Sedamnaest dana je trebalo Nerminu Nikšiću, Elmedinu Konakoviću, Edinu Forti, Semiru Efendiću, Nerminu Ogreševiću, Elzini Pirić, Damiru Marjanoviću i Fuadu Kasumoviću da odustanu od NATO integracija Bosne i Hercegovine.
“Jer sve ono”, objasnit će na konferenciji za medije predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić, “o čemu smo danima govorili sadrži priču euroatlantskih”.
Uslijedila je kratka stanka. Iz usta Nermina Nikšića je izašao neartikulisani glas kojeg u arapskom jeziku zovu “hemze”. Onda je nastavio:”Evropskih integracija. Atlantske smo, evo, objasno je predsjednik Dodik”.
To što je 29. novembra ove godine kazalo devet predsjednika (osmorka plus HDZ) više ne vrijedi. Jer samo je jedan “predsjednik Dodik”.
Slika 1: Sporazum osmorke i HDZ-a
“Smijernice, načela i ciljevi u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti za razdoblje 2022.-2026. godinu”, naslovljeno je prvo poglavlje Sporazuma kojeg su 29. novembra ove godine potpisali lideri stranaka osmorke i HDZ-a BiH.
Tačka broj 1. je nazvana . “EUROATLANTSKE INTEGRACIJE”
Sporazum osmorke i HDZ-a BiH, 29.11. 2022.
Slika broj 2: Sporazum osmorke, HDZ-a i SNSD-a
“Smjernice, načela i ciljevi u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti na nivou BiH za period 2022.-2026. godinu”, glasi naslov prvog poglavlja Sporazuma kojeg su 15. decembra potpisali lideri Nermin Nikšić, Milorad Dodik i Dragan Čović.
Tačka broj 1 je nazvana: EVROPSKE INTEGRACIJE
Sporazum devetorke (osmorka plus HDZ) sa SNSD-om, 15.12.2022.
Zbog čega su nestale “atlantske” integracije, Nermin Nikšić nije stigao objasniti. Samo je rekao – “objasnio je predsjednik Dodik”.
Slika broj 3: Promjena Ustava BiH i FBiH
“Potpisnici ovog sporazuma (devetorka i SNSD) opredjeljeni su za:
a) hitno provesti, a najkasnije u roku od šest (6) mjeseci od uspostave vlasti na svim nivoima, ograničene promjene Ustava BiH i usvojiti izmjene i dopune Izbornog zakona BiH saglasno odluci Ustavnog suda BiH i presudama Evropskog suda za ljudska prava. Ova mjera uključuje reformu koja će zaštititi kolektivna prava i individualna prava saglasno Ustavu BiH i odluci Ustavnog suda BiH, te u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava (Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i domovi naroda)”, piše u Sporazumu SNSD-a, HDZ-a i SDP-a.
Obratite pažnju na ovo – “odluci Ustavnog suda BiH“. U pitanju je, dakle, jednina, što znači da su potpisnici sporazuma mislili na samo jednu presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na izborno zakonodavstvo. A Ustavni sud BiH je glede izbornog zakonodavstva donio dvije presude. Prva je donesena po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i ona se odnosi na izbor (pot)predsjednika Federacije BiH i Republike Srpske (uvođenje ostalih u pravo). Druga presuda Ustavnog suda BiH je ona koja je donesena po zahtjevu Bože Ljubića i ona se odnosi na popunjavanje Doma naroda FBiH.
Sada obratite pažnju na posljednje dvije riječi u zagradi. Tamo piše “domovi naroda”. To znači da su lideri SDP-a, HDZ-a i SNSD-a usaglasili provednu JEDNE presude Ustavnog suda BiH koja se odnosi na domove naroda, a to je presuda donesena po zahtjevu – Bože Ljubića. Prioritet osmorke, HDZ-a i SNSD-a će biti provedba presude Ljubić. Bez provedbe presude Komšić.
Slika broj 4: Transparentne investicije
“Stranke iz ovog sporazuma obavezuju se na transparentno informisanje o investicijama”, glasi stav d., tačke 3 Sporazuma osmorke, SNSD-a i HDZ-a BiH.
Šta tačno znači “transparentno informisanje o investicijama”? Da li “informisanje o investicijama” znači samo formalno “upoznavanje o investicijama” i zaobilaženje procedura prilikom donošenja potrebnih odluka? Vjerovatno i na ovo pitanje odgovor zna samo “predsjednik Dodik”.
I, za kraj, umjesto novih slika, jedan video. Nermin Nikšić u ulozi komičara.
Kantonalni tužilac koji za sebe voli reći da je krajiški Eliot Nes odlučio je te decembarske noći “biti uz svoje sugrađane iz Bihaća”. Došao je pred Biru, napravio jedan selfi sa onima koji su blokirali ulaz u taj objekat kako državne vlasti ne bi mogle smjestiti migrante da tu prezime.
tužilac Adnan Tulić podržao blokadu Bire
“Podrška svim građanima u legitimnoj i legalnoj borbi za naš grad”, napisao je na društvenim mrežama kantonalni tužilac Adnan Tulić.
Kasnije će, objašnjavajući za Istragu svoj postupak, reći da bi novinari, umjesto što propituju njegov boravak na kapiji Bire, trebali da se pozabave “organiziranim kriminalom koji stoji iza migranata, iznajmljivanja Bire i involviranosti policije”.
Dok je Adnan Tulić podržavao svoje sugrađane u blokadama, državni tužioci su se bavili istraživanjem organizovane kriminalne grupe koja je organizirala ilegalno prebacivanje migranata. Među dvadesetak osumnjičenih bilo je i nekoliko bihaćkih policajaca, a “organizovanu kriminalnu grupu” predvodio je Ahmed Ifkhar, Pakistanac koji od jula 2018. godine boravi na podrušju Bihaća. On je, sumnjaju istražitelji, u borbi da preuzme i zadrži vlast na području Bihaća djelovao “na posebno bezobziran načun” organizovao kriminalnu grupu koju je naoružavao. U sukobu za prevlast u noći koja je dijelila septembar od oktobra prošle godine ubijena su dva migranta. No, kada je Granična policija BiH 9.12. pokrenula akciju Lipa, Ahmed Ikfhar je “misteriozno nestao”. I nisu to prvi misteriozni nestanci tokom operacija Granične policije BiH kojom rukovodi HDZ-ov kadar Zoran Galić.
Zoran Galić, ravnatelj Granične policije i kadar HDZ-a BiH
Novembar je 2019. godine. Organizirajući ilegalno prebacivanje migranata na teritoriju BiH hrvatski policajci Zoran Melkić i Ivan Dostan zalutali su na teritoriju BiH.
“Došli smo na kavu”, reći hrvatski policajci nakon što su ih 8. novembra, pred ponoć, u mjestu Rujnica, u pograničnom dijelu općine Cazin, zaustavili pripadnici Granične policije BiH.
Zabilješka pripadnika MUP-a USK
Prethodno su se dvojica hrvatskih državljana svojim BMW-om X5 nekoliko puta provezli kroz selo, a primijetili su ih i pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona koji su te noći zabilježili da se crni BMW, gospićkih tablica GS 548 DE, na teritoriji BiH pojavio u trenutku kada su i oni, u Rujnici uočili grupu od oko 250 migranata. No, prije nego su pripadnici MUP-a USK uspjeli da zaustave taj automobil, reagirali su bh. graničari. Ali njima uopće nije bilo sumnjivo pristustvo hrvatske policije na teritoriji BiH pa su ih pustili.
Zvanični podaci ne postoje, ali na osovu zabilješki MUP-a USK-a najmanje tri hiljade migranta je protekle četiri godine ilegalno iz Hrvatske prebačeno na teritoriju BiH. Prethodno su ih hrvatski policajci fizički zlostavljali što je dokumentovalo nekoliko nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima.
Kada su čelnici MUP-a iz Bihaća tražili dodatne informacije od Granične policije BiH te ih upozoravali na operacije hrvatskih kolega, saradnici Zorana Galića su negirali umiješanost policajaca iz EU.
“BiH se u ožujku 2002. ratificirala sporazum Vijeća ministara i Hrvatske o suradnji u oblasti prihvata osoba koje su nezakonito prešli bilo iz BiH u Hrvatsku ili obratno. Jasno da se BiH obavezala da bez formalnih procedura prihvati sve te državljane koji su nezakonito prešli u Hrvatsku”, kazao je u avgustu prošle godine Svevlad Hofman, savjetnik direktora Granične policije BiH.
Bez ikakvih procedura, hrvatski su policajci, recimo, u noći 26. marta prošle godine na teritoriju BiH ubacili petnaest migranta koje su, prethodno, preuzeli kolega iz Slovenije, još jedne članice Evropske unije. Naime, noć prije prebacivanja u BiH, na području Policijske uprave Novo Mesto uhvaćena je grupa migranata koji su iz Hrvatske ilegalno pokušali preći u Sloveniju. Među njima je bio i Pakistanac koji se predstavio kao Mukhtar Ahmat. Nakon hapšenja, slovenačka policija mu je izdala rješenje o jednodnevnom zadržavanju broj 2253-6/2020/8 od 25. marta 2020. godine.
“Osoba je ilegalno pristupila državnoj granici između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i potrebno ga je izručiti inostranim sigurnosnim organima”, navedeno je, pred ostalog u rješenju slovenačke policije izdatom na ime Mukhtar Ahmat iz Pakistana.
Slovenci su, potom, predali Mukhtara hrvatskoj policiji. No, nekoliko sati kasnije, on je završio na teritoriji BiH. I to bez ikakvih dokaza da je vraćen bh. sigurnosnim agencijama. No, osim što dopušta da hrvatske vlasti ilegalno migrante prebacuju na teritoriju BiH, Granična policija BiH ulestvuje i u “čuvanju” Hrvatske teritorije. Potražite li u arhivi saopćenja Granične policije BiH uvjerit ćete se da je osnovni zadatak te državne policijske agencije kojom rukovodi kadar HDZ-a sprječavanje migranata da uđu na teritoriju Republike Hrvatske.
“Spriječen ilegalan prelazak 50 migranata iz BiH u Hrvatsku”, saopćeno je u maju 2020. godine.
“Granična policija BiH spriječila 87 migranta da ilegalno pređu u Hrvatsku”, glasilo je saopćenje Granične policije izdato tri dana kasnije.
“Granični policajci spriječili 183 ilegalna prelaska granice: Tri osobe htjele u BiH, ostali u Hrvatsku”, piše u priopćenju od 8. avgusta 2020. godine.
Kako bi što bolje odgovorili zadatku iz Zagreba, Vlada Republike Hrvatske je opremala Graničnu policiju BiH.
“Vlada Republike Hrvatske na 206. sjednici donijela je odluku o doniranju pet termovizijskih kamera i 198 kompleta policijske opreme za opremanje policijskih snaga Bosne i Hercegovine. Vlada Andreja Plenkovića šalje pomoć ministarstvima unutrašnjih poslova tri kantona, i to Hercegovačko-neretvanskom, Zapadnohercegovačkom, kao i Livanjskom”, objavljeno je u februaru prošle godine.
Donirana oprema je, uglavnom, raspoređena duž granice između BiH i Hrvatske gdje su bh. graničari sprječavali migrante da napuste teritoriju BiH i uđu u Evropsku uniju.
Uporedo sa operacijom ojačavanja zapadne granice BiH, slabljena je istočna granica, preko koje su migranti iz Srbije ulazili na toritoriju Bosne i Hercegovine.
“Predsjedavajući BiH Predsjedništva Milorad Dodik odbio je prijedlog da se na istočnoj granici BiH prema Srbiji rasporede pripadnici Oružanih snaga BiH i europske policijske agencije za sigurnost granica Frontexa, nakon što je posljednjih dana značajno pojačan priljev migranata, a kriza u Unsko-sanskoj županiji s migrantima prijeti eskalacijom”, izvijestila je hrvatska novinska agencija HINA 11. juna 2019. godine.
I mjesecima kasnije Milorad Dodik je ponavljao iste stavove. Frontexu i pripadnicima Oružanih snaga BiH nikad nije dopušteno da stanu na granicu između BiH i Srbije. Ali umjesto njih, Dodik je, u saradnji sa Graničnom policijom BiH i kolegama iz HDZ-a organiirao da se u oktobru prošle godine na srbijansko-bosansku granicu, kao ispomoć, pošalju pripadnici Žandarmerije MUP-a Republike Srpske.
Do momenta angažmana Žandarmerije, mjesečni prosjek novoregistriranih migranata u BiH bio je 2300. Nakon što se SIPA povukla sa granice između BiH i Srbije, a Žandarmerija postala partner Granične policije BiH mjesečni prosjek registrovanih migranata se tada popeo na 3885. Te 2019. godine na teritoriji biH je registrovano ukupono oko 27 hiljada migranata. Granična policija je te godine, formalno-pravno, Službi za poslove sa strancima predala svega njih oko hiljadu. Dakle, svi ostali su iz Srbije (i znatno manje iz Crne Gore) neometano ušli na teritoriju BiH. No, vratimo se nakratko i u 2018. godinu.
Fatemah Sadatnejad rođena je u Iranu. Zvanično, s bratom Hosseinom kao turista je krenula u Srbiju. Na beogradski aerodrom, redovnim letom iz Teherana, stigla je 27. avgusta 2018. godine
Iranka Fatemah Sadatnejad kao migrant u Zvorniku
„Odsjeli smo u Hotelu Royal. Jedan dan smo obilazili Beograd“, ispričala je Fatemah pola sata nakon što je ilegalno prešla na teritoriju BiH.
Iranka Fatemah Sadatnejad kao turista u Beogradu
Manje od 48 sati trebalo je njoj i trojici prijatelja iz Irana da od beogradskih turista postanu ilegalni migranti u BiH. Te 2018. godine na teritoriji BIH bilo je registrirano preko 2000 migranata iz Irana. Svi su legalno došli do Beograda koji je, prethodno, ukinuo vize državljanima Irana te uveo direktnu avio liniju Beograd-Teheran. Nakon pritiska iz EU, Srbija je, ipak, obnovila vizni režim sa Iranom.
No, vlasti Srbije nastavile su neometano ubacivati migrante na teritoriju BiH što je u septembru 2020. godine dokumentovala i novinarka Žurnala Azra Omerović. A nakon što srbijanski policajci migrante ilegalno prebace na teritoriju BiH, pripadnici MUP-a Republike Srpske ih prevoze na teritoriju Federacije BiH.
MUP RS migrante prebacuje na terotoriju USK
Zbog toga je MUP USK u avgustu pokrenuo akciju “vraćanja” migranata na teritoriju Republike Srpske. No, konkretnih rezultata te akcije nije bilo.
Osnivač A-SDA Rifat Hozanović na godišnjic Islamske revolucije u Teheranu
Sve je samo ostalo na političkom prepucavanju, a vlasti USK-a predvođene proiranskom partijom A-SDA u USK su izazvale i dodatnu krizu s migrantima. Onu humanitarnu. Migranti danima spavaju na otvorenom. Vlasti USK, krijući se iza građana, ne dopuštaju državnim vlastima da migrante prebace u Biru, ispred koje je “stražario” i kantonalni tužilac Adnan Tulić čiji je posao – provedba zakona.
Bosna i Hercegovina nikada neće postati članica EU! To je istina koju treba pogledati u oči i na osnovu nje praviti planove za budućnost BiH. Decenijama će se voditi debata oko toga šta je najvažniji uzrok propasti EU perspektive BiH, ali neosporno je da puno veću krivicu snosi Brisel nego sama Bosna i Hercegovina-posebno probosanske političke snage. Može se slobodno reći da je BiH žrtva islamofobije koja vlada u najmoćnijim krugovima u EU, i odluke Angele Merkel da Balkan uredi u saradnji s Moskvom u sklopu dugoročnog savezništva Njemačke političke elite sa Vladimirom Putinom. Crna Gora i Srbija su dolaskom Merkel preskočile BiH u vozu ka EU. Na samom začelju su ostale četiri zemlje sa značajnim procentom muslimana ili većinski muslimanskim stanovništvom. Ono što razlikuje BiH od Makedonije, Albanije i Kosova je činjenica da je gotovo potpuno okružena neprijateljski nastrojenim državama i da nije članica NATO, niti ima jake NATO snage na svom teritoriju – što je slučaj sa Kosovom. Dakle, pozicija BiH je teža i izazovnija od bilo koje druge države u regionu i na osnovu toga valja praviti planove za budućnost.
Za razliku od ranih devedesetih prošlog vijeka, BiH danas ima značajne vojne sposobnosti u vidu Oružanih snaga BiH, kao i ozbiljan domaći kapacitet u namjenskoj industriji. Nadalje, izuzetno mali procenat probosanski orijentisanih građana ima iluzije o prirodi namjera susjednih država. Uprkos činjenici da susjedne države imaju značajan uticaj na glavne medije u BiH, od šezdesetak posto građana koji su primarno lojalni Bosni i Hercegovini, većina je prema istraživanjima spremna da opet brani BiH u slučaju agresije. Dakle, kapacitet i volja za odbranu države su prisutniji nego kobne 1992. godine.
Budućnost BiH treba graditi bez straha od potencijalne propasti države zbog nestanka EU perspektive. Dugo se u javnom narativu mogla čuti tvrdnja da BiH kroz istoriju nikad nije opstajala kao nezavisna jedinka i da joj treba neki natkrovljujući državni ili multinacionalni kišobran. Istina je da je BiH bila dio Vizantije, Bugarske, Osmanskog carstva, Austrougarske i dvije Jugoslavije. Ali u hiljadugodišnoj istoriji je BiH bila i poprilično uspješno kraljevstvo u 14. i 15. vijeku i već je trideset godina članica UN i drugih medjunarodnih organizacija kao nezavisna država.
Historicistički argument kako BiH nikad nije bila uspješna kada je ostajala sama – i stoga ne može nikada biti uspješna kao takva – je netačan. Ali čak i da BiH nikad prije nije postojala, a da postojimo mi koji zadnjih trideset godina imamo nezavisnu državu o kojoj imamo svijest i koju smo spremni da branimo, opet bismo mogli da se ugledamo na današnji Izrael koji kao nezavisna država nije postojao preko dvije hiljade godina.
Način na koji je izraelska država napravljena nije od ključne važnosti za ono što mi možemo naučiti i primjeniti na sopstvenu budućnost, iako ga ne treba zanemariti kao dokaz da se države mogu praviti i održati silom. Naime, nas primarno treba da zanima kako je Izrael uspio da opstane okružen izuzetno neprijateljski nastrojenim susjedima? Fokus na vojnu moć, jak kapitalistički sistem uz otvorenu ekonomiju, integracija dijaspore u društvo i odnos sa SAD su ono što BiH treba da prepiše od Izraela. Naša elita konačno treba da shvati da medjunarodno pravo, koje je neosporno na našoj strani, ne znači ništa ako nema sile koja ga garantuje. Probosanska elita treba da shvati da sigurnost BiH više nikada ne smije da primarno ovisi o stranom faktoru, i post-EU period BiH istorije treba da bude vrijeme razvoja dodatnih vojnih kapaciteta, uz integraciju u NATO pakt kada to bude moguće. Iluzije o integraciji u EU su danas jednako opasne kao što su bile opasne iluzije o radničkoj klasi koja neće dozvoliti nacionalističke genocidne pohode devedesetih, a čije smo krajnje domete mogli vidjeti u srazu golorukih i dobronamjernih demonstranata sa SDS-ovim u Sarajevu snajperima u aprilu 1992. godine. Tolerancija koja je od Kulina Bana krasila našu kulturu je snaga samo u onoj mjeri u kojoj je štiti oružana sila koja joj je predana.
Apeli na civilizacijske, posebno europske, vrijednosti treba da postanu dio naše komunikacijske strategije, nikako nešto što smatramo glavnim adutom za odbranu države. Gorka istina je da živimo na kontinentu koji je kroz istoriju progonio i protjerivao nehrišćanske narode. Od juga Španije, preko Holokausta, pa do Srebrenice se formiralo iskustvo nehrišćanskih naroda u Europi. To što današnja europska liberalno-demokratska društva tolerišu milione radnika iz islamskog svijeta ne znači da EU želi kao člana državu u kojoj muslimani imaju presudan uticaj na donošenje odluka. Prava mjera odnosa liberalne Europe prema muslimanima jeste činjenica da nikada niti jedan musliman ili muslimanka nisu imali bitnu izvršnu funkciju u EU birokratskoj mašineriji. Makron nam je napravio veliku uslugu zaustavljajući neiskreni proces integracije država europskih muslimana u EU, posebno to važi za BiH koja je objektivno jedina sigurnosno ugrožena. Bošnjaci, i oni koji nisu Bošnjaci a osjećaju lojalnost prema BiH, imaju šansu da u idućih nekoliko godina otklone sumnje o sopstvenom opstanku preuzimajući odgovornost za svoju budućnost. Ako se desi da nekada u bliskoj budućnosti u ključnim državama EU – posebno Njemačkoj i Francuskoj – na vlast dođu simpatizeri neofašizma ili neostaljnizima, biće kasno da se od BIH napravi tvrdi orah po uzoru na Izrael. Imajući u vidu trenutne (čak i demografske) trendove koji idu u korist probosanskih snaga, sve je do političke elite koja donosi odluke o BiH. Za tridesetak godina bismo mogli imati normalnu i uspješnu državu u kojoj demokratska većina nije taocem želje demografske manjine. Zašto da ne radimo na tome da 2043. vratimo republikansko uredjenje BiH? Taj cilj je dostižan ako se u političkoj i društvenoj eliti napravi koncenzus oko toga!
Nema svaki narod kapacitet da izbori i zaštiti sopstvenu državu. Naroda je najmanje tri puta više nego nezavisnih država i mi ako budemo nastavili da se fokusiramo na politiku na nivou kantona i da sav svoj politički život svodimo na provincijske sukobe oko upravnih i nadzornih odbora, završićemo kao mnogi narodi koji su pokoreni od strane jačeg susjeda i nakon toga asimilacijom uništeni. Imati državu zahtijeva stalnu budnost, to je zadatak buduće generacije donosilaca odluka u ime BiH.
Osluškujući sudbinu Ureda visokog predstavnika (OHR) i njegove moguće pretvorbe u Ured specijalnog predstavnika EU (EUSR), nije moguće zaobići nekoliko tema koje se, u vezi sa mogućim razvojem događaja, same nameću, i naravno, posljedica koje iz toga mogu proisteći.
Da li je Anex 4 legitiman ustavni akt?
Nekoliko nespornih činjenica se često ističe u objašnjavanju pravne prirode Annex-a 4:
S obzirom da je donešen u okviru mirovnog ugovora, Annex 4 je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga;
Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet;
Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku;
Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama;
Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog čišćenja“, koje je provedeno tokom rata, prevela u ustavno stanje;
U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali nelegitimni subjekati (sa izuzetkom RBiH), u suštini predstavnici pobunjenih grupa, integriranih pretežno na osnovu etničke pripadnosti.
Kako je prihvaćen Mirovni sporazum?
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske nacionalnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je prihvatio Mirovni sporazum pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), proglasio Ustav BiH važećim pod uslovom da se Daytonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom. Ne upuštajući se u ocjenu validnosti ovog Ustavnog zakona zbog nedostatka većine koja je, prema Ustavu RBiH, bila neophodna, može se utvrditi da je Annex 4 uslovnoprihvaćen. Dakle, on važi pod suspenzivnim uslovom, da se provede dejtonski ustavni model na ugovoreni način. Pored ovog Ustavnog zakona, 11. 12. 1995. godine, Ustavotvorna skupština FBiH je usvojila Odluku o prihvatanju sporazuma o oživotvorenju FBiH, zaključenog u Daytonu 9. 11. 1995. (Sl. Novine FBiH broj 8/95). U članu II/A te Odluke – „Prenos odgovornosti na Federaciju“ pod tačkom 3. se navodi: „Vlada Republike zadržaće one funkcije koje joj omogućuju da funkcionira kao vlada međunarodno priznate države BiH. Sve druge civilne funkcije Vlade Republike prenijeće se na Vladu Federacije u roku od mjesec dana nakon usvajanja ovih zakonskih prijedloga…“ Ova činjenica je značajna u odgovoru na pitanje ko bi mogao biti pravni sljednik RBiH ali to je jedna sasvim druga tema.
Način na koji je stupio na snagu Aneks 4, (dakle, međunarodni sporazum) kao Ustav BiH, je posebno interesantan sa ustavno-pravnog stanovišta. Naime, potpisivanjem Annex-a 4, do tada važeći Ustav RBiH, je promijenjen i zamijenjenkako je doslovno navedeno u članu XII/1 Annex-a 4. Strane potpisnice Annex-a 4 – RBiH, FBiH i RS, odobravaju tekst Ustava umjesto da, koristeći se Ustavom RBiH utvrđenom procedurom za njegovu izmjenu, usvoje novi ili da postojeći Ustav RBiH mijenjaju amandmanima. Sasvim je drugo i vrlo sporno pitanje aktivne legitimacije potpisnika Annex-a 4 tj da li su potpisnici uopće bili ovlašteni da potpisuju takvu vrstu ugovora.
Tumačenje i primjena
Istina, ovaj i ovakav Annex 4 kao ni cijeli Mirovni sporazum i nije najgori sporazum koji se mogao dobiti, ali njegovo provođenje ga je pretvorilo u nešto što BiH i njene građane i narode drži u mraku dugih 13 godina. Pojedini dijelovi ovog sporazuma promoviraju najbolje vrijednosti tzv. „zapadne demokratije“ i to posebno anglosaksonske pravno-demokratske vrijednosti – promovira demokratiju, slobodne izbore, vladavinu prava, jedinstveno tržište, garantuje visoki nivo zaštite ljudskih prava, uvodi opća načela međunarodnog prava… Ova lista ovdje ne bi bila i iscrpljena ali je svakako dovoljna da se svaki pojedinac osvrne oko sebe i shvati u kojoj mjeri su ovi temeljni principi BH društva zaista tumačeni i primijenjeni.
Istorija tumačenja i primjene Mirovnog sporazuma od strane lokalnih kočničara je primjer kako i ono malo dobrih rješenja iz Annexa 4 može da bude upropašteno, a posmatran dugoročno, trenutni ustavni sistem BiH, niti u normativnom, a niti u pogledu prakse u primjeni i tumačenju nekih njegovih odredbi, ne pruža mogućnosti za daljnji društveni napredak. Problemi u primjeni se mogu svesti na nerazumijevanje temeljnih ustavnih principa i njihovo pravilno vrednovanje; nedostatak političke volje u prihvatanju zajedničkih ustavnih vrijednosti i pogrešna praksa u primjeni ustavnih odredbi.
Premda strukture vlasti, kako su uspostavljene Annex-om 4 imaju ambiciju da stvore sliku demokratskog pluralizma, prije bi se moglo reći da se radi o etničkom pluralizmu koji je lišen punog značenja riječi demokratija. On, naime, proizvodi blokade u radu institucija i institucionalizira strah od drugih, kao što konstantno homogenizira etničke grupe. To rezultira stavljanjem životnih potreba građana u drugi plan. Neki nesumnjivi pomaci, koji su zabilježeni djelovanjem međunarodne zajednice i Ustavnog suda BiH u tumačenju i primjeni Annexa 4 i uspostavi neophodnih institucija za funkcioniranje pravnog sistema BiH, također su najčešće počivali na traženju kompromisnih rješenja čiji je kvalitet, samim tim, bio više nego upitan.
Šta i kako dalje?
Prije definitivne pretvorbe OHR-a u EUSR neophodno je napraviti pravnu inventuru ispunjenja Mirovnog sporazuma, posebno Annex-a 4. Pri tome je dovoljno držati se najprostijeg, jezičkog tumačenja. Dovoljno je podsjetiti na nekoliko značajnih propusta u provedbi: ciljano katastrofalna provedba Annex-a 7 (povratak izbjeglica) čime bi se pojam entitetskog glasanja relativizirao, neprovođenje Annex-a 9 o formiranju zajedničkih korporacija, etnički sastav i način odlučivanja u Vijeću ministara, nepostojanje jedinstvenog bh. tržišta, diskriminatoran izborni sistem, nefunkcioniranje vladavine prava, kršenje prinicipa državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine…
Pored ovoga, ali i neovisno o prethodnom, ostaje i (politički naivno) pitanje zašto nije pokrenut postupak predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraženo da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? …ili povrede ius cogens (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora)? Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi BiH protiv SRJ i presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude iako su često eksploatisane u druge, prije svega, političke svrhe.
Međutim, pošto često pravom dominira politika, i ukoliko se, i pored svega rečenog želi biti politički pragmatičan, moguće je, uz političku saglasnost u PS BiH primijeniti procedure koje bi Annex-u 4 dale nespornu ustavnu snagu. Međutim, to podrazumijeva teški proces razgovora i pregovora, popuštanja i pristajanja na kompromise koji ne bi bili na štetu Annex-a 4 i koje i ne bi bilo tako teško postići kada bi se temeljili na principijelnim i argumentovanim stavovima u zajedničkom interesu građana i naroda, a ne na proizvodnji straha od drugih radi postizanja što boljih izbornih rezultata. Jedan takav proces bi podrazumijevao aktivnu ulogu PS BiH koja na kraju i mora donijeti odluku. Koja pitanja bi kratkoročno morala biti predmet rasprava? Osnovno pitanje bi trebalo biti isto pitanje koje je bilo povod za aprilski paket ustavnih promjena – ukidanje diskriminacije u tekstu Annex-a 4. Drugo i posljednje pitanje u prvoj, predizbornoj fazi, ovog dugotrajnog procesa bi moralo biti ono oko čega se svi (bar deklaratorno) slažu – deblokiranje procesa integracija u EU i NATO što mora uključiti i deblokiranje sistema odlučivanja u PS BiH. Prema relevantnim pokazateljima, za proteklih 11 godina u PS BiH je usvojeno oko 280 zakona, a oko 260 ih je blokirano tzv. entitetskim glasanjem, a samo četiri zakona su „zaustavljena“ u Domu naroda PSBiH od kojih samo dva trajno zbog pozivanja na vitalni nacionalni interes. Međutim, ako se istinski želi deblokirati proces odlučivanja o uslovima koje nameće EU, a koji su prihvaćeni Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, onda je neophodno ukinuti blokade u vidu entitetskog glasanja i vitalnog nacionalnog interesa za odluke koji se donose u procesu integracija sa EU i NATO jer interes države je iznad interesa bilo kog naroda ili entiteta. U suprotnom, sa ovim tempom usvajanja zakona u PS BiH, članstvo u EU i NATO teško da bi dočekali naši praunuci. Međutim, kao neka vrsta kompenzacije za deblokadu ovog procesa koji je dirigovan izvana – uslovima koje postavlja EU, a ne niti ova niti ona politička ili nacionalna grupacija, za neka unutrašnja pitanja bi bilo moguće „pojačati“ zaštitu vitalnog nacionalnog interesa evenutalnim ukidanjem suspenzivnog i uvođenjem trajnog veta kako bi se osigurala ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i Ostalih. Ukoliko ni ovakav minimalni kompromis ne bude moguć, onda će jako teško biti optimista ovih godina u Bosni i Hercegovini.
(tekst Farisa Vehabovića, danas sudije Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, objavljen je 16.12.2008. u Oslobođenju)
“Hrabrošću pobijedimo strah”, reći će Denis Bećirović šetajući prošlog vikenda pored Begove džamije u centru Sarajeva i predstavljajući sebe kao idealnog kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.
Dva dana kasnije, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je u Karićima kod Vareša govorio o hrabrosti koja je potrebna budućim liderima Bošnjaka.
“Svako vrijeme ima svoj izazov. I mi kao narod imamo naš izazov. Moramo znati kuda idemo, moramo znati za kim idemo, moramo poznavati onoga koji staje ispred nas, moramo znati kakav je čovjek, moramo znati u šta vjeruje, je li hrabar, moramo znati hoće li nas ostaviti kad bude teško”, kazao je reis Kavazović.
No, u opisu budućeg lidera kojeg je priželjkivao reis Kavazović Denis Bećirović nije prepoznao sebe. Naprotiv. Ustvrdio je da je “kandidat koji je hrabar” i koji “neće ostaviti kada bude teško”, zapravo, njegov protukandidat Bakir Izetbegović.
Prvu politički bombu na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini odlučio je baciti najpočasniji gost Zukorlićeve Islamske zajednice u Srbiji. Elmedin Konaković je dijelio stajalište sa Denisom Bećirovićem, inače magistrom Informbiroa u sjeveroistočnoj Bosni i doktorom Rijaseta. I Elmedin Konaković u Kavazovićevom opisu ne prepoznaje sebe ili Denisa Bećirovića kao “prečasnog ili prehrabrog” lidera koji “izdati ne zna”, već je, slušajući reisov govor sa dovišta Karići, zamislio sliku Bakira Izetbegovića, kojim je, ako ćemo pravo, i opsjednut. Ali, opet je, za razliku od SDP-ovaca, bio mudar da ne napiše ime stranke koju favorizuje Islamska zajdnica.
“Favoriziranje jedne političke opcije od strane institucije kakva je Islamska zajednica, koja je od iznimnog značaja za Bosnu i bošnjački narod, brinemo da može dovesti do narušavanja njenog integriteta i dostignutog povjerenja”, napisao je Konaković, optužujući reisa Kavazovića da je rečenicom da želi “hrabrog bošnjačkog lidera koji izdati ne zna” podržao – Bakira Izetbegovića.
U Bećirovićevom SDP-u su sačekali da sve “prenoći”. Pa su, onda, odlučili napisati, logično, otvoreno pismo, naslovivši ga kao “ljetne aktivnosti u akciji spašavanja “vojnika” Bakira”. I predsjednik SDP-a, dakle, Denisa Bećirovića ne vidi kao hrabrog kandidata koji izdati ne zna. Pa, tako, reisu Kavazoviću spočitava da je podržao Bakira Izetbegovića podržavši – prebrojavanje.
Evo, šta je kazao reis Kavazović u vezi sa prebrojavanjem.
“Ovih dana čujem glasove koji kažu što nas to prebrojavaju.Želim vam ovdje sasvim iskreno kazati, da se nismo prebrojavali onda kada je to trebalo, ovo mjesto bi bilo u nečijim tuđim rukama, danas ne bismo bili ovdje. Hoću da vam kažem, jašta nego ćemo se prebrojavati. Želimo to uraditi radi naše djece. Moramo znati da su dolazili po našu djecu, mnoga od naše djece više nisu među nama. Naših očeva, majki, sestara, braće, djece. Tamo gdje se nismo prebrojavali, njih više ne brojimo, ne možemo ih brojati, nema ih više. Zato, pamet u glavu. Oni imaju svoju priču, a mi našu priču, našu bosansku priču, našu muslimansku priču. Želimo današa djeca rastu slobodno, želimo da naša djeca budu muslimani. Želimo da naša djeca u ovoj zemlji žive dostojanstveno, da im niko ne prijeti”, kazao je Kavazović.
Nikšić baš u ovom dijelu vidi problem, pa piše reisu sljedeće:”Da li onda podržavate prebrojavanje na dobre i loše ljude i kako ćemo odlučiti ko spada u koju kategoriju? Kada kažete „Oni imaju svoju priču, a mi našu priču. Našu bosansku priču, našu muslimansku priču“ volio bih znati ko su Vam „oni“? Spadaju li među „njih“ npr. Bogić Bogićević, ili članovi ratnog predsjedništva Bosne i Hercegivine Mirko Pejanović, Ivo Komšić, Tanja Ljujić Mijatović, pokojni Jovan Divjak, Stjepan Šiber ili Ivica Osim? U priču koju Vi pričate, oni se ne uklapaju. Ne uklapaju se u tu priču ni Dragan Vikić, ni zlatni ljiljani Slaviša Šućur i Zoran Perić, niti Sergej Barbarez, Vlatko Glavaš, Dejan Malinović, Vladimir Vranješ ili Lana Pudar, ali ni Vojin Mijatović, Lana Prlić, Ivan Boban i mnogi drugi”.
Ako pažljivije pročitate imena iz Nikšićevog pisma primijetit ćete da da jedno ime nedostaje – ime aktualnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Zaobilaženjem Željka Komšića, SDP, zapravo, potvrđuje HDZ-ovu tezu da je Islamska zajednica odigrala presudnu ulogu u njegovom izboru za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Jer ne može se drugačije zaključiti kada se na spisku probosanski orjentiranih i patriotski opredijeljenih Hrvata i Srba nađe Vlatko Glavaš, a njegov stranački šef, koji je ujedno član Predsjedništva BiH, ostane neprimijećen iako je i nosilac zlatnog ljiljana.
Nakon SDP-a na red je došao i zenički gradonačelnik Fuad Kasumović koji je uputio Facebook pismo Islamskoj zajednici.
“Ipak, uvaženi reisu-l-ulema, moram Vas pitati, postoje li kod Vas članovi Zajednice koji su važniji i bolji od drugih. Odnosno, jesu li po Vama pravi članovi Zajednice jedino i isključivo oni koji pripadaju SDA. Ili su oni među jednakim ipak malo jednakiji od drugih. Ako je tako, znači li to da svaka politička stranka treba imati svoju islamsku zajednicu”, napisao je Fuad Kasumović.
Ključna je, dakle, rečenica u kojoj Kasumović pominje mogućnost formiranja drugih islamskih zajednica. Sada ćemo se kratko vratiti u 2006. godinu kada su srbijanske vlasti uspjele napraviti dvije islamske zajednice pod jednim sandžačkim krovom. Beogradski mediji tih su dana snimali krv na glavama podijeljenih sandžačkih muslimana koji su se borili za mihrab Altun Alemove džamije u Novom Pazaru. Jednu je grupu prevodio Muamer Zukorlić, a drugu Adem Zilkić. Ovaj prvi će kasnije izgraditi carstvo i postati Vučićev Ahmed Kadirov, noseći u rukama papirnu kesu na kojoj je pisalo “Narod i Pravda”. Ramzan Kadirov doći će u liku Usame Zukorlića.
Sukob Islamske zajednice i dijela opozicijskih politički partija sigurno će nanijeti štetu i samom reisu Huseinu Kavazoviću koji je zagazio u političko blato. No, reis Kavazović neće na izbore. Konaković, Kasumović, Nikšić i Bećirović hoće. Pa, ipak, zaboravljaju da je njihovo biračko tijelo isključivo tamo gdje je džamija. Zaboravljaju da je hutba medij koji dopire i do ljudi gdje nema struje i Interneta. Medij jači od svih botova. Islamska zajednica možda jeste navijala za Bakira Izetbegovića. Ali napadom na Islamsku zajednicu, opozicija je dala razlog ulemi da radi protiv njih. Podrška nekome ne znači, po automatizmu, rušenje nekoga. Lideri dijela opozicije su krenuli na islamsku zajednicu. Sve do srijede bitka za člana Predsjedništva BiH je bila – 11 na jednoga. Sada je već samo “četvorica protiv dvojice”.
Bila je druga polovina februara 1993. godine kada je Sefer Halilović, tadašnji komandant Armije BiH, prvi put izašao iz Sarajeva na „slobodnu teoritoriju“, u Zenicu gdje sam ja, po ratnom rasporedu, boravio od početka godine. Tih su dana održavani pregovori između zapovjednika Armije BiH i HVO-a, ako se ne varam u Jablanici, pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a. Halilović je nakon toga produžio u Zenicu, gdje je, takav je bio plan, trebao preseliti Istureno komandno mjesto, sa kojeg bi se u nastavku rata rukovodilo i zapovijedalo Armijom BiH. Sa njim je u delegaciji bio portparol Fahrudin Radončić, koji mi je u hotelu „Internacional“ poklonio šteku „plavog Ronhilla“.
Bespuća konvoja za Srebrenicu
Dva su događaja tih dana bila aktuelna na ratnoj, političkoj i međunarodno-diplomatskoj sceni: finalni pregovori u Ženevi o Vance-Owenovom planu (kojeg će nešto kasnije urnisati Radovan Karadžić i Skupština na Palama) i tih dana pokrenuta masovna agresija Vojske Republike Srpske na slobodne teritorije u širem rejonu Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske gdje se nalazilo desetine hiljada ljudi, uglavnom izbjeglica iz drugih okupiranih i poklanih dijelova Podrinja.
I jedno i drugo je dramatično utjecalo na aktivnosti i „protokol“ komandanta Halilovića u Zenici. Evo i kako: iz Hrvatske je tih dana krenuo veliki konvoj sa oružjem i municijom koji je bio namijenjen Drugom korpusu Armije BiH. Tim oružjem, plan je bio takav, opremila bi se armijska jedinica, Prva muslimanska brigada, sastavljena od protjeranih mladića iz Podrinja koja bi bila upućena u probijanje obruča i spašavanje naroda u ugroženim područjima Konjević-Polja i Cerske koja su bila izložena najtežim napadima Vojske RS-a.
Božo Rajić, u to vrijeme ministar odbrane “Herceg Bosne”, zabranio je prolazak “tuzlanskog konvoja” kroz Hercegovinu. Odnosno postavio je ultimatum: oružje će proći kroz “hrvatske teritorije” ukoliko vlast u Sarajevu prihvati da sebi lojalne vojne i policijske snage u kantonima sa hrvatskom većinom, koje je mapirao Vance-Ownov plan, pretpočini Stožeru Hrvatskog Vijeća odbrane. To je obuhvatalo jedinice Armije BiH u Hercegovini, Srednjoj Bosni, Posavini… Isti proces je bio predviđen za jedinice HVO-a u kantonima sa bošnjačkom većinom, bihaćka Krajina, Sarajevo, Zenica, koje bi se stavile pod komandu Armije BiH…
Rekosmo, Vance-Owenov nikada nije bio operatibilan, međutim Rajićev, odnosno „hercegbosanski“ ultimatum je ostao na snazi. Pisao je tih dana Sefer Halilović molećivo pismo Rajiću, upozoravao ga da će biti odgovoran ako bespomoćno, nenaoružano stanovništvo srebreničke enklave padne u nemilost Mladićevih hordi, što će se zacijelo i desiti ako im ne stigne vojna pomoć odakle je to jedino izvodivo – iz Tuzle. Rajićev odgovor bio je cinično hladan i dosljedno bešćutan i morbidan: prvo pretpočinjavanje Armije BiH, pa nakon toga možemo govoriti o konvoju.
Radončiću sam, kad smo se sreli u Zenici, rekao da svakako što prije moram vidjeti njegovog šefa Sefera, a razlog je bio također neodgodivo dramatičan: samo nekoliko dana ranije na ludo hrabar način u Srebrenicu je uspio ući moj kolega, novinar „Slobodne Bosne“Haris Nezirović, prvi i jedini domaći novinar kojem je to uspjelo tokom cijele ratne tragedije tog grada. Nisam imao ideju šta bih tačno tražio od komandanta Armije BiH u vezi sa tim frustrirajućim, nerješivim problemom, osim da on potčinjenim komandantima u Srebrenici prenese da povedu računa o Harisu i eventualno ga evakuiraju, ako se ukaže neka prilika za to.
Ušao sam u kancelariju komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i tamo zatekao cijeli komandni kadar Korpusa koji je ćutke posmatrao i slušao Sefera Halilovića kako nervozno hoda oko stola dok sa nekim razgovara telefonom. „Ali, Tiho, molim te, reci ovim svojim Bobanu, Rajiću bilo kome, organizirat ćemo ako treba, zajedničku pratnju konvoja sve do Tuzle dok ga ne preuzme Željko Knez i Drugi Korpus i podijeli borcima koji idu prema Srebrenici. Nema šanse da oružje završi negdje drugo“, kumio je i preklinjao komandant Halilović nekoga sa druge strane telefonske žice. Kasnije ću saznati da je razgovarao sa Tihomirom Blaškićem, zapovjednikom HVO-a u Srednjoj Bosni. (Dešavalo se to mjesec i pol prije masakra u Ahmićima zbog kojeg će Blaškić biti osuđen u Haagu)
Koliko sam shvatio, blokadu konvoja sa oružjem Božo Rajić i društvo su opravdavali strahom da bi, umjesto u Tuzli, oružje moglo završiti u srednjoj Bosni i poslužiti tamošnjim armijskim jedinicama za obračun sa HVO-om. Saznat ću kasnije da Seferova molba koja je graničila sa samoponiženjem nije imala nikakav efekat, da oružje nije prošlo hercegovačke barikade i kontrole.
UVOD U NAJAVLJENI GENOCID
Saznat ću, također, tih dana da je u Tuzli hapšen majorNešad Šabić, komandant Prve muslimanske brigade, koja je trebala ići u proboj obruča oko Cerske, nakon što je odbio izvršiti naredbu i povesti nenaoružane i neopremljene borce u sigurnu smrt. Evo kako je u svom dnevniku-knjizi ( “Drina ih odnijela”) Azir Šabić, jedan od boraca Prve muslimanske brigade opisao pripreme za odlazak u proboj obruča prema napadnutoj slobodnoj srebreničkoj enklavi.
„Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane, dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja… Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja, jer za ovaj put (kroz neprijateljske teritorije prema Cerskoj, op. S. A.) smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.“
Samo petnaestak dana kasnije, sredinom marta, nakon što je vojska RS-a zauzela Cersku i Konjević-Polje, i nastavila prodirati prema Srebrenici, reagirala je međunarodna zajednica. Prvo je u opkoljeni grad stigao general Philippe Morillon, komandant UNPROFOR-a, i nešto svojom voljom, a malo više pod pritiskom očajnog, preplašenog naroda, svojim prisustvom upozorio Ratka Mladića da obustavi agresiju. Humanitarnom akcijom iz zraka tih je dana je dostavljena dugo očekivana hrana narodu koji je mjesecima strateški izgladnjivan. Potom je Vijeće sigirnosti UN-a Srebrenicu proglasilo zaštićenom zonom. Pregovori na sarajevskom aerodromu između vojnog vrha RS-a i Armije BiH rezultirali su demilitarizacijom snaga 28. divizije Armije BiH u Srebrenici, predajom lokalnom UNPRFOR-u cjelokupnog teškog naoružanja. Uskoro su u grad stigli vojnici nizozemskog bataljona UNPROFOR-a.
Tragedija Srebrenice i genocid nad njenim ljudima, kako ćemo svjedočiti dvije godine kasnije, tog marta 1993. godine nije spriječena, nego je samo odgođena. Užasna sudbina Srebrenice i genocid nad osam hiljada njenih građana se ne prestaje aktuelizirati, niti se na njega prestaje referirati otkako je počela divljačka agresija Rusije na Ukrajinu. U Ukrajini, kao i širom svijeta, političari, mediji, pravnici… prave uglavnom logična i održiva poređenja između ove dvije tragedije. Ta je praksa povlačenja analogija, doživjela svoj vrhunac ovih dana kada su ukrajinske vlasti nakon ruskog povlačenja u gradu Buča zatekle jezive dokaze njihove bestijalnosti, stotine mrtvih civila na ulicama, zgradama, masovnim grobnicama.
OŽIVLJAVANJE SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI
„Buča se sada pridružila Srebrenici, Lidicama, Katinskoj šumi, Osweicimu, Nankingu… i hiljadama drugih mjesta u krvavom atlasu svjetskog barbarstva“, piše New York Times. Tony Birtley, novinar koji je dvije ratne godine proveo u Srebrenici, jedno vrijeme i sa pomenutim mojim kolegom Harisom Nezirovićem, tvrdi da se ukrajinska Buča ne može porediti sa Srebrenicom. „Srbi su imali oružje, Bosanci nisu imali ništa. Buča je pokazala da je Bosna bila napuštena i da nije dobila pomoć – Ukrajina za sada dobiva pomoć“, kazao je Birtley u razgovoru za televiziju N1.
Ali vratimo se onim ratnim događajima iz februara-marta 1993. godine koji su, kako će se kasnije pokazati, determinirali daljnu strašnu sudbinu Srebrenice, jer nakon što je slobodna teritorija tokom agresije VRS-a svedena na uzak gradski pojas, sudbinski su reducirane mogućnosti njene efikasne odbrane. Opskrbne linije, helikopterski letovi Armije BiH, su bile vrlo rizični, pogotovo nakon što je jedan helikopter sa logistikom i vojnicima srušen na nebu iznad opkoljenog grada.
Cijeli svijet, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Evropska unija, uključujući i Njemačku koja je dugo oklijevala da se priključi toj kampanji, sedmicama izvode složene logističke operacije dostavljanja oružja, municije i vojne opreme hrabrim i vještim braniteljima Ukrajine. Susjedna Poljska pretvorena je u džinovsku logističku platformu uz pomoć koje uz sve teškoće i rusku destrukciju u Ukrajinu stiže neophodna vojna oprema, uključujući i najsofisticiranije odbrambene sisteme.
Može li iko u slobodnom, demokratskom svijetu zamisliti situaciju u kojoj bi Poljska prolazak konvoja oružja kroz svoj teritorij uvjetovala nekakvim svojim partikularnim zahtjevima prema Ukrajini, nekim ustupcima koje bi postavljala Volodimiru Zelenskom?! Da li bi se Poljaci ikada pred poviješću mogli opravdati ukoliko bi, primjerice, prolazak konvoja oružja za branitelje Mariupolja, Kijeva ili Harkova uvjetovali nekim sebičnim ultimatumom Kijevu tipa traženja političko-teritorijalnih ustupaka poljskoj manjini u susjednoj zemlji? Šta bi civilizirani svijet ne samo mislio, nego i poduzeo, kada bi Poljska za sebe zadržavala trećinu ili češće polovinu oružja namijenjenog Ukrajini?! A upravo je to redovno tokom srbijanske agresije na BiH prakticirala Hrvatska sa pošiljkama oružja za Oružane snage BiH. Doduše, uz pristanak vlasti u Sarajevu, jer nikakav drugi izbor niti alternativa nisu postojali.
Poljska, reći će neko, pomažući Ukrajini investira u sopstvenu sigurnost i odbranu od ruskih prijetnji. Tačno. Ali i Hrvatska bi bezrezervnim, iskrenim pomaganjem odbrani BiH protiv srpske agresuije i zločina, bez fige u džepu i ultimatuma, pomogla samoj sebi budući da je trećinu njezine teritorije također kontrolirala velikosrpska čizma.
Reći će neko i ovo: Hrvatska se pridržavala obaveza proisteklih iz rezolucije UN-a o embargu na uvoz naoružanja u države bivše Jugoslavije. Da, ali je istovremeno njezina vojna ekspedicija predvođena Slobodanom Praljkom na nekoliko sastankaka sa Ratkom Mladićem u Budimpešti obavljala krupne poslove trgovine oružjem.
Spašavanje “svoga” Bihaća
Mnogi će reći (i govore): „Hrvatska je spasila Bihać da se u njemu ne dogodi genocid kao u Srebrenici“. Da, ali ovdje je riječ o tome da ni Hrvatska ni njena marionetska tvorevina u BiH nije uradila ništa da se barem pokuša umanjiti srebrenička tragedija. I još nešto: Hrvatska nije imala pretenzije, dakle ni interes prema Srebrenici, pa je njihovoj vlasti bilo potpuno svejedno ko će njom vladati i koji će sredstvima tu vlast osigurati. Sa Bihaćkom krajinom stvari drugačije stoje. „Naš predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939, ‘podebljanjem hrvatskog pereca’, dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog Unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva ‘Turske Hrvatske’) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama… Čak ih je i izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima, primjerice prilikom susreta sa talijanskim premijerom Andreottijem.“
Ovako je sentimente i planove hrvatskog predsjednika prema bihaćkom regionu opisao Tuđmanu lojalni ratni ministar vanjskih poslova Davorin Rudolf u svojoj knjizi „Stvaranje hrvatske države 1991. – Ministarska sjećanja“.
„Hrvatsko vijeće obrane je zajedno sa Hrvatskom vojskom spasilo Bosnu i Hercegovini“, rekao je jučer Zoran Milanović. „Uloga Hrvatske u BiH uz neka zastranjenja, bila je vitalna za njenu zemlju“, pojasnio je predsjednik Hrvatske. „Zastranjenja“ na koja aludira Milanović je nešto drugačije pravno kvalificirao Sud u Haagu. Sudsko vijeće u Hagu je u presudi „hrvatskoj šestorici“ („Prlić i ostali…“) ta sitna, nestašna, gotovo zanemariva „zastranjenja“ tretirao kao „udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.
Šta je starije – kokain ili jaje
Tvrdnja Zorana Milanovića u spasonosnoj ulozi HVO-a i hrvatske vojske za opstanak Bosne i Hercegovine je po stupnju cinilnosti i beozobrazluka skoro blizu tvrdnji Jadranka Prilića tokom suđenja u Haagu da su „u Srebrenici ubijeni i njegovi vojnici“. Da, tačno je, u julu 1995. godine gospodin Prlić je bio na dužnosti ministra odbrane BiH. Ali je također tačno i to da je on bio premijer „Herceg-Bosne“ u vrijeme kada je njemu potčinjeni ministar odbrane Božo Rajić spriječio prolazak konvoja sa oružjem namijenjen odbrani Srebrenice.
Naravno da je diskutabilno koliko bi to oružje promijenilo tok rata i umanjilo kataklizmične dimenzije srebreničke tragedije, ali ovdje nije riječ o tome: radi se o ultimativnom indikatoru moralne dimenzije onih koji su spriječili naoružavanje žrtve. Naposljetku, niko ne može garantirati da će naoružavanje (u kome sudjeluje i Hrvatska) Ukrajine spriječiti ruskog agresora da okupira neke njene dijelove: radi se o univerzalnoj obavezi da se učini sve kako bi se to preduprijedilo.
„Danas sarajevska čaršija prakticira taktiku iscrpljivanja i trči-laži“. I to je u najnovijoj logorejičnoj eskapadi kazao predsjednik Hrvatske. Da budem načisto i da se prestanemo baviti efemerijama tipa je li stariji kokain ili jaje: da je bilo do HVO i hrvatske vojske, odnosno do vrha države koja je usmjeravala „udruženi zločinački poduhvat“, Sarajevo, pa time ni „sarajevska politička čaršija“ tokom posljednjeg rata bi nestali! Najprecizniji i najsnažniji stav-onaj artiljerijsko-topnički, o sudbini „sarajevske čaršije“ iznio je tokom rata Ivica Rajić, zapovjednik iz Kiseljaka, kada se pred kamerama pohvalio da i on i njegovi borci svojim topništvom pomalo kljucaju po Sarajevu, zajedno sa ratnim i poratnim(haškim) kolegama Ratkom Mladićem, Stanislavom Galićem i Dragoljubom Miloševićem. Ivica Rajić nije zbog toga zločina suđen u Haagu, nego zbog jednog drugog „zastranjenja“: pokolja nad trideset i jednim civilom i šest vojnika u Stupnom Dolu. Skoro deset godina, prije nego što će biti uhapšen, Rajića je vlast u Hrvatskoj krila, štitila i stambeno-komunalno i materijalno-financijski opskrbljivala.
Kao krunski dokaz o dobrosusjedskom odnosu službene Hrvatske prema Bosni i Hercegovini Zoran Milanović je potegao nekakvu plehanu značku koju je Franjo Tuđman okačio o rever Aliji Izetbegoviću. Pa je tim povodom pozvao Bakira Izetbegovića da vrati taj sitni oblik Tuđmanove milosti prema njegovom ocu. Da je nekim slučajem Alija Izetbegović nagradio i odlikovao Tuđmana za nekakve zasluge za BiH, to bi može biti govorilo o dobrim namjerama i iskrenim praksama hrvatskog predsjednika prema BiH. Ovako, Izetbegović je primanjem Tuđmanove kičaste limarije samo potvrdio fluidnost svog moralnog habitusa: izvinio se naš šnajder Alija nasilniku – vrhovniku Đuri koji ga je marisao!
(Slobodna Bosna)
Kada je kolega Sead Numanović prije nekoliko dana upitao predsjednika NiP-a zbog čega odgovornost za neprocesuiranje ratnih zločina isključivo fakturiše Tužilaštvu Kantona Sarajevo i Sabini Sarajliji, Elmedin Konaković mu je odgovorio da je on zastupnik na nivou Kantona i da je to njegova nadležnost.
“Zato što sam trenutno zastupnik u SKS (Skupštini Kantona Sarajevo) i njima mogu postaviti pitanje zvanično”, odgovorio je predsjednik Naroda i Pravde.
Mada mu u imenu stranke piše i riječ “pravda”, Elmedin Konaković, očito, nikada nije čuo za dokument “Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina”, ali ni za “Revidiranu strategiju”. Pošto ovog prvog dokumenta nema na Wikipediji, ako klikne ovdje, na ovo mjesto, lider NiP-a će se “legitimno” moći informisati o “legislativi”. I onda, vjerujući u njegovu pravednost, sigurno nećemo biti izloženi nebuloznim tvrdnjama da je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu odgovorno zbog toga što je Srbija uhapsila nekoga iz Goražda.
Pet dana nakon što se proglasio beznad(l)ežnim za državni nivo, Elmedin Konaković se u društvu Nermina Nikšića i Edina Forte obratio naciji povodom snimka koji je javnosti plasirao Avaz, a na kojem se čuje kako Ozrenka Nešković, u svojstvu zamjenice glavne državne tužiteljice kaže da “ne mogu raditi visoku” korupciju. Ali nije to bila tema “boraca protiv korupcije”. Konaković i Nikšić su se okupili da medijima saopće kako je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić žrtva.
“Mi vidimo kako aktualna vlast funkcionira, kako koriste sve poluge vlasti i službe. Kad su spremni ovo uraditi glavnoj tužiteljici, šta mogu očekivati predstavnici opozicije i obični građani”, izrazio je zabrinutost predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić.
Elmedin Konaković, koji nije bio nadležan za kritiziranje Tužilaštva BiH zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca, složio se s kolegom iz “trojke” pa se onda, kao zastupnik u “SKS” okomio na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH. Gordanu Tadić nije proglasio žrtvom režima, ali umjesto njega to već mjesecima rade Arijana Memić i Ifet Feraget, advokat koji je, da uzgred pomenemo, službeno odbio suočavanje pred TV kamerama sa novinarom Istrage.
Tako je, sagledamo li u kompletu izjave Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, Tužilaštvo Kantona Sarajevo – kriminalizirano i nesposobno, dok je Gordana Tadić, kao istinski borac protiv korupcije – žrtva režima.
Od ovog dvojca, u odbrani Gordane Tadić, mnogo je suptilniji bio i Josip Muselimović, Čovićev “avaz” u Radončićevim novinama, koji se pojavljuje kao konačni sud u svakoj aferi čiji je glavni akter aktualna glavna HDZ-ova tužiteljica na privremenom radu u SBB-u i NiP-u.
Prošle sedmice lider Naroda i Pravde okomio se na Tužilaštvo Kantona Sarajevo. I to zbog hapšenja Edina Vranja u Srbiji. Kada je objavljen snimak iz kojeg je bilo očigledno da je Gordana Tadić spriječila hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića, ni NiP, ni SDP, a ni SBB nisu se oglasili. Nijedan medij pod kontrolom SBB-a i SDP-a i NiP-a, čak ni “objektivni” N1 čiji je direktor Amir Zukić, kao čovjek koji je u Srebrenici izgubio mnogo članova porodice tokom genocida, nije objavio ove presretnute razgovore u kojima se dogovara “spašavanje” generala Savčića. Poslije objava snimaka nije održana nijedna konferencija za medije na kojoj je zatraženo detaljno izstraživanje ovog slučaja. Pitate li se, a trebali biste se zapitati, zbog čega to nije učinjeno? Odgovor je jednostavan – zato što to ne ide u prilog Gordani Tadić i zato što Elmedin Konaković “nije nadležan” za genocid u Srebrenici.
Kada je misteriozni pošiljalac dostavio Avazu snimak razgovora direktora OSA-e Osmana Mehmedagića i glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, koji ih, uzgred da kažemo, oboje kompromitira, NiP, SDP i Radončićev Avaz odlučili su “izraziti zabrinutost” zbog pritisaka na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić. Koja je, opet, na dan objave snimka očekivala da joj saopće da je razriješena.
Gordana Tadić je miljenica Fahrudina Radončića, Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića. Ali “stvarnu nadležnost” nad njom imaju Milorad Dodik i Dragan Čović. Ovaj je dvojac prije pet godina započeo operaciju rušenja OSA-e. Ovaj je dvojac proteklih godina javno rušio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca. Konaković, Nikšić i Radončić su samo preuzeli priču. Ne da bi spasili sebe, već da bi spasili Gordanu Tadić.
The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.
As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.
Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.
In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.
The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.
In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.
The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.
While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.
Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.
Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.
Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani antinacionalisti u samoj Srbiji.
Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.
U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.
Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.
Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:
„Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“
Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“
(tekst je objavljen 9. oktobra 2020. godine na portal istraga.ba. Odlučili smo se na ponovno objavljivanje povodom odluke čelnika SFF-a da u okviru programa ovogodišnjeg SFF-a promovišu film – Heroji Halijarda).
Državna tužiteljica Biljana Simeunović nova je članica VSTV-a. Ova vijest, na prvi pogled, ne zvuči toliko zanimljivo, ali ona suštinski može uticati na budućnost bh. pravosuđa. Biljanu Simeunović u četvrtak je podržalo devetnaest državnih tužilaca, što je za jedan glas više od podrške koju je dobila Vedrana Mijović, državna tužiteljica iza čije su kandidature, sa svim svojim medijskim i političkim partnerima, stajali – Milan Tegeltija i Gordana Tadić.
Za Milana Tegeltiju izbor predstavnika Tužilaštva BiH u VSTV-u bio je vrlo bitan. Do danas je tu instituciju u VSTV-u predstavljala Jadranka Lokmić Misirača, državna tužiteljica čiji je sin povezan sa SBB-om Fahrudina Radončića. Ona je, ujedno, obavljala i funkciju potpredsjednice VSTV-a. Uglavnom pratila politiku Milana Tegeltije. Odlaskom Jadranke Lokmić Misirača, a dolaskom Biljane Simeunović Tegeltija je izgubio jedan siguran glas u VSTV-u i sada više nema zagarantovanu većinu. Istraga će u nastavku detaljno objasniti novi omjer snaga u VSTV-u.
Dakle, predsjednik VSTV-a je Milan Tegeltija. Iako duboko kompromitovan snimkom “potkivanje”, on je ostao na čelu te institucije zahvaljujući pomoći Disciplinske komisije koju je formirala sad već bivša članica VSTV-a, Jadranka Lokmić Misirača
Potpredsjednica VSTV-a iz reda hrvatskog naroda je Sanela Gorušanović Butigan. Ona je nasljednica Ružice Jukić, koja je apslutno podržavala odluke predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Gorušanović-Butigan je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a izabrale su je, tajnim glasanjem, sve općinske i kantonalne sudije u Federaciji BiH. Njena protukandidatkinja je bila Katica Artuković, sutkinja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu iza čije kandidature su bili ljudi bliski HDZ-u BiH. Sanela Butigan Gorušanović je članica VSTV-a na čiji glas Milan Tegeltija ne može, sa sigurnošću, računati.
Član VSTV-a je i sudija Vrhovnog suda FBiH Goran Nezirović. On slovi za najžešćeg kritičara Milana Tegeltije. Njegov mandate ističe u februaru naredne godine, ali to tada – Milan Tegeltija ne može računati na bezrezervnu podršku ovog člana VSTV-a.
Mahmut Švraka u VSTV-u predstavlja Republičko tužilaštvo Republike Srpske. Bio je jedan od članova VSTV-a koji su predlagali da se raspravlja o odgovornosti Milana Tegeltije nakon afere potkivanje. Apsolutnu podršku Milan Tegeltija od njega ne može dobiti. Mandat mu ističe u septembru naredne godine.
Federalno tužilaštvo u VSTV-u predstavlja Slavo Lakić. I on je bio među članovima VSTV-a koji su tražili Tegeltijinu odgovornost zbog slučaja potkivanje. Mandat mu ističe u julu 2022. godine.
Željka Radović je glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Doboju. Ona je apsolutni poslušnik Milana Tegeltije, a kćerka joj je, tokom mandata Gordane Tadić, zaposlena u Tužilaštvu BiH. Mandat Željke Radović u VSTV-u ističe u aprilu 2023. godine.
Osim na podršku Željke Radović, Tegeltija može računati i na bezrezervnu podršku Jadranke Stanišić i Duške Bogojević. Stanišićeva u VSTV-u zastupa Vrhovni sud RS-a, dok je Duška Bogojević izabrana od strane Advokatske komore RS. Mandati im ističu u drugoj polovini 2023. godine.
Berina Alihodžić u VSTV-u zastupa kantonalne tužioce iz Federacije. Posljednjih mjeseci ona je nekoliko puta proturječila predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, ali je, barem do sada, prilikom donošenja ključnih odluka bila na Tegeltijinoj strani. Njena bliska prijateljica je Jadranka Lokmić Misirača.
Selim Karamehić u VSTV-u zastupa pravosuđe Brčko distrikta. On nije slijepi poslušnik Milana Tegeltije, a prilikom izbijanja afere potkivanje, kao član Disciplinske komisije glasao je za suspenziju predsjednika VSTV-a. Međutim, preglasan je. Mandat mu ističe u junu naredne godine.
Sud BiH u VSTV-u predstavlja Dragomir Vukoje. On je kadar Milana Tegeltije i protivio se njegovoj suspenziji zbog slučaja potkivanje. U februaru naredne godine mu ističe mandat u VSTV.
Amila Kunosić u VSTV predstavlja Advokatsku komoru FBiH. I ona je bila među članovima VSTV-a koji su tražili odgovornost predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, što znači da na njen glas prvi čovjek bh. pravosuđa – ne može računati. Mandat joj ističe u januaru naredne godine.
Monika Mijić je član VSTV-a u ime Vijeća ministara BiH. Ona je kadar HDZ-a BiH i, uglavnom, podržava stavove predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Mandat joj ističe u decembru ove godine, ali zbog sistema glasanja u VSTV-u teško je očekivati da će biti izabran neko ko ima drugačije stavove od Monike Mijić.
Lejla Hadžić je nedavno izabrana za članicu VSTV-a u ime Parlamenta BiH. Ona, prema informacijama Istrage, sigurno neće pratiti stavove Milana Tegeltije.
Dakle, od ukupno četrnaest članova VSTV-a plus predsjednik, Milan Tegeltija više nema bezrezervnu podršku najmanje osam članova. To su – Biljana Simeunović, Goran Nezirović, Slavo Lakić, Mahmut Švraka, Sanela Butigan Gorušanin, Selim Karamehić, Amila Kunosić i Lejla Hadžić. Na drugoj strani, Milan Tegeltija osim svog glasa može računati na apsolutnu podršku još pet članova VSTV-a, dok Berina Alihodžić postepeno izmiče njegovoj kontroli. Čak ukoliko Berina Alihodžić podrži Tegeltiju, on će, računajući i sebe, imati sedam sigurnih glasova. Na drugoj strani je osam članova VSTV-a čiju podršku nema. Toga je bio svjestan i sam Milan Tegeltija, pa je na sve načine u VSTV pokušao ugurati Vedranu Mijović. Besuspješno.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
