Ono što je dogovoreno je da se od Evropske unije zatraži tačan datum pregovora i da će otvaranje pregovora, ukoliko se desi, biti najveći iskorak u historiji Bosne i Hercegovine na evropskom putu, smatra Elmedin Konaković.
Trivijalno!, što bi sam lider Naroda i Pravde i šef bosanskohercegovačke diplomatije rekao.
Mnogo je analiza još jednog sijela Trojke, Dodika i Čovića. Većina ih procjenjuje da od najnovijeg “dogovora” neće biti ništa.
To “trivijalno” poručuje i sam Konaković ističući da na dokumentima u različitim verzijama, koje su nahrupile u medije, nema ništa.
“Trivijalan”!
Konaković dodaje da na dokumentima nema ničijeg potpisa. I nema! Ako ćemo pošteno i do kraja – nema ni pečata!
“Trivijalno”.
Prvi u Narodu i Pravdi sve je nade položio – čini se – u početak pregovora o ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Da je, kao nekada, nastavio čitati makar Wikipediu, znao bi šta to znači. Iako, ni čitanje te stranice ne znači ništa. Trivijalno je, ako se ništa ne radi.
A ništa se ne radi! Nije nemoguće da Evropska unija u martu odobri početak pregovora Bosni i Hercegovini.
U teoriji, to bi značilo da državni aparat Bosne i Hercegovine krene u sveobuhvatni i dugi put usklađivanja svojeg uređenja sa nekim okvirnim sistemom Evropske unije. Opet, u teoriji to znači da sve institucije Bosne i Hercegovine moraju funkcionirati. Mora postojati vladavina zakona u kojoj su krivci iza rešetaka, korupcija se kažnjava, nepotizam također, zdravstvena zaštita je dobra i zabranjeno je “zaprtiti” se s kovertama, suhim mesom, telećom plećkom, paketima alkohola… do najbližeg ili odabranog doktora, rijeke se ne truju… a političari su sluge naroda koji su u funkcionalnom i poštenom izbornom sistemu smjenjivi…
Praksa jeste dobrano drugačija. Ko sumnja, neka pogleda u najbliže evropsko susjedstvo.Ali, da vidimo kako izgleda evropski put onih koji još nisu tamo.Turska je eklatantan primjer! I da odmah kažemo – ima gori! Ali o tome malo kasnije. Davnog 14. aprila 1987. godine Turska je izrazila želju postati dijelom Evropske unije.
Njeni pregovori o ulasku u ovaj prestižni blok počeli su 3. decembra 2005. godine, šest godina nakon što je dobila kandidatski status. Danas je njen evropski put zamrznut.
A evo ko je gori.
Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata za članstvo. Čak 15 godina kasnije, formalno joj je odobren početak pregovora o ulasku u EU. Desilo se to marta 2020. godine. Umeđuvremenu, Makedonija je morala promijeniti svoje ime, zbog blokade Grčke.
Zauzvrat, ušla je u NATO. A u NATO-u je i Turska.
Kako to – po proceduri slijedi – održana je i prva Međuvladina konferencija. Čelnici EU susreli su se s makedonskim zvaničnicima, pali su zagrljaji, poljupci, po neka kita cvijeća, a malo se jelo i malo više pilo. U novembru iste godine Bugarska je blokirala formalni početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom pozivajući se na historijske i još neke odista TRIVIJALNE razloge. I Makedonija već četiri godine stoji u mjestu.
Izvještaj o napretku Sjeverne Makedonije u EU za ovu godinu je nemoguće opisati u jednoj riječi. Radi se o presjeku dugogodišnjih nepravdi, neprincipijelnosti, neiskrenosti… Zapada.
Ali, Sjeverna Makedonija je članica NATO-a. Makar to!
Bosna i Hercegovina bi možda čak i mogla dobiti u martu početak pregovora o ulasku u EU. I onda će prestići Sjevernu Makedoniju na listi najgorih, najponiženijih, najnekoretnije tretiranih koji žele u EU. A o NATO-u više niko ni ne priča. Da se razumijemo, to je najmanje loša, od svih alternativa koje se i našoj zemlji i cijelom regionu nude.
U teoriji, Bosna i Hercegovina može zatražiti da bude dio Sjedinjenih Američkih Država. Odista, nema nikakve prepreke da se bilo koji zvaničnik pojavi u Vašingtonu i kaže – “evo nas, mi bi kod vas”.
Neće se desiti! Isto kao što se (u dogledno vrijeme) neće desiti ni pristupanje BiH EU. Niti bilo koje druge zapadnobalkanske države.
Ukrajina (i Moldavija) idu k EU i iz objektivnih razloga. U dogledno vrijeme teško da će postati članice.
Po trenutnim pravilima Unije – to će se desiti – nikad!
Ali se može desiti političkim sredstvima, uz masovno “lomljenje ruku” unutar EU. Jer, Ukrajina je žitnica. U svijetu koji se dijeli na blokove, gdje se vraća Hladni rat, hrana je strateški politički instrument. Pa bi Ukrajina tu imala priliku, prije bez Krima i Donbasa nego sa njim, da uđe u EU. U takvom kontekstu, Balkan bi se mogao “prošvercovati” i biti trećerazredni član EU. Nekad. Nakon što bi mu budućnost bila neizvjesna pa i opet krvava.
U međuvremenu bi se sistem odlučivanja promijenio i Unijom vladali i faktički oni koji imaju najviše para.Pregovori o ulasku u EU, detaljno analiziranje poglavlja vladavine prava, ljudskih sloboda, državne službe, obrazovanja, ekologije, bla, bla, bla, suštinski su TRIVIJALNE.
Stvari se mjere po kvalitetu života građana. A on je ispit uspješnosti vlast. Konaković je na primjeru višegodišnje vlasti u Sarajevu pokazao kako to izgleda.
Kanton Sarajevo je pred bankrotom dok prevareni mladi ljudi demonstriraju “počašćeni” uvredama iz NiP-a.
