U narednim satima, Istraga.ba će analizirati rezultate svih stranaka u Federaciji BiH. Krenut ćemo od Unsko-sanskog kantona.
SDA
Na području USK SDA je osvojila najviše glasova. Prema do sada izbrojanim rezultatima, ova stranka je, u utrci za općinska i gradska vijeća, osvojila oko 23 hiljade glasova. U odnosu na izbore 2018. godine, SDA je, za sada, izgubila oko 3000 birača. No, svi glasovi još nisu prebrojani, kao ni glasovi onih koji su glasali putem pošte. Za očekivati je, dakle, da ta razlika bude manja. SDA je najbolji rezultat ostvarila u Bihaću, Cazinu, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši.
A-SDA
Druga stranka u USK je A-SDA. Oni su, prema još uvijek nepotpunom rezultatima, osvojili oko 17.000 glasova. Tome treba još dodati i glasove iz dijaspore, ali i preostali, manji dio, glasova koji nisu prebrojani. U odnosu na 2018. godinu, A-SDA je “pala” za oko 4000 glasova, s tim da su oni te godine zajedno nastupili u koaliciji sa POMAK-om koji je imao drobre rezultate u Bihaću. Njihova glavna baza je Cazin gdje su osvojili oko 10 hiljada glasova.
SDP
SDP BiH je porastao u odnosu na 2018. godinu u USK. Na Općim izborima su na području USK osvojili 9880 glasova. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima, SDP će osvojiti između 10 i 11 hiljada glasova. Najviše glasova ova stranka je osvojila u Bihaću gdje će osvojiti oko 2500 glasova. Slijede, potom Cazin, Sanski Most, Krupa i Velika Kladuša. gdje će osvojiti između 1400 i 1800 glasova.
Laburisti
Četvrta stranka u USK su Laburitisti Fikreta Abdića. Oni su osvojili oko 7000 glasova, a njihova glavna baza je u Velikoj Kladuši. Na izborima 2018. godine oni su osvojili isto toliko i dobili su ti mandata u Skupštini USK.
NiP
Narod i Pravda Elmedina Konakovića na lokalnim je izborima za šest općinskih i dva gradska vijeća u USK osvojila oko pet hiljada glasova. U odnosu na Opće izbore 2018. godine, NiP je u USK porastao za oko četiri hiljade glasova. Najveću podršku dobili su u Bihaću gdje su osvojili blizu 2000 glasova.
POMAK
Pokret za modernu i aktivnu krajinu – POMAK osvojio je oko 4000 glasova. No, u pitanju je lokalna stranka koja djeluje u Bihaću i koju predvodi bivši i budući gradonačelnik Šuhret Fazlić.
DF
Demokratska fronta je sedma stranka u USK i njihovi su glasovi prepolovljeni. U odnosu na 2018. godinu, DF je pao za oko tri hiljade glasova. Te 2018. godine osvojili su 6600. Ove godine su, iako još nisu prebrojani svi glasovi, osvojili oko 3400 glasova. Politički su preživjeli u Bihaću, Cazinu, Krupi i Sanskom Mostu gdje će učestvovati u radu gradskih i općinskih vijeća.
Nezavisni blok
Nezavisni blok Senada Šepića u nedjelju je osvojio oko 2500 glasova u USK. U odnosu na 2018. godinu, kada su osvojili 4100 glasova, NB je izgubio oko 1500 glasača. Taj broj će se vjerovatno smanjiti, jer svi glasovi nisu prebrojani, tako da će, u konačnici, NB biti “kraći” za oko hiljadu glasova. Ono što je interesantno, NB nije prešao cenzus u rodnom gradu predsjednika te stranke Senada Šepića.
Naša stranka
I podrška Našoj stranci je u padu. Na Općim izborima 2018. godine, NS je u USK osvojio 3500 glasova. Na proteklim lokalnim izborima, NS je izgubila 1000 glasova, odnosno osvojili su oko 2400 glasova. Cenzus su prešli u Velikoj Kladuši, Bihaću i Sanskom Mostu i tu će, po svemu sudeći imati vijećnike.
SBB
SBB Fahrudina Radončića je sa 6900 glasova 2018. godine pao na oko 2000 glasova. Cenzus su, za sada, prešli u Bihaću, Sanskom Mostu, Ključu i Bosanskom Petrovcu.
Dva kongresa u jednom danu. Dva lidera. I jednoumlje.
Niti Socijaldemokratska partija, a ni Naša stranka nisu imali kuveta da makar svom članstvu prirede demokratski festival – da imaju dva ili više kandidata za predsjednika stranke.
SDP je otišao “korak dalje” pa je aktuelnom predsjedniku produžio mandat za još pola novog mandata.
Kažu da ta odluka nije u skladu sa Statutom. Ali, koga briga.
Naša stranka je u sjeni verbalne paljbe između Nermina Nikšića i Irfana Čengića ponovo izabrala Edina Fortu za svog predsjednika. Ni on, naravno, nije imao protivkandidata.
Ako SDA baštini takvu politiku, ako se niko ne smije usuditi ni pomisliti da izađe na megdan Miloradu Dodiku, ako Dragan Čović podmlađuje sve u HDZ-u osim sebe, kakve nam to poruke šalju SDP i NS?
U najmanju ruku da su isti kao stranke koje su proteklih godina tako žestoko kritizirali. Sve dok s HDZ i SNSD nisu ušli u koaliciju.
To što je javnost pomno pratila šta se dešava s SDP-om odraz je činjenice da je to i dalje jaka stranka. Istina, snaga im se topi kako u svakom od izbornih ciklusa osvajaju manje glasova, ali su i dalje među prvih pet partija na državnom nivou.
NS je, pak, u sjeni.
I oni su dobro pali po broju osvojenih glasova, ali su i dalje u državnom, federalnom (ne i skupštini Rs!), te u nekoliko kantona zastupljeni sa poslanicima.
“Liberalizam” te partije vidi se u odnosu na druge. Izdašno im se dijele lekcije i “uči demokratiji”. U vlastitom dvorištu toga nema – mora se slušati predsjednik. A on je neupitan.
To što ni u jednoj od dvije “građanske” i “liberalne” partije nije bilo više kandidata za čelnu stranačku poziciju pokazatelj je stanja ne samo demokratije, već – mnogo važnije – kadrovske ekipiranosti.
A zašto je to tako, dobro se zna.
I SDP i NS trebaju biti inkluzivne stranke. Njihovi lideri svojim primjerom to trebaju dokazivati. Rezultat takve politike bila bi “gužva” u utrci za poziciju prvog čovjeka partije.
To što nisu pokušali ni odglumiti demokratiju, zorno svjedoči ne samo o realnosti sadašnjeg stranačkog stanja, već i perspektivama.
Čak i kada bi, ne dao Bog, Srbiju i Hrvatsku neka vojna sila brutalno izbombardirala, ne bi nestali apetiti za komadanjem Bosne i Hercegovine.
Podjela BiH i prisvajanje njenih dijelova Hrtskoj i Srbiji jedna je od rijetkih, ako ne i jedina stavka na kojoj Beograd i Zagreb mogu pokazati bliskost. I čini se da i danas, usprkos cijeloj seriji neuspjeha i krvavih žrtava, rado o tome pričaju, pokušavaju nešto (skupa) poduzimati i ne prestaju sanjati, piše politicki.ba.
Najnoviji motiv za nova Karađorđeva pronađen je u konceptu građanske Bosne i Hercegovine.
“Problem” je – da iskoristimo američku terminologiju – “nepametno” otvorio najistureniji zvaničnik administracije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan Gabriel Escobar.
Preko Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Sarajevu je poručio da BiH može postati građanska tek nakon što uđe u Evropsku uniju.
Identičnu poruku jučer je uputio i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, tokom postrojavanja Hrvatskog vijeća odbrane, ugašene vojne tvorevine osuđene za ratne zločine, u Mostaru.
U sjeni bajraka Kažnjeničke bojne, također za ratne zločine osuđenog njenog komandanta Mladena Naletilića Tute, koja se vihorila iznad Milanovićeve glave, ostale poruke da samo Bosna i Hercegovina, suverena i cjelovita, od Save do Neuma i od Une do Drine, može ući u EU, te da on neće prihvatiti kandidatski status Ukrajine, ako se isti ne dodijeli i Bosni i Hercegovini.
Priča o građanskoj BiH dobila je na dodatnom zamahu nakon što je propao još jedan pokušaj međunarodnih posrednika da se provedu izborne reforme i nametnu rješenja koja bi samo produbila diskriminaciju i učinila BiH nefunkcionalnijom.
Kruži li bauk građanske BiH zapadnim političkim krugovima?
Ako je suditi po Escobaru i Milanoviću – kruži.
Niko, ali niko od relevatnih političara iz bošnjačkog i probosanskog korpusa nije iznio zahtjev da se BiH preuredi, da se njeno uređenje promijeni iz temelja i da se ona definira kao i sve ostale moderne evropske države.
Ako je iko to i implicite tražio, to su relevantne sudske instance u Evropi. A to zahtijeva i Evropska komisija.
Evropski sud za ljudska prava donio je cijeli niz odluka u kojima upozorava na diskriminirajuće dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine.
Evropska komisija pred našu je državu postavila 14 prioriteta koji se moraju ispuniti, kako bi se BiH dao kandidatski status.
Kičmu tih zahtjeva čine zahtjevi za reformama u oblasti vladavine zakona.
Traži se da pravosudne funkcije budu nezavisne i profesionalne i da kao takve funkcioniraju u punom kapacitetu.
I zahtijeva se ukidanje diskriminacije u političkom sistemu BiH.
Njemačka, za koju se sve glasnije tvrdi da je od Bidena dobila “tapiju” da provodi politiku Zapada ne samo u BiH, već i na cijelom zapadnom Balkanu, stava je da je samo sistem jedan čovjek jedan glas, održiv politički sistem u BiH.
I sada se zvaničnom Sarajevu spočitava da hoće nešto što niko odavde ni izgovorio nije.
Namjera je jasna.
Srba i BiH teško da ima više od 800.000. Najmanje 500.000 Hrvata otišlo je iz BiH od Dejtona naovamo. U BiH živi između 1,5 i 1,8 miliona Bošnjaka. I svoj dom u BiH ima barem 200.000 onih koji se ne osjećaju propadnikom ni jedne od ove tri nacionalne kategorije.
Kada bi se sada proveo pošten popis, procenti bi izazvali paniku s primjesama političkih samoubistava u nizu evropskih država.
A ipak, većinski, narod Bosne i Hercegovine jeste za neki smisleni kompromis koji bi osigurao funkcioniranje njenih institucija, doveo do efikasne države i osigurao mirnu budućnost generacijama pred nama.
Bosanci i Hercegovci, kako god da se izjašnjavali ili uopće ne izjašnjavali, ne žele svoju djecu odgajati da bi im s punoljetstvom vidjeli leđa. Ne žele da im starost bude zagrantirana u samoći staračkog doma i iščekivanju telefonskog poziva iz Njemačke, Amerike, Australije…
Demografska većina ne može i neće dopustiti da je se sistemski svodi na političku manjinu. Ne zato da bi ona dominirala, već zato što su takvi sistemi neodrživi a države koje ga imaju osuđene na neuspjeh i vrlo mogući nestanak.
“Čak i dok evropski lideri javno saosjećaju sa borbom Ukrajine i u nekim slučajevima su se potrudili da podrže zemlju, oni također strahuju da bi ono što je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošle sedmice nazvao „ponižavanjem“ Rusije moglo stvoriti potpuno novi niz problema, kažu zapadni zvaničnici”, piše Politico.eu.
Ovaj medij navodi da je rastuća zabrinutost da bi ukrajinska pobjeda mogla destabilizirati Rusiju, čineći je još nepredvidivijom, a perspektivu normalizacije energetskih veza sve nerealnijom.
“Zbog toga se neke zapadnoevropske prijestonice tiho zalažu za rješavanje sukoba ‘čuvanjem obraza’, čak i ako to Ukrajinu košta dijela teritorije”, piše Politico, a prenosi politicki.ba.
Ističu se stavovi Macrona i kancelara Njemačke Olafa Scholza koji bi radije vidjeli prekid rata i stabilno primirje, nego da Ukrajina do nogu potuče ruske snage.
“‘Mi nismo u ratu sa Rusijom’, rekao je Macron u obraćanju u Evropskom parlamentu u Strazburu prošle nedjelje, ističući da je “dužnost Evrope da stane uz Ukrajinu kako bi se postigao prekid vatre, a zatim izgradio mir”, citira dalje ovaj medij francuskog predsjednika.
Macron je takođe izjavio da će, nakon što je mir postignut, Evropa morati izgraditi „novu ravnotežu sigurnosti“, što je fraza koja alarmira države Centralne i Istočne Evrope. One to smatraju šifrom za nagrađivanje Putina dijelovima njihovih teritorija.
I njemački kancelar ima sličnu taktiku.
Objavljujući na svom Twitter nalogu neke dijelove dugog razgovora s ruskim predsjednikom, on je, kao prvu od tri tačke razgovora s Putinom istakao:
“U Ukrajini mora postojati prekid vatre što je prije moguće”.
Zahtjev da se Rusija odmah povuče i povuče sve svoje snage sa ukrajinske teritorije nije bio među te tri tačke.
Politico upozorava i da je Njemačka opet odgodila dostavu teškog oruđa Ukrajini, te se prenose dijelovi Scholzog intervjua njemačkoj novinskoj kući T-Online tokom kojeg se kancelar upadljivo zalagao za diplomatsko rješenje.
Premijer Italije prošle sedmice boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se susreo i s predsjednikom Joeom Bidenom.
Dragi je također rekao da je vrijeme da se počne razmišljati o mirovnom sporazumu.
“Složili smo se da moramo nastaviti podržavati Ukrajinu i vršiti pritisak na Moskvu, ali i da počnemo s promišljanjima kako da izgradimo mir”, rekao je novinarima, dodajući da napor mora uključiti i Ukrajinu.
Ljudi… žele razmišljati o mogućnosti uvođenja primirja i ponovnog pokretanja nekih kredibilnih pregovora. To je trenutno stanje. Mislim da moramo duboko razmisliti o tome kako to riješiti”, izjavio je Dragi.
Politico ističe i da, čak i dok ističu svoju podršku Ukrajini, činjenica da su čelnici tri najveće zemlje EU usvojili gotovo identične tačke razgovora o mirovnim pregovorima, baš u trenutku kada Kijev ima prednost u svojoj borbi, sugerira da trojac pokušava pritisnuti ukrajinske lidere na pregovore.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odgovara da za sada nema ništa od toga.
“Želimo da ruska vojska napusti našu zemlju — mi nismo na ruskom tlu“, rekao je Zelenski u intervjuu za italijansku javnu radiodifuziju RAI u četvrtak. “Nećemo pomoći Putinu da sačuva obraz plaćajući našom teritorijom. To bi bilo nepravedno”.
Makron je “uzaludno” tražio “izlaz za Rusiju”, dodao je Zelenski.
Ukrajinski zvaničnici tvrde da bi svaki ustupak Moskvi na teritoriji — uključujući Krim — otvorio vrata budućim ruskim upadima na njihovu teritoriju.
Nasreću zvaničnog Kijeva, SAD su čvrsto uz Ukrajinu.
Poziv evropskih lidera na razgovore sa Rusijom je u suprotnosti sa politikom Vašingtona. Ministar odbrane Lloyd Austin rekao je nakon posjete Kijevu krajem aprila da Vašington vjeruje da Ukrajina “može pobijediti”.
Odgovarajući na pitanje o Dragijevom pozivu na mirovne pregovore, Karen Donfried, pomoćnica državnog sekretara za Evropu, rekla je da, iako SAD vjeruju da će sukob na kraju biti riješen diplomatskim putem, prioritet administracije ostaje pomoć Ukrajini da se odbrani.
“Naš fokus danas je na tome da što je moguće više ojačamo ukrajinsku ruku na bojnom polju, kako bi, kada dođe vrijeme, Ukrajina imala što više utjecaja za pregovaračkim stolom”, rekla je ona novinarima u petak.
Dok se iščekuje odluka Christiana Schmidta o nametanju Izbornog zakona, a što bi uključivalo integritet izbornog procesa, analize i predviđanja, kao i lobiranja ne staju. Vijesti o tome kako i diplomate Evropske unije utječu na Schmidta da ne nameće novu odluku mogu se dvojako tumačiti.
Ali, analize u kojima se pojašnjava zašto Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a ne odgovara nametanja mogu ići samo u jednom smjeru – jednostavno on bi postao politički gubitnik u Republici Srpskoj.
Iako je riječ o tehničkim izmjenama koje trebaju omogućiti pravedniji izborni proces, smanjiti utjecaj političkih stranaka na izbore, brojanje glasova i u konačnici smanjiti izborne prevare, Dodika muči činjenica da bi nova izborna pravila koja bi se morala implementirati I u Republici srpskoj dodatno otežala njegovu poziciju.
Njemu se već sudi za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, kojeg on ne priznaje, a implementacijom Izbornog zakona, faktički Dodik bi priznao i OHR i Christiana Schmidta, ali i svoje krivično djelo.
Pale bi silne rezolucije, odluke usvojene u Narodnoj skupštini Republike srpske, te bi Dodik dodatno bio ‘satjeran u ćošak’, što bi ga moglo usmjeriti i na neke teže poteze, kao što je proglašenje Republike srpske nezavisnom.
Važno je shvatiti da Dodik uporno priča kako su odnosi u BiH bitno urušeni ponašanjem Schmidta koji pokušava nametnuti određena rješenja koja nisu prihvatljiva, ali Dodiku zbog lične pozicije ne bi bilo prihvatljivo niti da Schmidt sutra Rs proglasi nezavisnom!
Jer, lider SNSD-a uz sve političke igre koje igra mora misliti i na sebe. Proces koji se vodi protiv njega pred Sudom BiH uveliko je povezan sa Schmidtom, koji ipak, čini se, gubi kredibilitet na važnim pitanjima. Prvo je svoju nekredibilnost pokazao na pitanjima državne imovine, a sada je pokazuje i na Izbornom zakonu.
On je nametanje ove odluke najavio još u decembru 2023., a evo ulazimo u april 2024. bez Izbornog zakona.
Doduše i bez budžeta institucija BiH, pa je pitanje kako bi se uopšte moglo sve implementirati, jer najavljeni zakon iziskuje nove budžetske troškove.
Ipak, kako dani odmiču sve je jasnije da će Schmidt teško učiniti ovaj korak, kojeg, podsjećamo, ne podražava niti HDZ BiH. Stranke “trojke” u javnosti s rezervom pričaju o ovoj temi, ali čini se, bliže su stati uz svoje partnere HDZ i SNSD, nego podržati Schmidta, čiji je kredibilitet na stolu!
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković jučer su održali još jednu rundu svojih tradicionalnih verbalnih okršaja u kojima su jedan drugoga optužili za sve nevolje, probleme i zastranjenja koja su Hrvatska snašla posljednjih mjeseci i godina. Milanović je za svoju verbalnu tiradu iskoristio osobni jubilej, dvije godine izbora za predsjednika Hrvatske, dok se Plenković medijima obratio iz središta Europske unije u Briselu. Milanović je u tematskom dijelu svog monologa pred novinarima Plenkovića optužio da je pokrovitelj i podstrekač „sistemske grabeži i pohlepe“ , pa je istakao slučajeve premijerovih najbližih suradnika koji su muljali sa (državnim) stanovima i imovinom, ministraobrane Marija Banožića i predstojnika premijerovog ureda Zvonimira Frku Petešića . Plenković mu je iz Brisela odgovorio da je predsjednik „političke kulture na razni pijanaca, komunikacija na razini divljaštva“.
Ne, Milanović i Plenković i ovoga su se puta složili oko pitanja oko kojega se već odavno ne spore: političke krize u Bosni i Hercegovini, nužnosti izmjena Izbornog zakona BiH kao način da se zadovolje nacionalni i politički interesi Hrvata u njoj. Milanović je, pri tom, svoj „ciklus BiH“ obogatio novom temom, ulaskom BiH u NATO: „BiH nikada neće ući u NATO jer je nefunkcionalna država“ , kazao je Milanović. On je naveo BiH u kontekstu aktuelne krize između Ukrajine i Rusije. Ni Ukrajina ne treba biti primljena u NATO, smatra Milanović, jer se time ugrožava sigurnost Rusije.Nije predsjednik Hrvatske bio do kraja iskren, nije otvoren pa rekao da se, pored njega, i Rusija protivulasku BiH u NATO Savezu i da je to važan razlog njenog čekanja na prijem, a ne njena „nefunkcionalnost“. Ta, da za razliku od Milanovića koristimo hrvatski jezički standard, neučinkovitost je generirana od strane ruskih adoranata i eksponenata u njoj (Dodik, Čović) i izvan nje (Milanović, Aleksandar Vučić ).
Milanovićeva kritika čistog Neuma
Hrvatski Milanović osvrnuo se na Izvještaj Službe za vanjske poslove Europske unije koji će se u ponedjeljak naći pred ministarstvima vanjskih poslova članica Europske unije. U tom se izvještaju, pored ostalog, navodi neopohodnost održavanja izbora u Bosni i Hercegovini u planiranom roku, u oktobru ove godine. Milanoviću je to bio povod da se okomi na Vladu Hrvatske i ministra vanjskih poslova te zemlje Gordane Grlića Radmana, te, kako je rekao, „briselske ćate i administraciju“
„To je nepoštivanje stava bosanskohercegovačkih Hrvata koji ne žele da ih se laže i obmanjuje, a briselska administracija je kontra. Sad ja pitam gdje smo mi to, ko to nama pomaže, kakva je tu solidarnost na djelu? Neka odu u Livno, neka vide kako to izgleda. Kada Hrvatska nešto kaže, to je petljanje u unutarnje stvari u BiH, a kad to kaže neki anonimni ćato u Briselu, onda je to zajednička politika. To je politika kojoj se barem jedna država članica EU , a to je Hrvatska, kategorički protivi. A ko predstavlja Hrvatsku? (Goran Grlić) Radman, koji je u Briselu zagrmio odlučno „Možda!“ Hrvatska nije nasilna, što ima naš glas i taj glas jedino treba snažnije koristiti.
Nije baš najjasnije šta je Milanović mislio kada je „briselske ćate“ uputio u Livno u kojem je on nedavno boravio. Uostalom, evropski se službenici o prilikama u Livnu mogu informirati bez dolaska u tu općinu. Hiljade Livnjaka, dominantno Hrvata, proteklih godina odselilo se u Europsku uniju, a malo je od njih Izborni zakon naveo kao ključni razlog za odlazak. Milanović je nastavio kritizirati „briselske ćate“ koje je optužio da svjesno podržavaju samo jednu stranu u BiH- bošnjačku.
„Vidiš sistemsku opstrukciju iz tih istih ervropskih dioplomatskih krugova koji posjeduju u Neumu dva dana predstavnika Hrvata, to je Čović, i predstavnike SDA i bošnjačkih stranaka. I onda vrše pritisak na Čovića da popusti. Ali, svako popuštanje hrvatske strane, ne Čovića, znači propast. Doveden si do toga da si na rubu klisure i da tražiš milostinju. I naravno kada se traži krivac, kriv je hrvatski element, zašto što stoji na putu tih ćatologa iz Brisela. Oni se vrate iz Neume u Briselu i fućka im se za probleme Hrvata, ili sutra Srba“ .
U vrijeme Milanovićevog obraćanja novinarima, jučer malo iza podne, u medijima su procuirili zaključci Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora koji bi trebali biti usvojeni na sjednici HNS-a. Glavni zaključak sadrži zahtjev upućen prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH za odlaganje listapadskih Općih izbora u BiH sve dok se ne promijeni Izborni zakon . Predložene su i stanovite mjere osptrukcije koje će na područjima sa većinskim hrvatskim stanovništvom onemogućiti održavanje izbora.
Milanović je očito dobro upoznat sa radom i planovima Dragana Čovića i njegovog „nadstranačkog“ HNS-a, pa je stoga imao spreman odgovor na pitanje glede (ne)održavanja oktobarskih izbora.
„Hrvatski predstavnici imat će moju svaku podršku u svojim mirnim nastojanjima. Svaka vrsta opstrukcije, svaka vrsta garde u zaštiti svojih prava, imat će moju podršku. To kažem javno jer pratim sve minuciozno, iz dana u dan, i znam dobro šta se dešava. Hrvati u BiH ne mogu biti u situaciji da traže milostinju, običnu plesnjivu milostinju. I da im se cijelo vrijeme govori da su remetilački faktor i da žele rasturiti državu koja bez njih ne postoji“.
Milanović je na kraju uputio još jednu ljutitu kletvu Europskoj uniji i njezinim članicama.
„ Neće se podjednako relevantno o BiH odlučivati u Kaunasu i Stockholmu, kao u Zagrebu. To su naša leđa, to je naša veranda. To nije naše, ali to je praktični dio jednog sigurnosnog prostora. Tamo živi 500 tisuća Hrvata i živi još 300 tisuća ljudi u hrvatskim putovnicama-to su europske putovnice“ , poručio je predsjednik Hrvatske.
Briselski ćato konta briselskih činovnika
Andrej Plenković je nekoliko sati nakon Milanovića, u Briselu također govorio u Izbornom zakonu BiH, očito, također imajući na umu sutrašnju sjendicu Hrvatskog narodnog sabora.
„Prvi korak u dogovoru Bošnjaka i Hrvata bili su izbori u Mostaru gdje 12 godina nije bilo izbora. Oni su održani, izabran je gradonačelnik, Gradsko vijeće i grad funkcionira. Drugi korak je bila izmjena Izbornog zakona. Predstavnici hrvatskog naroda, Hrvatsko narodno vijeće i HDZ bili su ti koji su stali donosili neke modele. Oni se žele ponašati lojalno Bosni i Hercegovini, žele da zemlja profunkcionira, i onda dolazimo u situaciju da neko drugi bira njihovog, hrvatskog člana Predsjedništva BiH.To sam je više puta govorio našim kolegama i Europskoj Uniji: zamislite da ste na našem mjestu vi, Francuzi, Belgijanci, Nijemci, Nizozemci, bilo tko, da imate najbližu zemlju koja vam je geografski, povijesno, tisuća kilometara granice..da ne govorim od Daytonskog i Washingtonskog sporazuma, pomoći u ratu.
Plenković je nastojao minimizirati značaj i sadržaj Izvješća Službe za vanjske poslove EU proslijeđena ministarstvima vanjskih poslova članica Unije za sastanak koji će se održati u ponedjeljak. Po njemu Izvještaj su radili „neki Borellovi(Josep) činovnici“.
„Stav hrvatske Vlade je da se ne prihvati taj papir, da se ako treba odgoditi izbori, jer ako i de ovako neće se ništa dobro napraviti, ostat će što jeste i što loše funkcionira. Mi ćemo se za to boriti u ponedjeljak, tamo će biti naš ministar (Grlić Radman), pa ćemo vidjeti šta će biti.
To su (pisali) neki službenici, činovnici, diplomate, šta li već, koji nešto pišu i iznose svoj stav. Mi ćemo nastupiti tako što ćemo reći: slušajte, to što vi pišete to vam nije korisno. Poenta je u tome da ako do 2006.nije bilo anomalije, a od 2006.postoji anomalija, da Hrvatima neko drugi bira član Predsjedništva BiH, to bi značilo da od 2006. do 2026. od dvadeset godina, Komšić bi 16 bio član Predsjedništva! “.
Na stranu sad općepoznata činjenica da je te „fatalne“, „nulte“ 2006.godine upravo Zoran Milanović kao šef SDP-a Hrvatske podržao i prisustvom na Konvenciji u Sarajevu kandidata „sestrinskog“ SDP BiH Željke Komšića u kandidaturi za člana Predsjendištva BiH. Mnogo je spornije da Andrej Plenković ne zna da su, kako on kaže, „anomalije“, konstantna, zapravo kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a BiH i njegovog „maskirnog“ nad-tijela HNS-a od potpisivanja Daytona i uspostave mira, sve do danas.
Da te nije anomalija
Još se Plenković nije bio vinuo u diplomatsku orbitu i briselsku elitu kada je u martu 2001. godine HDZ BiH, tada predvođen Antom Jelavićem proglasio tzv . „Hrvatsku samoupravu“ kao odgovor na formiranje federalnih i državnih vlasti bez, kako je obrazloženo, legitimnih predstavnika Hrvata, odnosno HDZ-a. Tadašnji čelni ljudi Hrvatske, predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan osudili su taj secesionistički čin. Glavne vinovnike „Hrvatske samouprave“ osudile su i cjelokupna međunarodna zajednica, Washington i Brisel, a glavni vođa smijenio tadašnji Visoki predsatavnik u BiH Wolfgang Petritsch .
Dvije godine kasnije 2002, na izborima pobjeđuju ponovo nacionalne stranke, HDZ BiH i SDA formiraju Federalnu Vladu, član Predsjedništva je Dragan Čović , predsjednik Federacije BiH Niko Lozančić . Ali, i dalje se ređaju, što bi kazao Plenković, „anomalije“. Tako, na primjer, u ožujku 2004. nakon što ministarstvo iz HDZ-a mjesecima ne dolaze na sjednice Vlade Federacije BIh blokira usvajanje budžeta, tadašnji premijer Ahmed Hadžipašić rezignirano govori medijima.„Ponašanje HDZ-a pokazuje da su svi pokušaji da se smijeni Vlada bili, ustvari, obmana sa ciljem da se obezglavi izvršna vlast. Očigledno da se na svaki način, blokiranjem rada Vlade, želi stvarna vlast prepustiti kantonima, a potom ponovo aktivirati projekt ostvarenja trećeg entiteta. Da ne želi Federaciju BiH na stranačkim sastancima prvo nam je naručio Dragan Čović, potom i Niko Lozančić“ , kazao je premijer Vlade Federacije BiH Ahmed Hadžipašić u martu 2004.
Andrej Plenković je jučer govorio io nedavnoj posjeti Sarajevu, nakon nekoliko godina koliko je tijekom čestih boravaka u BiH redovno zaobio glavni grad i predstavnike vlasti u njemu,
„Ja sam bio nedavno u Sarajevu, sa najboljim namjerama, razgovarao sam sa političkim i vjerskim dužnosnicima. Ako imamo situaciju da je njihovo Vijeće ministara, to jest Vlada, od lipnja prošle godine održalo se, ja mislim, šest sjednica, ako se domovi u parlamentu ne sastaju, ako se ne usvajaju proračun, ne donose zakone, onda to znači da tu imaju neki elementi disfunkcionalnosti. Nećemo sada mi kao noj zabiti glavu u pijesak i držati status quo, jer zemlja ne ide naprijed. Ne ide ni prema Europi, niti unutar BiH stvari dobro funkcioniraju“ .
Iz svega rečenog neupućeni bi zaključio kako je glavni uzročnik političke krize u Bosni i Hercegovini, „nefunkcionalnosti“, nerada institucija, nedonošenja zakona, zastoja na europskom putu…neriješeno hrvatsko pitanje, odnosno Izborni zakon i njihovo (ne)legitmno predstavljanje. Za razliku od Plenkovića (i Milanovića) već pominjani Izvještaj Službe za vanjske poslove zemalja članica Evrospke Unije precizira i personalizira glavne uzročne blokade zbog kojih, da citiramo hrvatskog premijera, „BiH ne ide prema Europi, niti unutar BiH stvari funkcioniraju“. Riječ je o vlastima RS i njihovom lideru Miloradu Dodiku . Zbog toga u ovom dokumentu njegovi autori („briselske ćate“, kako ih pogrdno tretira Milanović) predlažu članici EU„da planiraju intenziviranje napora za olakšavanje kako bi se opredjeljene rukovodstva Republike Srpske da se u potpunosti vrati u državne institucije pretoči u konkretne korake naprijed.
Mcallister Željanin i Picula materina
Zbog opstrukcije i stvaranja ambijenta „nefunkcionalnosti“ prije tri dana je Evripski Parlament ogromnom većinom glasova pozvao na uvođenje sankcije Miloradu Dodiku. „Evropska Unija osuđuje štetnu ulogu regionalnih aktera i ruski utjecaj te poziva Vijeće da nametne sankcije Miloradu Dodiku o njegovim suradnicima zboig njegovih koruptivnih radnji, kontinuirane destabilizacije zemlje i podrivanja suvereniteta i terotorijalnog integriteta BiH“ , stoji u usvojenom amadmanu kojeg su predložili trojica eurozastupnika, porfed ostalih i Tonino Picula, nekadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske. HDZ-ovi zastupnici u Europskom Parlamentu glsali su protiv sankcije Dodiku, a njihov stranački šef Andrej Plenković se u sojoj jučerašnjoj izjavi umjesto na secesionisitčku poltiku koja destabilizira BiH, surovo okomio na zastupnika Tonina Piculu.
„Stvar je vrlo jasna“ , kazao je Plenković
„Imate izviješće koje se odnosi na vanjsku i sigurnosnu poltiku kojeg je radio (David) McAllister, naš prijatelj i predsjednik odbora za vanjske poslove. I on nije glasao za taj amandman o sankcijama Miloradu Dodiku. I onda dođe Picula sa amandmanom koje nema veze sa Izviješćem i formulira ga na očajan način, gdje se pominje „loša, štetna i prijeteća uloga regionalnih aktera“. Ko su regionalni akteri koji utječu na BiH? Ako imate zastupnika iz Hrvatske koji je u stanju tako loše formulirati amandman da ga svako ko to čita… ne piše tamo ekplicitno Hrvatska nego piše „regionalni akteri“. Ko su zemlje oko BiH? Pa, nije oko BiH Čile, nije oko BiH Japan! Ako on tako loše formulira amandman, pa naravno da ćemo biti protiv njega. Prvo jer je kontraproduktivan, a drugo jer ništa neće pridonijeti pronalaženju rješenja, o čemu ja govorim”, rekao je Plenković
Jučerašnji odvojeni nastupi, čelnih ljudi Hrvatske, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreje Plenkovića, sasvim sigurno nisu bili vremenski sinhronizirani i usklađeni, ali su poslali slične, komplementarne poruke. Prije svega čelnicima i članovima Hrvatskog narodnog sabora uoči današnje, kako se najavljuje „povijesne“ sjednice na kojima bi trebali biti usvojeni manje-više poznati zaključci glede održavanja oktobarskih izbora u BiH i njegovoj povezanosti sa promjenama Izbornog zakona BiH. „Podržat ćemo sve što HNS usvoji“, decidan je „na neviđeno“ bio Milanović. Plenković će, pak, učiniti sve da naredne korake Dragana Čovića Briselu i široj međunarodnoj zajendici predstavi kao iznuđene, bezmalo, sasilačke po sudbinu i budućnost Bosne i Hercegovine i njenog najmalobrojnijeg naroda.
Nakon upornog odbijanja entiteta RS da pokrene aktivnosti na realizaciji gasne interkonekcije prema Hrvatskoj Zenica-Brod, a to uporno odbijanje trajalo je preko 10. godina, otpočelo se sa aktivnostima koje su podrazumijevale iznalaženje rješenja koje bi ipak podrazumijevalo izgradnju gasovoda koji bi značio sigurnost snabdjevanja i diverzifikaciju izvora snabdjevanja. Ono što treba znati, a što samo rijetki znaju i u gasnoj privredi BiH, primopredajna tačka Zvornik je u zimskim mjesecima bila zagušena i satne/dnevne potrebe su prevazilazile potrebe potrošača i na mreži su se morali isključivati pojedini potrošači tj. ograničavati u potrebama u prirodnom gasu kako bi individualni potrošači (Sarajevo) imali dovoljne količine prirodnog gasa. Istovremeno, situacija u sigurnosti snabdjevanja je bila pogoršana i poznatom gasnom krizom (Ukrajina-Rusija) kada je BiH ostala 72 sata bez dotoka gasa i čime se pokazalo da jedan pravac snabdjevanja ne može obezbjediti sigurnost snabdjevanja za BiH/FBiH.
Ono što je bilo sretna okolnost je to da je 2007. godine započela izgradnja gasovoda Bosiljevo-Split i čime su se počele stvarati pretpostavke ozbiljnijem pristup u razmišljanjima da se dva transportna sistema susjednih i prijateljskih zemalja spoje na jugu BiH. Činjenično, početkom realizacije projekta gasovoda Zenica-Travnik izrađena je i studija gasifikacije tri kantona u Hercegovini i to je sve dalo dobre preduslove da se krene u pregovore sa kompanijom Plinacro o povezivanju dva gasovoda i time BiH dobije drugi pravac snabdjevanja i toliko potrebnu sigurnost u snabdjevanju. O problemima na Zvorniku, starosti gasovoda u Srbiji i BiH (preko 40 godina) ovdje neću govoriti, ali moram reći da isporučilac gasa,Gazpromexport, nije pravio problem nikada u isporukama gasa (bilo je problema oko regulisanja ratnog duga), ali i oni su znali da svi problemi na našem pravcu nastaju zbog tačke Zvornik i odnosa na relaciji entitet RS – Srbija.
Može se reći da aktivnosti na Južnoj interkonekciji počinju davne 2009. godine. Sve intenzivne aktivnosti koje se vode u zadnje 4 godine su plod aktivnosti uposlenih u BH-Gasu i aktuelnog direktora i čime je ovaj gotovo zanemareni projekat došao do tačke da EU želi grant sredstvima pomoći u realizaciji ovog gasovoda.
Projekat Južna interkonekcija BiH i Hrvatska pravcem Zagvozd (HR) – Posušje (BIH) – Novi Travnik sa odvojkom za Mostar (DN 500, 75 bar) je projekat čijom realizacijom će se ostvariti sigurnost snabdjevanja BiH prirodnim gasom, obezbjediti integracija sa Evropskom transportnom mrežom, povezivanja transportnih sistema Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i što je najbitnije isključivanje bilo kakvih ucjena na Zvorniku, te mogućnost kupovine i nekog drugog gasa koji ne znači ovisnost samo o jednom isporučiocu niti pravcu snabdjevanja. Dva ulaza prirodnog gasa u BiH će osigurati, u svakom trenutku, da se svakom potrošaču odgovori na njegove potrebe u prirodnom gasu.
Južna interkonekcija posebno dobiva na svom značaju kada pogledamo aktivnosti koje se vode trenutno u regiji, ovdje posebno mislim na Hrvatsku, a koje podrazumijevaju završetak izgradnje terminala na Krku, LNG terminal, i projekat IAP (gas iz Azerbejdžana). Izvori gasa za Južnu mogu biti pristup izvorima gasa iz LNG terminala Krk (HR), Kaspijske regije (TANAP – Transanadolijski gasovod, TAP – Transjadranski gasovod i IAP – Jonsko-jadranski gasovod), gasnih čvorišta EU (Alžirski, Norveški, itd.), te pristup skladištima gasa u regiji. Ovdje se ne isključuje niti gas od Gazpromexporta, ali treba znati da pravac Zvornik-Sarajevo će ostati primaran za ovog isporučioca gasa obzirom na završetak izgradnje nastavka Turskog toka i postoječeg pravca snabdjevanja.
Južna interkonekcija podrazumijeva snabdjevanje potrošača svih kantona/županija na trasi gasovoda kao i snabdjevanje potrošača u Kantonu Sarajevo. Kanton Sarajevo kao najveći potrošač prirodnog gasa ovim projektom će dobiti mogućnost da svi potrošači koji koriste čvrsta goriva za zagrijevanje prostora te energente zamijene prirodnim gasom. Kapaciteti na pravcu južne zadovoljavaju i zadovoljit će sve potrošače u prirodnom gasu i isključena je potreba ograničenja u isporukama gasa kako je to nekad bilo na postoječem pravcu snabdjevanja.
Kao što možemo vidjeti velike su koristi novog pravca snabdjevanja prirodnim gasom, ali sada bih se osvrnuo na jednu globalnu sliku onoga što se dešava u regiji, a, rekoh već, ima direktne veze sa Južnom interkonekcijom.
LNG terminal Krk je kapaciteta cca 2,5 milijardi Sm3, a gasovod IAP je kapaciteta 5,0 milijardi Sm3. Ovaj zbirni kapacitet od 7,5 milijardi Sm3 može u potpunosti odgovoriti cijeloj regiji tj., da budem precizniji, svim bivšim jugoslovenskim republikama. Ukupna sadašnja potrošnja prirodnog gasa ovih republika iznosi oko 6,5 milijardi Sm3 i ono što treba znati je to da projektovani kapacitet terminala Krk iznosi cca 5 milijardi Sm3 (sada će biti u upotrebi 2,5 milijardi Sm3).
Krk
Dalje, Mađarska je već zakupila određeni kapacitet terminala Krk i već računa na ove kapacitete u ospkrbi svojih potrošača, ali ono što je zanimljivo je to da je Mađarska potpisala i sporazum sa Rumunijom o kupovini nekoliko milijardi prirodnog gasa godišnje sa gasnih polja u Rumuniji. Bugarska, Bulgatransgaz, ulazi u vlasništvo jednog LNG terminala u Grčkoj i pokazuje interes kupovine gasa iz gasovoda TAP (gas iz Azerbejdžana).
Kada analiziramo sve podatke dolazimo do zaključka da se trenutno odvijaju procesi koji znače 20 milijardi Sm3 gasa koji nije Gazpromexport-ov. Prije 10 ili 20 godina samo se moglo maštati o ovome, a sada se ovi procesi odvijaju tiho i uz samo i povremeno koji novinski tekst.
Sada da se vratim na Južnu interkonekciju i još jednu mogućnost, a koja je realna kada se pogledaju ove milijarde Sm3. Južna interkonekcija bi trebala da ima svoj nastavak prema Brodu i time bi preko BiH išao transportni/tranzitni gasovod čime bi se stvorio JUŽNOEVROPSKI GASNI PRSTEN koji je i ucrtan u gasne karte Evrope. Nadat se da će entitet RS shvatiti šta ovo znači za prihode, a tačka Brod ne isključuje niti ruski gas jer gasovod preko BiH će biti reverzibilan.
Nekada davno pisao sam o novoj gasnoj karti Evrope i sada je ona gotovo završena. Terminal Krk izgrađen, TANAP-TAP izgrađen (ostaje IAP), Turski tok izgrađen (nastavak se završava), Sjeverni tok 2-ostalo još 18 kilometara izgradnje i Južna interkonekcija, nama bitna, u fazi izrade dokumentacije.
Ono što treba reći je to da je EU prihvatila i shvatila da je IAP projekat diverzifikacije, a ono što treba posebno istaći je to da LNG terminal na Krku ne bi možda niti bilo da nije bilo granta EU od 105 mil. EU. Južna interkonekcija bi trebala biti dijelom izgrađena isto od granta EU. Ko je još zainteresovana strana u ovim projektima (isključujem Sjeverni tok 2 i nastavak Turskog toka) ostavljam svakom čitaocu da sam zaključi, ali te zasluge su od ogromnog značaja.
Na kraju, ovih i procjenjenih 20 milijardi Sm3 prirodnog gasa su nada i potreba da regija nikad više ne dođe u situaciju iz 2009. godine i igre sa gasnim ventilom.
(autor je dugogodišnji direktor BH-Gasa i gasni stručnjak)
Često ćete čuti analitičare kako zbrajaju sve ministre u državi želeći na taj način da prikažu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nerijetko ćete pročitati i naslove na portalima, čuti vijesti na radiju i na televiziji kako se bh. političari nisu dogovorili. Ali vrlo rijetko, skoro nikako, u javnom prostoru možete čuti i pročitati detaljno objašnjenje kako se donose odluke u institucijama u BiH i koji su to sve mehanizmi blokade. Istraga.ba će danas, na Dan državnosti, pokušati što slikovitije pojasniti svojim čitaocima na koji to način, po državnom i entitetskim ustavima i zakonima funkcionišu institucije.
Predsjedništvo BiH
Svi već znaju da BiH ima tri člana Predsjedništva, ali je malo onih koji znaju kako oni odlučuju. Ako Predsjedništvo, recimo, treba da imenuje nekog ambasadora, za tu odluku moraju glasati sva tri člana Predsjedništva. Tako Milorad Dodik, naprimjer, može blokirati imenovanje bilo kojeg ambasadora kojeg predlože Željko Komšić ili Šefik Džaferović. Dovoljno je da potegne pitanje vitalnog interesa i da ga u tome podrže dvije trećine zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. I sve će biti zaustavljeno. Željko Komšić, pak, teško može blokirati neku odluku, pozivajući se na vitalni entitetski interes. Njegov vitalni interes moralo bi podržati dvije trećine delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, ali ta većina je uvijek pod kontrolom HDZ-a BiH. Ukoliko bi Šefik Džaferović htio da blokira neku odluku pozivajući se na vitalni nacionalni interes, morao bi dobiti podršku najmanje dvanaest od ukupno sedamnaest delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Međutim, ako su dva člana Predsjedništva protiv neke odluke, vitalni interes uopće nije bitan. Način ovog funkcionisanja najbolje se može vidjeti u slučaju PISA testiranja učenika. Milorad Dodik je pokrenuo pitanje vitalnog interesa, dobio je dvotrećinsku podršku u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sve je zaustavljeno. Koliko god za ovu odluku bili Komšić i Džaferović ona ne može biti donesena. Isto tako, ako Dodik insistira na donošenju neke odluke, a protiv nje su Džaferović i Komšić, ona ne može biti usvojena.
Vijeće ministara BiH
Da bi bilo imenovano Vijeće ministara BiH za njega mora glasati natpolovična većina u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Vijeće čine predsjedavajući, dva zamjenika iz reda drugih konstitutivnih naroda i ministri. Ako Vijeće ministara BiH treba da imenuje, recimo, direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, za tu odluku mora glasati više od pola ministara uz uslov da u toj većini budu predsjedavajući i dva zamjenika. Konkretno, da bi bio imenovan novi direktor UIO ili bilo koje druge agencije na državnom nivou, za moraju glasati, prema trenutnom rasporedu, Zoran Tegeltija, Bisera Turković i Vjekoslav Bevanda. Bude li, naprimjer, Vjekoslav Bevanda protiv imenovanja direktora UIO, imenovanja neće biti. U tom slučaju na funkciji bi ostao stari direktor, bez obzira na to što je van mandata.
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH
Da bi neka odluka u Predstavničkom domu bila donesena, za nju mora glasati natpolovična većina prisutnih zastupnika, s tim da je nužna i entitetska većina. Ako za odluku ne bude glasalo najmanje pet zastupnika iz Republike Srpske, odluka neće biti donesena u prvom krugu glasanja. Uslijedilo bi, potom, usaglašavanje, nakon kojeg bi odluka ponovo bila stavljena na glasanje. Čak i da odluka bude donesena u Predstavničkom domu ona, osim u izuzetnim slučajevima, ne bi stupila na snagu, jer bi morala biti usvojena i u Domu naroda PS BiH.
Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH
Dom naroda BiH čini ukupno 15 delegata, iz svakog konstitutivnog naroda po njih pet. Odluka se donosi većinom glasova, s tim da i ona uključuje entitetsku većinu. Tako, recimo, da bi neka odluka bila donesena, za nju moraju glasati najmanje dva delegata iz Republike Srpske. Osim toga, ako na sjednici nisu prisutna tri delegata iz jednog kluba, onda nema kvoruma za održavanje sjednice. Dakle, ako na sjednicu, naprimjer, ne dođu tri delegata hrvatske nacionalnosti, sjednica ne može biti održana. A od izbora u Federaciji direktno ovisi izbor deset delegata u bošnjačkom i hrvatskom klubu Doma naroda BiH.
Predsjednik Federacije BiH
U ovom poglavlju se nećemo baviti potpredsjednicima FBiH, jer je način njihovog izbor identičan. A situacija sa predsjednikom FBiH je, ukratko, ovakva. Da bi neko uopće bio kandidat za predsjednika FBiH mora ga, prethodno, predložiti šest delegata iz Kluba naroda iz kojeg dolazi. U pitanju su delgati u Domu naroda FBiH. Pojednostavljeno, da bi neka osoba hrvatske nacionalnosti bila imenovana za predsjednika Federacije, moralo bi ga predložiti šest od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, nakon čega taj prijedlog ide na glasanje u Predstavnički dom FBiH, a potom i u Dom naroda FBiH koji ga potvrđuju većinom glasova. Tek kada bude potvrđen predsjednik FBiH (i potpredsjednici) može biti predložen mandatar za novi saziv Vlade FBiH. Predlaže ga, upravo, predsjednik FBiH. Znači, bez šest delegata u određenom klubu konstitutivnih naroda nema izbora predsjednika Federacije, a time i nove Vlade FBiH.
Dom naroda FBiH
Po Zakonu, Dom naroda FBiH bi trebalo činiti po 17 delegata iz reda konstitutivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), te delegati iz reda Ostalih. Svi delegati u Domu naroda prethodno moraju biti izabrani u kantonalne skupštine. Prema Ustavu FBiH, svaki kanton u Dom naroda delegira po jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. S obzirom na to da u Federaciji ima deset kantona, preostali delegati se biraju na osnovu Uputstva Centralne izborne komisije. I upravo tu nastaje problem. Recimo, Tuzlanski, Sarajevski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski kanton mogu delegirati samo po jednog Hrvata, dok preostale Hrvate u Dom naroda FBiH delegiraju ostali kantoni u kojima vlada HDZ BiH. To znači da je HDZ-u do sada ostavljana mogućnost da iz kantonalnih skupština delegira najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Ako oni imaju 12, onda svi drugi zajedno imaju pet. A najmanje šest delegata je potrebno da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika FBiH. Osim toga, ako imate tri delegata u Domu naroda FBiH, to znači da možete imati i jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Imate li ih 12, kao recimo HDZ BiH, to znači da na državnom nivou imate četiri od pet Hrvata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, ko kontroliše dvotrećinsku većinu u Klubu Bošnjaka ili Hrvata Doma naroda Federacije BiH apsolutni je vladar u državi.
Vlada Federacije BiH
Vladom FBiH upravlja premijer s tim da on ima i dva dopremijera iz dva druga konstitutivna naroda. No, Vlada FBiH donosi odluke prostom većinom, bez etničkog glasanja. Ali premijer Federacije, recimo, ne može razriješiti nijednog od svojih ministara. Premijer može predložiti razrješenje, ali konačnu odluku o razrješenju donosi – predsjednik Federacije. Ako bi, recimo, Fadil Novalić želio razriješiti ministricu finansija Jelku Milićević, to ne bi mogao uraditi bez potpisa njenog stranačkog kolege Marinka Čavare.
Porezna politika
Po automatizmu, ministar finansija FBiH je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH zajedno sa svojim kolegama ministrima finansija iz Vijeća ministara i Vlade Republike Srpske. Iako UO UIO ima šest članova, samo tri ministra finansija imaju pravo veta. To znači da nijedna odluka u UIO ne može biti donesena, a da za nju ne glasaju Jelka Miličević i Vjekoslav Bevanda. Nadalje, ukoliko UIO u nekoj firmi, prilikom kontrole, utvrdi nepravilnosti njihova rješenja postaju izvršna. Istodobno, ako Porezna uprava Federacije u nekoj kompaniji nađe nepravilnosti u okviru svoje nadležnosti, njena rješenja nisu izvršna. Svi imaju pravo žalbe u ovom slučaju ministrici finansija Jelki Miličević.
Pravosuđe
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Jednog člana VSTV-a biraju sve sudija Suda BiH, drugog člana biraju svi tužioci Tužilaštva BiH, trećeg pravosudni radnici Brčko distrikta, četvrtog svi kantonalni tužioci u Federaciji, petog sve općinske i kantonalne sudije iz Federacije, šestog sudije Vrhovnog suda FBiH, sedmog tužioci Tužilaštva FBiH, osmog advokati FBiH, devetog republički tužioci RS, desetog sudije osnovnih i okružnih sudova RS, jedanaestog sudije Vrhovnog suda RS, dvanaestog okružni tužioci RS, trinaestog advokati RS, četrnaetstog Vijeće ministara BiH i petnaestog Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Tih petnaest članova VSTV-a međusobno biraju predsjednika VSTV-a i to natpolovičnom većinom. Za njegovo razrješenje, pak, potrebna je dvotrećinska većina. Tih petnaest članova VSTV-a BiH bira i imenuje sve tužioce i sve sudije u cijeloj BiH. Sve imenovanja, od općinskih i osnovnih sudija do sudija Suda BiH i od kantonalnih i okružnih tužilaca do glavnog tužioca Tužilaštva BiH u rukama je VSTV-a kojim trenutno rukovodi Milan Tegeltija.
Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
Tokom obračuna maskiranih pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice (MUP Srbije) sa snagama KFOR-a u Zvečanu u maju ove godine, potpuno je ispod radara prošao gotovo pa nerealan sukob unutar KFOR-a.
Kako navodi naš izvor sa Kosova, tokom svog boravka na Kosovu mađarski kontingent je nekoliko puta pokazao pristranost sa demonstrantima ili okupljenim lokalcima na barikadama. Međutim nikada tako jasno i nedvosmisleno kao kada je mađarski kontingent usred žestokog i organiziranog napada maskiranih policajaca iz Srbije, mađarski kontingent napao italijanski iako su zajedno formirali policijski kordon za razbijanje demonstracija.
Naime, okupljene demonstrante ispred općine Zvečan u prvom redu su nadzirali samo izviđači KFOR-a koji su ustvrdili nivo ozbiljnosti okupljanja građana. Tada na teren prvi izlaze zajednički u kordon italijanski i mađarski vojnici koji nastoje upravljati situacijom dok američki oficiri sa sredstvima veze u neposrednoj blizini koordiniraju podršku. U formiranom kordonu KFOR-a koji kreće da razbije demonstracije italijanski i mađarski vojnici bivaju napadnuti od prikrivenih policajaca specijalnih policijskih jedinica koje će kasnije kosovske snage sigurnosti identificirati.
U jednom trenutku italijanskom dijelu kordona mađarski dio otkriva krilo kordona (!) praktički ga napušta uvlačeći se ka pozadini dok na isti demonstranti napadaju. Zapravo tada se događa da italijanski vojnici bivaju napadnuti sa dvije strane i tada najteže stradaju, ali sugestivno je i to da tada nekako, valjda volšebno u ruke demonstranata dospijevaju mađarske palice odnosno pendreci. Tako da u tom metežu italijanske vojnike tuku mađarskim pendrecima srbijanski demonstranti. Doduše mađarska pomoć je uzvraćena nimalo reciprocitetno obzirom da su iz vatrenog oružja lakše ranjena tri mađarska vojnika, od kojih su dvojici amputirane noge.
Tada zapravo počinje dodatna eskalacija kada se međusobno u pozadini italijanski i mađarski vojnici sukobljavaju da bi i čak u tom sukobu bilo ozlijeđenih. U tom trenutku američki oficir odlučuje pozvati pomoć, koja je na Kosovu prema nekim historijskim silnicama izgleda uvijek Turska. Nekoliko svjedoka navodi da kada se pojavilo oko 400 pripadnika turskog kontingenta iz KFOR-a da su demonstranti pobjegli glavom bez obzira.
Upuštanje srbijanskih ekstremista u institucije
Uloga mađarskog kontingenta na Kosovu je uglavnom bila usmjerena na obezbjeđivanje civilnih lokacija i objekata od značaja za javnu administraciju. Tokom dešavanja u Zvečanu slična grupa, slične namjene i sastava okupljena je i ispred općine Leposavić koju su obezbjeđivali mađarski vojnici.
U jednom trenutku smjene američkih kolega koje su došle da dodatno osiguraju ulaz u zgradu, mađarski se vojnici naprasno povlače a masa ulazu u općinu. Obzirom da su kosovske snage zajedno sa američkim uspješno lokalizirale situaciju i istjerale demonstrante ostavljajući još jednom gorak osjećaj nepovjerenja u mađarske kolege.
Mađarska komanda EUFOR-a
Prema izjavi ministra odbrane Mađarske odluka za preuzimanje kontrole na komandovanjem operacijom „Althea“ završena je stvar. Kao što je i bilo očekivano austrijski kontingent se povlači uslijed niza razloga za koje niko nema pravo da ih optužuje.
Dakle, govorimo o državi koja od 2008. godine ulaže ponajviše u cjelokupnu misiju i personalom i opremom. Iako vojno neutralna i uz Švicarsku jedina država koja ispunjava se pravne, vojne i političke uslove vojne neutralnosti, Austrija je dosta škrta u ulaganjima za svoje oružane snage. A s druge strane angažman u BiH svakako košta i zahtjeva ulaganja pa je i s financijskog aspekta povlačenje bilo i više nego izgledno.
Sada na to mjesto dolazi Mađarska, vjerovatno centralna neuralgična točka Srednje Europe i Europske unije. Namjerno ne i NATO-a jer je tamošnja struktura značajno koherentnija i sposobnija nadglasati određene šumove koji se javljaju iz nekoliko zemalja gdje baš ne cvjetaju ruže.
A pitanje je koliko će Bosni i Hercegovini cvjetati ruže kada čelo operacije Althea dođe mađarski komandant general-major László Sticz. Možda ne budu cvjetale ruže, ali bi pendreci mogli procvjetati, a u čijim rukama ostaje da vidimo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
