Aludirajući na nezaboravnog Mladena Delića, Željko Komšić je uoči vikenda zavapio: Ne sam, Bakire, ne sam! Bila je to reakcija na odluku lidera SDA da se odazove pozivu Olivera Varhelyija i otputuje ove sedmice u Bruxelles. Evropski komesar za susjedstvo i proširenje ne krije ambiciju da moderira sastanak trojice koalicijskih partnera u bosanskohercegovačkoj vlasti – osim Izetbegovića, još ranije su svoj odlazak u briselske odaje potvrdili lideri SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović.
Kao značka na reveru
Obojica su bila u Bruxellesu i na svepolitičkom samitu BiH kod Charlesa Michela, predsjednika Evropskog vijeća, s tim da je Čović – kako je to slikovito opisao Komšić – dobacivao iz hotelske sobe. Za četvrtog koalicijskog partnera – lidera DF-a i člana Predsjedništva BiH – kod Varhelyija nema mjesta, tako da je format briselskog susjedstva krajnje jasan, evropski kadar Viktora Orbana pravi račun sa krčmarom i ne krije svoj stav: za njega je Bosna i Hercegovina trojstvo Bošnjaka, Srba i Hrvata, on u njima prepoznaje reprezente svojih naroda i on bi s njima da kroji sudbinu naše zemlje vjerovatno onako kako je u petak s Dodikom i dogovorio mađarski ministar spoljnih poslova, koji je došao da podrži Glavni odbor SNSD-a i tamo ozvaničene kandidature.
Dodatno, cilj sastanka je uljuđivanje samog Dodika i demonstracija njegove spremnosti da surađuje sa evropskim zvaničnicima (ovaj put Dodik neće odmah u Rusiju, s Putinom se dogovorio tek za kraj septembra), a posve je izvjesno da će Varhelyi od Izetbegovića tražiti ustupke u izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi koliko-toliko pogodovale Čovićevim ambicijama.
Sve to zna i Komšić i to je i rekao, no za razliku od njega, ja sam uvjerenja da Izetbegović i nema izbora i taj ustupak koji je izvojevao o bilateralnim sastancima više doživljavam kao nepotrebnu Pirovu pobjedu. Šta god mislio o Dodiku i Čoviću, s njima Izetbegović razgovarati mora, upravo nas je odsustvo svakog dijaloga i dovelo u ovu pat-poziciju, a to što Dodik i Čović pušu u istu tikvu i što će Varhelyi učiniti sve da u nju strpa i SDA, cijena je one slave kojom se Izetbegović ponosi – lidera u Bošnjaka. U tom je kapacitetu i pozvan. I, da, Izetbegović treba ići sam iz još jednog razloga: cijeli je DF-ov mandat u vlasti prošao bez mandata, DF je – barem je sada to svima jasno – bio građanska ikebana kojom se SDA kitila, baš onako kako Narod i pravda u Sarajevu tretira Našu stranku. Kao značku na reveru. Na SDP ne vrijedi trošiti energiju, u međuvremenu se posve deklarirao i popadao na baš svim građanskim ispitima, tako da je danas u sumornoj fazi u kojoj mu lijevi obraz spašava Vojin Mijatović, a na onom desnom je iz dana u dan sve veća gužva. Srećom, samo na vrhu: da je baš tako, uvjerili su se i vijećnici SDP-a u Centru, no tek nakon što su ih partneri iz NiP-a nabili nogom i uz podršku SDA izglasali sebi i potpredsjednicu Općinskog vijeća. Džaba im je sad krečiti i naknadno zaključivati kako je NiP mlađa sestra SDA, ekipa okupljena oko Dine Konakovića nikada nije krila svoje desno stremljenje, u nekim stvarima čak i desnije od SDA.
No, nema odgovora na pitanje zašto su Naša stranka i SDP potrčali da budu veće pape od Katoličke crkve, pa su onako zdušno izosuđivali javni nered koji je u očima NiP-a izazvala kratka suknja Splićanke Lille? Bio je to performans namijenjen desno orijentiranim biračima, onim oko kojih će se narednih mjeseci, sve do drugog oktobra, otimati NiP, Stranka za BiH, NES i SDA. SBB i Platforma za progres žele centar, no već je jasno da su unutarbošnjačke podjele i svađe toliko radikalizirale ovaj dio biračkog tijela da centra gotovo da i nema, pa se posve razložnim doimaju ankete po društvenim mrežama s pitanjima o originalu i partijskim plagijatima. Tim prije što su u Sarajevu, gdje se najavljuju odsudne bitke, najočitiji dokazi esdeaovštine iz koje su ponikli današnji ljuti SDA-ovi politički protivnici – i Konaković i Efendić i Hadžibajrić, kao i veliki dijelovi listi koje njihove stranke nude, ne tako davno činili su Izetbegovićevu partijsku i svaku drugu podršku.
Danas se s njima, na zajedničkom terenu platoa ispred Narodnog pozorišta, obračunava Haris Zahiragić, samoproglašeni komesar za ćudoređe koji je uspio potpuno ogoliti i ponudu i političku potražnju. Ako, dakle, iko ima dilema, eno Zahiragića, k’o od majke rođenog da razbije sve iluzije o umjetnosti, kulturi, građanskoj viziji i poštivanju drugog i drugačijeg. To naprosto ne postoji. Ništa od pobrojanog. Kome ba da se on prilagođava? Ima da se njemu prilagode i činjenice, ako treba, a kad mu ne idu u prilog, utoliko gore po njih: da je tako, dalo se vidjeti i čuti i na presici koju je komesar zakazao pred Narodnim pozorištem, sve zanemarujući podatak da Dino Mustafić, projicirani Zahiragićev cilj, ispostavilo se, nije organizirao performans kojeg se Sarajevo tako javno postidilo. I naravno da nije važno što se slovenska predstava igrala diljem Evrope i nikog nije sablaznila, sablažnjavanje u Sarajevu je politički performans. Ako Naša stranka nije razumjela da Zahiragić ne puca iz jednocijevke, nego njegovu rafalnu paljbu prati NiP sve glumeći žrtvu (“Optužuju nas i za Povorku”, lijepo je rekao predsjednik), onda pomoći nema, a još manje alibija u tobožnjim (dogovorenim) principima.
Oni su htjeli, ali eto, nisu im dali
Da ima principa, makar u tragovima, NiP bi napravio ustupke svojim koalicijskim partnerima, pristajući – recimo – da u onom istom Centru, koji su na kraju sa SDA osvojili, oduzme ulicu Mustafi Busuladžiću. S obzirom na to da nisu ni pomislili, sad esdepeovci po Mostaru pokušavaju sebi knjižiti promjene naziva ulica i skidanje s tabli prononsiranih ustaša. Pa neće biti, drugovi, da će to proći, mostarsko Gradsko vijeće i gradonačelnik Mario Kordić poene će upisati u vlastitu proeuropsku agendu, i to već ove sedmice u Bruxellesu. SDP je imao svoju šansu u Sarajevu, sa svojom gradonačelnicom, pa ju je slavno prokockao. I tako će biti i poslije drugog oktobra, kakav god rezultat izbace izbori. I za to nije i ne može biti kriv ni Dayton ni Dodik ni Čović, a ni Izetbegović, već posvađana i razjedinjena ljevica koja godinama svoje glasače isporučuje desničarima i još se ljuti na njih – ne na desničare, već na glasače – jer tobože ne razumiju da su oni mnogo htjeli, ali eto, nisu im dali. To i jeste poenta: pristajući na opciju da nam Dodik, Čović ili Izetbegović nešto daju ili uzimaju, pristajemo na Varhelyijevu vizuru BiH. Ako zaista želimo evropsku zemlju, onda valja krenuti sa čišćenjem ispred vlastitih vrata. I ne kriviti druge što je Miljacka prljava. Već se dohvatiti posla. Car je već odavno go.
