavić je uhapšen i suđeno mu je.

Kako onda vjerovati Ivi Komšiću i njegovoj analizi koja se bukvalno kreće od ‘ha-ha-ha’ na Dodikovo rušenje ustavnog poretka do međunarodna zajednica može riješiti da hoće slučaj Dodika!

I bukvalno se Komšić izrazio sa ha-ha-ha komentirajući paradu od 9. januara, a da je ta parada bila sve osim ‘ha-ha-ha’ svjedoče povratnici, koji ni danas 15. januara nisu relaksirani jer odzvanjaju riječi povratničkim mjestima ‘budite se balije’!

Ali Komšićevo anesteziranje javnosti je neophodno svima u lancu, od OHR-a do nametnute vlasti, koja i nema rješenje za nagomilane probleme i sve radikalnijeg Dodika. Da ga dodatno ne radikaliziraju oni šute, a institucije države su mu već predali! Kako je onda održiva teza Komšića da će Dodik uništiti Rs uz pomoć Amerikanaca?

Zašto je neophodno da se potpuno osvijetli i dokaže kako Schmidt djeluje?

Zato što upravo on razjaruje Dodika, a ništa konkretno ne čini da zaustavi njegov separatizam. Traži to od institucija BiH, koje su mahom pod kontrolom Dodika, a što mu je dopustila ‘trojka’, da djeluju i procesuiraju predsjednika Republike srpske.

Zamislite, traži od Milanka Kajganića (kojeg svi podržavaju naročito Schmidt i Murphy) da Dodika tuži. A, on je već pokazao kako to radi, ide linijom manjeg otpora i ne tereti ga za rušenje ustavnog poretka. Onako kako je to rađeno za Jelavića, a kojeg je podsjećamo s tenkovima riješio tadašnji SFOR. Danas EUFOR tek osigurava zamišljenu administrativnu liniju između entiteta, dok njihovi vojnici u Milićima pale svijeće i obilježavaju 9. januar.

Ono što vidimo danas jasno oslikava da je međunarodna zajednica svjesno sama sebi uskratila mogućnosti da djeluje, jer Petrič je imao podršku u gorim vremenima da se bori protiv hrvatskog separatizma, a Schmidt nema dok nas uvjeravaju da smo na pragu Evropske unije.

Današnja politika međunarodne zajednice u BiH pretvorena je u mehanizam za proizvodnju solomonskih rješenja koja održavaju status quo iako je svima jasno da takvo stanje u određenom trenutku može eskalirati. Strah od eskalacije naročito je dominantan u OHR-u, međunarodnoj zajednici, ali i domaćim vlastima, jer oni se jedino boje naroda, građana BiH.

Upravo zato godinama je zagovarano održavanje bosanskog sabora, kako bi se građanima BiH dala mogućnost da ponude rješenja, a zadnji pokušaj takvog okupljanja spriječio je upravo Ivo Komšić!

Interesantno da je podržavao inicijativu, ali do momenta dok se nije postavilo pitanje o djelovanju Schmidta. Tada je HNV čiji Upravni odbor vodi Ivo Komšić jasno kazao, da ne može ni u kom slučaju sudjelovati u radu Sabora građana BiH ukoliko se planira bilo kakva kritika Christiana Schmidta i ukoliko se namjerava promovirati bosanskohercegovački identitet.

A, sabor je bio i zamišljen upravo s osnovnim ciljem da se promovira državnost Bosne i Hercegovine. Dakle, bosanskohercegovački identitet. O tome je javno govorio akademik Esad Duraković i to u dva navrata, ali jačeg odjeka nije bilo.

Nije, jer mediji pod kontrolom ‘trojke’, i međunarodnog faktora prostor daju upravo onima koji svjesno, čak se ne libe javno govoriti o tome, te bivaju živi zid Schmidta uz bjanko podršku. Dakle, sve što najavi za njih je već prihvatljivo, kao što su šutke prihvatili i suspendiranje Ustava Federacije. Da nije tragično trebalo bi ‘komšićevski’ tu situaciju nazvati sa ‘ha-ha-ha’.

Ali odavno u BiH ništa nije za ‘ha-ha-ha’, prije bi se situacija mogla nazvati ‘uh-uh-uh’.
Jer Ivo Komšić još nikada nije komentirao zašto toliko vjeruje Schmidtu, ako postoje sumnje da Schmidt sve radi po planu. Da je došao preko Dubrovnika kao laureat HDZ-a, da njegova partija je sestrinska s HDZ-om, da postoje sumnje da je Schmidt došao da dokusuri BiH, i da se u Njemačku vrati kao najizgledniji kandidat za šefa diplomatije.

Schmidt je do sada udovoljavao samo agresorskim ciljevima HDZ-a iz devedesetih godina, konkretno spram Republike srpske ništa nije uradio. I tu ništa nije ‘ha-ha-ha’, zato nas, samo iz sebi poznatih razloga, ne anestezirajte profesore Komšiću, nije vrijeme za smijeh, dok nam se Dodik grohotom smije! A, i ne vjerujemo vam mnogo sve dok vam Schmidt svraća u Kiseljak na kafu.

(NAP)

Deveti januar i međunarodna zajednica: Nepristrasnost EUFOR-a put u podjeli BiH

Da kojim slučajem Vojska Srbije danas uđe na teritoriju bh. entiteta Rs, reakcije Ambasade SAD, Delegacije EU, OHR-a, Brisela, Londona i Washingtona bile bi identične reakcijama koje smo gledali i slušali proteklih dana povodom 9. januara.

Jednostrani separatizam

A te reakcije činila su jalova saopćenja u kojima se poziva na smirivanje tenzija, iako tenzija nema. Jer, tenzije nastaju kada se oko nekog problema suprotstave dvije strane. U slučaju 9. januara ništa nije bilo dvostrano, naprotiv, vidljiv je isključivo bio jednostrani separatizam na djelu.

Entitet Rs, koji je nastao kao forma administrativne jedinice nametnutog mirovnog rješenja tog dana je slavio “dan državnosti”. I tako je političko rukovodstvo tog entiteta zapravo pokazalo da oni ne slave dan kada su postali kao entitet u Bosni i Hercegovini, već činjenicu da slave državnost, koja je, istina, još neformalna, ali s tendencijom formaliziranja. Ta tendencija vidljiva je bila u Beogradu, susjednoj državi s čijeg su vrha stizale čestitke i poruke podrške.

I zato je jasno da se pozivi na smirivanje tenzija i pridržavanje ustavnih i zakonskih odredbi nisu odnosili na separatiste Milorada Dodika. Jer, iz saopćenja koja su objavljivana, naročito onog Ambasade SAD jasno je da tenzije ne proizvodi 9. januar, pa ga zato iz ambasade problematiziraju samo zato što je i vjerski praznik. Što bi i bio drugi problem, kad planovi kreriani 9. januara nisu uspjeli riješiti muslimansko pitanje postjugoslovenskog društva.

Pozivi za smirivanje tenzija upućivani su zapravo onima koji bi se možda usudili da na određen način reaguju na 9. januar, koji iznova svake godine napada opstojnost Bosne i Hercegovine i stabilnost Balkana. Dakle, “smirite tenzije” odnosilo se ponajprije na Bošnjake, baš onako kako im se to poručivalo i nakon 9. januara 1992. godine.

Jer, kreatori Rs i politički stvaraoci Milorada Dodika ne žele da imaju bilo kakvu snagu koja će se oduprijeti izdvajanju Rs i njenom pripajanju nekadašnjoj velikoj Srbiji, danas srpskom svetu. Stoga, reakcije na 9. januar i ove i godina unazad treba posmatrati kroz prizmu plana međunarodne zajednice za podjelu Bosne i Hercegovine.

U tom planu, iako krhka i unutar sebe potpuno pogubljena, Evropska unija igra bitnu ulogu. Primarno jer njene politike diktiraju London i Washington, a sekundarno jer ta Unija treba da posluži kao iluzija svima u Bosni i Hercegovini koji vjeruju da će tako sačuvati državu od disolucije. A neće, jer to je samo iluzija.

Iluzija za Bošnjake kojima je odavno kreiran plan po kojem dobrovoljno trebaju ući u zonu nestanka. Institucije EU u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri su uključene u pitanja koja se tiču entiteta FBiH u kojem živi 90 posto bosanskih muslimana (Bošnjaka). S druge strane, njihov kredibilitet i autoritet u entitetu Rs je u rangu autoriteta Ćamila Durakovića ili Nebojše Vukanovića. Svi ih čuju, niko ne sluša.

Buđenje je krvavo

Nema, dakle, dileme da politiku Rs kreira trougao Beograd – Moskva – Banjaluka, uz asistenciju Viktora Orbana.

U Federaciji je to drugačije, tamo Delegacija EU, u saradnji s OHR-om, uveliko kreira političku sliku, a ambasador EU se skupa s američkim kolegom usudi narediti entitetskoj vladi šta da radi s aerodromima i još nekim prosperitetnim kompanijama. I biva poslušan, jer na čelu vlade je Bošnjak s čvrstom vjerom u iluziju.

A da je put BiH u Evropsku uniju jedna izopačena iluzija pokazao je primjer Željane Zovko, koja besramno u Evropskom parlamentu predstavlja Stari most kao hrvatsku kulturnu baštinu. Stari most, koji su srušili hrvatski zločinci, ona je pripojila Hrvatskoj bez da ju iko u Evropskom parlamentu upita zašto, kako, otkad. A nisu je pitali, jer u projiciranim planovima bh. entitet Federacija je dio velike Hrvatske, pa s tog aspekta gledano, ispadne da je Zovko u pravu.

Ili smijurija s uslovima za evropski put BiH. Neki dan neko reče da su nam tovarili besmislena pitanja u upitniku, računajući da nikada nećemo odgovoriti. A sada nam kao “prijatelji” žele smanjiti broj uslova za otvaranje pregovora. Otkud tolika žurba, ako se zna da niti po jednom parametru Bosna i Hercegovina ne ispunjava uslove za članstvo u EU. Osim po rudnom i drugom bogatstvu.

U sve to uklapa se i činjenica da je u mandatu aktuelnog visokog predstavnika uloga OHR-a uveliko izmijenjena. Christian Schmidt, njemački demokršćanin tu instituciju koristi kao kneza EU za Federaciju koja se povremeno oglasi o pitanjima srpskog dijela Bosne i Hercegovine.

Schmidtov ortak u nametanju odluka za Federaciju je Andrej Plenković, s kojim ima otvorenu vezu i s kojim se redovno sastaje radi planiranja narednih poteza. Zbog toga entitet FBiH već sada izgleda kao gubernija Hrvatske, a odluke koje se očekuju u narednom vremenu tek treba da potlače muslimane kako bi se osigurala ključna mogućnost za disoluciju Bosne. Jer, kada Federacijom i de facto i de jure budu upravljali Čović i Plenković, neće biti prepreka da se dogovore s Dodikom oko datuma konačne podjele Bosne i Hercegovine.

Eventualne tenzije koje bi prouzrokovali potlačeni muslimani (Bošnjaci) rješavao bi “nepristrasni” EUFOR, a možda i NATO.

I da ovaj tekst ne bi bio mračan i pesimističan, na kraju valja podsjetiti da, ma koliko EU, SAD i Velika Britanija radile i pripremale teren za podjelu Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci su oni koji se u konačnici pitaju. Samo je od vitalnog značaja da shvate kuda sve vodi, poslije će im mnogo lakše biti da urade ono što se uraditi mora.

Prespavati ne smiju, jer ovdje je buđenje krvavo!

(NAP)

Uz neustavni dan Republike Srpske: “Oslobađanje” je u Karadžićevom rječniku drugo ime za genocid!

Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.

Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“

U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.

Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)

Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.

„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.

U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:

„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“

„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“

Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:

„Miroslave, sve ih treba poubijati.“

„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“

„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“

Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.

Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.

„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“

Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.

Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.

Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“

Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.

„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“

„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“

Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.

U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.

Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?

Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.

Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.

I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.

Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.

Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.

Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.

Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.

„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.

Clark mu je, veli, kazao da griješi.

„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...