Analize

Janusz Bugajski’s Washington View: From Trans-Atlantic to Trans-Pacific

Trans-Pacificism is the wave of the future as the Atlantic democracies intensify their ties with the Pacific democracies to counter China’s expansionism and manage Russia’s rupture. Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism is a concept that underscores common values and mutual interests in the defense of national independence, state sovereignty, and territorial integrity. It is simultaneously an anti-imperialist and anti-colonialist forum for all the Pacific nations, including those states that emerge from a sinking Russia.

Japan is one of the linchpins of trans-Pacificism whose influence will grow as that of Russia declines. Russia is a failed imperial entity that has been unable to develop into a national state or a multi-national civic democracy. As the regime is incapable of transforming this obsolete colonial structure into a genuine multi-regional federation, the only lasting solution is Russia’s dissolution. This rupture will be generated by an accumulation of domestic failures and social grievances. When the state can no longer provide security and economic stability then citizens will reach for new solutions. And all of Russia’s neighbors must be involved in managing this historic process by working together to maintain international peace and security.

The OSCE’s Parliamentary Assembly Vancouver Declaration of 4 July 2023 underscored that Moscow is engaged in “the forceful, ongoing and deliberate subordination of indigenous and ethnic minority nations within the Russian Federation, which are denied equal rights and self-determination and subject to abuse and exploitation in violation of the Helsinki Principles and the Charter of the United Nations.”

35 republics and regions inside Russia share a land or sea frontier with 14 countries. In addition, several of Russia’s federal subjects that do not currently have common borders with foreign states have long-standing ethnic, religious, cultural, and linguistic connections either with Russia’s immediate neighbors or with nearby countries. Such linkages will encourage a number of states to play a prominent role in the nearby regions of an unstable Russia, whether to influence political developments, prevent violence, or forestall economic collapse. Some capitals may also recognize kindred peoples within the fraying Russian Federation as independent entities, contribute to state-building, and even push for unification and absorption if that is the will of the local population.

Pro-Western and pro-Eastern states freed from the Russian Federation can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. The most effective way to prevent any imperial resurgence by Moscow is to recognize the independence of all republics and regions that seek statehood. Emerging states can become new allies for Western and Eastern democracies, whether across the Atlantic, Pacific, or Arctic Oceans. Western and Eastern leaders should not fear the collapse of a failed empire but embrace it as an opportunity to combat imperialism, intensify multi-national cooperation, open new markets, and help emerging democracies to develop.

Japan is a pivotal state in the broad Pacific region that can play a constructive strategic role as Russian ruptures. At the beginning of August, Tokyo is hosting the 7th Free Nations of Post Russia Forum with the participation of experts and representatives from numerous subjugated nations and regions. To ensure that Russia’s demise does not destabilize the Far East, the US and other Western democracies must work closely with Japan, Canada, South Korea, Taiwan, Mongolia, Philippines, Australia, New Zealand, and other East Asian and Pacific states, as well as the EU and the UK, to open up avenues for diplomatic, political, and economic cooperation with embryonic post-Russia states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek political connections, state recognition, and economic investment from abroad and similarly to the East European and Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire.

China will prove a challenge for all Pacific states, but its ambitions can be blocked by a coalition of the anti-imperial Pacific nations. Beijing will seek to benefit from Russia’s rupture by expanding its presence among emerging entities in Siberia and the Far East, or even by seeking to reclaim territories that were seized by the Russian empire during the 19th century. China’s expansionist aspirations will be rejected by the new states who will not want to replace subordination to Moscow with subjugation  by Beijing.

Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism can embrace all emerging state entities, including Primorsky, Khabarovsk, Amur, Sakha, Siberia, Buryatia, Irkutsk, Tuva, Sakhalin, Kamchatka, Chukotka, and other republics and regions seeking close and independent diplomatic, political, economic and institutional ties with the states of the Pacific rim. And in this unfolding historical process, Japan’s Northern Territories or the Kurile islands seized by Stalin’s regime at the end of World War Two, will return to Japan.

Japan's Prime Minister Fumio Kishida attended the recent NATO summit in Vilnius and announced that Japan and NATO agreed on a new partnership program that will involve deeper cooperation as NATO increases its engagement with the broader Indo-Pacific region. This will be an important deterrent against an expansionist China that is heavily building up its military and an aggressive North Korea with its threatening nuclear and missile program. Although Japan has no plans to become a NATO member, the Alliance is preparing to open an office in Tokyo, the first in Asia, in order to facilitate consultations throughout the region. NATO chief Jens Stoltenberg has asserted that “no other partner is closer to NATO than Japan,” and that “Asia matters to Europe just as much as Europe matters to Asia.”

China has expressed its opposition to any strengthening of NATO’s role in the Asia-Pacific. But Beijing’s opposition, similarly to Moscow’s, is actually a strong endorsement of NATO as an effective security organization. All the independent states of the Pacific rim, especially strong democracies like Japan and South Korea, need a similar trans-Pacific structure that can fully defend their security and independence.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.)

Referendum u Centru: Srđan Mandić – uteg oko vrata Trojke

Opoziv načelnika općine Centar Srđana Mandića nije problem devet vijećnika Naroda i pravde kako se to pokušava prikazati, već sve tri stranke koje čine trojku i NIP-a i SDP-a i Naše stranke čiji je kadar Mandić.

Da nije bilo jedinstvene podrške ovih stranaka Mandić zasigurno ne bi odnio pobjedu na izborima 2020. godine. No, to nikako ne znači da Mandićev nerad i neispunjena obećanja trebaju se fakturisati samo Našoj stranci, ili SDP-u ili NIP-u, već trojci koja je obećala promjene.

U narednim danima trebala bi biti održana sjednica Općinskog vijeća Centar na kojoj će biti razmatran zahtjev Mandića o preispitivanju opoziva. Devet vijećnika NIP-a nema namjeru povući se i promijeniti stav. Njih će pratiti i neki od nezavisnih vijećnika jer je ukupno 16 vijećnika potpisalo inicijativu za opoziv.

Iako je najveća pažnja usmjerena na Narod i pravdu čije vijećnike Mandić optužuje za pokretanje opoziva, jedina istina je da je Srđan Mandić postao uteg oko vrata cijele trojke.

Bez obzira na deklarativnu podršku koju je istog časa nakon što je izglasan opoziv dobio od Naše stranke i predsjednika Edina Forte i predsjednika SDP-a Nermina Nikšić, suština je da među građanima ove općine i brojnim glasačima trojke vlada veliko nezadovoljstvo.

Ovaj opoziv bio je posljednji (očajnički) potez kojim se željelo ukazati na Mandićev bahat odnos i prema vijećnicima, i prema poslu koji ne obavlja ali i prema građanima.

Iako je Mandić vješto pokušao na svoju stranu privući predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića koji nije znao šta spremaju vijećnici, suludo je očekivati da Konaković brani Mandića, a da se u potpunosti okreće protiv stava Općinske organizacije NIP Centar.

Ono što je Konakoviću preostalo je da ‘konačnu odluku’ organa NIP-a prebaci na Kantonalni odbor NIP Sarajevo. Sjednica Kantonalnog odbora još nije zakazana, a njeno održavanje zavisit će od ponašanja lidera trojke i njihovog zajedničkog stava o slučaju Srđan Mandić.

Nije ovo prvi put da se iskazuje nezadovoljstvo Mandićevim radom, ali je obaveza lidera trojke da realno sagledaju situaciju. Pošteno je da trojka prizna grešku, jer ako zatvori oči i nastavi s lošom praksom onda to pokazuje da oni nisu donijeli nikakav novi koncept koji su obećavali. To isto važi i za nivo Kantona Sarajevo gdje su evidentni problemi u određenim preduzećima koje vode kadrovi trojke.

Procesi koji su započeti oko rekonstrukcije Vlade KS nakon ovog potresa u općini Centar nisu zaustavljeni i zapravo drže trojku u stalnom fokusu. Suštinski gledano, ukoliko trojka napravi još poneki loš potez, a što se već dijelom otkriva u dogovorima sa Damirom Marjanovićem, Redžom Lemezanom i Admelom Hodžić i spremnosti da im se naprave veliki ustupci u raspodjeli vlasti to će samo ići na njihovu štetu.

(NAP)

Opozivi na lokalu kao znak nemoći na državnom nivou: Dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

Neshvatljivo je da u jednoj od najtežih situacija za Bosnu i Hercegovinu od agresija pa ovamo, dok je suverenitet naše zemlje ozbiljno ugrožen najviši dužnosnici naše zemlje se bave lokalnom zajednicom i opozivima načelnika!?

Usporedbe radi važno je podsjetiti da su prošle godine opozivi načelnika u Višegradu i Bratuncu prošli skoro neopaženo u javnosti, a čak su bili organizirani i protesti ispred CIK-a, no političari iz Republike srpske nisu se previše bavili ovim dešavanjima, dok su mediji simbolično davali vijesti o borbi vijećnika i građana za opoziv ovih načelnika.

U Sarajevu potpuno obratna situacija!? Zbog opoziva načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića zapaljen je vatromet (!?), a nakon vijesti da je usvojena inicijativa za opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića od jučer se smjenjuju analize, reakcije, kao da je riječ o smjeni člana Predsjedništva BiH.

Valja zabilježiti da su lideri Trojke pokazali više spremnosti da brane načelnika Mandića nego Ustavni sud BiH, kojeg je Milorad Dodik faktički ukinuo u Republici srpskoj, jer ekspresne reakcije Nermina Nikšića i Edina Forte nisu tako zabilježene u danu kada je Narodna skupština Rs-a izglasala nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH u tom bh. entitetu.

Sada se postavlja pitanje je li Trojci ova trakavica u vezi opoziva Mandića dobro došla kako bi se rasteretili priče o ugroženosti države BiH, popunjavanju Vijeća ministara BiH, zaustavljanju partnera Dodika na putu koji vodi ka secesiji manjeg bh. entiteta, ili je i njima Kanton Sarajevo važniji od države Bosne i Hercegovine.

I nakon što niko do sada nije uspio izgurati inicijative za gašenje kantona kao mini državica, sada nas Trojka spušta još niže. Bave se općinama razvlačeći nam pamet izjava i procedurama, pri tome uredno trošeći stotine hiljada budžetskih-građanskih maraka na referendume, a prikazujući sebe kao velike političare i mislioce. No pokazuju da im je i upravljanje mjesnom zajednicom krupan zalogaj, a ne rukovođenje državom!

S obzirom da je u svom pohodu na apsolutnu vlast Trojka prvo zavladala Kantonom Sarajevo, prikazujući to kao uspjeh i recept za više nivoe vlasti i danas kada jesu vlast po vertikali, možemo vidjeti da je kompletna priča samo dobro osmišljeni PR, spinovanje i kupovina intelektualaca koji su takve priče pronosili kroz medije.

Sada je više nego očigledno da u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes – uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike ili obrnuto riješiti se pojedinih koji im na tom putu eventualno smetaju.

Najjači su na lokalnim nivoima, jer Dodiku i Čoviću ništa ne mogu. Zato ćemo se načekati vatrometa za Dodikov poraz, jer dok se predsjednici vladajućih stranaka bave Mandićem i Hadžibajrićem Milorad Dodik u Hrvatskoj sa Zoranom Milanovićem već kuje paklene planove!

I na to niko nije reagirao osim Andreja Plenkovića, koji je i otkrio da je Dodik bez znanja Hrvatske ušao u ovu zemlju!

Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova morao bi se zanimati tom pričom, a ne Srđanom Mandićem, jer ako nestane BiH, neće biti ni kantona, a Boga mi ni općina!

Ali dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

(NAP)

Od Catherine Ashton do Angeline Eichhorst: Kako su Dodik i Republika Srpska pod okriljem EU integracija tjerali strane tužioce i sudije iz BiH

Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.

Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.

Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.

“Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.

Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:

“Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”

Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu

Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton

“Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.

Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.

“Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.

Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.

Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.

Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.

Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.

Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.

Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.

Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.

Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.

“Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.

Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.

Dok je Dodikov državni udar u ladici, a Čovićevo postupanje proevropsko, nepodobni dio “političkog Sarajeva” pod istragom: Istraži Izetbegovića zbog neprovođenja “Ljubića”

Koliko su otuđene institucije Bosne i Hercegovine može se s vremena na vrijeme jasno vidjeti, posebno kada je riječ o pravosudno-policijskim organima koji, narodski rečeno, i na prvi pogled, ne znaju kud gone!

Ali znaju dobro. I djeluju po matrici u kojoj nam pamet razvlači kao onomad Ratko Mladić koji je tukao Velušiće, jer “tamo nema srpskog življa” (sarajevsko naselje).

Upravo tako Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) na čijem je čelu Darko Ćulum (blizak SNSD), po nalogu glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića razvlači pamet bh. javnosti s predmetima i istragama u kojima su glavne mete Bošnjaci.

Nema više dileme u taj srpski projekat, a nakon što su objavljeni dokumenti koji govore da su 10. jula pokrenute aktivnosti usmjerene protiv Bakira Izetbegovića, lidera SDA te traže od Predsjedništva BiH dokumente koji se odnose na reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije.

Naravno, da SIPA-u i Tužilaštvo ne zanima država Bosna i Hercegovina već Izetbegović, kojeg se valja sada uvaljati u pravosudno blato, u kojem već godinama ‘plivaju’ i heroji Bosne i Hercegovine. Sudbinu su im napisali u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u montiranim optužnicama, sa sumnjivim svjedocima (upravnik logora Batkovići svjedočio protiv optuženih u slučaju Dobrovoljačka) za ratni zločin gdje moraju dokazivati svoju nevinost dok npr. Milomir Savčić, optuženik za genocid slobodno šeta Srbijom. Na slobodu je dospio upravo uz pomoć uposlenika Tužilaštva BiH!?

Ne bilo kojih uposlenika, već direktno uz pomoć glavnog tužioca Milanko Kajganić, koji je na krilima Američke ambasade u BiH stigao na ovu poziciju. Mediji su danima pisali da je upravo on uključen u slučaj koji se vodi protiv odbjeglog nekadašnjeg komandanta 65. zaštitnog motoriziranog puka pri Glavnom štabu tzv. Vojske Republike Srpske (VRS) Milomira Savčića.

Njegova uloga nije rasvijetljena, ali on i dalje uživa svu podršku međunarodne zajednice ali i predstavnika Trojke, kojima isto neće biti mrska istraga protiv Izetbegovića. Jednako kao što Nerminu Nikšiću nije mrsko i što slučaj ‘Bosnalijek’ tapka u mjestu, dok avgust žurno dolazi!

SIPA, kojom su nekad vladali ‘The Chetniksi’, vraća se na stari kolosijek.
Oni rade po nalogu Tužilaštva BiH, pa 10. jula, dan nakon što je Milorad Dodik objavio u Službenom glasniku nepriznavanje Ustavnog suda BiH u Republici srpskoj čime je napravio svojevrsni državni udar, pokrenuli predistražne radnje protiv Bakira Izetbegovića zbog, pazite sada, navodnog počinjenja krivičnog djela “neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH, Suda BiH” u ‘slučaju Ljubić’!?

Da mozak se zaledi. Presude za koju je i sam visoki predstavnik Christian Schmidt kazao da je provedena i da je za njega ta priča završena!

Nije nam SIPA otkrila niti je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv Dragana Čovića zbog neizvršavanja ‘presude Ljubić’, jer je bio član Kolegija u zakonodavnoj vlasti!

Pretpostavka je da tu nema materijala, baš kao što su se izgubili dokumenti od državnog Suda do Kantonalnog tužilaštva, pa Čović nakon nepravosnažne osuđujuće presude biva oslobođen! Nikada se pravosuđe nije bavilo krivcima za gubljenje dokumentacije!

I tako nam pamet razvlače godinama ‘krhajući’ milione u neke reforme u kojima je samo jačala matrica po kojoj je Tužilaštvo BiH, a i SIPA nadležna za područje Federacije, mahom Bošnjake.

Jer neprovođenje ‘presude Komšić’ ne sekira pravosuđe, kao ni ine presude Suda za ljudska prava iz Strazbura.

Vrijeme je da se definitivno Tužilaštvo BiH proglasi federalnom institucijom, jer na tlo Republike srpske ne stižu. Zaduženi su za federalne respiratore, a za industrijski kisik koji su u Rs davali pacijentima nisu.

Nisu zaduženi ni za sumnjive nabavke poljske bolnice u Rs, kao niti za državni udar koji dolazi iz ovog bh. entiteta. Jer da jesu, 10. Jula hapsili bi po Banjoj Luci, a ne bi piskarali naredbe koje neće dovesti do ozdravljenja bh. društva, već novih pravosudnih lakrdija u kojima se ima za cilj Bošnjake prikazati kao korumpirane i kriminalizirane, jednako kao što se pokušavaju pripadnici Armije RBiH i MUP-a R BiH prikazati zločincima, kao da oni nisu bili jedina legalna vojska na tlu Republike BiH koja se branila od agresora!

I sada u vrijeme državnog udara Milorada Dodika valja skrenuti pažnju na drugu stranu. Ne treba imati sumnju da će mediji danima pisati o istragama protiv Izetbegovića, dok će nam vozovi ka EU sve brže prolaziti. A, ko će bolje pomoći Dodiku u tome od njegovog Kajganića i Ćuluma!

(NAP)

Dugogodišnji teror MUP-a RS: Zbog Facebook statusa hapse Bošnjake, zbog ubistva Bošnjaka ne hapse nikoga!

Samo u roku nekoliko sati MUP Rs-a reagirao na osnovu natpisi Facebook stranice i uhapsio je povratnika Mirsada Omerovića u Srebrenici. Dakle, dovoljna je optužba FB stranice za privođenje Bošnjaka, a mnogi im kriminalci, ratni zločinci promiću kroz ruke čak i uz otvorene istrage ili konačne presude.

Omerović je u noći sa srijede na četvrtak u Srebrenici uhapšen zbog negativnog komentara o koncertu održanom u Srebrenici 11. jula.

Iz MUP-a su saopštili da su policijski službenici Policijske stanice Srebrenica 12.07.2023. godine oko 22:35 sati lišili slobode lice M.O. zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično djelo “Ugrožavanje sigurnosti”.

Sataniziranje Bošnjaka ponovo je na sceni, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas na području Republike srpske brutalno su napadani i ubijani Bošnjaci povratnici, uništavana je njihova imovina, a ubice i napadači nisu nikada pronađeni. Ovi slučajevi već duže od dvije decenije vode se kao neriješeni.

Važno je uvijek i iznova podsjećati na njih, posebno dok se ‘pravda’ provodi samo nad povratnicima Bošnjacima.

U aprilu 1996. godine u mjestu Mahala kod Kalesije, (područje koje je pripadalo RS) prilikom obilaska ovog mjesta, policija RS bombama je lakše ranila Mustafu Halilovića i Abdurahmana Omerovića.

U augustu 1996. godine u mjestu Mahala pripadnici specijalne policijske jedinice RS napali su Bošnjake koji su se vraćali svojim kućama. Tada je lakše povrijeđeno 18 bošnjačkih povratnika, dok je Muradif Alić zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao 29.novembra u bolnici u Tuzli.

U augusta 1996. godine u Zvorniku srpska policija je neosnovano uhapsila Ibrahima Ibralića i nanijela mu teške tjelesne povrede po svim dijelovima tijela. Oduzeto mu je vozilo Opel askona i 6.500 njemačkih maraka.

Dana 23.12.1996. godine u mjestu Caparde pripadnici policije Republike Srpske uhapsili su Fejzu Karića, a potom ga priveli u policijsku stanicu u Osmacima, gdje su ga fizički zlostavljali, nanijevši mu teške tjelesne povrede.

Početkom marta 1996. godine u mjestu Bulatovci u SJB Zvornik priveden je Hazim Bešić. Tokom vožnje je maltretiran i zlostavljan i nanesene su mu teške tjelesne povrede.

U augusta 1996. godine u njivi zvanoj Memine vode, udaljenoj oko dva kilometra od tadašnje linije razdvajanja, NN lica srpske nacionalnosti ( sumnja se na Ravnogorski četnički pokret) teško su ranila Aliju Agića koji je istog dana od zadobijenih povreda preminuo.

U novembru 1996. godine u naselju Gajevi, pripadnici MUP-a RS iz vatrenog oružja ubili su Mehmeda Arnautovića. On je tog dana pomagao oko smještaja Bošnjaka u Gajevima.

Dana 11.oktobra 1996. godine srušeno je pet bošnjačkih kuća u selu Jusići. Kuće su srušili Srbi uz upotrebu eksploziva.

Dana 20. septembra 1996. godine u selo Jusiće vratio se jedan broj Bošnjaka. Samo tri dana kasnije u selo je ušla veća grupa Srba koji su napali Bošnjake i kamenovali njihove kuće koje su počeli popravljati.

Dana 11.oktobra 1996. godine u selu Jusići pripadnici MUP-a RS uhapsili su Safeta Junuzović, Sadika Muratović i Envera Ahmetovića. Odvedeni su u Zvornik, ali su pod pritiskom IFOR-a pušteni u večernjim satima.

Dana 12.oktobra1996. godine grupa naoružanih Srba pokušala je ući u selo Dugi Do uz pomoć policije, a jedan pripadnik policije otvorio je paljbu iz vatrenog oružja po selu.

Dana 12. januara 1997. godine u selu Jusići iz puškomitraljez M-84 iz pravca sela Androvići (RS), NN lica su pucala i pogodila Adema Vejzovića, koji je zadobio teške tjelesne povrede.

Dana 21. febraura 1997. godine u selu Križevići, Snagovo i Caparde na prostoru RS-a gdje su do izbijanja rata živjeli Bošnjaci minirano je sedam kuća.

Dana 18.marta 1997. godine na liniji razgraničenja na raskrsnici puta Sapna-Nezuk, pripadnici MUP-a RS su uhapsili Dževada Mehmedovića, invalid bez obje noge. Pretučen je, maltretiran i odveden u Zvornik. Nakon toga je pušten.

Dana 15. augusta 1997. godine oko 9 sati u mjestu Laze, općina Zvornik, počinjena su dva ubistva i jedno lakše ranjavanje od strane NN lica sa područja RS. Uviđajem, kojeg su izvršili operativci MUP-a TK, PS Teočak i pripadnici IPTF-a, utvrđeno je da su NN lica iz zasjede pucala iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su krenuli traktorom na izvlačenje ogrijevnog drveta.

Dana 24. aprila 1999. godine, prilikom obrade svojih parcela zvanih Matjevača, naselje Koraj, općina Lopare, RS od strane lica srpske nacionalnosti pucano je iz automatskog oružja pojedinačnim hicima, u 3-4 navrata na Džemala Tufekčića, njegovu suprugu i na malodobno dijete.

Dana 24.aprila 1999. godine, iz pravca naselja Gajevi, zaseok Mujići, općina Lopare pucano je iz pješadijskog naoružanja sa 5 metaka na Muhameda Ibrišimovića koji je obrađivao svoju parcelu u blizini naselja Bare. Ibrišimović se udaljio iz njive sa svojim traktorom gdje je u naselju Bare bio zaustavljen od strane pripadnika MUP-a RS, a kada je srpskoj policijskoj patroli opisao napad oni su izjavili uz podsmijeh da se takvi počinioci ne mogu uhvatiti.

Dana 19.aprila 1999. godine u rejonu njive zvana Matjevača je iz pravca sela Mirosavci, općina Lopare, RS, od strane nepoznatih lica ispaljeno je 4-5 hitaca iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su obrađivali parcele.

Dana 29. juna 1999. godine Hajrudin Ademović i Jasmin Memišević su u naselju Koraj obilazili svoje kuće. Oko 19,15 sati dok su boravili u dvorištu Bešlage Begića, fizički su ih napala dvojica Srba. Tom prilikom Ademović je zadobio tjelesne povrede.

Početkom septembra 1998. godine u prostorijama SO Bratunac tadašnji vijećnik Sekula Kljajić fizički je napao također vijećnika SO Bratunac Refika Begića.

U junu 1997.godine, grupa osoba srpske nacionalnosti napala je autobuse u kojima se se dovezli Bošnjaci koji su posjetili Vlasenicu. Tada im je zaprijećeno da će ubuduće na njih umjesto kamenja bacati bombe. U ovim aktivnostima kao inicijator i organizator naročito se isticao Zoran Obrenović iz Vlasenice, koji je tokom rata bio pripadnik manevarske jedinice u VRS, te Rade Garić, Goran Višković zvani Vjetar, Veselko Došić i Zoran Stupar.

Dana 7. maja 2001. godine u kamenovanju u Banja Luci, prilikom polaganja kamen temeljca za izgradnju Ferhadija džamije ubijen je Murat Badić. Njegov ubica do danas nije pronađen.

Dana 11.jula 2001. godine snajperskim hicem ubijena je povratnica iz Vlasenice, šesnaestogodišnje djevojčica Melihe Durić. Njen ubica nikada nije pronađen.

(NAP)

Trojka u HDZ-ovoj polnoćki: Lažnim Boškovićevim izvještajem do sudije Ustavnog suda BiH

Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.

Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.

Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.

On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.


No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.

Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.

Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.

Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.

Janusz Bugajski’s Washington View: US and EU Enable Moscow’s Balkan Subversion

Washington and Brussels claim that by courting Serbian President Aleksandar Vučić they are weaning him away from Moscow and creating a common front against the Putin regime. However, the evidence demonstrates the exact opposite. Every concession to Belgrade or lack of accountability for its provocative actions encourages the Kremlin. Russian officials calculate that the West has a soft presence in the Balkans and will continue to concede ground to avoid violence. And perversely, it is the policy of appeasement that is much more likely to lead to armed conflict.

The Kremlin views the Western Balkans as a strategic asset that expands Russia’s geopolitical reach, fractures Western cohesion, and undermine Euro-Atlantic institutions. Fomenting disputes contributes to unsettling the region and dividing international responses. Unresolved conflicts also enable the Kremlin to claim that despite its expansion NATO has failed to stabilize the peninsula. Moscow also seeks to discredit and weaken the US presence while gaining allies that depend on its diplomatic support and financial corruption. In pursuing these strategic objectives, Moscow helps promote Serbian nationalism and expansionism.

American and EU diplomats display a lack of understanding of Russia’s goals and strategies. They define Moscow’s involvement simply as “meddling” rather than as subversion with a destructive purpose. As a result, they assist Moscow through their consistently misfiring policies. In the case of Serbia, they avoid publicly criticizing Vucic’s authoritarianism and threats to Kosova’s security and thereby raise his stature in Moscow as the primary regional disruptor.

Over recent weeks, Belgrade has been allowed to build up its military along Kosova’s border, threaten armed intervention in alleged defense of the Serbian minority, recruit militants and hooligans to attack NATO peacekeepers, Kosova officials and local journalists, and kidnap Kosova’s police officers. The response from Washington and Brussels has been tepid, thus encouraging further provocative acts that can result in casualties.

Instead of pressing Belgrade by deploying strong diplomatic and economic sanctions, Western envoys seem determined to please Putin by blaming the unrest on the government in Prishtina. They naively fail to realize that attacking Kosova for implementing its own constitution on its entire territory not only weakens the state but also directly helps Moscow by discrediting years of US democracy promotion and state building.

About 15,000 Serbs in four northern Kosova municipalities, out of a total Serbian population of some 96,000, boycotted the municipal elections in April 2023. As a result, ethnic Albanian and Bosniak candidates were elected with a low local turnout. The US State Department declared the elections as consistent with Kosova’s constitutional and legal requirements but then backtracked when Belgrade incited violence by claiming the results were not a long-term political solution. Washington also accused Prishtina of provoking violence instead of pinpointing the true source of the clashes – gangs hired by Serbia’s security agencies. The net result was to embolden further anti-state actions and remove the spotlight from the only long-term solution – mutual recognition between Serbia and Kosova.

US ambassador to Pristina, Jeffrey Hovenier, even declared that Washington would apply sanctions against Kosova following the Serbian unrest, including the cancellation of Prishtina’s participation in the US-led “Defender Europe 2023” military exercise. In other words, US policy makers are now excluding Kosova from a security umbrella that Moscow wants dismantled. The ambassador also asserted that the US would cease all efforts to assist Kosova in gaining recognition from the five remaining EU states and halt the process of integration into international organizations. The EU Commission further gifted Moscow by planning to suspend funds, high level visits, and any work on the SAA Agreement with Kosova.

Pressure by Western diplomats on Prishtina to establish an Association of Serb Municipalities will further erode the authority of the central government and increase Belgrade’s involvement in disrupting Kosova’s institutions. It will give Moscow another inroad in the region similar to the RS entity in Bosnia-Herzegovina. Washington and Brussels are also helping the greater Serbia project by largely ignoring civil and minority rights outside of Kosova. Nearly 100,000 Albanians form large majorities in two municipalities in the Preševo valley but have far fewer rights than Serbs in Kosova and are increasingly subject to government pressures.

In the case of Bosnia-Herzegovina, permitting unilateral election changes by the High Representative helps ethno-nationalists, deepens grievances, and encourages separatism. It appears that Western envoys are now supporting the strategy of Russian officials who are determined to keep Bosnia weak, divided, and unqualified for NATO or the EU. They are also enticing Milorad Dodik to devise new moves toward secession. For instance, as with the Serb boycott of Kosova’s elections he can withdraw all Serbian officials from state-wide institutions and declare the entity government in Banja Luka as the only legitimate sovereign institution in the RS. A weak response from Washington will then be seen as another green light on the road to secession.

By centering US policy on Belgrade at the cost of its neighbors, Washington is repeating its mistakes toward Russia. In placating Moscow at Kyiv’s expense and failing to provide either sufficient military deterrence or NATO membership for Ukraine, Washington encouraged Russia’s invasion. A similar scenario is now unfolding in the Western Balkans where Kosova and Bosnia are pressured to surrender their sovereignty.

Vučić may allow old stocks of ammunition to be sent to Ukraine to placate Washington, but he constantly mocks US/EU diplomats and officials in his Russia connections. He regularly sends his ministers to meet with Russian counterparts, signs energy deals and other economic contracts, and allows Serbia to be used as the center for Russian intelligence gathering and anti-Western information wars. At the same time, Washington ignores Vučić’s corrupt criminal connections and fails to censure him for his close relations with Russia’s ruling war criminals. Such misguided policies will simply embolden the Kremlin to maneuver Vučić into further destabilizing the region.

Šta, ustinu, može uraditi OHR: Smjena Milorada Dodika je otvaranje “Pandorine kutije”, poništavanje Zakona o suspenziji Ustavnog suda BiH najrealniji scenarij!

Visoki predstavnik Christian Schmidt može povući tri poteza u vezi sa odlukama Narodne skupštine Republike Srpske koje se odnose na suspenziju Ustavnog suda BiH na području tog entiteta. No, nisu svi potezi podjednako realni.

Smjena Milorada Dodika

Koliko god javnost u Sarajevu priželjkivala odluku Christiana Schmidta kojom bi predsjednik Republike Srpske bio smijenjen, to je najmanje realna opcija kada je u pitanju provedba same odluke. Visoki predstavnik ima ovlasti da smjenjuje zvaničnike u BiH. No, treba imati na umu da Republika Srpska nije onaj dio Federacije BiH u kojem većinski žive Bošnjaci. Ukoliko, recimo, Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti i smijeni Milorada Dodika, dolazimo do jednog novog pitanja – ko će i kako provesti ovu odluku? U Republici Srpskoj u ovom trenutku ne postoji politički subjekt po uzoru na sarajevsku Trojku koji bi, čak i u slučaju suspenzije Ustava Republike Srpske, preuzeo vlast. Pritom, SNSD je nametnuo takav narativ u javnosti da bi svako prihvatanje Schmidtove odluke značilo – izdaja srpskih nacionalnih interesa. Milorad Dodik  još uvijek kontrolira MUP Republike Srpske, kao i Skupštinu, Vladu i pravosudne institucije u tom entitetu. Čak i ako bi bila donesena odluka o Dodikovoj smjeni, na koji bi način OHR proveo tu odluku? Državnom agencijom za istrage i zaštite upravlja Dodikov kadar Darko Ćulum, dok Direkcija za koordinaciju policijskih tijela nema takve kapacitete. Ostaje još mogućnost angažiranja snaga EUFOR-a ili NATO snaga koje bi, faktički, morale zauzeti banjalučki Banski dvor. U tom slučaju realno bi bilo očekivati da se svi srpski zvaničnici povuku iz svih institucija i BiH bi ušla u mnogo ozbiljniju krizu od trenutne. Upravo zbog toga je teško očekivati da Schmidt smijeni Dodika. No, i ako se usudi da to učini, to bi, prije svega, bio kraj OHR-a.

Poništavanja odluka NSRS

Drugi mogući, a ujedno i najrealniji potez, bila bi odluka kojom bi OHR stavio van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske. U tom bi slučaju Zakon, formalno, bio stavljen van snage, ali suštinski ne bi promijenio stavove zvaničnika RS-a koji bi se držali stava Narodne skupštine.  Bez reakcije Tužilaštva BiH u ovom slučaju ne bi došlo do suštinske promjene stanja na terenu, bez obzira na odluku OHR-a. Podsjetimo, Narodna skupština RS je nedavno izmijenila odredbe Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Tim izmjenama je, faktički, OHR onemogućen da svoje odluke objavi u Službenom glasniku Republike Srpske. Ovo praktično znači da odluka OHR-a o poništavanju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske ne bi bila objavljena u Službenom glasniku RS, a da bi, istovremeno, sporni Zakon bio objavljen. Postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a na objavu dokumenata? I postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a da poštuju njegovu odluku? Bez primjene sile – ne.

Suspenzija Zakona do odluke Ustavnog suda BiH

Suspenzija Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom bi bila najblaža moguća mjera. Nešto slično je Schmidt uradio sa Zakonom o imovini RS-a. Podsjetimo, OHR je suspendirao taj Zakon sve dok ga Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim i stavio van snage. Međutim, u ovoj situaciji suspenzija ne bi mogla biti učinkovito rješenje, jer je i sam predsjednik RS-a Milorad Dodik kazao – “Ustavni sud BiH može donijeti bilo kakvu odluku, ali mi imamo Zakon da tu odluku ne primjenjujemo na području RS”.

Dakle, druga opcija koja podrazumijeva da  Christian Schmidt stavi van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH je najrealnija. Eventualna smjena Milorada Dodika bila avantura sa nepoznatim ishodom. Naravno, u slučaju da NATO snage ne zauzmu institucije Republike Srpske. A da li je to realno očekivati?

Kako su Dodik i Čović, potpomognuti dijelom Međunarodne zajednice, koordinisali poteze oko Ustavnog suda BiH: Valerija Galić izbrisala odredbu koja nije ni blokirala rad Suda, da bi HDZ i SNSD, uz podršku NiP-a, postavili identične zahtjeve za rješavanje ustavne krize!

Brišući jednu odredbu svojih Pravila, Ustavni sud BiH, faktički, nije promijenio ništa. Jer, ako su brisanjem člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH sudije iz Republike Srpske onemogućene da blokiraju rad ove institucije, kako je odluka o brisanju donesena bez sudija iz Republike Srpske?

Brisanje “sporne odredbe” Pravila Ustavnog suda BiH inicirala je predsjednica Valerija Galić, koja je bliska HDZ-u BiH. Za svoju akciju dobila je i podršku dijela Međunarodne zajednice s kojom je koordinirala Sevima Sali Terić, registrarka Ustavnog suda BiH. No, u pozadini je, zapravo, usaglašeni plan Milorada Dodika i Dragana Čovića koji na ovaj način namjeravaju riješiti dva ključna pitanja – međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH i imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH.

“Sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuju najmanje trojica sudija koje je izabrao Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i najmanje jedan sudija kog je izabrala Narodna skupština Republike Srpske se odlaže s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati”, piše u izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH.

izbrisana odredba nije blokirala rad Ustavnog suda BiH

Dakle, sudije iz RS-a (ali i iz Federacije) su svojim odsustvom mogle blokirati održavanje najviše jedne sjednice. I to samo na jedan dan. Jer Ustavni sud je mogao novu sjednicu zakazati odmah sutradan i nije bitno “entitetsko” prisustvo sudija. Bitno je samo da bude kvoru.

Evo, još jednostavnije. Da bi plenarna sjednica Ustavnog suda BIH bila održana, mora joj prisustvovati najmanje petero sudija. Federacija daje četvero sudija, Republika Srpska dvoje, dok je troje međunarodnih sudija koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Prema izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH, osim “kvoruma”, bilo je nužno prisustvo troje sudija iz Federacije i jednog sudije iz RS-a. No, ako bi, recimo, sve sudije iz RS-a bojkotovale sjednicu, bilo je dovoljno zakazivanje nove sjednice (čak i istog dana) na kojoj nije bilo nužno prisustvo sudija iz RS-a ili troje sudija iz Federacije. Što znači da brisanje ove odredbe uopće nije deblokiralo rad Ustavnog suda BiH. Stoga se samo nameće pitanje motiva donošenja odluke o brisanju ove odredbe.

Nakon što je Narodna skupština RS usvojila Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji tog entiteta, reagirao je Hrvatski narodni sabor sa Draganom Čovićem na čelu.

“HNS BiH se zalaže za hitno ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta koji podrazumijevaju reformu izbornoga zakonodavstva i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudija i provođenje svih njegovih odluka. HNS BiH poziva na hitno imenovanje nedostajućih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine”, navedeno je u saopćenju Čovićevog HNS-a.

Obratimo pažnju na dva detalja. HNS poziva na “ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta” i “rješavanje pitanja međunarodnih sudija”.

Narodna skupština RS u svojim zaključcima koristi identične riječi i zahtijeva da se “u okviru 14 prioriteta” “hitno treba riješiti pitanje Ustavnog suda BiH i odnosno odlaska stranih sudija”.

Još jedno kratko podsjećanje na ključne događaje. Prvo je NSRS pozvala jedinog sudiju iz RS Zlatka Kneževića da podnese ostavku. Onda je Valerija Galić, predsjednica Ustavnog suda BiH koja je bliska HDZ-u, donijela odluku o brisanju jedne odredbe Pravila koja, suštinski, ne mijenja ništa. Nakon toga NSRS (Milorad Dodik) donosi Zakon kojim suspenduje odluke Ustavnog suda BiH na području RS i traži protjerivanje stranih sudija, pozivajući se na 14 prioriteta na bh. putu ka EU. Potom HNS (Dragan Čović) saopćava da je nužno riješiti pitanje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH.

Istina, HDZ dodaje još jedan zahtjev – imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Sličan stav je, odmah po izbijanju krize izazvane brisanjem “sporne” odredbe Pravila Ustavnog suda BiH, saopćila je stranka Elmedina Konakovića Narod i Pravda.

“Pozivamo su sve političke aktere da omoguće nesmetano funkcioniranje Ustavnog suda BiH kao i popunu svih upražnjenih mjesta u ovoj instituciji koja je od vitalnog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, njegova uloga, sastav i ovlast jasno su propisane Dejtonskim mirovnim sporazumom i ova institucija obavlja vitalnu funkciju za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo”, navedeno je u saopćenju NiP-a.

Predsjednik NiP-a Elmedin Konaković se već otvoreno zalagao imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Marin Vukoja je kadar HDZ-a BiH.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...