Analize

Ivo između Franje i Christiana: Komšić nekad tražio da se Hrvati odreknu Tuđmana i UZP-a, danas traži da Bošnjaci prihvate Schmidtovu Herceg-Bosnu

Zločinačka politika Franje Tuđmana je dobila dva različita epiloga. Prvi je onaj daytonski po kome je veći dio Tuđmanovog plana ugrađen u Sporazum. Sačuvana je zločinačka tvorevina Republika srpska na 49 posto teritorije BiH koja je ostala kao trajna politička činjenica u BiH i koja je zalog nadi da će se preko nje obnoviti Herceg-Bosna.

Također, Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno u toku samih daytonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni!

Ovo je u knjizi ‘Tuđmanov haški profil’ napisao Ivo Komšić, koji danas tvrdi da su Bošnjaci od straha upali u paranoju, da Bošnjake radikalizira Milorad Dodik, te je u više nastupa očito ranije pripremljenih u okviru media plana u kojem se širi narativ o ‘radikalizaciji Bošnjaka’ Komšić sada navodi da američka strategija u BiH zahtijeva jako partnerstvo Bošnjaka i Hrvata, kako bi se borili protiv srpskog secesionizma.

U knjizi kaže ovako:

„Hrvatska ratna politika Herceg-Bosne je nastavljena i nakon Tuđmana, i dalje čvrsto oslonjena na politiku iz Hrvatske i na postojanje Republike srpske koja je konačno legalizirana Daytonskim sporazumom.

Pitanje, je li moguća autohtona hrvatska politika u BiH nakon haških presuda, koja polazi od stvarnih i opravdanih interesa naroda, otvara jedno važno prethodno pitanje: može li se hrvatska politika u cjelini, hrvatske institucije i narod, uključujući i Crkvu, suočiti s haškim presudama i sa dokazanim zločinima koji su počinjeni u ime ‘strateških interesa hrvatskog naroda’ prema državi BiH i Bošnjaci kao narodu?

To više nije političko nego moralno. U situaciji u kojoj se danas nalaze bh. Hrvati, politička perspektiva se može otvoriti samo na moralnom putu. Svaka hrvatska politika u BiH je uvjetovana prihvaćanjem odgovornosti za svoj udio u ratu u BiH i za zločine koji su počinjeni u ime naroda. Te zločine je utvrdio nezavisni međunarodni sud i oni su bili dio udruženog poduhvata, dakle ne slučajni ispadi neodgovornih pojedinaca neposlušnih vlastima. To praktično znači da bez sumnje treba prihvatiti presude suda, pokloniti se žrtvama zločina, tražiti oprost i trajno se distancirati od zločinaca na kojima je krivica individualizirana.

Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost, inače nismo ni jednaki, ni ravnopravni.

Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve.

Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo povratiti povjerenje, možemo biti garancija da se to nikada više neće ponoviti. Bez te garancije mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki, niti ravnopravni. Tek kada se to postigne moguće je voditi  neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH. Bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti!“, navodi u svojoj knjizi Ivo Komšić.

Potpuno je jasno da ništa iz ovih navoda Komšića HDZ politika nije ispunila, a interesantno Komšić se nije oglašavao ni kada je Lidija Bradara veličala Darija Kordića, niti je stao uz žrtve koje su od visokog predstavnika Christiana Schmidta tražili smjenu predsjednice Federacije BiH.

Valja javnost podsjetiti i da je Komšić ne tako davno pozivao iz Stoca da se stanovništvo naoružava.

‘‘Bit će rata, uzmite puške!‘‘, riječi su Komšića izgovorene u februaru 2022. godine. Danas nam priča da Dodik radikalizira Bošnjake.

I svako ko je pročitao knjigu Ive Komšića s pravom je zbunjen njegovim novim narativnom, pa je logično povjerovati da je Ivo Komšić podmetnut Bošnjacima kao Hrvat koji voli BiH. Gdje je nestao taj Ivo Komšić? I je li uopće postojao kao takav?

Teško je pisati ovakav tekst a ne citirati reisa Huseina Kavazovića koji je nakon jednog nastupa Ive Komšića kazao:

„Bošnjacima su dosta zla nanijela ta historijska podmetanja. Teško mi je vjerovati da je prijatelj Ivo na tom putu”, napisao je reis Kavazović.

A, možda i nije tako teško povjerovati u historijska podmetanja Bošnjacima, ako je tačna informacija da je upravo Ivo Komšić radio na izmjenama Ustava i Izbornog zakona 2002. godine, a da je lično autor podvale ‘i ostala pitanja’ (od nacionalnog značaja u Domu naroda FBiH) kojim se može baviti Dom naroda, a što je bila najveća kočnica i najveći kamen spoticanja za prohodnost zakona, jer je HDZ i kladionice sveo na nacionalni vitalni interes, a onda Federaciju držao u blokadi četiri godine.

Znaju to u Uredu visokog predstavnika, pa nije slučajno da im je Ivo Komšić postao prvi glasnogovornik, koji je u samo dva javna nastupa poništio Ivu Komšića kakvog poznaje reis Kavazović, ali i bh. javnost!

(NAP)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Konakovićevo poimanje Otvorenog Balkana je poput poimanja koncentracionih logora za Ujgure jer je logorašu do sebe lako čestitati Bajram

Svaka zajednica je, u izvjesnom smislu, zajednica vrijednosti. Ljudi se okupljaju oko nečega i zbog nečega. Ljubitelji stripa se okupljaju da bi razmjenjivali i kupovali stripove. Ljudi za šankom se okupljaju da bi se napili. Ljudi u noćnim klubovima se okupljaju da bi se drogirali i imali seks. Svinger se okupljaju da bi imali svingerski seks. Bankari se okupljaju da bi zaradili još novca, što nije moguće ako ne unište još ljudskih života. Ljudi koji u Vatikanu stoje u gomili i čekaju da bude izabran novi papa okupljaju se zato što tako liječe strah od smrti. Ljudi na godišnjim skupovima Klingonaca okupljaju se jer identifikacija sa likovima iz Zvjezdanih staza unosi smisao i radost u njihove živote.

Ali zašto se ljudi okupljaju u Otvoreni Balkan?

Ako pitate Anu Brnabić i Dritana Abazovića, čine to zato da bi bolje sarađivali, lakše putovali u druge zemlje i radili u njima, zato što će to olakšati protok roba, ljudi i kapitala, potom i zato što to smanjuje tenzije u regionu.

Ako pitate Aleksandra Vulina – zato što je Otvoreni Balkan realizacija Srpskog sveta koji on sanja i o njemu s vremena na vrijeme progovori.

Ako pitate Dina Konakovića, zato što će u Otvorenom Balkanu ljudi jedni drugima lakše dolaziti na Bajram (“Preko 5 miliona Bošnjaka muslimana bi bilo u mogućnosti jedni drugima da idu na Bajram…”, rekao je doslovce on) pa će to olakšati protok baklave i Kurbana. Dakle, OB nije skraćenica za Otvoreni Balkan, nego za Otvoreni Bajram.

Ako pitate mene, .ebe se Ani Brnabić i Dritanu za protok roba, ljudi i kapitala; sve što najavljuje Otvoreni Balkan već postoji u Berlinskom procesu, samo što ljudi poput Vulina u Berlinskom procesu ne mogu vidjeti Veliku Srbiju, a u Otvorenom Balkanu mogu; konačno, Konakovićeva argumentacija primjenjiva je i na kineske logore za Ujgure: u konc-logoru je, naime, mnogo lakše čestitati Bajram zatočeniku do sebe nego ako zbog čestitke moraš ići s kraja na kraj Kine.

Ispada, eto, da je Otvoreni Balkan Rorschach test: svi gledaju u istu fleku a svako vidi nešto drugo.

Amerikanci su zapovijedili da se napravi Otvoreni Balkan. Ako ne slušaš Amerikance, ne možeš biti vlast. Stoga je svako slobodan da izmisli vlastite uzvišene razloge zbog kojih sluša Amerikance. Što znači da Otvoreni balkan nije zajednica vrijednosti, nego skup kreativnih isprika. Takozvane “vrijednosti” su, uostalom, danas fluidne – kao i sve ostalo. Pored toga, i precijenjene su. Kao što je govorio Groucho Marx: ovo su moje vrijednosti od kojih ne odstupam; ako vam se ne dopadaju, nije problem – imam ja i druge.

Kako bilo, rehabilitacija četničkog koljača Nikole Kalabića snažan je podsticaj Otvorenom Balkanu.
Jer: Otvoreni Balkan zajednica je novog vremena.

Jer: vrijeme zatvorenih umova je iza nas. Zašto bi neko, osim ako nije zatočenik zatvorena uma, doveo u pitanje namjere i iskrenost onih koji pozivaju u novu zajednicu, samo zato što taj rehabilituje zlikovce i pokret koji je bio posvećen istrebljenju susjednih naroda – gdje god ih se mogao dokopati? Napokon, i četnici su bili za regionalno povezivanje i Balkan bez granica.
Kako onda, tako i sada.

Kada Aleksandar Vučić kaže da je za regionalnu saradnju i povezivanje, on govori istinu – u smislu u kojem istinu saopštava i pedofil koji tvrdi da voli djecu. Kad ti Vučić kaže da voli Bosnu, imaš razloga za sreću taman koliko i goveče čiji kupac voli biftek.

On nesporno jeste za povezivanje – zato onomad i jeste bio na četničkim položajima iznad Sarajeva. Nije on patrolirao Jevrejskim grobljem zato što je htio da se Bosna i Srbija razvežu, nego da se uvežu.

Ako je Otvoreni Balkan stvarno otvoren i inkluzivan, u njemu mora biti mjesta i za Kalabića.

Naši su ljudi teški. Malo eksperimentišeš sa pet-šest jarana i za mahalu si odmah “peder”.

Tako se naši ljudi uhvate onoga što je čovjek radio u ratu i nikad mu zaboraviti. Evo recimo Dario Kordić i Ratko Mladić. Jel’ treba do kraja života da im se nabija na nos ono što su učinili u Ahmićima i Srebrenici?

To što je Kalabić klao u Drugom svjetskom ratu, ne znači da danas ne bi bio nosilac progresivnih tendencija. Evo Vučić, da se vratimo na njega. Kao što se promijenio on, tako bi i Kalabić.

Znate, kad su ljudi zlonamjerni, imaju zadnje namjere i taoci su prošlosti, tada sve, pa čak i genocid, može biti prepreka povezivanju i saradnji.

A sad zajebancija na stranu. Čitav ovaj tekst, naročito drugi njegov dio, ironija i sarkazam su. Evo u čemu je problem. U tome što sam ja zapravo samo ponavljao poruke koje nam šalju ovdašnje političke elite i zapadne ambasade. Kada ja to kažem, to je sarkazam i očekuje se da se gorko nasmijete. Kada oni kažu tu istu stvar, to je političko upustvo i očekuje se da poslušate.

Kada izolujete i saberete njihove političke poruke, djeluje kao da se zajebavaju. A zvuči kao da nas zajebavaju samo zato što se oni zaista zajebavaju sa nama.

(Slobodna Bosna)

Reforma SDA i pitanje Izetbegovića: Zašto Sebija mora otići, a Bakir mora ostati?

“Borjana javlja da je na Parlamentu prijedlog o smjeni ljudi u CIK-u i imenovanje. Molim te, prenesi Zvizdiću da se to ne radi. Ako bi SDA to podržao  bez dogovora s nama, bojim se da je to kraj. Pozdrav. Dragan”, pisalo je u poruci koju je Bakir Izetbegović proslijedio svom tadašnjem prvom saradniku Denisu Zvizdiću.

Bio je to 11. mart 2020. godine i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je odlučivao hoće li Centralnu izbornu komisiju BiH oteti iz ruku SNSD-a i HDZ-a. Borjana Krišto je sa svojim stranačkim kolegama iz HDZ-a napustila sjednicu. Isto su učinili i zastupnici SNSD-a. U sali Parlamenta su, iz vladajuće koalicije, ostali samo zastupnici SDA i DF-a. Izetbegović je prelomio i odigrao sa opozicionim SDP-om, SDS-m i PDP-om. Milorad Dodik i Dragan Čović su ostali bez utjecaja u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.

Od Čovićeve poruke kojom je označen kraj ljubavi sa SDA do pravosudnog napada na kadrove SDA prošla su dva i po mjeseca. U maju iste godine Tužilaštvo BiH (glavna tužiteljica državljanka Hrvatske Gordana Tadić) je uhapsilo bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Uslijedit će akcije pravosudne akcije protiv bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića da bi na kraju sve završilo devastiranjem naučne karijere Izetbegovićeve supruge Sebije. Iz SDA su, od marta 2020. godine, izašli Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Bakir Izetbegović je izgubio u utrci za člana Predsjedništva, a HDZ je za koalicijske partnere izabrao – sarajevsku Trojku predvođenu Elmedinom Konakovićem. Bakir Izetbegović i SDA su, prvi put od 2000. godine i vremena Alijanse za promjene, ostali u opoziciji na entitetskom i državnom nivou.

“Detronizirali smo Izetbegovića”, saopćit će Dragan Čović u aprilu ove godine na jednoj od sjednica Hrvatskog narodnog sabora.

Ali šta detroniziranje Izetbegovića znači za budućnost države BiH i SDA kao najveće bošnjačke političke partije?

Sve dok je SDA pravila ustupke HDZ-u i SNSD-u u toj političkoj partiji nije bilo korupcije. Sve diplome Sebije Izetbegović su bile legalne, a inspekcije u Republici Srpskoj nisu istraživale “studijske dane” Osmana Mehmedagića. Ali kada je Dragan Čović u popodnevnim satima 11. marta 2020. godine odsvirao kraj dobrih odnosa sa SDA, korupcija se nastanila u najvećoj bošnjačkoj stranci. I svi oni prljavi stranački poslovi su došli na naplatu.

Jednostavnije rečeno – SDA-ova izdaja je amnestirala korupciju u SDA. Onog trenutka kada se SDA okrenula interesima države, tužilaštva su proradila. Ali samo u dijelovima Federacije gdje su kadrovi SDA.

No, nije korupcija najveći teret Stranke demokratske akcije. Najveći teret te stranke je Sebija Izetbegović. Njena bahatost bila je idealno sredstvo za obračun sa SDA. Dragan Čović je to maestralno iskoristio. Konaković i Čampare su bili samo Čovićeva pješadija.

Sebija Izetbegović je stvorila Elmedina Konakovića. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je Aljoši Čampari poklonila tablete kao naknadu za muštuluk da je izabrana za direktoricu KCUS-a. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je izabrala Biseru Turković za ministricu vanjskih poslova. I to je bio kadrovski promašaj.

U ovom priči uopće nije bitno da li je, koristeći svoje prezime, Sebija Izetbegović magistrirala ili ne.  U ovoj priči je bitno da Sebija Izetbegović nije smjela biti politički aktivna. I nije smjela postati direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Prvo, to je nepotizam. Drugo, Sebija Izetbegović ima problem u odnosu prema drugim ljudima.

I samo stavljanje Sebije Izetbegović na listu za Skupštinu Kantona Sarajevo je oslabilo SDA. Prvo, Sebija Izetbegović je kompletnu stranačku strukturu koristila da bi, kroz preferencije, pokazala koliko je popularna. I, drugo, sam njen ulazak u Skupštinu Kantona Sarajevo je umanjio koalicijski kapacitet Stranke demokratske akcije, jer niko, pa čak i najveći protivnici Trojke, ne žele biti koalicijski partneri Sebije Izetbegović.

Stranke Trojke su, uvjeravaju nas svaki dan svojim potezima, toliko servilne prema HDZ-u i SNSD-u da su spremni dati najbitnije državne poluge za komadić vlasti u Sarajevu. Koliko je tačna ona Konakovićeva teza da je Izetbegović mnogo toga dao da Sebija Izetbegović postane direktorica KCUS-a, toliko je tačna i teza da je Konaković spreman dati sve da Sebija Izetbegović ne bude direktorica KCUS-a. U oba slučaja – centralna figura je Sebija Izetbegović.

Njen politički angažman je bio najjače Čovićevo oružje. I od maja 2020. godine tim oružjem Čović devastira državu BiH. I bukvalno se poigrava sa političarima u Sarajevu.

Da li se Bakir Izetbegović mogao nagoditi sa Draganom Čovićem u martu 2020. godine kada je Parlament birao članove CIK-a? Apsolutno jeste. I sigurno danas ne bi bio u nemilosti predsjednika HDZ-a koji je uz pomoć Zapada, postao apsolutni vladar BiH. No, Bakir Izetbegović je, svjedoči poruka s početka ovog teksta, u ovom slučaju odigrao državnički. Da li je ostvario neku ličnu korist od ovog saziva CIK-a? Ne. Pretrpio je štetu, ali je korist ostvarila država.

Da li je Bakir Izetbegović mogao trgovati sa Draganom Čovićem oko izmjena Izbornog zakona? Itekako. Ali nije trgovao. Zbog toga je izgubio naklonost Zapada i u potpunosti spalio mostove koji ga spajaju sa HDZ-om. Da li je odbijanjem izmjena Izbornog zakona Izetbegović ostvario ličnu ili stranačku korist? Djelimično. Da je Izetbegović dao Izborni zakon Čoviću, SDA bi sigurno ostvarila slabiji rezultat od onog koji je imala 2022. godine. Ali i sa tim slabijim rezultatom SDA bi bila u vlasti, jer bi Trojka kao Čovićevo sredstvo prinude, postala nebitna. I ovom je slučaju Izetbegović odigrao u korist (građanske) države.

Koliko god to u ovom trenutku bilo nepopularno reći i napisati – za državu BiH i SDA je najbolje da Bakir Izetbegović ostane na čelu SDA. Zamislite recimo da najveću bošnjačku stranku preuzmu kadrovi poput Mirsada Zaimovića i Safeta Softića koji su spremni uraditi isto ono što u ovom trenutku radi Elmedin Konaković. Ali nivo izdaje sa kapacitetom NiP-a nije i ne može biti ni blizu nivoa izdaje sa kapacitetom SDA.

Stranka demokratske akcije može preživjeti četiri godine opozicije. No, SDA mora provesti internu reformu. Predsjednik SDA mora ostati. Njegova supruga mora otići. Ako Bakir Izetbegović bude u stanju ukloniti suprugu iz javnog života i političkog odlučivanja, pokazat će da državnički potezi oko CIK-a i Izbornog zakona nisu slučajnost već kontinuitet.

Sanja i Ramo su tek početak: Šta smo dobili s novom Vladom FBiH?

Od imenovanja nove Vlade FBiH prošlo je 16 dana, a do sada su se dvoje ministara istakli u svojim javnim nastupima. Prednost ćemo dati ministrici Sanji Vlaisavljević (HDZ BiH). Ne zato što je žena, već zato što je svojim javnim istupom relativizirala ratni zločin počinjen u Ahmićima, a ratnog zločinca Darija Kordića proglasila je rehabilitovanim ili da ga treba rehabilitirati, sasvim je svjedno.

Nakon tog istupa Vlaisavljević je zatražila 24-satnu policijsku zaštitu. Njene izjave osudili su brojni glumci, režiseri, ali ne i oni od kojih se to očekivalo. Koalicioni partneri, u prvom redu premijer Nermin Nikšić, izvinio se za izjave Sanje Vlaisavljević ali je dodao da svako ima svoj stav i mišljenje. Ako Nikšić smatra da je negiranje ratnog zločina mišljenje, onda ni Milorad Dodik nije negator genocida već ima mišljenje da se „tabuti prazni ukopavaju“ u Potočarima.

Na necivilizacijske istupe ministrice nije reagirao ni ažurni šef NIP-a Elmedin Konaković. On je zadužen za državni nivo, pa nam tako redovno hvali ministra sigurnosti Nenada Nešića, opravdava njegovo dizanje tri prsta, traži jezik kompromisa sa Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem ma s kim god treba. No, on očito nema mišljenje o Sanji Vlaisavljević niti onome što govori.

Kada je potpredsjednik FBiH Igor Stojanović prvobitno odbio potpisati prijedlog nove Vlade FBiH jer je tražio da se promijene tri imena među kojima je bila i Vlaisavljević, pobrao je velike simpatije javnosti. Ali je za samo tri dana Stojanović je ipak stavio potpis na prijedlog jer predsjednici stranaka nisu htjeli promijeniti imena.

I kada je u roku od 24 sata promijenjen prijedlog nekoliko imena zbog promjene koalicionih partnera Stojanović je i taj prijedlog potpisao ekspresno. Zato danas nema pravo „soliti nam pamet“ kako se eto on nešto zgražava nad izjavama Sanje Vlaisavljević ili bilo koga drugog u toj Vladi.

Jedina istina je da ni SDP ni NIP ne smiju ništa tražiti od HDZ-a i Dragana Čovića niti će im on bilo šta dati.

Svjestan da će se ovakvi incidenti nastaviti Nikšić se oglasio na društvenim mrežama i poručio i biračima i građanima da će biti još grešaka, ali da je ovo i jedini put kojim BiH može ići naprijed.

„Pravili smo greške i sigurno ćemo ih i dalje praviti, ali će grešaka biti neuporedivo manje nego uspjeha“, naveo je Nikšić. Neke greške smo već vidjeli, a uspjehe čekamo.

Zna i Nikšić da ovo nije bio jedini put, već je bio jedini nametnuti put u šta su umiješali prste i članovi međunarodne zajednice.

Dok na sva usta govore o pomirenju i gledanju u budućnost, u ušima žrtava samo odzvanjaju riječi Milorada Dodika, Sanje Vlaisavljević, a sigurno je i mnogih drugih koji će proći nekažnjeno.

Drugo ime koje proteklih dana dominira medijskim prostorom je Ramo Isak. Tako je federalni ministar unutrašnjih poslova prvo kazao kako je on prvi čovjek FBiH, da ne postoji državna policija iako imamo tri agencije, a onda je u najnovijem javnom nastupu najavio hapšenja po spisku na kojima su oni koji su se ogriješili o zakon, ali i advokati, notari, iako on nema nikakvu operativnu nadležnost da govori o mogućim akcijama policije i tužilaštava. Još je važnije pitanje ko je kreirao spisak za hapšenje o kojem govori Isak.

Na njegove najave već su reagirali pojedini advokati. Umjesto da se bavi zakonitošću rada Federalne uprave policije koja je bez direktora i zamjenika, Isak najavljuje progon i hapšenja.

No, iza Rame Isaka stoji Elmedin Konaković. Kako je javno kazao 28. aprila na dan kada smo dobili oktroisanu Vladu FBiH za sve što Isak bude radio Konaković će preuzeti odgovornost.

O ispadima federalnih ministara, negiranju ratnih zločina, najavi hapšenja, međunarodna zajednica se ne oglašava. Ni u OHR-u nemaju odgovor na pitanje kada će početi sankcionisanje negatora genocida i ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca.

Međunarodna zajednica svoj cilj je ispunila, dobila je vlast bez SDA, a krajnji rezultat očito ih ne zanima. No, vrijeme će najbolje pokazati koliku štetu će država BiH imati od nametnute vlasti, a koliko građana će napustiti BiH jer se taj trend neće zaustaviti ma kakvu priču nam pričali iz trojke, četvorke, šestorke ili n-torke…

(NAP)

Turska ide u drugi krug predsjedničkih izbora: Erdogan pred novom pobjedom, Kılıçdaroğlua bi mogla koštati podrška prokurdskog HDP-a

Sva predizborna istraživanja su bila pogrešna. I to mnogo više od statističke greške. Recep Tayyip Erdoğan je, suprotno svim istraživanjima, u prvom krugu osvojio više glasova od svog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua. Ali to mu, ipak, nije bilo dovoljno da proglasi pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora u Turskoj. Aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u prvom je krugu osvojio 49,34 posto. To je, otprilike, procenat oko kojeg se slažu i opozicioni Sozcu i provladina Anadolu Agency. Kemal Kılıçdaroğlu je na 45 procenata i u drugom krugu će mu trebati čudo da postane turski predsjednik.

rezultati predsjedničkih izbora, izvor: Anadolu Agency

Istovremeno, kada su u pitanju izbori za turski parlament, koalicija okupljena oko Erdoganove AK partije osvojila je 49,3 posto. I to znači da će, kada se preračunaju mandati i izbace sve one stranke koje nisu prešle cenzus, Erdoganova koalicija imati većinu u Parlamentu.

Rezultati parlamentarnih izbora: izvor Anadolu Agency

No, vratimo se sada predsjedničkim izborima. Osim u dijelovima Turske gdje žive Kurdi, kandidat ljevice Kemal Kılıçdaroğlu nije uspio napraviti značajniju razliku u odnosu na Erdogana. Treći kandidat, Sinan Ogan iz krajnje desnice, osvojio je 5,22 posto i njegovi će birači odigrati ključnu ulogu u drugom krugu. No, s obzirom na to da je njegovo biračko tijelo desno orjentirano i da su u pitanju ultra nacionalisti, veća je vjerovatnoća da će Oganovi birači podržati Erdogana, jer je Kemala Kılıçdaroğlua podržala koalicija šest stranka među kojima je u prokurdski HDP. 

Recep Tayyip Erdoğan je na lokaldim izborima izgubio najveće gradove u Turskoj. Međutim,  Kemal Kılıçdaroğlu, po ocjenama analitičara, najslabiji mogući kandidat opozicije, nije uspio pridobiti natpolovičnu većinu ni u najvećim gradovima. 

Istanbul

U najvećem turskom gradu izgaznost je bila 90 posto. Oko 10,2 miliona ljudi je iskoristilo svoje biračko pravo. Gledajući ukupan broj glasova, Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 4,92 miliona, dok je Erdogan brojao do 4,73 miliona. To znači da je Kılıçdaroğlu u Istanbulu napravio zanemarivu razliku od samo 200 hiljada glasova. Treći kandidat, ultranacionalista Sinan Ogan je u Istanbulu osvojio 457 hiljada glasova, što znači da su desno orjentirane partije u gradu kojim vlada sekularna ljevica, osvojile više glasova. Ukoliko se u drugom krugu Oganovi birači priklone Erdoganu kojem su ideološki bliži, aktualni turski predsjednik bi mogao biti pobjednik čak i u Istanbulu.

Ankara

Oko 3,9 miliona ljudi glasalo je u glavnom turskom gradu Ankari, gdje je na lokalnim izborima Erdoganova AK partija bila poražena. Izlaznost u Ankari je bila čak 91 posto. Kemal Kılıçdaroğlu je u ovom gradu osvojio svega 40 hiljada više glasova od Erdogana, dok je treći kandidat Sinan Ogan osvojio 246 hiljada glasova.I ovdje, dakle, kandidat ljevice nije uspio napraviti značajniju prednost u odnosu na Recepa Tayyipa Erdoğana.

Izmir

Nešto značajniju razliku, Kemal Kılıçdaroğlu je uspio napraviti u Izmiru. On je u tom gradu osvojio skoro milion glasova više od Erdogana. Izlaznost u Izmiru je bila 90 posto, što znači da u drugom krugu Erdogan ne može mnogo napredovati kada je u pitanju ovo uporište sekularne ljevice.

Bursa 

U četvrtom gradu po broju stanovnika u Turskoj, pobjednik u prvom krugu je Recep Tayyip Erdoğan. On je osvojio oko 210 hiljada glasova više od protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua, čime je, faktički, “poništio” njegovu prednost iz Istanbula. U Bursi je izlaznost bila 90,2 posto, a treći kandidat Sinan Ogan je osvojio 7 posto glasova. 

Adana

Adana je peti grad po broju stanovnika u Turskoj i tu je, ako gledamo postotak izlaznosti, najmanja izlaznost od svih velikih gradova u Turskoj. Pobjedu u prvom krugu u Adani je odnio Kemal Kılıçdaroğlu, a njegova prednost je bila oko 100 hiljada glasova. Čak i da svi glasači Sina na Ogana podrže Erdogana u Adani, on neće moći pobijediti u drugom krugu u tom gradu.

Trabzon

Zaostatak iz Adane, Erdogan je poništio u Trabzonu. U ovom gradu je glasalo 534 hiljade birača. Erdogan je osvojio 349 hiljada, a Kılıçdaroğlu 151 hiljadu. Dakle, razlika iz Adane istopila se u Trabzonu.

Prema rezultatima koje je objavila Anadolu Agency, Erdogan je pobijedio u 51 gradu. Kemal Kılıçdaroğlu je pobijedio u 30 turskih gradova. Važećih glasova je bilo 52.969.895. Erdoganu je pripalo 26.086.466, a Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 23.869.115. Sinan Ogan je osvojio 2.796.176. Dakle, za pobjedu u drugom krugu Kemalu Kılıçdaroğluu bi bili potrebni skoro svi glasovi Sinana Ogana, što je u ovom trenutku teško očekivati, Oganovi su Oganovi birači ideološki bliži Erdoganu, a od Kemala Kılıçdaroğlua ih udaljava i prokurdski HDP koji je podržao kandidata ujedinjene opozicije. Prema pisanju turskih medija, Sinan Ogan je izjavio da će podržati Kemala Kılıçdaroğlua ukoliko se on odrekne podrške prokurdskog HDP-a. No, odricanjem HDP-a, Kemalu Kılıçdaroğluu ništa ne bi značili ni glasovi Sinana Ogana. Sve ovo dodatno povećava šanse Recepa Tayyipa Erdoğana u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Dijaspora

Ako pogledamo glasove u dijaspori, vidimo da je Erdogan tijeskom razlikom pobijedio u Bosni i Hercegovini. Tako je, recimo, Erdogan u BiH osvojio 665 glasova, a Kemal Kılıçdaroğlu 632 glasa. Sinanu Oganu je u BiH osvojio 116 glasova.

Kada su u pitanju glasovi izvan Turske, najviše registriranih birača je u Njemačkoj. Do sada je prebrojano 50 posto listića i Erdogan ubjedljivo vodi sa oko 65 posto osvojenih glasova.

Šta je u pozadini priče o južnoj i istočnoj interkonekciji: Ruski plin za Republiku Srpsku i HDZ-ova kontrola plinovoda kojim bi se snabdijevalo Sarajevo!

U četvrtak, u 11 sati Vijeće ministara BiH bi trebalo bi odlučivati o pokretanju procedure za sklapanje međunarodnih ugovora koji se odnose  na izgradnju  istočne interkonekcije  kojom bi se na teritoriju BiH (preko Srbije) dopremao plin iz Rusije i  južne interkonekciju kojom bi se, preko jadransko-jonskog plinovoda, u BiH dopremao gas iz Azerbejdžana. U pitanju su dva strateška projekta od kojih može ovisiti i energetska i politička stabilnost Bosne i Hercegovine. No, prođu li ova dva projekta u formi koju zagovaraju Milorad Dodik i Dragan Čović, dio Bosne i Hercegovine u kojem većinski žive Bošnjaci mogle bi dugoročno pogoditi nesagledive posljedice. Čitajte pažljivo nastavak. Detalji u ovoj priči su vrlo bitni. Ranije smo ih Istrazi objavljivali, ali sada, kada je čaln Predsjedništva BiH Željko Komšić saopćio da neće potržati ove projekte bez usvajanja zakona o gasu na nivou BiH, podsjetit ćemo na ključne činjenice.

Šta je južna interkonekcija?

Južna interkonekcija je dio Jadransko-jonskog plinovoda kojim bi se iz Azerbejdžana dopremao plin za balkanske države. Izgradnjom ovog plinovoda bila bi smanjena ovisnost o ruskom plinu.

Prema zvaničnim dokumentima institucija EU, cilj ovog plinovoda, koji bi prolazio kroz Hrvatsku, Crnu Goru, BiH i Albaniju je obezbjeđivanje novog transportnog pravca snabdijevanja prirodnim gasom iz Azerbejdžana. BH krak bi išao preko Posušja, Mostara do novog Travnika. Plinovod Zagvozd-Novi Travnik, inače, nalazi se na listi prioriteta Evropske energetske zajednice, a nosilac ovog projekta je BH Gas. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) odobrila je 101 milion eura za realizaciju ovog projekta, dok je USAID također odobrio 500 hiljada dolara za izradu projektne dokumentacije.

Šta je istočna interkonekcija?

Nova istočna interkonekcija je zajednički projekat Srbije i Republike Srpske koji je pokrenut bez saglasnosti institucija Bosne i Hercegovine. Sporazum o izgradnji ovog plinovoda u martu su prošle godine potpisali zvaničnici Republike Srpske i Republike Srbije. Magistralni gasovod iz Srbije ka Republici Srpskoj, saopćeno je tada, trasom Inđija – Mačvanski Prnjavor – Bijeljina – Doboj – Banjaluka – Prijedor – Novi Grad trebalo bi da bude završen u narednih pet godina. Bila bi to druga gasna interkonekcija između Srbije i Republike srpske, odnosno, BiH. S obzirom na to da se radi o međudržavnom projektu, potrebna je saglasnost institucija BiH.

SBiH: NOVA ISTOČNA GASNA INTERKONEKCIJA-ENERGETSKI UDAR NA BIH - Stranka za Bosnu i Hercegovinu

Ovim trasom bi bio dopreman plin iz Rusije koji je Balkan dolazi Turskim tokom. Planirano je da dužina gasovoda na teritoriji Republike Srbije bude 90 kilometara, a na teritoriji Republike Srpske oko 320 kilometara. Nosilac poslova je – preduzeće iz Reublike Srpske – Gas Res.

Međudržavni sporazumi

Nijedan od ova dva gasovoda nije dobio saglasnost institucija Bosne i Hercegovine koje su jedine ovlaštene za potpisivanje i davanje saglasnosti za međudržavne sporazume. U početku su projekat južna interkonekcija opstruirali zvaničnici iz Republike Srpske, a kasnije se u opstruiranje uključila i Hrvatska demokratska zajednica. O razlozima ćemo nešto kasnije. Sada ćemo, ukratko, objasniti šta je sve potrebno da bi Predsjedništvo BiH dalo saglasnost za potpisivanje međunarodnog ugovora sa Srbijom koji se odnosi na izgradnju nove istočne interkonekcije kojom u u BiH bio dopreman ruski plin.

Kako se potpisuju međudržavni sporazumi?

Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora propisana je je procedura zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.

“Inicijativu za pokretanje postupka za zaključivanje međunarodnih ugovora mogu dati institucije Bosne i Hercegovine, entiteti, kantoni i druge regionalne i lokalne zajednice, te preduzeća, ustanove, nevladine organizacije i druga pravna lica iz područja svoga djelovanja. Inicijativa iz stava 1. ovog člana dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine preko ministarstva Bosne i Hercegovine u čiji djelokrug rada spadaju pitanja koja se uređuju međunarodnim ugovorom. Kada nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ocijeni da je inicijativa iz stava 1. ovog člana opravdana, dostavlja je Vijeću ministara Bosne i Hercegovine sa nacrtom prijedloga za pokretanje postupka i osnovom za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja međunarodnog ugovora čiji je sastavni dio osnova iz stava 3. ovog člana”, navedeno je u ovom Zakonu.

U konkretnom slučaju (nova istočna interkonekcija), Vlada Republike Srpske bi inicijativu za zaključivanje sporazuma sa Srbijom trebala prvo dostaviti Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Ako MVTEO ocijeni da je projekat opravdan, materijali se dostavljaju Vijeću ministara koje usvaja prijedlog za pokretanje postupka za vođenje pregovora. Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora, u skladu sa članom 6 ovog Zakona, donosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U pregovorima za zaključivanje međunarodnog ugovora Bosnu i Hercegovinu zastupa delegacija koju je odredilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, odnosno, po njegovom ovlaštenju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Nakon završenih pregovora delegacija za pregovore Bosne i Hercegovine dostavlja Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine izvještaj o pregovorima, a Ministarstvu inostranih poslova Bosne i Hercegovine i tekst međunarodnog ugovora. Predsjedništvo BiH, potom,donosi odluku o potpisvanju sporazuma sa usaglašenim tekstom. Nakon toga ide ratifikacija sporazuma. Sporazum ratifikuju oba doma Parlamentarne skupštine BiH. Na kraju sve, opet, ide u Predsjedništvo BiH koje odlučuje o ratifikaciji međunarodnog ugovora.

 

Južna interkonekcija: HDZ želi izbaciti BH-gas

Više od godinu dana čelnici HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda blokirali su usvajanje Zakona o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”. Kliknete li ovdje, moći ćete pročitati nacrt ovog blokiranog zakona  čije povlačenje je zatražila novoformirana Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.

“Ovim zakonom se ureduju pitanja od značaja za realizaciju projekta izgradnje gasovoda “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska” na pravcu Zagvozd (Republika Hrvatska) — Posušje (Bosna i Hercegovina) — Tomislavgrad — Šuica — Kupres — Bugojno — Novi Travnik/Travnik s odvojkom za Mostar (u daljnjem tekstu: Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine uključujući infrastrukturu projekta, tačku interkonekcije, investitora, način finansiranja, javni interes i provedbu eksproprijacije nekretnina, korištenje zemljišta, upravne postupke izdavanja dozvola i uključenost vlada kantona, nadležnih ministarstava i drugih organa uprave, institucija i privrednih društava i druga pitanja od značaja za realizaciju projekta”, navedeno je u članu 1 predloženog Zakona.

U članu 4 ovog zakona piše da se “za nositelja investicije projekta gasovoda Južna interkonekcija BiH i Republika Hrvatska odreduje se Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo. 

nosilac posla – BH-gas

Kadrovi HDZ-a BiH u institucijama BiH i Federacije BiH ne žele podržati ovaj projekat, ukoliko kontrolu nad transportom gasa iz južne interkonekcije bude kontrolisalo federalno javno preduzeće BH-gas. Stoga oni traže da se ova kompanija, kao jedina federalna kompanija zadužena za transport gasa, izbaci iz zakona.    HDZ-ovi delegati su, stoga, predložili osnivanje novog preduzeća koje bi osnovali Zapadnohercegovački,  Kanton 10 i Srednjobosanski kanton. U junu prošle godine, delegati HDZ-a u Domu naroda FBiH dostavili su amandmane na Zakon o gasovodu “Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska”.

amandmani HDZ-a BiH

Oni precizno navode da se BH-gas mora izbaciti iz zakona, te da kantoni osnuju kompaniju koja bi bila zadužena za transport gasa južnom interkonekcijom. HDZ BiH predlaže Federacija bude garant za podizanje kredita u iznosu od 200 miliona KM, a da plinovodom upravljaju preduzeća kojima upravljaju kantoni u kojima vlada HDZ BiH.

Nakon što je Vlada FBiH odbila prijedlog da se iz južne interkonekcije izbaci BH-gas, HDZ je odlučio da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona osnuje kompaniju koja bi se bavila distribucijom gasa.

“Vlada Zapadnohercegovačkog kantona utvrdila je na sjednici u utorak tekst Prijedloga Odluke o osnivanju Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koji je upućen u skupštinsku proceduru. S obzirom na to da plinovod Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska većim dijelom prolazi kroz teritorij Županije Zapadnohercegovačke pokreće se procedura osnivanja Javnog poduzeća “Plinovod Južna interkonekcija” d. o. o. koje će obavljati djelatnost od javnog društvenog interesa Županije Zapadnohercegovačke iz područja energetike, stvaranja pretpostavki i uvjeta za realizaciju projekata plinofikacije izgradnje distributivne mreže plinovoda i priključenja na plinsku mrežu u Županiji Zapadnohercegovačkoj”, saopćeno je 30. avgusta 2022. godine iz Vlade ZHK.

Na ovaj način, HDZ BiH pokušava preuzeti kontrolu nad transportom gasa iz Azerbejdžana. Tako bi Sarajevo, faktički, unatoč “alternativnom načinu snabdijevanja”, postalo zarobljenik Širokog Brijega i Banja Luke koji bi kontrolisali plinovode prema glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Vlasti u Sarajevu bi, faktički, samo bile garant prilikom zaduživanja. O svemu ostalom bi odlučivale vlade ZHK i Vlada RS.

Od Beograda i Banja Luke ne stiže u Sarajevo: Konakovićev dogovor s Dodikom (ni)je na štetu države

Beograd, pa Banja Luka. Gdje će poslije ne znamo. Ali nije bio tamo gdje je trebao. Na Danu sjećanja na 1.601 ubijeno dijete opkoljenog Sarajeva. Nije bio ni on, niti bilo koji državni ministar. Dvojica su presjednici političkih stranaka. Glasačko tijelo većinom im je u Sarajevu. Elmedin Konaković i Edin Forto danas su trebali biti na Trgu djece Sarajeva. Ali nisu. Glasali su da se na nivou države proglasi Dan žalosti zbog žrtava u Beogradu, ali iako su njihove stranke vlast u KS nisu ranije inicirali da danas bude Dan žalosti u Kantonu Sarajevo zbog 5. maja i 1.601 ubijenog djeteta.

Konaković je u četvrtak otišao u Beograd u društvu potpredsjednika FBiH Igora Stojanovića. Da li su poslije bili na košarkaškoj utakmici nije ni važno. Važno je ono što se danas desilo. Počast nisu odali ni on ni Stojanović, ali ni strani ambasadori koji su učinili sve da nametnu Vladu FBiH kako bi mogli nastaviti sa planovima obračuna sa neposlušnim probosanskim strankama i kadrovima.

MVP je u trenutku kada se u Sarajevu izvodio performans koji je svim prisutnim probudio emocije i traume simuliranjem zvukova granata, snajpera, eksplozija, vriske, svratio u Banja Luku i s Miloradom Dodikom dogovorio tačke dnevnog reda Vijeća ministara BiH. Ministar koji nije član Kolegija i predsjednik bh. entiteta Rs dogovaraju šta će i kada raditi Vijeće ministara BiH.

Čini se da je Konakovića sve manje tamo gdje treba biti, a sve više tamo gdje se kuju planovi o jačanju entiteta, slabljenju države i njenih institucija iako se bezuspješno poziva na iste te institucije, a Dodik na zajedničke komisije.

Iako vrlo često poručuje da je lažno optužen za navodnu izdaju državnih interesa, pa nam elaborira u kasnovečernjim statusima na društvenim mrežama, drži pridike novinarima na press konferencijama, Konakovića bi mogla koštati vlastita brzopletost i nepromišljenost. Svaka druga riječ mu je kompromis. A svaka treća bi mu trebala biti crvena linija. No, tih linija jednostavno nema. Lakše je, kako to reče Dodik, neke stvari oko kojih se ne mogu dogovoriti ostaviti za druga vremena. Nije precizirao na šta je mislio, ali još nam odjekuje govor iz Donje Gradine kada je po ko zna koji put negirao genocid u Srebrenici. Zato ni ovog 11. jula neće biti Dana žalosti u BiH. Tu neće biti kompromisa sa Dodikom.

Dodik je i danas Konakoviću ponovio listu zahtjeva – Buk Bijela, Istočna interkonekcija, aerodrom Trebinje. Konaković nije iznio listu niti crvene linije probosanske strane u Vijeću ministara BiH. Umjesto Konakovića o crvenim linijama govore Denis Zvizdić, Kemal Ademović, Aljoša Čampara. Ali oni nisu u Banja Luci i ne razgovaraju s Dodikom.

U borbi sa političkim liscima Dodikom i Draganom Čovićem Konaković ostaje usamljen. Partnerstvo sklopljeno prije više od deceniju neće prekinuti ni jedan ni drugi zbog harizmatičnog i pričljivog šefa NIP-a. Ne treba se ni Konaković ni ostatak trojke i onih koji čine federalnu vlast zanositi da će bilo šta uspjeti dobiti od ovog dvojca. Ako im se i učini da su nešto „dobili“ sve je to dobro osmišljen plan dok HDZ i SNSD mudro biraju i dobijaju od trojke ono što žele.

Kooperativnog i poslušnog partnera bez previše zahtjeva nisu mogli boljeg ni zamisliti. A i ono što traže, prolazi kroz rešetku Dodika i Čovića. Najavio je Konaković još sastanaka sa Dodikom. I bit će ih i u Banja Luci i u Mostaru sa Čovićem. Tek slijedi bitka za državnu imovinu i izborni zakon.

Istočnu interkonekciju šef NIP-a je već obećao, a ako tako bude i sa drugim zahtjevima pitanje je šta će od države BiH ostati. Nadamo se samo da riječi visokog predstavnika Christiana Schmidta o “zajedničkoj državnosti” nisu vodilja novoj vlasti jer bilo čudno ili ne, na to nijedna politička stranka iz vlasti nije reagirala.

Schmidtov novi “gaf”: “BiH ima zajedničku državnost”

“Bosna i Hercegovina ima zajedničku državnost. A ona ide u Evropu i ona mora odlučiti šta je važno i za Federaciju i za Republiku Srpsku i rekao bih i za Brčko jer to je osnova Bosne i Hercegovine”, rekao je u četvrtak, tokom gostovanja na BHRT-u visoki predstavnik Christian Schmidt.

Šta je mislio pod sintagmom “zajednička državnost” nismo uspjeli saznati.

Politicki.ba obratio se Uredu visokog predstavnika s molbom za tumačenje ove kovanice.Odgovoreno nam je da oni to ne rade. Ne interpretiraju visokog predstavnika.

Za razliku od “genocide style situation” u Srebrenici, kako se na engleskom u Budimpešti izrazio Schmidt, visoki predstavnik je danas na BHRT-u govorio na njemačkom jeziku.

Kontaktirali smo i nekoliko stručnjaka ustavnog prava. Svi su bili iznenađeni sintagmom “zajednička državnost” i nisu je mogli rastumačiti. Jednostavno, prvi put su je čuli! A Schmidt je po obrazovanju pravnik.

I on voli istaći svoju pravnu naobrazbu. Šta mu,onda, znači ova sintagma?

Posebno je to upitno u kontekstu nastavka njegovog govora.

U tom dijelu on govori o pristupanju EU, BiH koja odlučuje “šta je važno” kako za oba njena entiteta, tako i distrikt Brčko.

Takav kontekst nameće odgovor da se “zajednička državnost”, dakle, “crpi” iz entiteta i distrikta.

Ustavni stručnjaci s kojima smo razgovarali uglas ističu da to nije tačno.

Kažu da ni entiteti, a pogotovo Brčko, nisu države. Niti mogu biti.

Da li je u pitanju “gaf”, čemu Schmidt jeste sklon, ili namjerno plasiranje nove kovanice, poput one Carla Bildta o “zajedničkim institucijama” zbog čega je čak morao intervenirati i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i poništiti tu sintagmu, vidjet ćemo.

Schmidt je danas imao dva veća medijska istupa.

U drugom, u razgovoru za Oslobođenje, rekao je i ovo:

“Zbog toga i preporučujem da se ne pogubimo u pitanju koja je partija izvukla neku korist, nego da vidimo da li se može legitimno raditi i da li se mogu demokratskim putem donositi zakoni”.

Tek je ova izjava, data u kontekstu proglašenja Vlade entiteta F BiH, daje osnova za nove i nove kontraverze i žučne rasprave…

Nema Vijeća ministara, nema sjednica Parlamenta: Hoće li Schmidt riješiti i blokadu državne vlasti?

Verbalni rat Milorada Dodika i Elmedina Konakovića rezultirao je blokadom Vijeća ministara BiH. Prva sjednica je otkazana 27. aprila, a neće je biti ni ove sedmice. Prepiska preko društvenih medija Dodika i Konakovića o interkonekcijama i energetskim projektima zaustavila je i donošenje zakona koji su obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i 14 prioriteta.

Džaba je Konaković na zalasku 2. maja pozvao Dodika „da usvajamo zakone, da gradimo sve moguće interkonekcije, energetske projekte, da privlačimo investicije u BiH, oba njena entiteta i Brčko distrikt BiH, poštujući ustavne nadležnosti i zakone Bosne i Hercegovine.“ Dodik neće pa neće. I tako dobismo prvu blokadu „najbržeg Vijeća ministara BiH“, a ne prođe ni 100 dana od imenovanja i silnih obećanja o radu, kompromisima, novom Dodiku…

I danas je Dodik imao poruku za Konakovića te ga je pozvao da pojasni kako im je visoki predstavnik Christian Schmidt pomogao da formiraju Vladu FBiH. A činjenice kažu da je Schmidt 27. aprila donio odluku kojom je zaobišao Ustav FBiH, suspendovao ga na 24 sata, naredio održavanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a uz pomoć nekoliko „prijateljskih“ ambasadora osigurao većinu za potvrđivanje Vlade FBiH.

Ovo je već druga intervencija Schmidta nakon Općih izbora kojom je obećao deblokadu procesa u FBiH. No, šta ćemo s blokadama Vijeća ministara BiH. Da li će Schmidt i tu reagirati ili mu je područje rada od Mostara do Sarajeva sa skokovima do Beograda i Zagreba?

Schmidt ovih dana završava i šestomjesečni izvještaj o napretku BiH. To mu neće biti teško sročiti, dovoljno je samo da pobroji svoje intervencije u Izborni zakon i Ustav. Može navesti da je prvo pod krinkom deblokade on lično blokirao uspostavu vlasti u FBiH, a onda novom intervencijom u Ustav FBiH omogućio HDZ-u neprikosnovenu moć za koju su mu posebno zahvalni iz Zagreba.

Može dodati i da su pod njegovim prozorima apelanti pred Evropskim sudom za ljudska prava tražili da se konačno implementiraju presude tog suda, a koji bi omogućili svim građanima pravo kandidiranja na izborima za određene pozicije, a ne samo konstitutivnim narodima.

Može također navesti i da su se pod njegovim prozorima okupili građani koji su siti daljnih etničkih podjela na štetu Bošnjaka, i koji se protive jačanju pozicije samo jedne političke stranke u odnosu na sve druge.

Također, može navesti i da se građani BiH pribojavaju nezavršenih paklenih planova 90-ih koji i danas imaju svoje sljedbenike i u Beogradu i u Zagrebu i sve su glasniji.

Schmidt na blokade državne vlasti šuti. Ne vidi ih iako nema ni zakazanih sjednica Parlamenta BiH jer nemaju šta ni usvajati. Na prošloj sjednici parlamentarci iz Rs-a napustili su sjednicu Predstavničkog doma zbog zajedničke izjave o državnoj imovini političkih lidera probosanskih stranaka.

Iako ovog trenutka može smijeniti one koji blokiraju i vuku ovu zemlju unazad on jednostavno ne reaguje. A onda se buni i teško mu pada kada ga zovu visokim predstavnikom za Bošnjake. Ako nije tako, dokažite da griješimo!

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia’s Axis of Balkan Disruption

Even while facing a major military defeat in Ukraine, Moscow continues to disrupt and destabilize vulnerable European regions, particularly the Western Balkans. It works through allies and partners who either have territorial pretensions to neighboring states, are deeply corrupted by Russian money and resources, or uphold old comrade networks with Russia’s officials.

Most European states have nationalist, ultra-leftist, and populist groupings who receive Russian cash or view Moscow as a valuable anti-democratic, anti-liberal, and anti-American bastion. However, only a few countries are governed by such parties or presidents. In the broader Balkan region, three states now have openly pro-Russian leaders – Serbia, Hungary, and half of Bosnia-Herzegovina – while two others – Montenegro and Bulgaria – are pressured by Moscow to follow suit.

Serbia remains the fulcrum of Russian penetration in the Balkans and is a constant headache for European institutions. Moscow views President Aleksandr Vučić as Russia’s disrupter-in-chief against the West. The pursuit of the “Serbian world” agenda helps to undermine the independence of Balkan states that seek closer ties with the US and Western institutions. Serbia is deeply penetrated by Russian services and Vučić knows that he would be quickly abandoned and even ousted by the Kremlin if he were to recognize Kosova, disown Serbian separatist objectives in Bosnia-Herzegovina, fully recognize Montenegro’s statehood, and petition for Serbia’s NATO membership. In effect, Vučić’s fear of Putin ensures Belgrade’s subordination to Kremlin strategy. Claims of Serbia’s “balancing” between West and East are primarily designed to extract concessions from Washington and Brussels in order to weaken Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro.

Russia’s state interests are served in Bosnia-Herzegovina through ethno-nationalist divisions generated by the Republika Srpskaand Croatian nationalist leaders. Although Moscow seeks to corrupt a wide array of politicians and businessmen in the region regardless of ethnicity, Milorad Dodik has proved to be their primary success story. His ambitions and dependence on Russia for political support, diplomatic posturing, and corrupt funding ensures that he can be manipulated. The secession of the RS from Bosnia will likely be triggered when Putin needs a major regional crisis or even another Balkan war that can also embroil his allies in Belgrade and Budapest and divide the Western response. Ultimately, Dodik is useful to the Kremlin as a provocateur and saboteur.

The Hungarian government adds an additional lever for Moscow in promoting the pan-Serbian agenda and is also a valuable source of friction within the EU. Prime Minister Viktor Orbán faithfully served Putin by blocking Sweden’s NATO accession, delaying Finland’s NATO entry, and obstructing Ukraine’s participation in high-level NATO meetings. Budapest also recently signed energy deals with Gazprom and is contracted with Russia to build a nuclear power station. Orbán has also backed Dodik’s moves toward secession and openly favored Vučić’s regional program by signing agreements to boost military and defense industry cooperation with Serbia.

Hungary receives sizeable EU funds even while it undermines Western interests vis-à-vis an aggressive Russia and is ranked by Transparency International as the most corrupt state in the EU. The US has recently sanctioned officials of the Russian-controlled International Investment Bank in Budapest, viewing it as a platform for economic intelligence gathering. If a mechanism existed to expel Hungary from both NATO and the EU, it would be broadly supported throughout Europe.

Montenegro continues to be viewed in the Kremlin as a ripe target for anti-Westernism through the election of proxy governments under Belgrade’s influence. The recent presidential elections and the June parliamentary ballot provide opportunities to overturn Montenegro’s Western course and allow significant scope for Serbianization. Any foreign policy reversals in Montenegro will be especially welcomed in Moscow, as revenge against Podgorica for thwarting a coup attempt in October 2016 and as a demonstration that even NATO members are vulnerable to Russia’s subversion.

Bulgaria’s instability is also promoted by Moscow to keep the government in Sofia off balance, generate disputes with North Macedonia, and diminish NATO’s effectiveness in the Black Sea region. The primary Russian asset is President Rumen Radev, whose close personal connections with Moscow ensure his resistance to providing military assistance to Ukraine. He has also persistently called for lifting sanctions against Russia for its invasion of Ukraine, opposes a more effective NATO presence in the Black Sea to deter Moscow’s expansionism, and courts nationalist politicians who seek to undermine the statehood of North Macedonia.

A series of inconclusive elections in Bulgaria in recent years guarantee that no administration can function with a clear pro-Western line. Moscow has traditionally viewed Bulgaria as its loyal Balkan proxy but has been resisted by pro-Western parties and politicians. Over the centuries, Russia has posed as Bulgaria’s protector against Turkish imperialism while appropriating Bulgaria’s religious heritage and alphabet as its own. For Russian elites both Serbs and Bulgarians are inferior siblings who should loyally follow Moscow’s lead.

 Russia’s increasingly blatant anti-Westernism, evident in its most recent foreign policy doctrine, provides justification for promoting Balkan conflicts to undermine Europe’s cohesion. The Balkans will remain a battleground even as Russia loses its grip over Ukraine and the unwieldy federation starts to fracture. Indeed, the peninsula may become the last outpost of Russophilia even as Moscow loses allies and influence in the South Caucasus and Central Asia.

Washington and Brussels need a tougher approach if they want the Balkans to be incorporated in a secure trans-Atlantic world. The current governments in Serbia and Hungary that follow Moscow’s lead cannot be converted into model democrats and anti-imperialists. Western appeasement simply fuels their ambitions and determination to remain in power. An effective policy must focus above all on strengthening the integrity and sovereignty of Bosnia-Herzegovina, Montenegro, and Kosova, while curtailing Belgrade’s nefarious regional influences. Otherwise, the US and EU will simply continue playing Moscow’s dangerous games and will wonder why the crisis has again blown up in their faces.

 Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His next book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...